Obje strane obitelji su relativno radišne, pa su se potrudili izdati knjige sa obiteljskim stablom, porijeklom, i ono što je najvažnije, obiteljskim predajama i dogodovštinama koje su se prenosile sa koljena na koljeno.

Surov to bješe život, ako ti nisu dohakale razne boleštine, neimaštvo i surov krajolik, onda te je sigurno dokrajčio teški rad, poniženje i robovlasnički odnos lokalnog age ili bega i njihovih askera. Tu je neminovno dolazilo do nadmudrivanja, odmetanja, ustanaka i sl.

Čitajući ove dogodovštine, teško je ne napraviti paralelu sa današnjom političkom situacijom. Surovi osjećaj superiornosti, nadmenosti i rasizma. Odnos gospodara prema podaničkoj raji, nižoj kasti je doživio svojevrsnu transformaciju u formi, ali ne i sadržaju.

Radi se o autentičnim spisima i predajama, i tu je također jasno da tu nije bilo stranog, anadolskog elementa. Nije bilo ni "B" od današnjeg "bošnjaštva", i muslimansko življe je sebe doživljavalo kao Turke, i ništa drugo.

Idemo redom...kraće pripovjetke, pa onda šlag na kraju, detaljan opis borbi u i oko Stoca za vrijeme hercegovačkog ustanka.

Trgovac Gavran i beg

Gavran je bio trgovac. Dolazio je na begovo područje i nije ga se bojao. Jednom prilikom prolazi preko Grada na *********. Beg ga je spazio, kuburu uperi ravno u njega, ali ga promaši. Gavran tada dohvati pušku i pogodi dovratak iznad vrata na kuli odakle je beg pucao. Videći da s njim nema šale Hadžibeg će pomirljivo:

"Gavrane, bolan. Ja sam se samo šalio"

"Ja, beže nisam. Ja sam, nažalost falio" - odvrati Gavran

Hrabrost Franje Menala

Od vremena do vremena beg bi sazivao ljude na Sabor da čuje i vidi što raja misli. Jedanput je satavio sve žitelje Donjeg i Gornjeg Hrasna. Za tu zgodu po bedemima Grada nanizao je desetak ljudskh glava.

"Što mislite zašto su ovi izgubili glave"? - zapita beg.

"Zbog turskih laži!" - uzvrati vrlo hrabro Franjo Menalo.

Začudo beg nije pobjesnio, samo je rekao:

"Dobro si kazao, pasji sine".

Ae rajvosa, odvadi malo...

Poanta glasi: valjali su Turci...


Ma već kad pričaš o turskim begovima, kažu da je jedini razlog zašto su katolici preživjeli u jugozapadnoj BiH je taj što je Hercegovina iz nekog čudnog razloga potpala po travnički begluk (može li ovo neko potvrditi) i da su travnički begovi ustvari bili Muslimani katolici koji su ostali meka srca prema katolicima.
Iz svih ostalih krajeva BiH katoličanstvo je protjerano a poznato je da je recimo Srebrenica bila katolička.

istin, radilo se o Kopčićima. pradjed mog djeda je ubio jednog begovskog Kopčića.

Aferim kaurine.

I to je obiteljska predaja, zar ne. Navodno je pradjed bio neki mangup, poznat u duvanjskom kraju, a begu je neki njegov prezimenjak iz Bukovice ostao dužan (sporili su se oko zemlje). Beg je išao na ********* i naletio na pradjeda negdje na putu, pitao ga tko je i otkud i kad je ovaj rekao prezime i selo, beg zasuče sablju, a on neki svoj bodež, spusti se u stavu i zari ga Kopčiću svom snagom. Sklonio je Kopčića s puta i presvukao. Pradjed je umro nakraju prirodnom smrću, što će reći da mu nikad nisu došli glave. ovo sam sve sažeo jer se ne sjećam točno svih detalja.

Znaci djed ti bio neki frajer, i poslao bega dzenetskim hurijama, da ga sluze tijelom baklavama i tufahijama.

ma da, taj pradjed je nosio neku crvenu rinčicu u uhu ili nešto tako, koju su tad nosili glavne duvanjske dase. ima je neke pajdaše, bila su ih 4-orica, nešto kao hajudci. dedo mi je ispričao masu priča o njima, uglavnom neke harambaške.

Znaci on bio nesto kao ovi tutini po zagrebu.

ma cijela ta linija obitelji je oduvijek ratoborna, dedina dva brata su bili u ustašama, jedan u wermachtu, a treći brat u partizanima.

Kod mene sva braca u ustasama, moj djed sa titovkom. Jbg, pisao lijevom rukom.

A ima i druga strana kad age i begovi su glavni glumci :d
u ovoj knjizi Humor i mudorst Muslimana u BIH.