moglo bi se desiti to već za godinu dvije, da znatan dio biskupa i kardinala odbaci neke odluke Vatkana

trenutna sinoda moda dovede do raskola u Crkvi. U hijerarhiji sazrijeva raspoloenje da se Franju ne slijedi u herezu

Znam za njegovo proročanstvo ali sam se ipak nadao da bi se to nekako moglo izbjeći. Međutim čini mi se da su sve manji izgledi za to...

jedino što sam ja nekada mislio da će to biti ipak Crkva kontinuiteta, dok mi je danas sve jasnije da će se pravovjerna Crkva graditi iznova, dok će postojeća hijerarhija otići u herezu, uključujući i ključne institucije.

One će tada, usprkos svom formalnom slijedu, prestati biti Crkva, jer ih hereza u tome diskreditira.

Što je uistinu potrebno za „euharistijsko obnovu”?

Biskupi diljem svijeta su sa pravom zabrinuti zbog raširenog gubitka vjere u Presvetu Euharistiju, te su, kao primjer u Americi, zbog toga pokrenuli trogodišnju “euharistijsku obnovu”. Međutim, sav nauk, propovijedanja i programi u svijetu neće imati nikakve koristi ako se ne pozabavimo temeljnim uzrocima nevjere, naime, da znakovi i simboli svete liturgije više ne održavaju nauk. Dakle, u nastavku teksta možete pročitati skromni prijedlog kako ovaj problem riješiti.

Gubitak latinskog jezika. Koncilski oci su otvorili mogućnost veće uporabe narodnog jezika (npr. u čitanjima Svetoga pisma i molitvi vjernika), ali su bili posve jasni da latinski ne treba samo zadržati u liturgiji, nego da vjernici trebaju učiti latinski jezik kako bi mogli odgovarati na latinske molitve i pjevati časne gregorijanske napjeve. Svaka velika religija zadržava počasno mjesto za sakralni jezik, kako profano ne bi nadjačalo sveto. Ukidanje latinskog jezika je pridonijelo “balkanizaciji“ župa jer su se razne etničke skupine odvojile u svoje zasebne zajednice.

Pomicanje svetohraništa. U apostolskom pismu Solemni Hac Liturgia papa Pavao VI. nazvao je svetohranište „živim srcem naših crkava“. Dakle, zašto se dogodilo premještanje tabernakula na bočni oltar ili zasebnu kapelu, što je rezultiralo zamjenom Krista u središtu, obično svećenikom na sedesu? S tabernakulom izvan središnje osi, trebaju li nas iznenaditi ljudi koji čavrljaju dok ulaze u crkvu kao da su u kinu?

Uklanjanje oltarnih pregrada. Ukidanje oltarnih pregrada zamaglilo je potrebnu razliku između svetog i profanog. Oltar treba vizualno izdvojiti jer je ono što se tamo odigrava udaljeno od našeg uobičajenog iskustva svakodnevnog života (znamo da u liturgiji nebo silazi na zemlju). S gubitkom te razlike, mi na zemlji imamo poteškoća s uzdizanjem na nebo (što bi se trebalo dogoditi na svakoj sv. misi).

Post prije sv. pričesti. Prije pape Pija XII., post prije sv. pričesti je počinjao u ponoć; bilo je teško, pa se česta odredba za pričest koju je zagovarao papa Pio X. više kršila nego poštivala. Pio XII. mudro je ublažio taj post na tri sata za hranu i jedan sat za tekućinu. Papa Pavao VI. modificirao je post, na sadašnju disciplinsku odredbu, naime, jedan sat za hranu ili tekućinu. Svrha je euharistijskog posta bila da osjetimo tjelesnu glad, kako bismo bolje upoznali duhovnu glad za kruhom života.

Uvođenje stajanja kod primanja svete pričesti. Stoljećima su katolici Zapadne crkve klečali kako bi primili svog euharistijskog Gospodina (istočni kršćani povijesno su stajali). Problem nije toliko u stajanju kao takvom koliko u nedostatku bilo kakvog znaka poštovanja. Jesmo li zaboravili opomenu svetog Augustina: „Nitko ne jede to meso, a da mu se prethodno ne pokloni; a mi bismo trebali griješiti i obožavati grijeh”?

Misa okrenuta prema narodu. Versus populum slavlje euharistijske žrtve prava je novost (Sv. Petar u Rimu iznimka je koja potvrđuje pravilo). U svakoj religiji u kojoj se prinosila žrtva, od biblijskog judaizma do štovanja poganskih Grka i Rimljana, svećenici i ljudi okrenuti su u istom smjeru, vjerojatno okrenuti prema božanstvu kojem se mole. Ironično, pozicija versus populum daleko je klerikalnija od pozicije ad orientem jer, prisilno, svećenika čini središtem pozornosti.

Izvanredni djelitelji svete pričesti. U proklamaciji Immensae Caritatis (1973.) Pavao VI. dao je vrlo precizne naznake za pribjegavanje davanje nezaređenima dopuštenja da dijele svetu pričest, te su norme naknadno uključene u Zakonik kanonskog prava iz 1983. godine. Nikada nisam vidio situaciju u kojoj se poštuju te norme.

Laičko dijeljenje svetog sakramenta umanjuje značenje Euharistije (ako je svatko može dijeliti, u čemu je posebna) i jedinstveni identitet zaređenog službenika. Sveti Toma Akvinski, u jednoj od svojih pjesama skladanih za blagdan Tijelova, Sacris Solemniis, kaže da pjevamo, „kao što samo svećenik može služiti euharistiju, samo je on može dijeliti“.

Pričest na ruku. Ova praksa nastala je u zemljama Beneluxa, Francuskoj i Njemačkoj nakon Koncila. Papa Pavao konzultirao je episkopat u svijetu o ovom fenomenu, pri čemu je velika većina biskupa glasala snažno protiv. U Memoriale Domini (1969.) papa je, bojeći se raskola, pristao na praksu neposlušnih zemalja, dopuštajući nastavak pričesti u ruci, tamo i samo tamo. Ali nije završilo samo na tim mjestima. Kao i u mnogim drugim zemljama, neki liturgičari i biskupi u Sjedinjenim Američkim Državama nastojeći postati dio liberalnog puta su iznova pokušavali progurati svoju želju na glasovanjima biskupske konferencije, ali je ideja svaki put bila poražena. Naposljetku, spletkama kardinala Josipa Bernardina (tadašnjeg predsjednika biskupske konferencije), nedopušteno glasanje odsutnih biskupa glasačkim listićima (poslanih poštom) donijelo je 1977. pobjedu liberala.

Neki teolozi prigovaraju tezi da je pričest na ruku bila praksa drevne Crkve, što je teorija koja se naširoko dovodila u pitanje. Doista, postoje mnoge prakse drevne Crkve koje bi malo tko želio oživjeti – poput doživotne pokore! Ono što je svakako neosporno jest da je više od tisućljeća primanje na jezik bilo univerzalno.

Poziv na napuštanje pričesti na jezik dogodio se u vremenu modernizma. Stoga nas ne treba čuditi što sedamdeset posto katolika ne vjeruje u stvarnu prisutnost Isusa u Euharistiji (to je upravo statistika koja je izazvala uzbunu biskupa) i od uvođenja pričesti na ruku prije više od četiri desetljeća imamo opadanje broja svećeničkih zvanja.

Nijedan element na koji se ovdje pozivam ni na koji način ne proturječi niti jednom stavku Konstitucije Drugog vatikanskog sabora o svetoj liturgiji. Dok je još bio anglikanac, sveti kardinal John Henry Newman upozorio je 1831.:

„Obredi koje je Crkva odredila, i to s razlogom, – jer je autoritet Crkve od Krista – budući da se dugo koriste, ne mogu se odbaciti bez štete za naše duše“.

Danas je Dušni dan. U tradicionalnom katoličanstvu svaki svećenik danas kao i na Božić sluzi 3 mise u crnim odeždama. Posebno je upečatljiva prva misa gdje se pred pripremljenim katafalkom pjeva Sekvenca ili Posljednica, Dies irae.

1 Dies irae! Dies illa
Solvet saeclum in favilla:
Teste David cum Sibylla!

U dan onaj, u dan gnjeva
Ognjem svijet će sav da sijeva:
Sa Sibilom David pjeva!

2 Quantus tremor est futurus,
Quando iudex est venturus,
Cuncta stricte discussurus!

Kolik strah će na sve pasti
Kada Sudac s višnjom vlasti
Dođe pretrest ljudske strasti!

3 Tuba mirum spargens sonum
Per sepulchra regionum,
Coget omnes ante thronum.

S trublje čudan zvuk romoni,
U sva groblja budeć roni
I pred prijestol mrtve goni.

4 Mors stupebit, et natura,
Cum resurget creatura,
Iudicanti responsura.

Smrt i narav zadivljene
Motre ljude oživljene
Na sud Božji sakupljene.

5 Liber scriptus proferetur,
In quo totum continetur,
Unde mundus iudicetur.

Otvara se knjiga jada,
Knjiga grešna ljudskog rada,
Što će vagnut biti sada.

6 Iudex ergo cum sedebit,
Quidquid latet, apparebit:
Nil inultum remanebit.

Kada Sudac sudit stane,
Sve će tajne biti znane,
Sve grehote pokarane.

7 Quid sum miser tunc dicturus?
Quem patronum rogaturus,
Cum vix iustus sit securus?

Što ću jadan tada zborit?
Komu ću se zagovorit
Gdje i dobre strah će morit?

8 Rex tremendae maiestatis,
Qui salvandos salvas gratis,
Salva me, fons pietatis.

Kralju strašne veličine,
Dajuć spas ko dar s visine,
Spasi mene, pun miline!

9 Recordare, Iesu pie,
Quod sum causa tuae viae:
Ne me perdas illa die.

Sjeti se, o Spase mio
Da si za me putnik bio,
Ne daj mi u paklu dio.

10 Quarens me, sedisti lassus:
Redemisti Crucem passus:
Tantus labor non sit cassus.

Ištući me trudan hoda,
Spasenje mi križem poda,
Zar da bude to bez ploda?

11 Iuste iudex ultionis,
Donum fac remissionis
Ante diem rationis.

Višnji Suče, pravdo stroga,
Sagrješenja prosti mnoga
Prije dana osvetnoga.

12 Ingemisco, tamquam reus:
Culpa rubet vultus meus:
Supplicanti parce, Deus.

Uzdišem ko krivac hudi,
Grijeh mi stidom lice rudi,
Dršćuć prosim: ne osudi!

13 Qui Mariam absolvisti,
Et latronem exaudisti,
Mihi quoque spem dedisti.

Mariju si opravdao,
Raj zločincu obećao
Pa i meni nadu dao

14 Preces meae non sunt dignae:
Sed tu bonus fac benigne,
Ne perenni cremer igne.

Molitva mi nema moći
Al' ti blag si, ne daj poći
U plam vječni mojoj zloći.

15 Inter oves locum praesta,
Et ab haedis me sequestra,
Statuens in parte dextra.

K ovcama me svojim kreni,
Među jarad ne daj meni,
S desne strane mene djeni.

16 Confutatis maledictis,
Flammis acribus addictis:
Voca me cum benedictis.

Kad potreseš grešnim svijetom,
Plamenu ga predaš kletom,
Zovni mene s vojskom svetom.

17 Oro supplex et acclinis,
Cor contritum quasi cinis:
Gere curam mei finis.

Molim u svoj sniženosti,
Srca puna skrušenosti:
Daj mi umrijet u milosti.

18 Lacrimosa dies illa,
qua resurget ex favilla
Iudicandus homo reus.
Huic ergo parce, Deus:

Avaj dana suza,straha
Kada grešni stvor iz praha
Pođe k sudu posljednjemu!
Slatki Spase, prosti njemu,

19 Pie Iesu Domine,
dona eis requiem. Amen.

Milo duše pogledaj,
Pokoj vječni njima daj. Amen.

Nemaju vjere da, doživljavaju to samo kao dio tradicije. To znači da njihov vjerski život ne daje nikakve plodove, bez čitanja svetog pisma, duhovnih obnova, Ignacijskih vježbi itd. Osobno mislim, da ni latinska misa, drugi papa ni bilo što drugo, na zapadu ne mogu promjeniti situaciju. Samo osobno čovjekovo iskustvo sa živim Bogom. Ne vjerujem u nikakve radikalne mjere unutar Crkve, da to mogu promjeniti. Pročitao sam knjigu od Marca Politia, Franjo među Vukovima, on u knjizi piše da je 70% Crkvene hijerarhije (unutar Vatikana)protiv njega i da jedva čekaju da odstupi kao Benedikt.

Pa slusaj osobno ikustvo moze doci samo kao plod evangelizacije. Reci da je promjena u Crkvi ili evangelizacija nepotrebna je ne smjesno vec netocno cak i blasfemicno.
Covjek moze istina spoznati vjeru osobno medjutim to je mali postotak ljudi. Evangelizacija obraca puno vece mase, a da bi evangelizacija bila ucinkovita i da bi uopce postojala Crkva mora biti ustrojena ispravno i naucavati ispravno.

Teško je imati uspješnu evangelizaciju u sekularnom društvu. Odvajanje države i Crkve je napravilo svoje. Robbie je otvorio temu što će biti sa Islamom u budućnosti. U pravu je, muslimani rođeni u Europi odriču se Islama i uživaju blagodatima bogatog zapadnog društva, e sad, hoće li to doći do Bliskog istoka, Afrike..mislim da ne. Ljudi su tamo previše siromašni i jedino im je Islam preostao kao nekakav indetitet i smisao života.

Vidim da su zidovi u Crkvi tamni. To sam vidio samo u Varaždinu kod Franjevaca , jel to povezano s nekim stilom ili? Koja je priča?

Pa nebih rekao da se muslimani rodjeni na zapadu odricu islama. Istina uzivaju u blagodatima zapadnog drustva ali u islamu vide jednu konstantu i temelj kojega se ne odricu lako.
Cak i kada ne zive po istinskim islamskim propisima pokusavaju na svakome mjestu siriti islam.

To je upravo ono sto je KC izgubila i zbog cega ne moze vise biti svjetionik u mraku. Izgubila je autoritet i konstantu. Ljudi koji su izgubljeeni zbog toga upravo nece potraziti utociste u Crkvi kao nekad upravo zbog toga sto je postala jedna od mnogih institucija, a ne Institucija

Nema znacenja taki kamen

Nisi u pravu

Ja govorim na osnovu onoga sto vidim oko sebe tj. na terenu, interakcije, dakle na osnovu svojih osobnih zakljucaka. Ne mora biti tocno.
Ako se ovako nastavi do 2050. ce u Njemackoj svako mjesto od 10 000 stanovnika imati dzamiju, sto sve govori da islam ne stagnira niti nestaje u Europi.
Druga stvar vise europljanki sklapa brakove sa muslimanima (turcima, arapima i inima) pa tako preuzimaju odnosno prelaze na islam nego obrnuto

Imami iz videa imaju neke statistike i vide što se sve dešava u njihovim zajednicama.
24% mladih muslimana na zapadu napuštaju Islam

Samo je pitanje sta znaci imamu napustanje islama? Doslovno napustanje ili ne pojavljivanje petkom ili nedjeljom na dzumi? Islam se u biti razlikuje od krscanstva. Kod katolika recimo ako ne dolazis na misu nedjeljom velika je vjerovatnost da neces prakticirati ni kuci krscanstvo niti molitvu jer je vjera javno i grupno orjentirana.
Kod muslimana je drukcije. Musliman prakticirajuci ili ne se pokusaje drzati islamskih propisa nevazno ide li u dzamiju ili ne. Tako ces vidjeti muslimane koji javno vrte brojanice u rukama bili vjernici ili ne bili.
Opet kazem vizualno se ne cini tako ali moguce je da vara to sto se vidi

Leaving Islam znači napustiti Islam a ne nedolazak petkom u džamiju.

to zapravo ne mora govoriti ništa, je rmuslimani rade džamije i gdje ih je 6. i ako u te džamije nitko ne ide.

muslimanima će zbog imigracije broj svakako rasti, no sigurno jeda mnogi mladi ne prakticiraju više islam uopće, prije svega se ateiziraju. Uostalom ,to je trend i u mnogim zemljamaiz kojih dolaze https://external-preview.redd.it/festqA ... 4068e755c2

Ma nisam ja rekao da nije, to sam se i sam uvjerio gdje se mladi muslimani predaju "blagodatima" zapada. Posebno sexu i ostalim uzicima. Samo kazem da to nije toliko dramaticno kako ovi imami tvrde. Njihovi videi su velikim djelom dio "evangelizacije" odnosno ucvrscivanja u vjeri

mislim da je osnovna greška koju junuzi ovog svijeta ne razumiju, ta da ateizacije mal otoga rješava, po pitanju religije kao kulturološkog fenomena.

Jedan je talijanski novinar jednom bio u sjevernoj Irskoj da rpavi reportažu, i kao nepoznatu facu u nekom kvartu zaskočila ga neka banda. Nisu znali jel njihov ili naš, pa su ga pitali jel katolik ili protestant.

On im je odgovorio da je ateist.

Nakon kraće pauze, pitali su ga: "katolički ili protestantski ateist"?

ljudi koji potječu iz islamske kulture će uvijek ostati DRUGAČIJI od odmicilnih Europljana, jednako kao što smo mi u SFRJ bil irazličiti, iako smo poprrilično sekularizirani u komunizmu.

Tako je, ljudi če se uvijek razlikovat. Obrazovani i neobrazovani. Kakva je točno razlika između liječnika Albanca, Srbina ili Slovenca u načinu života, izgledu i svemu drugom u istoj toj Yu.

Oni koji ne mogu će uvijek pokušavati spriječiti one koji mogu. Antiimigracijom, religijom, ideologijom...

daj ti meni reci, kad te ABIH istjerivala, gdje su bili liječnici i obrazovani muslimani? što nisi išao k njima, nekog baš gledao po ETNIČKOJ liniji gdje ćeš se smjestiti?

Zašto si se skrivao iza često neobrazovanog vojnika HVOa?

Nemoj odgovarati, pitanja su retorička, ipak si ti Junuz

Da, dobro si skužio. Ratovi su isto dobar način za promjenu društvenih klasa. Zato ga neki jedva dočekaju.

Koliko znam ljudi koji nika u normalnim okolnostima ne bi isplivali. Zato normalni ljudi trebaju izbjegavati konflikte i huškanje jer samo mogu izgubit i ono što su stekli i budućnost.

Jok moj Junuze. Imaš ljude i neljude, one sa i bez karaktera. Npr. Mengele je bio baš obrazovan kažu.

Ma dobro, uvijek će bit iznimaka. Inače Mengele je radio stvari za dobrobit ljudi. Bar je on totako vidio. Kao što Divizija želi uštopati imigraciju za dobrobit ljudi.

Komunjare su ubijale buržuje za dobrobit ljudi. Uvijek je neka dobrota bila u pitanju.

Najlakše je činit pogrešne stvari kad se uvjeriš da su dobre.

Ovo je najočitiji primer hrišćanstva na zapadu još od pre 30 godina.
Kukavni grčki pop je samo pokušao da ukaže na ludilo koje će se nažalost razviti do neslućenih visina koje danas vidimo u katoličkoj crkvi pogotovo na zapadu.