Markane pitanje za tebe
Da li vodiš profil HVO ZP Vitez Archiv?

Ne. Aktivan sam samo na ovom forumu.

Pratim teme o ratu, no ne zalazim u ove rasprave. Koliko vidim ovdje su većinom sudionici ratnih zbivanja pa nema smisla da ja nešto filozofiram. Geopolitika je objavila dva članka, pa ću samo njih podijeliti.


Izbijanje rata u Bosni i Hercegovini 1992. izazvalo je veliku pozornost međunarodne zajednice pa tako i pozornost javnosti u muslimanskom svijetu. To nije bilo čudno budući da se radilo o najkrvavijem ratu u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Poslije uspješne pobjede islamskih gerilaca i „svetih ratnika“ mudžahedina u ratu u Afganistanu protiv Sovjetskog Saveza, mnogi radikalni islamski fundamentalisti iz Bliskog istoka, Afrike i šire poželjeli su doći u BIH i pomoći svojoj muslimanskoj braći u borbi protiv „nevjernika“, prvo Srba a zatim i Hrvata. Islamskim fundamentalistima ionako nikad nije bila važna nacionalnost nego vjerska pripadnost.
Dolazak mudžahedina u BIH
Prema određenim informacijama prvi mudžahedini pojavili su se u BIH još u veljači 1992. Na prostoru Travnika pojavili su se u travnju. Prve organizirane skupine bile su skupine Hezbollaha iz Irana koji su utemeljili vojni logor na planini Pogorelici južno od Fojnice.
U studenom 1992. registriran je dolazak 50 članova Hezbollaha s namjerom vojne i ideološke obuke bosanskih muslimana. U BIH su pristizali pripadnici vehabijskog i selefijskog pokreta a zanimljivo je kako je Iran podržavao dolazak stranih sunitskih boraca usprkos sunitsko-šijitskom sukobu. Iako su većinu radikalnih muslimana činili suniti, oni su našli inspiraciju u šijitskom Iranu jer je upravo ondje uspostavljena islamska republika. Islamski fundamentalisti uspjeli su uspostaviti islamsku republiku u Afganistanu pod vlašću talibana, a slične namjere imali su i za BIH. Upravo su Iranci najizdašnije pomagali džihad u BIH: slali su najveće količine oružja i vojne opreme za mudžahedinske borce.

Mudžahedini su došli na poziv određenih političkih i vjerskih krugova iz Sarajeva, odnosno iz SDA i Islamske zajednice BiH. Pristigli su u početku rata u dva velika vala u ljeto i jesen 1992. Većina je dolazila organizirano iz Afganistana i Pakistana ali i iz drugih zemalja poput Irana, Egipta, Alžira, Jemena, Saudijske Arabije, Tunisa ali i iz Europe. Strani dragovoljci dolazili su pod krinkom humanitarnih radnika kao pripadnici islamskih humanitarnih organizacija.

U Republici Hrvatskoj su tijekom rata djelovale čak 33 humanitarne islamske organizacije od kojih su najznačajnije Agencija za pomoć Trećem svijetu, Takfir wal-Hijra, Al Kifah i Al Muwafaq. Mnoge od njih imale su određene veze s Al-Qaidom. Mudžahedini pod krinkom humanitaraca (čak i kao pripadnici UNHCR-a) prebacivani su humanitarnim konvojima najviše u Zenicu i Travnik. Još u proljeće 1992. u BIH je stigao šeik i dotadašnji ravnatelj Islamskog centra u Milanu Anwar Shaaban. Promicao je
sahwu (svjetsku dominaciju islama).





Prvi emir mudžahedina u BIH bio je Saudijac Abu Abdel Aziza stigao je u kolovozu 1992. Tada je u Mehurićima kod Travnika ustrojavao „muslimanske postrojbe“ koje su bila preteča „slavne“ 7. muslimanske brigade. Aziz je ukratko i točno iznio cilj stranih dragovoljaca: džihad („sveti rat“) i dawa („podučavanje islama“).
Početkom 1990-ih Beč je bio ključno mjesto u džihadističkoj mreži gdje su rađeni planovi za angažman vjerskih ratnika u BIH ali i u zapadnoj Europi. Prema tvrdnjama određenih uglednih medija kao što je Wall Street Journal, veleposlanstvo Republike BIH je početkom 1993. izdalo državljanstvo BIH Osami Bin Ladenu! Beč su pohodili mnogi radikalni islamisti poput Bin Ladenovog zamjenika Aymana al-Zawahirija (vidi analizu: „Ekskluzivno: Zoran Meter: ZAMJENE TEZA O DRŽAVNOM TERORIZMU IZMEĐU BIH I RH, objavljenu 29.03.2019. na portalu Geopolitika News), a ondje su stanovali i mnogi drugi džihadisti poput članova Savjeta šure Al-Jihada. Takvo stanje nije iznenađujuće budući da prije napada talibana na New York 11. rujna 2001. austrijske vlasti nisu pridavale veliku pozornost tajnoj džihadističkoj mreži. Ipak, nakon toga napada sve se promijenilo tako da su u kratkom vremenu uhićeni mnogobrojni radikali. Ne zna se točan broj mudžahedina koji je sudjelovao u ratu u BIH ali najrealnija je procjena između dvije i četiri tisuće boraca.
Strateški značaj srednje Bosne
Srednja Bosna je zbog svog jedinstvenog zemljopisnog položaja (centar države BIH s brojnim muslimanskim stanovništvom) izabrana kao buduća mudžahedinska baza. Područje srednje Bosne između Sarajeva, Zenice i Tuzle trebalo je postati središte iz kojeg će se prvo pokretati ratovi protiv „nevjernika“ Srba i Hrvata u BIH, a kasnije ishodište iz kojeg će krenuti svjetska islamistička revolucija (točnije teroristički napadi po zapadnoj Europi i šire). Budući da je Savezna Republika Jugoslavija izvršila oružanu agresiju na BIH i kontrolirala sve granične prijelaze između BIH sa Srbijom i Crnom Gorom, BIH je jedinu vezu sa svijetom imala kroz Republiku Hrvatsku. Tako su i međunarodni ratnici islama mogli u srednju Bosnu pristići jedino iz Hrvatske.

Kroz veći dio 1992. bosansko-hercegovački Hrvati bili su u savezu s Bošnjacima i kanali kojim su se kretali mudžahedini bili su otvoreni te se bez problema prebacivalo ljudstvo, vojna oprema i oružje. Međutim, ujesen 1992. dolazi do promjene pa hrvatske vlasti u RH i BIH kreću ograničavati kretati oružja i ljudi preko svojih teritorija. Na to se požalio i sam Bin Laden u jednom intervjuu 1993. Tvrdio je kako je imao za BIH istu viziju kao za Afganistan, ali situacija na Balkanu „ne pruža iste mogućnosti kao Afganistan. Malen broj mudžahedina otišao se boriti u BIH, ali Hrvati ne puštaju mudžahedine kroz Hrvatsku, za razliku od Pakistanaca u slučaju Afganistana.“
Pogoršanje bošnjačko-hrvatskih odnosa
Evidentna promjena hrvatske politike prema mudžahedinima ujesen 1992. bila je rezultat sve gorih odnosa Hrvata i Bošnjaka zbog neslaganja oko političkog uređenja Bosne i Hercegovine. Za razliku od bošnjačkih vlasti u Sarajevu na čelu s Alijom Izetbegovićem koje su inzistirale na unitarnoj „građanskoj državi“ („jedan čovjek, jedan glas“) bez nacionalnih kantona i regija, nesumnjivo su hrvatske vlasti u Mostaru željele kreirati vlastitu autonomnu političko-teritorijalnu jedinicu u BIH kao instrument zaštite političkih prava najmalobrojnijeg naroda. To je, uostalom, bilo sasvim legitimno političko razmišljanje jer su mnogi međunarodni mirovni planovi za BIH nudili unutarnju podjelu na tri etničke teritorijalne jedinice. S jedne strane sukobila se formalno građanska, a ustvari prikrivena nacionalističko-unitaristička vizija BIH (treba pogledati Islamsku deklaraciju A. Izetbegovića), a druge strane vizija Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB), kasnije Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB).
Ratni okršaj Hrvata i Bošnjaka spremao se ujesen 1992. Vlasti RH su u rujnu 1992. očito izgubile povjerenje prema političkom Sarajevu jer su iznenada zatvorile mnoge (ali ne sve) tokove šverca i oružja za BIH preko svog teritorija. Ta promjena razbjesnila je mudžahedine jer se npr. privremeni put oružja koji je uspostavila muslimanska Agencija za pomoć Trećem svijetu putem hrvatskih morskih luka skoro potpuno zaustavio. Međutim, usprkos zatvaranju određenih koridora za slanje oružja i opreme, preostali tokovi iz Hrvatske prema srednjoj Bosni bili su od krucijalne važnosti za strane ratnike pa si mudžahedini nisu mogli dopustiti da uđu u otvorene oružane sukobe s jedinicama HVO-a. Tako su u rujnu i listopadu 1992. mudžahedini ostali suzdržani i nisu odgovorili na „izdaju“ svojih hrvatskih „saveznika“.

Ipak, pad Jajca pod srpsku kontrolu krajem listopada 1992. dodatno je pogoršao nepovjerljive hrvatsko-bošnjačke odnose. Mudžahedini su nedvojbeno za pad srednjovjekovnog bosanskog grada okrivili Hrvate koji prema njima nisu htjeli ratovati jer su potajno surađivali sa Srbima. Prava istina je bila drukčija: hrvatska pojačanja iz srednje Bosne na jajačko bojište nisu mogla pristići jer su pripadnici Armije RBIH postavili barikadu u selu AhmićI nadomak Viteza. Na sličan način su bošnjačke vlasti u okolnim južnim općinama blokirale prolazak snaga HVO-a i HOS-a iz Hercegovine na područje Jajca. Pad Jajca u ruke Vojske Republike Srpske rezultirao je protjerivanjem oko 20 tisuća Bošnjaka koji dolaze u druge krajeve srednje Bosne (ponajviše doline Lašve i Lepenice) i tako mijenjaju etničku strukturu u bošnjačku korist. Neki autori, poput američkog vojnog povjesničara Charlesa Schraderate prognanike nazivaju „naoružanim izbjeglicama“ budući da
su posjedovali oružje i opremu koje će koristiti u ratu protiv Hrvata.

Tih dana u intervjuu Jerusalem Postu jedan je bošnjački vojnik „proročki“ izjavio: „Vidite kome Hrvati vjeruju. Zasad se bore s nama protiv Srba, ali stvari se mogu promijeniti. Možda ćemo se morati boriti i protiv Hrvata i protiv četnika kad požele podijeliti Bosnu među sobom“.

Napetosti između Bošnjaka i Hrvata bile su vrlo izražene budući da su obje strane imale vlastite oružane snage (ARBIH i HVO), vlastite političke strukture (RBIH i HZHB) te vlastite prometne koridore i kanale komunikacije. Svaka je strana optuživala onu drugu za poraze od Srba, kukavičluk i dvostruku politiku. Svakako je dolazak stranih radikalnih džihadista koji su inzistirali na vjerskom ratu dodatno poremetio odnose. Hrvatske vlasti u Hrvatskoj i Herceg-Bosni s pravom su uvidjele prijetnju i počele su praviti velike probleme stranim islamistima koji su prolazili hrvatskim krajevima. Mnogi nisu stigli dalje od Zagreba. Česte se bile samovoljne pljačke novca i oružja ali i deportacije u treće zemlje.
Prvi ratni sukobi mudžahedina i Hrvata
Kad su hrvatske vlasti saznale da arapski vojnici pokušavaju proći kroz hrvatska područja pod krinkom humanitaraca, proširili su istrage i uhićenja na strance iz islamskih zemalja koji su radili za različite bliskoistočne humanitarne udruge. Tako je npr. vojna policija HVO-a 9. studenog uhitila devet mudžahedina koji su putovali autobusom iz Splita u Kiseljak. Kod njih je pronađeno različito naoružanje i leci koji su pozivali na džihad. Slična situacija se dogodila kod Busovače 18. prosinca kad je vojna policija HVO-a uhapsila dvojicu stranaca iz Pakistana i Sudana koji su formalno bili predstavnici Svjetske islamske humanitarne organizacije.
Kriza u odnosima na relaciji mudžahedini-Hrvati doživjela je vrhunac početkom 1993. Naime, tada je vođa mudžahedina u BIH emir šeik Abu Abdel Aziz otputovao iz BIH a vodstvo je preuzeo Egipćanin Wahiudeen al-Masri. Očito su hrvatske vojne i sigurnosne službe shvatile da je stigao trenutak da „pritisnu“ strane islamiste. Tada u siječnju i veljači 1993. hrvatski opskrbni kanali kojima su se služili islamisti bili su posve zaustavljeni, a negdje su vlasti uvele visoko mito za njihovo korištenje. Hrvatske vlasti su pokušale onesposobiti pokret mudžahedina tako što uhitile i zatvorile njegove brojne članove.

Mala skupina džihadista (Abu Ali al-Kuwaiti, Abdul Wahid al-Qahtani, Abu Muaz al-Qatari i Abu Sahar al-Haili) početkom 1993. sukobila se s Hrvatima u okolici Travnika u pravoj borbi. Nakon što su pogrešno skrenuli i naišli na hrvatsku kontrolnu točku u početku nisu bili sigurni kako da postupe. Neki su bili za predaju nadajući se da će ih Hrvati brzo pustiti. No, Abu Sahar je smatrao da se moraju boriti i na agresivan način izvući iz klopke. Kad su hrvatski vojnici vidjeli da Abu Sahar podiže kalašnjikov ustrijelili su ga pet puta te je odmah preminuo. Hrvatske snage su odmah razoružale ostatak skupine ali su ih zadržali radi ispitivanja. Preživjeli stranci kasnije su se žalili na nemilosrdan tretman a navodno su Hrvati koristili metode mučenja.
Kad su drugi mudžahedini pronašli beživotno tijelo Abu Sahara uz cestu nisu mogli suzbiti svoj gnjev i postalo je jasno kako će pokrenuti kampanju terora protiv Hrvata. Arap iz Libije dr. Abul-Harith al-Liby imenovan je na mjesto Wahiudeena kao treći emir bosanskih mudžahedina. Abul-Harith je imenovan na tu dužnost zbog svoje pronicljivosti i ostrašćenosti dok su drugi vođe radikala bili odustni drugdje po svijetu. On je ubrzo postao Bin Ladenov savjetnik (de facto guverner) za BIH kao što je Ayman al-Zawahiri bio za Afganistan. Upravo je Abul-Harith bio glavni kreator operacije osvete protiv Hrvata. Mudžahedini su urgirali kod Armije RBIH i snaga UN-a da se oslobode njihovi zarobljeni suborci ali bez rezultata zato što nitko od njih nije htio „prljati ruke“ spašavajući ratnike džihada.
Otmice i ubojstva – strategija mudžahedina
Abul-Harith i drugovi osmislili su radikalnu taktiku kako bi se nosili s hrvatskom prijetnjom i oslobodili svoje suborce. Razdvojili su borce u tri glavne skupine: odred Mehurići kod Travnika, odred u Bijelom Bučju kod Travnika te odred u Zenici. Odred u Mehurićima je imao zadatak da primjenjuje taktiku zasjeda i uhođenja protiv snaga HVO-a. Odredi u Bijelom Bučju i Zenici bili su zaduženi za „specijalne operacije“: ubijanje i otimanje vodeće hrvatske političke i vojne lidere. Ideja otmica i ubojstava nije originalna mudžahedinska zamisao jer su već u siječnju 1993. određeni krugovi u Armiji RBIH planirali ubiti Darija Kordića, Tihomira Blaškića i Ignjaca Koštromana kako bi obezglavili hrvatsko rukovodstvo u srednjoj Bosni.

Mudžahedinski zapovjednik Moataz Billah uvjeravao je suborce da se zatočeni strani islamisti mogu najlakše osloboditi tako da se otmu hrvatski lideri. Drugi su se stranci s tim složili pa su uvjerili određene lokalne Bošnjake iz Travnika da sudjeluju u tim operacijama. Billah je odabrao određeni broj Bošnjaka koji su potom bili raspoređeni u mudžahedinske logore za obuku u Zenici i Travniku kako bi prošli ubrzani tečaj borbene taktike. Iskusni Arapi su bosanske vojnike učili o gerilskim operacijama, urbanom ratovanju, izviđanjima, rukovanju eksplozivima, minama, teškom naoružanju, snajperima te su, naravno, prolazili i ideološku indoktrinaciju. Dok su arapski islamisti učili Bosance istovremeno su istu stvar radili Bin Laden i drugovi u Afganistanu i Sudanu.
Izbijanje otvorenog rata Hrvata i Bošnjaka i teror mudžahedina
Kako se početkom 1993. pojačavao teror mudžahedina politička i vojna situacija u srednjoj Bosni se sve više pogoršavala na štetu hrvatske strane. U siječnju su izbili okršaji ARBIH i HVO-a u Gornjem Vakufu/Uskoplju što nije iznenađujuće budući da se radilo o strateški važnom gradu koji je povezivao Hercegovinu i srednju Bosnu, točnije dolinu Vrbasa. Bošnjaci su u gradu imali većinu stanovništva koja se povećala dolaskom izbjeglica. Ratne operacije proširile su se i u ostatak srednje Bosne. Pripadnici bošnjačke vojske postavili su 19. siječnja barikadu u mjestu Kaćuni na cesti između Busovače i Kiseljaka čime su prerezani položaji HVO-a. Preciznije, Hrvati su na tim srednjobosanskim prostorima stjerani u dvije enklave: jednu u Lašvanskoj a drugu u Lepeničkoj dolini.

Krajem siječnja uslijedio je napad Armije RBIH na selo Dusinu u zeničkoj općini. Selo je pritom zauzeto. Iako napad nisu počinili mudžahedini on je bio u duhu radikalnog islama jer su ga izveli lokalni pripadnici 7. muslimanske brigade. Tri su vojnika HVO-a poginula u borbi a sedam ih je strijeljano. Da su zločini počinjeni u duhu islamskog fundamentalizma govori i činjenica da je lokalnom zapovjedniku HVO-a Zvonku Rajiću izvađeno srce, a prema svjedocima to je učinio zapovjednik 7. muslimanske brigade Šerif Patković. Oko 40 civila je zarobljeno i odvedeno u KPD Zenica.
Prema hrvatskim izvorima, već u proljeće je oko 20.000 hrvatskih civila izbjeglo iz srednje Bosne zbog konstantnih unutarnjih sukoba i nemira. Prema podacima HVO-a u ožujku 1993. navodi se kako na prostorima Zenice, Novog Travnika, Travnika, Bugojna i Viteza boravi oko 250 mudžahedina koji su sudjelovali u napadima na HVO gdje se se „pokazali krajnje ekstremni“. Dana 16. ožujka mudžahedini su ubili dvojicu hrvatskih policajaca iz Travnika, a isto se ponovilo 28. ožujka na kontrolnoj točki kod Zenice.

Dana 13. travnja elitne „posebne snage“ mudžahedina otela su četiri pripadnika HVO-a Stjepan Tomašević, idućeg su dana blokirali cestu Novi Travnik – Gornji Vakuf/Uskoplje. Dan kasnije, 15. travnja, oteli su Živka Totića, zapovjednika zeničkog HVO-a. U okrutnom napadu mudžahedina na Totića poginula su četvorica vojnika HVO-a i jedan civil koji se slučajno našao na tom mjestu. Prema izvorima Al-Qaide akcija zarobljavanja Totića bila je „jedna od najdojmljivijih operacija koje su izveli mudžahedini u Bosni“. Totić je bio meta fundamentalista zato što je već u kolovozu 1992. otvoreno kritizirao nazočnost stranih ratnika u BIH: „Ovdašnji su Hrvati ogorčeni zbog svega toga. Sposobni smo se braniti. Ne trebaju nam ovdje arapski vojnici koji će nakon rata htjeti stvoriti fundamentalističku zemlju.“
Pokušaji UN-a da uhvate strane otmičare na brzinu pomoću postavljenih barikada su propali jer su se oni otisnuli u zabačena sela gdje su držali taoce na sigurnom. 16. travnja arapski su gerilci napali položaje HVO-a u Vitezu i uspjeli su zarobiti još deset hrvatskih vojnika u namjeri da će ih razmijeniti za svoje suborce.

Tih travanjskih dana se dodatno rasplamsao hrvatsko-bošnjački rat poglavito u području Viteza, Busovače i Zenice. UN je javno upozorio kako „rastući sukobi“ Hrvata i Muslimana odražavaju „libanonizaciju“ rata u BIH. U proljeće 1993. zapadni novinari su opisivali srednju Bosnu, naročito područje oko Lašvanske kotline, poprištem „bezakonja“ i „ubilačkog kaosa“. „Naoružane skupine Muslimana i Hrvata idu kroz pošumljena brda i doline, napadaju sela i spaljuju kuće. Cestovne blokade i bojišnice sve su bliže jedna drugoj, pa se često sukobljava jedno selo s drugim, a snajperska vatra je nazočna svugdje“.
Zločini u Miletićima
Najveći vojni uspjeh tijekom travanjske ofenzive Armije RBIH islamisti su ostvarili u selu Miletići. Mudžahedini i pripadnici 7. muslimanske brigade ARBiH upali su 24. travnja u hrvatski dio sela. Točnije, Miletiće je napala grupa od 17 naoružanih osoba, 12 stranih državljana (Arapa) i 5 Bošnjaka. Kad su stigli, džihadisti su izjavili da jedan njihov život vrijedi kao pet Hrvata. 83-godišnji civil Marko Pavolić tvrdi da su mještani znali da su stranci jer nisu razumjeli njihov jezik. Tajanstveni stranci okupili su sve seljane i puškama ih natjerali da uđu u jednu kuću. Na kraju su izveli četiri mladića, okrutno ih mučili i naposljetku im prerezali grkljan. Pavolić se sjeća čudne okolnosti: „dok im je krv liptala, ovi su je skupljali u zdjelu i izlijevali im je na glavu dok su umirali.“

Predstavnica visokog povjerenika UNHCR-a Margaret Green vidjela je tijela pobijenih i opisala ih kao grozotu: „Jednom je čovjeku bilo odrezano lice. Drugome je glava bila gotovo odrubljena. Dvojici drugih je prerezan grkljan. Vidjela sam kuću u kojoj su sigurno ubili te ljude. Pod dnevne sobe bio je pokriven lokvama skrutnute krvi i komadima kostiju i tkiva. Trag suhe krvi vodio je od vrata, niz stube, do središta sela.“ Ostale zarobljenike, oko 30 mještana (uglavnom žene, djecu i starce) mudžahedini su odveli u svoju bazu u Mehurićima.
Svibanjska razmjena zarobljenika
Konačno je 17. svibnja postignut dogovor između Hrvata, mudžahedina i predstavnika UN-a o velikoj razmjeni zarobljenika u Zenici (7 Hrvata i 11 mudžahedina). Jedan zapadni strani novinar ovako je opisao razmjenu: „Parkiralište okružuju deseci naoružanih muškaraca u maskirnim odorama, s kalašnjikovima i bacačima raketa koje su izazovno zakačili oko pasa, dok im lica skriva zelena tkanina. Vodi ih skupina ozbiljnih mladih Arapa, od kojih trojica imaju ratnu odoru, a jedan je visok, ima rijetku crnu bradu i široku smeđu halju, te drži toki-voki i razgovara na arapskom. Odugovlače se pregovori s Hrvatima, u pozadini britanskog oklopnog transportera, a naoružani ljudi kažu osamljenom tv-kamermanu da ode, inače će ga ustrijeliti.“ Arapski vođa u smeđoj halji bio je Abu el-Ma’ali koji je nadgledao operaciju.

Kad su se arapski vojnici pojavili iz mraka transportnog vozila UN-a zavladao je kaos i krenula je amaterska proslava pobjede. Nazočni posrednik UN-a bio je zadovoljan što je razmjena prošla dobro i ponudio je jednome od njih, Wahiudeenu al-Masriju, rukovanje kao znak dobre volje što je ovaj arogantno odbio rečenicom: „Ne rukujem se s nevjernicima“. Premda su mnogi lokalni Bošnjaci promatrali razmjenu i neobično slavlje mudžahedina uz vikanje „Alahhu Akbar“, malo tko je reagirao na njihove pozive na sveti rat. Dva dana kasnije iz hrvatskog zarobljeništva je oslobođen i istaknuti kuvajtski šeik Kulaib al-Matuairi.
Nastavak rata Hrvata i Bošnjaka
Nakon nelagodne razmjene zarobljenika sredinom svibnja 1993. dodatno se razbuktao rat Hrvata i Bošnjaka i činilo se kako pomirba donedavnih saveznika neće uskoro uslijediti. Obje su strane, HVO te ARBIH i mudžahedini, nastojale nadmudriti onu drugu s ciljem da se zauzme što veći teritorij. Tada aktualni mirovni plan međunarodne zajednice za BIH, Vance-Owenov plan (vidi kartu ispod: zeleno su muslimanska, crveno srpska, a plavo hrvatska područja), predviđao je uređenje BIH u 9 pokrajina (3 etničke pokrajine) i Distrikt Sarajevo. Prema tome planu najveći dio multietničke srednje Bosne pripao je hrvatskoj pokrajini 10 sa središtem u Travniku. Planirano je da ondje bude središte hrvatske pokrajine kojom bi predsjedavao hrvatski guverner.
Naravno, takav plan se nimalo nije sviđao bošnjačkoj Vladi RBIH u Sarajevu, a još manje mudžahedinima. I jedni i drugi su zapravo htjeli reviziju plana prema kojoj bi srednja Bosna pripala autonomnoj bošnjačkoj pokrajini. Nesumnjivo je cilj mudžahedina bio uspostava autonomnog muslimanskog entiteta (ako već ne može cijela BIH) koji bi postao jezgra za širenje islamskog fundamentalizma po Europi.

HVO je tada detektirao mudžahedine kao egzistencijalnu prijetnju koja dodatno okreće lokalne muslimane protiv HVO-a i hrvatskog naroda. HVO je planirao eliminirati islamističku prijetnju tako što bi zauzeo planine iznad Travnika, logor Mehuriće i blokirao putove između mudžahedinskih baza između Travnika i Zenice. Ta zamisao je bila dobra jer su mudžahedini bili u krizi. I njihovi izvori potvrđuju da su se u proljeće 1993. nalazili u teškom razdoblju. Ipak, hrvatski planovi eliminiranja mudžahedinske prijetnje nisu se ostvarili jer je brojčano višestruko jača Armija RBIH u lipnju pokrenula veliku ofenzivu u cijeloj Lašvanskoj dolini s naglaskom na travničko područje. Snage mudžahedina igrale su veliku ulogu u bošnjačkom napadu s osobite napore su usmjerili na otvaranje novog puta između Travnika i Zenice. Strani islamisti borili su se sa 7. muslimanskom brigadom iz Zenice i Krajiškom brigadom iz Zenice. Postrojbe mudžahedina su često viđane kao prethodnica Armije RBIH.
Pokolj u Bikošima-Maljinama
Dana 8. lipnja postrojbe 7. muslimanske brigade, 306. brigade Armije RBIH te mudžahedini napali su hrvatsko selo Maljine u kojem je bilo više stotina civila i oko 50 vojnika. Snage HVO-a su se predale budući da su bile brojčano nadjačane i opkoljene. Hrvatski civili su tvrdili da su vidjeli „tamnopute mudžahedine koji su govorili arapski, imali duge brade i trake oko čela“. Vojna policija 306. brigade krenula je evakuirati zarobljene civile i vojnike u logor u Mehurićima ali uskoro ih je presrela skupina džihadista koji su izdvojili neke muškarce i djevojku Anu Pranješ koja je bila u odori Crvenog križa te ih odveli u zaseok Bikoše. Ondje rafalnom paljbom likvidirano najmanje 39 zarobljenih civila i vojnika. Najmlađa žrtva imala je 17, a najstarija 53 godine.

Britanski bojnik Kent-Payne i još jedan britanski vojnik stigli su kasnije u selo Maljine-Bikoše budućida su Hrvati dojavili da se dogodio masakr 40 hrvatskih vojnika. Britanci su na licu mjesta vidjeli ispisane islamističke parole, a usprkos gladi sve su svinje bile zaklane. Lokalna djeca su dobila naredbu da stalno viču „Allahu Akbar“. Poslije su islamisti prevezli nepoznat broj žena i djece kao taoce u logor u Mehurićima gdje su nad njima provodili neviđenu torturu.
https://www.geopolitika.news/analize/m- ... om-ratu-1/

Matija Šerić

Pokolj i kulturocid u Gučoj Gori
Agresivni duh mudžahedina može se vidjeti prilikom osvajanja pretežno hrvatskog mjesta Guča Gora sjeveroistočno od Travnika na obroncima planine Vlašić. Bošnjačke i mudžahedinske snage su 8. lipnja napale i zauzele Guču Goru te tako otvorile prometnicu prema Zenici a pritom su se dočepali dva minobacača od 120 mm i velikih zaliha streljiva. Preživjeli Hrvati su poslije govorili američkim medijima: „Većina je kuća opljačkana i spaljena. Čuli smo da su žene i djeca… oslobođeni i da su u selu.“ Britanski zapovjednik UN-a James Myles izvijestio je kako su građani bježali od bošnjačkih dragovoljaca pod vatrom strojnica te da imaju dokaze o zvjerstvima. U međuvremenu su snage UN-a bile primorane vratiti se u svoju bazu i zauzeti obrambene položaje nakon što su na njih više puta pucale mudžahedinske snage.
To je bio uvod u kulturocid mudžahedina koji se dogodio kad su otkrili 800 godina staru crkvu i samostan sv. Franje Asiškog. Dvjesto hrvatskih civila je pronašlo utočište u crkvi a britanske snage UN-a su ih srećom evakuirale prije dolaska Arapa. Prilikom evakuacije snage UN-a bile su primorane koristiti oklopna vozila i ispalile su stotine metaka iz strojnica od 30 mm kako bi se suprotstavile neprestanoj vatri muslimanskih snajpera. Ujutro 9. lipnja crkvu su napustile sve hrvatske izbjeglice a islamisti su mogli doći pogledati svoj „ratni trofej“. I ovog puta situacija je sličila na onu prilikom razmjene zarobljenika u svibnju.
Skupina od tridesetak Arapa hodala je crkvom s podignutim oružjem vičući „Allahu Akbar“. Bojom su premazivali zidne freske i umjetnine, razbijali su kipove svetaca, zidove su išarali arapskim natpisima, uništili su orgulje i staru knjižnicu, a na vratima je samostana bilo napisano: „Ci vediamo a Roma“ („Vidimo se u Rimu“). Pritom su vandali oštetili staru i neprocjenjivu zidnu sliku nad glavnim oltarom te su naposljetku ostrugali lica Isusa i Djevice Marije na drugoj slici pokraj oltara. To je učinjeno iz istih vjerskih razloga kao što su talibani uništavali kipove Bamiyanske Bude u Afganistanu u proljeće 2001. Slike i kipovi smatraju se zabranjenim u islamu. Mudžahedini su pokazivali perverznu radost prilikom uništavanja napuštene crkve, čak i veću od one koje su koje su pokazivali nakon pobjede u bitki. U naletu euforičnog uzbuđenja Arapi su oko samostana postavili pakete dinamita i planirali su ga dignuti u zrak. Srećom, uspjeli su na vrijeme intervenirati pripadnici Armije RBIH koji su nakon kraćih čarki uspjeli odvratiti islamiste od svog nauma te je eksploziv uklonjen.
To ipak nije bio kraj divljanja mudžahedina. Sve su nevjernike smatrali neprijateljima bez obzira bili to vojnici ili civili. Krajem lipnja arapski su ekstremisti krenuli od Guče Gore prema obližnjem zaseoku gdje se u mjesnoj školi nalazio 231 hrvatski prognanik. Bez ikakva razloga Arapi su uzeli prognanike za taoce te su prijetili da će ih sve poklati. Naposljetku su mjesni bošnjački vojnici silom otjerali Arape i dogovorili kompromisno rješenje tako što će svi Hrvati biti evakuirani s tog područja. Ukupno gledano kad se promatra općina Travnik, do kraja hrvatskog-bošnjačkog rata s područja općine protjerano je 19.600 Hrvata, ubijena su 124 hrvatska civila i 427 pripadnika HVO-a. Oštećeni su u većoj ili manjoj mjeri skoro svi katolički sakralni objekti, brojne hrvatske kuće porušene, a imovina opljačkana.

Sukobi mudžahedina sa snagama UN-a
Vjersko nasilje mudžahedini nisu koristili samo protiv Hrvata i Srba nego i protiv pripadnika UN-a. Često su na meti bili britanski mirovnjaci. Tako je u veljači 1993. oteto između 6 i 10 britanskih vojnika koji su kasnije ubijeni. Među njima su se nalazila čak i dva vojna savjetnika pri Armiji RBIH. Islamisti su ih optužili za špijuniranje da bi ih kasnije likvidirali. Odvedeni su iz Travnika u Turbe a pronađeni su vezani, ustrijeljeni u glavu a leševi su odavali znakove sakaćenja i mučenja. Poruka zapadnjacima bila je nedvosmisleno jasna: „klonite se nas inače slijedi val terora“. Sukob između
mudžahedina i britanskih mirovnjaka koji su nastojali zaštititi hrvatske prognanike na cestama između Travnika i Zenice zaoštrio se 13. lipnja. Tada se britansko oklopno vozilo sa zapadnim novinarima moralo vratiti u bazu UN-a u Vitezu nakon što se našlo pod snažnom paljbom mudžahedinskih strojnica.
Kasnije tijekom istog dana britanska ophodnja od četiri vozila zaustavljena je na arapskoj barikadi blizu Guče Gore. Skupina od 50 mudžahedina („sjevernoafričkog“ i „bliskoistočnog izgleda“) okupila se u namjeri da dočeka neprijateljske trupe. Preplašeni britanski vojnici kasnije su izjavili medijima da su islamisti imali dugačke i rijetke brade, afganistanske kape i odore koje su se jasno razlikovale od regularnih postrojbe ARBIH. Iako su islamisti odmah uperili bacače raketa i puške prema vozilima UN-a, mudžahedinski zapovjednik, porijeklom iz Velike Britanije, objasnio je britanskom časniku na savršenom engleskom da neće pucati ako im on ne zapovijedi. Nakon pola sata napetih pregovora mudžahedini su propustili britanske vojnike. Međutim, kad se britanski bojnik Kent-Payne želio rukovati s vođom mudžahedina ovaj je to odbio obrazloženjem da „neće dotaknuti meso nevjernika“.

Nadalje, dva su britanska vozila UN-a bila napadnuta tijekom ophodnje u blizini svoje baze u Vitezu. Oko 40 stranih boraca je okružilo vozila, prijetili su im te izvikivali islamističke parole. Britanci su bili iznenađeni kako su strani radikali bili dobro naoružani: posjedovali su kalašnjikove, teške strojnice, ruske 66-ice, ruske protutenkovske rakete i bazuke. Usplahirene britanske snage su prekinule ophodnju kako bi izbjegle krvoproliće. Krajem lipnja, tijekom žestokog rata Hrvata i Bošnjaka, dok međunarodna zajednica nije znala kako riješiti bosansku krizu, jedan je bošnjački radikal upozorio stranog novinara: „Za nekoliko mjeseci će žene i djeca krvariti na ulicama Pariza i Londona… Ljutit ćete se na nas, ali Bosni neće moći učiniti ništa što bi bilo gore od onoga što ste nam već učinili“.
Teror i trzavice između mudžahedina i bošnjačkih vlasti
Ohrabrenim vojnim uspjesima protiv Hrvata i mirovnih snaga UN-a, arapski su radikali krenuli dalje od Guče Gore pod vodstvom egipatskog veterana iz afganistanskog rata Hussaamudeena u planinske lance u okolici. Mješavina snaga Bošnjaka i stranih dragovoljaca 25. lipnja uletjela je u žestoku vatru HVO-a. Stranci su imali više žrtava uključujući istaknute džihadiste Jamaludeena al-Yemenija i Muhammada al-Turkija. Ponašanje mudžahedina u ljeto 1993. bilo je toliko problematično da su krenule ozbiljne razmirice sa savezničkom bošnjačkom vojskom. Bošnjački vojnici su većinom nastojali svesti pljačku i teror nad Hrvatima na minimum, dok su strani islamisti činili sve suprotno: radili su sve kako bi onemogućili miran suživot u budućnosti između muslimana s katolicima i pravoslavcima.

Vrhovni zapovjednik Armije RBIH Rasim Delić priznao je da strani dragovoljci „rade besmislene pokolje, poput neprijatelja… to su kamikaze, očajnici“. Čak se i ratni gradonačelnik Zenice Besim Spahić potpuno ogradio od stranaca: „Oni djeluju neovisno. Nisu sila u vojnom smislu. Ali već su nam nanijeli ogromnu štetu.“ Ipak, najiskreniji je bio glasnogovornik Bosanskog centra za informiranje u Londonu: „Trebaju nam muslimanski vojnici UN-a da nadziru strane mudžahedine koji su zauzeli položaje u Bosni. Našim je vojnicima teško nadzirati te strance, a oni ne žele slušati zapovijedi britanskih i francuskih vojnika koje smatraju nevjernicima… Ti ljudi dolaze iz Alžira, Pakistana, Afganistana, Bog zna odakle. Nemamo koristi od njih, samo stvaraju dobru propagandu neprijatelju…. Dolaze ovamo puni ideala o pogibiji u borbi i odlasku u raj. Bošnjaci nisu toliko glupi. Mi želimo živjeti za islam, a ne umrijeti za islam“.
Status mudžahedina je kreirao razmirice s lokalnim bošnjačkim vlastima. Jednom prilikom su džihadisti zaprijetili ubojstvom bošnjačkog suca koji je vodio postupak protiv arapskih dragovoljaca koji su se sudarili s vozilom UN-a. Potom su Arapi privremeno zauzeli urede Europske unije, opkolili hotel Internacional u Zenici s teškim naoružanjem. Pojavila su se izvješća da mudžahedini uništavaju kafiće u Travniku, kolju svinje po selima i drže časnu sestru i četvoricu Hrvata kao taoce kako bi se oslobodio jedan zarobljeni islamist u Vitezu. Kako je vrijeme prolazilo mudžahedini su postajali sve više nasilna banda gerilaca s vlastitim ideološkim programom. Arapski borci su sve više kritizirali „kukavičluk“ i „slabo držanje“ bosanskih boraca. Neuspjehe u ratu protiv HVO-a i VRS-a pripisivali su nestručnosti lokalnih boraca.

Osnivanje odreda El Mudžahid
Nedostatak kvalitetnog središnjeg zapovjedništva prema mišljenju arapskih boraca bio je glavni problem za koordinirano djelovanje s Armijom RBIH. Upravo zato je tijekom ljeta 1993. Šura (vijeće) mudžahedina poslala službeni zahtjev vladi u Sarajevu da prizna strane borce kao neovisni odred unutar Armije RBIH. Arapi se tako ne bi morali bojati bošnjačke izdaje unutar svojih redova. Vlada RBIH je pristala na to budući da su im mudžahedini ostali jedini saveznici na bojnom polju. Tako je na naredbu Alije Izetbegovića 13. kolovoza vlada RBIH osnovala Kateebat El-Mujahideen („Odred svetih ratnika“). Odred El-Mudžahid bio je izravno odgovoran bosanskom predsjedniku a formalno je bio pod zapovjedništvom 7. korpusa Armije RBIH.

Sjedište odreda bilo je u hrvatskom selu Podbrežju nedaleko od Zenice gdje se ranije nalazio stožer HVO-a, a ondje se nalazilo oko 300 arapskih boraca. Dr. Abul-Harith al-Liby ostao je emir cijele grupe mudžahedina dok je Wahiudeen al-Masri imenovan višim vojnim zapovjednikom. Abu el-Ma’ali preuzeo je odgovornost za vođenje ratnih operacija u zeničkom području. Logor u Mehurićima bio je glavno središte za vojnu obuku kroz koji je prošlo stotine lokalnih Bošnjaka koji su prolazili i temeljitu ideološku indoktrinaciju. Domaći muslimani pustili su duge brade i slijedili vehabijsku ideologiju. Upravo su u tom logoru Britanci potajno snimili skupinu od 30 Bošnjaka kako vježbaju gađanje pod budnim okom stranih instruktora.
Premda nisu uvijek dijelili njihov ideološki žar, bošnjački su vojnici poštivali vojno iskustvo koje su mudžahedini stekli još tijekom rata protiv SSSR-a u Afganistanu. Visoki bosanski časnici su većinom pomagali stranim borcima i željeli su legitimirati njihov boravak u BIH. Za Armiju RBIH mudžahedini su uz sve nedostatke donosili određene prednosti: bili su sposobni za borbu i nadahnuti izvršavati smrtno opasne misije. Pojava mudžahedina ledila je krv u žilama kod većine protivničkih vojnika što se upotrebljavalo u promidžbene svrhe. Ipak, mnogi Bošnjaci nisu imali puno lijepih riječi o svetim ratnicima islama. „Smiješno je misliti da ćemo ovdje napraviti muslimansku državu poput Libije… Ja bih se borio protiv takve države“, izjavio je jedan časnik ARBIH. Složio se i poručnik Nedžad Riđić: „Kad bih mislio da će ovo dovesti do nekakve muslimanske republike, ne bih ni sudjelovao“.

Mladi bošnjački vojnik iz Travnika Zafir komentirao je: „Ako Arapi žele narodu ponuditi vjeru, kulturu i jezik to je dobro… Ali ako to žele silom, to nije dobro.“ Bošnjak Emir bio je još slobodniji u izričaju: „Arapi traže od nas da se pomolimo pet peta dnevno, ali mi više volimo popiti pet puta dnevno“. Mnogi lokalni Bošnjaci nikako nisu mogli shvatiti kako se strani fundamentalisti dosljedno odriču svinjetine i alkohola jer su i jedno i drugo duboko ukorijenjeni i bosansku kulturu i način života.
Angažman džihadista u Hercegovini
S porastom broja arapskih pridošlica područje djelovanje mudžahedina širilo se srednjom Bosnom ali i Hercegovinom kao i njihov teror nad hrvatskom populacijom. Tako su npr. u Konjicu arapski dobrovoljci bili u odredu Armije RBIH u Lisovićima od veljače 1993. Stranci su stigli u Konjic pod izlikom da su studenti iz Afganistana. Bili su naoružani automatskim puškama H&K i posjedovali su opremu iz JNA. Upravo su ti „studenti iz Afganistana“ ubijali i protjerivali hrvatske civile te pljačkali i palili hrvatske kuće u općinama Konjic i Jablanica. Jedinice islamskih fundamentalista bile su nazočne i dublje u Hercegovini u Mostaru od lipnja 1993. Nalazili su se u Šantićevoj ulici na samoj liniji razgraničenja HVO-a i ARBIH gdje su bili u bunkerima u skupinama šest do sedam vojnika, naoružani najmodernijim poluautomatskim puškama, strojnicama i antitenkovskim oružjem. Ipak, džihadistima se nije svidio pakao mostarske gradske bojišnice pa je većina Mostar napustila do sredine kolovoza.
itez 1 i Vitez 2
Islamskim fundamentalistima puno su više odgovarale borbe u većinski ruralnim područjima srednje Bosne. Odred El Mudžahid nastavio je primarno ratovati protiv Hrvata u Lašvanskoj dolini ali džihadisti su djelovali i u drugim područjima kao što je bilo osvajanje Vareša u studenom 1993. Tamo su također počinjeni mnogobrojni zločini i pljačka hrvatske imovine nakon što su džihadisti i bošnjačke trupe zauzeli taj grad. Wahiudeen al-Masri organizirao je 5. rujna 1993. žestok napad na hrvatska naselja u planinama blizu Novog Travnika. Operacija je dobila naziv „Vitez 1“. Arapski vojnici su priznali kako se bitka vodila protiv HVO-a ali i civila te da je ukupno ubijeno oko 40 Hrvata. Istaknuti mudžahedin Abu Ali al-Kuwaiti (kojeg su Hrvati nekoliko mjeseci ranije oslobodili) i Hamdu (bošnjački dragovoljac koji se među prvima pridružio ratnicima džihada) bili su istaknutiji borci koji su poginuli tijekom napada.

To nije omelo mudžahedine pa su 18. rujna poveli novi napad na hrvatske položaje kojem je šifra bila „Vitez 2“ iliti „Operacija Kruščica“. Na crti bojišnice nedaleko Kruščice blizu tvornice eksploziva Vitezit mudžahedini su se sukobili s hrvatskim snagama i natjerali ih na povlačenje. No, bitka je bila razočaravajuća. Naime, iskusni egipatski zapovjednik Hussaamudeen al-Masri zadobio je kritičnu ranu a osim toga gerilci su se morali povući radi navodne „slabosti bosanske vojske“. Sljedećeg su dana islamisti pokušali vratiti položaje koje su zauzeli ali ovaj put je HVO bio pripremljeniji za napad pa ga je odbio. Pritom je smrtno stradao Abu Musab al-Swedani. Upravo na njemu se može vidjeti tipičan pripadnik mudžahedinskih odreda. Radilo se o vojniku iz Švedske koji je bio sin Šveđanke i Alžirca. Odrastao je u Skandinaviji ali je otišao u Saudijsku Arabiju kako bi proučavao islam i naučio arapski. U dvije godine koliko je ondje proveo postao je islamski fundamentalist koji je povratkom u Švedsku nastavio propagirati islamističku ideologiju a kasnije je otišao u rat u Afganistan. Naposljetku je poginuo od snajperskog metka u blizini Viteza.

Nastavak intenzivnih borbi
Usprkos teškim stradavanjima na bojišnici mudžahedini su nastavljali napade na hrvatske gradove i sela u srednjoj Bosni na crti bojišnice ali su često ulazili i duboko u zaleđe bojišnice. Takve operacije su bile gotovo pa suicidalne zato što strani islamisti nisu poznavali to područje i bili su lako uočivi hrvatskim snagama. To se dobro pokazalo kad je u listopadu 1993. skupina od pet Afganistanaca pod vodstvom Wahiudeena al-Masrija upala u nevolje pokraj planine Šćit južno od Kruščice. Skupina se izgubila i neželjeno ušla u teritorij pod kontrolom HVO-a u dubini 7 km. Prema mudžahedinskim izvorima, hrvatski su vojnici odmah izrešetali njihovo vozilo salvom iz protuzračnog oružja. Više je islamista preživjelo inicijalni napad i pokušalo odbiti Hrvate lakim naoružanjem ali bez uspjeha. Poginula su četiri vojnika: Wahiudeen, Abu Khalid al-Qatari (bivši član rukometne reprezentacije Katara), Abu Abdurahman al-Masri (pripadnik elitnih „muslimanskih specijalaca“ koji su oteli Živka Totića) i Abu Hamza al-Suri. Jedan preživjeli je odveden u zatvor. Mudžahedini su zatražili razmjenu s prijetnjom da će svakoga dana uhititi 20 Hrvata dok ne ispune njihov zahtjev. Ubrzo je zarobljeno desetak civila iz travničkog područja te se odvedeni u logor mudžahedina u Orašcu. Ondje su maltretirani a 21. listopada ritualno je pogubljen Dragan Popović.
U prosincu 1993. mudžahedini su zajedno s postrojbama Armije RBIH sudjelovali u velikoj ofenzivi Prozor-93 kojom su pokušali osvojiti tvornicu Vitezit i spojiti se s bošnjačkim snagama u Starom Vitezu. Navedeno nije postignuto osim zločina u Križančevom selu. Slična neuspješna operacija dogodila se u siječnju 1994. kada je počinjen zločin u Buhinim kućama. Osim nastavka ratovanja s hrvatskim snagama krajem 1993. i početkom 1994. islamisti su nastavljali provoditi teror i nad plavima kacigama UN-a koje su nastojale razdvojiti zaraćene strane. Za mudžahedine 1993. godina nije bila toliko loša.

Usprkos teškim gubicima u ratu s HVO-om mudžahedini su bivali sve snažniji postajući politička i vojna sila. Mudžahedin Matar al-Walid kazao je kuvajtskim novinarima da kad je stigao u Bosnu u prosincu 1992. postojao je samo jedan odred islamskih fundamentalista a već u listopadu 1993. čak 12 odreda. Stotine bošnjačkih dragovoljaca bile su novačene u mudžahedinske odrede. Zahvaljujući naklonosti određenih struktura vlasti RBIH strani dragovoljci mogli su slobodno putovati i djelovati širom srednje Bosne. Iako su kanali šverca oružja i opreme kroz Hrvatsku bili potpuno zaustavljeni pojavile su se nove mogućnosti, tj. financijeri poput Irana, Saudijske Arabije i Sudana.
Washingtonski sporazum
Nasilje nad mirovnjacima UN-a i humanitarnim radnicima pokazalo je međunarodnoj zajednici kakvu prijetnju predstavljaju radikalni islamski fundamentalisti. Osobito su u Zenici otimani i ubijani strani humanitarci. Kako je jačao teror mudžahedina tako su SAD i njihovi NATO saveznici snažno pritiskali Hrvate i Bošnjake da potpišu primirje i okrenu se zajedničkoj borbi protiv Srba. Uz Amerikance veliku ulogu je imao i Vatikan. Hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić otkrio je što mu je početkom veljače 1994. papa Ivan Pavao II. govorio o islamistima u BIH: „Sveti Otac mi je u monologu oko 15 minuta govorio o opasnostima radikalnog islama. To nije časna religija islam, muslimani su naša braća, rekao mi je. Radikalni islam koji se pruža od Afganistana do Alžira, nije islam. Rekao mi je da će to biti najveći problem modernog svijeta i da zbog toga treba zaustaviti sukob između Hrvata i Bošnjaka. A poslije i sukob sa Srbima.“

Upravo zbog međunarodnog pritiska potpisano je primirje HVO-a i Armije BIH krajem veljače 1994., a 18. ožujka je potpisan Washingtonski sporazum kojim je uspostavljena Federacija BIH. Nesumnjivo je prijetnja mudžahedina ubrzala proces zaustavljanja rata koji je imao obilježja vjerskog rata između kršćana i muslimana. Ipak, to u praksi nije mnogo promijenilo položaj mudžahedina koji sada doduše više nisu ratovali protiv Hrvata nego protiv Srba. Međutim, nakon što je potpisan mir s Hrvatima, Hrvatska je otvorila kanale pomoći BIH pa i mudžahedinske kanale kojima se švercalo oružje i oprema. Mudžahedini su doduše formalno stavljeni u drugi plan od strane bošnjačkih vlasti ali mogli su slobodno propovijedati radikalni islam. A niti teror nad Hrvatima, a čak niti oružani okršaji s hrvatskim postrojbama u BIH nisu potpuno prestali.
Teror mudžahedina nad Hrvatima nakon Washingtonskog sporazuma
Nakon Washingtonskog sporazuma hrvatske vlasti u BIH imale su slobodnije ruke da uhićuju muslimanske militante a druge natjeraju da se klone hrvatske policije. Mudžahedini su bili bijesni zbog sporazuma jer je predstavljao izdaju njihove vjerske stvari, tj. odustanak stvaranja muslimanskog entiteta u BIH. Protivili su se pokušajima da ih Bošnjaci zauzdaju. U travnju je jedan franjevac iz srednje Bosne komentirao: „Hrvati još imaju probleme s mudžahedinima kojima je hrvatsko-bošnjački sporazum neprihvatljiv. Ali Hrvati osjećaju promjene u zraku. Islamski fundamentalizam ovdje nije imao izgleda, osim u jednom vrlo kratkom razdoblju. Ovdašnji su muslimani Europljani.“

Ipak, islamisti su nastavili širiti svoju mrežu te je dolazilo sve više boraca iz Afganistana, Jemena i Sudana. Nakon što je ljeti 1994. Alžirac Abu el-Ma’ali postao emir mudžahedina došlo je do većeg broja incidenata mudžahedina i Hrvata.
Zapovjedništvo 3. korpusa Armije RBIH sastalo se 1. rujna s civilnim predstavnicima zeničkih Hrvata. Povod je bio smirivanje mještana zbog zastrašujućeg ponašanja Arapa koji bi imali napade bijesa zbog manjih sporova sa stranim humanitarcima ili hrvatskim civilima. Postignut je sporazum prema kojem su se arapski vojnici trebali povući iz pretežno hrvatskog sela Podbrežje gdje se nalazio glavni stožer mudžahedina. U praksi Armija RBIH nije poduzela ništa da protjera islamiste niti da ograniči njihovo djelovanje. HVO je pokušao samoinicijativno intervenirati i zaustaviti skupinu islamista koji se putovali od Travnika prema Mostaru i Hrvatskoj. Uslijedila je žestoka bitka u kojoj su poginula dva džihadista iz Malezije i Irana.

Nastavile su se velike napetosti između mudžahedina i Hrvata tijekom zime 1994.-95. Hrvat Željko koji se nalazio u blizini mudžahedinske baze u Podbrežju požalio se stranim novinarima: „Ili će otići mudžahedini koji su u toj zgradi (tvornice Vatrostalno), ili ćemo mi morati otići. Rekli su nam 23. prosinca da ugasimo svjetla na božićnim drvcima i otad nas maltretiraju svaki dan… Dolaze s bošnjačkim ekstremistima u naše kuće i pitaju je li kuća na prodaju. Pitaju hoćemo li uskoro otići. Na ulici nam dobacuju uvrede. Ali mi smo odlučili ostati.“ Drugi mjesni seljak Jozo Milanović nije bio tako optimističan: „Oni ulaze i uzimaju što god hoće, a kad sam im jedanput prigovorio, ispalili su rafal iznad moje glave. U zidu se još vide rupe od metaka. Svi ćemo uskoro morati otići.“ Većinu stranih novinara koji su dolazili u Pobrežje islamisti su otjerali puškama. Ipak, u britanskom Timesu Anthony Loyd je opisao što je vidio u zgradi Vatrostalnog: „Crna islamska zastava visjela je u dvorištu. Ispred red dotrajalih terenskih vozila, borci su stajali u skupinama. Bilo je Arapa, bijelaca i Afrikanaca. Većina je imala bradu, neki su obrijali glavu, a svi su imali istrošenu maskirnu odjeću i oružje, svi su bili
namršteni, mršavi i strogi.“

Jedan dragovoljac iz Tunisa izjavio je: „Dolazimo ovako da umremo, a ne da odemo. Zato ćemo pobijediti… Zapad kaže da smo mi teroristi, ali gledajte što su oni učinili u Africi, u Alžiru; njima nitko ne kaže da su fašisti i teroristi…. Postati član mudžahedina je nešto vrlo ozbiljno, to je žrtva. Ne možeš se vratiti kući kad tamošnja vlada sazna što si postao. Ne, moramo ići vječnim putem džihada.“

Vođa Abu el-Ma’ali je u intervjuu ljutito negirao da njegovi borci čine zlodjela i da predstavljaju opasnost za regiju. Sve u svemu za Al-Qaidu srednja Bosna nije bila obična bojišnica nego je početkom 1995. nedvosmisleno postala strateško uporište za Osamu Bin Ladena i njegove fanatike koji su planirali terorističke napade u zapadnoj Europi.

Početkom veljače 1995. u Pobrežje je stigao potpredsjednik vlade RBIH Ejup Ganić koji je bio poslanik Izetbegovića. Javno je podupro zahtjeve Hrvata ali se u praksi opet ništa nije promijenilo. Glasnogovornik 3. korpusa Armije BIH u Zenici, Spahija Kozlić, opravdao je nečinjenje bosanske vlade: „Ti su ljudi došli ovdje da nam pomognu. Oni normalno rade svoj posao… Ne znamo hoće li se odseliti. Gospodin Ganić je čuo hrvatsku stranu priče. Ali mi nismo imali nikakvih problema s mudžahedinima. Ministar obrane Federacije BIH Jadranko Prlić bio je oštriji: „Ne možemo više dopuštati da ti mudžahedini teroriziraju hrvatska naselja… O rješenju tog problema ovisi napredak Federacije.“

Dana 11. ožujka zajednica lokalnih Hrvata (HDZ, HSS, Hrvatska građanska stranka BIH, zenički ogranak hrvatskog kulturnog društva Napredak i Hrvatskog kulturnog kruga) izdali su priopćenje u kojem su naglasili da obećanja najviših državnih dužnosnika moraju biti ispunjena glede uklanja postrojbe al-Mudžahid iz Podbrežja u blizini Zenice. Jasno je zašto bošnjačke vlasti nisu uklonile mudžahedine: trebali su im njihovi savjeti i ljudstvo za vojne pothvate protiv srpske vojske. Priopćenja islamističkih organizacija napala su Hrvate da šire glasine i zastrašuju postrojbe mudžahedina: „Hrvati vrlo dugo pokušavaju izbaciti mudžahedine iz Bosne kako bi slobodno vladali muslimanskom zemljom u svoju korist“. Mjesec dana kasnije u ožujku 1995. islamistički letak iz uporišta u Zenici izvijestio je da ratnici džihada „reorganiziraju rovove na bojišnici i raspoređuju promatračnice na velikom području kako bi bili spremni za nadolazeće razdoblje i novi val napada Srba i Hrvata.“
Epilog
Incidenti s mudžahedinima su se nastavili i dalje, a poglavito nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma kojeg su džihadisti također protumačili kao izdaju. Prema tom sporazumu, strani islamisti su trebali napustiti BIH ali velik broj je ostao i dobio BIH državljanstvo. Sam Izetbegović se protivio odlasku ratnika koji su se borili za bosansku stvar. Uslijedio je val terora nakon Daytona protiv Srba i Hrvata a osobito povratnika u većinski muslimanska područja. Ipak, tek teroristički napadi od 11. rujna 2001. utjecali su da mnogi islamisti budu deportirani iz BIH ali dobar dio je ostao i nastavio propagirati vehabijsku i selefijsku ideologiju.
https://www.geopolitika.news/analize/m- ... j5_6c35UUE

Da, ali i bez mudžahedina radi se o tom da su Muslimani počeli rat s Hrvatima u BH, a tu je medijska, a većim dijelom akademska javnost zaluđena i širi laž.

To je kao da se ozbiljno predaje i piše u udžbenicima da je Hitler napao Poljsku kao opravdani odgovor na poljske provokacije i plan Poljske da okupira Njemačku.

Čitam ova dva teksta i pitam se hoće li to sada postati glavni narativ. Nisu Bošnjaci nizašto krivi, eto i oni su jadni trpili teror ove pomahnitale vjerske nakupine koja se zove mudžahedini. Sigurno da ima takvih primjera, ali to sigurno nije cjelokupna slika.

Je li geopolitika možda Ponoševa?

Rat s Hrvatima je bio "Izetbegovićev rat".

To nisu bili sporadični sukobi, ili okršaji s divljim kriminalcima/mudžahedinima.

Jedina strateška operacija u ratu, Neretva 93 je pokrenuta od strane aBiH, za vrijeme sukoba sa Srbima u Medačkom džepu.

Cijeli rat s muslimanima možemo podjeliti na više faza.

I Pripreme za rat.
Iako su Hrvati obranili i obučili muslimane, muslimani se uporno pokušavaju dogovoriti sa Srbima i udariti na "Ustaše".
Tome pomaže prosrpsko porijeklo većine njihovog vodstva, kao i sudjelovanje u agresiji na RH na srpskoj strani (Dudaković je npr. bio Mladićev zamjenik na području Zadra), što eventualno može biti nulta faza, kao i razni Muslimana sporazumi sa Srbima..
Dok HVO oslobađa muslimanska sela oko Mostara i Konjica, Muslimani su blokirali hrvatska pojačanja Jajcu, radi čega je grad pao.
Muslimani su tada ubili i zapovjednika travničkog HVOa.
HVO je u tom razdoblju razbio dio muslimanskih blokada (Prozor/Rama), ali se odozgora pokušavalo deeskalirati sukob, Hrvati su ga izbjegavali.
Propao je i HVOov pokušaj (Bura 92) da se za Muslimane osvoji Nevesinje.
Gomila poginulih nizašto.

II Početak rata.
Za vrijeme Maslenice i okolnih zbivanja na tom području, od siječnja do travnja 93. Muslimani su pokušali osvojiti i etnički očistiti sredšnju Bosnu koja je po WO planu pripala Hrvatima, dok je RH zauzeta s drugim problemima.
Taj pokušaj je propao, ali su prekinuli neke od važnijih komunikacija etničkim čišćenjem sela na sjeveru Kiseljaka i istoku Busovače (Kaćuni).
Hrvati uporno pokušavaju deeskalirati sukob, zaustavlja se ofenziva u Uskoplju, koja da se nastavila bi polučila iste rezultate kao i u Rami i povezala hrvatske prostore.

III Širenje rata.
Muslimani organiziraju konc logore za Hrvate u Jablanici i Konjicu, mjestima koje je HVO obranio i oslobodio od Srba. Etnički se čiste Travnik, Kakanj, hrvatska sela u srednjoj Bosni. Sukob se širi na jug, u Mostar, gdje u Sjevernom logoru, muslimani otvaraju vrata vojarne i kolju na spavanju svoje HVO suborce. Prve velke bitke, vojni sukobi za travnička sela i sjever Konjica (Klis). Nastavljaju se atentati i otmice hrvatskih generala.
Obrana hrvatskih enklava.
Razdoblje svibnja i lipnja, HVO prestaje sukob doživljavati kao lokalnu stvar. Obrana Mostara.

IV Vrhunac rata.
Pad i masakr nad Hrvatima u Bugojnu.
Pad Fojnice usred naivnosti HVOa kada je UNPROFORov general proglasio grad zaštićenom zonom. Napadi na preostale enklave.
Pokretanje i slamanje jedine strateške ofenzive "ABiH", Neretva 93, koju su otpočeli nakon hrvatskog sukoba sa Srbima u Medačkom džepu.
Nakon potpisivanaj Owen-Stoltenbergovg plana (kojeg Alija odbacuje drugi dan) proglašava se Herceg Bosna.
Tuđman nastoji potaknuti muslimana na suradnju, Izetbegović potpisuje Splitsku deklaraciju, ali dan nakon toga priznaje RS i pokušava se dogovoriti sa Srbima.
HVO kao znak dobre volje zaustavlja svoju kontraofenzivu u Uskoplju, "ABiH" kao odmazdu za neuspjehe pali Vareš i protjeruje lokalne Hrvate.
Razdoblje srpanj-listopad 93.

V Kontra
HVO u lokalnim akcijama (Here, Zavratnica, Bašino Brdo...) osvaja birnije kote i prisiljava "aBiH" na samoraspuštanje RBiH i dolazak pod hrvatski protektorat u Washingtonu.
ABiH u tom razdoblju bezuspješno napada enklave, izvači vojsku iz opkoljenog Sarajeva da bi ih osvojila, no ne uspjeva.
HVO još uvijek brani Muslimane u Bihaću, Tešnju, Gradačcu...

Ne znam čija je. Iz naslova je vidljivo da je obradio ulogu i značaj mudžahedina.
ANALIZE
M. Šerić: Uloga i značaj mudžahedina u Hrvatsko-bošnjačkom ratu (1)

S naše strane je bilo puno naivnosti i neorganiziranosti. Još ne mogu shvatiti kako u ljeto 93e nekog može iznenadit muslimanski napad kao šta se odigralo u Bugojnu. To je amaterizam i posljedica loše kadrovske politike. Loše smo odigrali a obavještajno ko da nismo ni postojali.

Slažem se.

Mi smo ratovali sa Srbima, Zagreb manje-više nije ni znao da serdnja Bosna postoji.
Neke stvari je trebalo riješiti planski.

Da se u Uskoplju ponovila Rama, to bi manje više bilo to od pobune Alijinih muslimana.
Da se isto to dogodilo u Bugojnu, Fojnici, Travniku... da su naši poslali vojsku gdje je trebalo, ne bi Hrvati odlazili u izbjeglištvo.
Ne bi bio Mostar podijeljen, nego Zenica.

I onda Englezi pišu kako su im mudžahedini pritili smrću. Ps šta su ih pomagali, a Hrvatiman odmagali?

Kako lažeš, bez trunke srama

Ne laže čovjek nego se vidi da nije dovoljno upoznat sa tadašnjom situacijom na terenu. A ti kopile ****** ga ispravi ako griješi, započni diskusiju, pa da vidimo đe ćeš slagat bez trunke srama

OK. Samo kažem da to nije narativ kojeg treba uzeti za ozbiljno, jer ne daje cjelovitu sliku, čak i iskrivljuje pogled na tadašnja zbivanja.

Ma nije na kraju ni bitno čija je geopolitika.

Englezi su nas gledali kao na mini-nijemce, pa su se onda tako i ponašali.

Bila je na yt-u snimka gdje su organizirali vojne vježbe u Sebešiću (jug Novog Travnika) gdje su pucali po napuštenoj crkvici.
Poslje rata...

A što sam krivo rekao?

Da je RH poslala vojsku u srednju Bosnu, ne da bi se djelila Zenica, nego Tuzla.

Jel vas u palestini uče išta u tim školama osim nabacivanjem onlinera? Možeš li išta prosto prošireno složit?

U BiH smo bili naivni i slabo kadrovski složeni, a RH je stiskana sa zapada oko jačeg mješanja, sve je išlo na kapaljku. A tu su i dvostruke trostruke igre di svi sa svima trguju i švercaju. Također tu je i strateška stvar, realno u strateškom smislu se možeš fokusirat samo na 1 cilj inače rasipaš snage. Tad su bili srbi, a iza rata ulazak u EU i Nato. Sad je sve ostvareno i možes se opet fokusirat na 1 strateški cilj, na naše islamske pokvarene susjede.

Pošteno rečeno, i naši su usrali motku. Englezi, a i UN, su oportunisti, za lovu se moglo lijepo surađivati. Oni su se bukvalno nudili za "suradnju". Muslimani su to skužili i obilato koristili.

Transkript sa tajne sjednice održane 23. novembra 1993. godine, a na kojoj Franjo Tuđman razgovara sa generalom Jankom Bobetkom i ministrom Gojkom Šuškom o važnosti osvajanja Gornjeg Vakufa.







Ne možeš lagati, znamo.

Jel znaš ti čitat? Ti grupice od stotinjak vojnika smatraš vojskom, to je razina seoskih čarki. HV nije ni mogao bit ozbiljno angažiran a pod tom mislim na ozbiljne vojne operacije u kojima su angažirane snage od desetak tisuća vojnika pa do levela oluje di se angažiraju snage cile jedne armjje po vojnoformacijskom ustroju. Muji je stotinjak vojnika HV.

Sjećam se toga.
Englezi su uvijek bili na prodaju, a naši su cijelo vrijeme mantrali o poštenju, pravu i sličnim stvarima.
Jbg. neiskustvo i to jače.

Srbi u RH su UNPROFORu janjce pekli, dovlačili cure za zabavu...
A naši su očekivali profi vojsku i pravdu.

Doslovce svjetski šljam, kojeg su pojedine zemlje dale da im ne rade gluposti doma.

Si ti pročitao cijelu stranicu, ili čitaš na preskokce?

Više vojnika je RH poslala na muslimansku stranu, da bi tu doživjela izdaju.







Što se tiče učešća HVa u HB ratu;

[img] U sukobe HVO-a i ABiH s proljeća 1993. godine, prvi se uključio vod pripadnika bojne “Zrinski”. Značajniji angažman počinje početkom srpnja ulaskom borbene skupine 5. gardijske brigade na područje Operativne zone Jugoistočna Hercegovina.
Na tom područje kasnije će biti dragovoljačka postrojba Vojne policije jačine pješačke polubojne (oko 2 satnije). U kolovozu se pripadnici Hrvatske vojske usmjeravaju prema Operativnoj zoni Sjeverozapadna Hercegovina gdje će se zadržati do svibnja 1994. Najzastupljenija postrojba bila je 5. gardijska brigada koja je duže vrijeme sukoba redovno imala postrojbu jačine gardijske bojne.
Iz profesionalnog sastava na drugom mjestu je 7. gardijska brigada sa snagama gardijske satnije. Dvije satnije dragovoljaca, 90 ljudi iz sastava 1. gardijske brigade i 113 iz 2. gardijske brigade stigle su 2. kolovoza 1993. Do 22. prosinca iste godine njihovo brojno stanje palo je na 58 iz 1. gardijske brigade i 78 iz 2. gardijske brigade.
Ostale profesionalne postrojbe, razne specijalne postrojbe uglavnom su se kretale u rasponu od voda do ojačanog voda. Dragovoljačke skupine iz pričuvnih postrojbi masovnije su bile zastupljene iz domobranskih pukovnija iz Slavonije dok je iz nekoliko pričuvnih brigada bilo uglavnom snaga jačine pješačkog voda. Intenzitet dolazaka je porastao u razdoblju kolovoz-studeni 1993. Na samom kraju 1993. godine, od najvećim dijelom vojnih bjegunaca i obveznika ustrojena je 175. brigada koja je od kraja prosinca 1993. do svibnja 1994. po bojnama slana na bojišnicu ZP Tomislavgrad.[/img]

https://hrcak.srce.hr/file/151906

Ako je 200 ljudi iz HVa usporediva s cijelim brigadama koje su osnovane u RH, a koje su muslimani iskoristili za paljenje Travnika, onda...
Jugoistočna Hercegovina koja se spominje u tekstu je zaleđe Dubrovnika, to nema veze s HB ratom.

RH je pružala potporu Izetbegoviću, bio je prisutan mit o "dobrom, jadnom muslimanu kojeg su napali Srbi".
HV je intervenrao u Lipanjskim zorama, nakon deblokade Mostara je bila i ponuda za deblokadu Sarajeva, Izetbegović je to odbio, čak je i natjerao da se HV povuče iz Posavine (imaš u članku i angažman HVa u ostalim fazama rata).
Za svu pomoć je s druge strane došla izdaja, i opet HV nije intervenirao u BiH.

Inače se Uskoplje moglo (a i trebalo) riješiti u siječnju 93.
Drugo razdoblje je gore spomenuti studeni 93, ali to se nastavlja sve do ožujka 94.

Šačice ljudi koji su došli iz RH su pomogli u stabiliziranju bojišnice, pogotovo nakon kraha vaše "strateške ofenzive" Neretve 93, ali nisu bili vojna intervencija, niti invazija.

Ovo što si ti citirao je priča u kojoj Tuđman pizdi na podređene da nisu poslali dovoljno vojnika i izvršili ciljeve, je vrlo vjerojatno lažni dodatak, umetnut za vrijeme Mesića, koji je "slagao" Transkripte.
HVO je u razdoblju nakon rujna 93. imao lokalnu nadmoć u Uskoplju, ali tamo nisu rađena nikakva veća ofenzivna djelstva.
Zaposjednuta je bitna kota Zavišće i realno se čekao raspad aBiH.

Njima se pričinjaju gardijske brigade od par stotina vojnika. Do završnih operacija gardijske brigade niakd ni nisu bile odjednom na okupu, jer su slane kao interventne postrojbe po bojnama i grupama po ciloj fronti.

Nađeš vezu u kampu, obično preko nekog iz škole, rodbine i sl. koji su radili za njih, napraviš spisak što ti treba, nađete se negdje izvan kampa uzmeš robu, daš lovu i amen.