sami blagdani su naravno kršćanski..

Je li se Isus rodio? Jest. Biblijski
Je li Mariji navjesteno? Jest. Biblijski
Je li Isus uskrsnuo? Jest. Biblijski
Je li sisao DS?. Jest. Biblijski
Je li se preobrazio? Jest. Biblijski
Je li se krstio? Jest. Biblijski
Je li se odvio posjet mudraca? Jest. Biblijski
Je li uzasao na nebesa? Jest. Biblijski
.
.
.

Jel se objesio Juda? Jest. Biblijski. Treba blagdan i za to? Piše u Bibliji da se slavi?

Biblija nije Kuran gdje se daju doslovne upute za nesto

Ne pise ni da se slavi Hanuka pa je to jedan od najvecih zidovskih blagdana
Biblija nije Kuran gdje se daju doslovne upute za nesto, kad sektasi to shvate shvatit ce mnoge druge stvari

Markan i slični su tipičan primer uticaja američke kulture , u ovom slučaju biblijskih protestantskih bukvalista.
Što je još luđe moderni ateisti deluju po istom obrazcu.

...tvrdeci naravno da sve stoji u Bibliji

Cim se zapalis mi cemo raspravljat je li po Bibliji ili nije ne brini

Kao sto smo zakljucili i dokazali, blagdani su biblijski utemeljeni i kao takvi nisu poganski jelte tako da protestantsku dosadnu kvasinu ostavljamo za one kojima je to zanimljivo pa nek raspravljaju

Sama nedjelja nije ništa drugo nego rimski poganski dan sunca (dies solis) i s vremenom je pretvorena u kršćanski dan.
Riječ je o uskrsnuću Isusa Krista, jer se ono prema novozavjetnim izvještajima dogodilo prvoga dana u tjednu. Prvi su kršćani stoga ovaj dan nazivali danom Gospodnjim.
Isto se dogodilo s Božićem, Uskrsom i mnogim drugim blagdanima.
Mislim da ne shvaćaš koliko su duboko ukorijenjeni poganski običaji u kršćanstvu.

Što god pisali, ja sam za Mark-ana, nedaj se Markane....joj zalutala zar stvarno vjeruješ da se Isus rodio 25.12.....znam da se na taj datum rodio Mitar...

Nije to namjerno udaljavanje nego prirodni slijed događaja kad pripadnici jedne kulture postanu brojniji.
Natalis Solis Invicti se kao državni praznik počinje slaviti u kasnom Rimskom carstvu i kasnije taj državni praznik jednostavno postaje i blagdan nove državne religije i ne vidim šta je tu sporno?

Ovo o križu kao paganskom simbolu ne zaslužuje niti komentar koliko je glupa teza.

Zapovest cara Valerijana, progonitelja hrišćana iz sredine III veka, da se svim osobama visokog društvenog položaja koje pređu u hrišćanstvo oduzme imovina dokazuje da hrišćanstvo, mada je bilo potisnuto na društvenu marginu, odavno beše uhvatilo korena i u samom vrhu dvora i zajednice.
Kiprijanova pisma iz istog doba potvrđuju, sem toga, da je Valerijanov edikt pogodio mnoge hrišćane i da su bogati od vere otpadali češće od drugih kako bi spasli svoj imetak.

Mnogi su verovali u vest da car Valerijan svoje edikte o progonima hrišćana (257/58) nije doneo nakon razložnog razmišljanja, već na nagovor jednog
egipatskog čarobnjaka. Slika cara, zavedenog i zaposednutog silama koje služe Satani i njegovim demonima, u očima hrišćana delovala je mnogoverodostojnije od pomisli ovladaru čija se vladarska dobrota preobrazila u mržnju. Protivnik dece Božje nije bio ni on, a ni Rim, već đavo. Tako su hrišćani među svoje neprijatelje ubrojali samo careve čija je vladavina po opštem shvatanju bila obeležena samovoljom i koje je potomstvo kaznilo večnim zaboravom, takozvanim damnatio memoriae. To je unosilo red uhrišćanski pogled na svet – bez obzira na sve progone izjašnjavali su se za Rim.

Dok je Dioklecijan još uvek verovao da svojim progonima hrišćana, koje je 303. godine naredio, može točak istorije da vrati unazad, sve provincije imperije bile su već obuhvaćene mrežom hrišćanskih zajednica sa hijerarhijski organizovanom klerom koji je u svojim rukama čvrsto držao njihove finansije, brigu o siromašnima i versko podučavanje.

Pre svega u godinama bede i nevolja, miran uporedni život pretvarao se u nasilje. Kad se Tibar izlije preko obale, žali se Tertulijan, grad viče: „Bacite hrišćane lavovima!“ Kad stvar već dođe dotle, caru je preostajao samo veoma uzak put za disciplinovanje verske manjine koja se, doduše, molila za njega, ali koja je nepodnošljivo nervirala svoje susede. Pozivao je svoje sudije kad bi se sukob oteo kontroli, a povlačio se pošto bi bio okončan. „Pa poubijajte se onda svi sami, idite Bogu odmah i nemojte da nas gnjavite“, dovikivali su, kako Justin piše, hrišćanima razgnevljeni pagani. Rimske vlasti su na to gledale slično, i uglavnom su se trudile da i ne dopuste da do suđenja hrišćanima dođe. Uprkos tome, njih je bilo, a prerasla su i u sistematske progone, kada su u III veku
varvari provalili u carstvo i kad se u traženju krivca došlo do onih što poriču sve bogove koji su toliko dugo davali svoj blagoslov rimskom oružju.

O progonima se ne zna mnogo. Država svoje postupke nije objašnjavala, a istoričariu suđenjima hrišćanima nisu našli ništa vredno izveštavanja. Hrišćani su, sem toga, javnosti padali u oči u gradskim zajednicama, a ne u službenom sedištu uprave carstva.Stoga su u svesti cara i rimske elite hrišćani neku ulogu igrali tek kad su pažnju privukli prvi senatori i vitezovi koji su prešli u hrišćansku veru.

Ovi sukobi, o kojima se pripoveda u dramatičnom epizodnom stilu,pružaju jednu celovitu sliku, koju treba shvatiti odvojeno od pojedinačnog slučaja; misionari su imali uspeha, izazivali su nemire i optuživani su i progonjeni zbog remećenja javnog reda.

Sud rimske elite je, sve do Edikta o toleranciji cara Galerija (311. godine), bio usredsređen na jednu tačku: da su krivi zbog gnusnog sujeverja i prezira prema ljudima (odium humani generis). To je pogađalo i hrišćane i Jevreje. Među njima su, međutim, postojale dve suštinske razlike: hrišćanstvo je, za razliku od jevrejstva, bilo mlada religija, a Isus se, kao i njegove pristalice, ogrešio o nacionalnu i versku tradiciju-