To su sve Srbi Krajisnici.

Ko vam je bio glavni vojvoda, glavni ustanak, daj nesto barem da naucim

Sto se tice Dalmacije samo znam za Vuka Mandusica, Stojana Jankovica, Smiljanica...

Zmam da ništa ne znaš. Neću te ja podučavat kad knjige u životu nisi pročita. Kod vas je sve mit kafanska priča kronično ste neobrazovani pa se svemu čudite.

Nišra čudno kad su vam turci sve uništili i izbrisali. Osnovali vam crkvu i postavljali crkvene namjesnike koji su turcima se klanjali. Pa nemate pisane povijesti nego samo mitologiju.

Dok ste se vi klanjali turcima mi smo u temelje Karlovca stavljali odsječene turske glave da bolje utvrde stoje i plaše turke. Možda je i koja srpska glava upala.

Ko vam je bio glavni vojvoda, glavni ustanak, daj nesto barem da naucim

Sto se tice Dalmacije samo znam za Vuka Mandusica, Stojana Jankovica, Smiljanica...

Ko vam je bio glavni vojvoda, glavni ustanak, daj nesto barem da naucim

Sto se tice Dalmacije samo znam za Vuka Mandusica, Stojana Jankovica, Smiljanica...

Zmam da ništa ne znaš. Neću te ja podučavat kad knjige u životu nisi pročita. Kod vas je sve mit kafanska priča kronično ste neobrazovani pa se svemu čudite.

Nišra čudno kad su vam turci sve uništili i izbrisali. Osnovali vam crkvu i postavljali crkvene namjesnike koji su turcima se klanjali. Pa nemate pisane povijesti nego samo mitologiju.

Dok ste se vi klanjali turcima mi smo u temelje Karlovca stavljali odsječene turske glave da bolje utvrde stoje i plaše turke. Možda je i koja srpska glava upala.

Konačni dokaz o hrvatskom podrijetlu Janka Mitrovića
Piše: Ivan Stagličić

Foto: Velimir BRKIĆ
Knjiga jednim dijelom govori o povijesti Medviđe

Uskoro iz tiska izlazi knjiga "Povijest Hrvata Krmpota, Medviđe i Zelengrada" Ivana Mitrovića, koja obrađuje prostor današnje župe Medviđa, u koju uz to mjesto pripada i Zelengrad. Nekad se na prostoru Medviđe nalazilo selo Krmpote čije je stanovništvo tijekom turske okuopacije ovih prostora iselilo u tri velike i više manjih seoba na prostor Hrvatsko-ugarskog kraljevstva kod Senja, između Senja i Crikvenice i naselili su prostor oko crkve sv. Jakova i nazvali ga Krmpote kako se i danas zovu..

Knjiga započinje razdobljem od 300. godine prije Is., dolazak Rimljana kad je na području Medviđe bio poznati rimski grad naziva Sidrona, neki kažu i Hadra, no jedino je Sidrona znanstveno potvrđena i nalazila se na današnjoj Glavici Milankovoj. Sidrona je bila povezana s Asseriom koja je bila jedno od glavnih naselja na području današnje Bukovice i Ravnih Kotara.

- Dio knjige je posvećen doseljenju Hrvata na područje Dalmacije, pri čemu je bitno da se u Medviđi susjednom selu Parčići nalazi crkva sv. Ilije, katolička crkva iz XII., a neki kažu i XI. pa i ranijih stoljeća. Što je prava istina, o tom po tom, ali tamo se nalazi veliki broj starohrvatskih narodnih spomenika stećaka za koje je opće poznato da su pratioci hrvatskog naroda koji je ispred Turaka iselio iz Bosne i Hercegovine, uglavnom Hercegovine, kazao nam je Ivan Mitrović i nastavio:

- Treći dio je razdoblje turske okupacije i te tri velike seobe gdje su ljudi bili smješteni na zrinsko-frankopanskim posjedima u Liču, u Gorskom Kotaru, a zatim kad je došla druga seoba iz Krmpota, više u Liču nije bilo mjesta pa su se naselili od Liča prema moru i naselili su prostor današnjih Krmpota. Taj se prostor prije nije tako zvao nego su mu upravo doseljenici iz prve ili druge seobe dali naziv po mjestu iz kojeg su došli, u Bukovici kod Obrovca. Tu sam povezao stare i nove Krmpote i uz pomoć jednog profesora iz Senja došao do, na latinskom pisane molbe Krmpoćana koji su je pisali kralju Rudolfu II da im dodijeli časti jer su oni iz plemenitih obitelji, a Zrinski i Frankopani su ih htjeli podvrći sebi kao kmetove, što njima nije odgovaralo, pogotovo što su zaslužili plemićki naziv.
Harambaša Medo Milković

Nakon poraza Turaka kod Beča 1683. oslobađa se ovaj prostor od Turaka i tada ga se naseljava. Mjesto se još zove Krmpote, a harambaša Medo Milković s 15 obitelji naseljava njih i susjedne Parčiće po dozvoli mletačkoga providura iz Zadra. Postoji priča da je Medviđa dobila ime po Medi Milkoviću, što mislim da nije točno. U to doba bilo je desetak zaslužnih harambaša i serdara i ni po jednom nije neko mjesto dobilo naziv. Pogotovo što Medo Milković nije ni sudjelovao u nekim velikim borbama protiv Turaka jer je kasnije rođen, nego je tu titulu naslijedio od svojih predaka, koji su uglavnom svi izginuli u borbama. I stručnjaci kažu da je Medviđa najvjerojatnije dobila ime po Medviđoj jami, no to već prelazi u gramatiku.

Od tih Milkovića se naseljava Medviđa i od njih nastaje većina današnjih prezimena, a koja točno, to je teško reći jer se jedino možemo pozivati na obiteljsku tradiciju, a ona nije uvijek točna. Mletačka republika se poslije povlači i tu dolazi francuska vlast, Napoleon i tu završava taj dio knjige koji je posvećen području nekadašnjih Krmpota-današnje Medviđe, istaknuo je Mitrović.

Drugi dio posvećen je selu Zelengrad i prezimenu Mitrović. Od davnine je postojala starohrvatska utvrda Zelengrad zahvaljujući kojoj se ovo mjesto nalazi na svim starim zemljopisno vojnim kartama Hrvatsko-ugarskog kraljevstva i Mletačke republike s početka XVI stoljeća
Kačić kao svjedok

- Ima jedan stari latinski dokument koji govori da je u zaleđu Zadra živjelo dvanaest starohrvatskih, prvodoseljenih prezimena i među njima su i Kačići. Andrija Kačić Miočić kaže u svojoj knjizi "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" da su od tih prezimena nastajala druga i između njih i Mitrovići. Točnije, da je Gašpar Kačić prozvao sebe i svoju obitelj i potomke po djedu Mitru. Neki bi to mogli zloporabiti i reći da Mitar nije hrvatsko ime, ali tada i tisućama godina prije je bilo hrvatsko narodno ime o čemu dovoljno govori da smo imali kralja Dmitra Zvonimira, uz još mnogo povijesnih dokumemata koji govore da je Mitar hrvatsko narodno ime, ustvrdio je Mitrović i istaknuo:

- Mitrovići tako nastaju od Kačića, a tri velika njihova zavičaja u Dalmaciji su Zelengrad, Poljica iza Splita koji su se prije 150-200 godina preselili u Split i jedno selo u općini Ravno u Hercegovini, koji su se spustili prema Dubrovniku i do danas ih je većina iselila u Južnu Ameriku i postali su vrlo ugledni i bogati pojedinci u nekoliko država.

Turci su zauzeli Zelengrad 1523. i na toj povijesnoj ratničkoj sceni se pojavljuje Janko Mitrović. Mora se naglasiti da su za vrijeme obiju Jugoslavija pojedini povjesničari krivo tumačili njegovo zavičajno, nacionalno i vjersko podrijetlo. Janko Mitrović je upisan u taljanskim dokumentima koji su pisani u Zadru da je on "od" ili "prema" Žegaru, a ne "iz" Žegara. I u toj maloj kvaki stoji nesporazum koji u ovom problemu postoji već više od stoljeća, naime da je Janko Mitrović iz Žegara što nije točno, jer Mitrovići nikada nisu živjeli u Žegaru. A čak i da su živjeli, ovdje govorimo o 1613. kad u Žegaru nema ni jednoga Srbina, nego živi 600 katolika, što priznaju i neki povjesničari, čak i svećenici iz srpskog nacionalnog korpusa. Tako da svi oni koji su tumačili da je Janko Mitrović iz Žegara, aludirajući da je on srpskoga podrijetla, nemaju niti jedan argument, nego to tumače iz pozicije 20. stoljeća kad u Žegaru jest i živi i dalje stanovništvo srpske nacionalnosti. To su dalje prenijeli na njegovog sina Stojana Jankovića, koji nije Janković, nego Mitrović, jer u devedeset posto mletačkih dokumenata mu piše Mitrović, a ne Janković, što mu je po ocu, naglasio je Ivan Mitrović.
Od Dede do Desnice

- Nakon protjerivanja Turaka mletačka vlast Stojanu Jankoviću tj. Mitroviću daje imanje u Islamu Latinskome i kaže da uživa to on i njegova obitelj i da se iz obitelji Mitrović to ne može otuđiti ni u jednom pogledu, što znači niti udajom ili ženidbom. No, Stojana nije imao tko naslijediti jer su mu dva sina umrla i naslijedio ga je tako brat kojeg nasljeđiva kći Jelena Mitrović. Ona se udaje za potpukovnika mletačke vojske i mornarice u Zadru Teodora Dede, Grka pravoslavca i da bi se to imanje održalo u njihovoj obitelji, oni svojim potomcima daju prezime Mitrović, odnosno Dede Mitrović i tako idućih pet generacija se svi oni prezivaju Mitrović iako nisu Mitrovići jer im nitko od oca nije Mitrović. Sve dok se Olga Mitrović ne udaje u obitelj Desnica i tako to dolazi u posjed te obitelji, pojasnio je Ivan Mitrović te istaknuo:

- Bit je svega ovoga da je ovim istraživanjem što sam proveo zadnje četiri godine definitivno utvrđeno da on nije iz Žegara, nego od Žegara gledano iz smjera Zadra. Srpski povjesničari su samu činjenicu da se u istom dokumentu spominju i on i Žegar protumačili kao da je on iz Žegara što je apsolutno netočno. Ti su dokumenti prošli provjeru profesora talijanskog jezika različitih stupnjeva i svi se slažu u tome da on nije iz Žegara.

Osim toga sam se posvetio pisanju rodoslovnih stabala svih obitelji koje su zadnjih dvjestotinjak godina živili na području župe Medviđa, znači Medviđi i Zelengradu, Mitrovići i jedna kuća Pilipovića. Tu se nalaze podatci kad se tko rodio, kad je umro, tko ga je krstio, tko je bio svećenik na sahrani za cca pet tisuća osoba, kaže Mitrović koji vjeruje da će ova knjiga izazvati veliko zanimanje jer će svaka osoba iz ove župe moći lako utvrditi sve svoje rodbinske veze i korjene, muške i ženske loze duboko u prošlost.

Janko Mitrović je hrvatska vojna osoba iz vremena mletačke vlasti nad južnim hrvatskim krajevima. Bio je vojskovođa u borbama protiv Turaka, harambaša,[1] sjevernodalmatinski serdar i mletački kavalir.[2] Otac je Ilije i Stojana Jankovića Mitrovića, koji su se iskazali u mletačko-turskim ratovima, zbog čega im je 20. kolovoza 1705. mletački dužd Alviso II. Mocenigo dodijelio naslov grofa ("conte") za vojničke zasluge i vrline.[2] Treći Jankov sin je Zaviša.[2] S njima je obitelj Mitrović postala plemićka.

Janko Mitrović se na povijesnoj ratničkoj pozornici javlja nakon osmanskog zauzimanja Zelengrada 1523. godine.[3]

Nacionalno, vjersko i zemljopisno podrijetlo Janka Mitrovića i njegovih potomaka (Stojan Janković i ostali) često je krivo prikazivano u vrijeme obiju Jugoslavija, a i danas od povjesničara srpske nacionalnosti, sve na štetu hrvatskog katoličkog podrijetla Janka Mitrovića. [3] Na osnovi 60-tak izvornih mletačkih dokumenata hrvatski povjesničar Ivan Mitrović dokazao je da su velikosrpski povjesničari krivotvorili činjenice u svezi s Mitrovićevim podrijetlom. [1] Tumačili su da je iz Žegara, premda talijanski dokumenti bilježe Mitrovića "da je on "od" ili "prema" Žegaru, a ne "iz" Žegara. " Druga kriva interpretacija je ta što su (veliko)srpski povjesničari tumačili Mitrovića kao Srbina, preračunavajući stanje iz 20. stoljeća u Žegaru na Žegar iz 17. stoljeća, premda Mitrović nije bio iz Žegara, a uz to su prešućivali činjenicu da ni te 1613. u Žegaru nema ni jednoga Srbina, nego živi 600 katolika. Treća je neznanje onih koji su smatrali da Mitar nije hrvatsko ime, premda je još tisućljeće prije postojao hrvatski kralj narodne krvi Dmitar Zvonimir, a k tome brojni povijesni dokumenti svjedoče da je Mitar hrvatsko narodno ime.[3]

Zvonimir Despot

Objava: 2.2.2012 | 13:30
Povijest Hrvata Krmpota, Medviđe i Zelengrada


Dana 10. prosinca 2011. iz tiska je izašla druga knjiga naslova „Povijest Hrvata Krmpota, Medviđe i Zelengrada“, autora Ivana Mitrovića iz Rijeke (prvu knjigu naslova „Župa Medviđa-prilozi za povijest“, Ivan Mitrović s Marijanom Mitrovićem iz Varaždina napisao je 2008. godine). Naime, nakon svakodnevnog (prosječno 6-8 sati) četverogodišnjeg istraživanja autor koji je rođen u Zelengradu napisao je knjigu (format A4, 653 stranice, tvrde korice u boji) o povijesnim događajima svoga rodnog zavičaja, odnosno prostoru župe Medviđe (Zadarska nadbiskupija), tj. sela Medviđe (Grad Benkovac) i Zelengrada (Grad Obrovac).

Kako se u naslovu knjige navodi i naziv sela Krmpote, potrebno je navesti da je na prostoru današnjeg sela Medviđa u Bukovici prije i tijekom Turskog Carstva postojalo selo naziva Krmpote. U to vrijeme Krmpote su bile jedne od većih sela Bukovice u koje su doseljavali i Hrvati s prostora današnje Hercegovine, tako da su Krmpote bile nakon pada Bosne novi zavičaj mnogim porodicama Hrvata, među kojim su najveći postotak zauzimale obitelji i osobe iz tzv. Bunjevačkog plemena, među kojim su najbrojniji bili prezimena Krmpotić. Naime, 1647.godine, što pod pritiskom turskog zuluma a što pod pozivima i prijetnjama mletačke vlasti iz Zadra, iz Krmpota iselili su i zadnji Hrvati i to prema Ninu koji je bio sjedište Ninske biskupije koja je bila nadležna za taj prostor Hrvatske.

Međutim, prva velika seoba iz Krmpota bila je 1605.godine, kad su stanovnici iz Krmpota naseljeni u mjesto Lič u Gorskom Kotaru. Kad se 1627. godine dogodila druga veća seoba iz Krmpota, također je dio Hrvata iz Krmpota smješten ili prokušan smjestiti se u Lič. Međutim, zbog nedostatka prostora dio osoba iz prve i druge seobe iz Liča se u potrazi za novim ognjištem za svoju obitelj kao i prostorom za ispašu stoke i kakve takve obradive površine raselio na planinske proplanke i udoline južno od Liča, a tada formirano naselje nazvali su Krmpote (Grad Novi Vinodolski). Upravo onako kako se sve do kraja 18. stoljeća (oko 1780.) nazivalo njihovo rodno mjesto u Bukovici. S obzirom na sve navedeno, u knjizi je prateći povijesne događaja napravljena, prema mnogim kritičarima, vrlo kvalitetna poveznica Krmpota (Grad Novi Vinodolski) s prostorom bivših Krmpota (Medviđa) u Bukovici.

U knjizi se obrađuju mnogi poznati a do objavljivanja u ovoj i knjizi i nepoznati povijesni događaji s prostora ova tri sela. Među najpoznatijim svakako je taj da je za vrijeme Rimskog Carstva na prostoru bivših Krmpota a današnje Medviđe bio rimski grad naziva Sidrona u kojem je navodno rođen i Sveti Jeronim, o čemu je svojevremeno pisao i velikan Marko Marulić.

Također u knjizi je veći dio posvećen djelovanju Katoličke crkve na prostoru današnje župe Medviđe (i šire), a zahvaljujući dokumentima župe Medviđe na 226 stranica napravljena su rodoslovna stabla svih obitelji župe Medviđe, koji su rođeni u zadnjih 200-220 godina.

U dijelu knjige koji je posvećen povijesti Hrvata iz sela Zelengrad, (Mitrovići potomci Kačića) navedeni su podaci o nastanku prezimena Mitrović, kao i drugim događajima u svezi sela Zelengrad u kojem se prije i za vrijeme turske okupacija nalazila za ovaj prostor važna utvrda naziva „Zelengrad“, i to u posjedu knezova Kurjakovića.

Također na osnovu 60-tak izvornih mletačkih dokumenata autor dokazuje da su za vrijeme bivših Jugoslavija, a i danas od povjesničara srpske nacionalnosti krivotvorene povijesne činjenica u svezi nacionalnog i vjerskog porijekla poznatog vojskovođe protiv Turaka, harambaše i serdara Janka Mitrovića i njegovih potomaka. Kao podatak u svezi navedenog je dovoljno navesti da se njegov sin isto tako poznati zapovjednik hrvatsko-mletačke vojske Stojan Mitrović, 17. kolovoza 1676. godine vjenčao s Antonijom Rezzi. U dokumentu se navodi da su se vjenčali po „obredu Svete katoličke crkve…“, a taj isti Stojan Janković bio jedan od najvećih zaštitnika katolika i fratara u Rami koje je štitio od turskog zuluma i terora pravoslavaca i njihovih svećenika koji su uz zaštitu turskih vlasti vršili teror na katolicima Rame i okolice. Naime, Stojan Mitrović organizirao je vojne pohode u tursku Bosnu i u dogovoru s mletačkom vlasti kao i biskupima Katoličke crkve iz Rame u Sinj i okolicu dovodio Hrvate kao i fratre iz Rame. U takvom jednom pohodu da dovede i zadnje Hrvate i fratre poginuo je 23. kolovoza 1687. godine.

Dio knjige posvećen je zločinima četnika za vrijeme Drugog svjetskog rata nad Hrvatima iz Zelengrada, kad je ubijeno pet Hrvata, a oko 55 posto Mitrovića zauvijek je protjerano iz Zelengrada. Također dio knjige posvećen je etnografiji Hrvata s prostora župe Medviđe, a dio prehrani naših predaka.

Zadnji dio knjige posvećen je svim ubijenim i poginulim Hrvatima iz Medviđe i Zelengrada tijekom Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, od kojih je 80 iz Medviđe, 60 i doslovce ubijeno na kućnom pragu. Navedeni podaci s obzirom na broj Hrvata sela Medviđe odnosno broj smrtno stradalih selo Medviđu nažalost svrstavaju vrlo visoko na tužnoj ljestvici stradanja Hrvata u Drugom svjetskom (63) i Domovinskom ratu (17).

O kakvoj se knjizi radi možda je najbolje citirati riječi predsjednika Matice hrvatske, ogranak Rijeka, prof. Gorana Crnkovića, koji je prilikom predstavljanja ove knjige 21. siječnja 2012. u Državnom arhivu u Rijeci, izjavio da „ne zna za mjesto u Hrvatskoj koje je i nekolikom puta veće od župe Medviđe (Medvđa i Zelengrad) o kojem postoji puno veći broj sačuvanih povijesnih dokumenata nego što postoji o prostoru župe Medviđe, a da je o povijesti takvog mjesta napisana i približno kvalitetna i velika knjiga kao što je knjiga naslova ‘Povijest Hrvata Krmpota, Medviđe i Zelengrada’, autora Ivana Mitrovića, s tim više što je ova knjiga napisana od strane jedne osobe“.

S obzirom da je prof. Goran Crnković povjesničar, a dugi niz godina i ravnatelj Državnog arhiva u Rijeci, kao i predsjednik Matice hrvatske, ogranak Rijeka, prema mišljenju svih prisutnih autor nije mogao dobiti veću pohvalu za svoj rad.

Autor poziva sve koji budu čitali knjigu da o svemu navedenom u knjizi kao i onom što nije navedeno, a tiče se povijesti prostora današnje župe Medviđe, da mu se obrate putem e-mail adrese ([email protected]).

Hvala na trud, skidam Vama i srpskim Krajisnicima kapu

Mila Gojsalić se digla u zrak skupa s cilim turskim stožerom. Srpske princeze pak služile ko jebaljke u sultanovom haremu.

Mila Gojsalić volunteered to sacrifice herself and lose her virginity to the Ahmed-pasha

Nema tu nikakvog herojstva, seks nije bio dobar, Ahmed paši se nije digao i Mila se naljutila

Prije ce biti da su tvoji dosli iz Crne Gore ili Hercegovine

Nema tu nikakvog herojstva, seks nije bio dobar, Ahmed paši se nije digao i Mila se naljutila

Vi ste bili nista drugo nego pozadina nasim Krajsnicima. Tamo dje je Cakavica, tu ste sve pobjegli za vrijeme Turaka.

Kad kazem Vi, mislim na prave Hrvate.