Cetinski sabor, sabor koji je održao dio hrvatskog plemstva 31. XII. 1526. i 1. I. 1527. u gradu Cetinu (→ cetingrad). Na sabor su stigli i izaslanici nadvojvode Ferdinanda Habsburgovca, kapetani N. Jurišić, Ivan Pichler, Ivan Katzianer i bečki prepošt Pavao Oberstein. Budući da je pogibijom kralja Ludovika II. Jagelovića u Mohačkoj bitki 29. VIII. 1526. hrvatsko-ugarsko prijestolje ispražnjeno, okupljeni hrvatski velikaši izabrali su nadvojvodu Ferdinanda (→ ferdinand i.) za hrvatskog kralja, a njegovu ženu Anu za kraljicu. Njegovi su izaslanici prethodno prihvatili zahtjeve hrvatskog okupljenog plemstva. Ferdinand je obećao da će poštovati i štititi sve povlastice Hrvatskoga Kraljevstva, kao i da će za obranu zemlje uzdržavati 1000 konjanika i 200 pješaka i brinuti se za hrvatske gradove i utvrde. Sabor se odlučio za izbor Ferdinanda zato što je hrvatsko plemstvo i prije surađivalo s Habsburgovcima u borbi protiv Osmanlija, a ne zbog toga što ga je manji dio ugarskih staleža 16. XII. 1526. u Požunu izabrao za svojega kralja. Tim je izborom hrvatsko plemstvo pokazalo da je Hrvatska politički samostalna i neovisna o Ugarskoj. Slavonski velikaši nisu poduprli zaključke Cetinskoga sabora, nego su 6. I. 1527. na saboru u Dubravi kraj Čazme, koji je sazvao ban Krsto Frankapan, za hrvatskog kralja izabrali Ivana Zapolju. Taj izbor bio je izravan povod za dugotrajan građanski rat u Hrvatskoj.

Jesu li ipak na tom Saboru trebali biti svjesni svoje moći i tražiti jasniji i obvezujući ugovor?
Jesu li olako povjerovali Ferdinandu?
Je li Krsto Frankapan donio dobru odluku odstupanjem od Ferdinanda i priklanjanjem Zapolji zajedno sa slavonskim plemstvom?


Npr. . Ferdinand je pokazao
svoju arogantnost i besprimjernu drskost već 27. travnja 1527,10
kada je u povodu turskoga
osvajanja Obrovca uputio nalog svima u Hrvatskoj da hitno i temeljito poprave sve utvrde.
»Ako to nije u vašoj mogućnosti (...) predajte ta mjesta, tvrđave i utvrde u našu vlast sa svim njihovim pravima i pertinencijama, a ako vam se to ne čini prikladnim (...) i dođe do bilo koje štete
(...) to neće biti naša nego vaša krivnja pa vam to ne želimo prikrivati.« Prema Ferdinandovoj
nategnutoj interpretaciji njegovo obećanje da će popraviti tvrđave svodilo se na to da će Hrvati
najprije predati te tvrđave u njegovo vlasništvo i da će ih tek nakon toga on kao novi vlasnik popraviti

Već dva dana nakon Cetinskog sabora, tj. 3
siječnja, oni pišu Ferdinandu pismo1
' u kojem oštro osuđuju najuglednijega hrvatskog velikaša
Krstu Frankapana zbog nezahvalnosti prema habsburgovcima i usrdno mole Ferdinanda da bi
poslao »barem neki dobar broj konjanika i pješaka«, a osobito da im se pošalje plaća za tri mjeseca. Usto očekuju od Ferdinanda da opskrbi utvrde posadom i drugim nužnim stvarima. Nakon još nekih molba hrvatsko plemstvo završava svoje pismo:
Ponizno molimo dä se vaše veličanstvo ne ljuti ili da ne bi bilo nezadovoljno s nama što tražimo po tri dukata za pojedinog konjanika (...). Nužda nas tjera da zahtijevamo (...) da vaše veličanstvo učini svoje vrlo plemenito
djelo, a mi ćemo biti trajno u njegovoj službi i podložnosti. «. Pismo je napisano u skladu s
novim podaničkim položajem hrvatskog plemstva. Treba priznati da je hrvatsko plemstvo pokušalo spojiti poniznost i vjernost sa zahtjevima, ali neki dijelovi pisma odaju da su Hrvati bili
svjesni da od Ferdinanda nisu dobili čvrste obveze. Treba nadalje priznati da pismo odiše
izvjesnom nelagodom pred spoznajom da potpuno ovise o pukoj dobroj volji Ferdinanda


27. travnja 1527. otrježnjenje. Drugi Cetinski Sabor

Ali ubrzo, već 27. travnja 1527, dolazi do Drugoga cetinskog sabora.12
Na njemu Hrvati
otvoreno daju na znanje Ferdinandu da su vrlo nezadovoljni. Oni prije svega navode Ferdinandove obveze: »Neka zna vaše veličanstvo, da je vaše Veličanstvo tražeći od nas da postanemo
njegovi podložnici obećalo da će nas pridružiti drugim svojim nasljednim zemljama, te nas sačuvati u našim slobodama i pravnim običajima i zadržati s kršćanskom vjerom obećanjem da će vaše veličanstvo držati i očuvati u nas u Hrvatskoj tisuću konjanika i dvije stotine pješaka, što ih se
naziva martolozi, s time da će biti uvijek i stalno isplaćivani; osim toga da će pogranične tvrđave
opremiti i upravljati vojnicima naoružanim puškama i tekućim životnim potrebama, a da će poneke tvrđave za koje se pokaže nužda preuzeti u vlastite ruke i još, da će vaše veličanstvo držati
u pograničnim predjelima Kranjske vojsku koja će nam davati podršku i pomoć. Sva ta obećanja nismo, prejasni kralju, vidjeli ostvarenim.«

https://hrcak.srce.hr/file/110374

Možda je za ilustraciju najbolji Petar Kružić. Bio je Ferdinandov pristalica, i nakon njegovog izbora za kralja jedinu pomoć koju je dobio je potvrda imanja Lupoglav u ime troškova za utvrđivanje utvrda. Zbog ne dobivanja pomoći odrekao se službe senjskog kapetana.

Napravit ću skok od cca 350 godina. I Strossmayer se pozivao na Habsburgovca obećanja pri stupanju na hrvatsko prijestolje.

Posredstvom prijatelja u europskim političkim krugovima nastojao je
ishoditi da Berlinski kongres zajedno s odlukom o austro-ugarskoj upravi Bosnom
i Hercegovinom, nametne i obvezu njihova pripojenja Hrvatskoj.79 Ovakvo traženje
držao je i pravno utemeljenim budući da su Habsburgovci stupajući na hrvatsko prijestolje 1527. godine obećali zemlje oslobođene od Turaka uključiti u sastav Hrvatske

https://hrcak.srce.hr/file/408428

Jesuli hrvati prije ikad birali habzburgovca ili kasnije?

Bio je i prije jedan Habsburgovac hrvatski (i ugarski) kralj.
Albert II, nasljednik Žigmunda Luksemburškog...

Hasburgovci su bili logičan izbor s obzirom n ageografski polozaj njihovih centralnih zemalja.

Birali smo i prilikom pragmatičke sankcije kad je sabor odlučio da i ženska linija može nasljedit.

Sve to stoji, to nigdje nisam osporila.
Margetić. postavila sam par citata i poveznicu, piše da su odredbe ugovora bile dosta nejasne. Npr s konjanicima, treba toliko i toliko konjanika, a nigdje nije bilo navedeno u kojem vremenskom peridou je Ferdinand bio dužan osigurati ih. Itd, itd. Ako ti se da pročitaj, citirao je Ferdinandove odgovore. Zato sam postavila pitanje jesu li trebali tražiti jasnije i obvezujuće ugovore.

Nadalje poslije cetinskog i dubrovačkog sabora dolazi do građanskog rata, nisam sigurna jel trajao 11 ili 15 godina, nemam sad vremena tražiti.

Da ja ne bih filozofirala citirat ću F. Šišića
I tako se hrvatski narod na početku 1527. razdijelio na dva protivna
tabora i poklonio dvima kraljevima. Zagrebački građanin Gašpar Pastor
već je 8. januara, saznavši za uspjeh obih izbornih sabora, sasvim dobro
ocrtao politički položaj, kad je u Veneciju javio ovako: "Ne znam kako
će sve to svršiti, ali koliko razbirem, doći će do velikoga rata među
našega kralja (Ivana) i principa Ferdinanda ... Blažen je onaj, koji će
se zakloniti na mirno mjesto. Još držim, da se n a š k r a I j n e ć e m o ć i
oduprijeti Nijemcima, ako ne pozove Turčina u pomoć]. Tako
bar narod govori. Bože sačuvaj kršćanstvo! Što će slijediti dalje, javit
ću vam. Ali sigurno je to, da bez rata proći nećemo
https://hrcak.srce.hr/file/158790

Ovo je bilo proročki, Zapolja je koristio pomoć Turaka

Zapolja je budala koji je pomoga turcima di on je vlada uglavnom je to i palo.

Popušio je Budimpeštu, glavni grad Turcima, koji su mu bili "saveznici".
Idiot.

Jel moguće da zaista neko veruje da neko malo plemstvo ili čak i veliko neke teritorije i naroda može sebi "izabrati" kralja?!

Plemstvo se može nekom mogućem budućem kralju samo prikloniti , i onda će ili zadržati privilegije i profitirati , ili će završiti obezglavljeni ili proterani.

Sva bit srbstva,postojanja ovog foruma,lolapsa jugoslavije,rata u ukraini je to što vi to neshvacate!

Nije moguce u bizantinaca i u pravoslagvaca di je drzava vlasnik i crkve i trgovaca svega ali je moguce na zapadu di je svatko svoj covjek

Moze i te kako moze.Pa filip lijepi je posuđivao novac od židova dok je bizantinski car svojim trgovcima uvodio poreze radi preraspodjele novca na stanovnistvo (socijalizam)
U rimskom carstvu kada te car plemica,senatora ovog onoga proglasi persona nongrata on se morao ubit i priznati krivnju inace mu car ubija cilu obitelj i uzima posjede a u Svetom Rimskom Carstvu kada si barun smatras se u ravni sa carem i ides u rat s njim poradi uvrede casti ili neke tamo livade XD

Mislim da je Alarika papa ekskomunicirao pa je ovaj morao pjesice dole u rim i provodit dane kao pena oko papine rezidencije da ga ovaj vrati u krscanstvo.

Provalit da plemstvo nemoze birat kralja je nesta sto moze netko tko nije dobro upio gradivo u osnovnoj skoli.

je, samo su tada bila dva pretedenta i trebalo se opredijeliti pametno. u tim situacijama je opredijeljenje plemstva ključno za to koji će pretedent prevladati, nemaju kraljevi sami po sebi silu, sila se crpi iz plemstva. Kasnije i drugih društvenih slojeva.

sve u svemu je odabrano dobro, Mađari sa Zapoljom nisu imali nikakvu sposobnost da realno procjene trenutak. Nakon mohačke katastrofe igrati se države je moglo završiti samo postati turski podanik. Habsburgovci su bili jedini izbor da ne završimo pokoreni. Zapoljin teritorij je tako i završio.

Mađari su puno stradali do Turaka, ali uvelike svojim pogrešnim odlukama.

Postavila sam poveznicu na Šišića, u tom tekstu je tekst povelje u kojem piše da hrvatsko plemstvo od Zvonimirove smrti samo bira kralja. Povelja je datirana. Ako ne vjeruješ imaš poveznicu na tekst i pročitaj

Problem je što nisu samo Mađari stradali nego i tadašnja Hrvatska i Slavonija. Slavonci su bili uz Zapolju. Ne uspijevam naći neki rad o tom građanskom ratu, no iz hrv. enciklopedije o I. Zapolji je dosta toga vidljivo.

Nakon pogibije hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II. Jagelovića na Mohačkom polju (1526), kao pretendent na hrvatsko-ugarsko prijestolje suprotstavio se Ferdinandu I. Habsburgovcu. Dana 11. XI. 1526. ugarsko ga je plemstvo izabralo za kralja u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár), a kada je uskoro potom na saboru u Cetingradu (1. I. 1527) Ferdinand bio izabran za hrvatskog kralja, na Zapoljinu stranu stalo je slavonsko plemstvo, koje ga je uz pomoć bana Krste Frankapana i zagrebačkoga biskupa Šimuna Erdődyja izabralo za kralja na Slavonskom saboru u biskupskom gradu Dubravi (nedaleko od Čazme). Jednako kao i hrvatsko plemstvo, i ugarsko se plemstvo tada podijelilo na dva tabora. Nakon kraćega primirja Ferdinand je u srpnju 1527. upao u Ugarsku i porazio Zapolju kraj Tokaja. Kada je 6. X. 1527. slavonsko plemstvo u Križevcima priznalo Ferdinanda, a 3. XI. ugarsko ga plemstvo okrunilo za kralja, Zapolja se za pomoć obratio Osmanlijama, koji su, koristeći prijestolne borbe, osvojili velika područja u Hrvatskoj. Uslijedilo je osmansko osvojenje Budima (1528) i prvi pohod na Beč (1529), a pošto je Nikola Jurišić u bitki kraj Kőszega (1532) uspio zaustaviti drugi osmanski pohod na Beč, Zapolju je Ferdinand bezuspješno pokušao ukloniti iz Ugarske. Nesređeno stanje u Kraljevstvu posebno je došlo do izražaja u Slavoniji, gdje je nakon 1532. banska čast neko vrijeme ostala upražnjena. Skoro osmansko osvojenje Požeške županije (1536) i Klisa (1537), te poraz kršćanske vojske u bitki kraj Gorjana (9. X. 1537) doveli su do pomirbe dvaju kraljeva, a ključnu je ulogu u pregovorima imao J. Utješenović. Dana 24. II. 1538. bio je potpisan tajni mir u Velikom Varadinu (Oradea). Zapolji je tada Ferdinand priznao kraljevski naslov i samostalnu vladavinu u onim dijelovima Ugarske kojima je u tom trenutku upravljao (Erdelj). S druge strane, Zapolja se u korist Ferdinanda odrekao titule kralja Slavonije i Hrvatske s Dalmacijom. Ujedno je bilo dogovoreno da nakon Zapoljine smrti njegov dio Ugarske pripadne Ferdinandu. No tom dijelu dogovora usprotivili su se Zapoljina udovica i sin mu Ivan Sigismund (Žigmund), koji je tek 1570. pristao na odricanje od krune, zadržavši pritom Erdelj i nekoliko ugarskih županija.

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=66875

U uvodnom postu spomenula sam za primjer Petra Kružića. Ni Ferninand se u početku baš nije proslavio.

Petrus), protuturski borac (?, o. 1490 — okolica Solina, 12. III. 1537). Niži plemić podrijetlom iz mjesta Krug (distrikt Nebljuh, Lapačka županija); stariji pisci držali su da je bio iz Lupoglava (J. W. Valvasor), Trsata (P. Vitezović Ritter), Poljica (A. Kačić Miošić), Zvečaja (R. Lopašić). Najranije mu djelovanje nije poznato; od 1513. bio je u konjaničkoj službi među braniteljima Klisa, neko vrijeme zarobljenik u Bosni, u drugoj pol. 1510-ih kapetan Klisa, a, prema I. T. Mrnaviću i J. Rattkayu, 1520. sudjelovao je u okršaju s Turcima na Vražjoj gori (Plješivica) te u presudnom trenutku odbio pomoći banu P. Berislaviću, koji je potom smrtno stradao. Vjerojatno nedugo nakon banove smrti, kralj Ludovik II. Jagelović imenovao je Kružića kliškim knezom. Od 1522. navodi se i kao senjski kapetan, uz Grgura Orlovčića (on je, čini se, istodobno bio kapetan Klisa do pogibije u Mohačkoj bitki). U srpnju 1523. poveo je iz Klisa pohod u zaleđe, vjerojatno na Sinj, te bio teško poražen i pritom ranjen. Došavši iz Senja, u prvoj pol. 1524. oslobodio je Klis turske opsade, a senjsko brodovlje porazilo je tursko pri pokušaju sklanjanja u Skradin. U svibnju te godine sklopio je adoptivni ugovor s Orlovčićem, a u studenom mu je kralj darovao Brezovicu (Križevačka županija). Iduće je godine protuturski djelovao oko Senja, s Krstom I. Brinjskim Frankapanom u lipnju dopremio pomoć opsjednutomu Jajcu. U prvoj pol. 1526. sudjelovao je u radu Sabora u Budimu, a u rujnu iz Varaždina obećao vjernost nadvojvodi Ferdinandu Habsburgovcu, tražeći zauzvrat pomoć u obrani Klisa i Senja od Turaka. Na Sabor u Cetinu uputio je izaslanika zbog nastojanja Frankapana da preuzme Senj, no čini se da i dalje nije namjeravao bezuvjetno poduprijeti izbor nadvojvode za hrvatskoga kralja. Radi potpore u protuturskoj obrani, povezao se s pristašama Ivana Zapolje te u svibnju 1527. s jednim od njih, Jurjem Korlatovićem, branio opsjednuti Klis. Najposlije je potkraj 1527. položio prisegu vjernosti Ferdinandu I, koji mu je u zakup dao istarski Lupoglav i imenovao ga izaslanikom u Dubrovnik. Kako kraljevu pomoć i dalje nije dobivao, na poč. 1529. povukao se s dužnosti senjskoga kapetana. Istodobno kralj mu je darovao grad Sokol (Kninska županija), no K. ga je ostavio dotadašnjoj upravi Orlovčićeve udovice Marte. U polovici godine, za plovidbe prema Klisu, nakratko su ga zarobili Mlečani, a potkraj 1529. kralj mu je darovao nove posjede u Križevačkoj županiji. U siječnju 1530. bio je među plemićima koji su spriječili održavanje saborâ Zapoljinih pristaša u Križevcima te potom izbacili Ivana IV. Bánffyja s posjeda Brezovica. Iz toga su doba sačuvane njegove česte molbe za pomoć u obrani upućene kralju, H. Katzianeru i papi. U pol. 1530. hodočastio je u Loreto, a u rujnu i listopadu iz Klisa vodio prepad na Duvno te opustošio tamošnje područje (do srpnja 1536. izveo je desetak manjih akcija u turskom zaleđu). God. 1531. uz crkvu Gospe Trsatske dao je sagraditi zavjetnu kapelu sv. Petra (danas dio crkve) te dio stuba u prilazu Trsatu s kapelom sv. Nikole na vrhu (od 1931. Trsatske stube Petra Kružića). U diplomatskoj borbi oko Klisa u grad je u svibnju 1532. ušao N. Querini, upravitelj Lodovica Grittija, turskoga pouzdanika kojemu je sultan 1531. darovao Poljica, Klis i Senj. U srpnju je pak K. u Rimu posjetio papu i dobio novčanu pomoć za obranu, sudjelovao u pohodu pod vodstvom Katzianera na Glamoč te u kolovozu protjerao Querinija iz Klisa. U rujnu je razorio i tursku utvrdu u Solinu, a oko plijena se potom sporio sa senjskim kapetanom E. Sauerom. U pol. 1533. zagrebački biskup i ban Š. Bakač nudio mu je povlastice (među ostalim, povrat ponovo izgubljene Brezovice; dobio ju je 1535. nakon pomirbe biskupa i kralja) ako prijeđe na Zapoljinu stranu. U to je doba K. boravio u Anconi, potom u Klisu, odakle se zaputio na kraljev dvor u Beč, a u proljeće 1534. ponovo u Klisu. Istodobno su Turci od rujna 1533. trajno napadali Klis te ga opsjedali u lipnju i srpnju 1534. U kolovozu te godine K. se opet uputio papi, no zbog smrti Klementa VII. i vlastite bolesti vratio se u Lupoglav. Na poč. 1535. kralj mu je darovao grad Belaj (Zagrebačka županija), a potom su, sukladno političko-diplomatskim mijenama, zaredale pritužbe na njega kralju – ponajprije Mlečana i Turaka (u pol. 1536. i Splićana) – radi kojih se najposlije iz Klisa sklonio u Lupoglav. Turci su u listopadu 1536. ponovo opsjeli Klis te sagradili kraj grada dvije utvrde. Dobivši u Senju kraljevu i papinu pomoć, K. se u ožujku 1537. iskrcao kraj Solina. Nakon početnih uspjeha, kršćanska je vojska sa Solinskoga polja počela uzmicati prema brodovlju. Povlačeći se među posljednjima, K. se našao u brodu koji nije mogao zaploviti iz plićine te su ga Turci sasjekli (istoga se dana predao Klis). Tijelo mu je pokopano u trsatskoj crkvi; poslije je sestra Jelena od Turaka otkupila i njegovu glavu te je nakon 1539. pokopan u tamošnjoj kapeli sv. Petra. — Kružićevo je djelovanje slika postupnoga propadanja protuturske obrane, ali i umijeća zapovijedanja bez trajne potpore, stiješnjena diplomatskim odnosima, što je uvjetovalo primjenu prepada i pustošenja turskoga zaleđa. Zbog strateškoga značenja Klisa i vlastitih zasluga zadugo je bio glavni čimbenik obrane južnoga dijela Kraljevstva.

Vi Srbi nikako ne možete shvatiti da više različitih pokrajina dijeli istog kralja, kao i da je plemstvo itekako imalo prava i moglo je sebi izabrati kralja, nije to osmansko carstvo da paše i begovi skidaju glave svima.

Polako deco moja od stoleća sedmog , porazmislite malo pre nego opet budete ponavljali mit o snažnom demokratskom kapacitetu hrvatskog plemstva u BIRANJU kralja.

Ako su hrvatski plemići imali snagu da biraju kralja a ne da se priklone pretedentu , zašto nisu izabrali nekog hrvatskog plemića za kralja ili pak da svaki hrvatski plemić postane kralj na svome imanju?!
Ali oni tako puni plemićke biračke snage rešiše da biraju nekog Švabu ili nekog Mađara , dakle volontersko konjušarstvo 1/1.

Sabor plemstva se ne događa samo po sebi već ga saziva kralj ili pretedent na presto uz aminovanje crkve.
Kralj ili njegov izaslanik onda potvrđuje obaveze i privilegije svakom plemiću koji je došao da se prikloni , a oni koji ne dođu dobijaju po ušima.

Nema biranja.

joe, praviš upornu srpsku grešku da sav svijet sudiš po sebi.

za vaše dobro, morate prije ili poslije shvatiti da biznatsko-pravoslavni sklop nije svugdje takav.

u zapadnokršćanskoj civilizaciji je bilo SASVIM UOBIČAJENO da plemstvo bira kralja nakon što dinastija izumre. Naravno, uvijek su bili neki pretedenti, pa se to može nazivati i opredijeljivanjem za pretedenta, ali to je distinction without a difference. Isto tako, ne može kralj sazvati sabor kad kralj ne postoji, tj. kad je dinastija izumrla.

Hrvatski sabor je moao izabrati i nekog domaćeg plemića, ali onda bi imao rat na dva fronta (s Turcima i Habsburgovcima) i završio tako da bi nestao, izbrisan. Otprilike kako ste se vi ponašali izmežu Turaka i Mađara, pa vas na kraju nije bilo uopće.

Biranja je očito bilo, jer su Mađari izabrali (ili priklonili se, kako hoćeš) Ivanu Zapolji. Čovjeku koji je btw, vjerojanto etnički Hrvat, ali nebitno za ovu priču. Taj njihov odabir je bio poguban za njih, našli su se prvo u ratu na dva fronta, pa psotali turski vazali, pa su ih na kraju Turci i Habsburgovci svejedno među sobom podijelili.

Biti srbin je dijagnoza. Nemoguća razina retardiranosti. Ništa ne razume ni od povijesti ni od funkcioniranju feudalizma. Tako ti je to kad ti je povijest mit bez ikakvog dokumentiranog uporišta i kad si pola svoje povijesti proveo kao turski rob i igračka za seksualno iživljavanje.

Tribalo je ko srbi valjda izabrat domaćeg za kralja pa postat turski kmet. Izabran je Ferdinand jer je to bila jedina logička opcija za preživit i ne past pod turke. Hasburgovci su najjača europska dinastija koja je zbog položaja svojih centralnih posjeda zainteresirana da ti pomogne u obrani. Osim toga teško se domaće plemstvo more dogovorit da neko od njih bude kralj to bi vodilo do anarhije jer niko nije toliko jak da se nametne drugima. Jedan Zapolja je na kraju ispa turska korisna budala.

Al teško je jednom srbinu to sve pojmit jer to bi zahtijevalo malo obrazovanja i IQ veći od sobne temperature te genetiku bez turske sperme.

Pa ako je kralj mrtav ko saziva sabor? , pa sigurno pretedent(nekakvi princ) a ne lokalni mafijaš iz Senja.

Šta, (ili prikonili se ,kako hoćeš)? jel se ti zezaš ili si stvaran?
Čoveče nema biranja već samo priklanjanja glavnom baji ili se zajebeš pa ti fiknu glavudžu.

Ova mantra o zapadnokršćanskoj civilazaciji nije vredno pomena , jer da poznaješ(ako hoćeš) bilo koja pravoslavna feudalna uređenja i države video bi da nema zapravo nikakve suštinske razlike sa zapadnim.
Ali ti eto poentiraš da postoji i samim time ja nisam u stanju to da shvatim.

Zašto moraš svoju retardaciju širit i na ovu temu. Očito ništa ne znaš o temi al eto čisto nešto da prosereš. Nepojmljivo ti je da neko nije turski vazal.

Zato konju jedan jer su ratovali sa ottomanima!

Nema suštinske razlike,pa eto koliki ste kreteni!





Njemacki plemici su u jednom trenu masovno prerasli u kraljeve.HRE je onda imalo cara i stotine kraljeva,doslovno su njemacke gradovi drzave imale kraljeve umjesto barune.

Kako nema biranja? Pa baš iz ovog slučaja je očito da se biralo. Na cetinskom saboru Ferdinand a na dubrovačkom Zapolja. Također i ugarsko plemstvo, jedni izabrali Zapolju drugi Ferdinanda.
Da se nije biralo bio bi jedan kralj i amen.

Evo, zamisli si da smo izabrali nekog svog.
Nekog Frankopana, Zrinskog, ili rođaka im.

Turci nadiru, vas su skršili, što bi to značilo?
Taj netko bi postao turski vazal, poput Zapolje.
Turci bi uzeli Zagreb, poput Budima, kao što su uzeli i Jajce i Požegu u razdobljima građanskog rata.

Evo karta.


Poanta kralja je bila da da lovu i pomogne obranu kontra Turaka.

Istine radi za vrijeme Habsburgovaca Turci su zauzeli najveći prostor Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Bi li ga zauzeli i da je vladajuća bila neka druga kraljevska kuća nikad nećemo saznati, najvjerojatnije bi(moje skromno mišljenje).
I ne bi se trebali ispustit iz vida da su i Habsburgovci Turcima plaćali danak.

Maksimilijan II (1527–1576), hrvatsko-ugarski kralj od 1563. i rimsko-njemački car od 1564. Ferdinandov sin, okrunjen za kralja Ugarske i Hrvatske za očeva života. Nakon pohoda turske vojske i pada Sigeta, koji je branio Nikola Zrinski i kojemu kraljeva pomoć nije stigla, Maksimilijan je 1568. s Turcima sklopio osmogodišnji mir uz obvezu plaćanja godišnjeg danka Porti. U njegovo vrijeme buknula je velika seljačka buna 1573. u neposrednom zaleđu obrambene linije prema Turcima. Maksimilijan je nastavio centralističku očevu politiku koja je produbljivala opreke između centralne vlade u Beču te hrvatskih i ugarskih staleža.

Rudolf II (1552–1612), hrvatsko-ugarski kralj od 1572. i rimsko-njemački car od 1576. Maksimilijanov sin, okrunjen za kralja Ugarske i Hrvatske za očeva života. Rudolfa su na španjolskom dvoru odgajali isusovci, što je odredilo njegov kasniji nesnošljiv odnos prema protestantima. Kao vladar više se na svom dvoru u Pragu bavio alkemijom, astrologijom i astronomijom nego državnim poslovima. Civilne poslove u Ugarskoj i Hrvatskoj prepustio je bratu Ernestu (1553–1595), a vojne poslove svom stricu nadvojvodi Karlu II. Štajerskom (1540–1590). Kako se Rudolf nije brinuo o protuturskoj obrani, Hrvatska i Slavonija svele su se na do tada najmanji teritorijalni opseg. Za obranu od Turaka Karlo organizira, sredstvima unutrašnjih austrijskih staleža, Vojnu krajinu, koja je postupno otrgnuta ispod vojne a zatim i civilne vlasti bana Hrvatske i Slavonije. Karla je u upravi Krajine 1590. naslijedio njegov sin Ferdinand, kasniji kralj, kojeg su zbog malodobnosti zamjenjivala Rudolfova braća, nadvojvode Ernest do 1593. i Maksimilijan III (1558–1618) do 1596. Jačanjem centralizacije borba protiv protestanata prenosi se i na Ugarsku. God. 1604. Rudolf zaključcima Ugarskog sabora samovoljno dodaje čl. XXII. protiv protestanata; to je izazvalo protivljenje u Ugarskoj, dok je Hrvatski sabor prihvatio taj članak. Nakon turskog poraza kraj Siska 1593. započinje protuturski rat koji je 1606. završio potpisivanjem mira i prestankom plaćanja danka sultanu. Rudolf je, na inicijativu izaslanika Hrvatskog sabora koji su potkraj 1607. došli u Prag, potvrdio na poč. 1608. zaključak Hrvatskog sabora o isključivom priznanju katoličke vjere u Hrvatskoj i Slavoniji, koji je zatim u Saboru proglašen posebnim vjerskim zakonom oprečnim ugarskom. Zbog unutrašnjih sukoba, Rudolfov brat nadvojvoda Matija stupio je na čelo pobunjenih staleža te je brata 1608. oružjem primorao da mu ustupi vlast u Austriji, Moravskoj, Ugarskoj i Hrvatskoj te u Češkoj 1611.

https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=42

Habsburzi su imali "Drugi Mohač" u Gorjanima; https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Gorjani



A prije toga je palo Jajce.

Svjetlozeleno na donjoj karti je ono što je palo u građanskom ratu.
Da nije pala Kostajnica, vjerojatno ne bi palo ovo žuto.

Prije toga je palo malo.
Istočni Srijem je pao nakon Beograda, Soli su pale jer je Korvin zapostavio obranu, a isto vrijedi i za Zagoru.

Pad Hercegovine i ostatka ide isto Korvinu (i nasljednicima) na dušu.
Recimo da je pad istočne Bosne neizbježan...
Što je onda uopće ostalo?

A da su Habsburzi zeznuli posao, to je očito.