Kako?
Bosna nije preživjela Turke, Ugarska i Hrvatska jesu.

"Vazalno" kraljevstvo u Bosni je bila samo navlakuša, propalo je ubrzo nakon što su ga Turci uspostavili.
Partium je trajao dok ga nisu preuzeli Habsburzi, a i tada se održao u vidu Erdelja.

Turci su osvojili trećinu Ugarske za vrijeme građanskog rata.
Sam Budim je pao tako, da su došli Zapolji "pomoći" razbiti opsadu, pa kada su ih saveznici pustili u grad su protjerali Mađare.
Bobovac i Jajce je oslobodio Korvin, pali su kasnije.
Prilikom osvajanja Bosne je od stvari koje su pale otišla samo Fojnica, Kreševo i Srebrenica.
Sarajevo je palo ranije, a Hercegovina je de facto i prije bila neovisna.

U promjeni dinastije su takmaci bili Habsurg i mađarski Hrvat.
U Bosni toga nije bilo, a lik koji se nadao pomoći Turaka je isto skraćen za glavu, dok mu je sin neko vrijeme glumio maskotu.

A nije Hercegovina nešto malo.
I da, odgovoran je za svoje potomke.

Vlastitima, što slabiji kralj, to jače plemstvo.

Misliš 1526?
Ne možeš biti kralj, a zvati Turke u pomoć.
Posljedice su toljetne.

Dao je i Tomašević petama vjerta, ulovili su ga kod Ključa.

Opet ponavljam imaš iste elemente koji su doprinjeli slabljenju obrane i doprinjeli turskim osvajanjima. Sukob oko krune, međusobni unutranji sukobi plemstva. Govorim o tome a ne o tome koja zemlja je uspjela preživjeti Turke a koja ne. Na kraju krajeva jel baš cijela Hrvatska uspjela preživjeti Turke? Ili imaš dijelova tadašnje Hrvatske koji su zbog turskih osvajanja i dan danas van granica tadašnje Hrvatske?

Gdje sam rekla da je Hercegovina nešto malo?
OK, recimo da je odgovoran za svoje potomke. Koji njegov potomak je odgovoran za 1526.?, kartu iz te godine si postavio. Ivaniš umro 1504.

Slažem se da se plemstvo vodilo vlastitim kriterijima.
Biralo se između 4 "kandidata", Mksimilijan, Ivaniš, Jagelović i ne mogu se sjetiti četvrtog.
Ivaniš se baš nije tako lako odrekao krune kkao ti to predstavljaš, tek nakon bitke
na tzv polju kostiju.
Plemstvo je dobilo slobode koje su imali prije Korvina, tako nekako su se izražavali, no to nije sve. U inauguracijskoj diplomi piše i da su oslobođeni poreza koje im je Korvin nametnuo.
Znači nema više toliko love za obranu.
I došlo je do toga da je oslabila centralna vlast a ojačala samovolja plemstva. Jel ti to poznato?
Poslije izbora je opet bilo sukoba, Maksimilijan je htio vratiti svoje nasljedne zemlje, i tu je došlo do podjele plemstva, npr Iločki je bio uz njega.
Pišem napamet teško mi se svega sjetiti, ali nije bila idilična situacija i bilo je dosta unutarnjih sukoba.

U pravu si 1526. omakla mi se greška.
Ajmo okrenuti pilu naopako. Zapolja okrunjen 1526., Francuska, Poljska itd. ga priznale za kralja. Nakon godinu dana dio plemstva izabire drugog kralja.
Ima li Zapolja pravo braniti svoje pravo na krunu? Također je i on izabran od plemstva.
Da malo cjepidlačimo

Ključ je u Bosni ili u Ćeškoj?
Istina da je Tomašević tražio od Dubrovčana i Mlečana da bi se u slučaju turskog osvajanja on i obitelj sklonili kod njih, al eto spletom okolnosti ipak je bio u Bosni, pružen je kakav takav otpor.
Dok je Maksimilijan u Ćeškoj čekao rasplet događaja. I nije Maksimilijan jedini, većina dobrostojećih bećana je tada zbrisala iz Beča

Cekaj ceha ti nesta zamjeras korvinu?

Od Turske Hrvatske, Turske Dalmacije, pa Trobanata; Vrhbosne, Usore i Soli...

Ivaniš je zeznuo stvar, nije ni kraljem uspio postati.
Nije slom bio samo na Mohaču, Srebrenik je npr. pao 1512.

Kad je to bilo?
https://www.hungarianottomanwars.com/es ... 1473-1504/




Naravno, no opet, nije izlika.

S Turcima na Mohaču, prostor za greške je jako mali.
On je napravio neke stvari svejedno.

Ključ je u Bosni, ali on je htio pobjeću u Hrvatsku.

Previše se igrao na sjeveru, umjesto da je protjerao Turke preko Drine, napravio obranu/vojnu granicu tu.

Moraš razumit da je tad Češka najbogatija zemlja u europi i milijun puta važnija od nekih balkanskih gudura.

da al njemu su jednako neprijatelj turci kao i ovi oko njega.

Da al s Češkom imaš najveću blagajnu u Europi pa da si isfinanciraš vojsku za neprijatelje. To su totalno različite sfere.

Vladar mora imat blagajnu

Unutarnja slabost H-U kraljevstva i međusobni sukobi lokalnih plemića i jesu neki od razloga zašto su Osmanlije došli tako daleko, da je ta država bila jaka i posložena, Osmani bi se loše proveli.

normalno jer europljani su pocetkom 16 stoljeca vec bili napredniji u smisliu ratne tehnologije nego osmanlije.
pogledajte prvu opsadu beča :)
17 000 placenika se oduprlo svim ottomanskim vojskama,taktika ratovanja je tad ona koja ce postat dominantna u 17. stoljecu na cjelom zapadu,pike and shot warfare koju ottomani nisu nikad ni adoptirali.

Moravsku, Beč i Šlesku je držao koliko?

Koja ti korist od toga, ako zauzvrat izgubiš teritorij na granci?

Eto složit ćemo se da Hrvatska nije preživjela Turke, kkao ti tvrdiš, nego da je dio Hrvatske preživio Turke.


Srebrenik pao 1512. a Ivaniš umro 1504.

Bitka je bila 4. srpnja. 1490. Chont-Mezze, polje kostiju. Podatak sam uzela iz knjige pa ne mogu kopirati. V. Klaić, Povijest Hrvata, 4. svezak, stranica 203. Na internetu taj podatak ne mogu naći.

Zapolja je na Mohaču ratovao protiv Turaka. Napravio je dosta loših stvari, to je bez daljnjeg, ali zašto ne pogledati širu sliku. Još ćeš me natjerati da uz Korvina počnem braniti i Zapolju
Jel se Ferdinand ikad okrunio krunom Sv. Stjepana?

Nije izlika, no poradi nekih svojih interesa izabrali su najnesposobnijeg kralja. Tek je Ludovik osvjetlao obraz Jagelovićima, govorim o borbama protiv Turaka

Tomašević htio pobjeći, a Ferdinand pobjegao. Ipak je tu neka razlika

p.s Ivaniš je bio Korvinov nezakoniti sin, tako da ga Korvin nije mogao proglasiti nasljednikom.
Da ne govorimo kako su se ponašali plemići koji su za Korvinova života potpisali da će ga izabrati za kralja, pa što ej izvodila njegova udovica. Čak su i Korvinove crne ćete podmitli da budu protiv Ivaniša.

Ukratko o tome s hrv. biografskog leksikona
IVANIŠ KORVIN (Ivan; János Corvin, Johannes Corvinus), slavonski herceg i hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (Wrocław, 2. IV. 1473 — Krapina, 12. X. 1504). Izvanbračni sin hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina i šleske sitne plemkinje Barbare. Odgajao ga je talijanski humanist T. Ugoleto. Već od 1479. otac ga je pripremao za nasljednika, darujući mu posjede diljem Kraljevstva, kako bi via facti nakon njegove smrti bio najozbiljnijim kandidatom za prijestolje. Tako je I. K. 1479–85. stekao posjede u Transilvaniji, Siklós u Baranji, Morović u Vukovskoj županiji te posjede bake po ocu Elizabete Szilágyi. Kao kandidatu za nasljednika otvoreno mu se suprotstavila kraljeva supruga Beatrica Aragonska, koja je 1487–88. uspjela spriječiti njegov brak s milanskom vojvotkinjom Blankom Marijom Sforzom. Tijekom 1489. mnogi kapetani kraljevskih gradova i utvrda prisegnuli su da će mu nakon kraljeve smrti predati svoje gradove. Odlazeći u Beč, otac mu je na poč. 1490. na upravljanje predao kraljevski dvor, utvrdu Visegrád na Dunavu s ondje pohranjenom krunom sv. Stjepana, Komárno i Požun s tamošnjim županijama, posjede zagorskih grofova u Slavoniji, Senj i druge gradove u srednjovjekovnoj Hrvatskoj te više mjesta u osvojenom dijelu austrijskih pokrajina. Svoje posjede u Moravskoj, Šleskoj i Lužici kralj je također naumio ostaviti sinu. Iako je nakon očeve smrti u travnju 1490. I. K. bio najbogatiji kandidat za prijestolje, za kralja je proglašen Vladislav II. Jagelović. Prvi je nevoljko pristao na gubitak prijestolja, a za uzvrat je tražio naslov »kralja Bosne, hercega Slavonije, Opave i Liptovije te bana Dalmacije i Hrvatske«. Većinu je svojih posjeda zadržao, posebno u hrvatskim zemljama, a najviše ih je izgubio u austrijskim pokrajinama te Šleskoj i Lužici; Vladislavu je uz to morao predati kraljevske gradove i utvrde. Novi mu kralj ipak nije povjerio obećanu bansku čast u Hrvatskoj, već samo položaj slavonskoga hercega, potvrdivši banom L. Egervárija. U sukobu Vladislava s njemačkim kraljem Maksimilijanom I. Habsburgovcem I. K. ostao je vjeran prvomu. Zajedno s banom Egervárijem uspješno je ratovao protiv Nijemaca 1491. na zagrebačkom području. U ožujku 1494. ratovao je s Pavlom Kanizsayem u Županiji Temes protiv Turaka. Te se godine odreknuo naslova slavonskoga hercega, nakon čega je u Slavoniji izbio građanski rat u kojem se I. K. zbog vlasti nad nekim gradovima sukobio sa zagrebačkim biskupom O. Thuzom. God. 1495. kralj ga je imenovao banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Iz Transilvanije je s vojskom došao u Slavoniju, gdje je prvo morao suzbiti stare protivnike i uvesti red, a zatim i zajamčiti plemstvu utjecaj na izbor slavonskoga banovca, župana i podžupana. Potkraj godine došao je u Hrvatsku, u Bihać. U obavljanju banske dužnosti suočio se s više teškoća i otpora nego kao slavonski herceg. Kako bi učvrstio položaj i osnažio ga među hrvatskim plemstvom, odlučio se oženiti pripadnicom najuglednijega velikaškoga roda, Beatricom Frankapan. Premda je preuzeo bansku čast, njegovi odnosi s Vladislavom nisu se potpuno sredili sve do 1499, kada mu je kralj banski naslov priznao za doživotni. Stoga je primjerice u Slavoniji 1497–98. trajalo gotovo pravo dvovlašće; kralj je banom imenovao i J. Kanizsaya. Poslije su se ban i kralj pomirili; Vladislav je banu ustupio Senj i druge gradove u Hrvatskoj, a za uzvrat je dobio opavsko i liptovsko herceštvo. Na rakoškom saboru u travnju 1500. sudjelovao je i I. K. sa svojih 500 konjanika, vjerojatno se nadajući stjecanju naslova ugarskoga palatina; to mu nije uspjelo, ali mu je potvrđena doživotna banska čast. Tim imenovanjem pripala mu je i dužnost ratovanja protiv Turaka. Već je na poč. 1499. na kninskom području nad njima izvojevao nekoliko pobjeda. Za rat se pripremao u Slavoniji u jesen 1500. Osobito se istaknuo potkraj 1501, kada je provalio u Bosnu i pobijedio Turke kraj Jajca razbivši opsadu grada. Bila je to njegova najveća pobjeda i prva uspješna obrana Jajca nakon stvaranja korvinovskoga obrambenoga sustava na južnim granicama Kraljevstva. Dao je obnoviti jajačku utvrdu i grad opskrbiti zalihama hrane. God. 1502. neko je vrijeme boravio u Veneciji te bio na zavjetnom hodočašću u Loretu. U jesen te godine ponovo je boravio na jajačkom području i dopremio zalihe hrane i ostalih potrepština. Primirje ugovoreno s Turcima 1503. nije oslabilo njihov položaj, jer su zadržali sva svoja uporišta, primjerice Kamengrad, odakle su lako mogli napadati hrvatske zemlje. Kad se 1504. kralj Vladislav razbolio, mnogi su u Kraljevstvu počeli razmišljati o mogućoj promjeni na prijestolju. Tako je knez B. Frankapan Ozaljski svojega zeta i kraljevskoga sina naumio ponovo istaknuti kao kandidata. Svi su planovi ubrzo prekinuti; nakon što je u rujnu 1504. u Kninu zamalo dopao u tursko zarobljeništvo, I. K. razbolio se i umro. — Iako je ocu trebao poslužiti kao oslonac utemeljenja nove srednjoeuropske dinastije Hunyadijevaca, I. K. nije se uspio izdignuti do kraljevskoga prijestolja. Kao herceg i ban, uz to i kraljev sin, pripadao je krugu najmoćnijih ljudi u Kraljevstvu i kralju Vladislavu bio trajno zazoran. U razdoblju neprekidnoga slabljenja kraljevske vlasti u hrvatskim je zemljama imao prilično neovisan položaj, koji je učvrstio osmišljenom bračnom strategijom i aktivnim sudjelovanjem u protuturskoj obrani. Kako se slabljenje vlasti i institucija osjećalo na svim razinama, u Slavoniji i Hrvatskoj suočio se s priličnim otporom, ali ga je uspješno svladao. Zbog jačanja turske moći, njegove pobjede nad Turcima nisu mogle znatnije utjecati na cjelinu hrvatsko-turskih odnosa. Osim po političkoj i vojnoj ulozi, u hrvatskoj je povijesti I. K. ostao zapamćen kao podupiratelj i zaštitnik kulturne djelatnosti pavlinâ u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Prema osobnoj želji, pokopan je u pavlinskoj samostanskoj crkvi u Lepoglavi, gdje mu je pouzdanik I. Gyulay 1505. dao postaviti nadgrobnu ploču. Tamošnjim je redovnicima za života pomagao i darivao ih te im obnovio samostan i crkvu. Njegov portret s poč. XVIII. st. među zidnim slikama u samostanskoj ljetnoj blagovaonici poznat je prema fotografiji iz 1938. Drži ga se utemeljiteljem i donatorom velike gotičke samostanske crkve u Voćinu (Anđela Horvat), od koje su sačuvane samo zidine.

https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=112

Potpisujem!

Tomašević je bježao, ali su ga ulovili Turci.
Ferdinand je ispao sposobniji, da.

Nije se okrunio, koliko vidim;
https://en.wikipedia.org/wiki/Coronatio ... an_monarch

Zapolja je ratovao kontra Turaka, dok nije bio kralj.
Kasnije im je vazal postao.

Ivaniš je dobio po piksi kod Knina, pa se sklonio u Krapinu i umro tamo :/
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=28172

Pad dobrog djela Hrvatske ide na račun Korvina.
On je bio zadnji jači h-u kralj, da je napravio neke stvari kako spada, ne bi došlo do raspada kasnije.

ps. Klaića imam doma kod mame, to ću pogledat drugom prilikom, tnx.

dali je mogo?

Nije sredio odnose u vlastitoj obitelji, vlastita žena mu je posthumno zabila nož u leđa.

Ivaniš je bio dobar u obrani, ali to je pasivno, dok je postojala vojska se trebala koristiti na turskom području i učvrstiti granicu na istoku, a ne da Turci pljačkaju domaće.

Ako je mogao osvojiti Beč, valjda je mogao i Sarajevo.

Ali nije mogao uspostavit obranu :)

Moja profesorica u srednjoj je ispricala: i onda korvin dolazi u bosnu,vidi da je tu vec kasno,da se nemoze nista napravit i utvrđuje 2 utvrde.
Jebiga bosna je bila razorena nije se moglo odrzavat posadu,nije imo ko.
Hercegovia je prakticki neovisna,nju nemoze jacat :(

Istina da je Ferdinand ispao sposobniji u bježaniji.

Pa i nije se okrunio, i kad bi išli cjepidlačiti mogli bi ga nazvati uzurpatorom. Zapolja je, kakav je da je, ipak izabran i okrunjen godinu dana prije Ferdinandovog izbora. I Ferdinand ga nije uspio pobijediti
nego je sklopljen mir kojim su podijelili "zone vladanja". Ferdinand se više istakao u borbi s Zapoljom(oko krune) nego u borbama protiv Turaka. Situacija nije bila crno bijela. Nažalost velika je cijena plaćena zbog njihovog sukoba. I o jednom i o drugom bi se dalo puno toga reći. No to je ipak 16. stoljeće i drugačija pravila igre su bila.

Što se tiče vzalnog odnosa prema Turcima, i o Habsburgovcima bi se dalo. Ferdinandov sin Maksimilijan je plaćao danak Turcima. To je onaj koji Zrinskom nije poslao pomoć u obrani Sigeta.
Znaš ono: Bog je visoko kralj je daleko.

Korvin je itekkao napravio dobre stvari, ali te stvari nisu odggovarale gospodi koja su ga nadživjela.

Pozdrav gospođi majci. Ima dobre knjige . Klaić je to opisao na desetak stranica i dobije se jasnija slika kkao je izbor tekao.

Da je samo žena bilo bi dobro. Plemići koji su za njegovog života potpisali da će izabrati Ivaniša za kralja također su mu zabili nož u leđa.
I ne treba ispušttai činjenicu da je Ivaniš bio nezakoniti sin i da ga nije mogao proglasiti nasljednikom.

Ivaniš je trebao ovo Ivaniš je trebao ono. A izabrani kralj? Što je on činio?

Vladislav II (1456–1516), češki kralj od 1471. i hrvatsko-ugarski od 1490. Do 1478. borio se za češku krunu s kraljem Matijom Korvinom, kojemu je morao ustupiti Šlesku, Lužicu i Moravsku. Tek nakon Matijine smrti 1490, kada je izabran za hrvatsko-ugarskoga kralja, te su zemlje vraćene Češkoj. Ratovanje s Maksimilijanom Habsburgovcem završilo je 1491. mirom u Požunu, po kojem je obnovljen nasljedni ugovor Matije Korvina i Habsburgovaca iz 1463. Međusobno zavađena velikaška oligarhija, koja je preuzela glavnu riječ u Ugarskoj i Hrvatskoj, prihvatila ga je za kralja i okrunila pod uvjetom da ukine poreze kojima se financirala plaćenička vojska Matije Korvina, što je za posljedicu imalo slabljenje kraljevske vojske. Nakon isteka primirja iz 1483. Turci su 1490. obnovili prodore u Hrvatsku; u jesen 1491. poraženi su kraj Udbine, a 9. IX. 1493. razbili su hrvatsku plemićku vojsku na Krbavskom polju. Jedino što je kralj uspio učiniti za obranu Hrvatske bilo je novo trogodišnje primirje sa sultanom 1495. Slavonskomu plemstvu izdao je 1496. novi grb i pečat. God. 1501. uključio se u protuturski savez, više zbog promjena u europskim političkim odnosima nego radi obrane Ugarske i Hrvatske. Papa Aleksandar VI. obvezao mu se tri godine davati po 40 000 dukata pomoći, a Venecija po 100 000 dukata. Potpuno ovisan o stranoj potpori, posebice mletačkoj, Vladislav se nakon primirja između Venecije i Turaka ubrzo morao povući iz rata te 1503. sklopiti novo, sedmogodišnje primirje sa sultanom. Unatoč ugroženosti države, Vladislav je ostao suzdržan i neodlučan u organiziranju njezine obrane. Pojedinačni uspjesi Hrvata u protuturskim borbama vezani su mnogo više uz hercega Ivaniša Korvina i neke istaknute hrvatske velikaše, a nakon Ivaniševe smrti 1504. Vladislav se gotovo prestao brinuti za obranu južne granice, koja je najvećim dijelom prešla u ruke pojedinih velikaša i kondotijera te hrvatskih banova. Još 1492. velikaši su na saboru u Požunu ograničili slobodu kretanja seljaštvu i povećali njegove obveze, što je za posljedicu imalo izbijanje seljačkoga ustanka Győrgya Dózse 1514. Prema Tripartitumu Istvána Verbőczyja kralj i velikaši imali su jednaki udio u moći; plemstvo je kralja priznalo za nadređenoga, ali je zauzvrat imalo pravo njegova izbora. God. 1505. potvrdio je Vladislav zaključak ugarskoga sabora na Rakoškom polju da nitko ne smije predlagati tuđinca za kralja. Time se željelo zapriječiti Habsburgovcima dolazak na hrvatsko-ugarsko prijestolje, ali teško stanje prisiljavalo je kralja da u posljednjim godinama života traži pomoć cara Maksimilijana I. u unutarnjim i vanjskopolitičkim odnosima. Njihov je odnos riješen 1515. ugovorom u Beču, kojim je, ponovo nakon 1506, zajamčeno Habsburgovcima pravo na hrvatsko-ugarsko prijestolje i češku krunu nakon izumrća Jagelovića. Ugovor je učvršćen zarukama, poslije i ženidbom Vladislavova sina Ludovika s Marijom, unukom cara Maksimilijana, te Ane, Vladislavove kćeri, s Maksimilijanovim unukom Ferdinandom. Uspjeh nije postignuo ni ulaskom u protumletački savez, tzv. Cambraisku ligu (1508–11), za što je imao pod hrvatsko-ugarsku vlast vratiti Dalmaciju. Od namjeravanoga pohoda na jug nije bilo ništa, kako zbog protivljenja nekih hrvatskih velikaša, tako i zbog nemogućnosti da učinkovito zaštiti vlastite zemlje i uspješno povede navalni rat protiv Turaka. Obranu hrvatskih zemalja nakon 1513. u potpunosti je preuzeo novi ban Petar Berislavić.

https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=121

Nije Bosna bila izolirani otok pod Turcima. Turci su imali zaleđe, a Matija je ko prosjak moljakao pomoć od europskih vladara za protuturske pohode

Mogao je pomoći Kosačama.

Uvijek se može, u tomu i je stvar.

Mogao je pomoći Kosačama.

Uvijek se može, u tomu i je stvar.