Što sam stariji i što sam se više uvjerio kakva smo stoka od naroda - teški use nase i podase mentalitet sa nula stvarnih vrijednosti i ideala (ne računajući isprazni folklor) (čast iznimkama) to manje u meni ima neke mladenačke ogorčenosti i kontanja a što nismo ovo a što nismo ono jer eto mogli smo. U teoriji mogla je biti i Hrvatska do Tokija ali u praksi kakva smo stoka od ljudi dobro je što nam je išta ostalo. Mogu mislit koje su to bile razine neorganizacije, lijenosti, naivnosti, lopovluka, šverca, kriminala svake vrste. Poznajući sklop našeg čovika. Još u ta doba kad se sve moglo, divlji zapad praktički. Teško je previše Tuđmana kriviti.
Onako kad se spustiš iz Kupresa u Bugojno, za 5 minuta se već penješ za Novi Travnik, i onda kad izbiješ u NT to je tamo praktički sve jedna mala cjelina Travnik- NT- Vitez- Busovača, spojeno sve, nevjerojatno da su se ponašali na lokalnim razinama kao da se ne tiču jedni drugih...
Ja prije nisam imao u glavi kako točno izgleda ta Srednja Bosna, dalje od Kupresa baš i nisam išao, onda sam se iznenadio kad sam vidio koliko je to sve zapravo malo i zbijeno, pogotovo meni naviknutom na HBŽ teren sa prostranstvima na sve strane. Između Kupresa i Bugojna je džungla, izbiješ dole imaš taj uski naseljeni pojas oko Vrbasa (za naše HBŽ dinarske pojmove to je sve usko i malo i zbijeno) i za čas si opet u džungli do Novog Travnika i te male cjeline doline Lašve koja te dočeka na kraju. U srcu cijelog SBŽa je masiv Vranice, džungletina teška i tu nemaš šta, kakvi Sebešići, Mujakovići, Paljike, p materine... To bi svakako sve iselilo, te neke selendre po džungli su nebitne (bez uvrede ako je itko odtamo) ključ su bili gradovi tj. gradići kao kakvi takvi centri sposobni za bar nešto zadržat, to je sve trebalo zapojasat u startu inače mrka kapa. Eto mi i jesmo to nešto zadržali ali sve je to polovično i nedovoljno i uz velike gubitke i povrh toga smo odlučili iselit do kraja, od 1100 rođenih do 350 rođenih Hrvata u SBŽ u 20ak postratnih godina. Kažem i to što smo obranili opet smo prepustili Muslimanima što kroz povratak njihov što kroz zapošljavanje njihovih što kroz naše iseljavanje.
Gledajući iz perspektive 2023. i sadašnjih trendova ko da bi bila neka razlika da su u našim rukama na kraju bili Fojnica ili Uskoplje ili neke selendre po džungli.... Bugojno i Travnik nisu smjeli pasti a ovo dalje je u 5 deka sve.

Zato što su bili gradovi sa svim onim što mladom čovjeku treba.

Svi drugi gradići su kasabice u KSB, jedino NT velika srpska spavaona. Naša inteligencija i obrazovani ljudi su mahom bili u Travniku i Bugojnu.

Bugojno je u biti bilo najrazvijenije što se vidi i po tom što je jedino imalo s tog prostora prvoligaša u nogometu.

Jesu Srbi stvarno bili većina u Novom Travniku ?
To sam neki dan prvi put čuo,tj.pročito ovde na forumu.

Jesu Srbi stvarno bili većina u Novom Travniku ?
To sam neki dan prvi put čuo,tj.pročito ovde na forumu.

Ono sto mene interesuje je slijedece: Sta bi bilo da se Tudjman doista drzao saveznistva s Bosnjacima, tj. vladom u SA, i da se islo ka "potpunom oslobadjanju i BiH i HRvatske".

Kad bolje razmislim, a mnogi Bosnjaci ce sigurno reci da on to nije htio jer je lazno navukao Bosnjake na saveznistvo a poslije fino sa Srbima isao ka podjeli BiH, cini mi se da je on bio samo realan i da je znao da nikakav totalni progon Srba iz BiH nije moguc (kako vojno, tako i na vanjskopolitickoj sceni - Ameri npr. da su to htjeli, mogli su nakon Oluje pustiti da se gura dalje i poduprijeti to). Tako da je i Tudjman u startu digao ruke od toga i koncentrisao se na podrucja u BiH koja je smatrao hrvatskim.

Ono sto mene interesuje je slijedece: Sta bi bilo da se Tudjman doista drzao saveznistva s Bosnjacima, tj. vladom u SA, i da se islo ka "potpunom oslobadjanju i BiH i HRvatske".

Kad bolje razmislim, a mnogi Bosnjaci ce sigurno reci da on to nije htio jer je lazno navukao Bosnjake na saveznistvo a poslije fino sa Srbima isao ka podjeli BiH, cini mi se da je on bio samo realan i da je znao da nikakav totalni progon Srba iz BiH nije moguc (kako vojno, tako i na vanjskopolitickoj sceni - Ameri npr. da su to htjeli, mogli su nakon Oluje pustiti da se gura dalje i poduprijeti to). Tako da je i Tudjman u startu digao ruke od toga i koncentrisao se na podrucja u BiH koja je smatrao hrvatskim.

Tuđmanu, zapravo, najviše mogu zamjeriti Hrvati iz BiH jer se on najprije predstavljao kao predsjednik svih Hrvata, dakle i njihov predsjednik, a na kraju je, kad je dogorjelo do prstiju, bio “samo” predsjednik RH. Njegova je politika prema Hrvatima u BiH 1991. i 1992. najvećim dijelom vodila smanjenju ekstremizma među Hrvatima u toj državi.

Nažalost, smirivanjem ili prigušivanjem hrvatskog ekstremizma stvarao se prostor za jačanje muslimanskog ekstremizma. Zašto prvi sukobi Hrvata i Muslimana počinju u jesen 1992.? Zato što su Muslimani tada već koliko-toliko naoružani pa kreću u rat. A kad je taj rat izbio, Tuđman, odnosno službeni Zagreb, minimalno su tri puta zaustavljali HVO kad je odgovarao na muslimanske napade i bio u boljem ili povoljnom operativnom položaju, što je imalo za posljedicu da je HVO tijekom 1993. doživio nekoliko velikih poraza u središnjoj Bosni. Tada se opredijelio za pružanje vojne pomoći uglavnom s dragovoljcima, umjesto da je riskirao da s jakim snagama i u vrlo kratkom vremenu spoji središnju Bosnu s dolinom Vrbasa i praktički dobije rat.

Legitimno je postaviti tezu da je mirotvorna Tuđmanova politika u BiH sredinom, a posebice u jesen 1993. doživjela slom, što je izravno štetilo HVO-u i Hrvatima u BiH. Mislim da je bio dužan jačim snagama u kratkom vremenu popraviti štetu nanesenu HVO-u, no on to nije učinio. Na kraju je rezultat bio isti, samo što je takav odnos trajao osjetno duže i s većim ljudskim gubicima. Ovdje moram dodati da je tvrdnja o tisućama pripadnika HV-a u ratu protiv ABiH, za koju je uvelike odgovoran general Martin Špegelj, lažna. Ono što sam napisao prije gotovo dvadeset godina i dalje stoji: radilo se o malim snagama ekvivalenta lake brigade ojačane tenkovima i topništvom podijeljenim u manje sastave duž cijelog ratišta. Premda su te snage u nekim trenutcima igrale važnu ulogu, najvažnija je njihova psihološka uloga. I ta mala skupina bila je dobrim dijelom rodom iz BiH, a u većini su bili iz pričuvnih sastava. O tome detaljno pišem u knjizi. Nasuprot njima bili su brojniji mudžahedini i dragovoljci sa Sandžaka i iz Crne Gore.

I danas je jaka struja koja optužuje hrvatsku politiku za izbijanje tog rata, a od krivaca, uz Tuđmana, Šušak je uvjerljivo na prvom mjestu. To je ujedno bila ratna politika dijela oporbe. Zapravo Hrvati iz HVO-a imaju više razloga za optužbu Šuška jer je provodio Tuđmanovu politiku u BiH. U prvim sukobima 1993. upravo je Šušak svojim autoritetom, a zbog političkih interesa Republike Hrvatske, zaustavljao učinkovite odgovore HVO-a na muslimanske napade, posebice oko Uskoplja i Jablanice, što im se u ljeto iste godine razbilo o glavu. U nesmiljenoj agresiji Muslimana na hrvatske enklave u središnjoj Bosni, u danima nesnalaženja vojnog i političkog vrha HVO-a, da ne uporabimo neku grublju riječ, Šušak je spriječio njihovu namjeru da podlegnu panici i narede povlačenje HVO-a iz dijela enklava u središnjoj Bosni. Haški suci su to poslije ignorirali i protjerivanje Hrvata iz dijela općina središnje Bosne od strane Muslimana okarakterizirali kao iseljavanje na poticaj iz Hercegovine i Hrvatske.

I tu su paradoksi: iz Hrvatske i preko njezina teritorija naoružavane su obje strane. Slučaj 17. krajiške brigade ABiH najupečatljivije ilustrira taj paradoks. Ona je nastala od dviju postrojba koje su naoružane i opremljene u Hrvatskoj, dio vojnika u toj brigadi bili su i pripadnici HV-a. To je bila možda i najbolja brigada ABiH i ključna u protjerivanju Hrvata iz Travnika u lipnju 1993. Hrvatska je sukladno tome bila involvirana, ali na način kojim prosječan Hrvat iz BiH teško može biti zadovoljan.