Pogledajmo teritorij Republike Hrvatske:



Koji su sve realni scenariji, koji su za Hrvate mogli biti znatno gori, u teritorijalnom smislu?

1. Postojala je opcija da Vojvodina postane posebna republika. U tom slučaju, Baranja (koja nikada u povijesti nije bila hrvatska) te cijeli Srijem bi pripali toj i takvoj Vojvodini.

2. Na isti način na koji je stvorena Crna Gora s novim identitetom, mogla je biti stvorena i Dubrovačka Republika. Dubrovnik ima dulju tradiciju od Crne Gore, te zasebniji identitet u odnosu na ostatak Hrvata, nego što je imala Crna Gora u odnosu na Srbiju. Također, cijelo dubrovačko područje je fizički odvojeno od ostatka Hrvatske, za razliku od Crne Gore koja dijeli granicu sa Srbijom.

3. Autonomija Krajine i Dalmacije - Krajiški Srbi su tražili stvaranje autonomije za Krajinu, tj. dijelove Like, Korduna i Banovine. Imali su potporu nekih značajnih komunista, npr. Moša Pijade. Tito je to odbio, i kao zamjenu im dao kolektivnu jednakopravnost s Hrvatima, koju smo mi bez problema kasnije obrisali.
Dio dalmatinskih partizana, pod vodstvom Vicka Krstulovića tražio je autonomiju za Dalmaciju. Prijedlog im je odbijen.

4. Novoosvojeni teritoriji kraljevine Italije (Zadar, Lastovo, Istra i Gorica) su pripale dvama Titovim domovinama, Hrvatskoj i Sloveniji.
Ako pogledamo primjer SSSR-a, vidimo da se Rusija dočepala Kalinjingrada kao ratnog plijena i naselila ga Rusima, iako niti je graničila s tim područjem, niti ima bilo kakvo etničko ili povijesno pravo na tu zemlju. Tako je Srbija, recimo, mogla dobiti neki istarski grad.

Zanima me mišljenje, pogotovu pesimizmu sklonih hrvatskih nacionalista. Jesu li ovo argumenti dovoljni, kako bi se moglo ustvrditi da bi Hrvati trebali biti relativno zadovoljni granicama RH, pogotovo uz naknadno izboreni suverenitet Hrvata u BiH?

Kako se krojila hrvatska istočna granica ?

Razgovor s Jerkom Zlatarićem.

Napomene dodane 2007.
U jesen 1971.god. radio sam kao novinar Hrvatskog tjednika. Jednog dana pozvao me je Šime Đodan, s kojim sam tada imao dobre odnose, i rekao mi da otputujem u Đakovo k tamošnjem predsjedniku Ogranka MH odvjetniku Milanu Juriću. Čim sam došao u Đakovo sjeli smo u prekrasan automobil gospodina Jurića i otputovali u Baranju – ravno na posjed glasovitog HSS-ovca i političara Jerka Zlatarića. Snimio sam razgovor s njime, prepisao tekst, uredio ga i preko Milana Jurića poslao ga Jerku Zlatariću na autorizaciju. Tekst ipak nije objavljen u Hrvatskom tjedniku jer je odgovorni urednik Jozo Ivičević bio mišljenja da u tom i tako teškom političkom trenutku nema smisla otvarati i pitanje međurepubličkih granica. Tako je došlo Karađorđevo, slom Masovnog pokreta a ja sam otišao u političku emigraciju noseći nekoliko tekstova koje nisam uspio objaviti, u prtljazi. Gornji tekst objavljen je tek kad smo dobili vijest da je Jerko Zlatarić umro(vijest nije bila točna). Objavljen je u londonskoj “Novoj Hrvatskoj” 6/1973. Iako danas Hrvatska ima druge probleme, kao povijesni dokument svog vremena, ovaj intervju nije izgubio na važnosti ni danas.
Pseudonim Tomislav Županac koristio sam u prvim mjesecima emigracije kako ne bih naštetio kolegama kojima su se tada u Zagrebu (a i drugdje) održavala suđenja.


Gospodine Zlatariću, vi ste prije II svjetskog rata bili aktivni u HSS-u, a poslije ste bili član AVNOJ-a. Kažite nam nešto o tome.

Zlatarić: Za vrijeme stare Jugoslavije bio sam zamjenik senatora i predsjednik kotarske organizacije HSS. Ovdje kod nas, među Hrvatima, komunista niti nije bilo. Madžari su imali svoju organizaciju HSS ali su zapravo djelovali kao komunisti. Ja sam to znao, no uvijek sam ih štitio pred jugoslavenskim vlastima koliko sam god to mogao. I kad su 1941. g. došli Madžari poslali su k meni tajnika velikog župana koji mi reče da će me imenovati za poslanika za ove krajeve jer su čuli za moje ime i da sam jako štitio narod i kako rekoše "došli smo da vas odlikujemo i da vas nagradimo".

"Gospodo," rekao sam ja "drago mi je da ste čuli za moje pošteno ime, jer za nepošteno niste mogli čuti. A za mene bi najbolje bilo ako me pustite na miru. Na frontovima se kroji lice Europe a ja sam tako malen da ne mogu odlučiti niti ovako niti onako. Što sam kao mali čovjek u narodu ovdje mogao, to sam činio, a danas kad je rat, ja se u politiku ne miješam. Ne, ne!!"

Kad su članovi KP čuli da sam ja odbio ponudu Madžara, onda dođe jedan i donese mi ovakav štos letaka i jednu Marxovu knjigu; nije mi bilo ugodno, vjerujte, jer sam znao da ću biti uhapšen. A što sad? Rekao sam mu:

"Slušaj Pišta, okani se zla. Ja sam sto posto siguran da će Njemačka izgubiti rat. Izgleda da će Rusi doći ovamo. Ne zato što ja to hoću, nego je normalno da Njemačka mora izgubiti rat. A zašto da ja sad tu uludo gubim glavu." Kaže on meni da su mu žandari za petama.

To je bila nedjelja, a između četvrtka i petka točno u pola noći dođu k meni mađarski žandari, viču: "Zlatariću, otvori! Je li bio taj kod tebe?" "Je". "Je li ti ostavio to i to?" "Je". "A gdje je to'" "Spalio sam." "A zašto si spalio?" "Zato da se dalje ne širl." "A zašto nisi prljavio?" "Ja sam čovjek demokratskih nazora i smatram da svaki čovjek ima pravo da misli svojom glavom. Ako sam krlv tu sam."

Tako me uhapse i smjeste me 45 dana u istražni zatvor. Bilo nas je 2 Hrvata i 26 Madžara. Među tim Madžarima bilo je i Srba. E sad su svi naši Srbi veliki borci i partizani, a kad je bio pod Madžarima prvi popis niti jedan se nije usudio zapisati za Srbina, svi su onda bili "Madžari pravoslavne vjere". A mi smo bili Hrvati. Kad je madžarska vojska ulazila, izvjesili smo hrvatske, a ne madžarske zastave.

11. lipnja 1941. stavljen sam pred Prijeki sud zbog suradnje s komunistima. Svi su se, svi Madžari digli i zauzeli za mene, svi iz Baranje. Bio sam oslobođen, ali tek nakon godine u zatvoru, iako osuđen na 35 dana zatvora.

Nakon što ste bili pušteni iz madžarskog zatvora, gdje ste proveli vrijeme do konca rata?

Zlatarić: Bio sam kod kuće, a 1944. g. su nas opet pokupili i odveli u Pečuh i stavili pod pasku. Moraš se prijavljivati, nikuda ne smiješ. Znate, kad ste „crn“ upropaštavaju vas na svakom mjestu. 1944. g. bio sam kandidat za Dachau. I opet Madžari iz Baranje, na svoj račun , neka im je hvala, da se ne bi vršile odmazde među njima pomognu mi. Kažu: "Mi ćemo vas sada pustiti doma, a vi gledajte da se ne osvećujete". No mom bratu ništa nije pomoglo. Njega su poslali u Dachau. I tako sam izašao i došao kući teško bolestan, i izaberu me prvo za predsjednika Mjesnog odbora. Ja bolestan. Izaberu me za predsjednika Kotara. Ja bolestan. Ali izaberu me za potpredsjednika Okružnog odbora u Somboru. Onda postah članom AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Jedno vrijeme sam bio i član Srpske narodne skupštine dok nije Baranja priključena Hrvatskoj. Bio sam i predsjednik poljoprivrednog odjela Okružog odbora u Somboru i član Glavnog odbora Vojvdine.

U kojem je to razdoblju bilo?

Zlatarić: To je sve bilo od 1944-1946.

Vi ste bili član komisije za razgraničenje između Hrvatske i Vojvdine. Kako je djelovala ta komisija i tko su sve bili članovi?

Zlatarić: Jednog dana dobijem ja poziv da dođem u Glavni odbor Vojvodine u Novi Sad. Nisam znao o čemu se radi. Kad sam došao, tamo sam zatekao Vicka Krstulovića, Milovana Đilasa, Milentija Popovića, Žarka Veselinova i neke koje ne treba spominjati.

Došao sam, kažem ja, i pitam zašto sam pozvan? Đilas mi reče da sam od strane AVNOJ-a imenovan za člana Komisije za razgraničenje između Hrvatske i Srbije, odnosno između Hrvatske i Vojvodine. I sad to trebamo ovdje riješiti. Ja sam na to rekao ovako: "Druže Đilas, ja mislim da bi bilo nepravilno, bez obzira na razne ciljeve, da mi ovdje, bez igdje ikoga riješimo ovako važnu stvar. Ja mislim, ako već nije vrijeme da se pita cijeli narod, onda bi se trebali sastati barem sa narodnim predstavnicima." Đilas kaže: "Slažem se“ a drugi su šutjeli. Đilas je dodao: "Što da radimo?" Ja sam rekao da mislim da bi morali ići u Suboticu jer da je to najveće hrvatsko mjesto ovdje u Vojvodini i da mislim da bi bilo promašeno bez njih rješavati ovako važnu stvar. Tako se mi spremimo u Suboticu. Dođemo u Suboticu, i naravno, drugovi su imali sasvim druge mogućnosti nego ja; brže bolje su sazvali svoje ljude, a ja trči malo ovamo, malo tamo, pa se i naši skupili, mislim naši Hrvati. Onda je počela diskusija.

Tko je bio od Hrvata iz Subotice?

Zlatarić: Bio je Mićo Skenderović, mislim da je bio Marko Kuntić, Grga Skenderović i Domazović. Bilo je prilično ljudi. I ja kažem:“Drugovi, ikao sam član ove komisije, ja sam i predstavnik ovdašnjeg naroda, i mislim da ovo nije samo moje mišljenje i da će se većina složiti sa mnom: u ovom sektoru od Subotice do Palanke živi 120.000 Hrvata (tako je onda bilo) dakle samo Bačka i Baranja, naprama 40.000 Srba i moža 40.000 Madžara. Znaći mi smo Hrvati ovdje apsolutna većina, osim u Srijemu. (Oni su toliko naglašavali taj Srijem; pa dobro neka im bude: u Srijemu je većina Srba, all je ovdje je većina Hrvata).
Onda se digao Domazović, on je bio predstavnik, i ministar je bio neko vrijeme, pa reče:"Drugovi, ja mislim da s obzirom da Bačka više ekonomski gravitira prema Boogradu i Novom Sadu da bi bilo bolje da je pripojimo Srbiji. All, ukoliko bi dobili trokut, onda sam ja zato da od Subotice na Palanku bude povučena granica. Jer mi iz Baranje nemamo što tražiti u Srbiji. "
A u Podunavlju, osim Sombora, Srbi nisu imali skoro niti jedno selo. Nešto ih je bilo u Somboru i Subotici. U Subotici je na primjer bilo prije rata 5000 Srba. Danas ih imade vjerojatno nešto više. I tako ja kažem: "Drugovi, ja zastupam jednu tezu iz unutrašnjopolitičkih razloga i vanjskopolitičkih razloga.
Unutrašnjopolitički razlozi jesu: vi znate, drugvi, da ovdje u Vojvodini živi jedna jaka etnička skupina Madžara. I kada hi se Bačka podije1ila, oni bi bili razdije1jeni, bili bi onemogućeni da budu ponovo iredentisti i da ponovo traže prisjedinjenje. Mislim, drugovi, da mi niti jednu naciju ne želimo odnarođivati, ali se mi moramo osigurati. Vanjskopolitički razlogje ovo: vama je, drugovi, poznato da preko naše sjeverne granice u Madžarskoj ima jedan ve1iki hrvatski pojas. Ja smatram (to onda još nije bilo riješeno) da je Jugoslavija za njih mamac; netko reče "S1aveni” , all to su, 90 i nekoliko postotaka Hrvati i zato mislim da bi radi toga, kad bi ovaj dio Bačke i Baranju priključili NR Hrvatskoj, da bi oni više težili da budu priključeni k nama.

Onda se ustane Grga Skenderović (Jednom je on, na jednoj skupštini u Novom Sadu rekao, da Bunjevci hoće ići u Beograd). Sada on reče da su mu to naredili da govori, a kaže to nije istina. Umalo ga nisu tukli. A on k meni da mu ja pomognem. Ja sam vidio da je takva situacija da mu ja ne mogu ništa pomoći nego samo odmoći. Jer, ako oni vide da mi tu nešto organizirano radimo, napravit će nam još više štete. Poslije mi reče Grga da zašto ja onda nisam u Novom Sadu govorio. Ja sam mu odgovorio: "E, moj Grga, da sam onda u Novom Sadu govorio, sad ne bih imao prilike. Vidiš, Grga, treba dočekati priliku i onda govoriti kad je prilika. Radije šuti, kao da ništa ne znaš, kad vidiš da ništa ne mozeš . A kad dođe vrijeme, onda ne pitaj kakve će žrtve biti."

Zatim smo krenuli dalje prema Somboru. Tako je i u Somboru bilo: naši svi Bunjevci, naravno za Hrvatsku, u Subotici svi za Hrvatsku, čitav ovaj pojas sve za Hrvatsku. U Somboru je još onda bio čika Tuna Babić. On je govorio :”I ja se slažem s Jerkom, i ja se slažem."

Naši su ljudi zaključili, da, pošto smo mi u apsolutnoj, ne u relativnoj, nego apsolutnoj većini, da mi imamo pravo tražiti da se nas pita. Dođemo mi u Vukovar i onda su se poče1i komešati drugovi u komisiji, kažu: okolica je Vukovara srpska. A Vukovar je bio hrvatski!!

Jedva sam nekako dogurao da smo dobili Ilok. Jedva nekako!! I to je sad najvažnije, kad smo došli u Ilok, Đilas kaže: "No, drugovi, što smo rijeišili?" Ne znam, da li je zgodno da kažem, no ja nisam naučen lagati. Vicko Krstulović kaže: "Ja mislim da s obzirom da Baranja ekonomski gravitira Osijeku i Hrvatskoj, da bi ona mogla pripasti Hrvatskoj, dok onaj koji hoće dije1iti Bačku, čini to iz šovinističkih pobuda." Tako je govorio Vicko Krstulović, vjerujem po direktivi Centralnog komiteta. Pita Đilas ostale članove komisije. Oni kažu da se slažu s drugom Krstulovićem.

A vi ste bili taj koji je htio dijeliti Bačku?

Zlatarić: To sam bio ja. Shvatite to. Ja, jedan se1jak, za njih nitko i ništa, a oni šefovi na položajima, što im reći? Pita Đilas: "No, druže Jerko, šta ti kažeš?". A oni gledaju šta ću ja sad reći. Rekoh: "Drugovi, ja sam čuo gdje ste vi govorili da se prema Hrvatima Bačke i Baranje nije vodiia pravilna politika ne samo za stare Jugoslavije nego ni od oslobođenja do danas. Drugovi, jeste li to rekli?" (A oni šute nemaju što reći!)
"Ako je stanje takvo, i kad 90% svijesnog hrvatskog življa (moram reći da su onda bili mnogo bolji naši Hrvati nego sada, "ovi" su za dvadeset godina napravili čuda, znate li da se ljudi boje i misliti da su Hrvati), že1i biti pripojeno Hrvatskoj, onda vas pitam, drugovi, ako sam ja predstavnik u ovoj komisiji, da li ja mogu, da li ja smijem drukčije gledati, nego što misli tih 90% Hrvata? Evo, što že1e ti Hrvati to želim i ja!" Sve je zamuklo, drugovi su problijedili, međutim, kad sam vidio da je situacija zbilja mučna, rekoh: "Drugovi, mi to ne želimo pod svaku cijenu. Mi to ne želimo pod cijenu novog bratoubilačkog rata, ili ako to viši državm interesi ne dozvoljavaju, i mi to ne že1imo ako narod nema pravo. Ako pak od ove tri niti jedna nije po srijedi, drugovi, ja izjavljujem: ostajem pri svemu onome što sam rekao!" Nitko nije od prisutnih mogao reći da je koja od te tri po srijedi pa je Đilas rekao: "Drugovi, konstatiram da nismo mogli naći suglasnost, i obavijestit ću AVNOJ o tome" Nikakav zapisnik nije pravio, ništa. Sve je to bilo u jesen 1945. godine.

Ali to je bilo prije izbora 1945?

Zlatarić: Da, da prije izbora. Na izborima nisam bio izabran. Iako sam dobio sve hrvatske i madžarske glasove. Odmah kod prvih izbora morao je biti izabran Srbin. Od onda, među poslanicima iz Baranje za Saveznu skupštinu ni jedan nije bio Hrvat. U Saboru kad jedan, kad nijedan. I tako je danas: tri su zastupnika u Saboru Srbi, iako Srba ima 21% stanovništva a nas ima blizu 50%. I sad oni imaju tri zastupnika a mi nijednoga. Madžari momentalno nemaju niti jednoga, ali i oni su ga imali a mi nismo. Ali sad su zato Madžari bolje zastupljeni u Općinskoj skupštini nego mi.

Zar zaista u Saveznoj skupštini nikad nije bio Hrvat poslanik Baranje?

Zlatarić: Ja sam bio član AVNOJ-a a onda niti jedan.

Što je bilo dalje s komisijom?

Zlatarić: Nakon nekog vremena pozvan sam u Sombor i tamo su mi dali da pročitam i potpišem "Rješenje AVNO]-a (Privrerneno)”.

Po njemu se Baranja za stalno prikljućuje NR Hrvatskoj, a što se Bačke tiče, privremeno dok to Narodna skupština ne bude riješila. Kad su to dalje rješavali, ne znam, jer sam tada već bio u zatvoru.

(nastavak slidi)

Kažite nam kako ste došli u zatvor i zbog čega?

Zlatarić: Znate, još dok sam bio u Somboru, to sam kasnije doznao, zamjenik šefa Udbe trebao je da me pregazi autom. Po naredbi Beograda. Od onda znadem barem 10 mjesta gdje mi je bila spremljena zasjeda. I zbilja, čudo me je spasilo.

Suđen sam zbog obaveze. Bilo je određeno koliko je tko dužan davati državi žita. Počelo je to tako da sam se ja povukao na naš posjed kad sam vidio da su mi pokrali sve glasove na izborima. Neću više dalje i gotovo. Ja jesam seljak, ali imam obraz, pošteni seljački obraz. Vidim da ja tu nemam što tražiti, da smetam i ja sam se povukao. I čim sam se ja povukao, toliku su obavezu nametnuli na moju obitelj, ti došljaci, koji i danas vode protuhrvatsku rabotu , više nego na čitav kraj. Čitavo vrijeme rata posjed nam je bio upropašćivan. Kuća upropaštena. Kad sam se vratio, 10 bolesnih u kući. Živio sam u zadruzi s ujakom i ocem. A1i je posjed glasio na ujaka. Imali smo 17 jutara, 45 parcelica. Dobro nam je urodilo, all je te godine bilo mnogo miševa, koji su skoro sve uništili. Prvo su uhapsili ujaka, ali su ga po nalogu Rankovića, vratili pa uhapsili mene, iako ja nisam bio vlasnik posjeda.

Eto, vidite moju presudu, vidite jednu sramotu pravosuđa; ja sam osuđen na osam godina najteže robije radi manjka od 600 kg žita iz obaveze državi, iako sam član AVNOJ-a i unatoč svim mojim zaslugama.

Od 1945.godine kad su došli ti Srbi došljaci, onaj Mile Stanić, onda je počelo naše zlo. S našim Srbima ovdje rođenima nemamo nikakvih problema, to su većnom dragi i inteligentni ljudi. A mene su sudili ti došljaci. U gostioni “Kod Svetozara", u gostioni!! Jedan su dan bili tamo na večeri, tamo su raspravljali, jedan kaže dat ćerno mu 8, drugi bolje 10, i tako je sve obavljeno za manje od 24 sata, bez advokata, bez svjedoka, bez ikoga.

I sad zamislite, za vrijeme okupacije Mađara, našlo se ljudi koji su se za mene zauzeli, a sada u mojoj Hrvatskoj nitko. Goni me na teške radove a ja teško bolestan, imao sam bruh. Pa jednom rukom kopam, a drugom držim crijeva. Na primjer u Dubovcu, kad se gradio autoput Pred nama su išli neki disciplinci. Snijeg pada, a oni svi bosi. Sva je trasa bila krvava. To sam vidio na svoje oči. A dok sam bio u Zrenjaninu, 12 km smo išli na rad i isto toliko natrag. 10 kubika zem1je je svaki trebao ugraditi u trasu. Gladni i žedni, a oko nas milicioneri na konjima. Ako si napred, tuku te, ako si otraga, tuku te, ako si sa strane, tuku te. Ljudi su umirali na radu kao muhe. To je istina. Nemam niti želje niti razloga da preuveličavam. I oobro je da sam to vidio i prošao.

To su bile "njihove" metode. Danas to zovu Rankovićevim metodama. I na svakom mjestu, na radu, u zatvoru, onaj normirac, onaj poslovođa, onaj brigadir je Srbin, i sve su to bili kriminalci.

Slušajte, između nacija nije ovdje kod nas nikad bilo sukoba. Došljaci izazivaju sukoobe, oni prave sada u Baranji te "slučajeve".

A što kažu i kako se ponašaju ovdašnji Srbi i Madžari?

Zlatarić: Srbi se Mađarima dodvoravaju, da ih pridobiju. Sigurno je deset puta više Mađara stipendirano na raznim školama i fakultetima, nego Hrvata. A Srba da i ne kažem! Hrvata nije od ukupnog broja stipendiranih, stipendirano niti 2%. I baš je nedavno ovdje bila jedna komisija pa kaže da se Hrvati neće primiti položaja. Ali mi nemamo nikoga, nemamo. Moja je nečakinja bila ovdje učite1jica, svršila je gimnaziju. Radila je i onda joj otkažu jer da nema učite1jsku diplomu. I umjesto nje dovedoše jednog Bunjevca, koji nije imao niti učiteljske škole niti gimnazije, ali je on postao učitelj. Jer dok su Srbi na vlasti, on je Srbin. A došla mu i žena Srpkinja, i nju je selo moralo birati za odbornika u Belom Manastiru. Bila je izabrana čim je došla.

Vaša je obitelj, kako sam čuo tradicionalno politički angažirana?

Zlatarić: Gajić je 100% hrvatsko selo. Još za vrijeme Austro-ugarske, tisuću osamstotina i nekoje, kad su se socijalistički i socijaldemokratski pokreti u Mađarskoj jako poćeli razmahivati, onda je u selu bio socijaldemokratski prvak moj prastric Matko Zlatarić. Madžarske su vlasti to zabranjivale. Poslali su 8 žandara u selo 1897. g. koji su počeli maltretirati i tući ljude. Jednom je neki Vinko Vujić viknuo:"Hura". I kako je on viknuo, a ono svi se1jaci lopatama i vilama na žandare. I stjeraše te žandare oko naše kape1e, i sad nitko nezna šta dalje. Došao je moj stric, pa kaže: "Narode, smiri se, a vi gospodo žandari izvolite svojim putem".

Poslije toga poslali Madžari dva bataljona vojske u Gajić. Bila je vojska ovdje nekoliko tjedana. Mog strica odveli su u zatvor u Peštu, a naši našli nekog advokata, socijaldernokratu, i on učinio sve i starog pustili. Od onda pa do prvog svijetskog rata mi smo uvijek slovili kao crveno selo. Kad je došla stara Jugoslavija, opet udri po nama jer da smo crveni. I sad došli komunisti i opet udri po nama jer smo crveni. To je kao onaj vic kad je jedan vikao: Dolje Staljin, pa ga zatvorili. Kad je izašao iz zatvora, viče: Živio Staljin, pa ga opet zatvoriše.

Kad ste se vratili iz zatvora, što se onda radili?

Zlatarić: Kad sam se vratio iz zatvora,nisam mogao ostati kod kuće. Zašto? Ubili bi me. Odvukli mi brata, pet mjeseci ga u Udbi držali i tražili da laže na mene. Izubijali su ga i kad su vidje1i da nema ništa, pustili su ga, i nikom ništa. Ubili su i ovdašnjeg predsjednika Mjesnog odbora. Ta klika, koji od njih, ne znam. Ubili su i člana Sabora Stjepana Andrića. Poslije su rekli da je počnio samoubojstvo. Eto u takvom smo položaju mi bili.

Spominjali ste da je ovdje bila neka komisija. O čemu se radi, i da li ste stupili u kontakt s tom komsijom?

Zlatarić: Bila je to komisija iz Sabora, koja je trebala izvidjeti taj "Baranjski slučaj". Došli su iz Zagreba, jedan Hrvat i jedan Srbin. Srbin je rekao da radi kao pravni savjetnik u Saboru. Rekao je i svoje ime ali ga ja nisam dobro razumio. Vidio sam da su počeli sa seljacima razgvarati o zapravo sasvim sporednim stvarima. Onda sam ja zatražio riječ:” "Braćo i drugovi, narod me ovdje poznaje, ali me vi ne poznajete. Ja sam možda najviše zadužio Baranju, i ako baš hoćete bilo koju naciju. Ali sam izgubio svoj utjecaj. Nemojte se čuditi. 1941. umjesto da primim poslaničko mjesto uz dosta novaca, i da blagovremeno kidnem i odem u svijet, ja sam radije došao pred Prijeki sud. Bio sam poslije u narodnoj vlasti na raznim položajima, a kad sam se silom prilika vratio kući na zem1ju, pritisak, pritisak, i dobio sam osam gadina. Nakon 20 godina takorekuć dobrovoljnog kućnog pritvora budem pozvan da primim odlikovanje od druga Tita. E sad mi kažite drugvi, jesam li pošten i1i sam lopov? I kad se, drugovi, ovako postupalo sa mnom, što mislite kako se tek postupalo s ostalim našim ljudima Hrvatima koji nisu imali te zasluge i ta poznanstva ni taj ugled? Ovdje nije u pitanju Sima Zorić, jer je on veoma mali, nego su u pitanju oni koji su doveli Simu Zorića i sve te „Zoriće“, od Mile Stanića do danas, da vladaju, haraju i ubijaju. Ovo je kriminal, drugovi,kriminal, razumijete li?
I nemojte misliti da ovo govorim zato što sam star pa se više ne bojim. Ja se nikad nijesam bojao, kad sam bio mlađi manje sam se bojao, nego danas. Ja govorim istinu i ne pitam koja je cijena. Ja lagati neću!”

Što su rekli ljudi iz komisije?

Zlatarić: A, rekli su: "Eto vidite kako se 'stari' raspričao, otvorite i vi drugi usta".

Dajte nam objasnite taj "Beljski slučaj".

Zlatarić: Ja ću vam dati jasnu sliku, bar o onome što ja znam. Razumljivo je da Belje nije uživalo veliko povjerenje u narodu.

Zbog čega?

Zlatarić: Vidite, kad su se počele osnvati zadruge narod nije htio u njih. Onda su ti isti ljudi, koji su i danas u upravi (uvijek su isti, samo si mjesta mijenjaju), toliko porezom ill drugim načinom opterećivali narod, da su mnogi ljudi morali jednostavno se zadužiti, kad je već zemlja na drugim mjestima bila i te kako skupa.

Tu oduzetu zemlju davali su Belju, i tako ljudi ne vjeruju Belju, jer im je progutalo akar ovdje, akar tamo. A ti ljudi u upravi, koji su narodu uzimali zemlju i davali je Belju, danas su najveći hajkači, tjerači, protiv Belja i Debrecina. To je zato što je Debrecin zatražio da se napravi plan, a ako se napravi plan, onda moraju biti čisti računi. I onda su oni počeli protiv Debrecina.*

Kako to mislite “čisti računi”?


Zlatarić: Pa ovdje nisu nikako čisti računi. Na primjer, država je dala zajam samo borcima da si grade kuće. To je zajam na 30 godina uz 2% kamata. To su sve razgrabili ti glavešine. I on napravio sebi kuću, sinu kuću, kćeri kuću, svima kuće .. " I čak štoviše, onaj ostatak u milijunima stavio je u banku pa vuće 8% kamata. Ima i toga. E, "oni" su najprije htjeli okaljati Debrecina, da bi on šutio. Sad su "oni" sami sebi skočili u trbuh, kad je cijeli slučaj izašao u javnost. Od kako je Debrecin poveo, Belje ima sasvim drugačiju politiku prema seljacima: i u kooperaciji i u svemu bolju nego što je ovi imaju. A "oni" se s Beljem nisu posvađali radi toga što Belje sada radi bolje ili gore, nego radi svojih osobnih interesa. Jer, dok je Belje njima davalo, dok je bilo krava-muzara za sve, do tada su svi oni bili za Belje. Sad ,kad toga nema, sad su protiv Belja. Sad su glasni ti njihovi "borci" koji nisu puške ni vidjeli, ili su pak bili u fašističkim redovima. To su ti "borci" koji viču: "Sima- Tito!"

A što je bilo s “Jelenom”?

Zlatarić: Čuo sam kako jedan njihov tehničar govori:”Sve bi bilo dobro da Savka i Tripalo nisu zabrljavili". A sad se tek doznalo da Jelen iskorištava Baranju. Do sad su na sva usta telalili, da sam ja kriv što je Baranja priključena Hrvatskoj, jer da je pripojena Srbiji, bila bi pasivan kraj pa bi dobivali dotacije. Ja sam čuo kako govore: "Gdje je ta ciganjska Hrvatska?" Znate, to me je jako zaboljelo. A znam otkud to sve dolazi. I pljuni na Hrvatsku kad dođeš u općinu, odmah češ dobiti što god hoćeš. A sad kad se otkrilo kako Jelen iskorištava Baranju i da pomaže beogradsku općinu "Savski venac", sad su ušutili.

Spomenuli ste odlikovanje. O kakvom je odlikovanju riječ?

Zlatarić: 1968. sam dobio orden “Zasluga za narod” sa zlatnim vijencem. Tada se slavila godišnjica AVNOJ-a. Prvo sam bio narodni neprijatelj, pogledajte što je "Borba" pisala o meni, a nakon toga su me odlikovali. Htio sam odbiti odlikovanje, ali to bi značilo rat, a ja ne želim rat.


Gospodine Zlatarić, hvala vam na razgovoru!

Priredio i razgovor vodio:
Tomislav Županac

* Ing. Anton Debrecin postao je najprije prinudni upravitelj "Belja" a zatim i generalni direktor tog najvećeg hrvatakog poljoprivrednog dobra. Bilo je to naravno u amandmanskoj fazi Hrvatske, u jesen 1971. Već tada su protiv ovog hrvatskog privrednika započele spletke dotadašnjih šefova "Belja", pretežno srpske nacionalnosti, koji su Belje doveli do bankrota. 4. VI. 73. ing. Debrecin je izveden pred sud zbog "zloupotrebe društvenog položaja". Nova Hrvatska je već pisala da se danas u okupiranoj Hrvatskoj Tripalovi istomišljenici - progone pod krinkom privrednog kriminala. Slućaj ing. Debrecina u tom smislu je tipičan. Jedina krivnja ing. Debrecina je u tome što je osposobio "Belje" tako da je moglo poslovati bez dotacija i što su radnici konačno poćeli primati redovne prihode. Danas, s povratkom starih upravitelja, nestalo je i redovnih plaća za radnike.

** "Jelen" je lovno-šumsko i poljoprivredno gospodarstvo u Baranji, kojim još od poslije rata upravlja "savezni" organ sa sjedištem u beogradskoj općini Savski Venac. "Jelen" je dakle "savezno preduzeće" a ima svoja lovišta u Vojvodini, Hrvatskoj i Kosovu. Na području Hrvatske, u Baranji, nalazi se 40.000 hektara "Jelenovih" šuma i lovišta. Godišnji prihod samo iz Baranje iznosi 302.000 dolara. U isto vrijeme hrvatska općina Beli Manastir spada među nerazvijene i prima od Sabora Socijalističke Republike Hrvatske godišnju pripomoć u iznosu od 3 milijuna novih dinara. Ta pomoć joj naravno ne bi bila potrebna kada bi novace i prihodi s područja te općine ostajali u njoj, i kad ne bi, što je slućaj do dana današnjeg. odlazili u Savski Venac, u Beograd. U lovištima Baranje ima oko 5.000 jelena, košuta i druge divljači. Za odstrijel jednog jelena plaća se preko 5.000 dolara. No, ne radi se samo o eksploataciji hrvatskih prirodnih bogatstava. "Jelen" ima i veliki politički utjecaj na tom području. Iza Sime Zorića, zloglasnog predsjednika općine Beli Manastir, uvijek je stajalo baš "savezno preduzeće" "Jelen".

"BORBIN" NAPAD NA ZLATARIĆA
"Borba" od 29.VIII.1949. objavila je članak “U srezu Beli Manastir se dnevni planovi dnevno premašuju a u srezu Đakovo se ne izvršavaju”. U tom je članku oštro napadnut Jerko Zlatarić:
"… okoreli mačekovac, seljak Jerko Zlatarić iz Gajića je svoju protivnarodnu rabotu naročito pojačao poslije Rezolucije Informbiroa. On je pretprošle i prošle godine nagovarao seljake da ne prodaju državi žito, a ove je godine promenio taktiku i nagovarao seljake da se dignu protiv “nerealne" procene. Međutim, u tome nije uspeo. Radni seljaci su sami zahtevali od organa narodne vlasti da ga kao sabotera uhapse. Ovaj spekulant i narodni neprijatelj nagovorio je seoske bogataše Marka Matijevića, Pavu Perišina i Niku Kneževića iz Topolja da ne izvrše svoje obaveze: međutim njih su otkrili sami radni seljaci i predali narodnom sudu koji ih je već osudio na konfiskaciju imovine i lišenje slobode prisilnim radom ... "


Presuda Jerku Zlatariću


K broj K 174/49/2/II
U IME NARODA
PRESUDA
Kotarski sud u Belom Manastiru, u veću sastavljenom od pretsednika veća Begović Milana, pretsednika kotarskog suda. i članova veća sudaca porotnika Balaš Despota jz Karanca. i Radenović Dušana iz Čeminca. uz učešće zapisničara Sečujac Nade, po optužnici Javnog tužioštva kotara Beli Manastir broj K 111/49 protiv okrivljenog Zlatarić Jerka zemljoradnika iz Gajića, zbog krivičnog dela privredne sabotaže, koji se nalazi u pritvoru od 23. VIII. 1949. god. Na osnovu javno održane glavne usmene rasprave 25. VIII. 1949. god., izrekao je i objavio 25.VIII. 1949.

PRESUDU

Ckrivljeni Zlatarić Jerko sin Vinka i majke Mande rođ. Vujić, rođen 3. VI. 1902. godine u Gajiću kotar Beli Manastir, gde i sada stalno boravi, Hrvat, državljanin FNRJ, zemljoradnik, pismen - svršio 8 razreda osnovne škole, oženjen sa Evom rođ. Lonćar, bez dece, poseduje u zajednici sa ocem, ujakom i majkom 17 k. j. zemlje, vojsku služio za vreme biv. Jugoslavije 18 meseci, do sada neosuđivan, ne nalazi se pod isleđenjem za drugo krivično delo.

KRIV JE, što je propustio kao rukovodilac domaćinstva od 17 k. j. zemlje udovoljiti obaveznoj predaji žitarica za 1949/50 ekonomsku godinu u količini od 3400 kg.pšenice i 137 kg ječma čime je bio zadužen od strane Mjesnog narodnog odbora Gajić, I na taj način oštetio državni žitni fond, dakle je izvršio radnju, koja je imala za cilj oštećivanje interesa narodne privrede i ugrožavanje državne privredne politike, čime je počinio krivično delo privredne sabotaže iz čl. 5 tač. 8 Zakona o suzbijanju nedopuštene trgovine, nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže, pa. ga sud za ovo delo osuđuje temeljem 2. rečenice čl. 6 cit. zakona u vezi čl. 28, 32, 57 i 60 OKZ na kaznu lišenja slobode prisilnim radom u trajanju od .osam godina i na potpunuu konfiskaciju celokupne imovine. Vreme provedeno u pritvoru od 23.VIII.. 1949. god. do pravomoćnosti presude uračunava se u izrečenu kaznu lišenja slobode prisilnim radom.
Okrivljeni je dužan u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti presude kod ovog suda platiti krivične troškove, koji se do sada sastoje iz paušalnog iznosa od 5.000 /pethiljada/ dinara.

OBRAZLOŽENJE:

Javni tužilac podneo je protiv okrivljenog optužnicu za gore opisano krivično delo.
Okriv1jeni je priznao da nije udovoljio navedenoj količini žitarica, odnosno obaveznoj predaji, na što je bio zadužen od strane MNO-a. Iz iskaza okrivljenog vidi se nadalje, da je još pre rata po njegovom priznanju bio politički rukovodilac u bližoj mu okolini, da je za vreme okupacije sarađivao sa naprednom strujom - sa komunistima, a po oslobođenju da je dobio od naroda priznanje i istaknut također u političko rukovodstvo, čime mu je dano poverenje, dok se nije 1946. godine povukao u pasivnost. Okrivljeni izjavljuje da se ne oseća krivim, branio se, da nije mogao udovoljiti obavezi po pitanju predaje belih žitarica iz razloga, što mu je izvršena veća procena. nego što je na zasijanoj površini bilo uroda. Naveo je dalje da je bolestan, pa. da tako nije ni sposoban za rad, da su mu članovi porodice, ujak, otac i majka mu, sa kojima živi u zajedničkom kućanstvu a u vezi zdravstvenih im prilika i starosti slabo sposobni i da nisu u mogućnosti zemlju obrađivati, i da se i u vezi ovog morao povući iz ranije aktivnosti u javnom životu, da bi u granicama mogućnosti mogao privređivati kod kuće. Dodao je, da je i danas aktivan u organizaciji HRSS. Žito mu nije rodilo, 2 k. j. jutra žita miševi su tako uništili, da je bilo 3 krsta na 1 k. j. Naveo je, da je ječam predao sav koji je urodio, t.j.445 kg, a žita da je predao 666 kg, i za porodicu da je zadržao žita 2400 kg za prehranu.

Priznanjem okrivljenog i prijavom MNO-a broj: 495/49 utvrđeno je, da je okrivljeni počinio napred opisano krivično delo, kao i to, da je po sjetvenom planu bio dužan zasijati 6 k.j. 1000 čhv pšenice, a da je prema njegovoj vlastitoj izjavi zasijao samo 4 k. j.

Olakšavajuće su okolnosti iznesene u priznanju i nekažnjenim predživotom, otežavajućih nema.

Društvena opasnost krivičnog dela sastoji se naročito u tome što u početku samoga otkupa more imati vrlo rđav uticaj i na ispravne građane u negativnom pravcu, što je od posebnog značaja baš u najbližoj okolini, u obližnjim selima okriv1jenog, koja pokazuje vrlo rđav primjer po pitanju dužnosti građana prema društvu, u kome žive.

Navedeni posed od 17 k. j. zemlje spada u krupniji posed i time se napred istaknuta okolnost opasnosti još više potencira. Činjenica da okrivljeni nije vlasnik zemljišta, kako je to izjavio, nego da su suvlasnici njegovi ukućani, ne menja ni u čemu na stvari, jer je okrivljeni stvarni rukovodilac, a kod pitanja obavezne predaje žitarica radi se o materijalnim stvarima, sa kojima upravlja i disponira stvami rukovodilac. Žitarice pretstavljaju artikl ishrane, koji ima naročito istaknuti značaj za prehranu širokih narodnih radnih slojeva, koji su ukopčani u izgrađivanje socijalizma i koji se .zalažu do krajnih mogućnosti za što uspešnije izvođenje Petogodišnjeg plana, koji je postavljen za stvaranje što više dobara za sve građane pa tako među ovima i za samog okrivljenog. Radnici u našoj industriji rade požrtvovno na proizvodnji potrebnih dobara za sve građjane, pa i za okrivljenog.

Potrebno je, da svest naših trudbenika u industriji što jače nađe korena i na našem selu, da bi ovo tako bilo osposobljeno da pokaže požrtvovanje, kao što ga pokazuje radnik u industriji, čime bi se produbio savez između radnika i seljaka, koji znaći vrlo čvrst oslonac u izgrađivanju socijalizma. Predmetno krivično delo ukazuje svojom opasnošću na slabljenje navedenih vrlo značjnih odnosa.

Subjektivna opasnost učinioca naročito je značajna zato, što je svoje predratno poverenje u narodu pojačao svojim pravilnim stavom za vreme okupacije i korišćenjem narodnog poverenja nakon oslobođenja, što sve stvara mogućnosti da pojedinci mogu biti zavedeni u zabludu i po pitanju njegovog pasivnog stava. Dejstvo okrivljenog u iskazanom negativnom pravcu može se osjetiti u bliskim selima njegovog mesta, gde otkup doista ne pokazuje potreban uspeh.

Okrivljeni je svojim štetočinskim odnosom ispoljio svoju destruktivnost prema socijalnom izgrađivanju, što široki narodni slojevi kao trudbeničke mase za izgrađivanje bolje budućnosti čoveka ne trpe i što je sve potrebno u svrhu pravilnog obaveštenja građana istaći. Okrivljeni je imao mogućnosti, da u vezi poverenja, koje je za vreme svoje ispravnosti imao, pripomogne pojedincima. koji su bez svoje krivice zaostali od društvenog progresa, i da tako pripomogne na izgrađivanju opšte stvari, ali okrivljeni ne postupa tako, nego se stavlja u red onih pojedinaca. koji ne umiju da razlikuju sporedno od glavnogp, koji ne znaju da uoče, da je pitanje teškoća prelaza u socijalizam privremene prirode i sporedna stvar prema glavnoj stvari prema izgrađenom socijalizmu, koji predstavlja blagodat za čovečanstvo i kom svaki slobodan građanin teži, te tako gubi poverenje naroda i postaje saboter narodnih interesa.

Okrivljeni je već u žetvenom planu pokazao nameru štetočinstva, on se nije zalagao svojstveno urednom domaćinu i ispravnom građaninu, pa je tako već i u setvenom planu došao u sukob sa pozitivnim zakonskim propisima. Komisija, koja je vršila procenjivanje uroda poznavala je stvarne okolnosti i na osnovu ovih pravomćno utvrdila obavezu. Činjenica okrivljenikovih propuštanja u vezi sa racionalnirn i intenzivnim obrađivanjem zemljišta ne može se odvojiti od okrivljenika, za svoje propuste, snosi posledice sam okrivljeni. Zatim, iz postupka se ne vide nikakove okolnosti, koje bi govorile u prilog okrivljenome po pitanju uroda. Gola izjava okrivljenog pored napred iznesenog pravomoćnog komisijskog ustavljenja, zasnovana na stvarnirn okolnostima, ne moze poslužiti za pokrivanje štetočinskog odnosa.

Sud je pri određivanju kazne uzeo u obzir sve što je napred izloženo, pa je utvrdio izrečenu kaznu zato što smatra. da će biti dovoljna da popravno utiče na okrivljenog pravcu od uzdržavanja krivičnog dela i preorijentacije za učešće na podizanju naših širokih narodnih slojeva u cilju izgrađjivanja za što svesnije učešće na velikom historijskom putu k socijalizmu.

Sud smatra, da je izrečena mera dovoljna za pouku građjanima u pravcu staranja da svaki pojedinac bude stvaralac u novom društvu progresa.

SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU!


Kotarski sud Beli Manastir, 25. VIII. 1949. god.


Zapisničar:
/Sečujac Nadal/


Pretsednik veća:
/Begović Milan/

Da bi smo istinski i nepristrano prezentirali ovaj dokument koji ćemo obaviti , moramo reći par riječi oko događaja koji su prethodili ovoj sjednici. Republički čelnici NR BiH Đuro Pucar Stari ,vršilac dužnosti predsjednika Prezidijuma Narodne skupštine BiH , NR Crne Gore , Blažo Jovanović prvi predsjednik Vlade Narodne Republike Crne Gore i NR Hrvatske Vladimir Bakarić Svileni , predsjednik vlade NRH, održali su prethodni sastanak na kojem je Vladimir Bakarić predložio da se Boka kotorska pripoji Crnoj Gori. Logika nam govori da je to usuglašeno sa tadašnjim glavnim čovjekom Jugoslavije Josipom Brozom. Dakle , pripojenje jedne cijele regije, u kojoj je u tom momentu bilo većinsko hrvatsko stanovništvo, napravljeno je odlukom jednog partijskog tijela, a ne voljom ljudi koji su tamo živjeli. Ovaj je elokventan dokaz diktatorske slike režima i njegovog vođe, koji je došao na vlast poslije rata. To nije napravila ni Kraljevina Jugoslavija, a imala je moći da to napravi. Hrvati Boke kotorske su bili u velikoj većini sudionici tzv. NOB , ali su poslije rata bili diskriminirani i proganjani od strane jugoslavenskih komunističkih vlasti. Uspostavom moderne crnogorske države , Hrvati su dobili svoja prava kao autohton narod u Crnoj Gori. Ljudi koji danas žive u Boki kotorskoj , bez obzira na vjeru i naciju, trebali bi imati poštovanje prema hrvatskom narodu u Crnoj Gori , koji je državi Crnoj Gori podario svoje tradicijske, kulturne i moralne vrijednosti.

DOKUMENT OBJAVLJUJEMO U ORIGINALNOJ FORMI

Dan 8.april jedan je od istorijskih datuma za Crnu Goru i Boku Kotorsku jer ovog dana 1945. godine na sjednici plenuma Narodno-oslobodilačkoga odbora Sreza Boke u Kotoru je donesena odluka da se Boka pripoji Crnoj Gori.

U kratkim crtama moram podsjetiti naš narod, posebno mladi naraštaj, kako je tekla sjednica, ko je bio prisutan na njoj i kakav je bio dnevni red.

Prisutni članovi Izvršnog odbora i plenuma su bili:

Dušan Popović, Savo Starović, Jovo Samardžić, dr. Leopold Netović, Vidak Pavlović, Anto Franović, Gavro Đurković, Mijo Fažo, Milan Vukasović, Alfred Rosi, Vuko Mandić, Drago Radulović, don Roko Pasković, Mijo Ilić, Rako Radulović, dr. Zoro Vojvodić, Dušan Radonjić, Luka Pavlović, Senka Matković, Vojo Brinić, Ilija Džuović, Jovo Jovanović, Ljubo Kosić, Mato Brozičević, Maksim Rašević, Božo Ercegović, Peko Bauk, Jovanka Kosić, Nikola Kovačević, Jaglika Lepetić, Joko Prentović, Dragoman Vuković, Trifko Radović, Gracija Petrović, Pero Stanišić, Špiro Vukotić, Vuko Ajčević i Marko Grbić.

Odsutno je bilo 11 članova plenuma čija odsutnost nije bila opravdana.

Uz spomenute članove još su bili prisutni:

Blažo Jovanović, predsjednik Crne Gore, te narodni poslanici ing. Petar Tomanović, Jovo Crnogorčević i M. Mandalinić.

Tada je predsjednik D. Popović otvarajući sjednicu iznio kako Izvršni odbor koristi priliku i prisutnost članova plenuma da sjednica bude uspješnija. Osobito se koristi prisutnost Blaža Jovanovića i narodnih poslanika jer će njihova prisutnost prilikom svih odluka značiti njihovu valjanost.

Dnevni red bio je dugačak pa ću ukratko iznijeti što je prihvaćeno:

1.Da se dr. Mirko Gopčević i dr. Zoro Vojvodić prihvate dužnost šefa odjeljenja u Herceg Novome odnosno Kotoru.

2.Zatim je bilo riječi o podjeli hrane, socijalnom radu, prometu, mobilizaciji i prosvjeti, gdje su raspoređeni privremeni učitelji:

Ilija Mihajlović za učitelja u Glavatičićima, Radojka Kovačić za učiteljicu u Risnu,

Radojka Tomić-Armenko za učiteljicu u Dobroti, Stevo Subotić za učitelja u Herceg Novome, i Vojislav Kadija za učitelja u Šišićima.

Boka je bila pod tačkom razno i ovdje nije sve išlo bez raznih predloga.

Prvi je uzeo riječ Blažo Jovanović i istaknuo da će se 15.aprila 1945. godine održati zasjedanje crnogorske antifašističke Skupštine narodnog oslobođenja i da će se na ovom zasjedanju raspravljati o pitanju mjenjanja naziva u Crnogorsku skupštinu čime bi se Boka smatrala pripojenom Crnoj Gori. Zbog toga je vrlo važna i bitna odluka plenuma u Kotoru od 8.aprila, gdje će se odlučiti je li plenum Sreza Boke za ujedinjenje ili ne.

Zatim je govorio Dušan Popović ističući da je vrlo važno pitanje ujedinjenja iznijevši veze Boke i Crne Gore u prošlosti, te da se prisutni narodni poslanici izjasne o ovome pitanju.

Petar Tomanović rekao je: „Boka danas mora biti u potpunom sastavu s Crnom Gorom.”

Dr. Netović rekao je kako je prirodno da Boka bude u sastavu Crne Gore i da drugdje ne može biti jer to potvrđuje prošlost, sadašnjost i budućnost .„Mi (Boka) i Crna Gora smo jedno i s Crnom Gorom ćemo dijeliti dobro i zlo.”


1. Vukasović istaknuo je da će spajanje biti težak udarac neprijateljima.

Nasuprot delegatima koji su bili za spajanje, bilo je i onih koji su imali suprotno mišljenje odnosno da je sjedinjenje prerano.

Jedanaest delegata bilo je protiv, odnosno tražili su da se odluka donese kasnije jer da tada nije pogodan trenutak za donošenje takve odluke.

Protiv su glasali: Dušan Popović, Mijo Fažo, Alfred Rosi, Zoro Vojvodić, Jovo Jovanović, don Roko Pasković, Nikola Kovačević, Vidak Pavlović, Božo Ercegović, Mijo Ilić, Luka Pavlović.

Dvadeset jedan delegat bio je za ujedinjenje i da se odluka donese odmah, bez odlaganja.

Za predlog su glasali:

Savo Starović, Jovo D.Samardžić, dr. Netović, Anto Franović, Gavro Đurković, Milan Vukasović, Rako Radulović, Senka Matković, Vojo Brinić, Ilija Džuović, Ljubo Kostić, Mato Brozičević, Peko Bauk, Jovanka Kosić, Jaglika Lepetić, Joko Prentović, Dragoman Vuković, Trifko Radović, Gracija Petrović, Pero Stanišić, Marko Grbić.

Poslije glasanja donesena je odluka:

„Plenum Narodno-oslobodilačkog odbora Sreza Boke na svojoj sjednici održanoj 8. aprila 1945. godine u Kotoru se izjasnio da se Boka pripoji federalnoj jedinici Crne Gore smatrajući da je tumač želje naroda Boke.”

Prema ovoj odluci većina prisutnih, njih dvadeset jedan (21) nasuprot jedanaest (11), bilo je mišljenja da se ova odluka donese na ovoj sjednici. Ostali su izjavili da se donošenje odluke odgodi smatrajući da je ovo u interesu same odluke s obzirom na njezin istorijski značaj. Ipak, odluka je donesena na ovoj sjednici jer je većina bila – za.

Sjednica plenuma trajala je od 16 do 23 h u noći.

Ostavljamo javnosti da sami donesu svoj sud o ovome ujedinjenju jer je 21 delegat bio za, 11 je bilo protiv, a 11 delegata nije bilo na plenumu odnosno oni su, prema riječima uglednih Bokelja dr. Zora Vojvodića i Mija Ilića, koje naravno nisu iznijeli javno, izbjegli dolazak na plenum jer nisu htjeli slušati naređenja-preporuke druga Blaža Jovanovića.

PS

Podaci su prepisani iz Zapisnika sjednice plenuma Narodnooslobodilačkog odbora sreza Boke održane 8. aprila 1945. u prostorijama Odbora u Kotoru.

Ujedinjenje Crne Gore i Boke kotorske 1813.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Ujedinjenje_Crne_Gore_i_Boke_kotorske_1813.

Da je bilo više muda i pameti, oko 30% Boke bi bilo u Hrvatskoj i gotovo. No nije bilo ni muda ni pameti.

Sad je Boka, posebno nakon naseljavanja iseljenog srpskog-jugoslavenskog kadra iz JRM leglo velikosrbizma i tako će i ostati.

Nema nikakve mogućnosti suvisloga razgovora sa Srbima oko položaja Hrvata tamo gdje su većina. Jedino uz politički i ekonomski pritisak, a bilo kakav razum- ništa.

Srpski identitet je u odnosu na susjede bolestan. Velikosrpski po svojoj biti, i golema je pogrješka hrvatske politike i elita što misle da će pomirljivim racionalnim ponašanjem išta postići. To je tip uma koji razumije samo silu i silu.

BIo je i Knin leglo četnika pa smo ih počistili. Povijesst nam govori da granice nikad nisu konačne i nepromjenjive.

Boka čak i danas ima maksimum 50k stanovnika, tako atraktivan teritorij se naseli za 20 godina uz dobru državnu politiku.

Treba gurat da Crna Gora uđe u EU, a kad uđu onda ekonomski, kulturno i na svaki drugi način djelovat kao Hrvatska država tamo.

BIo je i Knin leglo četnika pa smo ih počistili. Povijesst nam govori da granice nikad nisu konačne i nepromjenjive.

Boka čak i danas ima maksimum 50k stanovnika, tako atraktivan teritorij se naseli za 20 godina uz dobru državnu politiku.

Treba gurat da Crna Gora uđe u EU, a kad uđu onda ekonomski, kulturno i na svaki drugi način djelovat kao Hrvatska država tamo.

Pogledajmo teritorij Republike Hrvatske:



Koji su sve realni scenariji, koji su za Hrvate mogli biti znatno gori, u teritorijalnom smislu?

1. Postojala je opcija da Vojvodina postane posebna republika. U tom slučaju, Baranja (koja nikada u povijesti nije bila hrvatska) te cijeli Srijem bi pripali toj i takvoj Vojvodini.

2. Na isti način na koji je stvorena Crna Gora s novim identitetom, mogla je biti stvorena i Dubrovačka Republika. Dubrovnik ima dulju tradiciju od Crne Gore, te zasebniji identitet u odnosu na ostatak Hrvata, nego što je imala Crna Gora u odnosu na Srbiju. Također, cijelo dubrovačko područje je fizički odvojeno od ostatka Hrvatske, za razliku od Crne Gore koja dijeli granicu sa Srbijom.

3. Autonomija Krajine i Dalmacije - Krajiški Srbi su tražili stvaranje autonomije za Krajinu, tj. dijelove Like, Korduna i Banovine. Imali su potporu nekih značajnih komunista, npr. Moša Pijade. Tito je to odbio, i kao zamjenu im dao kolektivnu jednakopravnost s Hrvatima, koju smo mi bez problema kasnije obrisali.
Dio dalmatinskih partizana, pod vodstvom Vicka Krstulovića tražio je autonomiju za Dalmaciju. Prijedlog im je odbijen.

4. Novoosvojeni teritoriji kraljevine Italije (Zadar, Lastovo, Istra i Gorica) su pripale dvama Titovim domovinama, Hrvatskoj i Sloveniji.
Ako pogledamo primjer SSSR-a, vidimo da se Rusija dočepala Kalinjingrada kao ratnog plijena i naselila ga Rusima, iako niti je graničila s tim područjem, niti ima bilo kakvo etničko ili povijesno pravo na tu zemlju. Tako je Srbija, recimo, mogla dobiti neki istarski grad.

Zanima me mišljenje, pogotovu pesimizmu sklonih hrvatskih nacionalista. Jesu li ovo argumenti dovoljni, kako bi se moglo ustvrditi da bi Hrvati trebali biti relativno zadovoljni granicama RH, pogotovo uz naknadno izboreni suverenitet Hrvata u BiH?

S Istron i Rikon to i jesu napravili. Ta pogledaj koliko su in dopeljali Srba ondi. Nadprosinač udil bližih hrvatskih Srba, a onih iz daljega ihuhu. Rugalica gradu Rici u stihu "puna si Srba" nije nastala tek tako.

Rijeka i Istra su poslije WW2 kolonizirane prvenstveno Dalmatincima. Npr. Vrsar i Funtana su ispražnjeni od Talijana i naseljene Dalmatincima, takvi primjeri za Srbe ne postoje.

Ne bih puno komentirao navijačke rugalice koje se vjerojatno posljedice kompleksa zato što je Split u drugom svjetskom ratu imao splitskog četičkog vojvodu Birčanina, četnički štab i četničke jedinice popunjene Splićanima i Dalmatincima.

Ono kada znas da je Titova vlast Hrvatskoj vratila teritorije koje je ocerupao Pavelic, a dalje lupetas o tome kako je Tito nesto cerupao.

Boku nije uzeo ni Maček za Banovinu, ni Pavelić za NDH. Hrvati su tamo bili manjina još od vremena Austro-Ugarske.

Lažeš patološki, eto od hrvatskog autora prebrojavanje prema popisu 1900. godine, Hrvati su bili manjina: https://hrcak.srce.hr/clanak/345819

U redu, ali zamisli što bi bilo 91 da nije bila granica tamo definirana 45-e
Ne bi nikad vratili Podunavlje, vječno bi se oko tog sa Srbima prepirali

Jedino bi možda bila bolja naša tamburaška muzika u nas s virtuoznim Vojvođancima

A kako bi se to dogodilo?
Imali bi slavonsku republiku, ili?
Srijemsku?

S tim da mi nemamo šta dokazivat nikakvo pravo da budemo djelom Hrvatske jer smo u Hrvatskoj u kontinuitetu,osim 4 godine kad nas je Pavelić prodao, već 1400 god. Čak i za vrijeme Ostatka Ostataka Hrvatske i Frankopani su odavde.
Boka nikad nije bila u Hrvatskoj nit Dubrovačkoj Republici ali je bila pod Nemanjićima.

Vrlo lako moguće, trebalo bi provjerit jesu postojali neki takvi planovi
Onda bi vjj Bačka i Srijem išli u te kombinacije

Dobili ste Baranju,i Dvor na Uni,al lasica iz nekog razloga to ne spominje.

Dobili smo Baranju, Dvor je bio dio trojedne kraljevine oduvijek prije nego što smo ušli u Jugu.
Hrvatska je izgubila 2/3 Srijema i Boku. Oboje je bilo direktno dio Hrvatske stoljećima prije jugoslavije.

Dok sama Srbija nije izgubila ni metra, ostale su vam iste granice s kojima ste 1918 ušli u Jugoslaviju.
Minus naravno Makedonije ali bi bilo apsurdno da cjeli zaseban narod živi pod Srbima.

Hoću reći da je Tito lako mogao uzet dio Vojvodine i pripojit Hrvatskoj, imao si hrpu mjesta s našom većinom ali on to nije napravio.

Vi ste dobili ono što je etnički vaše plus ono što je povjesno srbija, a za hrvate je primjenjen drugi kriterij, samo di su većina i ništa više.

Dalmacije se Sabor nikad nije odrekao. Ne bi se stvorio pojam Trojedinice sda je bilo tako.
Ne bi je bilo na heraldici. Bez obzira na faktičko političko stanje.
Za naše pretke Dalmacija jest Hrvatska, barem u srcu, da nije tako bilo nikada to ne bi postala.
Znači li to da se pojavio neki Pavelić 1919. da bi imao pravo "prodati Dalmaciju", onako kako je to učinio 1941.?
Jer u AU nije dio iste cjeline kao i Banska Hrvatska.
Nadalje, zašto je two loše 1941. ako je Dalmacija dio samo iste makrocjeline, ali ne i mikrocjeline u kojoj je i Hrvatska, koje, usput, službeno i nema, s iznimkom Banovine Hrvatske.
Mislim, naravno da je ima, na terenu, u psihi, duhu stanovništva, baš kao što je postojala u 19. stoljeću.
Ne budimo licemjeri, pođimo od Rijeke.
Je li ona dio Hrvatske po raspadu AU, jel ima hrvatsku većinu tada?
Po kojem kriteriju je ona danas dio Hrvatske?
I da nije, bi li to smatrao prodajom?

Hoću reći, možeš ti to smatrati naivnim, ali važno je ono što je u psihi, u duhu stanovništva jer to kreira naš svijet i pogled.
Prema tome, ti si pounutrio da Rijeka jest, a Boka i Srijem nisu dio Hrvatske, no to nije bilo tako oduvijek.
I načelno nema ništa loše u tome jer se to podudara s današnjim političkim činjenicama, no čini mi se da iz njih izvlačiš zaključke koji nisu točni, a oni su da u Boki nikad ništa hrvatskog nije ni bilo i da su se događaji koji su se odigrali, nužno morali odviti tako kako jesu.

Dva pitanja:
Prvo:
Koliko hrvatske djece si spreman žrtvovati kako bismo se domogli nekog pustog srijemskog sela u kojem su nekad živjeli Hrvati?

Drugo:
Zašto si siguran da ta promjenljivost granica neće nauditi Hrvatskoj? Kao da ne znaš da smo okruženi hijenama koje samo čekaju trenutak slabosti i povoljne međunarodne okolnosti.