Za neke pisce, narav ustaškoga režima djelomice je razjašnjena činjenicom da su Pavelić i mnogi drugi ustaški čelnici potekli od gorskih krajeva BiH i Like.
To su bila područja s nacionalno i konfesionalno miješanim stanovništvom, gdje su sukobi među nacionalnostima i konfesionalna nesnošljivost postojali
stoljećima. Čini se da je taj gorski element, kako među Srbima tako i među Hrvatima i Muslimanima, mnogo skloniji uporabi i zloporabi sile nego što su to
Hrvati pod mediteranskim utjecajem uzduž jadranske obale i Hrvati iz Panonske nizine. Ustaška država od 1941. do 1945. nema ničeg zajedničkog s hrvatskim
političkim tradicijama ili s političkim koncepcijama i stvarnim potrebama, interesima i ciljevima većine Hrvata. Taj neizbježni zaključak proizlazi iz ovdje iznesenih činjenica o tome kako je ta država uspostavljena, kako se ponašala, kako su je iskorištavale i zlorabile strane države koje su njome dominirale, i
kako je završila.
No poslušajmo što su neki važni bivši ustaški dužnosnici imali reći o naravi ustaške države. U poslijeratnom članku Eugen Kvaternik, bivši načelnik
policije, napisao je:


Međutim više od svih političkih pogrešaka, zastranjenja i ljudskih mana -
koje su se sve velikim dijelom uvećale u razdoblju u kojem su događaji često
snažniji od ljudi - katastrofa naše NDH imala je moralni uzrok, koji leži u
četiri godine dugom i opetovano sustavnom prekoračivanju svih temeljnih
i nepromjenjivih etičkih načela. Ovo prekoračivanje lišilo je mnoge [odgovorne
ljude] sposobnosti za razumsko razmišljanje i na taj ih je način spriječilo
da pravovremeno reagiraju na pogrešan način na koji je hrvatski narod bio
vođen.


Kvaternik je dobro poznavao situaciju. Tijekom prvih osamnaest mjeseci ustaškoga režima, kad je teror bio najgori, on je bio, nakon Pavelića, najbezobzirniji
i najkrvoločniji dužnosnik u državi. U sličnom je duhu maršal Slavko Kvaternik, bivši ministar vojske, vrhovni
zapovjednik oružanih snaga i prvi čovjek do Pavelića u prvih godinu i pol ustaškoga režima, napisao: „Dr. Pavehć je, uz pomoć Nijemaca [...] nastavio
svoju politiku osvete i razaranja do posljednjih dana NDH. On je ubijao i vješao vlastite građane, prouzročio trogodišnji građanski rat... uništio Hrvatsku i besramno
je s ustašama pobjegao u inozemstvo, okaljavši vlastiti javno dani zavjet da će se on i ustaše boriti u šumi do posljednjeg daha."
Još jednu razornu prosudbu o ustašama dao je velečasni Dragutin Kamber,
katolički svećenik, ustaški dužnosnik i za neko vrijeme zaipjenik vojnoga kapelana oružanih snaga NDH. U posthumno objavljenom članku stoji:


Mnogi ljudi, nakon što se podsjete na našu ratnu NDH, vide samo aspekt
zla koji je ona unijela u našu sadašnjost i budućnost. Bez ikakve sumnje, bilo
je zla, nažalost, bilo ga je čak i previše. Popriličan broj onih koji su usmjeravali
naše ljudske i nacionalne sudbine tijekom rata pokazali su, nažalost, da
nisu bih sposobni voditi čak ni oveće kućanstvo za uzgoj stoke, a kamoli na
odgovoran, politički mudar i državnički način upravljati državnim brodom u
vihorima rata i Balkana i svjetskih previranja.


Drugi bivši ustaški vladin dužnosnik i neposredni promatrač hrvatske ratne političke scene rekao je:

Da je Hrvatska tijekom četiri godine svoga postojanja uspjela u ustrojavanju
svoje uprave na način kakav se od nje očeknje, daje djelovala kao snaga
europskoga pozapadnjenja, da je u srcima svojih građana i svih religioznih
vjerovanja i svih nacionalnosti ostala zapamćena kao draga uspomena na
život na Zapadu i unutar Zapada, onda danas, vjerujemo, ne bi postojala divergentna
gledišta o njoj, odbacujući način na koji je uspostavljena i činjenicu
daje nestala. ... [Njeni čelnici] nisu uspjeli uvidjeti da su načela ljudskosti,
pravde i zakonitosti bili integralni dijelovi hrvatske državne vlade, bez kojih bi
ona neizbježno potonula.



To su poslijeratne osude ustaškog režima bivših ustaških dužnosnika. Međutim čak i tijekom rata ustaše i neustaše iznosili su brojne optužbe jednake
ovima. To su bile kritike pukovnika Ladislava Medveda i potpukovnika Ivana Babića; Juretićev izvještaj; prigovori onoga dijela HSS-a koji je ostao vjeran
Mačeku, uključujući i Jančikovićev izvještaj; i napadi lijevoga krila stranke koje je surađivalo s partizanima. Posebno je vrijedna spomena promemorija
koju su Paveliću poslali Marko Došen, glasnogovornik Hrvatskoga sabora, i njegovi supotpisnici od 30. studenoga 1942 (vidi 8. poglavlje). U pismu
Paveliću 6. ožujka 1942. nadbiskup Stepinac prosvjedovao je protiv općeg bezakonja i protiv niza prekoračenja ovlasti usmjerenih protiv Židova i srpskopravoslavnih
obraćenika na katolicizam. On je bio siguran da te nepravedne mjere nisu dolazile od samoga Pavelića, „već prije od neodgovornih osoba koje je vodila strast i osobna pohlepa". No zaključio je: „Poglavniče! Nemojte dopustiti ovim neodgovornim i nedobrodošlim elementima da naruše istinsku dobrobit našeg naroda. Narušavanje zakona prirode u ime naroda i države potaknut će osvetu prema narodu pa čak i prema državi. Unutar granica ove zemlje rodilo se ogorčenje koje će proširiti duh osvete, dok izvana neprijateljnapada naše moralne vrijednosti."
Strah da bi ustaške političke mjere mogle prouzročiti osvetu Srba nakon rata izrazili su u svojim pismima i nadbiskup
Ujčić iz Beograda, franjevački svećenik i povjesničar Dominik Mandić, pa čak i neki seljaci nadbiskupu Stepincu već 1941. godine. Doseg te teme također je
ispitivao Mladen Lorković nakon što je razriješen dužnosti. U pismu Paveliću na deset stranica od 5. rujna 1944, koje je Pavelić kasnije pročitao poslaniku
Kascheu, Lorković se požalio da su se prema njemu i Vokiću mnogo gore ponijeli nego što je to bio slučaj s obojicom Kvaternika i s Budakom, i strahovao
je da bi ga mogli likvidirati „mračni elementi" iz Pavelićeve osobne garde. Također je napisao da će „bez obzira na to kako rat na kraju završio, doći do
užasnog osvetničkog pohoda u Hrvatskoj". Koliko je samo proroštva pokazao
u odnosu na oba ova slučaja.

Općenito se u ustaškoj državi pretpostavljalo da bi, ako četnici pobijede na kraju rata, osveta bila mnogo gora nego kad bi pobijedili partizani.
Zapravo,kao što sam objasnio u knjizi o četnicima, smatralo se da bi srpska osveta protiv Hrvata za ustaške zločine bila „sveta dužnost" srpskoga naroda. Iako
nisu točno odredili broj likvidiranih ljudi, četnici su ugrubo izračunali da bi, u istim razmjerima u kojima su ustaše ubijah Srbe, oni ubijah ustaše i hrvatsku
inteligenciju koja ih je podupirala, što znači oko 600.000 do 800.000 ljudi.
O NDH, Paveliću i ustaškom režimu mora se suditi samo na temelju izvora o njima. Proučavanje tih izvora neizbježno vodi do zaključka da j NDH bila
proglašena u zlosretno vrijeme od strane ekstremnih političkih elemenata, pod nepovoljnim starateljstvom, koje je zaživjelo na iskvarenim načelima, u
službi tiranskih sila, i koje je moglo završiti samo na tragičan način. Ustaše i njihovi klerikalni saveznici koji su neprestano naglašavali da je Hrvatska pripadala
zapadnom svijetu zbog svoje religije, kulture i tradicije, prakticirali su
politiku i ideologiju koji su bili antiteza zapadnih ideala. NDH je imala mnogo otvorenih neprijatelja. Doda li se tome vođa kao što je Ante Pavehć, režim kao
štoje onaj ustaški i strani saveznici kao što su nacistička Njemačka i fašistička
Italija, njezino uništenje bilo je osigurano.


Zbog mnogih nerazumnih i barbarskih djela ustaškoga režima usmjerenih protiv Srba, Zidova, Roma i protuustaški nastrojenih Hrvata, kao i njegova
krajnja servilnost prema Njemačkoj i u manjoj mjeri prema Italiji kao okupacijskim silama, njegov učinak na povijesnu predodžbu o hrvatskom narodu bio je
iznimno negativan kako u Jugoslaviji tako i u inozemstvu. Formalistički argument koji razdvaja proglašavanje NDH 10. travnja 1941. od njezinih političkih
mjera tijekom sljedećih četiriju godina - koji su mnogi Hrvati u emigraciji iznosili, a koji su željeli zaboraviti svoju povezanost s ustaškim režimom ili koji
nisu voljeli ustaše premda im se sviđa zamisao o nezavisnoj hrvatskoj državi- neodrživ je. Proglašavanje NDH nije bilo posljedica široko rasprostranjene
narodne hrvatske revolucije, nova država nije bila nezavisna, njezine političke smjernice nisu poticale mir u zemlji i njeno postojanje nije bilo ni u kratkoročnom ni u dugoročnom interesu hrvatskog naroda. Povrh svega, mora se ponoviti da, bez obzira na to kako Drugi svjetski rat završio, NDH nije mogla
preživjeti kao slobodna i nezavisna država: u slučaju pobjede sila Osovine ona bi potpala pod još veće ropstvo Italije i Njemačke nego š t o j e to bilo za vrijeme
rata, dok bi u slučaju savezničke pobjede ona ponovno postala dio iznova uspostavljene
Jugoslavije.

Aralica, Hebrang, Praljak i M. Tuđman nemaju veze s NDH, jer su ponikli iz partizanskog miljea.
Nisam stekao dojam da je brane.

D. Marijana i T. Vedriša nisam doživio kao apologete NDH.

Ako nije riječ o njima, tko su onda "naši ljudi" iz naslova teme?

Da, i tu su pokazali svoju glupost i ograničenost.

Ideš stvarati revolucionarnu terorističku organizaciju u savezu s Italijom i Mašarskom, zemljama koje žele veće komade tvoje domovine.

Bolje u popišanoj Jugoslaviji u komadu i s kakvom takvom ulogom, nego marioneta luđačkih režima prema kojima si niža rasa.

Takvih nema.
Moderni hrvatski nacionalisti su, npr., Davor Marijan, Trpimir Vedriš, Ivan Aralica, Hrvoje Hitrec, Andrija Hebrang, ... a takav je bio i pokojni Slobodan Praljak te Miroslav Tuđman.
Na karikaturalne budale u nekim strankama i paradne figure ni ne osvrćem se.

Da, i tu su pokazali svoju glupost i ograničenost.

Ideš stvarati revolucionarnu terorističku organizaciju u savezu s Italijom i Mašarskom, zemljama koje žele veće komade tvoje domovine.

Bolje u popišanoj Jugoslaviji u komadu i s kakvom takvom ulogom, nego marioneta luđačkih režima prema kojima si niža rasa.

Nismo ništa dobili, za Istru smo se tukli.

Evo što je povjesničar Jozo Tomašević napisao o NDH u zaključku svoje knjige "Rat i Revolucija u Jugoslaviji"

Autor nije nikakav Jugoslaven, komunist ili slično, veći dio karijere proveo je u SAD:

Razčolkujem moderne hrvatske nacionaliste od živućih hrvatskih budala apologeta NDH, tipa Prkačina i sličnih, pa i daleko inteligentnijeg pokojnoga Schwartza.

Ti mješaš već u nekoliko svojih postova stvarnost unutar političkih mogućnosti i narodnu ideju ili narodni san o nezavisnosti.
NDH je bila u svom ranom postojanju izraz i želja Hrvatskog naroda jel je bila država Hrvata, pa bila ona promašaj ili ne.
Te dvije stvari koje ti mješaš su u potpunosti različite.
Prihvatite već jednom da prepoznavanje NDH kao takve ne znači da je se zbog toga glorificira, to sam ti objasnio već na temi islamo-fašizam gdje sam slično naveo i za Nazi Njemačku ali i tamo nisi skontao sta ti se piše pa si krenuo sa desetim.

Tukli su se samo "izdajnici" partizani

Al točno je da Istru nismo od nikoga "dobili", sami smo je oslobodili i zauzeli. Sami Istrijani bez ičije pomoći.
Kad su Talijani pobjegli je u Istru upalo 80,000 Njemaca. Više nego Istra imala stanovnika pa su palili sela i klali žene i djecu a Istrijani su iz šuma pucali po njima sve dok su ustaše za Njemce jurišali na Rusiju

Prkačin je rodom iz ustaškog miljea, to je njegova politička baština.

Schwartz je bio psihopat.

A oni su bili Hrvati.

Sam Pavelić je objavio poništenje i Rimskih i Rapalskih sporazuma, ali mu Hitler nije dao zauzeti Istru.
Pa zahvaljujući Nijemcima je NDH imala problema i sa Zadrom, Rijekom, zapadnim Gorskim Kotarom, istočnim Konavlima, Bokom...

Hoćeš reći da je bila u sličnom položaju kao ww1-Poljska, koju su uspostavili Nijemci na području okupiranom od Rusa?

Tema je da velika struja među hrvatskim nacionalistima sada, 2024., i dalje dipla o NDH na kretenski način, čega je pokazatelj i ovaj slijed.

Nikako da izađu iz nametnute teme i stalno naglašavaju to smeće od NDH kao tobožnju pravu hrvatsku državu i oprjeku jugoapologetima tipa Goldsteina i Klasića.

Dakle Pavelić i ustaše su izdajnici jer su služili tim Njemcima. Došli smo napokon do toga

Samo sam prenio Tomaševićevo stajalište, ne znam koliko bi bila valjana usporedba s Poljskom u WW1...

bilo tko da je došao na vlast bi morao raditi neke ustupke Nijemcima.

Pa o tome se i radi. Tko god je prihvatio vlast od tih Njemaca i davao im ustupke je kvisling, veleizdajnik i kolaboracionist.
Partizani nisu morali nikakve ustupke Nijemcima davat.

Pa o tome se i radi. Tko god je prihvatio vlast od tih Njemaca i davao im ustupke je kvisling, veleizdajnik i kolaboracionist.
Partizani nisu morali nikakve ustupke Nijemcima davat.

NDH osim po imenu nema veze s Hrvatima. Pa Hrvata nije bilo ni 50% u toj državi a milijun Hrvata ostalo izvan njenih granica uključujući Hrvate sa teritorija prve hrvatske države odnosno kraljevine Hrvatske te obalu koja je bila u Hrvatskoj i za vrijeme Ostatka Ostataka.

Partizani su morali davati ustupke Srbima. Odrekli su se hrvatske države, a onda su u toj podređenoj hrvatskoj tvorevenini još dopustili da Srbi budu kano temeljni narod. Onaj tko se bori protiv hrvatske države jest kvisling. Znači, Ustaše mogu biti samo loši gospodari ili vladari, ali ne mogu biti hrvatski kvislinzi. Hrvati u partizanima su kvislinzi jerbo su se borili protiv samostalne hrvatske države, umjesto da se samo trude tu hrvatsku državu povećati i po mogućnosti smieniti pronjemačku vlast s proenglezkom, proameričkom ili proruskom vlašću.
Nigdje logike u tvojim tvrdnjama...