Ovi Srbi su toliko glupi da se ne zna je li im to prirođeno, ili im je pokvarenost uništila i ono malo mozga.

Propitivati je li Kašić Hrvat toliko je blesavo kao pitati je li bilo koji Srbin iz doba do 19. sz. -Srbin, ako to nije rekao: Ja sam Srbin.

Takav stupanj kretenizma se ne nalazi nigdje.

Da je Kašić imao što učiti od Srba, još je blesavije, jer oni ni nisu imali ništa ni u pisanom jeziku što bi biilo vrijedno za Kašića, a o govornom ne znamo, vjerojatno neki polu-turski.

Ono što ruši sve srpske idiotarije- osim njih, jer oni su neizlječivi bolesnici- je izravan spomen jezika-"lingua croatica, hrvatski jezik- kod vatikanskih planera koji su stajali iza podhvata Kašićeve gramatika iz 1604. i svega rada u prvoj polovici 17. stoljeća.

Tu srpskoga imena-NEMA.

https://repozitorij.unizg.hr/islandora/ ... FILE0/view

Obje su legende utjecale i na poljskoga kardinala Hozija (Hosiusa) koji je bio jedna od najutjecajnijih osoba Tridentinskoga koncila (1545.—1563.). On se je izjašnjavao protiv narodnih jezika u liturgiji, a poljskoga biskupa Uchánskoga prekorio je zato što mu je napisao pismo na poljskom jeziku, a ne na »katoličkom jeziku, koji je latinski« (Graciotti 1979: 205). Međutim, ako bi bilo potrebno liturgiju izvoditi na narodnom jeziku — kaže Hozije u spisu De sacro vernaculo legendo (1573.) obraćajući se Poljacima — trebalo bi usvojiti slavenski ili dalmatinski (»Sclavorum aut Dalmatarum«). To obrazlaže starinom i elegancijom toga jezika, a na kraju spominje da je sv. Jeronim na nj preveo Sveto pismo (Graciotti 1979: 209—210).

U raspravama o narodnom jeziku u liturgiji Katoličke crkve više je sudionika Koncila spominjalo »jezik sv. Jeronima«. Nastupajući u prilog narodnim jezicima u liturgiji, zagrebački biskup Drašković tvrdio
je 1552. godine da »se u mnogim mjestima, kao što je slučaj u njegovoj biskupiji, misa služi na jeziku odnosnog kraja. Taj jezik da zovu jezikom sv. Jeronima.« (Fućak 1975: 64). Pojam »jezik sv. Jeronima« u 171
Draškovića se odnosi na narodni jezik u Hrvata, a ne na crkvenoslavenski jezik ćirilometodske baštine na koji se izvorno odnosio. Etiketiranje narodnoga jezika nazivom »jezik sv. Jeronima« bilo je moguće samo zato što se je smatralo da je hrvatski govorni jezik mlađi oblik crkvenoslavenskoga jezika.

Utjecaj kršćanstva, Katoličke crkve i legende o sv. Jeronimu bio je od ključne važnosti pri nastanku temeljnih djela hrvatske filologije. Prva hrvatska gramatika, Institutionum linguae illyricae libri duo isusovca Bartola Kašića, nastala je kao misionarska gramatika na izravan zahtjev generala isusovačkoga reda Klaudija Aquavive.

Ravnatelj slovačkoga isusovačkoga kolegija Teofil Kristek izjasnio se je 1599. u anketi provedenoj među rektorima isusovačkih kolegija o najprikladnijem slavenskom jeziku za uvođenje u isusovačke škole za hrvatski (»Croatica«) (Krasić 2009: 501—505).



Španjolac Alfonso Carrillo odgovorio je u anketi da hrvatski jezik smatra prikladnijim od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka, očigledno također polazeći od pretpostavke da je on na Istoku najrašireniji slavenski jezik. I on istoznačno rabi nazive hrvatski i ilirski (Krasić 2009: 203—204). Carrillo je potaknuo Fausta Vrančića da objavi 1595. godine svoj rječnik Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmati[c]ae et Ungaricae.
------------------------------------

No, za ove gadove to nema smisla.

Oni su ionako beznačajni izvan pašaluka, a tamo neka dripaju što hoće.

Najveci si redikul na forumu.
Idi prijavi se da ti promjene pelenu pa ces uspjeti shvatiti da Kasicevo porijeklo uopste nije tema.
Niti sta su pisali na Kaptolu ili u Vatikanu.

Govori se o istom?

To nije tema.
To se inace dogadja 200 godina kasnije.

U golemoj većini izjava i zapisa znalaca i uglednika hrvatski je ilirski je slovinski.
Tako je od 1500. do 1800., a i dalje.
Toga ima na vagone:

Kašić 1599.



Mikalja, Dubrovnik 1649.



Voltić, Istra, 1803.



Stulić, Dubrovnik, 1800ih, napisano koncem 18. st.

Znaju oni vrlo dobro ...

U lingvistici se hrvatski klasificira pod istočnohercegovački.

Ljudevitu Gaju je kajkavski bio hrvatski, a štokavski ilirski.

Potpuna glupost i nerazumijevanje.

Čijoj?
Vukovih čobana?

Kajkavski koji nikad nije standardiziran i ne postoji kao jedan već u šest (a neki kažu i više) dijalekata?

Ništa ne pokušavam, nego uspijevam, sa velikom lakoćom, pokazati kakvo si lažljivo mutavo neobrazovano svetosavnoture i kako je lagano razbiti i uništiti tvoje svetosavno turske laži i bijedne pokušaje krađe i prijevare.




Ovo taktičko povlačenje sad kad si uhvaćen u laži ti je sramotnije nego ono iz 1995. kad si se sa hrvatske zemlje pregrupirao u ukradenom traktoru i prikolici.
Sad lijepo pati u sramoti jer si ispao neobrazovani svetosavno turski lopovski lažljivac. A patit ćeš još puno više.



Kakvo naređenje za Bibliju? O čemu ti trabunjaš? Da ne misliš na predgovor djela"Institutionum lingua Illyrica libri duo". Koja neuka budaletina

Povjeren mu je zadatak da napiše gramatiku na jeziku svoga naroda odakle dolazi, nitko mu nije zapovjedio koji to jezik mora biti, već je više nego dobro sam znao koji je to jezik. To su tvoje umobolne potpuno izmišljene svetosavno turske lažljive konstrukcije bez ikakvog iti jednog povijesnog dokaza, jer bez tih konstrukcija ne bi mogao ovdje gnojiti o zlom Vatikanu kako su te lijepo naučili tvoji islamski gospodari i kako su ti taj antiVatikanski gen ostavili u amanet kroz 500 punjenja tvojih prababa turskon punjeton.

A sad ćemo malo o Marinu Temperici jer jučer nije bilo vremena.


Za početak valjalo bi naći izvor za citat u kojem se dotični spominje, tj. ovaj citat;



Dakle izvor za citat je sljedeći: Petar M. Kolendić, Srđ, III.1904. str 663.

Tko je Petar M. Kolendić pitate se?

Petar Kolendić (Dubrovnik, 17. rujna 1882. – Beograd, 14. travnja 1969.), povjesničar književnosti iz Dubrovnika, član srbokatoličkog pokreta. Rano se uključio u srbokatolički pokret zastupajući tezu o srpstvu Dubrovnika, srpskoj naravi dubrovačke književnosti, jezika i cjelokupne dubrovačke kulturne baštine. Kao učenik Dubrovačke gimnazije 1901. vlastoručno je ispisivao primjerak tajnoga učeničkog srpski usmjerenog lista Poma, koji se potajno čitao među srpski usmjerenom dubrovačkom mladeži. Kad se za to doznalo, bio je isključen s redovite nastave.
Dakle, čim je izvor za nešto wannabe svetosavni turčin to je odmah i više nego dovoljan razlog za dići obrvu.


Idemo dalje sa citatom, naravno sami citat nema veze sa samim Tempericom, već se spominje posredno. Citat dolazi iz djela Angela Rocce „Bibliotheca Apostolica Vaticana“ objavljenog 1591. godine.

Još jedno djelo slično prethodnom "Bibliotheca sacra", odnosno opsežno djelo koje je prepuno raznim sadržajem, a jedan dio djela posvećen je jezicima, i to sljedećim jezicima: gotski, armenski, ilirski i srpski jezik. Namjerno naglašavam riječ "jezik" biti će bitno za kasnije.


Dakle, kako je već samo po sebi svakom imalo pismenom kristalno jasno, ovdje „jezik“ nema veze sa živim jezikom, već sa pismom, odnosno slovima, tako svaki od ovih „jezika“ ima svoje poglavlje u kojem Rocca lijepo donosi abecedu svakog "jezika";

Armenskog


Ilirskog – glagoljica


I naravno srpskog – koji je, pogodili ste – ćirilica


I kada pogledamo što sve Rocca piše u poglavlju o srpskom „jeziku“ vidimo da tu ima puno finih stvari koje su izgleda promakle onom srbokatoličkom blesanu sa početka 20. stoljeća;

Za početak navodi da ova srpska slova koriste Srbija, Bugarska, Vlaška, Moldauia, dijelovi Dakije, kao i Bosina, Rusija… uh vidi srpskog jezika od Urala preko Moldavije i Vlaške do Bugarske, mnogo rasprostranjeni ti Srbi.

Idemo vidjeti šta finoga dalje kaže u poglavlju o srpskom „jeziku“:



Prijevod:


Hmm…. šta ćemo sad?

E sad dolazimo do onog glavnog, odlomka poglavlja gdje je traženi citat sa spominjanjem Temperice, ali ja ću, eto iz nekog razloga staviti čitav odlomak;



Prijevod:


(pazite ovo, jezik se zove ćirilica – jezik)!!!

I onda ova već poznata rečenica:


čitav odlomak:


Dakle potpuno je jasno iz konteksta prvo čitavog djela, zatim iz poglavlja o „srpskom jeziku“ između ostalih „jezika“, i zatim iz samog odlomka sa citatom da se ovdje nedvojbeno radi o slovima, o pismu, a ne živom jeziku.

Ako nekome još nije jasno, idemo dalje;

Doslovno odmah u produžetku odlomka Rocca kao primjer navodi epitaf Kraljice Katarine kao primjer tog „elegantnijeg“ izričaja:

„

I zatim doslovno daje za primjer napis epitafa kako bi pokazao na elegantnost po kojoj se epitaf razlikuje od srpskog "jezika", odnosno srpske ćirlice, jer je Katarinin epitaf naravno pisan arvaticom ili bosančicom.





I tako, malo ubacite nepotpuni (vrlo vjerojatno namjerno) citat srbokatoličkog lažljivog blesana sa početka 20. stoljeća, pa ubacite internetske svetosavne turke iz 21. stoljeća kod kojih je bolest bitno uznapredovala, sve to promiješate i dobijete ovo:



Znaći svaka, baš svaka rečenica u ovome je svetosavno turska umobolna prljava laž.

1. Bartol Kašić u vlastitom rječniku stavlja istoznačnost između Ilyrico = Hrvatski, dakle jasno daje do znanja da je Hrvat i da priča Hrvatski, ostale primjere hrvatstva je više nepotrebno navoditi.
2. Kašić nije preveo Bibliju na srpski - umobolna svetosavno turska laž, doslovno izmišljotina.
3. tvrdnja "Kašić je dobio naredbu za pisanje Biblije od Kardinala Klaudia Acquavive da započne prijevod Biblije" - Kardinal Klaudio Acyuaviva koji je preminuo 1615. je naredio Kašiću da prevede Bibliju a Kašić Bibliju počeo prevoditi 1622. godine. - istrunuli lažljivi mozak mutavog svetosavnog turčina
4. Potpuno izmišljena rečenica o Kongregaciji koja pita Duborovčane nešto - dolovno potpuno izmišljena rečenica iz ničega
5. Laganje da Temperica šalje Kogregaciji nazad izvještaj sa već spomenutim citatom - ova svetosavno turska laž je već obrađena gore iznad, taj citat je iz djela objavljenog 1591. godine, odnosi se na slova, ne jezik.
6. Kašić ne nastavlja sa nikakvim prijevodom Biblije na srpski. Kad nastavlja? Na temelju citata iz djela objavljenog 1591., a Kašić počinje prijevod Biblije 1622. - kretenski lažljivi svetosavni turčin sa bujnom lažljivom maštom, samo ga malo timeline zeza
7. Opet nekakvo svetosavno tursko muđahedinsko naprđivanje o Vatikanu

Znači lažljivi svetosavni turčin složi umobolnu potpuno izmišljenu konstrukciju u koju u jednu nit utrpa ljude i njihove izmišljene poteze i citate u razmaku od preko 20-30 godina, a sve mu se temelji na jednom citatu koji čak niti nema veze sa srpskim jezikom, već ćirlićnim pismom.

I kako sad pristupiti toliko lažljivom svetosavno turskom istrunutom mozgu i objasniti mu da čak i kad bi mi zaigrali ovu njegovu umobolnu konstrukciju (sa nemogućim back to the future timelineom i povezali sve ove izmišljotine od citata sa Tempericom do Kašićeve Biblije i kada bi slijedili njihovu umobolnu logiku da bi to onda značilo da je Kašić Bibliju trebao prevesti na ni manje ni više nego – ćirlicu.

Mutavi neobrazovani svetosavno turski idioti. Prenesi im to tamo na krstarici i gdje god ih sretneš.



Misliš prionuo poslu izrade prve gramatike svoga jezika otkad je postanka vremena? Poduhvat za koji su bili potrebni bezbrojni sati proučavanja građe i sakupljanja informacija i izučavanja bezbrojnih izvora, rukopisa i oblikovanja svega toga u epohalno djelo milenijske važnosti. I sve to usred srednjeg vijeka
.
Da, za takav poduhvat je nesumnjivo trebalo naučiti jezik upravo tako kako nitko nikada do tada u povijesti nije jezik naučio, da bi mogao napisati gramatiku toga jezika, odnosno priručnik kako se taj jezik koristi. Da bi mogao napraviti usporednu analizu svoga jezika sa latinskim, da bi oblikovao gramatička rješenja koja se koriste do dan danas. Da, morao je žestoko naučiti jezik kao nitko do tada.




Zašto ne staviš čitav pregovor Kašićevog "Institutionum lingua Illyrica libri duo";

Osnove ilirskoga jezika koje mnogi priželjkivahu, samo možda prebrzo, iako u pojedinim dijelovima nesavršene, prema mojim sposobnostima, zbilja s radošću i predano sastavih. Nikoga, naime, dosada nije bilo, koliko znam, koga bih kao autora mogao slijediti i čija bi pravila o ilirskom govoru slovima zapisana već bila objavljena. Osim toga ne bih zacijelo ni mogao kao prvi zdušno prionuti poslu oko ovoga djela da nisam bio dobio naredbe od onih kojima se suprotstavljati ne priliči. Zbog čega pak oni odlučiše da se neki izabrani iz naše družbe trebaju potruditi oko studija da temeljito nauče ovaj jezik te da se napišu barem osnove [gramatika] istoga jezika, lako će razumjeti svatko, kako mislim, komu je jasno u kakvu se položaju kod Ilirȃ u ovo vrijeme nalazi kršćanska stvar. Naime, ili zbog dugotrajna i bijedna položaja u suodnosu s neprijateljima katoličke vjere ili zbog velike oskudice učenih i revnih pastira, namnožiše se gotovo nebrojiva neznanja u posvemašnjoj tami, a da i ne govorim o drugim zlima što iz tame nastaju, tako da mnogima od njih ni one prve osnove kršćanske vjere nisu dosta poznate.

Stoga ravnatelji naše družbe mudro odlučiše da oni koji se drže podobnima da ih podučavaju nauče najudomaćeniji jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva. Nije, naime, izgledalo da to odgovara namjerama naše ustanove [družbe], jer se mnogi od naših ljudi neprestano šalju na daleki istok i zapad i trude se da upoznaju različite dijalekte onih naroda, kako bi s onima koji nikada prije nisu bili upućeni u kršćanske zakone lakše mogli razgovarati o blaženom životu, dok drugi narodi, gotovo susjedi, bivaju zanemarivani, i to oni koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka. Tako nenjegovano drveće uskoro zarasta u neplodnu divljinu.

Radi toga sam, koliko je dopuštalo ograničeno vrijeme, pokušao pravila ovoga jezika o osam dijelova rečenice skupiti i određenim i razumljivim načinom prikazati, kako bi što lakše i brže dospjela do onoga komu su namijenjena; a to su oni koji su željni ovaj jezik naučiti. Ipak, ako ove osnove komu izgledaju podugačkima, njega molim da ne odstupi prebrzo od započetoga tečaja. Mnogo je toga izloženo i radi preglednosti, a mnoge druge stvari zbog sličnosti ne predstavljaju kakve nove teškoće pri učenju. Isto se tako nadam da će blagodatima ovih osnova, kakve god one bile, ako s istim marom na njihovu svladavanju budu uznastojali, kao što to običavaju činiti s latinskim i grčkim, uskoro i u proučavanju ovoga jezika ne manje uznapredovati. Zašto pak o onome što se zove rečenična konstrukcija nešto malo, i to samo općenito, iznosim, neće nikoga s pravom čuditi, ako zapamti da je ostalo ili u drugim jezicima koje on poznaje zajedničko, ili će to prije uporabom i vježbom negoli knjiškim pravilima svladati, ili pak da nije moguće baš lako odjednom sve u znanstvenu teoriju uobličiti.

Zdravi bili. Rim, 17. travnja 1604.




Misliš argumentaciju tipa znanstvenog pristupa temeljenog na interpretaciji, kontekstu te znanstvenim metodama indukcije, dedukcije, analize, sinteze, apstrakcije, konkretizacije, klasifikacije, deskripcije, kompilacije, komparacije, statistike… da argumentaciju takvog tipa.




Možda ako si svetosavno turski neobrazovani islamski rob koji pripada islamskom civilizacijskom krugu u kojem caruju prevara, obmana, krađa, laž, lopovluk.
Ako si pripadnik zapadnog civilizacijskog kruga koji se temelji na potrazi za istinom i istinskim činjeničnim znanjem onda ti je argumentacija bitno drugačijeg tipa od svetosavno turskih lažljivih islamskih robova.

Ili ilustrativno; da imam istrunuli svetosavno turski mozak tvrdio bi okolo na temelju ovoga citata talijanskog humanista Flavia Bionda (1388.-1463.): da je Raška teritorij Hrvatske.

Ali sva sreća preci mi nisu 500 godina bili pokorni turski robovi islama, pa imam razvijenu mogućnost kritički sagledavati informacije oko sebe i konstektualizirati ih i interpretirati na točan način koji odgovara objekivnoj činjeničnoj istini realnosti.

Upozorio bih da Kolendićev prijevod nije točan.

On izraz "non parum accedit" koji znači "ne približava" prevodi s "približava". Ispustio je non što znači ne.

Stoga sam ja ubacio ne u Kolendićev prijevod.

No, doslovniji prijevod bi bio "nije ravna/jednaka".

I sam izraz gentes se ne mora prevoditi kao plemena, nego može i kao narodi.

U izrazu loquēdi venustatem kraticu tj. ligaturu nad slovom e u obliku (ē) treba rasplesti kao loquendi venustatem u transliteraciji.

Šporet i Glazbenik su izvrsno rasčlanili Temperičino izvješće, koje se ponekad zlorabi u pogrješnim tumačenima "na istoku". Katičić je u "Kroatističkim raskrižjima" samo spomenuo Tempericu, ali nije tako sustavno srušio nebulozna tumačena komšija.

Ovo bi trebalo uvezati u manji tekst i ako ne publicirati, a ono objaviti u kraćem videu s tom temom, s nastavkom u Kristeku, Hosiusu, Carillu- a što je kulminiralo u Vrančićevu rječniku 1595., Kašićevoj gramatici 1604. i Mikaljinu rječniku 1649. u duhu katoličke obnove.

Što ostane samo na forumu ne dopire do šire javnosti.

Čemu vređanje?
Misliš da ćeš nas vređanjem ubediti u svoje u argumete .
Pun si frustracije i kompleksa .
Nije 500 nego 345 nauli već jednom
Kad je raška bila vaša ?
I posle mi mitomani ?
Ulazi na dorum , preskačući terapiju

Vrančićev rječnik iz 1595. = oko 3800 hrvatskih riječi (prema Putancu)

Hevaijeva Muslimani šahidija iz 1631. = oko 700 riječi

Mikaljin rječnik iz 1649. = oko 25 000 hrvatskih riječi

Nestade tema sa politike
Imam samo momenat pa ovu sitnicu da istaknem:



Tvoj prevod nije tacan. Non parum ne znaci ne nego znaci "ne malo" tako da bi bilo

Pročitaj dvaput što sam napisao.

Nigdje nisam napisao da non parum znači ne.

Non parum accedit preveo si sa ne priblizava, takvim prevodom ne bi dobio prelaznu ocjenu iz latinskog

Ak hoćeš iskreno;
a) kad je bila dio Duklje, koja je bila Crvena Hrvatska u 11.-12. stoljeću
b) kad je bila dio Bosne, koja je bila istočnohrvatsko kraljevstvo u 14.-15. stoljeću (iako je Tvrtko I držao samo zapadnu Rašku, vi to trpate u Staru Hercegovinu)

Može se dodati i Tomislavova pomoć nakon bugarskog osvajanja, ali tada se tu izmjenjivala bugarska i bizantska vlast, dok Dukljani nisu uveli reda.
Tu je onda bilo i doseljavanja po Raškoj, kaj je ostala pusta, zato i silni hrvatski toponimi na tom prostoru, a vjerojatno i djelom katolički Raci po Ugarskoj.

Samo rijetko tko će ti se s time ozbiljnije baviti, pa Braslav je vladao sve do Bratislave (grad je po njemu dobio ime), a nećeš baš nać u školskom kurikulumu da su Hrvati vladali sa zapadnom polovinom današnje Mađarske, da je vjerojatno isti etnik bio s obje strane Drave (ok našao sam jedan rad koji ostavlja Prekmurje u Panonskoj Hrvatskoj, ali to je mali džep), a da su sjeverno od Balatona živjeli Duljebi, koji se manje više (i u Češkoj i u Ukrajini/Bjelorusiji) uvijek javljaju uz Hrvate.
Niti će ti ko citirati Miju Lončarića koji govori da su se južni kajkavski i šćakavski dijalekti protezali preko Drave, a da bi sjeverno od Balatona vjerojatno bilo novo hrvatsko narječje, da nisu došli Mađari.
Ili priče o "južnoslavenskom"/hrvatskom porijeklu srednjoslovačkog narječja, na kome se temelji slovački standard.
Isti onaj koji upotrebljava čo kao upitnu zamjenicu, dok je kod Čeha i Poljaka to čo evoluirao u co, sličnim procesom kao u našoj cakavici.

I tu ima i (bjelo)Hrvata u Češkoj, Slavinkovića oko Libica, pa Bjelohrvata oko Krakova i Lavova...
Bili su se spominjali i Crnohrvati oko Kijeva.
U ikavskoj Ukrajini.

Da se Hrvatima da "mitomanit", naša bi mitomanija bila jača od vaše.

Imaš i ove dvije karte;

Katolici i pravoslavni prije;


I poslije Nemanjića (a i dio Nemanjića je prešao/se vratio na katoličanstvo);


Ili sredine 14. stoljeća, nije se to dogodilo odmah.
https://www.nsf-journal.hr/in-memoriam/id/1483

Ova druga karta ima nekih grešaka, Trebinje je većinski katoličko do 17. stoljeća, Hercegnovi je imao katoličku većinu prilikom osnutka i slične stvari.

Ima tih karata.
Jos u koloru.
10 vijek.

Jel to razlog što Slovake i razumijem, a Čehe baš i ne?

Jel to razlog što Slovaci i mene i Poljake razumiju? Interesting...

Hrvatski jezik nije samo hrvatski standardni jezik, nego njega sva naričja hrvatskog jezika.

Hrvatski standard nije istočnohercegovačko naričje, nego je izbor ijekavice bia zbog književnosti na dubrovačken dijalektu.
Tvorbeni oblici i naglasci su iz novoštokavske zapadne ikavice (dalmatinsko-ličko-zapadnohercegovačko-bosansko-bunjevačke). Zbog nje je dosta tvorba ikavskih u standardu.



Onda nije bilo isto znanstveno nazivje za kajkavšćinu i štokavšćinu.

Jednima je narodni naziv bia "horvatski" i "hervatski", drugiman "hrvatski" i "arvacki/arvatski/rvacki/rvatski" , čakavciman harvo'ski, arvaski, ervaski...

Samo što su jedne točne, a druge nisu.
Srpska Banja Luka u srednjem vijeku, ili srpsko Pounje je LOTR karta.

A za katoličku Duklju postoje izvori, jbg.