– Međunarodna javnost – dodaje Nazor – upoznata je sa zločinom hrvatskih vojnika nad civilima muslimanima u Ahmićima i Stupnom Dolu, čije počinitelje osuđujem i sramim se zbog njih, no činjenica je da su Haaški sud i mediji uglavnom ignorirali zločine i etničko čišćenje koje je nad Hrvatima i prije i poslije tragedije u Ahmićima počinila ARBiH u Dusini, Gustom Grabu, Busovači, Vitezu, Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Uzdolu, Jablanici, Doljanima, Stipića Livadama, Grabovici, Bugojnu, Kaknju, Varešu, Travniku, Miletićima, Maljine-Bikošima, Konjicu, Trusinu, Klisu, Bušćaku, Orlištu i drugim mjestima koja su navedena, a žrtve imenovane u trećem dijelu naše knjige. Zločin nad Hrvatima u Trusini Armija RBiH počinila je isti dan kad je HVO počinio zločin u Ahmićima, 16. travnja 1993., ali što javnost u Hrvatskoj zna o tome zločinu u Trusini? /Ante Nazor

– To je istina. Uzmimo presudu šestorici. Svi oni konkretni slučajevi zločina koje su napravili Hrvati – ubojstva, protjerivanja, logori, rušenja itd. – nažalost su činjenica. I oni nisu uopće sporni i njih nitko ne spori, čak ni optuženi i obrana. To su sramotne stvari, za koje počinitelji trebaju odgovarati, bez obzira na to što su bile odraz kaosa koji je u BiH zavladao u ljeto i u drugoj polovici 1993. No ti se zločini nisu dogodili u miru, nego u uvjetima borbe za opstanak u ratu koji je izazvalo muslimansko vrhovništvo.

Pitanje glasi: jesu li ti zločini posljedica pokušaja stvaranja Velike Hrvatske, kako to tvrdi Haški sud, ili reakcija na rat koji je nametnula muslimanska vojska? U pitanju je ipak ovo drugo.

Usto, zločini HVO-a bili su redovito uz crtu i na crti bojišta. A Muslimani su zločine uglavnom radili u dubini teritorija. A da i ne govorimo o čestom ubijanju ratnih zarobljenika, što je bila gotovo praksa 3. korpusa Armije BiH. /Davor Marijan

Muslimani su pocinili ratne zlocine nad Hrvatima u Dusini, Gustom Grabu, Orlistu i Buscaku - pokolje, pljacku, progon, unistavanje imovine.
Orliste i Buscak su se dogodili u sklopu napada Armije BiH na HVO Konjica i etnicko ciscenje Konjica od Hrvata.
Sve to prije Ahmica.

Zlocine su prvi poceli ciniti Muslimani.

Hrvatski zlocini nad Muslimanima su se dogadjali na crti bojista dok su Muslimani cinili zlocine u dubini teritorija i cesto ubijali ratne zarobljenike.

Zlocini HVO-a u Ahmicima i Stupnom Dolu su se dogodili na crti bojista.

Muslimanski zlocini u Bugojnu i Grabovici su se dogodili dublje unutar teritorija pod muslimanskom kontrolom.
Dusina, Trusina, Maljine - Bikosi su neki od primjera muslimanskog ubijanja vojnika HVO koji su predali.

Armija BiH izvršila je napad na općinu Vareš 18. listopada 1993. Nakon zauzimanja sela Kopijari 19. listopada 1993. ubila je 6 zarobljenih Hrvata (civila). Selo su opljačkali i spalili. Nakon zločina Armije BiH u selu Kopijari i ofenzive Armije BiH na Vareš uslijedio je odgovor HVO-a i napad na Stupni Dol gdje je bilo mnogo oružja Armije BiH. Pripadnici HVO-a počinili su ratni zločin u Stupnom Dolu 23. listopada 1993.; nakon napada i zločina Armije BiH u selu Kopijari (a ne prije kako tvrdi Alija Izetbegović koji je tvrdio da je zločin u Kopijarima bio odgovor na zločin u Stupnom Dolu što nije točno).

Istočni Mostar postao je ključna točka na kojoj je propagandni stroj dokazivao stradanje Muslimana stvarajući predodžbu o potpuno okruženom getu, što on nije bio. Postoji niz dokaza da je postojala veza s Jablanicom, iako teško prohodna, a s Hercegovačkim korpusom VRS-a surađivalo se i trgovalo, što vojnici 4. korpusa Armije BiH nisu zaboravili i poslije su nerado ratovali protiv njih upravo zbog tih veza.

Hrvatima posebno želi nametnuti odgovornost za sukob u Mostaru u svibnju 1993., a taj je grad već bio znatno razoren u napadima JNA i srpskih snaga u proljeće i ljeto 1992. godine. /Ante Nazor

Ratni zločin
Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv Šerifa Patkovića

UZDOL 14. 9. 1993.
Na blagdan Uzvišenja Sv. Križa, u zoru, 1993. godine, u hrvatskom selu Uzdol (Rama), masakrirana je 41 osoba od čega 29 civila

Vrijeme prolazi. Trideset i jedna godina. Trideset i jedna godina šutnje, trideset i jedna godina čekanja pravde koja nikada ne dolazi. I nitko ne pita. Nitko ne traži odgovore. Anto Garić, beba od četiri mjeseca, nije dočekao svojih prvih koraka, svojih prvih riječi. Ni suze majke, ni vrisak duše pred hladnim zidovima ambulante u Vitezu, nisu pokrenuli srca onih koji bi trebali donijeti pravdu.

Na današnji dan, 28. rujna 1993., u vihoru rata, Armija BiH ispalila je granatu prema ambulanti. Nisu birali metu. Nisu gledali tko je iza tih zidova. I dok pravila rata, čak i u najkrvavijim scenarijima, zabranjuju ciljanje civila, zabranjuju ubijanje djece – granata je pogodila. Pogodila je jedno maleno, nevino biće u susjednoj zgradi. Antu. Četveromjesečnog dječaka. Njegova majka, izvan sebe, uzela je tijelo svoga sina i potrčala. Trčala je kroz ruševine, kroz dim, kroz kaos – sve dok nije stigla pred tu istu ambulantu, istu onu koja je granatirana.

Kamere BBC-a zabilježile su taj trenutak. Ali, kako je to često u ratu, istina je iskrivljena. Video je emitiran uz opis: „Majka Bošnjakinja nosi ranjeno dijete, žrtvu HVO-a“. Majka Bošnjakinja, dijete Bošnjak. Anto je preko noći postao nešto drugo, postao je nečiji tuđi simbol, žrtva propagande. Nitko se nije ispričao. Nitko nije ispravio laž. Ta laž i dalje živi, ukorijenjena u arhivima i sjećanjima onih koji su gledali te vijesti.

I nije samo Anto. Nisu samo njegovi roditelji koji su ostali s praznim naručjem. Tijekom muslimanske agresije na Vitez, ubijeno je 38 djece.

Haški sud je politička lakrdija i pravosudna komedija

(...)

A što se tiče Muslimana koji su sudski tretirani u Tribunalu, mislim da su to bili alibi-procesi. Bolje da ih nije ni bilo, jer presude Muslimanima vrijeđaju logiku i zdrav razum. Mislim na procese protiv Hadžihasanovića, Kubure i Halilovića.

(...)

Slučajevi Envera Hadžihasanovića, komandanta 3. korpusa, i Amira Kubure, komandanta 7. muslimanske brigade, usporedivi su sa slučajevima Tihomira Blaškića i Marija Čerkeza. Tvrdim: da je kriterij koji je primijenjen na muslimanske oficire primijenjen i na Blaškića i Čerkeza, oni bi dobili samo nekoliko mjeseci zatvora. A dobili su jedan 9, a drugi 6 godina.

Davor Marijan

Zašto je bolje biti Bošnjak u Haagu

Zapovjednik Trećeg korpusa Armije BiH Enver Hadžihasanović i zapovjednik Sedme muslimanske brigade Amir Kubura, prema optužnici Haaškog suda, odgovorni su za smrt oko 200 ljudi, većinom Hrvata, ali i Srba u srednjoj Bosni. Ante Gotovina je u Haagu optužen za smrt oko 150 Srba nakon Oluje. Hadžihasanović je osuđen u srijedu na zatvorsku kaznu od pet godina, a Kubura na dvije i pol godine. Može li i Ante Gotovina računati na kaznu između dvije i pol i pet godina? Naravno da ne.

(...)

Za početak, Gotovina je optužen za zločine protiv čovječnosti, kao i većina Hrvata u Scheveningenu, a bošnjački generali redom za najblaži haaški oblik zločina, kršenje običaja i pravila rata. Sefer Halilović je prije nekoliko mjeseci oslobođen odgovornosti za zločine u Grabovici i Uzdolu jer su suci ustanovili da mu Tužiteljstvo nije dokazalo krivnju, a suci su i sad odbacili većinu navoda optužnice. Tužitelj je na kraju suđenja tražio kaznu od 20 godina zatvora za Hadžihasanovića i 10 za Kuburu, no suci su većinu tvrdnji tužitelja odbacili kao nedovoljno dokazane.
Čak i da su haaški suci ocijenili da je Tužiteljstvo dokazalo odgovornost Hadžihasanovića i Kubure za sve zločine za koje su bili optuženi, njihova kazna nikako ne bi mogla iznositi ni blizu 25 godina koliko je, recimo, dobio Dario Kordić. Jer ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti naprosto ima veću težinu nego ubojstvo kao kršenje pravila i običaja rata, bez obzira na to razlikuju li obitelji žrtava takve pravne finese.

Tako je zapovjednik Viteške brigade Mario Čerkez, koji bi po rangu bio negdje između Hadžihasanovića i Kubure, osuđen 2004. pravomoćno na šest godina zatvora zbog protupravnog zatvaranja civila - ne zbog ubojstava ili mučenja, nego zbog same činjenice što su civili bili zatvoreni protivno Ženevskim konvencijama. A Hadžihasanović je dobio godinu manje iako mu je sud utvrdio odgovornost za jedno ubojstvo i mučenje zarobljenih civila na više mjesta.