– Međunarodna javnost – dodaje Nazor – upoznata je sa zločinom hrvatskih vojnika nad civilima muslimanima u Ahmićima i Stupnom Dolu, čije počinitelje osuđujem i sramim se zbog njih, no činjenica je da su Haaški sud i mediji uglavnom ignorirali zločine i etničko čišćenje koje je nad Hrvatima i prije i poslije tragedije u Ahmićima počinila ARBiH u Dusini, Gustom Grabu, Busovači, Vitezu, Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Uzdolu, Jablanici, Doljanima, Stipića Livadama, Grabovici, Bugojnu, Kaknju, Varešu, Travniku, Miletićima, Maljine-Bikošima, Konjicu, Trusinu, Klisu, Bušćaku, Orlištu i drugim mjestima koja su navedena, a žrtve imenovane u trećem dijelu naše knjige. Zločin nad Hrvatima u Trusini Armija RBiH počinila je isti dan kad je HVO počinio zločin u Ahmićima, 16. travnja 1993., ali što javnost u Hrvatskoj zna o tome zločinu u Trusini? /Ante Nazor

– To je istina. Uzmimo presudu šestorici. Svi oni konkretni slučajevi zločina koje su napravili Hrvati – ubojstva, protjerivanja, logori, rušenja itd. – nažalost su činjenica. I oni nisu uopće sporni i njih nitko ne spori, čak ni optuženi i obrana. To su sramotne stvari, za koje počinitelji trebaju odgovarati, bez obzira na to što su bile odraz kaosa koji je u BiH zavladao u ljeto i u drugoj polovici 1993. No ti se zločini nisu dogodili u miru, nego u uvjetima borbe za opstanak u ratu koji je izazvalo muslimansko vrhovništvo.

Pitanje glasi: jesu li ti zločini posljedica pokušaja stvaranja Velike Hrvatske, kako to tvrdi Haški sud, ili reakcija na rat koji je nametnula muslimanska vojska? U pitanju je ipak ovo drugo.

Usto, zločini HVO-a bili su redovito uz crtu i na crti bojišta. A Muslimani su zločine uglavnom radili u dubini teritorija. A da i ne govorimo o čestom ubijanju ratnih zarobljenika, što je bila gotovo praksa 3. korpusa Armije BiH. /Davor Marijan

Muslimani su pocinili ratne zlocine nad Hrvatima u Dusini, Gustom Grabu, Orlistu i Buscaku - pokolje, pljacku, progon, unistavanje imovine.
Orliste i Buscak su se dogodili u sklopu napada Armije BiH na HVO Konjica i etnicko ciscenje Konjica od Hrvata.
Sve to prije Ahmica.

Zlocine su prvi poceli ciniti Muslimani.

Hrvatski zlocini nad Muslimanima su se dogadjali na crti bojista dok su Muslimani cinili zlocine u dubini teritorija i cesto ubijali ratne zarobljenike.

Zlocini HVO-a u Ahmicima i Stupnom Dolu su se dogodili na crti bojista.

Muslimanski zlocini u Bugojnu i Grabovici su se dogodili dublje unutar teritorija pod muslimanskom kontrolom.
Dusina, Trusina, Maljine - Bikosi su neki od primjera muslimanskog ubijanja vojnika HVO koji su predali.

Armija BiH izvršila je napad na općinu Vareš 18. listopada 1993. Nakon zauzimanja sela Kopijari 19. listopada 1993. ubila je 6 zarobljenih Hrvata (civila). Selo su opljačkali i spalili. Nakon zločina Armije BiH u selu Kopijari i ofenzive Armije BiH na Vareš uslijedio je odgovor HVO-a i napad na Stupni Dol gdje je bilo mnogo oružja Armije BiH. Pripadnici HVO-a počinili su ratni zločin u Stupnom Dolu 23. listopada 1993.; nakon napada i zločina Armije BiH u selu Kopijari (a ne prije kako tvrdi Alija Izetbegović koji je tvrdio da je zločin u Kopijarima bio odgovor na zločin u Stupnom Dolu što nije točno).

Istočni Mostar postao je ključna točka na kojoj je propagandni stroj dokazivao stradanje Muslimana stvarajući predodžbu o potpuno okruženom getu, što on nije bio. Postoji niz dokaza da je postojala veza s Jablanicom, iako teško prohodna, a s Hercegovačkim korpusom VRS-a surađivalo se i trgovalo, što vojnici 4. korpusa Armije BiH nisu zaboravili i poslije su nerado ratovali protiv njih upravo zbog tih veza.

Hrvatima posebno želi nametnuti odgovornost za sukob u Mostaru u svibnju 1993., a taj je grad već bio znatno razoren u napadima JNA i srpskih snaga u proljeće i ljeto 1992. godine. /Ante Nazor

Ratni zločin
Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv Šerifa Patkovića

UZDOL 14. 9. 1993.
Na blagdan Uzvišenja Sv. Križa, u zoru, 1993. godine, u hrvatskom selu Uzdol (Rama), masakrirana je 41 osoba od čega 29 civila

Vrijeme prolazi. Trideset i jedna godina. Trideset i jedna godina šutnje, trideset i jedna godina čekanja pravde koja nikada ne dolazi. I nitko ne pita. Nitko ne traži odgovore. Anto Garić, beba od četiri mjeseca, nije dočekao svojih prvih koraka, svojih prvih riječi. Ni suze majke, ni vrisak duše pred hladnim zidovima ambulante u Vitezu, nisu pokrenuli srca onih koji bi trebali donijeti pravdu.

Na današnji dan, 28. rujna 1993., u vihoru rata, Armija BiH ispalila je granatu prema ambulanti. Nisu birali metu. Nisu gledali tko je iza tih zidova. I dok pravila rata, čak i u najkrvavijim scenarijima, zabranjuju ciljanje civila, zabranjuju ubijanje djece – granata je pogodila. Pogodila je jedno maleno, nevino biće u susjednoj zgradi. Antu. Četveromjesečnog dječaka. Njegova majka, izvan sebe, uzela je tijelo svoga sina i potrčala. Trčala je kroz ruševine, kroz dim, kroz kaos – sve dok nije stigla pred tu istu ambulantu, istu onu koja je granatirana.

Kamere BBC-a zabilježile su taj trenutak. Ali, kako je to često u ratu, istina je iskrivljena. Video je emitiran uz opis: „Majka Bošnjakinja nosi ranjeno dijete, žrtvu HVO-a“. Majka Bošnjakinja, dijete Bošnjak. Anto je preko noći postao nešto drugo, postao je nečiji tuđi simbol, žrtva propagande. Nitko se nije ispričao. Nitko nije ispravio laž. Ta laž i dalje živi, ukorijenjena u arhivima i sjećanjima onih koji su gledali te vijesti.

I nije samo Anto. Nisu samo njegovi roditelji koji su ostali s praznim naručjem. Tijekom muslimanske agresije na Vitez, ubijeno je 38 djece.