Franjo po obicaju bacio bombu i otisao

Nakon premijera, i neki belgijski biskupi kritizirali Papine komentare o pobačaju i kralju Baudouinu
"Čini se kao da je Papa bacio još jednu bombu i otišao. To je lako"

Belgijski premijer Alexander De Croo i tri mjesna biskupa kritizirali su Papine komentare o pobačaju i mogućoj beatifikaciji kralja Baudouina tijekom njegova nedavnog posjeta zemlji.

Podsjetimo, Franjo je tijekom posjeta grobnici kralja Baudouina, koji je svojedobno privremeno odstupio s prijestolja kako ne bi potpisao zakon o pobačaju, legalizaciju pobačaja nazvao „ubojitim zakonom“, te upozorio da se još uvijek donose „kriminalni zakoni”. Kasnije je na letu za Rim liječnike koji vrše pobačaj usporedio s plaćenim ubojicama.

Premijer De Croo je zbog ovoga pozvao na razgovor apostolskog nuncija u Belgiji kako bi mu iznio svoj prigovor, a oštar je bio i u javnom komentaru na Franjine riječi.

“To da šef strane države ovako govori o zakonima naše zemlje potpuno je neprihvatljivo”, rekao je De Croo o Franjinom komentaru o “plaćenim ubojicama” koji je razbjesnio belgijske političare i liječnike. “Vrijeme kada je Crkva diktirala zbivanja je iza nas”.

Kako prenosi Tablet, trojica belgijskih biskupa također su kritizirala Franjine riječi. “Moramo prihvatiti naše društvo kakvo jest”, rekao je biskup Namura Pierre Warin. “Sumnjam da Papa piše sve svoje govore, ali bitno je shvatiti kontekst zemlje u kojoj se nalazimo.”

Biskup Tournaija, Guy Harpigny, za lokalnu je televiziju izjavio: “Činjenica da Papa želi beatificirati kralja vjerojatno dolazi od nekih [katolika], ali biskupi to nikada nisu tražili.”

Harpigny je dodao kako se slaže s Papom što se tiče pobačaja, ali je ustvrdio kako je “nazvati liječnike i ginekologe ‘plaćenim ubojicama’… malo previše”.

Biskup Antwerpena, Johan Bonny, usprotivio se Papinoj najavi beatifikacije kralja Baudouina.

“Mislim da ga njegovi savjetnici nisu dobro savjetovali”, rekao je Bonny za dnevnik De Standaard. “Te posljednje minute bacaju sjenu na prethodna tri dana. Čini se kao da je Papa bacio još jednu bombu i otišao. To je lako.”

Sodomofili – najbliži suradnici Bergoglija

Stara izreka kaže: S kim si, takav si. U toj izreci ima puno istine, pošten i dobar čovjek se neće družiti s lopovima i bitangama. Dobar katolik se neće družiti s hereticima. Katolik se neće okružiti sa sodomofilima – kako to nažalost vidimo kod Jorgea Bergoglija. Tko su sodomofili (sodomoljupci)? Ova (nova) kovanica označava osobe koje upražnjavaju i/ili podupiru sodomiju. Među Bergoglijevim izabranicima teško je naći nekoga tko ne spada u ovu skupinu.

Kardinal Jean-Claude Hollerich je postavljen za glavnog relatora Sinode o sinodalnosti. Njegovo otvoreno zalaganje za normaliziranje sodomije unutar Crkve je vrlo dobro poznato široj javnosti. Otvoreno se zalaže za promjenu crkvenog nauka u svezi sodomije. Da bi bio što uvjerljiviji u intervju Glasu Koncila je iznio tvrdnju da u vrijeme apostola ljudi nisu ni čuli za sodomiju. Pitamo se jeli kardinal uopće čuo za Bibliju i priču o Sodomi i Gomori koja se dogodila 2000 godina prije Krista i njegovih apostola? Ili pak misli da apostoli nisu bili upoznati sa Starim zavjetom i osudom sodomije: „Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih.” (Lev 20,13)? Jean Claude-Hollerich tu svoju lažljivu teoriju o neznanju apostola o grijehu muškoložništva (usp. 1 Kor 6:9-20) prilično uporno širi svijetom; i da, taj kardinal kome je Bergoglio povjerio predvođenje crkvene reforme posve izričito tvrdi da upuštanje u istospolne čine nije grijeh.[1]

Za glavnog tajnika Sinode imenovan je kardinal Mario Grech, zagovornik legalizacije sodomije. On se 2014. godine zauzeo za legalizaciju istospolnih zajednica na Malti i istodobno ustvrdio da treba promijeniti Katekizam Katoličke Crkve jer crkveni nauk o istospolnosti navodno vrijeđa istospolce.[2] Glavni duhovnik Sinode je pak famozni Timothy Radcliffe, za koga je sodomija „Kristov samodar“.

Jedan od najglasnijih promotora sodomije u crkvenim krugovima je James Martin. On je 2017. godine postavljen za konzultanta Dikasterija za komunikacije, a nedavno je uključen u vatikanski Odjel za komunikaciju,[3] valjda da nam on iskomunicira novu „objavu Duha“ koju su primili ovi heretici okupljeni u Vatikanu. Nadbiskup Vincenzo Paglia, predsjednik Papinske akademije za život (čitaj smrt[4]), naručio je kod sodomista, Argentinca imenom Ricardo Cinalli, mural u katedrali svoje biskupije Terni-Narni-Amelia s izrazito homoerotskim scenama.[5] Novoimenovani propovjednik u papinskom domu, Roberto Pasolini, javno izlazi s hipotezama da je Isus imao seksualne odnose s Lazarom i/ili sa svojim učenicima.[6] I ne zaboravimo desnu ruku Bergoglija, Víctora Manuela Fernándeza, koji se proslavio svojom deklaracijom Fiducia supplicans i erotsko/pornografskim knjigama.[7]

No, ne radi se samo o najbližim suradnicima, sodomofili su uključeni u rad i na „periferiji“. Filippo Sorcinelli, poznati talijanski dizajner, ponosni sodomist, kroji liturgijsku odjeću za papu Franju.[8] Dokumentarni film o papi Franji „Francesco“ napravio je producent, sodomist, Evgeny Afineevsky.[9]

Maskotu za jubilarnu 2025. godinu je dizajnirao Simone Legno, poznat po svojoj popularnoj marki 'Tokidoki', ali i po tome što podržava sodomiste i njihove „parade ponosa“ te dizajnira seks igračke kao što su vibratori i sl.[10] U prvom redu se pitamo čemu, pored toliko svetaca i nebeskih zaštitnika, treba Katoličkoj Crkvi poganska maskota?! Ako pogledamo etimologiju same riječi maskota vidjet ćemo da ona označava: „talisman, amajliju, stvar koja bi trebala donijeti sreću svom vlasniku“, ili „osobu čija bi prisutnost trebala biti uzrok sreće“, ili „čarobnjakov šarm, vilinski prijatelj, predmet što donosi sreću“. Riječ vjerojatno dolazi od mascoto što znači „čarobnjaštvo, fetiš“, (Narbonski rukopis iz 1233. navodi mascotto kao „čaranje“), ili od riječi masco što znači „vještica“.[11]

Sam izgled maskote „Luce“ ima puno negativnih asocijacija. Luce je na prvi pogled plavokosi androgin („nebinarni“ dvospolac), oko vrata nosi krunicu duginih boja, a u ruci drži dvozubac koji se koristi kao magični alat u neopoganskoj sinkretičkoj religiji vještičarenja (wicca).[12]

Čak i da maskota nema ove negativne asocijacije zar nije žalosno da je Vatikan pored sve svoje tisućljetne grandiozne kulture i umjetnosti spao na ovako pogansko-mediokritetsko-infantilnu razinu?

Ali da se vratimo na početnu tezu: S kim si, takav si. Modernisti izvrću Isusov boravak među grešnicima zanemarujući činjenicu da je Isus išao ka grešnicima da ih pozove na obraćenje, a ne da se druži s njima.[13] Ta i sv. Pavao piše: „Pisao sam vam da se ne družite s onim tko se naziva vašim bratom u Kristu, a bludnik je ili je pohlepan, štuje lažne bogove, ogovara, pijanac je ili varalica. Nemojte čak ni jesti s takvim čovjekom!“ (1 Kor 5,11). Sv. Ivan također nas upozorava: „Tko god odstupi i ne ostane u Kristovu nauku, nema Boga; tko ostaje u nauku, taj ima i Oca i Sina. Ako tko dolazi k vama i ne donosi taj nauk, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga; jer tko ga pozdravi, sudionik je u njegovim zlim djelima.“ (2 Iv 1, 9-11).

Dakle, ne radi se ovdje samo o narodnoj izreci, već i Božjoj riječi koja više nego jasno upućuje na to da se ne smijemo družiti s hereticima i sodomofilima. Zašto je Bergoglio onda toliko opsjednut sa sodomofilima? Svatko tko je spreman pogledati istinu u oči lako će odgovoriti na ovo pitanje.

Kardinal Fernández je polomio kola učiteljstva Katoličke Crkve

Kardinal Víctor Manuel „Tucho”[1] Fernández je prefektom Dikasterija za nauk vjere imenovan 1. srpnja 2023. godine, u svojoj 62. godini. Ubrzo potom, 30. rujna 2023. godine, proglašen je kardinalom.[2]

Nakon manje od pola godine službe u Vatikanu, „uspio” je učiniti nešto što već dugi niz stoljeća nije uspjelo nikome: posve je kompromitirao i na očiti način disfunkcionalnim učinio učiteljstvo Katoličke Crkve.

Nakon što je 18. prosinca 2023. god. objavljena Deklaracija „Fiducia Supplicans” koju je on priredio (nakon što je toga dana opremljena supotpisom „papa Franjo”)[3], najprije je taj dokument – sastavljen kako bi bio dio službenog učiteljstva Katoličke Crkve – oštro osudila Nadbiskupija Svete Marije u Astani (glavni grad Kazahtstana) kao „veliku obmanu”, iznijevši da „niti jedna, čak ni najljepša, izjava sadržana u ovoj Deklaraciji Svete Stolice ne može umanjiti dalekosežne i razorne posljedice koje proizlaze iz ovog nastojanja da se ozakone takvi blagoslovi. S takvim blagoslovima Katolička Crkva postaje, ako ne u teoriji, onda u praksi propagator globalističke i bezbožne ‘rodne ideologije’“.[4] U narednih desetak dana prije kraja 2023. god., preko 20 biskupskih konferencija diljem svijeta i mnogi pojedinačni katolički biskupi, teolozi i katolički intelektualci su se pridružili osudama; biskupi su koristeći ovlasti u upravljanju svojim biskupijama zabranili da se dijele blagoslovi istospolnim parovima i parovima u bludnim i preljubničkim vezama, kakvi su predviđeni Deklaracijom „Fiducia Supplicans”.[5]

U Deklaraciji „Fiducia Supplicans” se inače, objašnjava da Crkva ne smije davati “liturgijski blagoslov” parovima koji hine brak ili predstavljaju “izvanbračne seksualne prakse” (toč. 11.), ali katolički svećenici mogu parovima koje im se (tobože) spontano obrate (toč. 28.) davati tobože spontane blagoslove (toč. 38.) i to npr. (slučajno…) prilikom posjeta nekoj važnoj crkvi, prigodom grupne molitve ili hodočašća (toč. 40.). Pri tome se izrijekom predviđa „mogućnost blagoslova za parove u neredovitim situacijama i za parove istoga spola, čiji oblik crkvene vlasti ne bi smjele obredno određivati ​​kako ne bi došlo do zabune s blagoslovom koji pripada sakramentu ženidbe” (toč. 31.).

Ovakvu situaciju da veliki broj katoličkih biskupa osuđuje dokument koji pretendira biti dijelom službenog učiteljstva Katoličke Crkve ne pamti se vjerojatno još od doba pape Honorija I. (625.-638.), koji je – udovoljavajući političkim potrebama rimskoga dvora u Bizantu – pomirljivo pristupio idejama hereze monoteletizma (pristalice te hereze su nepravilno naučavali o odnosu Kristova čovještva i božanstva); te je u dva službena pisma (ne u nekoj „ex cathedra” proklamaciji) koje je slao patrijarhu u Konstantinopolu i drugim biskupima dao odobrenje da se monoteletička hereza širi u istočnim kršćanskim područjima kao stanovito sredstvo ublažavanja (još teže) tzv. monofizitske hereze. Stoga je papa Honorije I. službeno osuđen na III. općem koncilu Katoličke Crkve (Carigrad 680.-681. godine) kao „oruđe širenja hereze u Crkvi”[6]; anatemu protiv Honorija I. je potom potvrdio papa sv. Leon II. navevši pritom da je Honorije I. pridonio herezi tako što je „prostačkim lukavstvima pokušao okaljati čistoću učiteljstva koje proizlazi iz apostolske tradicije”.[7] Anatemu pape Honorija I. prvoga su ponovili II. nicejski koncil 787. godine i IV. carigradski koncil 870. godine.[8]

Već 27. prosinca 2023. god. iznosi „Tucho” Fernández nečuvenu „uputu” da svaki katolički biskup u svijetu može prema svojoj prosudbi odlučiti hoće li se u njegovoj biskupiji postupati prema deklaraciji „Fiducia Supplicans” (dakle, aktu koji pretendira da je dio službenog učiteljstva Crkve) – ili neće. Ovakvu nevjerojatnu ideju – „Katolička” u naslovu Crkve, naime, označava da je njena vjera svugdje jednaka, baš u svakoj biskupiji na svijetu, KKC 817., 830.-831. – u intervjuu za medije Fernández opravdava ukazujući da je u nekim zemljama čiji su biskupi zabranili provoditi blagoslove kakve je on predvidio u Deklaraciji od 18. prosinca 2023. god. zakonom zabranjeno upražnjavanje homoseksualnih čina.[9] Takvo umovanje, doduše, ne objašnjava npr. razloge stajališta biskupa Južne Dakote (SAD) objavljeno povodom Deklaracije „Fiducia Supplicans” u njihovoj Zajedničkoj izjavi od 22. prosinca 2023. god… ali valjda je najbolje što se tako na brzinu prefekt Dikasterija za nauk vjere uspio dosjetiti.[10]

Uglavnom sada imamo situaciju gdje katolički biskupi u npr. Njemačkoj nalažu da katoličkom svećeniku nije više dopušteno da odbije blagosloviti istospolni par, a u npr. Ukrajini zabranjuju katoličkom svećeniku da dade „spontani blagoslov” istospolnom paru kakvoga predviđa Deklaracija[11] – s objašnjenjem da bi se „blagoslivljanje istospolnih parova, ili čak sakramentalno nereguliranih parova moglo vidjeti kao odobravanje takvih parova”.[12]

Nastojanje koje je započeo svojim medijskim istupom od 27. prosinca 2023. god., Fernández – ovaj put bez supotpisa “papa Franjo” – razvija tjedan dana kasnije u dosta opširnoj Izjavi Dikasterija za nauk vjere za medije u svezi prijama „Fiducia supplicans” od 4. siječnja 2024. godine: tu se ukazuje da „Razboritost i pažnja na kontekst crkvenog djelovanja u lokalnoj kulturu može dopustiti raznolike metode primjene, ali ne i potpuno sprječavanja ovog puta koji je preporučen svećenicima… Ostaje životno važnim da biskupske konferencije ne podrže nauk različit od onoga u Deklaraciji potpisanoj od Pape, budući da je riječ o vjekovnom nauku, nego da radije preporuče potrebu proučavanja i razlučivanje kako bi se djelovalo s pastoralnom razboritošću u tom kontekstu”. U toč. 5. te kvazitemeljite Izjave za medije sadržani su formularni (!) oblici za (kvazi) spontani zahtjev svećeniku za blagoslov i za (kvazi)spontani svećenički blagoslov.[13]

Možemo reći da s ovim sam Fernández čini korak natrag i zahtijeva da katolički biskupi ipak ne smiju „podržati nauk različit od onoga u Deklaraciji potpisanoj od Pape” – što je dosljednije načinu na koji katoličko učiteljstvo inače funkcionira – ali moramo konstatirati da ipak nije razriješio što ćemo sada kada su stotine biskupa (u samo nekoliko dana!) na najslužbeniji način odbili primijeniti “nauk” iz “Deklaracije potpisane od Pape”.

Da podcrtamo, nauk kojega je kardinal Gerhard Müller – dakle kardinal kojega je papa Benedikt XVI. bio imenovao na baš tu službu koju danas obnaša „Tucho” – nazvao svetogrđem. Zapravo da citiramo točno njegove riječ: „Istina je da je kardinal Fernández izjavio za Infovaticana da se ne blagoslivlja veza, nego par, ali to ne predstavlja ništa drugo nego poigravanje s konceptima, naime par se definira baš svojom vezom… Kako blagoslivljanje, u Bibliji, stoji u svezi s redom kojega je stvori Bog… Blagoslivljati jednu pojavnost koja se protivi Božjem stvorenju je ne samo nemoguće, nego predstavlja svetogrđe.“[14]

Uglavnom, ovo što piše „Tucho” i ovo što piše Müller – predstavlja dva posve nepomirljiva stava. Ako blagoslivljanje grješnih parova predstavlja svetogrđe – svećenik se u to ne smije upuštati. Ili su tu u pravu Fernández i Bergoglio – ili je u pravu Müller. Pri tome, nama se čini jasnim, da Müller govori točno ono što naučava nepromjenjivi i sveti nauk Katoličke Crkve; što je jasno već iz okolnosti da Fernández i Bergoglio predlažu uvesti novu vrstu blagoslova koja se u dosadašnjim stoljećima crkvene tradicije – sve tamo od vremena apostola – nikad i nigdje nije podjeljivala.

Uglavnom, nakon ove nove Izjave Dikasterija za nauk vjere od 4. siječnja 2024. god., već naredni dan objavljuje ugledna talijanska katolička intelektualka Luisella Scrossati članak u kojemu prokazuje unutarnju kontradiktornost argumenata iz te Izjave i totalnu paradoksalnost situacije što je u Katoličkoj Crkvi stvorena Deklaracijom od 18. prosinca 2023. – koja je u potpunoj i očitoj opreci s ranijim dokumentima Učiteljstva koji se u Deklaraciji izrijekom citiraju. Pokušaj Fernándeza da održi svoju nelogičnu poziciju ocjenjuje Scrossati „tragikomičnim” a samoga Fernándeza „nesrećom za Crkvu”. Zaključuje: „Fernández ponižava Crkvu pred očima cijelog svijeta, te bi bilo pravedno i dostojno da ga se udalji s mjesta prefekta Dikasterija za nauk vjere. Što je prije moguće.”

Nama se ovdje čini, da je zaključak Luiselle Scossati posve na mjestu.

Ne znamo, u međuvremeno, kako će potpis “Franjo” na Deklaraciji „Fiducia Supplicans“ utjecati na “karijeru” toga njenog potpisnika. Nekako to previše naliči onom gore spomenutom slučaju s pismima pape Honorija I. Doduše iznosi primjerice biskup mons. Ratko Perić stanovite nade da će se on odlučiti „izvući”, ovako: „Mi vjerujemo da Sveti Otac može obeskrijepiti i Izjavu od 18. prosinca 2023. i Priopćenje od 4. siječnja 2024., isprave za koje je u ova posljednja tri tjedna uvjerljivo pokazano – i pravno i liturgijski, i moralno i dogmatski – na svjetskoj crkvenoj razini da su prožete nejasnoćom, dvoznačnošću i protuslovljem koje nije nikada bilo učiteljska odlika Katoličke Crkve. Mi vjerujemo da će Sveti Otac po djelovanju Duha Svetoga pronaći načina da ‘„sveto čuva i vjerno iznosi objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola’“.[15]

Dirljivu nadu izražava mons. Ratko Perić: ne znam hoćemo li biti nepristojno pesimistični, ako prognoziramo da se takva lijepa njegova želja – ostvariti neće.

Dario Čehić

Slika: Víctor Manuel Fernández, suradnik “Romanuspontifex”, Wikimedia commons

[1] “Tucho” znači “majmun”. Taj neobični nadimak prati Victora M. Fernándeza odavno, te ga i sam koristi.

[2] FERNÁNDEZ Card. Víctor Manuel, biografski podatci na službenim stranicama Svete Stolice. Pristupljeno 6. siječnja 2024.

[3] “Deklaracija Fiducia Supplicans o pastoralnom značaju blagoslova”, Dikasterij za nauk vjere (španjolski), 18. prosinca 2023. god., na službenim stranicama Rimske kurije. Pistupljeno 6. siječnja 2024.

[4] “Kardinal Fernández reže granu na kojoj sjedi”, Snježana Majdandžić-Gladić, “Vjera i djela”, 4. siječnja 2024.

[5] “Kardinal Fernández reže granu na kojoj sjedi”, Snježana Majdandžić-Gladić, Snježana Majdandžić-Gladić, “Vjera i djela”, 4. siječnja 2024.

[6] “Third Council of Constantinople: 680-681 A.D.”, kod “Papal Encyclicals Online”. Pristupljeno 6. siječnja 2024.

[7] “Pope Honorius I”, Chapman, J. (1910), u “CatholicEncyclopedia” 1907-1912, Robert Appleton Company, New York

[8] “On the Question of a Heretical Pope”, Athanasius Schneider, “One Peter 5”, 20. ožujka 2019.,

[9] “Cardenal Fernández: “Es propio de cada obispo” discernir sobre la aplicación de Fiducia supplicans”, Nicolás de Cárdenas, “Aciprensa”, 27. prosinca 2023. (španjolski) Pristupljeno 6. siječnja 2024.

[10] Ondje katolički biskupi jasno upozoravaju da posvećene osobe “… nemaju ovlast da blagoslove grijeh. Učiniti takvo što predstavljalo bi izopačenje same svrhe blagoslivljanja… Bilo kakva vrsta blagoslivljanja koja bi ostavila dojam o odobravanju grijeha nije dopuštena.”. U “Statement of the Bishops of South Dakota – Joint Letter of Fiducia Supplicans”, 22. prosinca 2023., službene stranice “Catholic Diocese of Sioux Falls”. Pristupljeno 6. siječnja 2024.

[11] “Bishops around the world are divided over Vatican’s same-sex blessing declaration”, Tyler Arnold, CNA, 20. prosinca 2024. god.

[12] “Biskupi Ukrajine: nema blagoslova za život u grijehu”, Priopćenje Biskupske konferencije Ukrajine u vezi s izjavom Dikasterija vjerovanja “FIDUCIA SUPPLICANS” o pastoralnom značenju blagoslova, 19. prosinca 2024. Pristupljeno 6. siječnja 2024.

[13] Od svećenika “neredoviti par” treba “spontano” tražiti “Molimo dajte nam blagoslov (opis svojeg životnog stanja i poteškoća)… neka nam Bog pomogne!”, a svećenik “spontano” daje blagoslov izricanjem jednostavne molitve poput ove: “Gospodine, pogledaj na ovu svoju djecu, podari im zdravlje, posao, mir i da si budu uzajamno na pomoći. Oslobodi ih svega što proturječi tvojem Evanđelju i dopusti im da žive sukladno tvojoj volji. Amen.”; to valja zaključiti znakom križa na svakoj od dvije osobe. “Dicasterio para la Doctrina de la Fe Nota de prensa sobre la recepción de Fiducia supplicans 4 de enero de 2024“, službene stranice Rimske kurije. Pristupljeno 6. siječnja 2024.

[14] “Le benedizioni per le coppie gay sono blasfeme”, Gerhard Müller za “La Nuova Bussola Quotidiana” 22. prosinca 2024.

[15] “O izjavi ‘Fiducia supplicans’ (Pouzdanje koje moli)”, Mons. Ratko Perić, “Vjera i djela”, 9. siječnja 2024.

Što bi se dogodilo kada bi Sveti Otac ponovno iznio neke ključne stavke katoličke dogme?

Prije svega, mislim na ovu dogmu: Extra Ecclesiam Nulla Salus. Definirana je ovako: „Proglašavamo, definiramo i izjavljujemo da je apsolutno nužno za spasenje svakog ljudskog stvorenja da bude podložan Rimskom prvosvećeniku.“ (Papa Bonifacije VIII., bula Unam Sanctam, 1302.) Kada bi papa Franjo ponovio ovo, mogli bismo samo nagađati što bi se moglo dogoditi. Najmanje što bi time postigao bilo bi potpuno uništenje 60 godina ekumenskog dijaloga i izazivanje masovnog unutarnjeg razdora unutar Katoličke Crkve.

Ipak, dogma Extra Ecclesiam bila je srž misijskog djelovanja Crkve tijekom 2000 godina i glavna načela koja su animirala većinu mučenika, od kojih su neki bili spremni umrijeti u stravičnim mukama braneći je. Danas bi vrlo malo katolika uopće sanjalo predložiti ovu ‘zastarjelu’ ideju. Oni bi je ili poricali ili ublažavali do neprepoznatljivosti, što im je vjerojatno draža opcija. Međutim, time se ova prepreka crkvenom nauku ne uklanja, već je samo pokušavaju zakopati u plitkom grobu, gdje postoji rizik da ponovno iskrsne i proganja nas. Mora se uzdići u svom punom sjaju jer je to jedini razlog za obraćenje na katoličku vjeru. Inače, zašto bi itko uopće bio katolik?

Još jedno šokantno obilježje nedavnog učenja Vatikana jest otvorena osuda svakog pokušaja obraćenja drugih – prozelitizma – od strane nekoliko modernih papa. Papa Franjo je, primjerice, rekao: „Crkva raste svjedočenjem, riječima i djelima – a ne prozelitizmom.“ [Obraćanje katehetama, 27. travnja 2013.] Nekolicina duša koje se ipak obrate to često čini iz sekundarnih razloga, poput: „Moji katolički prijatelji su tako dragi ljudi“ ili „Tražio sam sigurnosti u životu.“ Sveti Edmund Campion je u svom ‘hvalospjevu’ iz 1580. napisao sljedeće: „Vjera je potpuno zadovoljavajuća za um, uključujući sve znanje i razum u svoju svrhu, i potpuno je uvjerljiva svakome tko joj pruži ravnopravnu i mirnu priliku.“

Ovo je polazna točka svakog ‘prozelitizma’ i neugodna istina. Katolička apologetika sada je odbačena u korist nejasnih preporuka pape Franje za ‘svjedočenje riječima i djelima.’ Temelj tradicionalnog crkvenog učenja jest ideja da je Katolička crkva univerzalna u vremenu i prostoru i da se svi moraju obratiti njoj kako bi postigli spasenje. Moraš biti katolik! O, kako neugodno! Danas je nemoguće to proglasiti, a da te ne smatraju zločincem iz mržnje, pa ne čudi da su pape nakon Drugog vatikanskog sabora ostale tihe. Kako bi uopće mogli govoriti?

Prelazimo sada na drugo područje crkvenog učenja: sodomija je grijeh koji vapije za osvetom s neba. Zamislite da Sveti Otac to ponovno izjavi? Još jedan zločin iz mržnje! Još gore od odlaska u skrivanje, završio bi u zatvoru i bacili bi ključ. Što, dakle, crkveni vođe govore? Jednostavno ovo: homoseksualci su prihvatljivi za svećeničku formaciju sve dok nisu ‘aktivni’. Ali svi znamo, zar ne, da su nečiste misli ili želje, ako se zadrže i njeguju, grešne i mogu na kraju dovesti do grešnog djelovanja. U svakom slučaju, ako muškarac s homoseksualnim sklonostima razgovara s rektorom sjemeništa, zašto bi uopće priznao takve sklonosti osim ako ih ne planira prakticirati ili ih već nije prakticirao? Kako bi udovoljila pro-LGBT zakonodavstvu, Crkva bi mogla na kraju ukinuti grijeh sodomije, a ne vidim način kako to izbjeći, jer je samo pitanje vremena kada će aktivni homoseksualac, kojemu bude odbijen ulazak u sjemenište, pokrenuti pravnu tužbu i pobijediti. To će signalizirati potpuni kolaps katoličkog moralnog nauka, osim ako katolička hijerarhija ne bude spremna otići u zatvor, govoreći istinu.

Još jedna dogma Crkve jest da je Isus Krist Kralj. To znači da on ima vlast ne samo nad našim srcima i umovima, već i nad narodima i vladama. Toliko smo se danas navikli na odvojenost Crkve i države da se ovaj bitni dio crkvenog učenja, ponovno, ili ignorira, marginalizira ili kvalificira do neprepoznatljivosti. Prije nekoliko godina, moja djeca i ja posjetili smo mjesto mučeništva svetog Thomasa Becketa u katedrali Canterbury. Dok smo šaptali nekoliko zagovora ovom velikom branitelju slobode Katoličke Crkve od državnog uplitanja Henrika II., prišao nam je kanonik katedrale i u svečanim tonovima izjavio: „To je ono što se dogodi kada kombinirate Crkvu i državu!“

Odvajanje Crkve i države trebalo bi biti anatema pravom svjetovnom i duhovnom poretku, pa se, ponovno, kao i kod dogme extra Ecclesiam nulla salus te problema LGBT zajednice, ideja Kristovog kraljevstva okreće protiv nas. Prihvaćajući odvojenost Crkve i države, država sada mora izmišljati vlastiti moral, koji se pretvara u represivne zakone. Uplitanje vlada u moralni život njihovih građana, što je nekada bila nadležnost Crkve, sada je toliko uobičajeno da malo tko na to uopće obraća pažnju. Mjera koja promiče prava LGBT zajednice predstavlja uvjerljiv primjer ovog naopako postavljenog uplitanja političara u društveno kraljevstvo Isusa Krista. Da bi dovršili ovu inverziju, Crkva nakon Drugog vatikanskog sabora prihvaća svjetovne vrijednosti vlada, poput klimatskih promjena, socijalne pravde i vjerske slobode. Možemo li zamisliti što bi se dogodilo kada bi Papa ponovno proglasio doktrinu društvenog kraljevstva Isusa Krista?

Proglašenje nekih katoličkih doktrina danas bi pozvalo na zatvorske kazne različite duljine, pa tako dijelovi katoličkog života postaju podložni izmjenama kako bi se uskladili s javnim mišljenjem, koje drži da su sve religije jednako valjane. Ovo popularno stajalište također plaši crkvene vlasti i čini osnovu trenutnih napada na latinsku misu. Zamislite da je ponovno uvedu obvezno? To je nemoguće jer bi time Crkva dobila jedinstvenost i fizički identitet potpuno suprotan duhu modernog svijeta. Danas svjedočimo napadima čak i na one katolike koji jednostavno ‘vole’ latinsku misu i spremni su prihvatiti nove orijentacije. Ne, moraju uništiti tu misu, a to je ono što Sveti Otac nastoji postići ismijavanjem njezinih pristaša u svojoj posljednjoj knjizi Nada. Ta knjiga je početna salva, koja možda najavljuje potpuni zabranu latinske mise.

Dok Sveti Otac promiče svjetovne vrijednosti, zna da je siguran jer sedevakantistički pokret ne predstavlja značajnu prijetnju. S druge strane, kada bi ponovno iznio katoličku doktrinu u njezinoj vječnoj čistoći, njegov bi položaj bio vrlo nesiguran, jer bi ga većina biskupa i vjernika vjerojatno napustila. Pitanje je: postoje li među katoličkom hijerarhijom oni koji su spremni patiti za vjeru, poput svetog Thomasa Becketa, suočeni s pretežno neprijateljskim vladama koje samo odražavaju javno mišljenje? Čini se da ih nema. Možemo se samo nadati i moliti da Bog sam riješi ovaj problem, možda tako što će nam poslati drugu svetu Tereziju Avilsku. S čisto ljudskog gledišta, ova kriza je nerješiva i zahtijeva božansku intervenciju, za koju se moramo svakodnevno moliti, držeći se za naše krunice.

Joseph Bevan

Veljača 2025.

https://rorate-caeli.blogspot.com/2025/ ... .html#more

Franjo se opet suprotstavlja katolickom nauku i izmislja neki svoj i jos zapovijeda da taj izmisljeni franjin nauk moraju slijediti

U neuobičajenom potezu, papa Franjo je pisao američkim katoličkim biskupima kritizirajući “veliku krizu” izazvanu politikama administracije Donalda Trumpa u vezi s ilegalnom imigracijom te pozivajući biskupe da “blisko surađuju” s migrantima.

Pozivajući se na “ove osjetljive trenutke koje živite kao pastiri Božjeg naroda koji zajedno hodi u Sjedinjenim Američkim Državama,” Franjo je poslao pismo cijelom američkom episkopatu, koje je objavljeno bez prethodne javne najave.

Tekst, potpisan osobno od pape, čini se kao izravno protivljenje politici predsjednika Donalda Trumpa u rješavanju pitanja ilegalne imigracije, kao i nedavnim komentarima potpredsjednika JD Vancea o “ordo amoris.”

“Pomno sam pratio veliku krizu koja se odvija u Sjedinjenim Državama s pokretanjem programa masovnih deportacija,” izjavio je papa Franjo.

Nakon inauguracije 20. siječnja, Trump je brzo proveo mjere za rješavanje “krize na granici,” čije su aktivnosti predvođene od strane njegovog povjerenika za granicu, Toma Homana.

Na svojoj prvoj konferenciji za novinare, nova glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt izjavila je kako su “svi” ilegalni imigranti uhićeni od strane američke Imigracijske i carinske službe (ICE) kriminalci “jer su ilegalno prekršili zakone naše zemlje, i prema tome, za ovu administraciju su kriminalci.”

Međutim, papa Franjo je to odbacio, iako je priznao pravo nacije da štiti svoje “zajednice” od nasilnih kriminalaca:

“Ispravno formirana savjest ne može ne donijeti kritički sud i izraziti neslaganje s bilo kojom mjerom koja prešutno ili izričito izjednačava ilegalni status nekih migranata s kriminalom. Istovremeno, mora se priznati pravo nacije da se brani i štiti zajednice od onih koji su počinili nasilne ili ozbiljne zločine u zemlji ili prije dolaska.”

Papa je istaknuo kako deportacija pojedinaca “narušava dostojanstvo mnogih muškaraca i žena” ako su napustili svoju domovinu zbog “ekstremnog siromaštva, nesigurnosti, iskorištavanja, progona ili ozbiljnog pogoršanja okoliša.”

Dok je branio pravo na politike koje reguliraju “uređenu i zakonitu migraciju,” papa Franjo je izjavio kako “ovaj razvoj ne može doći na temelju privilegija nekih i žrtvovanja drugih.”

Također se izravno osvrnuo na Vanceove komentare o “ordo amoris” – čvrsto katoličkom učenju o hijerarhiji, ili redu ljubavi, koji počinje s obitelji i širi se na širu zajednicu i svijet, principu kojeg su branili grčki filozofi i katolički teolozi poput sv. Augustina i Tome Akvinskog.

Ponavljajući pojam “beskonačnog dostojanstva” čovjeka, Franjo je naglasio da bi na temelju tog dostojanstva svi ljudi trebali biti voljeni u istoj mjeri, na isti način:

“Kršćani vrlo dobro znaju da samo potvrđivanjem beskonačnog dostojanstva svih naša vlastita osobnost i identitet kao zajednica dostižu zrelost. Kršćanska ljubav nije koncentrično širenje interesa koje se malo po malo proteže na druge osobe i grupe. Drugim riječima, ljudska osoba nije samo pojedinac s relativno proširenim filantropskim osjećajima!”

Zaključno, papa Franjo je pozvao američke biskupe da više rade na podršci migrantima i izbjeglicama kroz “proklamiranje Isusa Krista i promicanje temeljnih ljudskih prava.” Također je apelirao na širu Crkvu u SAD-u, pozivajući katolike da “ne podlegnu narativima koji diskriminiraju i uzrokuju nepotrebnu patnju našoj migrantskoj i izbjegličkoj braći i sestrama.”

Kad će ovaj papa više krepat hebo on svoju m. Ima 89 godina, što čeka više??!

Ceka jos malo da unisti sta nije unistio

Inace zanimljivo je da se Franjo agresivno poziva na pojam "beskonacno ljudsko dostojanstvo" sto je zapravo ni vise ni manje nego pojam kojega je on sam izmislio, i nije dio uciteljstva katolicke Crkve, stovise u potpunoj je suprotnosti sa Ucenjem otaca

A sad razmotrimo zasto je taj nauk u suprotnosti sa katolickim ucenjem, odnosno zasto uopce ne postoji.

Samo božansko dostojanstvo je strogo beskonačno

Deklaracija „Dignitas Infinita“ počinje tvrdnjom da je „dostojanstvo neizmjerno, neotuđivo utemeljeno u samom biću, pripada svakoj ljudskoj osobi“ te je dostojanstvo, prema Deklaraciji, „potpunosti prepoznatljivo i samom razumu“. Druga tvrdnja gotovo je jednako upečatljiva kao i prva, jer je početni redak Deklaracije zapravo radikalno kontraintuitivan. Ovo filozofsko-teološko tumačenje izraza „beskonačno dostojanstvo“ može se primijeniti samo na Boga.

Ili razmotrite atribute koji ljudima daju posebno dostojanstvo, kao što su autoritet, dobrota ili mudrost, tamo gdje se savršenije očituju ti atributi, to je njihovo dostojanstvo veće. Može li se za osobu reći da posjeduju „beskonačnu vlast“, „beskonačnu dobrotu“ ili „beskonačnu mudrost“? Očito ne, i očito je samo Bogu taj kojemu se mogu pripisati ovi atributi. Dakle, kako ljudska bića mogu imati beskrajno dostojanstvo?

Sv. Toma Akvinski primjećuje da „dostojanstvo božanske naravi nadmašuje svako drugo dostojanstvo“ (Summa Theologiae I, q. 29, a. 3). Naravno, Bog ima beskrajno dostojanstvo. Dakle, ako njegovo dostojanstvo nadmašuje naše, kako bismo uopće mogli imati beskrajno dostojanstvo? Akvinski također primjećuje da se dostojanstvo ljudske naravi povećava zahvaljujući njezinu sjedinjenju s Kristom u Utjelovljenju (Summa Theologiae III, q. 2, a. 2). Kako bi onda po svojoj naravi čovjek mogao imati beskonačno dostojanstvo? Doista, Akvinski izričito poriče da je ljudsko dostojanstvo beskonačno, napominjući da „ni jedan puki čovjek nema beskonačno dostojanstvo potrebno da pravedno zadovolji uvredu protiv Boga“, zbog čega su Kristovo utjelovljenje i muka bili neophodni (De Rationibis Fidei, c. 7).

Također, Toma Akvinski dopušta da postoje bića osim Boga koja mogu imati beskrajno dostojanstvo te piše sljedeće:

Iz činjenice da je (a) Kristova ljudska narav sjedinjena s Bogom, i da je (b) stvorena sreća uživanje u Bogu, i da je (c) Blažena Djevica Majka Božja, slijedi da oni imaju beskonačno dostojanstvo koje proizlazi iz beskrajne dobrote koja je Bog (Summa Theologiae I, q. 2, a. 6)

No imajte na umu da beskonačno dostojanstvo, o kojem je ovdje riječ, proizlazi iz određenog intimnog odnosa s Božjim beskonačnim dostojanstvom – uključujući Utjelovljenje i Marijino božansko majčinstvo – a ne iz ljudske naravi kao takve.

Relevantne su i Akvinčeve opaske o beskonačnosti. On kaže da „osim Boga ništa ne može biti beskonačno“, jer „je protiv prirode stvorene stvari da bude apsolutno beskonačno“ tako da „On ne može ništa učiniti da bude apsolutno beskonačno“ (Summa Theologiae I, q. 7, a. 2). Kako bi onda ljudska bića po prirodi (naravi) mogla imati beskrajno dostojanstvo?

Istina je da Akvinski također drži da se za neke stvari može reći da su beskonačne (Summa Theologiae I, q. 7, a. 2). Ali ni na koji način ne pruža model za tumačenje ideje da ljudska bića imaju „beskonačno dostojanstvo“. Akvinčevi primjeri su anđeli i materija (ljudska bića). Za anđele se može reći da su beskonačni u slobodnom smislu riječi ukoliko nisu ograničeni materijom. Ali ljudska bića, koja po prirodi imaju fizička tijela, ograničena su materijom.

Sama materija je beskonačna u smislu utoliko što može poprimati jednu formu za drugom bez završetka, barem u načelu. Na primjer, određeni komad drveta sada može biti radni stol, zatim stolica, zatim zid, i tako u nedogled. Ali u bilo koje određeno vrijeme, nema beskonačan broj oblika. Očito, dakle, ovo ne daje nikakav model koji bi mogao reći da ljudsko biće ima beskrajno dostojanstvo.

Najdobrotvornije tumačenje koje se može dati tvrdnji Deklaracije da ljudska bića imaju „beskonačno dostojanstvo“ jest da je hiperbolična, s namjerom da prenese prirodu (narav) ljudskog dostojanstva na zadivljujući način. U ovom čitanju, riječi poput „velike“, „ogromne“ ili „neizmjerne“ mogle bi jednako dobro poslužiti za prenošenje onoga što Deklaracija želi reći.

Problem s ovim je, međutim, što Deklaracija nastavlja izvlačiti zaključke iz uvodne premise koji ne bi uslijedili da se izraz „beskonačno dostojanstvo“ čita na drugačiji način. Kaže nam da su, budući da je ljudsko dostojanstvo beskonačno, prakse poput ubojstva, pobačaja, eutanazije i slično zabranjene „izvan svih okolnosti“, „izvan svake okolnosti”, „u svim okolnostima“, „bez obzira na okolnosti“ itd. Ovo ne bi nužno slijedilo ako je ljudsko dostojanstvo samo „veliko“ ili „ogromno“. Nečije dostojanstvo može biti veliko, golemo ili neizmjerno, a ipak se ne može zadržati u svim okolnostima.

Stoga, ako ne shvaćate „beskonačni“ dio Dignitas Infinite ozbiljno, tada gubite osnovu za ozbiljno shvaćanje dijelova „izvan svih okolnosti“. Čitanje ‘hiperbole’ – iako dobrotvorno, s obzirom na probleme s pojmom beskonačnog ljudskog dostojanstva – jednostavno potkopava cijelu poantu dokumenta.

To nema velike važnosti kada se radi o održavanju tradicionalne crkvene osude ubojstava, pobačaja, eutanazije i slično. Jer postoje savršeno dobri argumenti tradicionalnog naravnog prava protiv ovih stvari koji ne zahtijevaju nikakvo pozivanje na ideju da ljudska bića posjeduju „beskonačno dostojanstvo“. Ako novi argument Deklaracije ne funkcionira, nema štete. Ionako nije potreban.

Međutim, postoji jedan zaključak Deklaracije koji zahtijeva problematičnu početnu premisu. I to je nova tvrdnja da „smrtna kazna… krši neotuđivo dostojanstvo svake osobe, bez obzira na okolnosti“. Na temelju ove tvrdnje Deklaracija „Dignitas Infinita“ smrtnu kaznu spaja s ubojstvom, pobačajem, eutanazijom i drugim činima koje su uvijek i intrinzično zle po svojoj prirodi, a ne samo zbog okolnosti.

Ovaj nauk nije ništa manje alarmantan od tvrdnje da ljudska bića posjeduju beskonačno dostojanstvo, jer je u suprotnosti s jasnim i dosljednim učenjem Svetog pisma, crkvenih otaca, prethodnih papa i naučiteljstva Crkve. A do nje se dolazi upravo putem ideje da je ljudsko dostojanstvo beskonačno, tako da ono „prevladava u i izvan svake okolnosti, stanja ili situacije s kojom se osoba ikada može susresti“. Upravo ova ekstremna tvrdnja o ljudskom dostojanstvu temelji očitu prosudbu Deklaracije da prijestupnik nikada ne može biti pogubljen bez obzira na to koliko su izopačeni njegovi postupci i bez obzira na to koliko je opasan.

Budući da bi takav ekstremni sud bio u sukobu sa Svetim pismom i tradicijom, Crkva će ga morati odbaciti. I to predstavlja dodatni razlog za odbacivanje ekstremne tvrdnje o ljudskom dostojanstvu kao nečem beskonačnom.

Edward Feser


Dakle Franjo je jos jednom sam sebe ponizio pokazujuci da katolicki nauk bolje poznaje laik JD Vance, nego papa

Neće se ništa promijeniti biološkim putem.

Samo će ga zamijeniti mlađi i vitalniji, a dugoročni kurs je već određen i betoniran...

Nije, jer da tako to bi značilo da je sotona pobijedio.

I za ovo što Franjo radi bi prije 20 godina govorili da se nikada neće dogoditi jer bi to značilo da je "sotona pobijedio", pa se evo događa i nikom ništa. Ili prije 100 godina za II. vatikanski koncil.

Ta linija "sotonine pobjede" se stalno pomjera.

Zna se točno što bi bila sotonina pobjeda.
Franjo kao takav je odraz krize unutar Crkve, ali to nije nažalost ni prva a bome ne će biti niti zadnja kriza.

Ali nakon svake krize smo izašli daleko jači, tako će biti i ovaj put.

Ti potpuno zanemarujes Bozju intervenciju. U Atanazijevo vrijeme sva je Crkva bila zarazena arijanizmom pa je nakon dugo vremena arijanizam potpuno pobjedjen.

Točno, sotona napada crkvu već 2000 godina, a neki misle da je to eto tek od jučer.
Prva bitka je bila protu gnostika odnosno gnosticizma.

Što?




Je li u to vrijeme rimski papa promicao arijanizam u svojim enciklikama (službeni magisterij btw) i mijenjao crkveni nauk u tom smjeru? Je li se u to vrijeme sastajao ekumenski koncil koji potvrđuje i promiče arijanizam? Žao mi je, ali nemate povijesnog presedana za ovo što se događa u KC zadnjih 60 godina.

I da, jedina vam nada ostaje nekakva božanska intervencija, s tim da pritom zanemarujete mogućnost da možda katoličanstvo nije prava vjera i da Boga možda nije briga u kojem smjeru će se razvijati KC u budućnosti. Ali to je neka druga tema...




Svaka religija ima to u svojem narativu. Neprijatelj napada, a mi opstajemo...

A objektivno se sve prilagođavaju okolnostima i ljudskim trendovima.

Pa realno jest. Cak je mutno je li ga papa ekskomunicirao zbog nicejskog vjerovanja ili cega drugog. Inace usprkos nicejskom saboru arijanizam je prihvacan (moguce i od samog pape) svakako od mnogih biskupa. Toliko se bio prosirio na crkvu da je skoro citav Zapad i Istok bio arijanski


Nakon Aleksandrove smrti, Atanazije je 328. godine postao njegov nasljednik kao biskup Aleksandrije, te je odmah pokazao svoju odlučnost u odbijanju svakog kompromisa u odnosu na arijanske teorije što ih je Nicejski sabor osudio. Njegova nepopustljivost, žilava a pokatkad i izrazito tvrda, protiv svih koji su se usprotivili njegovu izboru za biskupa i posebice u odnosu na protivnike Nicejskoga simbola, priskrbila mu je neumoljivo neprijateljstvo arijanaca i filoarijanaca. Unatoč ishodu sabora, uskoro su oni počeli nadvladavati, pa je čak i sam Arije bio rehabilitiran. [b]Usto, imali su na svojoj strani političke razloge samog cara Konstantina, a potom i njegova sina Konstancija II., koji ga je naslijedio na prijestolju.

Arijanska kriza, za koju se mislilo da je riješena u Niceji, nastavila se tako kroz više desetljeća, provlačeći Crkvu kroz teške događaje i bolne podjele. Unutar trideset godina, između 336. i 366., Atanazije je pet puta bio prisiljen napustiti svoj grad, provevši sedamnaest godina u progonstvu i trpeći poradi vjere. No za svojih prisilnih izbivanja iz Aleksandrije, ovaj je biskup našao načina da na Zapadu, isprva u Treviru, a potom u Rimu, podrži i proširi nicejsku vjeru ali i ideale monaštva, što ih je u Egiptu primio veliki pustinjak Antun čijem je životnom izboru Atanazije uvijek bio blizak. Kad je konačno bio vraćen u svoj grad, biskup Aleksandrije mogao se posvetiti smirivanju vjerskih prilika i preustrojavanju kršćanskih zajednica. [/b]

Svatko ima mišljenje, što ne znači da je svako točno.
Samo i jedino (biblijsko) judeokršćanstvo daje odgovore u skladu sa logikom.

Inace o burnoj povijesti Crkve pisao je Ratko Peric pa se isplati citati

Honorije I. papa – Anastazije antipapa – Focije patrijarh
https://www.vjeraidjela.com/honorije-i- ... patrijarh/

https://www.vjeraidjela.com/tri-glave-u ... o-papizma/

Bas je napeta ta povijest Crkve, a Ratko to super iznosi. Sve nas to uci da je Crkva na zemlji zaista vojujuca: Nema mira. Vjecno je vojevati


Papa Liberije (352.-366.) bio je Rimljanin.

Izabran je za Papu 352. godine. Došao je na čelo Crkve u vrijeme kada je postojao konkretan razdor između Istoka i Zapada zbog stajališta biskupa prema nicejskoj formuli: Zapadni biskupi, s Papom na čelu, čvrsto stoje uz nicejsku formulu, dok se Istočnjaci sve više udaljuju i tvrde da Sin Božji nije istobitan nego sličnobitan s Ocem, ugrožavajući istinu Isusova božanstva.

Carska je politika imala velik udio u rješavanju religioznih pitanja, i to u korist arijanaca protiv kojih je i definirana dogma. Kada je Konstans bio ubijen, a uzurpator Magnencije pobijeđen, opet je na čelo carstva došao samo jedan car, Konstancije, 350. godine, prijatelj arijanaca iz političkih motiva. Car se dao na dogmatsko pomirenje istočnih i zapadnih biskupa.

U raspravu se uključio i papa Liberije koji se držao Nicejskoga simbola i želio da taj Simbol vjere bude jednako prihvaćen i na Istoku i na Zapadu. On je zamolio cara da u Akvileji, u sjevernoj Italiji, sazove pokrajinsku sinodu na kojoj bi se potvrdila nicejska dogma. Car je 353. godine sazvao sinodu ne u Akvileji, nego u Arlesu, u Galiji, gdje se on privremeno nalazio, i gdje su biskupi, po carevu diktatu, osudili pravovjernog Atanazija i time ugrozili Nicejsko vjerovanje. Čak su pod pritiskom i Papini legati potpisali tu osudu! Koji biskupi to nisu htjeli potpisati – u progon!

Papa je Liberije ponovo iz istih motiva zamolio cara Konstancija da upriliči sinodu u Milanu, što je car učinio 355. godine. Skupilo se oko 300 biskupa. Hrabri car izjavio: „Što mi bude volja, to će biti kanon!“ Car je ponovio svoj čin iz Arlesa: Koji su osudili Atanazija, nastavili su biskupovati; a koji su se tomu protivili, protjerani su sa svojih sjedišta. Trojici od tih protjeranih pravovjernika pismom se obraća papa Liberije hvaleći njihovu hrabrost i moleći ih da se mole za njega da odoli sličnu progonu koji se i nad njim naoblačio, da se odupre većim ranama – „graviora vulnera“,[9] koje mu prijete.

Protjeran i Papa (355.-357.). I doista car je 355. godine poslao svoga izaslanika biskupa Euzebija papi Liberiju da zaište od njega potpis protiv Atanazija! Kako Papa nije htio pristati, naređen mu je izgon iz Rima u Beroju, Staru Zagoru, nadbiskupiju u Traciji, na tromeđi tursko-grčko-bugarskoj, gdje ga je „obrađivao“ mjesni nadbiskup Demofil, izraziti filoarijanac.

Feliks, antipapa (355-365).

Dok je papa Liberije bio u izgnanstvu, car se pobrinuo i požurio da na Papino prijestolje dođe njegov čovjek u osobi arhiđakona Feliksa, kojega su u carskoj palači u Milanu zaredili biskupi odani caru i arijanizmu. Novi je papa Feliks, odnosno antipapa, uspostavio i neku vrstu svoje uprave i pratnje u Rimu.

U to doba održana je sinoda u Sirmiju, današnjoj Srijemskoj Mitrovici, 357. godine, gdje su biskupi odustali od nicejske formule homoousios – istobitan, što su pravovjerni biskupi na zapadu nazvali „sirmijskom blasfemijom“ ili bogohulom.

Kao što su se na doktrinarnom i političkom planu događali neočekivani obrati, tako je i u progonu papa Liberije doživio svoj „obrat“. Papa piše raznim biskupima da se kod cara zauzmu za nj da izađe iz „goleme nevolje“ – „de tristitia magna“.[10] Nakon dvije godine zatočeništva Papa potpisuje osudu Atanazijevu, što prije nije htio učiniti. Ali samo se tako papi Liberiju, poraženu i poniženu, mogao otvoriti put prema Rimu, gdje je već kao papa bio zakoračio carski kandidat Feliks, početkom 356. godine.

Liberije je izišao iz progona, ali samo do Sirmija, gdje je održana nova pokrajinska sinoda, 358., na kojoj je sudjelovao i Papa, koji je osudio nicejsku formulu, tj. potpisao „sirmijsku blasfemiju“!

I sinoda i car, ne znajući što bi sada s Liberijem, koji se „popravio“, napišu pismo u Rim da prime papu Liberija zajedno s „papom“ Feliksom – a nijedan ne želi biti emeritus! – da obojica zajedno upravljaju Apostolskom Stolicom s jednakim „biskupskim dostojanstvom“.[11] Ni to se nikada prije nije ni čulo, ni dogodilo. Kako narod i kler rimski nije htio ni čuti ni prihvatiti takvo čudovišno i besmisleno stanje – nego je danima ponavljao: „Jedan Bog, jedan Mesija, jedan Biskup!“ – potjeraju Feliksa protupapu iz Rima, a prime Liberija kao jedinoga Papu.

Feliks je još jednom pokušao na svoju ruku doći u Rim i zasjesti u crkvi sv. Marije u Trasteveru, ali je opet bio prognan.

Svoj je pravi „trijumf“ Feliks doživio tek nakon svoje blažene smrti, ironijom povijesti: ubrojen je, zabunom, ne samo u popis zakonitih redovitih papa, nego ravno i u popis svetaca, štoviše mučenika, pa je nastala prava pomrčina. O tome piše i suvremeni svakogodišnji Annuario Pontificio, 2020.: „Pogrješno zamijenjen s jednim svetim Feliksom, mučenikom rimskim, uzeo je mjesto kao sv. Feliks II. u nizu Rimskih prvosvećenika, određujući pogrješno brojenje zakonitih papa Feliksa III. i IV. i antipape Feliksa V., koji bi trebali biti dotično: II., III. i IV.“[12] Snađi se!

Sinoda u Riminiju.

Da dovede u red i samu doktrinu, car je još jednom, 359. godine, sazvao sinodu, ovaj put u Riminiju, kamo su došli zapadni biskupi, a istočni su vijećali odvojeno, na svojoj sinodi u Seleuciji. Zapadni su opet prionuli uz nicejsku formulu o Sinu kao istobitnu s Ocem, a istočni uz arijevsku formulu: sličnobitan s Ocem.

Nakon careve smrti (361.) papa je Liberije ponovo prihvatio pravovjernu nicejsku formulu, ali je svojim postupcima pokazao koliko je bio strašljiv i popustljiv pred carskim ediktima i progonima. Umro je 366., a njegov suparnik Feliks godinu dana prije, 365.

Liberije je zbog svoga glavinjanja i doktrinarna zamagljivanja prekinuo niz od dotadašnjih 35 Papa redom svetaca. Niti mu se našao nasljednik da uzme njegovo ime.

Eto, neka vam ti analogni povijesni primjeri budu utjeha i kada u Vatikan zasjedne prvi papa lezbijka za 50 godina, možda i prije.

Žaba je ionako odavno skuhana.



Naravno.

Što bi rekao Bruce Willis - Mišljenje je kao šupak. Ima ga svatko.

Papino katastrofalno pismo o imigraciji

U pismu koje je navodno napisano kako bi podržalo biskupe SAD-a, papa Franjo im je zapravo znatno otežao situaciju. U svom pismu o imigracijskoj politici Trumpove administracije, Papa iznosi argument koji je slabo informiran, lako osporiv i vjerojatno će podijeliti američke katolike. To je rasprava koju američka hijerarhija ne može dobiti. I, ne slučajno, argument koji Papa iznosi značajno se razlikuje od najnovijih izjava promišljenijih američkih prelata.

Je li neki moderni Papa ikada napisao izjavu tako oštro kritičnu prema politici suverene države? Ako jest, promaklo mi je. Enciklika Mit Brennender Sorge nedvosmisleno je osudila nacističku rasnu ideologiju, ali papa Pio XI. u tom se dokumentu usredotočio na načela, a ne na specifične javne politike. Postoji presedan za papinsko pismo kojim se opominje američka hijerarhija, naravno, ali u Testem Benevolentiae papa Lav XIII. također je govorio općenitim pojmovima—toliko općenitim da su „amerikanisti“ koje je želio ukoriti mogli (i jesu) odgovoriti da se Papine opomene ne odnose na njih.

To nije slučaj s pismom pape Franje. Nema sumnje da je imao namjeru kritizirati Trumpovu administraciju, a posebno njezine planove za deportaciju ilegalnih imigranata. Također, svatko tko prati američku političku scenu ne može propustiti primijetiti Papinu namjernu kritiku katoličkog političara, potpredsjednika J.D. Vancea.

Kad su smatrali potrebnim intervenirati u političkim raspravama, prethodni su Pape mudro ograničavali svoje izjave na iznošenje moralnih načela. Uostalom, primjena tih načela na konkretne okolnosti u sekularnom svijetu posao je laika, dok je na političkim vođama da donose razborite odluke o javnim politikama. Nepogrešivost učiteljskog autoriteta Crkve ne proteže se na političke rasprave. Zapravo, kada prelati postanu stranački nastrojeni, rezultati su obično štetni: za društvo, za Crkvu ili vrlo vjerojatno za oboje.

Koja načela dolaze prva?

Ako je Papin primarni cilj obrana ljudskog dostojanstva i razotkrivanje nepravde, znakovito je da je ovo pismo—najjača politička izjava njegova pontifikata—uputio američkim biskupima. Mogao je, primjerice, osuditi nepravde koje čini komunistički režim u Kini: gušenje demokracije i vjerskih sloboda, brutalno postupanje prema etničkim manjinama i (budući da je papa Franjo duboko zabrinut za „naš zajednički dom“) strašan stupanj onečišćenja okoliša. No ovaj Papa ostao je nijem o nepravdama u Kini. Zapravo, pod njegovim vodstvom Vatikan je učinio sve da se dodvori kineskom vodstvu, dok je jedan od Papinih ključnih saveznika Kinu čak naveo kao model katoličkog socijalnog nauka!

A ako je Papa želio primijeniti načela katoličkog socijalnog nauka na američku scenu, zašto nikada nije osudio Bidenovu administraciju zbog globalne promocije pobačaja, istospolnih brakova i rodne ideologije? Papa Franjo se, na njegovu čast, često žalio na „ideološku kolonizaciju“ koju provode moćne nacije, namećući svoje destruktivne ideje zemljama u razvoju koristeći financijsku moć kao polugu za širenje seksualne revolucije. Pod vodstvom predsjednika Bidena, katolika, SAD je postao najmoćnija sila takve ideološke kolonizacije u svijetu.

Pod Bidenom (i njegovim prethodnikom, predsjednikom Obamom), moć savezne vlade također je upotrijebljena protiv katoličkih ciljeva na domaćem planu. SWAT timovi upadali su u domove mirnih pro-life aktivista; savezni tužitelji progonili su Male sestre siromašnih; državne agencije osnovane za borbu protiv diskriminacije ciljale su zdravstvene djelatnike koji su odbili sudjelovati u nemoralnim postupcima. Ali papa Franjo nikada nije povezao te točke.

Zašto onda ovako oštar stav prema novoj administraciji, samo nekoliko tjedana nakon što je Trump preuzeo dužnost? Neki Papini pristaše tvrde da je potpredsjednik Vance prvi napao, odgovarajući biskupima koji su kritizirali novi pristup ilegalnoj imigraciji. No Vance zasigurno nije prvi katolički političar koji je uzvratio kritikom crkvenih dužnosnika. U prošlosti su istaknuti demokrati, poput pokojnog Teda Kennedyja i Nancy Pelosi, otvoreno kritizirali crkveno učenje, primjerice o nemogućnosti ređenja žena.

U suprotnosti s crkvenim naukom

Papa Franjo na vrlo čvrstom tlu kada naglašava nepokolebljivu predanost Crkve ljudskom dostojanstvu. Nitko—ni u Katoličkoj Crkvi ni u Trumpovoj administraciji—ne bi se trebao protiviti tom načelu. No Papina iskrivljena primjena tog načela sada olakšava njegovo odbacivanje.

SAD je povijesno bio velikodušan u prihvatu imigranata, i većina nas ima razloga slaviti tu velikodušnost. Kip slobode simbolizira američku spremnost na prihvaćanje novih građana. No postoje granice imigracije koje društvo može podnijeti—granice koje su dobro utvrđene u katoličkom socijalnom nauku, koji uči da nacija ima pravo štititi svoj narod i svoju kulturu. Gdje bi se te granice trebale povući? To je razborito pitanje, na koje najbolje mogu odgovoriti građani i njihovi vođe, a ne netko tko živi 4000 milja daleko.

Čak i papa Franjo u ovom pismu priznaje da „treba priznati pravo nacije da se brani i štiti zajednice od onih koji su počinili nasilne ili teške zločine.“ No zatim inzistira na tome da netko tko prekrši imigracijske zakone nije kriminalac. No manje od mjesec dana prije, Vatikan—čiji je papa Franjo vrhovni zakonodavac—pooštrio je kaznene mjere za ilegalni ulazak u grad-državu, predviđajući četverogodišnje zatvorske kazne i kazne od 25.000 dolara.

Anti-američka pristranost…

Ovo pismo nije samo Papina politička intervencija, već i dokument koji će vjerojatno imati negativne posljedice. Njegovi argumenti su manjkavi, a još gore, potiču Amerikance koji se s njim ne slažu da preispitaju njegov moralni autoritet, pa i autoritet Crkve u cjelini.

Papa Franjo ovom intervencijom dodatno komplicira položaj američkih biskupa, koji bi možda željeli zauzeti nijansiraniji pristup imigracijskoj politici. Ako im je cilj doista pomoći migrantima, ova Papina intervencija mogla bi imati suprotan učinak—otežavajući svaki pokušaj postizanja razumnog kompromisa.

Niti je Papino pismo prvi znak otvorenog neprijateljstva. Imenovanje kardinala Roberta McElroya nadbiskupom Washingtona i njegova kasnija izjava da Trump vodi „rat straha i terora“ bili su jednako jasni pokazatelji da Papa želi izravan sukob. Ovotjedno imenovanje novog nadbiskupa Detroita, Edwarda Weisenburgera, koji je ranije razmatrao mogućnost izopćenja katoličkih službenika na granici koji provode imigracijske zakone, još je jedan takav znak. (Je li ijedan američki prelati ikada predložio izopćenje za osiguravatelje koji isplaćuju naknade za sakaćenje djece ili za policajce koji odvode pro-life prosvjednike od vrata klinika za pobačaj?)

Pitanje deportacije imigranata nosi ozbiljne praktične izazove. Hoće li to štetiti obiteljima? Poremetiti zajednice? To su pitanja vrijedna rasprave, a neki američki biskupi ih i postavljaju—ali tek nakon što su dokazali svoju vjerodostojnost priznavanjem da je sadašnji američki imigracijski sustav nepopravljivo slomljen i da ga treba obnoviti.

Papa Franjo nanosi nepravdu Amerikancima kada piše da bi restriktivnija imigracijska politika bila „izgrađena na temelju sile“, sugerirajući da takva ograničenja koriste bogatima i moćnima na račun potrebitih. U stvarnosti, siromašni su ti koji žive u četvrtima gdje je kriminal porastao zbog imigrantskih kriminalnih bandi; mlade radničke obitelji se bore kako bi spojile kraj s krajem dok se natječu s imigrantima za radna mjesta i stanovanje. Bogati liberali nas uvjeravaju da se ne trebamo brinuti o troškovima usluga za imigrante jer „to si možemo priuštiti.“ Da, možemo, ali samo ako te troškove svalimo na ogromni savezni dug koji ćemo ostaviti svojoj djeci. Nije li spremnost da našoj djeci ostavimo dug koji već sada iznosi više od 300.000 dolara po osobi očito kršenje ordo amoris?

… što će potaknuti antikatoličke predrasude

Budući da je Papino pismo neskriveno politički dokument, trebalo bi ga procijeniti prema njegovim političkim učincima—koji će biti negativni. Papini su argumenti pogrešni. Još gore, oni izazivaju mnoge Amerikance koji se s njim ne slažu da preispitaju Papin moralni autoritet, kao i autoritet Crkve u cjelini.

Katolički prelati često ne prepoznaju golemi gubitak vjerodostojnosti koji je crkvena hijerarhija pretrpjela posljednjih godina zbog niza skandala. Papa Franjo je sam primjer toga. Na isti dan kada je objavljeno Papino pismo američkim biskupima, drugi naslovi u medijima ponovno su izvlačili na površinu štetne skandale biskupa Zanchette i „Uncle Teda“ McCarricka, koji su vrlo štetni za ovaj pontifikat. Sve dok svećenik Marko Rupnik ostaje u dobrom stanju, Papini kritičari imat će jednostavan odgovor na svaku neželjenu izjavu iz Rima.

I doista, „granični car“ Trumpove administracije, Tom Homan, koji je katolik, odgovorio je na Papino oštro pismo jednako oštrim riječima. „Imam oštre riječi za Papu,“ rekao je, dodajući da bi se poglavar Katoličke crkve „trebao pobrinuti da popravi Katoličku crkvu.“ Skandali unutar Vatikana možda nemaju izravnu vezu s američkom imigracijskom raspravom, ali itekako olakšavaju odbacivanje vatikanskog stajališta.

Možda je značajno to što u svojoj izjavi kojom je odgovorio na Papino pismo nadbiskup Timothy Broglio, predsjednik Konferencije katoličkih biskupa SAD-a, nije ponovio konkretne argumente koje je Papa iznio. Ponovno je potvrdio temeljno načelo da u promišljanju o problemima migranata „uvijek trebamo vidjeti Lice Krista.“ No, u svom kratkom odgovoru nije pokušao izvući konkretne praktične zaključke iz tog načela. Umjesto toga, s poštovanjem je zahvalio Papi „na vašoj molitvenoj podršci.“

Čitajući nadbiskupov odgovor, osjećam li blagi nagovještaj da američki biskupi žele da ih Papa podrži dok zauzimaju nijansiraniji pristup imigracijskoj raspravi? Nadam se da je tako.


https://www.catholicculture.org/comment ... migration/

Papa nije dobro, oglasio se Vatikan: https://www.index.hr/vijesti/clanak/pap ... ostalo_d_0

Možda si ga naslutio...