Naivna si ko mađarska sobarica.

Inače, Franji se jučer opet pogoršalo.

Voliš soliti pamet o blagoslovima itd., odnosno o nauku RKC.
Molim te ako možeš odgovoriti na ovo pitanje(samo zbog tebe ništa nisam boldala). A može i netko drugi ako hoće, ovo me zbilja zanima

u nebo vapijući grijesi:
Krv Abelova je svaka krv nedužnog čovjeka koja je prolivena u bezumlju, ratovima, abortusima.
Sodomski grijeh je seksualna perverzija, homoseksualnost, pedofilija.
Jauk potlačenog naroda u Egiptu je jauk svakog potlačenog i prognanog naroda sa svojih ognjišta.
Jauk stranca, udovice i sirote je grijeh bezosjećajnosti
Nepravda prema zaposlenom radniku je grijeh gramzivosti.

Hipotetska situacija:
Bračni par crkveno vjenčan, poduzetnici. Žive rastrošno, netko od njih ili oboje imaju ljubavnika/cu, a svojim zaposlenicima uskraćuju neka osnovna radnička prava, ajmo reći izrabljuju ih.
Taj bračni par na ulici sretne svećenika i od njega zatraži da ih blagoslovi, svećenik ih blagoslovi. Jel svećenik u tom slučaju blagoslovio grijeh, odnosno njihov grješan način života?

Prema Katekizmu Katoličke Crkve (br. 1867) postoje U nebo vapijući grijesi koje Bog posebno osuđuje. To su: Krv Abelova, Jauk potlačenoga naroda u Egiptu, Jauk stranca, udovice i sirote, Nepravda prema zaposlenom radniku i Sodomski grijeh. Ti grijesi vape, zovu i prizivaju Božju intervenciju i nikako ne mogu bili laki!
https://www.svjetlorijeci.ba/cetiri-u-n ... ki-grijeh/

Jest ako ih blagoslavlja kao par u izrabljivačkoj zajednici

Navela sam hipotetsku situaciju bračnog para koji živi u teškom grijehu(po KKC to je teški grijeh).

A ako to jest, kao što kažeš blagoslov grijeha, kako onda objasniti ovu poslanicu sv. Pavla?
”Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom! Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri! Nikome zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro pred svim ljudima!” (Rim 12, 9-18)

Iznimke potvrđuju pravila?

Navela sam hipotetsku situaciju bračnog para koji živi u teškom grijehu(po KKC to je teški grijeh).

A ako to jest, kao što kažeš blagoslov grijeha, kako onda objasniti ovu poslanicu sv. Pavla?
”Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom! Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri! Nikome zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro pred svim ljudima!” (Rim 12, 9-18)[/quote]

Gle, ako neka grupa ljudi osnuje udrugu za progon kršćana, onda nećeš blagosloviti tu udrugu.

Možeš blagosloviti njih pojedinačno, i moliti za njihovo obraćenje, ali ne možeš blagosloviti organizaicju, instituciju, kojoj je SVRHA činjenje grijeha.

Isto tako ne možeš blagosloviti ispspolni par kao PAR, jer time blagoslivljaš savez sklopljen radi počinjenja grijeha.

Možeš ih blagosloviti kao pojedince, i trebaš, i moliti za njihovo obraćenje, ali ne kao istospolni par. Time blagoslivljaš njihov savez sklopljen radi počinjenja grijeha.

Papa relativist je napravio tu veliko zlo, ali bojim se da će nakon njega biti i gore, ako Duh Sveti ne intervenira natprirodnom silom na kardinalski zbor.

A pravilo je?

Gle, ako neka grupa ljudi osnuje udrugu za progon kršćana, onda nećeš blagosloviti tu udrugu.

Možeš blagosloviti njih pojedinačno, i moliti za njihovo obraćenje, ali ne možeš blagosloviti organizaicju, instituciju, kojoj je SVRHA činjenje grijeha.

Isto tako ne možeš blagosloviti ispspolni par kao PAR, jer time blagoslivljaš savez sklopljen radi počinjenja grijeha.

Možeš ih blagosloviti kao pojedince, i trebaš, i moliti za njihovo obraćenje, ali ne kao istospolni par. Time blagoslivljaš njihov savez sklopljen radi počinjenja grijeha.

Papa relativist je napravio tu veliko zlo, ali bojim se da će nakon njega biti i gore, ako Duh Sveti ne intervenira natprirodnom silom na kardinalski zbor.[/quote]

Gle, ako neka grupa ljudi osnuje udrugu za progon kršćana, onda nećeš blagosloviti tu udrugu.

Možeš blagosloviti njih pojedinačno, i moliti za njihovo obraćenje, ali ne možeš blagosloviti organizaicju, instituciju, kojoj je SVRHA činjenje grijeha.

Isto tako ne možeš blagosloviti ispspolni par kao PAR, jer time blagoslivljaš savez sklopljen radi počinjenja grijeha.

Možeš ih blagosloviti kao pojedince, i trebaš, i moliti za njihovo obraćenje, ali ne kao istospolni par. Time blagoslivljaš njihov savez sklopljen radi počinjenja grijeha.

Papa relativist je napravio tu veliko zlo, ali bojim se da će nakon njega biti i gore, ako Duh Sveti ne intervenira natprirodnom silom na kardinalski zbor.[/quote]



Na hipotetsku situaciju:

Bračni par crkveno vjenčan, poduzetnici. Žive rastrošno, netko od njih ili oboje imaju ljubavnika/cu, a svojim zaposlenicima uskraćuju neka osnovna radnička prava, ajmo reći izrabljuju ih.
Taj bračni par na ulici sretne svećenika i od njega zatraži da ih blagoslovi, svećenik ih blagoslovi. Jel svećenik u tom slučaju blagoslovio grijeh, odnosno njihov grješan način života?

Tvoj odgovor je bio:
Jest ako ih blagoslavlja kao par u izrabljivačkoj zajednici

Možeš li taj svoj odgovor teološki potkrijepiti.
Ponavljam; bračni par, crkveno vjenačni, žive u stanju teškog grijeha, na ulici sretnu svećenika i zatraže blagoslov. Svećenik ih blagoslovi.
Što svećenik u toj hipotetskoj situaciji blagosilja?
Osobe ili grijeh koji čine?

Vezano za ovu poslanicu sv. Pavla.
Molit ću odgovor na par pitanja(da bismo mogli dalje).
Što je blagoslov?
Kome je više potreban blagoslov; grješniku/cima ili uvjetno rečeno pravednicima(bezgrješnima)?

Kako tumačiš ove riječi sv. Augustina: crkva nije svratište za svece nego bolnica za grješnike?

Jel Bog blagoslovio ljude nakon ljudskog pada u grijeh?

Kao pojedince.

Ne kao organizaciju kojoj je srha grjiješiti.

Dobro si me nasmijao. Hvala ti

Za razliku od prethodnika Ivana Pavla II i Benedikta XVI, Franjo ne odusevljava muskarce za svecenickim pozivom. Naime za njeogvog pontifikata dogadja se stalni pad svecenickih kandidata, ali se povecava broj karijerista (biskupa)

Zabrinjava smanjenje broja svećenika (2023. diljem svijeta bilo ih je 406.996, a to je 734 manje nego 2022., prema službenim podatcima Svete Stolice); i slobodni pad broja bogoslova (prema istoj vatikanskoj statistici, od 2012. bilježi se stalni pad; i spustio se sa 108.481 u 2022. na 106.495 u 2023.). S druge strane, broj biskupa porastao je s 5.353 u 2022. na 5.430 u 2023. godini. U žurbi Rima da „ostavi sve dobro zavezano“ za vremena koja dolaze, nastavlja se imenovati istomišljenike. Čini se da se jalovost svojstvena progresivizmu u svećeničkim zvanjima ne odnosi na biskupska. Pogotovo ako – unatoč upornim kritikama o „karijerizmu” – dolaze od poznatih beskrupuloznih penjača na društvenoj ljestvici.

„Duh Sabora“ i ocrnjivanje Crkve
Jedno od najštetnijih postignuća takozvanoga „duha Sabora“ bilo je ocrnjivanje Crkve. Zaboravljajući ispovijest vjere koja je proglašava svetom, htjeli su je učiniti odgovornom za podjelu ljudi. Takva se svetost ne odražava samo subjektivno u svetosti tolikih njezinih članova, nego blješti objektivno jer je Tijelo kojemu je Glava Isukrst, čovjek-Bog, jer neprjevarljivo i nepogrješivo posjeduje objavljenu istinu i Euharistiju, odnosno Presveto Svetootajstvo i izvor svake svetosti, koji se priopćuje i u drugim sakramentima. Ono što je stranputica tih godina odbacila bio je biljeg apsolutnosti kršćanske istine. Pluralistička ideologija nije marila za Gospodinovu Riječ: Tko nije sa mnom, protiv mene je, i tko ne sabire sa mnom, rasipa (Matej 12, 30). Napad na kršćansku istinu, koju Crkva posjeduje kao milost i priopćava ljubavlju, bogohulstvo je na Duha Svetoga (usp. Matej 12, 31–32).

„Duh Sabora“ podrazumijevao je da svaki svećenik, pozivajući se na to, može činiti što god hoće, primjerice u bogoslužju. I ne samo biskupi, nego cijele biskupske konferencije smjele su se ne slagati s Rimom, kao što se dogodilo u slučaju okružnice Humanae vitae. Tekstovi „neokatoličkih“ teologa – da im damo ime – kružili su sjemeništima i bogoslovnim fakultetima, sa štetom koja se može statistički dokazati: tisuće svećenika diljem svijeta napustilo je službu. Stanje sličnomu onomu s početka XX. stoljeća in sinu gremioque Ecclesiae (u njedrima i krilu Crkve) tada je potvrđeno u najdubljem životu Crkve, što je sv. Pio X. opisao i osudio u okružnici Pascendi dominici gregis protiv pokreta zvana modernizam. Naprednjaštvo iz godina Drugoga vatikanskoga sabora, čiji odjeci traju do danas, ima iste korijene. Msgr. Joannes Gijsen (1932. – 2013.), tada roermondski biskup (Nizozemska), čovjek koji je ostao vjeran, istaknuo je da je njegova zemlja zapravo Crkva različita od Rimske Crkve. Postojale su različite „vrste“ katolicizma. Pavao VI. govorio je o samorazaranju Crkve (7. prosinca 1968.), Doma Božjega u koji je ušao sotonin dim (29. lipnja 1972.) te o ciči zimi koja je došla umjesto bujna proljeća. Dogmatska, moralna, liturgijska i duhovna kriza postala je trajno stanje. To više nije κρίσις/krísis (kriza), prikladnije je to nazvati propadanjem (dekadencijom). Danas se više ne zaziva „duh Sabora”; nije potrebno. Međutim, neki pozivaju na drugu revoluciju u Crkvi, podrazumijevajući da je djelo Drugoga vatikanskoga sabora već bila revolucija. Ovaj prijedlog mogu ocijeniti samo kao zločinačku mahnitost. Hoće li se sada početi govoriti o „duhu sinodnosti”?

U nekim se krugovima predlaže da se Crkvi dopusti „višeplošni“ („poliedarski“) identitet, kako bi u njega mogli stati različiti, alternativni izrazi katoličkoga jedinstva i njegovih zahtjeva. Takvo traženje čini Katoličku Crkvu pokretom, baš kao što u argentinskoj politici peronistički pokret traje 80 godina; čiji je trenutačni predsjednik čini se rimski prvosvećenik.

Godinu dana nakon završetka Sabora nekoliko je autora zazvonilo na uzbunu. Među njima je Jacques Maritain („posljednji“ Maritain, koji se vraća na neka od svojih stajališta) u veličanstvenoj knjizi: „Seljak iz Garonne. Stari laik propituje sadašnje vrijeme“ (Le paysan de la Garonne. Un vieux laïc s’interroge à propos du temps présent). Mitovi se povremeno vraćaju i ponovo dobivaju vrijednost s novim izričajima. Stoga bi Crkva u naše dane trebala skakati od radosti što je „u pokretu“ i predvodi „kulturu susreta“ i nastoji, u jednakosti s drugim religijama, njegovati „sveopće bratstvo“, iako se, kako sam rekao, „duh Sabora“ više ne spominje. Lažne, mitologizirane parole koje prikrivaju upravo suprotno i šire smutnju među vjernicima.

https://www.vjeraidjela.com/suocavanje- ... bogoslova/

Jesu li sljedbenici kardinala McCarricka još uvijek “na vlasti”?

Reagirajući na smrt Theodorea McCarricka, bivšeg papinskog nuncija SAD-a, nadbiskup Carlo Maria Viganò upozorio je na preostali utjecaj koji bivši kardinal još uvijek ima na one na visokim pozicijama, posebno u Americi.

McCarrick je izbačen iz Kardinalskog zbora 2018. godine, a laiciziran je 2019., postavši najviši klerik u povijesti koji je laiciziran zbog seksualnog zlostavljanja.

Iako su brojni novinari i klerici potvrdili da je McCarrickovo homoseksualno predatorstvo bilo široko poznato još 1980-ih, javno svjedočenje protiv njega moralo je čekati do 2018.

Nadbiskup Viganò istaknuo se kao ključna figura u skandalu oko McCarricka nakon što je optužio papu Franju da je znao za McCarrickovo serijsko predatorstvo, za ograničenja koja mu je nametnuo Benedikt XVI. te da ih je namjerno ukinuo.

Viganòvo svjedočanstvo iz 2018. uzdrmalo je Crkvu i velik dio svijeta, a 11-stranični tekst imenovao je brojne istaknute prelature i optužio Franju da je McCarricka učinio “svojim pouzdanim savjetnikom“.

U izjavi danoj ovom novinaru nakon McCarrickove smrti, Viganò je razmatrao što smrt bivšeg kardinala znači za Crkvu:

“Smrt Theodorea McCarricka, čije sam užasne zločine i perverzije osuđivao još od 2006. godine i kojeg sam također javno pozivao na pokajanje i obraćenje, ostavlja iza sebe desetke, stotine žrtava kojima ni kanonski ni građanski sudovi nikada nisu pružili pravdu.”

Naime, iako je McCarrick bio laiciziran od strane Vatikana, nikada nije proglašen krivim na građanskim sudovima, unatoč tužbama podnesenim protiv njega. Sudski slučajevi protiv njega u posljednjim godinama njegova života odbačeni su nakon što je sud u kolovozu 2023. odlučio da bivši kardinal nije sposoban za suđenje zbog tvrdnje da boluje od demencije.

Zadnje pojavljivanje u bazilici Svetoga Petra, koje je uznemirilo svijet, najnovije je, upečatljivo pokazivanje kako je papa Franjo živio pontifikat u službi vlastitih zamisli, posve suprotno od svoga prethodnika. Sustavna dekonstrukcija papinstva.

Slika Jorgea Marija Bergoglija u invalidskim kolicima, odjevena u bež potkošulju napola pokrivenu prugastim pončem, razbarušene kose i crnih hlača možda je najrječitiji izraz kako su on – i njegova svita – shvaćali pontifikat i tko zna po koji put, možda posljednji, jasna oprjeka s Benediktom XVI.

Ovaj zadnji bio je svjestan kako Joseph mora nestati, da bi Gospodin mogao čuvati svoju Crkvu preko Benedikta. Njegova je osoba morala biti potpuno zaokupljena njegovim služenjem, morao je služiti toj službi. Ratzinger je znao da papa više nema privatni život, a i nakon odrjeke želio je ponoviti da se ne će vraćati privatnomu životu. Onaj koji je izabran za nasljednika apostola Petra mora „nestati“ iza bijele halje; više se ne računaju njegove osobne misli, njegova posebna osjetljivost: on, više od bilo kojega drugoga krštenika, mora dopustiti da ga obuzme misao o Kristu.

Ratzinger je tako u konačnici shvaćao i svoje biskupstvo, kao i poziv da predsjeda Zborom za učenje vjere; više nije bio običan teolog – koji se mora staviti u službu Objave, a ne gospodariti njome – nego čuvar nauke koja nije bila njegova. A tako je shvaćao i svećeničku službu, osobito u njezinoj liturgijskoj sastavnici: svećenik je poslužitelj otajstva koje slavi; njegova je pojedinačnost pokopana pod svetim ruhom da bi se obred čuvao i prenosio u svoj svojoj svetosti i čistoći, bez ikakva zagađenja osobnim ukusima. Njegov pogled, oboren tijekom slavlja, ispravnost njegovih pokreta, točnost rubrika, ozbiljnost u svemu, pokazivali su cijelom svijetu što znači biti Božji službenik.

Franjo je uvijek činio suprotno. Iskoristio je papovanje da unaprijedi vlastite zamisli i stavi izvan igre one koje je smatrao protivnicima svoga osobnoga programa. „Franjina Crkva“ ne izražava se drukčije: svećenička i biskupska služba uglavnom se doživljavaju kao modne piste za razmetanje samima sobom, kao uloge moći za nametanje vlastitih želja. Liturgijsko okruženje nije iznimka: kako je svaka crkva u koju se dođe drukčija, tako je drukčija i svaka Misa na koju se naiđe, sa svećenicima koji u sveti obred pretaču svoje frustracije i oblikuju sveta mjesta i obrede na svoju sliku i priliku.

Nije bilo mjeseca od 13. ožujka 2013. u kojem Franjo nije želio, ponekad izričito, ponekad uključivo, navrnuti pontifikat u službu svojoj osobi i svojim zamislima. Ne samo pontifikat: pravda, nauka, struktura Crkve, sve je prerađeno kako bi bilo svrhovito za pothvat i osobu Jorgea Marija Bergoglija. Ovo predstavljanje sebe kao jednostavna čovjeka u invalidskim kolicima u vatikanskoj bazilici – je li to njegova volja ili volja drugih, malo je važno – nije ništa drugo nego suvisli epilog najnarcisoidnijega pape u povijesti Crkve. Benedikt XVI. je, možda i pogrješno, želio zadržati bijelu reverendu do kraja života, čak i nakon što se odrekao petrovske službe, kako bi istaknuo da je njegova osoba i dalje potpuno u službi Crkve, u potpunom odnosu s njom; Franjo ju je želio napustiti dok je još papa, pokazujući na kraju koliko mu je malo ugodno nositi znak najpotpunije podložnosti Bogu i Crkvi.

Jer početak i kraj vlasti u Crkvi jest upravo to: potpuno podlaganje Bogu. A još više za Petrova nasljednika, koji uvijek mora imati na pameti da vjera koju je pozvan utvrđivati ne dolazi od puti i krvi, i da je upravo kada prevlada čovječnost Petar zavrjeđuje da ga Gospodin nazove čak i „Sotonom“ (usp. Matej 16, 13–23).

„Ako postoji suverenist na svijetu, onda je to papa“, tako je pronicljivo rekao Gian Franco Svidercoschi – poznati vatikanski stručnjak koji svakako nije osumnjičen za „nazadnost“ – gost Giovannija Minolija u La Storia Siamo Noi 2. travnja ove godine. Pod krovom sinodne Crkve, izroda, pastorke saborske kolegijalnosti, Franjo je ostvario najapsolutističkiji pontifikat u povijesti, bacajući pod noge kardinale i biskupe, kao da će od njih napraviti naslon za noge. Svidercoschi ruši i još jedan mit, odgovorivši čvrstim „ne“ na pitanje hoće li iz Franjina papinstva nastati uključivija Crkva. I dodaje, samo da stavi točku na i, da je „Franjina Crkva izgubila puno, puno, puno moralnoga ugleda“. Crkva koja nije samo manje uključiva, nego je i više podijeljena:

„Postoje navodne reforme ili promjene koje je napravio, a koje su slomile Crkvu… Dok je prije bila podjela na vrhu, sada postoji podjela u Božjem narodu.“

Ali pravi nadgrobni spomenik Franji Svidercoschi postavlja kada izriče epigramsku presudu o papovanju koje je sada na zalasku:

„Za tri četvrtine pontifikata nedostajao je apsolut. Nedostajao je Bog.“

Nije baš sitnica za Kristova namjesnika na zemlji. Jake riječi, ali istinite. Franjina vodeća uloga, želja da u središtu pozornosti uvijek bude on, završila je zasjenjivanjem Boga i ponižavanjem papinstva, a ovo novo iznašašće o javnom pojavljivanju gotovo u pidžami još je jedna potvrda toga, nakon raznih „dobrojitro“ i „dobravečer“, nakon pojavljivanja u zabavnim emisijama Fabija Fazija, nakon viceva o časnim sestrama usidjelicama i roditeljima koji prave djecu kao kunići.

Gospodi kardinalima upućujemo molbu: da biraju osobu koja se stavlja u službu papinstva, a ne čovjeka koji papinstvo stavlja u službu vlastite osobe.

Papa Franjo umro.

Pocivao U Miru Bozjem +

Jučer se sastao s Plenkovićem.

Koji crnjak...

Počivao u miru.
Sada neka dođe netko ozbiljniji.

Kažu da je Sanader zadnji posjetio Ivana Pavla II.

Mislim da se on jako potrudio da osigura sebi sličnog nasljednika, puno više nego Benedikt. Bit će zanimljivo idućih 15-20 dana.



Ako je istina, onda je popriličan meme.

Hrvatski premijeri smrtonoše.

Istina.

"Izgubili smo velikog čovjeka, a Hrvatska velikog prijatelja", rekao je Sanader, koji se kao premijer s Papom susreo dva puta, te bio zadnji državnik kojeg je Papa primio u službeni posjet.

Moja sućut katolicima.

Još jedna zanimljiva stvar. Sjećam se kad je umro Ivan Pavao II., bila je subota navečer i na HRT-u se prikazivao Kum. Prekinuli su prime time program radi izvanrednih vijesti.

Trenutno je na HRT-u neka kulinarska emisija, business as usual...