Prvo da raščistimo - nisam rekao da je Split bio potlačen u Jugoslaviji, niti mi to treba kao argument. To si ti dodao da bi prebacio raspravu na teren koji ti odgovara. Ono što sam rekao, i za čim stojim, jest da se danas, u postjugoslavenskoj Hrvatskoj, prema Splitu gradi narativ o "zatucanosti", "primordijalnosti" i "zaostalosti" čim pokazuje previše hrvatskog identiteta. To nije ništa drugo nego sofisticirana delegitimizacija - ne više režimom, nego kulturnim tonom s visoka.

Što se Rijeke tiče, činjenica da je bila pod talijanskom vlašću i da su mnogi Hrvati, poput tvog pranona, morali birati između identiteta i egzistencije - ne opravdava ono što se danas događa: kulturna sterilnost i civilna šutnja prema hrvatskom identitetu, dok se istovremeno veličaju svi mogući oblici "drugačijeg", često i protivnog. Ne mislim da Rijeka treba biti isključiva. Ali kad grad ima džamiju, užičko kolo na trgu, srpski Badnjak, i redovito hostilnost prema svakoj manifestaciji hrvatske simbolike - postavlja se pitanje: što je još uopće hrvatsko u javnom prostoru tog grada?

Usporedba Splita i Rijeke nije uvreda - to je nužna diferencijacija. Split ima probleme, ne idealiziram ga. Ali Split nije izgubio osjećaj pripadnosti. U njemu je normalno reći da voliš ovu zemlju, da ti je stalo do hrvatskog jezika, vjere, povijesti. Rijeka, s druge strane, proizvodi ambijent u kojem te se brzo označi kao nacionalistu, konzervativca ili zatucanog, ako samo izgovoriš ono što bi u drugim državama bilo civilizacijska norma.

A tvoje spominjanje Sušaka kao prohrvatskog elementa u Rijeci? Hvala ti što si to naveo - jer upravo to pokazuje da hrvatski identitet u Rijeci nije izrastao iz Fiumea, nego iz jednog odvojenog, tada još neugušenog tkiva koje je danas stopljeno u "grad tolerancije". Sušak je bio nositelj hrvatskog kontinuiteta, ali je danas samo kvart u gradu koji se identitetski razvodnio do točke bežličnosti.

I da, mogao bih secirati Split na političke kvartove - ali tako se ne definira grad. Grad se definira po onom što tolerira kao normu. U Splitu se dopušta pluralizam, ali je jasno što je temelj. U Rijeci se sve relativizira, a temelj se izbjegava - jer bi netko mogao reći da "vrijeđa manjine".

Zato stojim pri svakom slovu: u Splitu se Hrvatom postaje. U Rijeci se Hrvatom prestaje biti.
Ne zakonski. Ne formalno. Nego kulturno, tiho, svakodnevno –-u mentalitetu u kojem se identitet više ne izgovara jasno, nego se zamjenjuje riječima poput "građanin", "regija", "multikulturalnost", sve samo da se izbjegne izgovoriti tko si.

I zna to svatko - onaj tko dolazi u Split, i onaj tko dolazi u Rijeku.

Na kraju,

danas Split nije grad koji se temelji isključivo na starosjedilačkom sloju. Današnje tkivo Splita čine doseljenici, i to dobrim dijelom iz Dalmatinske zagore i Hercegovine. Najveći udio dolazi iz Imotskog, Vrgorca, Trilja, Sinja, Drniša, zatim iz Širokog Brijega, Posušja, Gruda, Tomislavgrada i Livna. U manjoj mjeri, ali svejedno prisutni, su i ljudi iz Slavonije, posebno iz Osijeka i Vinkovaca, kao i iz Bosanske Posavine, koji su se doseljavali nakon Domovinskog rata.

Ti su ljudi, iako došli iz različitih krajeva, uklopljeni u identitetski obrazac Splita - ne samo jezično i kulturno, nego i mentalitetno. Došli su sa željom da budu dio nečega, a ne da to nešto redefiniraju. Njihov doprinos nije razvodnio Split - učvrstio ga je. Ako nisu donijeli urbani sloj, donijeli su jasan osjećaj pripadnosti, nacionalnu čvrstoću i kulturu rada, što je u vremenu vrijednosnog rasapa više nego potrebno.

Rijeka, s druge strane, ima posve drukčiju demografsku i kulturnu strukturu. Temeljno tkivo današnje Rijeke čine doseljenici iz Gorskog kotara (Delnice, Čabar, Vrbovsko), Like (Gospić, Gračac, Udbina), zatim iz Korduna i Banovine (Glina, Topusko, Vrginmost) te velik broj Bosanskih Srba i muslimana, posebno iz Banja Luke, Prijedora, Ključa, Bihaća, Sanskog Mosta i Cazina. Velik broj tih migracija dogodio se nakon 1945., u sklopu industrijskog preseljenja radne snage, najviše u vrijeme komunizma, a dodatno su se intenzivirale 1990-ih kroz ratne izbjeglice i prognanike, često s vrlo slabom ili nikakvom identifikacijom s hrvatskom državom.

Za razliku od Splita, gdje su se doseljenici asimilirali u dominantni identitet, u Rijeci je proces išao obrnutim putem - dominantni identitet je razvodnjen da bi se prilagodio svim prisutnima. Tako je stvoren osjećaj "gradskog građanstva" koji više ne poznaje čvrste nacionalne odrednice - i gdje se izbjegava jasno reći tko smo, da se slučajno netko ne bi osjetio isključen.

Zato nije slučajno da se u Splitu i dalje osjeća hrvatska vertikala, dok u Rijeci sve češće susreće kulturna praznina umotana u etikete "otvorenosti".

Meni je žao što Rijeka nije ipak više hrvatska.
Ne po granicama - one su jasne.
Nego po osjećaju, po jeziku, po simbolima, po načinu kako grad diše.
Žao mi je što hrvatska zastava tamo više smeta nego što se slavi.
Što je biti Hrvat u Rijeci često stvar privatne intime, a ne javnog ponosa.
Žao mi je jer bi mogla biti hrvatska - i moderna, i otvorena, i svoja.
Ali je umjesto toga odabrala biti svačija - pa na kraju nije ničija.

Na Dan pobjede Split nosi zastavu i ponos - Rijeka spušta pogled i mijenja temu.

Nemamo o čemu dalje pričati, moram na posao. Lp

Koliko razumijem, ovo niti nije pravi Splićanin, nego neki iskompleksirani Vlaj?

Ako se nekad zapitaš zašto su Splićani svima uglavnom antipatični, to je otprilike ovo. Vole vas najviše oni koji znaju samo za mitologiju o Velom Mistu, tipa Beograd ili Novi Pazar.

greška....

Danas sam u Rijeci na Zametu vidio istaknutu najljepšu zastavu na Dan državnosti.
Zastavu Herceg Bosne/Hrvata BiH.

Drago mi je vidjeti da bušimo iznutra i komunističke utvrde

@Zapadni

Nisu ti dobre te usporedbe Splita i Rijeke nakon WW1 jer je Split bija većinski 90% hrvatski grad, a Rijeka (bez Sušaka) je imala relativnu talijansku većinu (cca 48% Talijana i 31% Hrvata te dosta doseljenih Mađara)...

Pa al Vlaji nisu vodili Torcidu u to vrime i tako bili na čelu tih "antihrvatskih" radnji?

U Rieci je prije 90-ih bilo jako puno Srba. Ali tiekom 90-ih je dosta onih najtvrđih Srba zamienilo svoje kuće i stanove s Hrvatima iz Banje Luke i Posavine. Znam osobno dosta takvih primjera ljudi s Drenove i Svilnog. Jučer na Dan državnosti ima dielova Rieke i okolice gdje kad prolaziš vidiš zamjetan broj izvješenih zastava. Na Oluju bude to još zamjetno više. A upoznao sam i dosta Hrvata iz Srednje Bosne.

Problem je da je Rieka danas manje komunistička od Tomaševićevog Zagreba ili Puljkovog Splita. Ako pobjedi ova Rinčić, bit će po domoljublju negdje na razini Osieka.

Za bojkot Hrvatske reprezentacije su bile dosta žestoke i medijski popraćene najave, ali na kraju je taj bojkot skroz propao upravo zahvaljujući većini Vlaja.
Također je sreća u tomu što Torcida nisu samo Splićani, već skoro ciela Dalamacija i dobar dio Hercegovine.

Inače, Splićani jesu puno vatreniji i temperamentniji od Riečana, ali su zato podložniji izkorištavanju od strane raznih stranih tajnih službi za potrebe hibridnog ratovanja. 80-ih su naveliko plakali za Titom, 90-te su porazbijali sve izloge koji su imali u nazivu JUGO, a 2000-ih su pobacali sve aute u more sa ZG oznakama...
Znači, ljudi promienjivih razpoloženja podložni manipulacijama sa svih strana...

Ajd lijepo, veselim se tome.

Po kojoj logici ce odabir Rincic biti neki veliki dolaz domoljublja?
Pa zena je otvoreno rekla da je lijevi centar, prosvjedovala je protiv molitelja kod svetog Vida, zivi u izvanbracnoj zajednici i izjavila je da nije vjernica.

Smijesni iskompleksirani tovar. Desetljecima su dolazili u Rijeku i na Kvarner trbuh za kruhom napustajuci siromasnu i ubogu dalmaciju.

Rinčić sam uzporedio s razinom HDZa u odnosu na Tomaševića i Puljka. Nema tu nikakvog dokaza velikog domoljublja a pogotovo ne kršćanstva, već samo relativne uzporedbe s još gorima...
Također, u sučeljavanjima s Filipovićem, Filipović joj stalno predbacuje njezinog zamjenika koji je pred 4 godine bio zamjenik Marinu Miletiću, a također joj stalno natovaruje HDZ na vrat....
Iskreno, nisam znao da je sudjelovala u prosvjedima protiv molitelja.

@dane-croatia

Te priče o domoljubnin Vlajima i antihrvatskin orjunaškin fetivima nemaju veze s vezon...

Navijači Rieke uvelike promiču hrvatsku glagoljicu kroz navijačke transparente, grafite, rekvizite...

Ne znam da li je tu više kriv grad ili država što je ovo moguće. Inače je poznato da našim antifašistima smeta samo hrvatsko domoljublje, a ovi drugi fašizmi valjda spadaju pod toleranciju. Kod nas je antifašizam=antihrvatizam.

Šugavi žohari. Italija im se pretvara u sjevernu afriku a oni su tu došli jest govna.
Ako ovi iz Armade išta vrijede onda govna trebaju posjetiti.

Rijeku jedino može spasiti da krenu padati granate po njoj. Jedino tada će promijeniti smjer i doznati se pameti. Kako je to malo vjerojatno, budu oni leftardska utvrda još dugo, dugo.

Pa ljepše im je ovdje u Europi, nego doma među Afroazijatima

Imaju pajdo itekako, jedini Hrvatski četnici u ww2 su potekli baš sa Splitsko kaštelanskog prostora.

Danas je taj segment naroda gotovo potpuno nestao ili je pretopljen u klasične jugokomunjare što je donekle javno prihvatljivo.

Razlika Rijeke i Splita je što je Splitska okolica bila puna ujkana koji su grad kasnije poklopili i preglasali ove domaće koji su razumljivo 1918 pozdravili Srbe od straha Italije ili za ww2 bili u partizanima.

Rijeka pak i dalje ima ogroman bro doseljenih jugića ili potomaka istih kojima novohrvatski identitet od 90-te zadaje glavobolje.


Povijest je povijest, ne treba se lagati oko toga.

Nije splitska okolica baš toliko ujkanska.
A ti splitsko-kaštelanski četnici su uglavnom potaracani 1943.-1945., nije nitko od njih završio u komunistima.

Kod domaćih je još u 19. stoljeću prevladala hrvatska opcija, samo što biti za Jugoslaviju 1918. nije shvaćeno kao nešto u suprotnosti s time.

Političkom scenom Hrvatske prije rata dominirala je hrvatsko-srpska koalicija, a frankovci koji su radikalno protiv toga denuncirani su kao bečki agenti i izdajice, Frank i zbog svoga podrijetla.

Ni Stjepan Radić nije bio protiv suradnje, pa i stvaranja južnoslavenske države, samo ne bez rasprave u saboru i jasnog definiranja statusa Hrvatske.

I Radićev prvi program je bio jugoslavenski, ni republikanstvo nije nužno u samostalnoj Hrvatskoj.

Na kraju rata, problem je što talijanska vojska ulazi u Dalmaciju, a Talijani su na pobjedničkoj strani, Hrvati jedino na račun povezivanja sa Srbima.

Orjunaši i četnici nemaju veze sa Jugosima komunjarskog tipa.

Orjunašima su komunjare razbili neki skup i isprebijali ih još u doba kraljevine, tad su komunjare i ustaše zajedno robijali i bili protiv kralja.

Jugokomunjarama su bili bliži ustaše nego orjunaši i bilo kakvi monarhisti u kraljevini.

Četnike Hrvate su jednom pozvali na pregovore, pa im rasporili utrobu i bacili ih u more.

Split 1943

Rinčić je klasična libtardka, konjušarka Briselksih "vrijednosti", po apsolutno ničemu različita od Filipovića