Znači firmom iza zastora upravljaju Kabiri, Čović i Dodik (vjerojatno Igor), prijedlog da “dođe američka firma” je Čovićev, Kabiri “potpisao ugovor” s dva američka ministra, formalni vlasnik je brat od Dodikovog lobiste, firma je fiktivna jer nema iskustvo, a token Bošnjak se preziva Bekan



I onda reci da nemamo stila.

Oj jestel se to naložili na bošnjačke predizborne ludarije

"Direktor Sekretarijata Enegetske zajednice Artur Lorkowski obratio se danas medijima u Sarajevu: U pozadini svega toga su događanja koja se odnose na Rusiju, rusko tržište plina, a govoriću i o tome šta se sve treba učiniti da dođe do diverzifikacije distribucije plina. Preporučujem nastavak procesa diverzifikacije i da se nastave aktivnosti koje je dosad poduzimala BiH, ali je jednako važno da se osigura da se usuglase zakobne sa zakonima EU, što će omogućiti diverzifikaciju i da tržište plina bude otvoreno za EU", naglasio je.

Novu sjenu na nesposobnost Evropske unije je pružila i informacija koju je objavio The Guardian, o tome da Evropska unija rizikuje otvoreni sukob s Donaldom Trumpom zbog Južne interkonekcije i da je uputio upozorenje domaćim liderima.

Druga strana jeste da domaći političari očito nemaju ni trunku odgovornosti prema građanima i da ovakvo ponašanje domaćih političara ruši sve one principe predstavničke demokratije i odgovornosti prema biračima. Domaće političare je više strah Ambasade SAD-a u Sarajevu nego ljudi koje kao predstavljaju i koji ih na kraju priče i finansiraju. /klix

Muslimane, zato su oba puta kolektivno dizali ručice za dva sasvim različita investitora u zakonu.
Hrvati to nisu činili.

Bosna i Hercegovina i Hrvatska usaglasile sporazum o Južnoj interkonekciji, potpisuju ga sutra u Dubrovniku

Južna interkonekcija, sporazum. Što ovo znači u praksi?
",,Članak 5.
MINIMALNE KOLIČINE PRIRODNOG PLINA
Bosanskohercegovačka strana obvezuje se da će, prije početka izvođenja radova na projektu iz članka 1. ovoga Sporazuma, s hrvatskom stranom sklopiti poseban Sporazum kojim će se urediti minimalni zakup transportnog kapaciteta po godinama putem interkonekcije iz članka 1. ovoga Sporazuma.
Hrvatska strana započet će s izvođenjem radova na projektu tek nakon uspješno provedenog obvezujućeg postupka ispitivanja tržišta (binding Open Season), na temelju kojega su sklopljeni ugovori o transportu plina s korisnicima na interkonekciji, ili nakon sklapanja posebnog Sporazuma iz stavka 1. ovoga članka, u oba slučaja u opsegu koji osigurava ekonomsku opravdanost projekta."



**Članak 5. ovog međudržavnog sporazuma** je ključni zaštitni mehanizam koji osigurava da se plinovod **Južna interkonekcija** (od Zagvozda u Hrvatskoj do Posušja u BiH i dalje prema unutrašnjosti Federacije) uopće isplati graditi i da ne postane "bijeli slon" (skupa infrastruktura koja se slabo koristi).

### Što točno znači u praksi?

Bosna i Hercegovina („bosanskohercegovačka strana“) se obvezuje da **prije početka radova** na svom dijelu plinovoda mora s Hrvatskom sklopiti **poseban sporazum** kojim se definiraju **minimalne količine prirodnog plina** (tzv. *minimalni booked / reserved capacity* ili *minimalni zakup transportnog kapaciteta*) koje će se **garantirano** transportirati preko ove interkonekcije svake godine.

Hrvatska strana (Plinacro + hrvatska vlada) **neće početi graditi** svoj dio (ili barem neće ozbiljno krenuti s radovima) dok se ne dogodi **jedno od dva**:

1. **Binding Open Season** (obvezujući postupak ispitivanja tržišta)
→ Tržište (trgovci plinom, industrijski potrošači, distributeri, elektroenergetika u BiH) se obvezuje dugoročnim ugovorima na zakup kapaciteta interkonekcije. Ako se prikupi dovoljno ozbiljnih obveza (npr. na 10–15–20 godina), projekt se smatra ekonomski opravdanim.

2. **Ili** se sklopi **poseban međudržavni/gospodarski sporazum** iz stavka 1. (garantirani minimalni zakup), čak i ako Open Season ne da dovoljno rezultata.

U oba slučaja, ugovorene/garantirane količine moraju biti **dovoljne da projekt bude ekonomski opravdan** (da se isplate investicija, krediti, povrat na uloženi kapital itd.).

### Zašto je ovo važno?

- Plinovod je prilično velik u odnosu na trenutnu potrošnju plina u BiH (BiH trenutno troši oko 0,25–0,3 bcm godišnje, a interkonekcija se planira za kapacitet i do 3 bcm/god ili više, ovisno o fazama).
- Bez garancije da će se plin stvarno transportirati, nitko neće dati novac za gradnju (bilo da je riječ o američkom investitoru AAFS, Plinacru, bankama ili državnim garancijama).
- Ovaj članak štiti **hrvatsku stranu** (i investitore) da BiH ne traži plinovod „za svaki slučaj“, a onda ga ne koristi dovoljno, pa Hrvatska ostane s dijelom troškova ili praznim kapacitetom.
- Štiti i **BiH** jer prisiljava sve strane da unaprijed dogovore tko i koliko plina namjerava kupovati preko Krk LNG terminala ili drugih izvora preko Hrvatske (umjesto ruskog plina preko Zvornika).

### Praktične posljedice

- Prije bilo kakvog kopanja u Hrvatskoj ili BiH moraju se znati **minimalne godišnje količine** koje će BH-Gas (ili novi operator/AAFS) ili krajnji kupci u BiH zakupiti na duži rok.
- Ako se ne dogovore dovoljne minimalne količine → radovi se ne pokreću (ili se odgađaju).
- To je klasičan „take-or-pay“ princip u plinskoj infrastrukturi — netko mora platiti kapacitet čak i ako ga ne koristi u punom obujmu.
- U kontekstu trenutnog sporazuma (2026.), ovo je jedan od najvažnijih članaka jer se projekt gura uz američkog investitora i uz političke pritiske, pa su Hrvati (i investitori) inzistirali na čvrstim garancijama ekonomičnosti.

**Ukratko:**
Članak 5. kaže: „Možete pričati što hoćete o strateškoj važnosti i diverzifikaciji, ali dok netko konkretno ne stavi potpis da će plaćati dovoljno transporta plina kroz ovaj plinovod, mi ne krećemo u gradnju.“ To je najvažniji financijsko-ekonomski osigurač cijelog projekta.


Jeli ovo klasična stavka pri takvoj vrsti ugovora?

**Da, ovo je u velikoj mjeri klasična i standardna stavka** za ovakvu vrstu međudržavnih sporazuma o izgradnji plinske interkonekcije (posebno za greenfield projekte, tj. nove plinovode).

### Zašto je ovo standardno?

U plinskoj industriji, gradnja novog plinovoda (pogotovo interkonekcije između dvije države) zahtijeva ogromna ulaganja (stotine milijuna eura). Investitori, banke i operatori (kao Plinacro) žele **sigurnost povrata uloženog novca**. Zato se gotovo uvijek traže **garancije minimalnog korištenja kapaciteta**.

Ključni elementi iz Članka 5. koji su uobičajeni:

- **Binding Open Season** — Ovo je standardni postupak u EU i šire. Tržište se javno poziva da se obveže na dugoročni zakup kapaciteta (firm capacity). Ako se prikupi dovoljno obveza, projekt ide dalje. Koristi se kod većine novih plinskih projekata u Europi i SAD-u.
- **Poseban sporazum o minimalnom zakupu kapaciteta** (minimalni booked capacity po godinama) — Ako Open Season ne uspije u potpunosti, države (ili državni operatori) sklapaju direktan ugovor kojim jedna strana **garantira** minimalne količine transporta. Ovo je oblik **take-or-pay** mehanizma na razini infrastrukture.
- Uvjet da radovi ne počinju dok se ne osigura **ekonomska opravdanost** — Vrlo česta zaštita. Nitko ne želi graditi plinovod koji će ostati poluprazan.

Slični mehanizmi postoje u ugovorima za LNG terminale, nove plinovode (npr. TAP, Baltic Pipe, interkonekcije u srednjoj i istočnoj Europi) i proširenja postojećih sustava.

### Koliko je točno "klasično"?

- **Take-or-pay** klauzule su desetljećima standard u plinskim ugovorima (i za prodaju plina i za transportni kapacitet). One osiguravaju da netko plaća kapacitet čak i ako ga ne koristi u punom obimu.
- Kod **međudržavnih interkonekcija** često se koristi kombinacija: Open Season + državna garancija ili anchor shipper ugovori (veliki korisnici koji unaprijed rezerviraju veliki dio kapaciteta).
- U praksi, za projekte poput Južne interkonekcije (koji povezuje zemlju s relativno malom potrošnjom plina kao BiH s LNG terminalom na Krku), ovakva klauzula je **gotovo obavezna** jer bez nje teško dobiti financiranje.

### Razlika u ovom slučaju

Ovdje je stavka formulirana tako da **štiti hrvatsku stranu** (i potencijalnog investitora) — BiH se mora obvezati na minimalne količine prije nego Hrvatska krene s radovima. To je razumljivo jer Hrvatska već ima razvijen sustav i LNG terminal, dok je za BiH ovo veliki skok u infrastrukturi.

U nekim drugim projektima uloge su obrnute ili simetrične, ali princip **"nema gradnje bez dovoljnih dugoročnih obveza na kapacitet"** je univerzalan.

**Zaključak:**
Da, Članak 5. je **klasična, standardna zaštitna odredba** u sporazumima o plinskim interkonekcijama. Nije neka egzotična ili posebno stroga klauzula — to je normalan način da se osigura da projekt ima smisla ekonomski, a ne samo politički. Bez takvih mehanizama većina novih plinovoda ne bi ni dobila financiranje.

Ako želiš, mogu ti usporediti s primjerima iz drugih europskih interkonekcija (npr. kako je to riješeno kod Baltic Pipe ili TAP-a). /Grok

U Dubrovniku pao potpis: Krišto i Plenković ozvaničili sporazum o izgradnji Južne interkonekcije

Plenković je naglasio da je "logično da postoje osigurači" jer Hrvatska mora biti sigurna da će joj se isplatiti realizacija tog projekta te da će BiH ostvariti sve najavljeno sa svoje strane granice.

Za Hrvatsku je ključno važno da se osiguraju kupci za 1,5 milijardi kubika plina koji bi plinovodom trebao stići u BiH, zemlju koja još nije u potpunosti plinificirana.

Atlantic SEE LNG Trade (grčki joint venture AKTOR 60% + DEPA Commercial 40%) potpisao je Memorandum o razumijevanju (MoU) ili dugoročni okvirni sporazum s M.T. Abraham Group (izraelsko-bosanska grupa, povezana s Aluminij Industries u BiH) za 0.5 bcm/god (0.5 milijardi kubnih metara prirodnog plina godišnje, ekvivalentno LNG-u). /grok

Potrošnja prirodnog plina u Hrvatskoj

Aktualna godišnja potrošnja kreće se oko 2,5 – 3 bcm.
U posljednjih nekoliko godina (2022.–2024.) najčešće se spominje oko 2,8–3 bcm u maksimalnim/većim uvjetima.
Za 2023./2024. podaci pokazuju oko 2,3–2,9 bcm, ovisno o izvoru i definiciji (finalna potrošnja vs. gross inland consumption). /Grok

Instalirani proizvodni kapaciteti: 1.774,5 MW (TE – 1.190 MW, HE – 522,5 MW, mHE – 14 MW i VE – 48 MW) (ep bih)

Za ovakav projekt može se dati prilično dobar inženjerski “order of magnitude” (gruba procjena), jer cijena i promjer ovise uglavnom o kapacitetu (bcm/god), tlaku i duljini.

1) Trošak plinovoda (70 km)

U Europi se tipično uzima prosjek:

oko 3,0 – 3,5 mil. € / km
➤ Za 70 km:
≈ 210 – 240 mil. € (samo cijev + osnovna gradnja)

👉 Ali realno:

+15–30% za kompresorske stanice, mjerenje itd.
teren, dozvole, prelazi (rijeke, ceste)

✔ Realni CAPEX raspon:

250 – 350 mil. € (tipičan projekt u EU)
2) Promjer cijevi vs kapacitet

Kapacitet ovisi o:

promjeru (D)
radnom tlaku
broju kompresorskih stanica

Dobar referentni primjer:

plinovod Ø 36 inča (~900 mm) → ~16 bcm/god
➤ Skaliranje (gruba inženjerska procjena)

Kapacitet ≈ proporcionalan ~ D² (uz sličan tlak)

a) 0,22 bcm/god (vrlo mali sustav)
to je ~70× manje od 16 bcm
tipično:

👉 promjer:

6" – 10" (150 – 250 mm)

👉 cijena:

bliže donjoj granici (može biti i <3 mil €/km ako je lokalni distribucijski)

✔ realno:

150 – 250 mil. € (jer mali promjer smanjuje materijal, ali fiksni troškovi ostaju)
b) 1,5 bcm/god (regionalni plinovod)

To je ~10× manje od 16 bcm:

👉 promjer:

16" – 24" (400 – 600 mm)

👉 tipično:

interkonekcijski plinovodi u EU (1–3 bcm) su upravo u tom rasponu

✔ cijena:

200 – 300 mil. € za 70 km (ChatGPT)

Razlika između CBAM-a (Carbon Border Adjustment Mechanism) za plinsku i termoelektranu zapravo dolazi iz toga koliko CO₂ svaka tehnologija emituje.

CBAM je mehanizam European Union kojim se uvodi “ugljična taksa” na uvoz proizvoda (npr. električne energije) kako bi se izjednačili troškovi emisija sa onima unutar EU.

🔥 Termoelektrana (na ugalj)
Vrlo visoke emisije CO₂
Otprilike: 800–1000 kg CO₂ po MWh
Zbog toga:
Plaća znatno veći CBAM trošak
Manje konkurentna u izvozu prema EU

🔥 Plinska elektrana
Niže emisije CO₂ (ali i dalje značajne)
Otprilike: 350–500 kg CO₂ po MWh

Zbog toga:
Plaća manji CBAM trošak
Konkurentnija od termoelektrane na ugalj

📊 Suštinska razlika
CBAM ne pravi posebna “pravila” za tip elektrane
Razlika dolazi iz emisijskog faktora:
Više emisija = veći trošak
Manje emisija = manji trošak

👉 Ukratko:
Termoelektrana na ugljen plaća otprilike duplo (ili više) veći CBAM po MWh nego plinska elektrana.


Izračunaj mi konkretan CBAM trošak po MWh za neku cijenu CO₂ (npr. 80 €/t)

Uzet ćemo realne prosječne emisijske faktore iz literature i onda ih direktno pretvoriti u CBAM trošak.

### 📊 1. Emisije (realni prosjek)

* Termoelektrana na ugalj: **~1.0 t CO₂/MWh** ([statistiques.developpement-durable.gouv.fr][1])
* Plinska elektrana: **~0.42 t CO₂/MWh** ([statistiques.developpement-durable.gouv.fr][1])

(Ovo su tipične vrijednosti za Evropu; stvarni raspon može varirati.)

---

### 💰 2. Formula za CBAM

CBAM trošak po MWh je jednostavno:

[
\text{CBAM} = \text{emisije (t/MWh)} \times \text{cijena CO₂ (€/t)}
]

---

### 🔢 3. Izračun za 80 €/t CO₂

#### 🔥 Termoelektrana (ugalj)

[
1.0 \times 80 = \mathbf{80 , €/MWh}
]

#### 🔥 Plinska elektrana

[
0.42 \times 80 = \mathbf{33.6 , €/MWh}
]

---

### 📊 4. Direktna razlika

* Ugalj: **~80 €/MWh**
* Plin: **~34 €/MWh**

👉 Razlika:
[
\mathbf{\approx 46 , €/MWh}
]

---

### ⚡ Zaključak (najbitnije)

* Ugalj plaća **više nego duplo veći CBAM**
* Razlika po MWh je ogromna (≈ 40–50 €/MWh)
* Zato CBAM praktično “izbacuje” ugalj iz konkurencije prema EU

---

Primjer (da vidiš realan efekat)

Recimo:

Proizvod troši 1 MWh električne energije
Razlika CBAM (ugalj vs plin): ≈ 46 €/MWh
Ako je proizvod energetski intenzivan:
Npr. aluminij, čelik
👉 tih 46 € ide direktno u cijenu
➡️ Razlika je velika i vrlo vidljiva
Ako energija čini mali dio:
Npr. prehrambeni proizvod
👉 ukupna cijena možda poraste samo par %
➡️ Razlika je jedva primjetna
🔑 Ključna poenta
Da — niži CBAM iz plina = niža cijena proizvoda
Ali:
nije fiksno “duplo”
zavisi koliko energije proizvod troši
zavisi i od tržišta (da li proizvođač prenosi trošak na kupca)
ChatGPT