Aviokarta je već kupljena i kroz koji dan sam u Senegalu, ako sve bude u redu. U Dakru (ili Dakaru) postoji nekoliko jeftinih hostela, za oko 13 eura. Spomen-ploče su bitne jer je povijest moja omiljena znanost, na Wikipediji bih najčešće pisao o povijesti. Pored toliko milijuna posjetitelja godišnje, neke bitne pojedinosti i spomen-ploče u Dubrovniku nisu imale sliku na internetu, dok ja nedavno nisam slikao i postavio na Wikimedijin Zajednički poslužitelj i društvene mreže. Ja se ne dajem ozbiljno u misiju postati influencer, nastavljam biti svoj i raditi po svome. Kome se sviđa, sviđa. Kome ne, baš me briga. Kako bi kazao Vuco, bolje se nekome ne svidjeti onakav kakav jesi, nego se svidjeti pokušavajući biti onakav kakav nisi.

Popularnost raste spontano, bez obzira na skromnu opremu i minimalno uloženog truda. U kolovozu 2024. sam se radovao petom lajku, a sad imam objave koje je pogledalo 58 000 ljudi, 46 000 ljudi itd. Nema imperativa. Ako monetizacija uspije, super. Ako ne uspije, ne ću tugovati. A i ne ću sada hvatati konekciju i visiti na internetu trećinu dana, još je internet tamo spor i loš. Ne moram svakodnevno bacati oko na WhatsApp, provjeravati jesu li roditelji poslali i koliko. Sad imam pare na hrpi, mobitelom se mogu zabavljati sat ili dva dnevno. Cilj je uživati u Africi i promatrati svojim očima. Ne sve podrediti slikavanju, snimanju i objavljivanju.

Sutra bih trebao biti u Senegalu. Sjećam se kako sam u Barceloni, nakon krađe mobitela, svrnuo u senegalski restoran i pojeo jelo koje su oni preporučili. Svidjelo mi se, zove se mafe. Čitam kako se to na dakarskim ulicama može naći za euro i pol-dva. Hrana bi trebala biti najmanji problem.

Da sam napisao kratak povratak u Dubrovnik, objava bi imala 20 lajkova i nula komentara. Ovako kratak povratak u selendretinu, 184 lajka i 150 komentara, pogledalo 46 000 ljudi. Napisati nešto intrigantno i provokativno je najmudriji taktički potez. Objavu iz Napulja je pogledalo 58 000 ljudi. Onu kolovošku iz Antalyje, zgoda s upoznavanjem Turčina hrvatskog podrijetla, 22 000 ljudi, 129 komentara. Samo zato što sam napisao kako sam upoznao potomka Hrvata islamske vjeroispovijesti, koji su odselili u Tursku. Da nisam to napisao, broj lajkova bi bio dvoznamenkast, a komentara jednoznamenkast, ako bi ih uopće bilo.

Prije bi me sestrin muž vozio na aerodrom, ovom prilikom autobusom. Nisam znao da je u Zagrebu autobus s kolodvora do aerodroma 9 eura, i nije baš jeftin.

U Senegalu i Gambiji ne želim puno vremena gubiti na internetu, najviše sat-dva u jednom danu. Kad se vratim sredinom ožujka, ako ostane para, opet će trebati devet eura za s aerodroma na kolodvor. Onda Lihtenštajn i Kosovo.

Upravo sam sletio u Bruxelles iz Dakra, uskoro letim iz Bruxellesa za Zagreb. Iz nekog razloga u Africi nisam mogao pristupiti ovom forumu, pisalo kako sam blokiran. Tijekom tri tjedna u Senegalu, Gambiji i Gvineji Bisau je bilo izvrsno, imam samo riječi hvale. Pedeset država je tu, 15 objava na Facebooku, a objavljivao sam i na YouTube-u i pisao na Forum.hr-u. Vidio sam krokodile, čimpanze, vodenkonje, babune, majmune Colobus, strvinare, orlove (yellow-billed kite) u prirodi. Šetao sam desecima km sam, i po danu i po noći, nitko me nije ni krivo pogledao, savršeno je sigurno. Posjetio sam najzapadniju točku afričkog kopna, Pointe des Almadies. Otoke Gorée i Ngor. Vidio spomenik afričke renesanse i nekoliko divnih džamija (Grande Mosquée de Dakar, Mosquée de la Divinité, golema Mosquée Massalikoul Djinane). Kupao se u Janjanburehu, u rijeci Gambiji, istoj rijeci u kojoj sam vidio krokodile i vodenkonje. Posjetio i Kololi blizu Banjula, u Gambiji, te Bissau (glavni grad Gvineje Bisau, jubilarne pedesete države). Trećina životnog cilja je ostvarena, sjajan uspjeh. U Europi, u blizini, imam samo još Lihtenštajn i Kosovo.

UN-ova lista suverenih nacija je moj autoritet, pri brojenju država. Računam Vatikan, iako nije na listi, budući da mu nitko ne osporava neovisnost. Također računam Kosovo, jer ga Hrvatska priznaje, a autoritet moje domovine nadmašuje autoritet međunarodne organizacije (Kosovo nije na UN-ovoj listi). Ne računam Transnistriju ni Tursku Republiku Sjeverni Cipar, bio sam, ali nisu priznate države. Tako ne bih brojio ni Tajvan. Bio sam u Engleskoj, Walesu ili Cymruu, Škotskoj, Sjevernoj Irskoj i na Gibraltaru, pa opet ne mogu to brojiti kao pet različitih, sve je to formalno-pravno jedna država (UK).

Stigao sam doma i aktivirao novu karticu, koja vrijedi do 2033. godine. Iz nekog razloga sedam godina, prošla je vrijedila četiri i bila sa mnom u svim kucima svijeta. Umalo sam se prevrnuo veslajući pritokom Amazone u Peruu, onda bi čip bio oštećen i ranije bi je trebalo zamijeniti. Srećom, nisam. Peruanska jaka kiša nije oštetila čip, ni savijanja džepa, ni afričko jako sunce koje mi je stvorilo veliku opekotinu na ramenu. S karticom u džepu sam radio i zarađivao, nosio bačve na vrh zidina. Emotivno sam vezan za nju, bila je u posve različitim podnebljima. Meksiko, Novi Zeland, Peru, Maroko, Senegal, Gambija, Gvineja Bisau, po cijeloj Europi od Irske preko Norveške do Cipra.

Zadnje što sam kupio starom je autobusna karta od kolodvora do Rijeke dubrovačke. Na bankomatu sam upitom u stanje aktivirao novu. Bilo 1.95 eura, pa je prvo što sam kupio novom karticom Burn u Studenca. Koštao 1.75 eura, tako da je sada stanje računa 20 centi. Želim novoj kartici barem toliko pustolovina, koliko je imala stara. Putovnica istječe 5. listopada.

U zapadnoj Africi je bilo izvrsno.

* šetnja kroz Dakar: https://m.youtube.com/watch?v=0Kh-QXqyg-g&t=20s

* krokodil u rijeci Gambiji: https://m.youtube.com/shorts/5shYebbdBJM

* čimpanze u prirodi: https://m.youtube.com/shorts/-w0PkSFKiAs

* vodenkonji: https://m.youtube.com/shorts/gO_tO3xhqEs

* plovidba rijekom Gambijom: https://m.youtube.com/watch?v=qsCxumclsmc&t=12s

* Pointe des Almadies, najzapadnija točka afričkog kopna: https://m.youtube.com/shorts/TUBnXc8NNlo

* prvi dan po dolasku, otok Gorée: https://m.youtube.com/shorts/u0J2h0EsnSY

25. veljače

Stigao sam u Dakar, glavni grad Senegala, države broj 48. Prvi put sam u podsaharskoj Africi. Druga zemlja u Africi, nakon Maroka, šesta izvan Europe (ne računajući Tursku i Cipar).

U Bruxellesu sam bio žedan pa popio Monster, prije ukrcaja u avion. Tu sam potrošio 5.49 eura.

Granični policajac nije tražio potvrdu o cijepljenju. Samo pitao kojim ciljem dolazim, rekoh turistički. Imam li smještaj u Dakru, rekoh da ću na recepciji uzeti noćenje u tom i tom hostelu. Tražili pokazati ime hostela u aplikaciji Booking, aplikacija nije radila jer nemam stalno internet, oni povjerovali na riječ. Pitali me još koji je moj posao, rekoh da obitelj ima prihode od iznajmljivanja apartmana. Uzeli sliku lica i otiske prstiju, dobio pečat.

Od deset bankomata na aerodromu, na samo jednom sam mogao podići gotovinu. Većina bankomata, većine ovdašnjih banki, ne prima moju karticu (debitna kartica VISA). Odmah čim iziđeš iz aerodromske zgrade, čeka autobus za centar grada. Stoga sam odolio pomami taksista.

Privatna soba 15 000 franaka (22.87 eura). Autobus s aerodroma do centra 6000 franaka (9.15 eura). Taksi od centra do smještaja 2000 franaka (3.05 eura). Danas je dijeljena soba, od 13-14 eura, bila rasprodana. Sutra se mogu prebaciti u dijeljenu za 13-14 eura, ili zadržati privatnu za 23 eura. Limenka energetskog pića na tržnici 600 franaka (0.91 euro).

26. veljače

Danas sam bio na izletu na otok Gorée (Île de Gorée). Otok, poznat po trgovini robljem, se nalazi jako blizu centra grada. Trajekt vozi oko pola sata, karta za poći i vratiti se je 6500 franaka. Predivan otok, već imam i objavu na Facebooku, a napravio sam preko 50 fotografija. U objavu uvijek stavim 19, da ne bude previše, a Instagram ima i ograničenje na 20 fotografija u jednoj objavi. Sve idu na Wikimedijin Zajednički poslužitelj. Internet je zarazan, nisam došao tu visiti na internetu. Ne trebam objavljivati svakodnevno, moram se usredotočiti na vlastiti užitak.

Vidio sam brojne ptice, a ima puno mačaka za maziti, što je uvijek slučaj u većinski islamskim zemljama. Otok je pun ljudi koji prodaju suvenire, ti obično uz francuski jako dobro poznaju i engleski, ali prihvaćaju odbijanje išta kupiti, nakon nekoliko pokušaja. Uskoro opširnije, prva objava 19 slika i prvi short su tu.

Jako me podsjeća na izlet na Suomenlinnu, utvrđeni naseljeni otok kraj Helsinkija, nakon tog izleta sam imao seks sa Svetlanom. Neobična sličnost između glavnog grada Finske i glavnog grada Senegala. Oba imaju utvrđeni naseljeni mali otok s topovima i pticama, koji je i glavna turistička znamenitost, te je blizu obale i s otoka se pruža panorama centra grada.

27. veljače

Objavio sam istog dana tri objave s otoka Gorée. Prva već ima 63 lajka i 11 komentara. Prva s 19 slika i tekstom, druga videouradak (reel), treća s 19 slika. Prekrasan otočić. Reelovi na Facebooku bivaju jako slabo popraćeni i lajkani, bolje su fotografije. Vidio sam u više navrata ptičurinu tipa orla, sad vidim da je engleski naziv Yellow-billed kite, ne znam postoji li hrvatski naziv. Ne znam ima li prijevoda za engleski kite, srpski луња. Nažalost, naša inačica Wikipedije nema članak o ovoj moćnoj ptici, pa sam mogao naći samo engleski i srpski naziv.

Prelijeću preko otoka, a slikao sam jednoga, dok odmara na stablu. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... e_2026.jpg

Vidio sam i ptice što odmaraju na samoj obali. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... C4%8Di.jpg

Podsjetilo me na Meksiko. Čini mi se da sam 2022. vidio ove iste ptice, samo na drugoj strani Atlantika, kako odmaraju na olupini broda. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... _broda.jpg

Ima i domaćih životinja, koza i pasa, te više od svih mačaka. Mačke su uvijek prisutne u islamskim zemljama. Bilo ih je puno i u Maroku, Turskoj i Cipru. Vidjevši bezbroj uličnih mačaka u Maroku, nisam to povezao s islamom. Međutim, to je povezano! Muhamed je neobično volio i cijenio mačke, smatrao ih čistim životinjama koje smiju ulaziti u kuće i čak džamije. Izjavio da je mačka jedna od onih koji su stalno među ljudima. S druge strane, pas je u islamu prljava životinja. Navodno, tko drži psa u kući, Alah mu svaki dan od dobrih djela oduzima planinu. To mi je jedno od najurnebesnijih islamskih vjerovanja.

Pogled na otok je čudesno lijep, a solidna je i panorama Dakra, gledanog s otoka. To sam već ubacio u pripadajuće članke na Wikipediji.

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:SENEGAL.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... negala.jpg

Vraćajući se s otoka, slikao sam jedno od ljepših francuskih kolonijalnih zdanja, željeznički kolodvor (Gare de Dakar). https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... _Dakru.jpg

Doma sam se zdebljao. U Peruu sam imao 84 kg, onda kasnije 87-90. Sad čak 95-96, što je malo previše, visok sam 188 cm. Vjerojatno Coca-Cola i energetska pića uzrokuju debljanje, koje nema smisla, kad pješačim desecima km. Nije dobro biti debeo u siromašnoj zemlji, među lopovima.

1. ožujka bih se trebao ošišati i obrijati, to je jedno od tri šišanja godišnje. 1. ožujka, 1. srpnja i 1. studenog. Svakog puta najkraće, a da nije ćelavo, tj. pola milimetra. Još par brijanja u međuvremenu, jer brada raste brže, i sad je ojačala. Neki stari ljudi kažu da je bolje s kosom i bradom na granicu, da obično ćelav ili čovjek jako kratke kose, bez brade, djeluje kao kriminalac. No, to su bablje priče.

Ostao bih u Dakru do šišanja i brijanja, pa onda 2. ožujka išao u Banjul. Vlasnik hostela, neki Pakistanac, tvrdi kako je sada turistička sezona i navala. Kako trebam što prije rezervirati polazak autobusom za Banjul, glavni grad Gambije, nove države. Povratni let je 17. ožujka, moram paziti da bude raspoloživih autobusa natrag za Dakar. Avion koji me prebacio iz Bruxellesa, nastavlja i za Banjul (Banjul via Dakar). Novčane jedinice su različite, u Senegalu franak, u Gambiji dalasi.

Ovaj hostel mogu platiti jedino gotovinom. Ima ga na Bookingu, ali i ako rezerviraš preko Bookinga, plaćaš gotovinom po dolasku. Vlasnik će mi dati popust za još tri noći, 42 000 umjesto 45 000 franaka. Odlučio sam ostati u skupljoj privatnoj sobi, a ne ići u dijeljenu. Bojim se za mobitel, nakon nemilog događaja u Barceloni, budući da ne postoje katanci u zajedničkoj spavaonici. Mogu izgubiti kvalitetan novi uređaj. Dok spavam, dok se tuširam, dok je na punjaču. Bolje platiti malo više (23 umjesto 13-14), pa spokojno ostaviti stvari u zaključanoj privatnoj sobi i ponijeti ključ sa sobom u džepu.

Autobus do Banjula je 14 000 franaka, vlasnik hostela može rezervirati za mene. On plati nekom senegalskom metodom plaćanja online, ja mu dam gotovinu. Samo, moram jako rano ustati. Autobus bude u sedam ili devet ujutro, a još treba doći do kolodvora. U Senegalu je sat vremena manje, nego u Hrvatskoj. Tako je bilo i u Maroku, Portugalu, Velikoj Britaniji i Irskoj.

Od žena koje su me tjerale nešto kupiti, dvije su imale ime Fatima. Tako se zvala i djevojka iz Casablance, s kojom sam imao kratku romansu u Maroku i poslije joj dvaput slao nešto novaca preko Western Uniona. Iz Bergena i iz Bukurešta, lijepoj Fatimi u Casablancu. Često ime u muslimanki, tako se zvala najmlađa i najdraža Muhamedova kći.

Jako velika većina Senegalaca i Gambijaca su muslimani, ali prilično je liberalno, ne vidjeh hidžaba ni nikaba u Dakru. Neobično je vidjeti crnce muslimane, inače su narodima podsaharske Afrike Europljani nametnuli kršćanstvo. Tko zna kako su ovi (Wolof najbrojniji narod) pristupili Muhamedu, očito putem arapskog utjecaja.

Fatima skinula bebu sa sisurine, pa mi prodala Colu. Naučila me reći hvala na jeziku naroda Wolof, jërëjëf.

Ipak ima i kršćana. Ovo je džamija na otoku Gorée. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... C3%A9e.jpg

A ovo je krasna katolička crkva.

https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... C3%A9e.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... C3%A9e.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... C3%A9e.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... C3%A9e.jpg

* kaos: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... e_2026.jpg

* kolonijalna arhitektura: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... 2.2026.jpg

* umjetnost na drvetu: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... i_otok.jpg , https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... C3%A9e.jpg

* slikarije od pijeska: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... C3%A9e.jpg

* more i barke: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... 2.2026.jpg

* topovi: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... C3%A9e.jpg

Divno je, podsaharska Afrika je nešto drukčije, od svega što sam prije vidio. Ima puno lijepih žena, iako meni crna boja kože umanjuje atraktivnost. Kad je jako crna, kao ovdje, jedva prepoznaješ ima li dlaka na nogama. Čuje se cvrkut ptica. Ptice, gušteri, mačke. Sve je nekako veće i uhranjenije, tu u tropskim krajevima.

Mogao bih još pisati, ali umor me svladava. Sutra moram naći bankomat, koji mi ne će odbiti karticu. Još tri noći u Dakru, šišanje i brijanje, pa autobus za Banjul.

Jako dugo sam šetao u potrazi za bankomatom, koji će primiti moju karticu. Jedno bar 20 bankomata ju je odbilo, dok konačno nisam našao jedan. Ecobank, mislim kako je vlasnik hostela kazao kako ta ne uzima proviziju karticama iz Europe. Podigao sam 250 000 franaka. Morao sam platiti još tri noći i autobus za Banjul 2. ožujka, sve skupa 56 000 franaka. Razmišljam lijepo sve u keš, kad sam jedva našao bankomat u Dakru, tko zna ima li u Banjulu. Banjul je jako mali grad, a Dakar kaotična metropola, pogledajte videozapis. Neka ništa ili jako malo ostane na kartici. Inače više volim karticu nego keš, ne da mi se brojiti. Bankomat mi dao 25 novčanica po 10 000 franaka, osjećam se kao Vuco kad je mahao novčanicama i vikao ovo mi je lepeza, magarče, pun sam k'o brod, mogu kupit' cilu zemlju.

Pojeo sam u objektu brze prehrane. Cheeseburger, pomfrit, Cola ukupno 2800 franaka. Nedaleko od hostela ima jedan supermarket, Auchan Gibraltar, jedno od rijetkih mjesta u Dakru gdje se može prisloniti karticu na čitač. Tu je pola litre energetskog pića 550 franaka, a na tržnici je 250 ml 500 franaka.

Posjetio sam ogromnu džamiju, kakva se vidi i u videozapisu. Mosquée Massalikoul Djinane, dovršena 2019., krasno dekorirana iznutra. Morao sam se izuti i sjesti na tapit, diveći se beskrajno lijepim pojedinostima najveće džamije u zapadnoj Africi. Inače je Ramazan, pa nitko drugi nije jeo cheeseburger u objektu, osim mene. Ako je to razlog. Pozdrav Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Inače, nije da ja nešto izmišljam ili pričam floskule, ali u Dubrovniku su Hrvati katolici i Hrvati muslimani prijatelji. Nikad nije bilo nikakvih problema, neugodnosti ni neprijateljstava. Dubrovački muslimani su iskreni hrvatski domoljubi i ponosni Hrvati, kako je nedavno i gospar Ibrica Jusić konstatirao Senadu Hadžifejzoviću.

Netko u Mostaru ima skroz drukčiju sliku u glavi, tamo su se Hrvati katoličke i Hrvati islamske vjeroispovijesti međusobno gađali granatama. Teško je to shvatiti i razumjeti. U Dubrovniku katolici i muslimani prijatelji, sve super, nikakvih teškoća. Samo dva i pol sata od Dubrovnika, u Mostaru, katolici i muslimani jedni drugima crni dušmani. Čudno je to sve, i konfuzno.

2. ožujka u 9 h idem autobusom u Banjul, karta mi poslana na WhatsApp.

Krasan grad Dakar, dugo sam šetao, predivan kaos. Jako sigurno. Nekim vloggerima u Africi su dobacivali ugasi kameru, ja sam 15 min snimao i nitko nije obraćao pažnju, niti u tom kaosu s jurećeg motora istrgnuti novi dobar mobitel iz ruku. Jedna žena me nešto pitala na francuskom, ja rekao English, angle, ona zašutjela. Trebao sam reći hrvatski. Netko prosio, mahao kapom u koju skuplja kovanice. Obje scene imate u videozapisu. Veoma su dojmljivi urešeni autobusi. Vidim se i ja, te dvaput govorim. Snimka završava preko puta džamije, čuje se ezan. Ima buke, prometnih zvukova, glazbe i ezana, pa nisam ja puno brbljao.

28. veljače

Danas sam se dugo zašetao i spontano našao velebni spomenik afričke renesanse, 52 m visoku statuu. Popeo sam se dizalom na 15. kat, pa mi se pružio divan panoramski pogled na glavni grad Senegala.

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:AFRIKA_2026.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Afrika_2026.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... _Dakra.jpg

Ulaznica je 3000 franaka (4.57 eura). Vidio sam dvije ključne turističke atrakcije (landmark) u Dakru, otok Gorée i ovaj spomenik. Slikao sam pogled s otoka na Dakar, a evo i pogleda iz obrnutog pravca. Onaj isti brod se vidi. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... 2.2026.jpg

Pogledajte objave na Facebooku ili Instagramu, puno zanimljivih pojedinosti je fotografirano. Osobito su dojmljivi ovi gradski autobusi. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... 2.2026.jpg

Slijedi Banjul, koji je u usporedbi s Darkom zaostalo selo. Vloggeri tvrde da teško mogu vjerovati kako je to glavni grad jedne suverene države, te da kolonijalna arhitektura podsjeća na Karibe. Ne postoji neki bitni landmark, za kojeg bih morao platiti ulaznicu. Stoga želim prošetati Banjulom, pa onda u prirodu, u Afriku se ne ide zbog gradova. Moram naći što povoljniji safari.

Jako puno pješačim, sad vidim da od smještaja do spomenika ima 9 km. Ja sam dugo pješačio i prema tamo i natrag, usput zalazeći i sporednim pravcima, desetke km sam prešao. Bole me noge, i šporkale su se, a tene još više zbog puno pijeska. Nedavno sam podšišao nokte i na nogama i na rukama, te uklonio prljavštinu sa stopala. Sunce mi je spržilo lice i vrat, pocrvenio sam u licu i minorno peče, ali to mi se ljeti događalo i u Dubrovniku. Inače u Dakru nije opojno vruće, grad je na samom zapadu Afrike i zna jako zapuhati, šibaju vjetrovi s otvorenog Atlantika. Temperatura oko 20 i po danu i po noći, ugodno je, izgleda kako će me u Banjulu dočekati strašna omarina. Tamo bude i 28-32, puno je topliji grad, a nekih sedam sati vožnje autobusom. Autobus mora i prijeći rijeku trajektom. Ima 267 km, jedina iole značajnija građevina je Arch 22, te nekoliko džamija.

Pričao sam s osobom koja radi u hostelu, ali ga ne posjeduje. Došao iz Pakistana, zajedno s bratom. Veoma dobar domaćin, dao mi popust za tri noći, savjet oko bankomata, sredio mi kartu za Banjul. Dao savjet senegalski novac ne mijenjati u gambijski na granici, nego kasnije. Odrastao u konzervativnoj islamskoj obitelji, ali je gay! Rekao mi da ne vidi ništa privlačno u djevojkama. Kako su Senegalci generalno lošiji muslimani od Pakistanaca. Kako je njegov otac bio veoma konzervativan i obitelj živjela striktno po šerijatskom pravu, uči se iz Kurana, nose se hidžab i nikab. U Senegalu ima puno otkrivenih zapadno odjevenih ljepotica, više se tolerira odstupanje od vjerskih propisa.

Ne znam kako ovaj ispade gay, ali puno ljudi u Pakistanu je u najmanju ruku čudno. To je jedna od najincestuoznijih nacija, iako je svugdje incest bio čest, dok putovanja nisu postala masovna pojava. Preko pola pakistanskih migranata u Velikoj Britaniji je oženilo prvu rodicu, stričevu kćer, prema istraživanju BBC-a iz 2005. godine. Međutim, ovaj je jako dobar čovjek, ali ima taj težak grijeh koji ga može odvesti u vječnu vatru, bez obzira pitali islamske ili kršćanske bogoslove.

Budući da sam jedva našao bankomat u Dakru, uvjeren sam da nikako ne bih našao u Banjulu ili po selima. Stoga sam sve pretvorio u keš, na kartici ostala 53 eura. Imam puno novčanica, 720 000 franaka, sve po 10 000, mogu mahati lepezom kao Vuco. 400 000 sam odložio u jedan tajni pretinac, za safari. Snop od 320 000 franaka stavih u džep, za svakodnevne troškove.

Velik i kaotičan prljav grad, ali šećući desecima km se nisam izgubio, ima nekoliko orijentira i ulice se nekako logično križaju. Jedini gradovi u kojima mi se bilo teško snaći su marokanski, medine starih gradova su tamo pravi labirint ulica i uličica. Teško je i ako imaš Google Maps, a čak i s aplikacijom je izazovno. U Dakru nije bilo teško, golema metropola, prostrano, ali lako se snalaziti i sigurno je. Šetao sam sam, ljudi prijateljski nastrojeni, nitko me nije krivo pogledao. Nitko me ne pokuša opljačkati, prodavači vraćaju kusur sve da je kovanica od 100 franaka. Pakistanac kaže da Senegalci ne će ukrasti, nisu skloni krađi, ali kao da jesu prijevari i prenaplaćivanju (npr. taksisti).

Pun sam dojmova, Afrika je bajkovita. Sutra se šišam i brijem. Prekosutra Banjul.

1. ožujka

Nije istina da nisam ponio gotovine, jesam nekoliko stotina dolara, a Dakar je velika metropola i našao sam bankomat koji će primiti moju karticu. Jedan na aerodromu i jedan u gradu, sasvim dovoljno. Danas je zadnji dan u Dakru, ako sve bude u redu, sutra popodne sam u 49. državi. Morat ću mijenjati franke u dalasije. Prvih pet dana sam potrošio malo više, ali opet imam još preko 1000 eura za 16 dana.

Izraz full time travel sam bio pokupio od svog omiljenog vloggera, u pitanju je Gabriel Traveler s YouTube-a. On je nedavno bio u Zelenortskoj Republici, koja mu je bila 98. država. U komentaru sam ga toplo molio odletjeti s tih otoka u obližnji Senegal, pa posjetiti i Gambiju, čime bi došao do broja od 100 zemalja. Njegove videozapise bih sigurno rado pogledao, prije svog puta ovamo. Nije me poslušao, vratio se u Europu i iz Budimpešte, preko Katra, kanio odletjeti u Indiju. Sad kuka kako je zapeo u Katru, u ratnoj zoni, a zračni promet privremeno obustavljen! Izbio kaos na Bliskom istoku, a ja sam tu na samom zapadu Afrike, u sigurnoj zoni u slučaju Trećega svjetskog rata. Daleko od svih žarišta. Daleko i od Bliskog istoka i od Indije, Pakistana, Kirgistana, Kine, Tajvana, Venezuele, Rusije, Ukrajine, Bosne, Tajske, Kambodže. Ne mogu biti na boljoj lokaciji! Gabriel je trebao poslušati moj savjet .

Jutros sam se ošišao i obrijao, za 3000 franaka (4.57 eura). Inače nikad ne kupujem suvenire, ali ovo je ipak posebna zemlja, pa sam kupio jednu majicu. Dres senegalske nogometne reprezentacije. Znak njihovog saveza, zvijezda i lav. Prodao mi gospodin Sebamba, kaže da ima dvije kćeri i sina. Majica 25 000 franaka (38.11 eura), od sutra ne ću biti rasipan.

Koliko god da je ovdje kaotično, puno pijeska, prašine, prljavštine, a promet zagušen, Dakar je suvremena metropola u kojoj imaš sve što ti treba i sve funkcionira. Iličiću se nije svidio, a Vanni Bojović tu sve ukrali. Mene nitko nije ni krivo pogledao, imam samo riječi hvale. Dubrovački vodič Vuković mi je napisao da je Senegal super, kad sam ga 2024. pitao koju zemlju podsaharske Afrike preporučuje. Ja bih se apsolutno složio s Vukovićem, a niti malo s Iličićem, koji je popljuvao zemlju.

Na otoku Gorée ima restoran, gdje se može platiti karticom. Ima nekoliko supermarketa gdje prolazi kartica, već sam spomenuo Auchan Gibraltar. Ipak je ovo bio centar jedne ogromne kolonije, Francuske Zapadne Afrike. Sve sam ovdje našao i sve ovdje ima, što čovjeku treba. Nije neka divljina. Nađoh i bankomat i supermarket i dobru sobu i dobru kupaonicu i dobru uličnu hranu i jak internet u smještaju. Podšišao nokte i na rukama i na nogama, ošišao se, obrijao, kupio dobru majicu, pojeo ukusna i domaća jela i cheeseburger i jela kineske kuhinje. Kineski restoran je u istoj zgradi kao i smještaj. Dosta Kineza radi u Africi. Oni imaju skupu hranu, obilna porcija je 4000 ili 5000 franaka (6.1-7.62 eura). Na ulici je bagatela, veliki zasitni sendvič 500-600 franaka (0.76-0.91 eura).

Vidjet ću kako je u Gambiji. Wolof je glavni narod i u Senegalu i u Gambiji, uz mnoštvo drugih naroda i plemena. Ključna razlika što su u Senegalu bili Francuzi i jezik je francuski, a u Gambiji Britanci i jezik je engleski. Vidjet ću hoće li mi uopće trebati ono cijepljenje, ovom zgodom. Hoće li tražiti potvrdu na ulasku u Gambiju, ili pri povratku u Senegal. Sigurno će mi ta potvrda nekad trebati, budući da je cilj bar 150 država u životu.

Malo prošetati Banjulom, pa onda u prirodu. Naći što povoljniji safari, priroda je najbolje očuvana u Nacionalnom parku Niokolo-Koba, koji je isto u Senegalu.

2. ožujka

Pozdrav iz Gambije, države broj 49. Dobro je što sam se cijepio protiv žute groznice, potvrdu tražio i senegalski granični policajac na izlazu i gambijski na ulazu u zemlju. U veljači uprihođeno 3001.01 eura, od toga 2791.9 isplata za vrijednosne papire i 209.11 uplate roditelja. Trenutačno imam 1037 eura gotovine. Što u francima, što u dalasijima, što u američkim dolarima, te 53 eura na kartici.

Danas sam dan proveo u vožnji autobusom. Granični policajci su korumpirani, čitao sam o tim slučajevima u Africi. Nekome uzmu putovnicu, ne daju natrag dok im ne platiš. Senegalski me pohvalio što imam njihov dres, onu jučer kupljenu majicu, te udario pečat i rekao give prije nego što će mi uručiti putovnicu. Ja rekao what, on give money, ja money, what money, on ten thousand. Dao mu 10 000 franaka (15.24 eura) ni za što. Gambijski je bio blaži, nakon provjere putovnice i potvrde o cijepljenju, udario pečat i rekao anything from your heart, give me. Srećom ovaj nije precizirao iznos, pa sam mu dao najmanji apoen što sam imao u novčanicama, 2000 franaka (3.05 eura). Gambijskom sam dao senegalski novac, on rekao for the tea.

Ne znam zašto ova državica, sa svih strana okružena Senegalom, ima različitu novčanu jedinicu, ali što je tu je. Po dolasku na kolodvor, razmijenio sam 50 000 franaka (76.22 eura) u dalasije, ludim od ove matematike, to mi je bio najmrži predmet. Četiri valute skroz različite vrijednosti. Franak, dalasi, euro, dolar. Pojeo piletinu s pomfritom u libanonskome objektu brze prehrane, 500 dalasija (5.86 eura). Kolodvor je uz prašnjavu cestu, pa sam tražio taksi do smještaja. Pripadnik naroda Jola me prevezao do turističkih naselja uz plažu, za 500 dalasija, isto koliko je koštala piletina. Neki luksuzni smještaj uz plažu, britanski umirovljenici se tamo odmaraju i zabavljaju. Soba 60 eura, a nema internet. Neki čovjek mi nudio taksi, da zna za jeftin smještaj, malo dalje od plaže, u selu. Odveo me za 300 dalasija (3.52 eura). Sad pišem iz ovog odličnog smještaja, brz internet, prostrana privatna soba i zahod i kupaonica unutar sobe. U Dakru su bili izvan. Samo 1500 dalasija (17.59 eura) noć! Pronalaskom ove jeftine sobe, kompenzirao sam rastrošnost prvih par dana. Još sam samo popio Monster za 160 dalasija (1.88 eura). U Senegalu nisam viđao Monster.

Drugi taksist je neki mlađi, radi osam godina i kaže da sam prvi Hrvat kojeg je vozio. Znao je za Hrvatsku, nakon što sam rekao ime svoje domovine, odmah iz topa je ispalio Luka Modrić's country. Dođoh na recepciju, a vlasnik objekta klanja namaz, pa sam morao pričekati na prijavu, dok se on pomoli.

Vidjet ću gdje naći safari, i može li se uopće, ima li u blizini agencija koje bi to organizirale. Jaka ostavština kolonijalizma. U Senegalu svi domoroci rabe francuski, ovdje svi engleski, u Gvineji Bisau svi portugalski. Europljani su nacrtali granice. Dobro je što nisam 2024. odletio iz Casablance u Dakar (roditelji nisu poslali, pa sam se vratio u Europu), jer onda ne bih mogao ući u Gambiju, nisam bio cijepljen protiv žute groznice. Sad bih teoretski mogao dodati još nekoliko država, ali to bi bilo trčanje. Blizu su Gvineja Bisau, Gvineja, opasni Mali, Mauretanija, Zelenortska Republika.

Koliko je Afrika golema, od Casablance do Dakra su 3 sata leta, udaljenost zračnom crtom kao od Dubrovnika do Lisabona. Ovdje u zapadnoj Africi je priroda devastirana i životinjski svijet jako slabo očuvan, u usporedbi sa istokom i jugom. Maštam o safariju u Serengetiju, a od Banjula do Serengetija ima 5938 km zračne crte! Više nego odavde do Dubrovnika! Afrika je strahovito velika.

Gambija ne izgleda spektakularno. Mjesto za pasivan odmor, uz plažu. Autobus je bio ukrcan na trajekt, pa smo prešli rijeku Gambiju, crta Barra-Banjul.

3. ožujka

Gambia, smiling coast of Africa. Danas sam jako dugo pješačio, puno staza i cesta nije asfaltirano pa su mi tene šporke i pune pijeska. Na plažama se izležava puno starih Britanaca i Poljaka. Nacionalni park Niokolo-Koba, gdje su najbolje očuvane divlje životinje, ipak nikako ne ću moći posjetiti. Trodnevna tura bi koštala 2000 eura, da mogu najviše spustiti na 1800, a ne očekuje se kako će biti još zazanimanih pa da podijelimo trošak. Stoga sutra idem na turu uz rijeku Gambiju, dva dana, uključeni smještaj i hrana. Tura 170 eura, rekli su kako ćemo možda vidjeti divlje vodenkonje i čimpanze, moram rano ustati i u 6:50 biti ispred agencije.

Šećući sam naišao na drugu agenciju, koja nudi trodnevnu turu za Gvineju Bisau. Tako bih prije Lihtenštajna mogao dodati jubilarnu pedesetu državu, ali bojim se kako ne ću imati sredstava. Za mene samog tura 570 eura, trošak je moguće smanjiti ako bude još zazanimanih pa skupina koja ide odjednom podijeli trošak. Smještaj nije uključen, a za Gvineju Bisau se pravi viza po dolasku, koja sigurno nešto košta. Na internetu piše kako je, onima koji dolaze zračnim putem, 120 američkih dolara ili 85 eura. To je puno. Gvineja Bisau isto rabi franak, iako nije frankofona, nego luzofona zemlja. Anglofona Gambija, državica veličine Kosova, ima svoju valutu. Sa svih strana je okružena zemljama, čija je novčana jedinica franak.

Za jednu turu imam para, za drugu je već upitno. Moram nešto raditi još dva tjedna, povratak je tek 17. ožujka. Nije ovo Europa da gradovi vrve znamenitostima, ovdje organizirane ture ispunjavaju vrijeme. Ili izležavanje na plaži, ako si britanski umirovljenik. Imam para za pasivan odmor, koji me nikad nije zanimao, a nemam za istraživanje prirode. Smještaj, hrana, plaža. To lako mogu pokriti, ali to mi je dosadno. Volim se kretati. Plaže su krasne, ali ocean i nije za kupanje, zbog struja i vrtloga. Ležati na plaži nije nešto što me ikad privlačilo. I u Dubrovniku sam se kupao u moru, samo kako bih igrao vaterpolo, pucao na gol. Kupanje tek tako mi je bilo dosadno i besmisleno bez vaterpola, što ću raditi u moru?! Kupanje bez vaterpola je kao pjesma bez rime, a ovdje se ne može ni plivati, nego samo ležati na plaži ili šetati po plićaku. Vidjet ću koje aktivnosti smisliti, kako bi mi svakog dana bilo zabavno i imao što raditi.

6. ožujka

Tura je bila izvrsna, putovanje ide kao po loju. Imam snimljena tri odlična shorta/reela. Jedan s krokodilom, drugi s čimpanzama i treći s vodenkonjima. U Janjanburehu sam se kupao, u istoj rijeci gdje sam vidio krokodile i vodenkonje. Puno djece se kupa, vodič kaže da krokodili obično ignoriraju ljude.

Da YouTube učita videozapis, potrebno je nekoliko sati, a prethodno nekoliko sati Google sigurnosno kopira slike i snimke. Stoga je to dobar način za odvikavanje od mobitela i uživanje na destinaciji, važnije je gledati svojim očima nego slikati ili snimiti i objaviti. Ostavim mobitel u zaključanoj privatnoj sobi, YouTube učitava videozapis, a ja šećem. Svi smo mi robovi telefona, kaže jedan moj poznanik.

Vidio sam i majmune koji se na latinskom zovu Colobus, nemaju hrvatsko ime. Vidjeli smo i puno babuna, kako prelaze cestu ispred našeg kombija. Te scene nisam snimio, jer ne mogu stalno robovati telefonu.

Na turi sa mnom su bili 57-godišnja Nizozemka, koja živi u Španjolskoj, te dva u osnovi isto Nizozemca. Nizozemskim govoreći Belgijci, tj. Flamanci. Trojica kojima je materinski jezik nizozemski, te jedan kojemu je materinski jezik hrvatski, na ovoj turi. Ova stara je prilično vitalna, još uvijek ima jako dobre noge i lijepa stopala. Inače su stopala dio tijela koji praktično ne stari, mogu još uvijek dobro izgledati i u neke babe. Obično ženska ljepota mine vremenom, od ljepote sisa, kože, lica gotovo ništa ne ostane. Stopala ne poružne, poput drugih dijelova tijela.

Ovi Flamanci su prijatelji iz istog grada, isto preko 50 godina. Jedan oženjen i otac dvoje djece, drugi neoženjen i posjetio 105 zemalja. Svi su došli u Afriku samo na tjedan, a ja na tri tjedna. Ovaj, koji je bio po Africi, kaže da je JAR prilično razvijena zemlja. Možeš svugdje platiti karticom i ceste su bolje nego u Belgiji. Hvali i Lesoto, Svazi mu je manje upečatljiv, a kao najzamršenije putovanje izdvaja Etiopiju. Loša infrastruktura i velike udaljenosti, potrebno više unutarnjih letova.

Nizozemka je u subotu u Europi, a ovi belgijski Nizozemci u nedjelju. Flamanci lete iz Banjula za Amsterdam, pa vlakom do Genta. Ja sam iz Bruxellesa doletio do Dakra. Tijekom ture smo došli skoro do istočnog kraja Gambije, noćili u Janjanburehu. Predvečer se prvo okupao jedan od Flamanaca, pa Nizozemka. Iako nisam ponio kupaće, skinuo sam se u obične gaćice i otplivao. Nisam mogao odoljeti, veoma me osvježilo, a tuš u hostelu u Banjulu je loš. Slab mlaz i hladna voda. Srećom, u smještaju na turi je tuš bio bolji. Tako sam spavao u Janjanburehu, a tu noć imao plaćen i smještaj u Banjulu, gdje su ostali backpack i torbica. Do jutra su se gaćice osušile.

Posjetili smo megalitske kamene krugove, lokalitet Wassu. Neki kameni stupovi su znatno viši od mene. Mnogi me tu zovu big man, a u Hrvatskoj 188 cm i nije neka visina. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... ambiji.jpg

U Janjanburehu smo vidjeli kuću, u kojoj je bilo čuvano i do 200 robova, prije ukinuća ropstva 1812. godine. Mauretanija je službeno ukinula ropstvo tek 1981., a u ovoj kući sam na stropu vidio i šišmiše. Veći top na slici je pripadao Britancima, a manji Francuzima. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... burehu.jpg

Najbolji dio ture je bio plovidba, u zelenom čamcu, po rijeci Gambiji. Evo krokodila na fotografiji. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... a_2026.jpg

Danas smo svrnuli u neko selo, morali smo kupiti lokalnoj obitelji 25 kg riže, svatko dao po 300 dalasija. Inače izbjegavam fotografirati ljude, ali ova djeca su se sama namjestila i seljaci i vodiči su rekli da možemo fotografirati, pa evo slika Gambijaca i gambijskog sela, ako je u redu.

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Gambijci.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... a_2026.jpg

Nije tako jadna zemlja, prema Wikipediji je 16. najsiromašnija na svijetu (nominalni GDP po stanovniku). U knjizi Johna Gunthera iz 1966. sam čitao koliki su jad i bijeda ovdje vladali. Potkraj kolonijalnoga doba, ranih 1950-ih, 97 % gambijskoga gospodarstva počivalo je na kikirikiju. Tada je od 275 000 stanovnika tek 4 000 bilo pismeno. U glavnom gradu nije bilo hotela osim državnog konačišta, koje je imalo šest postelja, ali nije bilo restorana. Ovo sam napisao i na Wikipediji, u članku o Gambiji, rabeći knjigu kao izvor.

Nije tako jadno. U sobi imam solidan internet, postoje bankomati i dobri restorani, navečer sam jeo pizzu. Ima za kupiti Reserve Orange Dreamsicle Monster. Odličan okus, nisam ovoga viđao u Hrvatskoj, a evo ga mogu kupiti za 160 dalasija u Gambiji. Vidi se etiketa s cijenom u funtama, bit će došlo preko Britanaca. Najmoćnije carstvo svih vremena, kojemu je pripadala i Gambija. Stavili su predmetak The u ime, The Gambia, kako ne bi došlo do zabune jer postoji i Zambija. Kao što imamo Slovačku i Sloveniju, ili četiri Gvineje. Gvineja, Gvineja Bisau, Ekvatorska Gvineja, Papuanska Nova Gvineja.

Jeftinije energetsko piće ima i za 80 dalasija. Neka agencija ima trodnevnu turu za Gvineju Bisau, dopisivao sam se na WhatsAppu s izvjesnim gospodinom Moustaphom, iz agencije. Da im je kombi trenutačno u kvaru, pa ništa od ture, iako mi je prvo javio kako će smanjiti cijenu s 570 na 350 eura. Da nudi alternativu, safari u Senegalu, Fathala. Tamo su bili ovi Flamanci i Nizozemka. Nije mi to napeto, kad su te životinje stavljene tamo, nije prirodan ambijent. Možeš šetati s lavovima, ali ti su lavovi dresirani i vjerojatno drogirani. Ne znam ima li javnog prijevoza do Gvineje Bisau. Neki čovjek, ne znam je li prevarant, dao broj i uvjerava kako će me on odvesti za 50 eura. Da ne idem preko agencije, da oni prenaplaćuju, a on će me kao prebaciti po lokalnim cijenama.

Ima još 12 cijelih dana, treba ih osmisliti, sigurno ima načina za posjetiti i Gvineju Bisau.

Vidio sam i baobabe. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... 3.2026.jpg

Prodaja dionica je bio sjajan potez, u najboljem mogućem trenutku. Dividenda od 100 eura godišnje stvarno ne znači puno, toliko zaradiš u dva dana u sezoni, noseći bačve i gajbe. Kad sam bio mali, dividende su bile veće, a zadnjih 10-15 godina bi bile niti sto eura. Ovako sam prodajom pokrio sve. Mobitel, bolji od svih prethodnih, te SIM kartica, punjač i dodatna pohrana. Cijepljenje protiv žute groznice, bilo potrebno za ovo putovanje, a sigurno će trebati i u budućnosti. Čim sam vidio divlje krokodile, čimpanze, vodenkonje i babune, put u Afriku se isplatio. Privatne sobe su jeftine. Krokodile sam vidio i u Južnoj (Tambopata) i u Sjevernoj (kanjon Sumidero) Americi, sada i u Africi. U Aziji (Kambodži) sam ih vidio samo na farmi.

Tropska prašuma djeluje slično tu, kao i u Južnoj Americi i u jugoistočnoj Aziji. Vazda mi je bilo zanimljivo zašto tapir živi u Americi i Aziji, a ne u Africi. Ravno s druge strane, preko puta oceana od Senegala i Gambije, je Brazil. Plaže su u Gambiji krasne, ali gotovo nitko ne pliva, svi se samo izležavaju.

7. ožujka

Pozdrav iz Gvineje Bisau, jubilarne pedesete države!!! Trećina životnog cilja je postignuta, a tek mi je 30 godina.

Kasnije sam se kupao u ovoj istoj rijeci, u Janjanburehu. Kad sam izišao iz rijeke, u gaćicama, netko mi je dobacio šalu. Bro, I am fasting and you break my fast. Nisam shvatio o čemu se radi, pa sam pitao vodiča. Musliman ne smije vidjeti golu ženu, ako mu nije supruga. Muslimanka golog muškarca, ako joj nije muž. Ako vidi, to kvari post u Ramazanu. Budući da su ovi kupači bili svi dječaci, u pitanju je šala. Da me vidjela osoba ženskog spola, ozbiljno bi mislila. Redovito pratim nekoliko islamskih učenjaka, prvenstveno Elvedina Pezića i Dževada Gološa. Nisam znao za koncept pokvarenog posta, vidim da Peziću u zadnje vrijeme često stižu pitanja što kvari post.

Ove Flamance sam pitao što ne pođu i u DR Kongo, svoju bivšu koloniju. Da nije sigurna zemlja za turiste. Rekoh kako je Belgija tamo počinila puno zločina. Složili su se da je to tamna strana njihove povijesti, da je njihov Leopold II. u prvih pet od deset najvećih zločinaca u povijesti. Samo Hrvati će pljuvati po sebi, a drugi (Britanci, Francuzi, Španjolci, Portugalci, Nizozemci) će ponosno isticati svoja zvjerstva. Čudi me i ljuti taj autošovinizam, prijezir i obezvrjeđivanje samog sebe, kompleks niže vrijednosti. Kako kaže Vuco njorgalima. To su frustrirani ljudi, umjesto da podržavaju, njima je krivo.

Moustapha iz agencije nije imao raspoloživu turu, pa mi je ovaj drugi čovjek sredio prijevoz, po puno povoljnijoj cijeni. Umjesto ture od 350-570 eura, dao sam ukupno 160 000 franaka (244 eura) čovjeku i napojnicu od 1000 franaka (1.52 eura) vozaču od Ziguonchora do Bissaua. Gambijskom policajcu sam na izlazu dao dalasija u vrijednosti niti pet eura, a senegalskom na ulazu ništa. Ne traži svaki, do pojedinca je. U Ziguonchoru sam unaprijed napravio vizu za Gvineju Bisau, koja košta 55 000 franaka (83.85 eura). U veleposlanstvu dobio vizu, dopušten turistički boravak u trajanju do 30 dana, preko cijele stranice u putovnici.

Senegalski na izlazu nije tražio ništa. Samo rekao Croatia, Luka Modrić very good player. Na ulazu u Gvineju Bisau, nikakvih pitanja. Prvi put sam u nekoj bivšoj portugalskoj koloniji. Bio sam u španjolskim (Meksiko, Peru), britanskim (Novi Zeland, Gambija) i francuskim (Kambodža, Maroko, Senegal). Nisam u nizozemskim, belgijskim, njemačkim, talijanskim.

Znam osnove španjolskog, pa mi ni portugalski nije nepoznanica. Izgleda zeru jeftinije nego u Senegalu. Isto energetsko piće koje je u Dakru bilo 500 franaka, negdje uz put bilo 350, a u samom srcu glavnog grada 400 franaka. Dugo sam se vozio, budući da su ceste izrazito loše. Puno rupa na asfaltu, a jako veliki dijelovi puta posve neasfaltirani, samo pješčana podloga.

Stigao sam kasno i pješačio 3-4 km do samog centra Bissaua. Nisam našao jeftin smještaj. Odbio sam hotel od 60 eura, pa našao u blizini ovaj i uzeo dvije noći po 45 eura. Uključen doručak. Međutim, moram paziti s parama, ima još 11 cijelih dana. Imam samo 369.15 eura (sve: franak, dalasi, dolar, na kartici), moram trošiti u prosjeku manje od 34 eura dnevno.

Sutra razgledavanje Bissaua. Izgleda savršeno sigurno, šetao sam 3-4 km po noći, nitko me nije ni krivo pogledao. Došao sam za puno manje para, nego što bi koštala tura, a još se ne moram više vraćati u Gambiju. Samo u Senegal, na povratni let 17. ožujka. Nisam planirao Gvineju Bisau, ali dođoh i do nje. Pedeseta država Gvineja Bisau, a ne Lihtenštajn.

Izvukao sam maksimum od prirode zapadne Afrike, koja je prilično devastirana. Nije očuvana kao na istoku i jugu. Vidjeh krokodile, čimpanze, vodenkonje, majmune Colobus, makakije i brojne ptice. Koliki su izgledi za vidjeti lava na zapadu Afrike, kad ih u Senegalu ima samo oko 30, a u Tanzaniji 14 500? Za vidjeti više moćnih životinja, treba jednom otići na jugoistok kontinenta.

U Bissauu je opojno vruće, puno toplije nego u Dakru i Kololiju. Sparno, temperatura 34-36, prava omarina. Šećući sam našao drugi smještaj, za samo 10 000 franaka (15.24 eura). Sinoć sam došao kasno i iscrpljen, pa uzeo dvije noći po 30 000 franaka (45.73 eura). Dobro, uključen je doručak i imam dobru kupaonicu. Odjenuo sam kratke hlače, nakon tuširanja. Konačno jak mlaz vode, morao sam se otuširati jer mi se koža ispekla i pocrvenila i na nekim mjestima oljuštila od vrućine. Čak i na čelu i na vrhu glave. Mlaz tuša u Dakru i Kololiju je bio slab, u Janjanburehu sam se u sklopu ture okupao u rijeci Gambiji i otuširao u kupaonici s nešto jačim mlazom.

Bissau je zanimljiv kolonijalni grad, portugalska arhitektura malo nalikuje na Latinsku Ameriku.

* pogled iz hotela: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... _BISAU.jpg

* gradska vreva: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:BISSAU_2026.jpg

* ulična umjetnost: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... 3.2026.jpg

U Senegalu i Gambiji su velika većina stanovnika muslimani, a ovdje ima u većem broju i drugih. Tu sam kroz gužvu tržnica vidio više žena pokrivenih hidžabom ili nikabom, nego u Dakru i Kololiju. Međutim, ugledao sam i scenu gdje je neki muškarac uhitio neku ženu za stražnjicu, a ona ga ipak stigla udariti, dok sam se ja kretao u suprotnom pravcu. To je nespojivo s islamom.

Kao što znate, na Pirenejskom poluotoku žive veoma pobožni katolici, pa su po fanatičnoj odanosti Kristu i papi poznati Portugalci ostavili lijepu katedralu u centru grada.

* katedrala: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... u_2026.jpg

* unutrašnjost katedrale: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... 3.2026.jpg , https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... u_2026.jpg

* biskupov grob: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... issauu.jpg

Grad ima i tvrđavu iz kolonijalnog doba.

* Fortaleza de São José da Amura: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... a_2026.jpg

* krajobraz: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... u_2026.jpg

Na gradskim tržnicama, svaštarnicama gdje se prodaje raznorazna roba, mnogi drže žive ili nedavno zaklane svinje ili kokoši. Tako se na smetlište došlo najesti jako puno strvinara, velikih ptica, upečatljiv prizor. https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Strvinari.jpg

Kad sam već vizu za ovu zemlju platio 55 000 franaka (83.85 eura), ostao bih ovdje makar tjedan dana. Negdje do 13. ožujka tu, pa povratak u Dakar zadnjih par dana, na povratni let 17. ožujka. Za doručak je u hotelu bio kruh, sirni namaz nalik Zdenki, tri komada kajgane, topli napitak i bočica obične hladne vode. Internet je jak, ovaj jeftin smještaj u kojeg ću se sutra prebaciti isto ima internet.

8. ožujka

Gvineja Bisau je zemlja teško podnošljive vrućine, čak 15 stupnjeva toplije nego u ne tako dalekom Dakru. U Dakru bude temperatura 21, u Kololiju (Gambija) 23, a ovdje 36. Neprestano sam žedan, ne znam što piti, a voda mi nije ukusna. Inače pijem gazirana (Coca-Cola) i energetska pića, ali ona utaže žeđ samo kratko, a nisu preporučljiva po omarini. Ima limenki sokova maaza (mango, guava, tropsko voće), oni osvježe, ali i oni su kalorični i puni šećera i nakon sat vremena pješačenja sam opet žedan. Puno pješačim, vruće je, a volim pića koja ne gase žeđ.

Ugodno me iznenadilo što postoje dva trgovačka centra u kojima se može platiti karticom, stoga bi trebalo biti dovoljno para do povratka, ali nije nemoguće da u Zagreb sletim s nula eura.

Od 50 zemalja, ovo je definitivno ona u kojoj najmanje ljudi poznaje engleski. Gotovo nitko, pa ni radnici u hotelima, restoranima i objektima brze prehrane. Ako netko barata nekim drugim jezikom, a da nije portugalski, to je francuski. Srećom, kako sam boravio 78 dana u Španjolskoj, 61 u Meksiku, 32 u Peruu, znam osnove španjolskog. Stoga razumijem i dovoljno portugalskog. Ostavština kolonijalizma je očita. U Dakru svi crnci rabe francuski, u Kololiju engleski, a u Bissauu portugalski. Europljani su iscrtali granice i često podijelili etnički prostor istog naroda, u više država.

Dok su me u Gambiji djeca i prolaznici zvali big man, ovdje me svi zovu branco (bijelac). Solo branco (usamljeni bijelac), amigo branco (bijeli prijatelj). Skoro uopće nema turista u ovoj zemlji i bijelci su prava rijetkost, stoga nije čudno što mi tako tepaju. Ne smatram uvrjedom reći crncu da je crnac, bijelcu da je bijelac, osobi sa smeđim očima kako ima smeđe oči, debeloj osobi kako je debela ni visokoj kako je visoka. To je, što se mene tiče, sasvim u redu.

10. ožujka

Provodim dane u Gvineji Bisau. U blizini smještaja je supermarket Darling, koji otvara u 9 h ujutro. Odlično je što se može platiti karticom, pa mogu hranu i piće kupovati karticom, pa bi gotovina trebala biti dovoljna za doći do Dakra na povratni let 17. ožujka. Jutros me blagajnica molila kupiti joj jedan kruh, pa sam se sažalio i kupio joj. Ovo je stvarno jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, ceste su očajne i potrebni su sati za prijeći malu udaljenost. Zamijetio sam kako su crnim ženama tabani i dlanovi puno svjetliji nego ostatak tijela. To bi mogli objasniti biolozi, koji se razumiju u melanin i pigmentaciju kože. Crnkinje ustvari imaju bijele tabane, a moj fetiš su stopala. Imam 26 eura na kartici, 60 američkih dolara za svaki slučaj, a ostatak je taman otprilike onoliko franaka koliko mi treba za još koju noć u Bissauu, prijevoz do Dakra, dvije-tri noći u Dakru i prijevoz do zračne luke. Moguće je slijetanje u Zagreb bez ičega, bez novca za od aerodroma do kolodvora u Zagrebu, bez novca za autobus Zagreb-Dubrovnik.

Ne znam kako najjeftinije doći do 590 km udaljenog Dakra. Teško da postoji izravna komercijalna autobusna crta, bez angažiranja vozača. U Bissauu nisam naišao ni na agenciju koja organizira ture, samo agencije za prodaju karata. Trebalo bi prvo do Ziguinchora. Autobus Ziguinchor-Dakar obično ulazi u Gambiju, pa izlazi iz nje. To mi ne odgovara, još četiri puta više bi mi granični policajac mogao žicati pare. Zaobilazna ruta preko Tambacounde, bez prolaska kroz Gambiju, znači dva dana vožnje. Vidim kako postoji čak i trajekt Ziguinchor-Dakar, možda je to još najpovoljnija opcija. Pakistanac mi je kupovao kartu Dakar-Banjul, upozorio kako je sezona i mogu ostati bez mjesta. Karta se može kupiti samo online uz neku senegalsku aplikaciju ili metodu plaćanja, pa mi je on kupio, a ja mu dao gotovinu. Prijevoz od Gambije do Gvineje Bisau mi je sredio onaj čovjek, iz hotela Palma Rima, za 250 eura. Moram sam pronaći najjeftiniji put do Dakra, pare su pri kraju. Imam još gambijskih dalasija u vrijednosti 70 centi, ne vidim mjenjačnicu gdje bih ih promijenio u franke i kupio limenku Coca-Cole više. Valjalo bi potrošiti sve zapadnoafričke franke i po mogućnosti gambijske dalasije, tko zna bi li u Hrvatskoj našao mjenjačnicu gdje bi ti ih netko promijenio u eure.

Najkasnije u iduća tri dana trebam krenuti natrag, prema Dakru. Neka me još malo u Gvineji Bisau, kad sam za vizu dao 55 000 franaka. Gabriel je sretno napustio Bliski istok, odletio iz Omana u Indiju.

Izvukao sam maksimum iz zapadne Afrike. Tri nove države: Senegal, Gambija i Gvineja Bisau. Otok Gorée i spomenik afričke renesanse u Dakru posjećeni. Za vidjeti više životinja trebalo bi otići tisućama km daleko prema istoku i jugu. Safariji su u istočnoj ili južnoj Africi, u zapadnoj je priroda višestruko lošije očuvana. Vidio sam krokodile, vodenkonje, čimpanze, babune, makakije, strvinare, orlove (yellow-billed kite), brojne druge ptice i domaće životinje (goveda, svinje, koze, mačke). Lava teško da bi i mogao vidjeti, kad su u zapadnoj Africi skoro izumrli. U antici su živjeli u današnjoj Grčkoj, a sad ih nema ni u Senegalu.

14. ožujka

Stigao sam natrag u Dakar, tu sam zadnjih par dana, do povratnog leta. Pet-šest dana se nisam javljao doma, pa su se oni kao zabrinuli da ne ostanem u Africi, pa uplatili još 260 eura na račun. Stoga kanim možda čak i skoknuti do Lihtenštajna, to je mala zemlja i koji dan je dovoljan, a 200 eura je dovoljno novca. Autobus od Zagreba do Züricha, vlak iz Züricha do Lihtenštajna, postoji jedan hostel za oko 55 eura. Onda bi u blizini ostalo samo Kosovo, za pobliže upoznati, a do tamo ima i izravnih autobusa iz Dubrovnika. Ova kartica istječe 31. ožujka, stignem se i vratiti iz Afrike i vratiti iz Lihtenštajna.

Rano sam se probudio, jučer u Bissauu. Oko 4:11 ujutro sam se odjavio iz smještaja i krenuo pješačiti desetak km prema autobusnom kolodvoru. Rekoh sebi, ugodnije pješačiti prije nego svane zora, po danu užeže. Tri sata prije svitanja sam pješačio, s backpackom na leđima i torbicom oko vrata, skoro nikoga nisam vidio putem. Nekoliko prolaznika, nisu obraćali nikakvu pozornost na mene. Zapadna Afrika je savršeno sigurna. Onaj čovjek u Gambiji me dobro nasamario naplativši mi 250 eura transfer, ali smještaj u Gambiji mi je bio daleko od kolodvora, na kojem bih našao puno povoljniji prijevoz. Lako sam našao kombi sa sedam sjedećih mjesta (sept-place, posebna vrsta prijevoza u Senegalu), od Bissaua do Ziguinchora, pa od Ziguinchora do Dakra. Cijena drugog je bila 4600 franaka, a cijenu prvog sam zaboravio, ali još manje. Sveukupno od Bissaua do Dakra niti 15 eura.

Iz Gvineje Bisau sam izišao i u Senegal ušao, bez da su granični policajci išta tražili. Međutim, sept-place prolazi kroz Gambiju, što je značilo još četiri granična nadzora, pa su mi gambijski policajci uzeli ukupno 7000 franaka.

* pogled iz kombija, na nepoznato mjesto, prije Kaolacka: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... a_2026.jpg

Vratio sam se u isti smještaj u Dakru.

Šetao sam dugo od uz Corniche Ouest, s kraja na kraj, do džamije nejasnog imena. Ispada da se zove Džamijom bogoslovlja (Mosquée de la Divinité). Njene slike ne mogu na Wikipediju, jer je ta džamija još uvijek pod autorskim pravom, kao i ona koju sam posjetio tijekom prvih dana u Dakru (Mosquée Massalikoul Djinane).

* pogled na otočje Madeleine, jedan od najmanjih nacionalnih parkova na svijetu: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... a_2026.jpg

* pelikan: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... 3.2026.jpg

* urešene piroge u Ouakamu: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... 3.2026.jpg

* prikaz Afrike: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... Afrike.jpg

* crtice iz povijesti: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... negalu.jpg , https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... u_2026.jpg

* Dakar: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... a_2026.jpg

15. ožujka

Povratni let mi je prekosutra u 23:30, tako da imam još puno vremena za uživati u Dakru ili Dakaru. Puno sam maštao 2024. u Casablanci, kako ću iz nje odletjeti u Dakar, pa nisam dobio pare za let. Vratio sam se u Europu, pa ju cijelu obišao. Čudni su putevi Gospodnji. Da sam onda odletio u Senegal, po povratku iz Marrakecha u Casablancu, ne bih upoznao Fatimu niti se s njom zabavljao. Ne bih joj kasnije slao novce, preko Western Uniona, iz Bergena i iz Bukurešta. Ne bih obilazio redom države po Europi, niti imao seks sa Svetlanom u Helsinkiju. Pitanje je bih li i kako mogao ući iz Senegala u Gambiju, jer nisam bio cijepljen protiv žute groznice.

Pakistanac, što radi u smještajnom objektu u Dakru, kaže kako je taksi do autobusnog kolodvora 2000 franaka. Nekog drugog kolodvora, ne onog s kojeg kreće autobus za Banjul (Colobane), nego onog s kojeg kreće autobus za zračnu luku. Autobus do aerodroma je 6000 franaka (njime sam i došao s aerodroma do grada), tako da moram sačuvati 8000 franaka u gotovini. Granični policajac na aerodromu mi valjda ne će žicati pare, mora me pustiti na povratni let.

Danas sam šetao desetak kilometara uz ocean, od svog smještaja do spomenika afričke renesanse, i natrag. Na ovom putovanju sam boravio isključivo u privatnim sobama. Jedan objekt u Dakru, jedan u Kololiju (blizu Banjula), jedan u sklopu ture u Janjanburehu i dva u Bissauu. Daleko najbolji dan je bio na turi, Bezveze je napisala kako nisam snimio čimpanze ni vodenkonje, jer je gledala samo dugi videozapis. Neka pogleda tri shorta. Kristalno jasno se vide krokodil na jednom, čimpanze na drugom i vodenkonji na trećem.

Kako sam bio sam u sobi, nisam upoznao puno ljudi, niti pričao s ljudima. Tome je pridonijela i jezična barijera, budući da je u Senegalu službeni jezik francuski, a u Gvineji Bisau portugalski. Jedini ljudi s kojima sam dulje razgovarao su ovaj Pakistanac (gay) te sudionici iste gambijske ture (dva belgijska Nizozemca i Nizozemka). Kad si u hostelu upoznat ćeš puno više ljudi, a kad si u privatnoj sobi miran si da nema tko ukrasti mobitel. Sve ima prednosti i mane.

Sad vidim (Google Maps) kako je samo oko 5 km od spomenika afričke renesanse najzapadnija točka kopnene Afrike (Pointe des Almadies). Sutra imam cijeli dan i mogao bih pješačiti po 15 km u oba pravca, a blizu je i izletnički otok Ngor. Prijevoz pirogom 1000-2000 franaka. Senegal je prepoznatljiv po urešenim pirogama. Pogledi na otvoreni ocean su spektakularni, a jasno se vidi jedan od najmanjih nacionalnih parkova na svijetu, otočje Madeleine. Ravno preko puta oceana je Brazil. Ovdje prolazim pločnikom, a uz pločnik čovjek prostre tapit i klanja namaz. Više puta sam to vidio, a preko puta oceana islam je nepoznanica.

Zadržao sam se kraj tržnice i malog skupa suvenirnica, imena Village artisanal de Soumbedioune. Tu ima jako puno mačaka, jer su blizu ribari i prodavači sendviča s pečenim mesom. Jako dugo sam se igrao s umiljatim mačićem, koji se stalno penjao uz majicu na rame, te trljao glavu o moje uho. Maziti mačke mi je uvijek iznova zabavno, jer se svaka jedinka ponaša drukčije. Prede, izvija se, penje se, grebe, grize, sklapa oči, mjauče tražeći hranu, zabija se pod pazuh, snažno trlja glavu o moju ruku... Različiti tipovi ponašanja. Kupio sam oveći sendvič za 1000 franaka, pa dao nekoliko komadića pečenog mesa mačiću.

Gdje su muslimani, tu su i mačke. Muhamed je rekao da je mačka jedna od onih koji su stalno među njima, pa su ulice i pogotovo tržnice pune mačaka, u svim mahom islamskim zemljama koje sam posjetio. Maroko, Turska, turski Cipar, Senegal. Naizgled banalna datost koja mi se sviđa u islamskim zemljama, puno mačaka za maziti. U Europi bi morao imati svoju privatnu mačku, ulične nisu česte. U islamskim zemljama zastaneš kad hoćeš, i maziš, koliko mačaka putem ima. Ovi što prodaju suvenire, bi mi prodali mačića, ali ja ne živim u Dakru.

Blizu spomenika afričke renesanse sam našao suvremen objekt u kojem se može platiti karticom, pa sam platio kolač i Coca-Colu 5000 franaka (7.62 eura). Na tri mjesta sam vidio supermarket Auchan Gibraltar, gdje može kartica, a jedan je i blizu mog smještaja. Tu se mogu kupiti i gotovi ugrijani sendviči, ja volim ljuto i sviđa mi se umak Pika Pika. Proizvodi se u Senegalu, kao i energetsko piće 3x-energy.

Lihtenštajn je mala zemlja, mogu skoknuti par dana, iz Zagreba. Autobus od Zagreba do Züricha je niti 50 eura, a vlak od Züricha do Lihtenštajna oko 40 eura. Ima jedan hostel za 68 eura, ali s popustom kojeg mi daje Booking, noćenje bi bilo 57 eura. Tri dana bi bila sasvim dovoljna za državicu, pa i ne bi trebalo jako puno para. Onda doma, u Dubrovnik, po novu karticu. Ova istječe 31. ožujka. Roditelji su me obavijestili kako je nova već stigla na adresu, dan iza nego što sam otišao u Afriku. Kosovo je najlakše posjetiti, izravnim autobusom iz Dubrovnika, kad bude para. Putovnica također istječe ove godine, 5. listopada.

16. ožujka

Danas je bio izrazito sadržajan dan, ne znam odakle početi. Jedan čovjek na Facebooku mi je napisao kako je on posjetio Senegal 1968. godine, te da mu se po mojim fotografijama čini kako se nije puno promijenilo. Ne znam kako je to moguće, kad najmonumentalnije građevine tada nisu ni postojale. Mosquée de la Divinité je dovršena 1997., spomenik afričke renesanse 2010., a Mosquée Massalikoul Djinane 2019. godine. Čak ni Grande Mosquée de Dakar nije osobito stara, iz 1964. godine. Čovjek odgovara kako je mislio na opću sliku društva, standarda, prometnica, religije, društvenog uređenja, ekonomije itd.

Išao sam pješke od oko 15 km udaljenog smještaja, kako bih posjetio otok Ngor i Pointe des Almadies, pa sam se zadržao i sad sam u pubu kraj Pointe des Almadies. Već je noć, a pitanje je bih li se vraćao 15 km pješke. Put vodi upravo preko Corniche Ouest, koja slovi kao mjesto noćnih pljački, iako sam šetao danju i nije bilo nikakvih teškoća. Ne mogu platiti taksi, ostao sam bez gotovine. 12 000 franaka, koje sam čuvao za aerodrom, sam potrošio na jednu veoma jeftinu nigerijsku djevojku na Ngoru. Pripadnica naroda Igbo, dao za sobu u kojoj ćemo se seksati 3000 franaka (4.57 eura) i za sam seks 5000 franaka (7.62 eura). Prethodno sam dao 1000 franaka (1.52 eura), za pirogu do otoka, koji je jako blizu kopna. Smiješnih 400 m, može se i preplivati, kupao sam se na plaži na Ngoru. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... a_2026.jpg

Imam samo 168 eura, a moram platiti burger i Red Bull ovdje, te podići 20 000 franaka za do aerodroma. Moram popiti Monster, između letova, u Bruxellesu. Devet eura je za s aerodroma do kolodvora u Zagrebu. Ne će mi ostati nego stotinjak eura, a s time ipak ne mogu u Lihtenštajn, ako oni ne uplate ostatak rente. To je dovoljno za autobus Zagreb-Zürich i vlak Zürich-Lihtenštajn, ali ne i za boravak u Lihtenštajnu.

Na Ngoru me slikala jedna 33-godišnja engleska medicinska sestra iz Cornwalla. Sedam mjeseci godišnje putuje, pet radi, bila u 96 zemalja. Nahvalila Južni Sudan. Ona me kasnije spasila. Ja sam platio jeftiniju pirogu, 1000 franaka, umjesto skuplje od 2000 franaka. Ta jeftinija ide rjeđe i trebalo bi ih kao nazvati da me dođu pokupiti, a ja nisam uzeo broj. Da me prevezu skupljom, koja dođe svakih pola sata, morao bih platiti 1000 franaka. A ja zadnju novčanicu (5000 franaka) dao Nigerijki! Pričah s Engleskinjom, ona pila pivo i meni platila Coca-Colu, te nadoplatila 1000 franaka kako bih otišao s otoka kad i ona. Skupljom pirogom. Pravi sam sretnik!

Engleskinja radi na odjelu na kojem umiru stari ljudi, pa sam pitao što misli o religiji. Odgojena u netodizmu, ali traga za istinom, kao i ja. Pitah ima li istine u pričama kako stari ljudi vide tunel i shvaćaju kako idu u pakao, Sotona ih doziva. Pojavi se kao anđeo svjetla i umilno zove dođi, pa tunel postaje sve mračniji i mračniji dok ne dođu u užasno vruće mjesto strašnih neprestanih muka, krikova i grotesknih demona koji zadaju muke. Neki samo što nisu pošli, pa ih kao Bog u zadnji čas vratio i dao im šansu pokajati se, pa se probudili iz kome ili završne faze umiranja. Ili priče kako neki vide kako su došli u raj. Ova medicinska sestra je viđala kako umirući starci govore kako dolaze Gospodinu (I am coming to the Lord), ili kako se raduju što će ponovno sresti svoju davno preminulu majku, oca, babu, đeda. Engleskinja stvarno ne zna jesu li te vizije stvarne, ili halucinacije umirućeg živčanog sustava. Teško je to znati. Kršćani kažu da je vizija vjerodostojna ako je u skladu sa Svetim pismom, a ako nije to je halucinacija ili demonska obmana.

Pointe des Almadies je najzapadnija točka afričkog kopna, a bio sam i na europskoj (Cabo da Roca), kao i na novozelandskoj točki koja predstavlja pola puta između Antarktike i ekvatora.

https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... _kopna.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... _kopna.jpg

* bajkoviti Ngor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... a_2026.jpg

* pogled s Ngora: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... r_2026.jpg

* urešena klupa: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... 3.2026.jpg

* senegalska umjetnost: https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... u_2026.jpg

Povratak doma, nije ostalo para za Lihtenštajn.

Baš gledam vremensku traku, koliko sam pješačio po Africi. Ona nije savršeno točna, jer ja nemam stalno pristup internetu, a nekad sam i šetao dok je mobitel bio u sobi, na punjenju. Ali broj zabilježenih pješke prijeđenih km je impresivan.

* 26. veljače 20 km
* 27. veljače 33 km
* 28. veljače 77 km
* 1. ožujka 15 km
* 2. ožujka 186 km!
* 3. ožujka 54 km
* 6. ožujka 6 km
* 7. ožujka 51 km
* 8. ožujka 14 km
* 9. ožujka 33 km
* 10. ožujka 14 km
* 11. ožujka 15 km
* 12. ožujka 1 km (dan proveden u vožnji, Bissau-Ziguinchor, Ziguinchor-Dakar)
* 13. ožujka 3 km
* 14. ožujka 18 km
* 15. ožujka 39 km
* 16. ožujka 45 km (dan s pješačenjem od Hanna do Ngora i natrag, uz posjetu otoku Ngoru, kupanje i seks na otoku, te posjetu točki Pointe des Almadies)
* 17. ožujka 45 km
* 18. ožujka 12 km

Nije čudno što toliko jedem i pijem gazirana i energetska pića, uz toliku razinu tjelesne aktivnosti. Zdrav sam kao Herkules! 4. i 5. ožujka Google nije zabilježio pješačenje, kad sam bio na turi uz rijeku Gambiju. Puno vožnje i plovidba, te kupanje u rijeci i razgledavanje, ali malo hoda.

Doista imam svega dvije preostale zemlje u blizini. Lihtenštajn i Kosovo. Samo dvije, u koje mogu i s osobnom, a putovnica uskoro istječe. Za godinu dana u Južnoj Americi bi trebao jako velik iznos, nezaradiv za jednu sezonu.

Inače, zaboravio sam spomenuti kako sam u Senegalu naišao na zanimljiv prizor. Tražeći Pointe des Almadies, prošao sam kraj zgrade kosovskog veleposlanstva! Vidjeh kosovsku zastavu, plavu sa žutim obrisom zemlje, te službeni natpis. Iako nije članica UN-a, to je puno ozbiljnija država nego što možda netko misli. Za kratko vrijeme su se etablirali, bolje nego BiH. Imaju olimpijska odličja, pa i zlata, a BiH još nema odličja. Jučer je Kosovo eliminiralo Slovačku, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u nogometu. Nikad ne bih rekao da imaju veleposlanstvo u Senegalu, a sad čitam kako je ono otvoreno 2017. godine.

Većina ljudi u Africi je znala za Hrvatsku preko nogometa i Luke Modrića. Neki nisu nikad čuli, uključujući jednog starijeg čovjeka u gambijskom selu. Kad rekoh Croatia, mislio na Rusiju, slično mi se događalo i u Kambodži. Nekako ime naše domovine toliko različito zvuči od jezika do jezika (hrvatski, engleski, francuski, španjolski, portugalski, talijanski, turski, njemački, korejski), da bi netko pomislio kako se ne radi o istoj zemlji. Hrvatska, Kroejša, Kroasi, Kroasia, Kroacia, Hirvatistan, Kroacien, Koroatia.

https://kossev.info/en/kosovo-otvara-am ... %2C%202008.

The ambassador of Kosovo in Senegal, Ramadan Gashi, presented his letters of credence to the president of this country, Macky Sall. Gashi thus became the first accredited ambassador of Kosovo in Senegal, Pristina media reported.

"It is a privilege to represent the state of Kosovo in a country of extraordinary beauty," Gashi said, adding that he was "proud" to have had the opportunity to meet the former president of Senegal, Léopold Sédar Senghor, in Brussels in 1988, when spoke about Kosovo, which, as he stated, "suffered the occupation and terror of the Yugoslav communist regime and the Serbian one".

Gashi also thanked President Sal after the meeting, as reported, for the "readiness" of Senegal to recognize the "Republic of Kosovo in the first days after the declaration of independence", which this country did two days after the unilateral declaration of independence - on February 19, 2008.

Vrijeme kratim gledajući videozapise određenih vloggera, te njihove liste najdražih i najmanje dragih mjesta. Vidim da je čuveni Drew Binsky prepješačio cijeli Lihtenštajn, 32 km, s juga na sjever, te prešao pješke u Austriju. Zvuči kao dobra ideja, prijeći pješke cijelu državu. U Francusku sam redovito ulazio i izlazio, mijenjajući je Monakom.

Kad me netko pita za favorite, uvijek kažem kako su dvije najčarobnije zemlje svijeta Novi Zeland i Italija. Prva zbog prirode, dva se ne bi nagledala oka, kao da si Alisa u zemlji čudesa. Druga zbog bogatstva arhitekture, umjetnosti, kulturno-povijesne baštine. Najdraže mjesto u Meksiku mi je Calakmul, majanski grad usred džungle. Penjati se na vrh piramide i gledati piramide i prašumu, neprocjenjivo. Najbolje jelo bouillabaisse, najbolje piće chicha morada, najbolje seksualno iskustvo sa Svetlanom u Helsinkiju.

Najdraži gradovi? Puebla u Meksiku, Lima u Peruu, Dunedin na Novom Zelandu. Amsterdam, Edinburgh, Cagliari, Palermo, Napulj, Vilnius, Istanbul u Europi. Najljepše žene? Rumunjke. Najružnije Maltežanke.

Najmanje draga zemlja? Nigdje nije bilo kategorično loše, svugdje je bilo super, ali postoje mjesta koja su mi se manje svidjela. Ne da mi se uopće nisu svidjela ili mi je žao što sam bio, nego su se manje svidjela. Od 50 država, najmanje sam uživao u Andori, stvarno izrazito dosadna zemlja. Još bio zimi, krajem prosinca. Sve okovano snijegom, glavni grad bez nekih velebnih znamenitosti, izgleda kao veliki trgovački centar.

Najdosadniji gradovi Christchurch na Novom Zelandu i Puerto Maldonado u Peruu. Marokanski stari gradovi, medine (Marrakech, Fes, Meknes, Tanger, Asilah) su mi manje dragi zbog užasne zamršenosti mreže ulica. Pravi labirinti, bez aplikacije Google Maps se teško ne izgubiti, koliko je komplicirano, a i s aplikacijom je izazovno. Neki gradovi su mi manje dojmljivi iz obrnutog razloga, prevelike jednostavnosti, kompaktnosti i male površine. Npr. Tallinn, prekompaktan gradić, izgleda kao minijatura iz nekog crtića, a ne kao glavni grad jedne suverene države.

Ljepota se ne može izmjeriti, vloggeri su irelevantni jer nikako netko drugi ne može reći kako će tebi biti. Što se nekome jako sviđa, drugome se uopće ne sviđa. Netko tko voli seks i prostitutke će sigurno voljeti Amsterdam, zbog četvrti crvenih svjetala. Nekom pobožnom kršćaninu ili muslimanu, koji se gnuša bluda, zinaluka, Amsterdam će se gaditi, iz istog razloga iz kojeg se nekom erotomanu sviđa.

Helsinki redovito biva proglašavan jednim od najdosadnijih glavnih gradova u Europi, a meni ga je Svetlana učinila nezaboravnim i uvijek će mi ostati u divnom sjećanju. Neki vloggeri su popljuvali Senegal, meni je bilo super, prešetao sam cijeli Dakar i danju i noću i nitko me nije ni krivo pogledao.

Precijenjenim gradovima smatram prije svega Cancún i Barcelonu. Deseci drugih mjesta u Meksiku su dojmljiviji od Cancúna i puno drugih gradova u Španjolskoj su dojmljiviji od Barcelone. Ne želim iz čisto subjektivnog razloga, ukradenog mobitela, pretjerano kuditi Barcelonu i Rim.

Neke gradove ne volim zbog ogromnih gužvi. Tu spadaju Venecija, Firenca, Granada, Córdoba, Rim, Barcelona. Neka mjesta su previše mrtva, beživotna noću. Obrnut problem. Npr. Gibraltar, Sveti Marin. Prljavština caruje u Dakru, Bissauu, dijelovima meksičkih i peruanskih gradova, Marseilleu, Napulju. Najčišći gradovi su u Rumunjskoj, Moldovi, nema papirića na prostranom trgu.

Najljepše katoličke crkve Bazilika svetog Petra u Rimu, Mezquita-Catedral u Córdobi, barokna Crkva sv. Petra i Pavla u Vilniusu, Samostan svetog Franje u Limi, Santa Catalina u Arequipi, brojne crkve Pueble i Cholule (npr. Kapela od Ružarija u Puebli), Katedrala u Palermu, kamene crkve na Malti (npr. Mdina). Najljepše protestantske crkve u Edinburghu i Glasgowu. Najljepša pravoslavna crkva samostan Kykkos na Cipru (planinski lanac Troodos). Najljepša zdanja egzotičnih uljudbi i religija Angkor, Sacsayhuamán, Calakmul, Chichén Itzá, Huaca Pucllana, ostaci Tenochtitlana, Monte Albán, Palenque, megalitski kameni krugovi Wassu u Gambiji.

Najljepša džamija mala stara kamena u Pafosu, više me opčinila nego Plava džamija u Istanbulu i megalomanske džamije ogromnih dimenzija i neboparajućih minareta u Istanbulu, Casablanci, Marrakechu, Dakru. https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... Pafosu.jpg

Od puno susreta s divljim životinjama, najupečatljiviji susreti s kivijima. Najdraži nacionalni park Abel Tasman na Novom Zelandu.

Neki su me pokudili zbog dva ukradena mobitela, a to je zapravo veoma česta vrsta krađe. Stotine bivaju ukradene svakog dana. U Londonu prosječno jedan svakih deset minuta, 117 000 potvrđeno otuđenih u 2024. godini. U SAD-u je tijekom 2023. prijavljeno 1 400 000 krađa mobitela. Meni se samo dva puta dogodilo, u Rimu i u Barceloni, a inače sam maksimalno oprezan. Nakon incidenta u Barceloni, u Africi sam noćio isključivo u privatnim sobama, a ne bih nosio mobitel i karticu ni na kupanje. Pogotovo sad kad imam bolji mobitel, nego ikada prije.

Sjećam se da sam u Málagi proveo cijelu noć na otvorenom puneći mobitel na utičnicu nekog kafića na ulici. Stotine ljudi, mnogi pijani u noćnom izlasku, prošle su kraj njega i nitko nije taknuo. Kad bih zadrijemao na kolodvoru ili negdje na ulici, nitko nije taknuo. Kad bih se kupao na plaži, nitko nije dirnuo. U hostelu gdje je više ljudi u istoj sobi, nitko nikad nije dirnuo. Luda sreća. Mazi me Fortuna. Jednom se zalomilo u Rimu. Blizu kolodvora, ranojutarnji sati, mobitel strši iz ruke. Jednostavno to je izgledalo kao poziv ukradi mi mobitel, da samo nije bio u ruci nego u okovratnoj torbici, možda ne bi bio ukraden. Teško je raskopčati torbicu i uzeti, a da se čovjek koji drijema ne probudi. Istrgnuti iz ruke je lako, probudio sam se tek par minuta nakon krađe.

Jednom se dogodilo, a kako sam ja ludi sretnik, prošlo bez ikakve trajne štete, samo se riješio lošijeg da bih kasnije dobio bolji. Kad se opet zalomilo u Barceloni, opet sam se riješio lošijeg za bolji.

Zbog dva momenta neopreznosti, u nekoliko desetaka mjeseci, su našli njorgati. A nikad nisam zakasnio, nikad nisam zaboravio uzeti sve stvari iz sobe ili autobusa, nikad se nisam krivo iskrcao, nikad se nisam izgubio, svugdje je bilo super. Proveo sam putujući stalno 20.5 mjeseci, plus 61 dan u Meksiku, po 32 u Peruu i na Novom Zelandu, 28 u Kambodži, 21 u zapadnoj Africi. Više sam mjeseci putovao nego bio zaposlen. Imam 16 mjeseci staža. Ne bih se bojao ikamo poći, osim u ratne zone.

Već sam napisao kako bih volio prepješačiti cijeli Lihtenštajn. To je dovoljno mala zemlja, a naselja su u dolinama, ravno je i lako je šetati. Tamo je ipak preskupo uzimati privatnu sobu, dijeljena je puno jeftinija. Hostel je 50, a hotel 250-300 eura.

U ožujku ukupno uplaćeno 388.09 eura ili u prosjeku 12.5 dnevno. Od toga 260 tijekom putovanja, a 128.09 (u prosjeku 10.6 dnevno) tijekom 12 dana doma. Više od pola ožujka sam bio u Africi, stigao doma na imendan. Jedna Francuskinja, koju sam upoznao u Cádizu, mi upravo piše u Messengeru kako je uzbuđena, uskoro ide u Egipat. Izražava želju jednom poći u Rusiju, ali nema s kime ići. Odgovorio sam kako ja mogu ići s njom, ali nakon što rat završi. Odgovara naravno, znači u idućih nekoliko godina. Zvala me danas i Fatima, želi da joj pošaljem para ili je dođem oženiti u Maroko. Jedino mi se Svetlana nikako kasnije nije javljala, to je stvarno bilo samo za jednu noć.

Izvjesno je kako imam dvije zemlje u blizini, Lihtenštajn i Kosovo. Subotom iz Dubrovnika postoji dvosatni izravni let za Zürich, cijena bude oko 177 eura. Cijena Flixbusa, obično s dva presjedanja, je oko 80 eura. Međutim, vozi se skoro 30 sati. Još se potroši na hranu i piće, na odmorištima. Ne znam što je jeftinije, vjerojatno autobusom, ali razlika je beznačajna.

U Švicarskoj sam prethodno bio, samo u Ženevi. Stoga vrijedi razgledati i Zürich, u idućih par dana u cijeloj Europi će vladati lijepo proljetno vrijeme. Šetati u dolinama ispod Alpa, trebalo bi biti divno iskustvo. Inače, Švicarska ima poseban tip utičnica, drukčiji i od utičnica EU i od britanskih utičnica (sačuvao sam britanski punjač, mobitela kupljenog u Cardiffu, ukradenog u Barceloni). Stoga bi trebalo potrošiti i na skupi adapter, u najskupljim zemljama Europe. Prošli put sam u Ženevi bio kratko, napunio mobitel zahvaljujući Senegalcu, koji je spavao u istoj dijeljenoj sobi u hostelu. Tada mi je posudio adapter, te toplo preporučio posjetiti njegovu domovinu, što sam nedavno i napravio i bilo mi je super.

Ne mogu, ako budem dulje, računati na to, moram kupiti adapter. Cijene su katastrofalno visoke, sjećam se ženevske plate kebaba za 26 eura. Lihtenštajn više sliči i više je vezan za zapadnog, nego za istočnog susjeda, novčana jedinica je švicarski franak. Cijene su jednako paprene, ako ne i više, nego u Švicarskoj. Srećom, ima jedan hostel blizu Vaduza, uz moj Genius popust u aplikaciji Booking, može biti "samo" 50 eura za noć. Nekih 1000-1500 eura bi trebalo biti dovoljno za dva tjedna. Lihtenštajn prvi put posjetiti, Švicarsku i Kosovo podrobnije istražiti.

Dvije jako skupe i jedna jako jeftina zemlja, navodno najjeftinija u Europi, jeftinija i od Moldove ili Transnistrije. Izvrsno ocijenjeni hosteli za 8 eura. Obići Prizren i Prištinu, po mogućnosti hrvatska mjesta Janjevo i Letnicu. Gabriel Traveler je nahvalio Peć, a i Đakovica na slikama izgleda privlačno. Albanci su mi uvijek bili dragi zbog svoje sloge, bez obzira na vjeroispovijest. Albanci katolici, Albanci muslimani, Albanci pravoslavni kršćani, Albanci ateisti i ostali Albanci žive u harmoniji. Kosovo je jedina zemlja, cijela u Europi, koja ima apsolutnu islamsku većinu (95%). U Albaniji je već pola kršćana i ateista. Navodno su oni svi jako loši vjernici, površinski su primili kršćanstvo ili islam, a u dubini duše ostali pogani.

Njihove zakletve su vjerski nepristrane. Nije im vjera bitna u životu. Ne zaklinju se Gospe mi, krvi mi Isusove, krsta mi, Alaha mi, Poslanika mi, svete mi nedjelje ili Kurana mi. Njihove zakletve su tako mi sunca i mjeseca, ili tako mi cvijeća na livadi. U Albaniji 5% muslimana redovito klanja petkom, a u BiH 30%. Vjera je većini Albanaca potpuno nebitna.

Lihtenštajn je zemlja, koju je moguće doslovno cijelu prepješačiti. U Svetom Marinu nisam to pokušavao, budući da je sam gradić smješten na strmoj uzvisini, na vrhu planine. Došao sam autobusom, do pred gradić. U Lihtenštajnu je moguće šetati, po relativno ravnom terenu, u dolinama. Postoji 75 km duga staza Liechtenstein Trail. Na Novom Zelandu sam bio odradio 60 km pješačenja kroz prirodu, Abel Tasman Coast Track. Ovo je kroz prirodu i kroz naselja, trebalo bi biti lako.

Staza duga 75 kilometara (47 milja) općenito se smatra umjereno zahtjevnom pješačkom stazom, a ne "lakom", iako je dostupna većini šetača na razumnoj razini tjelesne spreme. Iako nije visokoplaninska, zahtijeva izdržljivost za savladavanje pet etapa. Staza pokriva raznolik teren, uključujući asfaltirane ceste, šumske staze, šljunak i strme vinogradarske staze. Uključuje 1560 m uspona na visinu, s nekim strmim usponima i spustovima. Više je "seoska šetnja" nego naporan planinarski izlet, ali i dalje naporan za šetnju cijelom dužinom. Staza se može podijeliti na 5 upravljivih etapa. Postoje veoma lagane etape, kroz manje, ravnije dijelove unutar doline Rajne. Staza je osmišljena da bude pristupačna, nudeći mješavinu kulture, povijesti i prirode, često s pogodnostima (restorani, prijevoz) u blizini, što je čini dobrim planinarenjem "srednje naprednim" načinom života, a ne teškim, udaljenim iskustvom. Mogao bih onda reći, kako sam jednu državu cijelu prepješačio.

U Švicarskoj je puno Albanaca i lako je, nakon pješačenja po Lihtenštajnu, naći avion ili autobus za Prištinu.

Ludim od dosade i naizgled beznađa, stanje računa se ne miče s nule. Objavio sam još četiri objave sa slikama, sve preostale fotografije iz zapadne Afrike. Sretoh jutros u ulici brata jedne osobe, koja je sa mnom išla u osnovnu školu. Zaustavi me i reče... Josipe, drago mi je pogledat' tvoje putopise, baš su fora, neka ljudi pizde. To me obradovalo, kao i još dvadesetak zgoda, kad su me ljudi u prolazu pohvalili. Rekoh ovome da sam to spontano počeo, pa vremenom došla popularnost. Kad već slikavam, moram negdje objaviti. Što će slike, ako ih ne će nitko ni pogledati, poanta fotografiranja je publika. Ne trebaju meni te fotografije, ja gledam svojim očima, fotografije služe za interakciju s ljudima.

Vidio sam sve ljude s kojima sam ikad radio, i u kojih sam ikad radio, pitao za posao i uživo i virtualno (WhatsApp, Messenger, Gmail). Nitko se ne odaziva, samo su rekli kako će javiti, ako slučajno kad budem trebao. Jadno je raditi u skladištu za 800 eura, a ovi ne daju obećanu rentu od 600, ali što je tu je. Teško da ću i naći mjesta u nekom skladištu. Ako je ikakva utjeha, sa 600 eura ne bih ni mogao putovati mjesec dana. Ovaj, koji me najbolje plaćao, ima posao u Stonu, a ja ne vozim. Ovo što sam ja nekad radio, trenutačno rade dva Nepalca.

Moguće je da 2027. Bougainville proglasi neovisnost od Papuanske Nove Gvineje. Chuuk godinama planira referendum za izdvajanje iz Saveznih Država Mikronezije. Možda se broj država poveća, ali moj cilj je barem 150, ne mora baš svaka.

Jedino što mogu raditi je neko jednostavno fizikalisanje, prenošenje s točke A na točku B. Nemam pojma o kuhanju, čišćenju, pranju, prevelikom radu s ljudima. Golema većina sezonskih poslova (konobar, kuhar, čistač, recepcionar) otpada. Prodavač teško mogu izdurati biti, jer se tu trpi strašna jednoličnost, monotonija. Sjediti ili stajati na istom mjestu osam i više sati, a ja sam pun energije i želje za kretanjem. Kratko bih jedva mogao izdržati prodavati neke proizvode ili usluge, kao onaj jadan Turčin, nad kojim sam se sažalio onomad u Antalyji. 25 godina sjedi na istom mjestu, u istoj ulici, i prodaje tapite turistima.

Zašto ne bi mogao biti recepcionar u jednoj sezoni? To je fin posao i ne treba ti neko posebno obrazovanje.

Kao što je pisao Ivo Andrić, Bosna je zemlja mržnje. Brojni Hrvati su po prirodi teški pesimisti, njorgala i gledaju s prijezirom na život punim plućima i uživanje u životu. Kako reče Vuco, to su frustrirani ljudi, umjesto da podržavaju, njima je krivo. Najpoznatiji vloggeri i influenceri, čiji je sadržaj na hrvatskom jeziku, su Kristijan Iličić, Vanna Bojović i Robert Dacešin. Samo za njih sam i čuo. Bađun je propao, kad se ispostavilo da je lažljivac. Naravno da su svi komentari pozitivni kad oni brišu i uklanjaju, ako itko napiše nešto negativno. U mene ima negativnih komentara, jer sam demokrat i poštivam pravo na mišljenje.

Kakvi su bili komentari o Iličiću, na 24sata, gdje on nema utjecaj na njih? Najlajkaniji su bili idući.

https://www.24sata.hr/lifestyle/kristij ... ta-1020799

Divno Kristijane, baš divno...eto divimo, divimo, divimo ti se neprestano, jer od tvojih PLAĆENIH OGLASA, i tekstova, stvarno je nemoguće ne vidjeti te tvoje sa mo tebi bitne uspjehe. Ali molim te, skini nam se višeee

Bađin za sirotinju.

Niškorist na dvije noge!!!!

potpuno nebitan lik...

Brrrutalni je najpoznatiji po ulizivanju određenim skupinama ljudi, da ne kažem nacija ili vjera. Sve za šušku više. I sve pod krinkom plemenitosti i ljudskosti . Kako da ne

Jao ovaj Kristijan je teški smarač.... I mnogo laže-

Može li mi itko objasniti poantu ovog članka? Nisam otvorio i pročito ništa osim naslova ali i to je više nego dovoljno...

https://www.24sata.hr/news/kristijan-il ... an-1019142

Ne bi da mi plate.

Od kud lova.

Ili o Vanni Bojović. https://www.24sata.hr/lifestyle/hrvatic ... je-1119054

Tko to plaća? Di su pare?

Dobra pipica.

Zaključujem logično. Ako njorgala pljuvaju njih, koji su stvarno unovčili putovanja i društvene mreže, čije objave imaju četveroznamenkast pa i peteroznamenkast broj lajkova, kamoli ne će pljuvati mene. Neki ljudi dolaze na internet, samo s namjerom nekoga ili nešto vrijeđati i pljuvati. Ovi minutu nakon što objave dosegnu broj lajkova kao moja objava ukupno, pa opet će mnogi negativno misliti i pisati o njima.

Budući da imam desetke tisuća slika, teško je odabrati najbolje, jer sam se nadivio beskrajno puno ljepota svijeta. Proširio sam zbirku najboljih od najboljih slika, s trideset na devedeset, ali teško je izdvojiti najljepše.

https://commons.wikimedia.org/wiki/User:August_Dominus

Proširio sam zbirku, kako bi bile zastupljene sve egzotične zemlje u kojima sam bio i kakav-takav udio europskih. Dodao šezdeset s putovanja od 20.5 mjeseci i trotjednog putovanja po zapadnoj Africi. Imao sam jako puno panoramskih pogleda, mnoštvo pogleda na divlje životinje, vidio milijun čudesno prekrasnih crkvi. Imam na stotine fotografija samo crkvenih interijera. No, ova zbirka valjda sadrži minimum od minimuma, minimalni djelić divota, koje sam razgledavao.

Lihtenštajn i Kosovo slijede čim skupim bar 1000-1500 eura. Već sam pogledao vlogove, da znam napamet kako do Lihtenštajna. Autobusom ili avionom u Zürich, sa središnjeg željezničkog kolodvora u Zürichu za Sargans, autobusom broj 11 iz Sargansa za Vaduz.

Čestitao sam Uskrs po julijanskom kalendaru Ruskinji Svetlani, nije se odazvala, te jednoj Bjeloruskinji koju sam upoznao u Stockholmu.

Na Facebooku sam podijelio tri albuma fotografija mobitelom, koje nisu nikad objavljene. 751 stavka iz Meksika, 379 s Novog Zelanda i 448 iz Perua. Nisam znao kako toliko slika negdje podijeliti, a kvaliteta je preloša za Wikipediju. Našao sam način. Skupiti ih u album, u aplikaciji Google Photos. Zatim izraditi vezu i podijeliti na Facebooku. Treba ih negdje objaviti, kad već postoje. Smisao fotografija je da ih netko vidi, inače nemaju nikakvog smisla. Prekosutra idem na razgovor za posao, a izvjesno je kako ću par dana raditi neki fuš idućeg tjedna. Dva Nepalca privremeno preusmjerena u Ston, radi paljenja nekog grmlja, ja uskačem obaviti nabavku u Gradu.

Ako se i ne zaposlim za cijelu sezonu, sa samo 300-400 eura od fuša mogu riješiti Kosovo. To je jako povoljna zemlja, ima hostela za osam eura. Izravni autobus iz Dubrovnika do Prizrena je 50 eura.

Kad bih našao posao za sezonu, npr. šest mjeseci (svibanj-listopad), sinula mi je ideja posjetiti Južnoafričku Republiku. Nedavno je ukinula vize za Hrvate, jeftinija je od Tanzanije. Prije sam razmatrao Serengeti i Tanzaniju za safari, ali JAR i Kruger su jeftinija i jednako sjajna opcija. Putovnica istječe 5. listopada, izrada nove je formalnost, to košta 42 eura.

Vozio sam kariće i viličare, pa i električni viličar. Za auto sam položio davne 2015., ali nisam uvježbao vožnju, vozačka je već istekla. Četiri potencijalna poslodavca su u igri, ako me do idućeg tjedna nitko ne uzme, u velikoj sam nevolji. Osjećam se jako jadno, najgori dan putovanja je bio višestruko bolji od najboljeg doma. Ne vidim nikakvu radost u kaljuži bijede, repetitivnom i jednoličnom životu, kojeg puno ljudi nažalost vodi. Kuća-posao-posao-kuća, svaki dan ispočetka, preslika jučerašnjeg. Sporo se vrijeme vuče i ničeg novog nema, danas isto k'o jučer, sutra se isto sprema. Dobro je rekao sokol sivi, puno godina prije, tko hoće mrijeti nek' živi, tko hoće živjet' nek' mrije. Citirao sam Gavrila Principa.

Roditelji su mi, u prvih 29 dana ovog mjeseca, uplatili 237.5 eura. U prosjeku osam dnevno, za gazirana i energetska pića. U sladoledarni imam besplatan sladoled, jer sam im one dvije sezone donosio vreće šećera. Jedina korist od minulog rada, pojedem i dva dnevno. Prilično sam se raskravio, prešao 100 kg, a u Peruu sam imao 84 kg. Kad ne putujem, svo pješačenje i plivanje nije dovoljno za sagorjeti kalorije. Zadnjih par dana se i kupam u moru, otplivam par dužina. Temperatura je 17, ali more nije bilo toplo ni u NP Abel Tasman (Novi Zeland) ni uz Ngor (Senegal), na moje iznenađenje. Kupao sam se i onomad u Oslu, temperatura bila 9, najniža na kojoj sam se kupao. Tijekom 20.5 mjeseci sam plivao na Sardiniji, na Korzici, u Marseilleu, u Cascaisu, u Málagi, u Rabatu. Nisam se odvažio u Velikoj Britaniji ni u Irskoj, iako sam vidio kupačice dok je vjetar derao i uništio mi patent na vidnjaci u Galwayu. Kasnije sam se još kupao u Dnjestru, u Tiraspolu. Zatim Istanbul, Antalya, Alanya, Ayia Napa, Limassol, Pafos, uz Maltu, Gozo i Comino. Imam sliku sebe u kupaćem, u Cascaisu, Málagi, Tiraspolu i Ayia Napi.

Na Malti sam igrao i vaterpolo, u zaljevu Balluta. Morao sam platiti 10 eura. Inače bih prije cijela ljeta provodio na Dančama, pucajući na vaterpolski gol. Ljuti me što druge zemlje nisu prepoznale da vaterpolo daje smisao kupanju. Samo u Hrvatskoj i Crnoj Gori sam viđao vaterpolska igrališta na plažama. Zašto ta tradicija ne postoji drugdje po svijetu? Ni u Španjolskoj, koja je vaterpolska velesila. Ne vidjeh gola u moru, a prepješačih cijelu andaluzijsku obalu. Išao sam pješke 90 km, od Málage do Estepone.

Vaterpolo daje smisao kupanju u moru, kupanje bez vaterpola je kao pjesma bez rime. Što ću raditi u moru, ako nema vaterpolskog igrališta?! Otplivam dužinu ili dvije, osunčam se i doma. U moru bez vaterpola mogu 20 min, a s vaterpolom i po pet sati. Prekrasna Konyaaltı Plajı u Antalyji, samo da je metnuti vaterpolsko igralište u more, bila bi savršena. Tamo sam čekao rođendan. Ima odbojkaških i košarkaških igrališta na plažama. Kako se turski, grčki, talijanski, francuski, španjolski, portugalski turistički djelatnici ne sjete vaterpola?! Krasne plaže Ayia Nape, dva se ne bi nagledala oka, a teren fali kako bi bile savršene. Igrao odbojku na pijesku s nekim Beograđanima, cijeli hotel u Ayia Napi Srbijanci. Čuo sam da i Ceca ima kuću tamo, posvuda čuješ bre. Ne osjećaš se kao stranac u dalekoj zemlji, kad stalno čuješ sebi razumljiv jezik. Kao i u Njemačkoj, posvuda Hrvati. Četiri perona autobusnog kolodvora u Münchenu: Imotski, Jajce, Travnik, Bihać.

Stare kupaće su mi neki dan propale, služile su godinama i provele puno vremena u moru. Također, kupao sam se u dvije rijeke. Dnjestar u Tiraspolu i nedavno Gambija u Gambiji, plivao sam u Janjanburehu, nedugo nakon što sam u istoj rijeci vidio i snimio krokodila. Vodič je kazao da krokodili ignoriraju ljude, sva seoska djeca se kupaju. Tu je naselje, pa valjda izbjegavaju taj dio obale. Plivali su i belgijski Nizozemac i Nizozemka, pa me nije bilo strah. Predzadnjeg dana sam se kupao i u oceanu, u Dakru, uz Ngor. Nakon seksa s Nigerijkom.

Stare crne su mi propale neki dan na Dančama, još u njima bilo pijeska s Ngora. Sad pođem u novim plavim, na Danče ili na Porporelu. Samo klasične kupaće dolaze u obzir, u njima se i igra vaterpolo, nikad ne bih odjenuo kupaće koje izgledaju kao hlače (bokserice). Nadam se da ću naći posao, sezona je sada, 1. studenog će Grad umrijeti. Idućih šest mjeseci, ako se ne zaradi, ne će se ni zaraditi.

Putovanje je život punim plućima. Arhitektura, umjetnost, panorame i vizure gradova, priroda, životinje, egzotična hrana, dobra hrana, upoznavanje ljudi, vožnje, ture, masaže, seksualna iskustva, snalaženje, slučajnosti, sretne okolnosti. Ono je bio život, ovo sad je jad. Ljepše sam se osjećao i na najrizičnijim dionicama putovanja. I kad šest uzastopnih noći nisam spavao, u Velikoj Britaniji i Irskoj. Ili pet noći na Malti. I kad sam bio gladan i iscrpljen i šporak i bez odjeće, ma čak i kad ostah bez mobitela. Stvarno iskreno govorim, mijenjao bih najbolji dan doma za najgori u onih 20.5 mjeseci stalnog putovanja. Za najgori s ijednog putovanja.

Ja bih htio prodati stan načelno namijenjen meni, ili dobivati rentu, ali roditelji se tome protive. U travnju su uplatili ukupno 247.3 eura, ili u prosjeku 8.2 dnevno. Cijeli mjesec sam proveo doma, što je katastrofa. Zadnji takav mjesec je bio listopad 2023., zadnja sezona u Dubrovniku. Nezaposlen sam proveo cijeli mjesec doma još tamo u veljači 2023.

Sinoć sam od dosade upalio novogodišnji skup pjesama Jugodiska, šest i pol sati, kojeg nisam mogao slušati na putu. Slušam narodnjake na YouTube-u (kanali Jugodisk Beograd, Diskos Official i Superton Official). Tijekom tih šest sati sam pretraživao ormare i knjige, te preslagivao sobu. Neki dan sam u nekoj staroj knjizi našao dvije valjane novčanice od pet eura. Kad sam bio mali, štedio bih i skrivao pare, ako bih što dobio od baba, rođaka i sl. Sinoć sam sve pretražio i vidio kako nema više skrivenog blaga. Slikao sam i objavio na Facebooku stare slike sebe, stavio na Facebook, skupio nešto lajkova.

Ja bih čak i zlato s krštenja prodao, samo kako bih putovao. Oni se i tome protive. Nisu me mogli spriječiti prodati dionice, koje je otac kupio kad sam ja bio jako mali, prije više od dvadeset godina, te stavio na moje ime. Jednak paket dionica je kupio i stavio na majčino ime, prodajom bi se moglo dobiti još 2791.9 eura, ali ona ne želi. Inzistiraju da putujem isključivo od svoga zarađenog novca, iz samo sebi poznatih razloga.

Ove dionice, zadnje što je bilo na meni, što sam prodao za Senegal, su bile prava blagodat i blago. U najboljem trenutku iskorišteno. Zahvaljujući njima imam novi Xiaomi 15T, dodatnu pohranu na njemu, potvrdu o cijepljenju protiv žute groznice, te trećinu životnog cilja (dodani Senegal, Gambija i Gvineja Bisau). Tko zna kad ću opet imati toliki iznos na računu?!

Ako počnem raditi početkom svibnja, a izgleda da ne ću, plaća će biti tek sredinom lipnja. Zarađeni novac je najgori. Spor i malen. Rasprodaja je puno bolje rješenje, praktično jedino koje omogućava full time travel.

Postao si ovisnik o putovanjima pa si sada u apstinencijskoj krizi.
Ne znam postoji li neka ustanova za liječenje onih koji se skitaju po svijetu, ali život (nedostatak novca) obično to izregulira. :)

Mislim da je najveći problem taj što si predugo bio na putu... mislim preko godine dana... Ubuduće na putu budi najviše mjesec-dva pa će ti povratak doma biti lakši.

Jozo Grobar će završit na ulici mensečini.

A reci nam svoje mišljene.
Jeli moguće da nestane novca i imovine koje su tvoji roditelji stjecali i štedjeli?

Nije moguće, budući da oni to ne bi dopustili, a imam i dvije starije sestre, a obje imaju i svoju obitelj.

Ovaj put ću se, nažalost, zadržati doma dulje nego prošli put. Vratio sam se 19. ožujka, već 45 dana sam u selendretini, a toliki je bio i razmak između prošlog povratka doma i putovanja u Afriku (10. siječnja-24. veljače). Sezona je već počela, Grad vrvi turistima, vodiči vode velike skupine turista po Stradunu. Puni avioni dolaze, izravno iz New Yorka. Većina radnih mjesta je već zauzeta. Od pet potencijalnih poslodavaca, jedan me danas obavijestio da nisam primljen. Jedan je u četvrtak napisao kako još nemaju odgovor, ali prilično sam siguran kako ne ću biti primljen. Jedan nije ni odgovorio na poslani životopis. Poslao sam i životopis za pomoćnog radnika u inozemstvu, u Slovačkoj, nema odgovora. Sutra bih trebao ići u Ston, neki fuš, rad u polju. Sedam eura sat, može se zaraditi dobra dnevnica. Sedam sati pedeset eura, dvadeset dana tisuću eura, sasvim dovoljno za Lihtenštajn i Kosovo. Putovnica uskoro istječe, a imam samo dvije-tri zemlje u koje mogu ulaziti i s osobnom iskaznicom. Lihtenštajn, Kosovo i Island.

Uskoro će godišnjica seksa sa Svetlanom. Najbolji dan u mom životu, a konkurencija je opaka, je definitivno 27. svibnja 2025. Tada sam išao na izlet na Suomenlinnu, te po povratku s izleta u hostel me usrećila atraktivna slučajna prolaznica. Dan, od prve do zadnje sekunde savršen. U njega stalo sve što volim raditi. Arhitektura, umjetnost, dobra hrana, vožnja brodom, priroda, panoramski pogledi s otoka na Helsinki, životinje (ptice), slučajnost, sretna okolnost, seks. Sve povoljno ili besplatno.

Još malo razmišljanja o proteklim putovanjima.

Malta je malo dosadnjikava zemlja, preurbanizirani skučeni prostor, nakrcan ljudima i vozilima. Na otoku veličine Korčule, borave stotine tisuća ljudi, plus brojni turisti i izletnici. Međutim, opet u tom mikrokozmosu, na skučenom prostoru, sam našao skoro sve što volim, te neke stvari koje ne volim poput gužve, buke i nedostatka šume. Jedino sam tamo našao igralište za vaterpolo, platio 10 eura i pucao na gol. Klub Neptunes WPSC je vlasnik igrališta. Mogao bi kvalitetno živjeti na Malti, samo na potezu od zaljeva Balluta do noćnih klubova St. Julian'sa.

Smještaj u hostelu Follow The Sun, spustiš se koju minutu pješke, eto te u izvrsnom restoranu Bocconcino. Nahvalio ga je i BigDaddy. Prijeđeš preko ceste, imaš golove za igrati vaterpolo. Prošećeš kilometar-kilometar i pol uz more, imaš izbor prostitutki. Ne mičući iz mikrokozmosa St. Julian'sa, mogao bi raditi puno toga što te raduje. Diviti se arhitekturi, dobro jesti, igrati vaterpolo, seksati se.

Svi sredozemni otoci su pravi rajevi. Sicilija za ljubitelje kulturno-povijesne baštine, Sardinija i Korzika imaju više šume i neke bajkovite lokacije (Capo Caccia). Cipar mi je isto drag, zbog velikog broja mačaka za maziti. I tamo sam najzad imao jedno seksualno iskustvo, lizao stopala Vijetnamki. Ako me netko pita Cipar ili Malta, doista je teško odvagati, što je sjajniji biser Mediterana. Oskudica šume, ali pravo bogatstvo arhitekture, umjetnosti, povijesti, plaža. Ako bih morao birati, rekao bih Malta, jer na njoj žive katolici, a na Cipru su pravoslavci i muslimani, ali doista obje otočne države imponiraju.

Ne znam koliko ću često trebati ovome čovjeku, kojemu sam nekad dostavljao robu na vrh zidina, za fuš. On će me sutra odvesti i vratiti, budući da ne vozim. Za Lihtenštajn i Kosovo je 1000-1500 eura više nego dovoljno, valjda toliko mogu skupiti nekim povremenim jednostavnim fizikalisanjem. Samo što je to neprijavljen rad, nemam zdravstveno ni druge pogodnosti, ne ide staž, ali ionako sam zdrav kao Herkules. Valjda sutra konačno stanje računa miče s nule, prije par dana ipak nisam trebao obaviti nabavku, jer su me Nepalci preduhitrili.