Pozitivna Asimilacijska priča, nema ni arapskog imena, voli katoličke obicaje u vezi sa Hrvatom. Šta još želite.

Slažem se, ovo je "Izgubljeni i nađeni sin".

Bošnjaci, prestanimo se ponašati kao da je hrvatsko stradanje pod Osmanlijama uvreda našem postojanju.

Jedna od najružnijih pojava koja se danas ukorijenila u bošnjačkoj javnosti jeste selektivnost u priznavanju i suosjećanju s historijskim patnjama onih zajednica koje ili nisu naša vlastita ili nisu dio nekakvog zamišljenog bratsko-sestrinskog ummeta. Reakcije na Lelek i simboliku sicanja to su opet savršeno jasno pokazale. Umjesto da imamo razumijevanja zašto su katoličke žene u Bosni i Hercegovini tetovirale križeve i tradicionalne simbole po svom tijelu i tijelima svoje djece, islamisti i romantičari među nama odmah su krenuli u kolektivnu ideološku paniku, počeli razbacivati optužbe za nekakav ustaški historijski revizionizam i širiti očajničku propagandu kako bi opravdali osmansku vlast i predstavili je gotovo idiličnom.

A vidite, ummetlije, sicanje nije nastalo zato što su ljudi živjeli u nekakvom multikulturalnom raju. Nastalo je zato što su katoličke zajednice stoljećima živjele pod pritiskom, nesigurnošću, strahom od devširme, prisilnih konverzija u određenim krajevima i periodima, društvenim poniženjem i stalnom potrebom da sačuvaju vlastiti identitet u uslovima gdje je i samo preživljavanje postalo oblik otpora. Žene nisu urezivale te trajne simbole u svoju kožu zbog neke folklorne estetike ili stoljećima planirane sabotaže Bošnjaka, već zato što su identitet morale braniti i vlastitim tijelom, jer je historija oko njih postala neprijateljska.

Ono što ovakve siledžijske reakcije čini još sramotnijim jeste potpuna historijska nepismenost koja stoji iza njih. Niko ne negira da Bošnjaci pripadaju Bosni niti da bosanski muslimani imaju legitiman i dubok historijski identitet. Ali konstantno romantiziranje Osmanskog carstva kao nekakvog prosvijećenog zaštitnika, dok se istovremeno omalovažava stradanje kršćana u Bosni, intelektualno je samodestruktivno. Osmanska vlast jeste donijela određene administrativne sisteme, arhitekturu i kulturne promjene, ali je isto tako uspostavila jasnu hijerarhiju u kojoj su nemuslimani nosili pravne i društvene terete koje muslimani nisu. Pretvarati se da toga nije bilo nije borba protiv UZP/срБskog revizionizma, nego revizionizam sam po sebi. A opsesivna potreba da se svaki srednjovjekovni bosanski simbol proglasi nehrvatskim ili nekatoličkim samo je dio tog našeg domaćeg, halal revizionizma. Srednjovjekovno nasljeđe Bosne pripada svim narodima koji su iz njega nastali. Historija Bosne je slojevita, komplikovana i zajednička, a ta silna potreba da se svaka historijska tema nasilno ugura u islamistički identitetski projekat ne pokazuje snagu i patriotizam, već duboku nesigurnost.

Najveća tuga u svemu ovome jeste to što je veliki dio bosanskog srednjovjekovnog pamćenja sačuvan upravo zahvaljujući katoličkim zajednicama koje danas neki ismijavaju ili pokušavaju izbrisati iz priče. Franjevačka tradicija sačuvala je rukopise, hronike, pismenost, arhive i kontinuitet u vremenima kada su političke strukture nestajale, a čitave populacije se gasile ili korjenito mijenjale. Bosanski franjevci bili su među glavnim čuvarima historijskog pamćenja ove zemlje. To nije propaganda, nego historijska činjenica. I umjesto da se ta činjenica prizna sa zrelošću, previše ljudi reaguje ogorčeno svaki put kada Hrvati otvoreno govore o vlastitim historijskim traumama. Niko ne gubi svoj identitet zato što Hrvati pamte stradanje pod Osmanlijama. Niko nije ugrožen zato što su katolički običaji opstali uprkos pritiscima. Niko ne poziva na protjerivanje Bošnjaka zato što Hrvati pjevaju o svojoj patnji na Eurosongu.

Ono što zaista jeste opasno jeste upravo ta rastuća kultura selektivne empatije među Bošnjacima, ideja da su samo naše rane, i rane onih kojih zbog kojeg god razloga smatramo braćom i sestrama, svete, dok se bol onih anam mora relativizirati, umanjivati ili opravdavati. Narod koji nije sposoban priznati patnju drugih bez osjećaja lične ugroženosti s vremenom će izgubiti sposobnost da iskreno pogleda i vlastitu historiju. Ako to već i nepovratno nismo.
Damir Omerbegović

BOSANSKA HISTERIČARKA RASKRINKALA PODVALU HRVATSKE: Nastup grupe Lelek na Eurosongu je opasno prisvajanje bosanskohercegovačkog naslijeđa i militarizirani kič

Historičarka Amra Hadžimuhamedović objavila je na Facebooku opsežan komentar o nastupu hrvatske grupe Lelek na Eurosongu 2026, čija pjesma tematizira tetovaže bosanskih katoličkih žena. Hadžimuhamedović smatra da je riječ o ideološkom prisvajanju bosanskohercegovačkog naslijeđa – i upozorava da takvo posezanje, čak i u frivolnom kontekstu, nije bezopasno.

Hadžimuhamedović je napisala: "Slavljenje hrvatskog naslijeđa u Evropskom parlamentu sa slikom Starog mosta, crtanje mapa, lelekanje na Euroviziji, trans i euforija na Thompsonovim koncertima – sve je to dio opasnog militariziranog kiča, isto onako kako su turbo-folk, Ceca i Arkan nedavno bili."

Tetoviranje u Bosni: ilirski korijeni, ne osmanski
Hadžimuhamedović podsjeća na historijski kontekst koji popularno tumačenje zanemaruje. Prema istraživanjima, tetoviranje u Bosni ima korijene u ilirskim plemenima – Japodima, Dalmatima, Tračanima i Dačanima – koji su nastanjivali ovo područje i prije dolaska Slavena. Grčki historičar Strabon već u 1. stoljeću prije Krista bilježi da su stanovnici Ilirika tetovirali tijelo. Motivi poput krugova, sunca sa zracima i grančica vuku porijeklo iz pretkršćanskog simboličkog sustava.

Hadžimuhamedović je napisala: "Za one koji kažu da je sicanje kod katoličkih žena vezano za osmansku okupaciju Bosne bilo bi zanimljivo znati da su najstariji tragovi body-arta identificirani na prostoru sadašnje Turske, Sirije i Iraka. Taj običaj se zove deq tattoo. Koristile su ga žene među Jezidima, Kurdima i Arapima i još uvijek je prisutan. Motivi – sunce, mjesec, zvijezde, izvedeni bocanjem – iskazi su običaja koje su perpetuirale žene diljem Mesopotamije."

Improvizirana interpretacija pojeftinjuje naslijeđe
Hadžimuhamedović ne zauzima stav o tome koja je interpretacija "vrjednija", ali jasno imenuje problem. Hadžimuhamedović je napisala: "Ne želim komentirati šta bi bilo vrednije – smjestiti taj običaj u duboku historiju koja pokazuje ustrajnost naroda i njegovo naslijeđe dokumentirano na području Ilirika u 1. stoljeću prije Krista, ili ga vezati za osmansku okupaciju. Želim samo konstatirati da improvizirana interpretacija naslijeđa u svrhu poticanja emocija pojeftinjuje to naslijeđe."

Eurosongu pristupa bez sentimentalnosti. Hadžimuhamedović je napisala: "Eurovizija je jeftini frivolni festival gdje je svaka vrsta kiča moguća i dopustiva. Lelek i njihova pjesma primjerene su za festival kiča, ali i manjka etičke odgovornosti, kakav je Eurovizija."

Komentar zatvara političkom procjenom: "Kontinuirano posezanje Republike Hrvatske za bosanskohercegovačkim prostorom i njegovim naslijeđem, i kad je frivolno, nije bezopasno. U vremenu ispunjenom ružnoćom, falsifikacijama i svim vrstama nasilja, Lelek i njihova pjesma dosljedno slijede trend koji ne sluti na dobro."

Izvor: Facebook / Amra Hadžimuhamedović

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/48 ... _kich.html

Nadrobila ova historičarka svega i svačega. Čak je u priču o sicanju, Lelekicama i Eurosongu uspjela ubaciti i Arkana.

Tuka, ako je ilirski običaj zašto se nije zadržao kod Srba i Muslimana?
Onda su jedino katolici u BiH ilirskog porijekla.
To tetoviranje nije isključivo vezano za BiH jer je bilo prisutno i u Dalmatinskoj zagori pod turskom okupacijom.

Lažljiva pokvarena bula je prikladniji opis za dotičnu.

Ta baba je iz Stoca, nije povjesničarka, nego arhitektica i napravila je karijeru na obnovi osmanlijskih spomenika, uglavnom u Stocu i Mostaru.
Poslije je dugo vremena predavala na "International University of Sarajevo", to je tursko sveučilište u Sarajevu, koje je lokalna baza turske službe.