Tema nasljednih nadarbina i dalje je s mnogo razloga kontroverzna. I dok autori s područja BiH s rijetkim iznimkama već više od stotinu godina smatraju da je nasljednost ne samo čvrsta činjenica nego da se na njoj temelji i poseban položaj pokrajine (pri tome stavovi variraju od ukazivanja na „specifičnosti“ do zamalo koncepta o „državi u državi“), šira zajednica povjesničara osmanista to ili ignorira ili u cijelosti odbacuje. Takva je situacija uvelike posljedica oskudnosti izvora, tek potom valjanosti njihova tumačenja. Posebice valja naglasiti da nepostoji dokument – uredba – kojim bi se poput „povelje o utemeljenju“ uspostavila takva ustanova, posve suprotna redovitom timarsko-spahijskom poretku. Isto tako nijedna se rasprava iz vremena postojanja toga poretka ne bavi tim pitanjem. Pa ipak, postoji dovoljno neizravnih vijesti i marginalnih referenci koje donedavna nisu bile zapažene, a one osvjetljavaju problem iz sasvim drugog ugla ne dajući za pravo ni jednome od dva posve oprečna stajališta. Tako niz bilježaka iz ruznamče deftera iz 17. stoljeća prilično jasno potvrđuje postojanje odžakluk timara i definira njihovu narav. Pri tome nema govora o feudalnom pravu „zapadnoga“ tipa, a još manje o „autonomiji“ zemlje. Umjesto toga, naglašava se osobiti status pojedinih društvenih grupa, kako vlaških skupina, tako i drugih, njima bliskih slojeva angažiranih u pokrajinskome obrambenom sustavu. Tijekom prvog stoljeća osmanske vladavine sve je većem broju pripadnika toga svijeta odobravan neoporezivi status postojećih baština te su one proglašavane nadarbinama – timarima. U posljednjoj fazi redove tog dosta nisko rangiranog svijeta pograničnih milicija pojačavaju brojni sitni spahije i posadnici tvrđava. Dakle, na taj način povijest „plemstva“ počinje odozdo, bez poveznice sa starim velikašima, koji su, osim rijetkih i pojedinačnih slučajeva, za nas ovdje nereprezentativnih, potpuno iščezli. U Bosni se odžakluk timari izrijekom spominju od ranog 17. stoljeća pa do dokidanja posljednjih ostataka klasičnoga sustava s nastupom „pravih“ reformi u 19. stoljeću (Tanzimat). Naziv se kao takav prvi put pojavljuje u evidencijama smjena titulara nadarbina (ruznamče defteri) br. 505.6 Navodi se i motiv za dodjelu takvog tipa timara: „da se ne razbija graničarske obitelji“, te carska naredba na temelju koje je ustanovljena ta praksa: hatihumajun, malo prije hidžretske godine 1017 (počela 17. travnja 1608.). Nabraja se i nasljedni red – od oca na sina, a ako nema sina, tada na braću, odnosno na druge za službu sposobne muške članove obitelji (akraba). Ponekad se u istom značenju pojavljuje i pojam serhat timarı (krajiški timar) ili ocak timarı (rodovski timar). Uočljivo je da je termin dospio u deftere iz kolokvijalne uporabe, jer nije pripadao petrificiranom birokratskom žargonu, s kojeg su razloga autori naviknuti na terminologiju središnje uprave Carstva odbacivali mogućnost takve pojave. S druge strane, bošnjački su autori smatrali da su odžakluk timari uvedeni „negdje u šesnaestom stoljeću“, ili barem nakon bitke kod Siska 1593., s mogućnošću da je spomenutu carsku naredbu izdao Ahmed I. (vladao 1603. – 1617.)

Sisačka bitka 1593. nije samo važni miljokaz u povijesti odžakluk timara; ona je istodobno uvod u povijest gotovinskog odžakluka. Budući da zastarjeli oblik vlaške pomoćne vojne službe više nije bio koristan kao prije, Vlasi su počeli osjećati opasnost da budu pretvoreni u običnu seljačku raju. Stoga je velik broj njih potražio sigurnije zanimanje kao krajiška milicija po tvrđavama. S obzirom na pad ofenzivne moći, državi je to i odgovaralo. Novi vojnici, k tomu većinom i novi muslimani, nisu napustili svoje običaje. U 17. je stoljeću nešto povećan i stacionarni dio pograničnih posada (mustahfizi ili „lokalni janjičari“ te topnici), no glavninu se vlaške populacije koja je težila vojničkom statusu nije ni moglo ni htjelo uvrstiti u ta dva roda, a ni u treći, onaj tvrđavskih martolosa, kojih je broj sporo rastao ili stagnirao. Možemo pretpostaviti da su Vlasi ponajviše uključeni u redove dvaju mobilnih postrojbi, azapa (pješaka) i farisa (konjanika). Ne slučajno, tada se u tim postrojbama među zapovjednim kadrom javljaju i činovi kakvih ranije nije bilo – čauš (çavuş) i kalauz (kılavuz). Tih je činova i otprije bilo među regularnim martolosima, no bilo bi teško njihovu pojavu među azapima i farisima tumačiti namjernim pomakom prema jednoobraznosti zanemarujući snažan utjecaj vanjskog čimbenika. Novost je bio i naslov kapetana (kapudan) za mnoge age (ağa) posvuda po utvrdama, kako većim tako i manjim, ne samo na granici i ne samo na plovnim rijekama kao u vrijeme moćnih „velikih kapetana“ kao gospodara prostranih oblasti u 16. stoljeću. Naglasit ćemo činjenicu da su „neredoviti“ martolosi kao neka vrsta vlaške milicije imali svoje martolosbaše koji su bili odgovorni za teritorije veličine kadiluka i u mletačkim izvješćima nazivani capi.28 Povrh toga, Vlasi su svakodnevno bili u dodiru s habsburškim graničarima, posebice uskocima, kojima je zapovijedao senjski kapetan, te potkapetani i kapetani u manjim obližnjim utvrdama

To je osnovno.
Vlasi nisu etnička niti vjerska skupina nego staleška, zanimanje.
Nomadski stočari kojima je OC dalo posebna prava jer su bili važni za opskrbu turske vojske hranom.
Vlaha je bilo i Slavena ali i Rumunja i Albanaca, kao i katolika, pravoslavaca ali i muslimana.
Ta nomadska plemena su se naravno islamizirala kao i svi drugi, ali ipak zbog posebnog statusa manje nego sjedilačko stanovništvo.

Ništa čudno da se nacionalna odrednica veže za zanimanje.
Kad su Slaveni doselili bili su većinom poljoprivrednici sjedioci dok su preostali romanizirani starosjedioci bili nomadi stočari, kasnije je to Vlah ostalo za sve stočare nomade.
U Bosni su muslimani i katolici većinom bili sjedilačko stanovništvo a pravoslavci stočari nomadi, zato je to ostalo kod muslimana da se Vlah veže za Srbe.
U Dalmaciji Vlaj se veže za sve stanovnike Zagore koji nisu primorci.