Daj maknite ovu sliku gore..Uzas..

Ne volis gledat pokolje koji su izvrsili tvoji Armijasi ? Tako su oslobadjali "Bosnu".

Čije je Križančevo selo bilo na kraju?

Mjesto pokušaja proboja HVO crta (odakle je fotografisano)

.U daljini se vidi brdo Samar , iza njega cca.7-8 km je Zenica.
Desno je selo Tolović , srpsko bilo 100% , vidi se kuća zapaljena od strane Abih , a dalje desno je Križančevo selo (ne vidi se na ovoj fotog.)

Dali je ijedan tenk Armije bio unisten u Krizancevu selu???

http://www.hercegbosna.org/povijest/povijesni-orisi-novija-povijest/ratna-kronika-103.html


Legenda kaže kako je u davno doba neki rimski legionar, zadivljen ljepotom krajolika u dolini rijeke Lašve, uzviknuo -Vita est! -I da je onda narod taj latinski izričaj, koji znači - To je život! - ponavljao toliko puta dok nije iskovana riječ Vitez. Mnogi sumnjaju da je baš tako bilo, ali nitko ne niječe da je krajolik oko tog grada doista čaroban.
A takvo je i Križančevo Selo. Rastegnuto kojih dva kilometra po brežuljcima, na onoj istoj strani ceste na kojoj su i Ahmići. I priljubljeno uz Vitez kao kakvo brdovito predgrađe. Kad se čovjek popne na najvišu točku sela - Stinčice -pogled mu pada preko brze i hirovite Lašve sve do Novog Travnika. U proljeće dolina izgleda kao da je prekrivena golemom i mekom mahovinom, a zimi, kad padne snijeg, a temperatura se spusti i ispod dvadeset stupnjeva, kao bijela štukatura.

Muslimani su se dugo pripremali za operaciju kojoj dadoše ime Krvavi Badnjak.
Mjesec dana prije negoli su njihovi specijalci upali u Križančevo Selo, svakodnevno su prisiljavali hrvatske prognanike iz Zenice da prelaze bojišnicu. Na taj su način istraživali gdje se nalaze minska polja, a gdje onaj uzak put što sigurno vodi u selo.

Uglavnom su tjerali žene i djecu, od kojih većina nikada nije stigla u Križančevo, a niti u Vitez. Samo ih je desetak uspjelo proći. Ostali su zaglavili u eksplozijama mina.
Tri dana prije napada na taj su put natjerali i Andriju Štrbca i njegovog četrnaestogodišnjeg sina Ivicu. Nogom u stražnjicu, pa kako im Bog dade.
Andrija naprti sina na leđa. Pomisli da bi ga tako mogao zaštititi. Ako mina eksplodira, možda samo njemu odnese noge. Već mu je četrdeset i šesta, napatio se dosta, pa ako je to za sina, nije mnogo. Išao je polako i koliko se god bojao - i sa svakim korakom proživljavao eksploziju što će se možda baš sada dogoditi - toliko se i nadao.
Ta neće valjda hrvatske mine ubiti hrvatsko dijete! Sudbina se sigurno tako ne igra s ljudima, a pogotovo ne s njime koji je već i ženu oplakao.
- Idi Andrija, idi i ne boj se - hrabrio se, čvrsto stežući rukama momčiću noge. Pa prošapta na glas - Sve će biti u redu, glavno je da smo otišli od onih tamo - Poljubi sina u koljeno i ispusti suzu.
Mali je samo šutio, držao oca za glavu, pazeći da ga prejako ne stišće. I njega je bilo strah, ali su ga umirivali očevi dodiri. Napokon, otac ga nikad nije prevario, nikada nešto obećao, a da to ne bi i izvršio. Pa neće ni sada!

Andrija je isprva išao krajnje oprezno - vjerujući da može napipati minu. I skrenuti korak. Čak mu se učini da je jednu dotakao vrhom cipele. Zakorači udesno, ostade bez daha - i ništa. To ga osokoli, zazove nekog sveca i nastavi. Počne ići sve brže, orijentirajući se prema nekom nedokučivom putokazu. Osjeti da ga vodi sreća. Čak i zapjevuši.
Skoro potrči. Tu je, na kraju puta. Možda korak-dva, a možda ni toliko. Možda minskog polja više i nema, možda je agonija već iza njega, samo on to još ne zna.
- Zato polako Andrija, i kamo sreća pokazuje! Do one šume, još kojih desetak metara...
Dotakne nogom nešto što nije ni tvrdo, ni mekano, ni zemlja, ni kamen... Sam prasak.
Andrija Štrbac i njegov sin Ivica ostadoše na minskom polju. Poput krvave mrlje u snijegu. I sa svojom šugavom srećom.

Na dan napada, 22. prosinca 1993., natjerali su i dvije žene s djecom preko tih istih minskih polja. U četiri sata ujutro. Za svaki slučaj, ako su Hrvati nešto promijenili. One sretno prođoše, stignu do hrvatskih rovova u Križančevu Selu, gdje ih dočekaše hrvatski vojnici. Otprate ih do prvih kuća, ostavljajući na trenutak prazan rov. Ne znajući da za ženama i djecom idu muslimanski diverzanti.
Ovi se neprimjetno ubace kroz taj ispražnjen prostor, udu duboko u selo, kao nož u nebranjeno tkivo. Sve tamo do škole, gdje je bilo zapovjedništvo 1. bojne Viteške brigade. Bila je noć. I hladno.
A egzekucija strašna. Muslimani su ubijali sve na što su naišli. Hrvatski momci - ne shvaćajući u prvi mah što se zbiva - trčali kao muhe bez glave. Panika i dezorijentacija.
Krv i jauci učas se pretvoriše u smrdljivo isparavanje smrti što je poput britve rezala hladnoću. Koga ne sustigne metak, sustigne ga kama.

Bitka je trajala cijeli dan. Nastavila se i sutradan. Muslimani su zapalili nešto kuća i gospodarskih zgrada te pobili šezdeset i šest vojnika i civila. Ali do ceste za Vitez nisu uspjeli doći. Hrvatski su se borci nakon šoka i panike konsolidirali, odbili napad i na kraju vratili selo.
Ali mrtve još dugo nisu mogli pokupiti. Neprijatelj se povukao na obližnje brežuljke i tu ostao gotovo mjesec dana. Sto-dvjesto metara ispod njih ležali su mrtvi hrvatski bojovnici i civili. Sve to vrijeme. Na brisanom prostoru i na nišanu članova zeničkog streljačkog društva.

Među njima i Tomo Križanac, koji se upravo vratio s liječenja. Bio je ranjen u jednoj od prijašnjih bitaka, a sada je pao i ležao na kolnom putu ispod Stinčice. Kao kakva prevrnuta mješina. A bio je na glasu kao junak.
Umrli se uvijek čini nekako manjim, kao da se u sebi zgurio. Smrt tako obilježi čovjeka. Valjda da kaže - Sad je stvarno gotovo i točka!
Taj je kontrast još upadljiviji kad padne junak. Pogotovo ako ostane ležati kao kakva odbačena krpa.
Tomin otac to nije mogao otrpjeti, nije ga mogao gledati kako trune na tom kolnom putu. Svog Tomu, svoju diku i ponos. Tu momčinu, tu junačinu!
Jednog ga dana pokuša izvući, ali ne dospije do njega. Ubiše ga snajperom. Otada je brat svaki dan gledao Tomu. I svaki mu se put činio nekako više mrtav. Kao da stalno umire na toj krvavoj pozornici na kojoj neki zloduh ne dopušta da padne zastor.

One što su zarobili, muslimani odvedoše u Počulice. Njih tridesetak. Neke odmah ubiše. S Markom Buhićem malo se pozabaviše.
Neki momak od tridesetak godina, kojeg su zvali Međo, gotovo je lijeno rekao - Daj ovoga, i donesi motorku - Marka su postavili na klupu, trbuhom prema dolje i privezali ga. Jedan ga pritisne za glavu, a drugi za noge. Međo uzme pilu, nekoliko puta povuče uzicu za paljenje, pa kao da ide piliti dna, priđe Marku. Bez i najmanjeg znaka napetosti na licu, no malo usporenih očiju.
Polako ih usmjeri na objekt kao da ga snima. Bez mržnje i vidljiva zadovoljstva. Ali s očitom predanošću.
To što se radi o ljudskom biću, zar je to njegova krivnja? Napokon, to ga i nije mučilo. Između emocija i onoga što čini rio je zid. Međo je imao ženu i djecu, volio ih kao što čovjek voli svoje. Osjećao je i sućut prema siromasima i svakovrsnom ljudskom jadu, ali ovo tu, to je nešto drugo. Posao koji moraš obaviti, jer je to u ratu tako. Taj što tu leži nije ništa, ni čovjek ni sirotinja. On je naprosto neprijatelj, a neprijatelja se ubija, ili prereže motornom pilom.

Osim toga, ni duša mu neće u nebo! Naravno, možeš ga i metkom ubiti, ali to je nešto drugo. Tu nema rituala, tu nema nadmoći i pravog bola. Ovako, kad ga ostaviš prepiljenog, pa ga njegovi pokupe, e to je nešto drugo. Onda te pamte, razmišljaju o tebi, pitaju se kako si to učinio, jesi li se poprskao krvlju, oprao ruke ili ih samo obrisao krpom. I obuzme ih tjeskoba, jer svog momka, koji je možda bio hrabar borac, sada vide ovako jadnog, u dva dijela, kao prerezanu vreću piljevine! A to onda ostavlja utisak, to je posao koji se pamti.
I Ljubana Alilovića su odveli. Bio je već u dobrim godinama, ali je branio svoje selo kao što pas čuvar brani okućnicu. Možda ga zato i nisu odveli predaleko, jedva nekih petstotinjak metara sjevernije od njegove kuće. I pribili na veliki drveni križ.

Zapomagao je da ga je cijelo selo moglo čuti. Dozivao je i brata - da ga ubije. Ovaj nije mogao, nije to mogao ni snajperist. Na kraju je brat ipak podigao pušku, nanišanio, ali se u njemu nešto uruši. Spusti oružje i zajeca - O Bože, ne mogu. Oprosti Ljubane, nemam snage! Kako brata da ubijem!?
Onaj na križu još je satima zapomagao, ali sve tiše i sve rjeđe, dok se napokon ne ugasi poput dogorjele svijeće. Razapet na križu.
Zato što je Hrvat? Vojnik? Ili samo neprijatelj?


***************

Nakon svega specijalni izaslanik glavnog tajnika UN-a, Tadeusz Mazowietzky, svijetu je obznanio da je bitka u Križančevu Selu bila "čista vojnička pobjeda" muslimana. I ništa drugo!

Doista ovoj vladi će politika prema Hrvatima BiH ostat jedino što svijetli u beskraju tmine.

Doista ovoj vladi će politika prema Hrvatima BiH ostat jedino što svijetli u beskraju tmine.

Igor Pavlović poginuo je 24. decembra 1993. godine kao 24-godišnji apsolvent sarajevskog medicinskog fakulteta na borbenom zadatku u području Viteza. Ukopan je, zajedno sa saborcima, na šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu, gdje mu je danas ukazana počast.

Za ispoljenu hrabrost i doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije posthumno je odlikovan najvišim ratnim priznanjem "Zlatni ljiljan".

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine odlikovalo ga je Ordenom zlatnog grba s mačevima.

Za Igora kuca srce majke Madže, sestre Aide, sestrića koji nosi njegovo ime...

Može li mi neko poslati video obdukcije tijela Križančeva Sela. Bilo je to negdje na youtube,a li sada ne mogu naći.