HAHAAHAHA!!! Ragib Čapljić hrvatski mučenik!!!

Postoji još ovakvih slučajeva (vrlo lako međurazumljivi jezici).

*norveški, danski i švedski
*češki i slovački
*bugarski i makedonski
*hindski i urdski
*nizozemski, flamanski, afrikanski i njemački
*malajski i indonežanski
*španjolski i katalonski

Stoga srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski i nisu jedinstven slučaj na svijetu. Sve do 1970-ih afrikanski je smatran dijelom nizozemskog, a do 19. stoljeća taj isti nizozemski dijelom njemačkom. Brazilski i luzitanski portugalski uvelike se razlikuju. Brazilski portugalski i luzitanski portugalski se isto tako odvajaju, zbog nepostojanja neke središnje ustanove, pa je vrlo vjerojatno da će se brazilski portugalski i službeno odvojiti od luzitanskog, iako je činjenično već odvojen (brazilski portugalski ima svoj posebni pravopis i posebnu slovnicu, reguliran je svojom brazilskom Akademijom, koja je stvorena po uzoru na francusku Akademiju, a ne na portugalsku). Zahvaljujući minimalnim razlikama u izgovoru, sporazumijevanje je u cijelom hispanskom svijetu 100% očuvano. S druge strane Brazilci jako slabo razumiju govorni europski portugalski jezik jer je tijekom 200 godina odvojenosti portugalski iz Portugala doživio drastične promjene u izgovoru (prije svega gubljenje otvornika) dok je brazilski portugalski ostao jasan, s izgovorom bliskim klasičnom portugalskom. Španjolske knjige ne prevode se između zemalja španjolskog govornog područja. Brazilske knjige prevode se u Portugalu na luzitanski portugalski, portugalske knjige u Brazilu na brazilski, portugalski filmovi u Brazilu idu s podnapisima, a portugalske sapunice se sinkronizira na brazilski jer su nerazumljive Brazilcima, jednako kao sto su naglasci sjeverne Engleske (scouse, geordie) nerazumljivi Esadeovcima ili Kanađanima.

Postoje li hrvatske riječi koje se koriste u stranim jezicima kao posuđenice i tuđice? Navodno je paprika općeprihvaćeni kroatizam. Riječ "paprika" iz hrvatskog je jezika prešla u mnoge druge europske jezike kao posuđenica. Tako riječ "paprika" postoji u: njemačkom jeziku, francuskom, talijanskom, španjolskom, ruskom, portugalskom, grčkom, bjeloruskom, mađarskom, ukrajinskom, češkom, slovačkom, danskom, finskom, norveškom, švedskom, litvanskom, poljskom, nizozemskom, gruzijskom, irskom, velškom, islandskom, estonskom jeziku i dr. Mađari navodno koriste hrvatske nazive za dane u tjednu, a preuzeli su i iskrivili neke hrvatske riječi kao npr. večera. Općeprihvaćena riječ vampir navodno je prvi put uporabljena na području današnje Srbije.

Latinoamerički španjolski se razlikuje od europskog (kastiljanskog), međutim postojanje španjolske Akademije te razlike minimalizira. Također, brazilski portugalski posjeduje pojedine izgovorne karakteristike po kojima se približava okolnim španjolskim jezicima.

Našao sam nekakve navodne dokaze o postojanju Srba i srpskog jezika zapadno od Drine. Ruši li ovo moja dosadašnja uvjerenja?

1) 822. godine doču posavski vladalac Ljudevit, da protiv njega ide franačka (fruška) vojska iz Italije
te pobježe iz grada Siska "k Srbima, za koji narod kažu, da živi u velikom dijelu Dalmacije".
Ovdje se misli na rimsku Dalmaciju, koja je išla na sjever do Posavlja a na istok po svoj prilici preko rijeke Drine.

Fr. Rački misli (Rad LVI 109.) - a to je i prirodno - da je Ljudevit pobjegao k Srbima u Bosnu.
Ova je bilješka fruškoga ljetopisca Ajnharda za god. 822. (i 823.) znamenita zato, što se u njoj
prvi put spominju Srbi u (rimskoj) Dalmaciji t. j. u današnjoj Bosni, Hercegovini, Dalmaciji itd.

[Vasilije Đerić, O srpskom imenu po zapadnim krajevima našeg naroda, str. 20-21.]

Exercitus de Italia propter Liudewiticum bellum conficiendum in Pannoniam missus est, ad cuius adventum
Liudewitus, Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur, fugiendo se contilut.

[Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, knjiga VII, Zagreb 1877, str. 327-328.]
http://img845.imageshack.us/img845/8384/elt7.jpg
http://archive.org/stream/monumentas...e/n10/mode/2up

Evo mišljenja Franje Račkoga o Ajnhardovom zapisu:
[ Rad Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, LVI, Zagreb 1881, str. 109. ]
http://1-ps.googleusercontent.com/x/...iyebW16mt.webp

2) 1688. godine javljeno je iz Ugarske, da je vojska u Bosni s pomoću "tamošnjih Srba" ("desiger Raitzen") udarila na "2000 Turaka".
To je, verujem, objavljeno na 459. stranici ovih zapisa : http://www.worldcat.org/title/glantz...oclc/311283725

Prepis objavljen 1854. godine:
[Die freiwillige Theilnahme der Serben und Kroaten, (1854), str. 64.]
http://img837.imageshack.us/img837/9936/fybr.png
http://openlibrary.org/books/OL23466...C3%BCrkischen_...

3) Oko 1744. godine piše osorski biskup Matija Karaman protiv pravoslavnih Srba u Dalmaciji i kaže,
da je kardinal Kolonić iskao od "propagande", da se postavi "u Hrvatskoj srpski vladika katoličke vĕre"
("un vescovo serviano cattolico in Croazia") i spominje T, Pašića "srpskoga vladiku katoličke vĕre" ("vescovo serviano cattolico").

[Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatinsko-istrijskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka, Zadar 1899, 264.]
http://img29.imageshack.us/img29/2223/28xm.png
http://openlibrary.org/books/OL24871...di%C4%8Danstvu

4)1750. godine napisa zadarski arhibiskup Mat. Karaman izvĕštaj o pravoslavnim Srbima
u Dalmaciji i kaže, da su Srbi naseljeni u sĕvernoj Dalmaciji sve "do planice (velebita),
koja ih rastavlja od austrijskih Srba" ("fino alla montagna, che li divide dai Serviani austriaci").

[Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatinsko-istrijskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka, Zadar 1899, 316.]
http://img546.imageshack.us/img546/9664/ew7y.png

5) 1770. godine spominje Adam Krčelić više puta Srbe u Hrvatskoj. Kad su došli uskoci 1530. godine došli iz Turske u Pounje (gradu Krupi), kaže A. Krčelić za njih u bĕlešci, da su to "Srblji ili Raci bĕgunci" ("Profugi Serbli sive Rasciani").

[Baltazar Adam Krčelić, De regnis Dalmatiae Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagreb 1770, 342.]
http://img692.imageshack.us/img692/2619/yt02.png
http://img822.imageshack.us/img822/8355/j19x.png

6) Krčelić izdvaja unijatske Srbe i naziva ih "Rašanima koje prosto zovu Vlasima" ("Rascianos vulgo Vlahi vocatos"),
http://img821.imageshack.us/img821/1136/rjez.png
http://img801.imageshack.us/img801/9397/to1s.png

7) Kaže (Adam Krčelić), da Srbe zovu različitijem imenima: "Jedni ih zovu Vlasima, a drugi Racima ili Srbljima; neki Albancima i Bošnjacima". ("Hi Vlahos, Vlachos vocant; hi vero Rascianos, aut Serblos; quidam, Albanenses, Bosnenses").Treba imati na umu, da se Boka Kotorska zvala "Albania Veneta". [Vasilije Đerić, O srpskom imenu po zapadnim krajevima našeg naroda, str. 29.]

Variis nominibus hodie exprimuntur. Hi Vlahos, Vlachos vocant; hi vero Rascianos, aut Serblos;
quidam, Albanenses, Bosnenses appellitant.

[Baltazar Adam Krčelić, De regnis Dalmatiae Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagreb 1770, 433.]
http://img821.imageshack.us/img821/5937/upra.png
http://imageshack.us/a/img836/130/s08g.png

8) Adam Krčelić dalje na 434. stranici knjige De regnis Dalmatiae Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares
piše da početak srpskoga (Rascianorum) doseljavanja u Hrvatsku i Slavoniju pada u vreme cara Ferdinanda I.

In Croatia & Sclavonia Rascianorum initia funt fub Ferdinando, ut superiores docent epistolæ.

[Baltazar Adam Krčelić, De regnis Dalmatiae Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagreb 1770, 434.]
http://img834.imageshack.us/img834/9063/v8f.png

9) Na 515. stranici opisuje kako je "Vojvoda Kovačević Rašanin" ("per Vajvodam Kovachevich Rascianum")
pokrio jednu crkvu u kapelskoj parohiji u varaždinskom generalatu,

[Baltazar Adam Krčelić, De regnis Dalmatiae Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagreb 1770, 515.]
http://img35.imageshack.us/img35/5629/4ac1.png

10) Na 519. strani Adam Krčelić piše da je 1597. godine habsburški knez general Herberštajn dozvao oko 40 srpskih porodica iz Bosne i Srbije ("40 circiter familiæ Rascianæ, per comitem generalem Herberstein ex Bosnia et Servia, ducatus Stiriæ expensis evocatæ sunt"). Za tim o njima završava rečima: "...factum autem hoc est, ab exemplo Croatiae, ad quam inductos fuisse Rascianos epistolae a pag. 342. testantur".

[Baltazar Adam Krčelić, De regnis Dalmatiae Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagreb 1770, 519.]
http://img854.imageshack.us/img854/1320/7psr.png

11) 14. aprila 1454. godine Herceg Stevan Vukčić izdaje povelju Dubrovčanima:
Takođe tko se godĕ ugovori, Dubrovčanin ali trgovac Dubrovački,za ponesenje karavana ali koga godĕ ponosa - da ga nije voljan svrći drugi ni Vlah ni Srbin do mĕsta dokola se oni bude najmio tko je iz našega rusaga ponosnik, a sluga je naš.

[ Franc Miklošič, Monumenta Serbica, str. 467-468. ]
http://img849.imageshack.us/img849/2619/q8ov.png
http://img200.imageshack.us/img200/6857/698r.png

12) 1720. godine, piše zadarski arhibiskup V. Zmajević protiv pravoslavnih Srba u Dalmaciji te spominje
srpske Vlahe u Dalmaciji (Morlacchi Serviani nella Dalmazia, Morlacchi Serviani di Dalmazija), posle toga spominje Srbe (Serviani) u Boki Kotorskoj.

[ Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatinsko-istrijskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka, 1899 , str. 124-130 ]
http://img832.imageshack.us/img832/6803/1umc.png
http://img38.imageshack.us/img38/5545/k637.png
http://img534.imageshack.us/img534/5684/21ib.png
http://img716.imageshack.us/img716/2770/39.png
http://img14.imageshack.us/img14/7572/x8ed.png
http://img10.imageshack.us/img10/4784/nj0k.png

13) 1736. godine odgovara dalmatinski "proveditor" Danijel Dolfin mletačkome senatu, koji mu je poslao molbu pravoslavnih Srba u Dalmaciji, i spominje "Srbe grčkoga zakona, koji žive u Dalmaciji i u Boki Kotorskoj" ("Greci Serviani, abitanti nella Dalmazia e nella Veneta Albania").

[ Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatinsko-istrijskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka, 1899 , str. 236-238]
http://img823.imageshack.us/img823/7840/f7kw.png
http://img18.imageshack.us/img18/6919/0400.png
http://img543.imageshack.us/img543/9545/12el.png

14) 1741. godine piše zadarski arhibiskup V. Zmajević u Rim : "Kad sam premešten k ovoj crkvi, našao sam u mojoj dijecezi i mnogo više u susednim dijecezama u ninskoj i u šibeničkoj i u skradinskoj veliko mnoštvo Srba".

Traslatato a questa chiesa, ritrovai nella diocesi mia, e molto piu nelle circonvicine diocesi di Nona, Sebenico e Scardona gran moltitudine Serviani.

[ Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatinsko-istrijskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka, 1899, str. 248-249.]
http://img839.imageshack.us/img839/3684/kflk.png
http://img607.imageshack.us/img607/2959/9lgf.png

15) Da vidimo kako spominje Bosnu rimokatolička crkva, 1187. godine Papa Urban III: regnum Serviliae, quod est Bosna. 1188. godine Papa Klement II isto piše: regnum Serviliae, quod est Bosna. To je najvjerovatnije "srpska zemlja, koja je Bosna". Još dva puta spominje ovo rimski papa Grgur IX, 1227. i 1238. godine.

21. juni 1188. godine, papa Kliment II
[ Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Sv. 2: Listine XII. vijeka 1101-1200, Zagreb 1904, str. 226. ]
http://img6.imageshack.us/img6/9109/w724.jpg

16) 24. juli 1227. godine, papa Grgur IX
[ Starine JAZU, XXI, Zagreb 1889, str. 285. ]
http://img855.imageshack.us/img855/1430/ys98.jpg

17) 26. mart 1238. godine, papa Grgur IX
[Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Sv. 4: Listine godina : 1236-1255, Zagreb 1906, str. 54-55.]
http://img208.imageshack.us/img208/4030/vvu2.jpg

18) 28. marta 1187. godine papa Urban III potvrđuje stara prava dubrovačke crkve. U pismu spominje "srpsku zemlju, koja je Bosna" (regnum Serviliae, quod est Bosna).

[Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Sv. 2: Listine XII. vijeka 1101-1200, Zagreb 1904, str. 206-208.]
http://img191.imageshack.us/img191/4426/yp3q.jpg

19) 1696. godine dalmatinski i hrvatski i slavonski ban Adam Baćani zaštićuje srpska plemena među Unom i Kupom.

...populorum Rascianorum intra fluvios Vnnam et Colapim collocatorum...

...populos eosdem Valachicos sive Rascianos....

[ Radoslav Lopašić, Spomenici hrvatske Krajine, knj. III, Zagreb 1889, str. 39-40. ]
http://img843.imageshack.us/img843/6639/nhsf.jpg

20) 1700. godine poziva car Leopold staleže i redove hrvatske, da odrede koliko se srpskoga naroda, kojega se mnogo skupilo u grvatskoj granici za vreme skorešnjega turskoga rata, treba preseliti u Slavoniju i u Ugarsku.

...ut negotium Valachicae seu Rascianae gentis...

[ Radoslav Lopašić, Spomenici hrvatske Krajine, knj. III, Zagreb 1889, str. 175. ]
http://img191.imageshack.us/img191/6530/kxof.png

21) 1718. godine sastali su se u Dalju srpski poslanici kako bi se požalili caru na gaženje srpskih privilegija.
Vladika kostajnički se tužio na zapovednike što tamošnji katolički sveštenici uzimaju desetinu od Srba pravoslavne vere.

[Specialgeschichte der Militärgrenze: Aus Originalquellen und Quellenwerken geschöpft, knj. I (1875), str. 388-390.]
http://img22.imageshack.us/img22/7343/ews9.png
http://openlibrary.org/books/OL20516...llenwerken_...

22) 1743. godine - Marija Terezija spominje srpski narod koji je sakupio vojsku iz kraljevina Ugarske, Hrvatske i Slavonije.

Quod ipse präefatus archiepiscopus in postremo hello turcico, ad exemplum praedecessoris sui Arsenii quondam Csernovich, patriarchae pariter, metropolitae et archiepiscopi, relicta aeque sede sua patriarchali Ippekiensi, cum populo moderationi suae concredito, ex Turcia ad ditiones nostrastransierit, eundemque populum ad fidelia etproficua memorato sacro regni Hungariae diademati et augustae domui nostrae praestanda servitia animaverit, suprafatus vero gentis Rascianae populus, contractis e regnis Hungariae, Croatiae et Sclavoniae copiis, militaribus requisitis proprio etiam aere comparatis debite instructus, sub moderno ferventebello ad exercitus nostros in Bavaria, Bohemia et Italia, ad versus nostros et regnorum nostrorum hostes operantes fortiter ac strenue militet, taliterque fidelitatem et subditalem devotionem in nos et augustam domum nostram realiter et facto testentur, et, uti benigne con fidiraus, in futurum quoque jugi semper studio et zelo sint testaturi;

[Privilegia per divos imperatores Leopoldum, Josephum, et Carolum VI, str 21-23.]
http://img404.imageshack.us/img404/8202/eujs.jpg
http://vd18.de/de-sub-vd18/content/pageview/12779710

123) 690. godine car Leopold potvrđuje neke povlastice koje su date pravolsavnim Srbima (Rasciani) koji žive po Grčkoj, Bugarskoj, Srbiji, Hercegovini Dalmaciji, Podgorju, Jenopolju i po ostalim krajevima koji su pridruženi pomenutim.

et nationis Rascianorum per Graeciam, Bulgariam, Rasciam, Herczegoviam,
Dalmatiam, Podgariam, Jenopoliam caeteraquepraedictis annexa loca commorantibus

[Privilegia per divos imperatores Leopoldum, Josephum, et Carolum VI, str 8-9.]
http://img802.imageshack.us/img802/5853/ff8a.jpg
http://img13.imageshack.us/img13/839/pzsr.jpg

5. septembra 1538. godine car Ferdinand je dao povlastice Srbima koji su se naselili u severnoj Hrvatskoj. Car kaže, da mu je general Nikola Jurišić javio, da su se doselili neki srpski iliti racki (Seruianos seu Rascianos) kapetani i vojvode s narodom koji je pod njihovom vlašću. U toj se povelji doseljeni Srbi nazivaju "Seruiani seu Rasciani" pet puta i "Rasciani" jedanput.

[Czoernig, Karl Freiherr von, Ethnographie der Oesterreichischen monarchie, knj. II, Beč 1857, str. 360-361.]
http://img838.imageshack.us/img838/8318/prbx.jpg
http://img9.imageshack.us/img9/6944/7p8g.jpg

1696. godine opisuje senjski biskup Sebastijan Glavinić Liku i Krbavu i pominje tamošnje Srbe.

Ribnik (str. 48):
"de noviter baptisatis supersunt domus 5, de antiquis Christianis seu Croatis octo, armis tractandis habiles 75, Rascianorum schismaticorum loci 40;"

Medak (str. 48):
"Medak est arx vetus ad littora fluminis Likae exaedificata, colonias elegerunt ibi Vallachi seu Rasciani schismatici ex partibus maritimis illac appulsi, quorum domus recensetur 70;"

Medak (str. 50):
"Arma capere possunt ex nostris Croatis 120 personae, ex neoconversis et aliis schismaticis Vallachis 500."

Kosin (str. 51):
"Sunt in circuitu ternae villae seu pagi, superior est Carnioliae confiniis eo translatorum incolarum domus 40, post hos Vallachorum est medius pagus 100 capitum, tertius Croatarum 40, sessiones seu fundos tenentium."

[Radoslav Lopašić, Spomenici hrvatske Krajine, knj. III, Zagreb 1884, str. 45-52.]
http://img836.imageshack.us/img836/1077/ejom.jpg
http://img266.imageshack.us/img266/1527/ibq4.jpg
http://img18.imageshack.us/img18/333/j6ov.jpg
http://img6.imageshack.us/img6/2687/yf8y.jpg
http://img19.imageshack.us/img19/9201/ezmq.jpg
http://img29.imageshack.us/img29/258/a0bc.jpg
http://img202.imageshack.us/img202/4209/53kw.jpg
http://img543.imageshack.us/img543/8400/p1sw.jpg[/url]

Na karti iz 1596. godine Srem je od reke Bosut naznačen kao Rascia.
http://img32.imageshack.us/img32/1285/c5xw.jpg
http://img7.imageshack.us/img7/4262/5hoz.jpg
http://digital.slub-dresden.de/werka...9/13/cache.off

1699. godine - U uputi za komisiju koja je određivala međe između bosanske i karlovačke krajine govori se o razmeštanju Srbâ graničarâ.

(der Wallachischen vnd Raizschen gränzen...)

[ Radoslav Lopašić, Spomenici Hrvatske Krajine, knj. III, Zagreb 1889, str. 145.]
http://img12.imageshack.us/img12/3976/w3p2.jpg

1688. godine ugovara zagrĕbački biskup Aleksandar Ignjat Mikulić sa Srbima koji su se naselili u Gradištu kod rĕke Trepče.
U tom ugovoru više putâ ih naziva Rašanima, a i Srbi sâmi sebe tako nazivaju na latinskom govorĕći i zaklinjući se u svoje ime i u ime ostalih Srbâ.

"diversos militares viros, alias ritus Graeci Christianos, Rascianos vulgo Valachos nominatos..."

"Rascianos ad praesens in abbatia nostra locatos, et in futurum locandos..."

"Nos Ostoja Millichevich, kneisus, Radotta Millichevich, Minia Nikolich, judices, Mihalo Radanovich, sztrasnik seu excubiarum inspector et viceknesius, nostro et reliquorum Rascianorum ad fluvium Trebcha in loco Gradische ad praesens locatorum, et in futurum locandorum, haeredumque et posteritatum nostrum universarum nominibus et in personis, juramus super eo...."
http://img32.imageshack.us/img32/6201/b9gg.jpg
http://books.google.rs/books?id=FhBP...page&q&f=false

[Radoslav Lopašić, Spomenici hrvatske Krajine, knj. II, Zagreb 1885, str. 388-390.]
http://img854.imageshack.us/img854/3682/ymfc.jpg
Zadnje uređivanje IgorIngva : Jučer at 10:17.

Dubrovački Trgovac Pirko Boljesaljić, Srebreničanin (istočna Bosna), 20. februara 1438. godine u pismima svom rodnom gradu naziva lokalno stanovništvo Srbima:

Na 20. dana frevara u Srebrnici
Slavnoj i svitloj, uzmožnoj gospodi, gospodinu knezu sudijami. Pirko Boljesaljić rab i poslušnik gospodstva vi smirio preporučenije.
Bogu i gospodstvu vašemu tužu i plaču, kako dođe Paoko Bratković i Radoje Mioković, rečeni Paklić, u kuću, u podne, u moju s građani i spristavi i
sveza me bezakono, i povede u okove i sad s'm u okoveh. Gospodo, ja Pirko govorah: "Koju imate sa mnome pravdu ali krivnju, da me vežete, Srblji, bezakono ? Ako sam komu što kriv, nek mu gospodstvo Božje i dubrovačko". Oni togaj ne uslišaše : kako uhvatiše me, tako drže. Gospodo, ja svidočah Bogom i slugami carstva vi: "Ne vodi me i ne veži bezakono!", a oni toj ne hajaše. A tomuj svidok Benko Bratosalić, i Nikša Ragužin, i Antoje Sorkočević, i Stipan Vuković, i Radoje svićar, i Radivoj svitar, i Petko Utišenović. I, gospodstvo, side ja Pirko u okoveh protestah im za svaku štetu i vrime, što me bespravedno drže a svidočio Petrom zlatarom, Srđem Sirđulovićem, Veseokom svitarom i Petkom Utišenovićem. Zatoj molimo Boga i gospodstvo vaše, da promisli Bog i gospodtsvo vaše, za raba i poslušnika vašega. I Bog umnoži gospodstvo vi.

Spomenik srpske kraljevske akademije XI, Beograd 1892, str, 80
http://img202.imageshack.us/img202/7034/jfga.jpg
http://www.scribd.com/doc/145330791/...e-akademije-XI

Pribislav Pohvalićivi pomeni srpskoga jezika:
9. januar 1407. godine.
Va ime Božje, amen. Ja Pribisav Pohvalić, daju vsakomu znati, i ovo im sâm rukom zapisuju i svidokuju jere dojdoh u Dubrov ..... poslanijem gospoje banice Anke i gospođe vojevodinici gospoje Katerine Sandaljevice, i od rečenih donih knezu i vlastelem dubrovačcim tri njih listove virovane i svidokuju jere ov list blizu ovogaj moga pisanja u sem tetragu i s drugim listom srpscim ko je za ovim listom u sem tetragu postave rečen ..... (?) listov i ovaj dva lista imaju se otpisati, i otpisah ih mojeju rukoju jere ne imaju biti tvrda i da se ne more njimi ništa pitati u nijedno vrime. Jest ov list pisan v lito rošstva Hristova tisućno i četirista i šesto lito, miseca dekembrija dvadeseti dan, oba da se izvrgu i odnisu kako smo rekli da nisu tvrda u ničemre, i još ja Pribisav svidokuju jere sam uzeo od postave, ka je u sem listu zapisana bila, plitac' sedam bilih razbijenih, jest u njih trideset i dvi litri i tri unče, i kutao jedan s ručicom srebrnom pozlaćenom na stupu i s pokrivačem, jestu njem osam litar' i jedna unča. I više rečene listove virovane koje sam donio od više rečenih pod njih pečatmi ovdi su u sem tetragu zatisnute. I se pisah v lito rošstva Hristova tisućno i četirista i sedmo lito, miseca đenvara deveti dan.

I ov list koji je ono iz sega lista ispisan pod pečatiju, ja Pribisav vratih ga i dah knezu i vlastelem dubrovačcim, i na njem mojom rukom pišu i svidokuju kako da jest otpisan i ni tvrd u ničemre i što sam primio od toga poklada.

- Medo Pucić, Somenici srpski II, Beograd 1862, str. 51. -
http://img109.imageshack.us/img109/2038/sg0l.png

20. decembar 1407. godine.

Va ime Božje, amen. V lito rošstva Hristova tisućno i četirista i sedmo lito, miseca jenvara deveti dan. Ja Pribisav Pohvalić posao gospoje banice Anke i gospodina vojevode Sandalja i gospoje Katarine Sandaljevice svidokuju i mojom rukom zapisuju jere ovi list srpski, u sem tetragu pisani blizu segaj moga pisanija, da se ima otpisati. I otpisah ga mojom rukom kako da nije tvrd u ničemre i da se njim ne more pitati ništor od postave što se je u njem udržalo. I u drugom listu srpskom, koji je prid ovimej, tako njega otpisah da ni tvrd u ničemre kako tamo naprid pri onom listu. Mojom rukom pišu i svidokuju jere su u tazi oba rečena lista u treti list pripisana u sem tetragu. U prvom listu srpskom, koji za ovimej jest don list prid ovimej prvi koji sam otpisao jest bio pisan v lito rošstva Hristova tisućno i četirista i šesto lito, miseca maja četvrti dan, a ov drugi list blizu segaj moga pisanija jest bio pisan v lito rošstva Hristova tisućno i četirista i šesto lito, miseca dekembrija dvadeseti dan. A list koji je bio ispisan iz segaj lista koji je ovdi pisan u sem tetragu, ja Pribisav od više rečenih vratih ga i dah knezu i vlastelem dubrovačcim, i na njem svidokuju mojom rukom kako da se otpiše i da ni veće tvrd.

- Medo Pucić, Somenici srpski II, Beograd 1862, str. 53-54. -
http://img826.imageshack.us/img826/1363/vr3h.png

Krajem 18. stoleća jedan Bošnjak muhamedovske vere je napisao delo koje je nazvao "Popis biljaka na srpskom jeziku" ("Syrf dili üzre otlar bejandir").
Otto Blau: Bosnisch-türkische Sprachdenkmäler. Leipzig 1868.
Ernst Otto Friedrich August Blau (* 21. April 1828 in Nordhausen; † 26. Februar 1879 in Odessa, Russland) war ein deutscher Orientalist.

O. Blau, Bosnisch-türkische Sprachdenkmäler, 151—174.
http://books.google.rs/books?id=ovg9...page&q&f=false

Knez Grgur Vukosalić iz dinastije Nikolića, humskih plemića, u pismu 6. srpnja 1418. godine, zapisuje Srbe u Stonu:

Va ime Boga Oca vsedržitelja, da jest pametno vično sim zapisanijem: Ja knez Grgur Vukosalić, daju va svidinije vsakomu, kako po navodu zla človika postavih prictonom na zablatku carinu, tko godi grede u Ston, ili Dubrovčanin, ili Vlah, ili Srbljin ili tko ini, i takođe iz Stona - da plaća carinu. I toj vidinijem dojde vlastelem i gospodi dubrovačkoj, i oni milostivo posilaše i mnogoišti ka mni po svojih listih, da svrgu za to, jer prvo nije bila ondi prictonom. Ja vidiv i smisliv njih počteno pisanije i njih slatko i mnogo milostivo mene primljenije i zapisanije, za svojega slatkoga brata i srčanoga Dubrovčanina i građanina hotih i odlučih va srdačnih skrovišteh srca mojego, i kako govori sveti psaomista David: Dobri podvig podvigoh se, i pojdoh va slavni grad Dubrovnik k mojoj brati i k mojim prijateljem. I u mojem srcu videvše, jere njim nije ugodna onaj carina da jest prictonom na mojoj zemlji, i poznavše do istine, da taj carina nima biti prictonom, i jošt odviše vidiv zapisanije gospođe prisvitle gospođe kraljice Jeline bivše gospodina prisvitloga i počtenoga pomenutija gospodina kralja Dabiše, u kojoj se udrži, da prictonom na nidnom mistu ne ima biti ni da bude nijedna carina, što u Ston ali iz Stona grede, za to jer nikadar nije prvo bilo, i vse toj vidiv i razmisliv va srci mojem najdoh i obnajdoh, da ondi nigdir prictonom carina ne ima biti, toliko na onih, koji gredu priko moje zemlje u Ston, koliko koji gredu iz Stona priko moje zemlje, i za to svrgoh ju, da je veće u vike ne bude, jer obnajdoh za istinu, da nima biti nidna carina prictonom. A toj došad u Dubrovnik zapisah i potvrdih. A tadaj tuj bihu sa mnom Ostoja Pićević, Hrnjak kostadinić i Krasoje Ivanović. Lita Gospodina 9480, miseca lula 6. dan. A upisa Dobrilo Rašković.

F. Miklošič, Monumenta Serbica, str. 281.
http://img708.imageshack.us/img708/2100/8xrj.jpg

1434. godine potvrđuje Juraj Vojisaljić, vojvodi Pavlu i i knezu Nikoli i knezu Jurjevićima i knezu Vuku Vikićeviću njihovu staru imovinu. Ta je stara imovina Vrata, Novi i Kruševac. On ih potvrđuje "u vesm, u čem zastasmo, držanju ili Srbljinu ili Vlahu".

F. Miklošič, Monumenta Serbica, str. 378-379
http://img443.imageshack.us/img443/8017/0nm8.png
http://img837.imageshack.us/img837/7679/a685.jpg
http://img191.imageshack.us/img191/2936/k9hc.jpg

5. avgusta 1451. godine knez Vladislav ugovara s Dubrovčanima i piše:

"...da nĕsam voljan ni da mogu nikadare zabraniti ni ustaviti nijedne moje ljudi,
ni Vlahe ni Srbe, slobodno hoditi u Dubrovnik trgovati..."

F. Miklošič, Monumenta Serbica, str. 444-447.
http://img28.imageshack.us/img28/8422/vzyg.png
http://img407.imageshack.us/img407/3070/avwi.jpg
http://img580.imageshack.us/img580/2865/nhjz.jpg
http://img19.imageshack.us/img19/7375/iq2a.jpg
http://img842.imageshack.us/img842/8712/yp73.jpg

1436. godine, na Klisu, knez H. Frankapan :
"...i da ne more otdati Vlah na Vlaha sto libar, ki sâm nima 100 libar,
i da ne može otdati najamnik ni lovac na gospodara i Srbljin da ne more otdati na Vlaha, ni Vlah na Srbljina..."

Vatroslav Jagić, Archiv-fur-slavische-Philologie, XIV, 1892, 156-157.
http://1-ps.googleusercontent.com/x/...QRJlr7hpf.webp
http://1-ps.googleusercontent.com/x/...GAiHBJZKe.webp
http://1-ps.googleusercontent.com/x/...pwdtEaWwG.webp

5. Juli 1596. godine, Pounje - Pismo prote Radoslava hercegu Ferdinandu

Od nas, hristijanskih sinov, mi protopopa Radoslav, biškup pounskih krajin', i poglavnik i zapovidnik trideset popov i pravitelj hristijanske vire, vazmožnomu i vazveličenomu i plemenitomu i smožitomu i svitloga roda kraljeva plemenu i tanačniku i zapovidniku generalom, biškupom, banom, kapitanom i vicekapitanom, vojvodam, španom i desetnikom i svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajin' i zemalj' štajerskih i korotanskih i svih zapadnih zemalj' gospodin gospodinu hercegu, pišemo poklon i lipo pozdravljenije: pounska krajina, vlaški sinovi, najpri biškup Radoslav, vojvoda Miloš, knez Dojčin, knez Rak, Bogdan aga, knez Vranješ, knez Manojlo, Vujica juzbaša, knez Bogdan, haranbaša Drakula, odabaše Tomaš, Radohna, Radoje, Živko, Vojin, Slavuj, Novak, bešli baša knez Novak, knez Radosav Hranisav, knez Vujin i svi knezovi pounskih krajin' i svi junaci mali i veliki, preporučenije gospodinu hercegu i svim njegovim poglavnikom. Eto čujemo, da hoćeš napridovati na ovu krajinu pounsku. Hodi u dobri čas naprid, a mi ćemo čekati kako, vaša milost, nam odlučak pošaljete i kako Bog da, jere se vašoj milosti volimo dati i služiti gospodinu Isu Krstu i Marije materi i križu božjemu i svim svecem, nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popiraju i našu viru kršćenu i tiraju da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo njih krv prolivati nego li svoje vire kršćene. A sad i, vaša milost, molimo, pošaljite nam odlučak, koji ćete nam razlog učiniti biškupu, koji li knezovom, koji li agam, odabašam, juzbašam, malim ljudem, jere, gospodine milostivi, mi biškup, išćemo od vaše milosti jedan grad ili dva, takajše dva kneza, svaki po grad, koji to dugovanije spravljamo. Ne išćemo od vaših punih zemalj' nego od sedamdeset pustih gradov, koji su pusti među Unu i Kupu i od njih ne išćemo velikih, nego malih, e da bi Bog dao, da Unu oslobodimo i dalje, jere morete ako hoćete s Bogom jedinim i s vašim trudom i našim. I ako Bog dade, te se mi sastanemo, hoće Bog viditi, kako ćemo ovu krajinu osloboditi s Bogom jedinim i vam pravo i pošćeno služiti. Jere, gospodine milostivi, ako dojdete, hoće se ova zemlja dati i gradovi zajedno i mi vašoj milosti nećemo nevire učiniti svrh Boga jedinoga. I, vaša milost, da ste, gospodine, zdravo. I tako mudro, gospodine, činite, kako bismo mi ne poginuli. I ta list sranite i od svojih ljudi i od sužanj', Boga i duše radi.

[ Aleksa Ivić, Archiv für slavische philologie, XVI (1894), str. 211-212 ]
http://img856.imageshack.us/img856/7682/radoslav596.png

Ban Matija Ninoslav - 1214. i 1217. godine

U ime Oca, Sina i Svetago Duha, amin! Az rab Božji Matĕj, a odmilom Ninoslav, ban bos'nski veliki, kle se knezu dubrov'čkomu Žan Dandulu i vsej općinĕ dubrov'čkoj. Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudĕ oblada, tudĕ si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kakore sam sebĕ, i nauk davati od vse zledi. A se pisah, imenem Desoje, gramatig bana Ninoslava velijega bos'nskoga, tako vĕrno kakore u prvih. A se ješte : ako vĕruje Srbljin Vlaha, da se pri prĕd knezem; ako vĕruje Vlah Srbljina, da se pri prĕd banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Bože re ti da zdravije.

[ Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, knjiga I, Beograd - Sremski Karlovci 1929, str. 6. ]
http://img13.imageshack.us/img13/5918/9n2c.jpg

Ban Matija Ninoslav - 1240. godine

I sĕ ošte: Ako vĕruje Srbljin Vlaha, da sĕ pri pred knezem Dubrov'čkim; i jako veruje vlah Srbljina, da se pri pred Banom, i inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne izma. [....] I da nĕ nikĕrĕ izma na inago Srbljina ni na inago Vlaha, liše na samoga isca.

[ Franc Miklošič, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, 1858, str. 29. ]
http://img407.imageshack.us/img407/5903/j90v.png
http://img20.imageshack.us/img20/1752/fo7q.png
http://img209.imageshack.us/img209/564/qpti.jpg

Ban Matija Ninoslav - 1249. godine

I sĕ ošte: Ako veruje Srbljin Vlaha, da sĕ pri pred knezem Dubrov'čkim; i jako vĕruje vlah Srbljina, da se pri pred Banom, i inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne izma.
I da ne nikĕre izma na inago Srbljina ni na inago Vlaha liše na samoga isca. I da sĕ nekoja krivina među nji čini, da ta krivina sĕ s's pravinov ispravi.

[ Franc Miklošič, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, 1858, str. 33. ]
http://img801.imageshack.us/img801/8941/ttws.png

Mađarska karta iz 1751, Posonius, Slavonija je srpska do Požege.
http://img196.imageshack.us/img196/1290/e4t4.jpg

1703. godine pominje kardinal i arhiepiskup ostrogonski L. Kolonić srpski narod (gens Rasciana) u južnoj Ugarskoj i u Slavoniji, zatim preporučuje bosanske Franovce za tamošnje Srbe katoličje vere (Rascianis...qui Catolici sunt)

[Grgur Čevapović, Synoptico-memorialis Catalogus observantis Minorum Provinciae S. Joannis a Capistrano, Budim 1823, str. 184.]
http://img94.imageshack.us/img94/9341/40ga.jpg
http://books.google.rs/books?id=kJhX...page&q&f=false


25. avgust 1364. godine, u Dubrovniku -Zapis Nika Bjelića, Liber Reformationum 1362.
Pisar piše štokavicom 14. veka i potpisuje se kao "ja Niko Bĕlić dijak srpski."
-Spomenik XI, Spomenici srpski , Beograd 1892, str. 33.
http://img21.imageshack.us/img21/4953/qmvr.jpg
http://www.scribd.com/doc/145330791/...e-akademije-XI

Godine 1374. jeromonah Jakov i Janićije prepisali su Triod sa bugarskoslovenskoga na srpskoslovenski.
Na kraju trioda ostavljaju zapis u kom preovladava narodni srpski jezik i kazuju kako im "je bilo usilno prĕstavljati ga na srpski jezik."
-Ljub. Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, 144, str. 47
(on prepisa iz "Filologičeskija nabljudenija",Sankt peterburg 1865, str. 178)
http://img842.imageshack.us/img842/7...pskibug374.jpg
http://www.scribd.com/doc/144128236/...BDi%D1%8F-1865

Oktobar 1551. godine, Pismo Mehmed-paše Sokolovića Andreju Batoriju u kojem izričito ište da mu pišu na srpskom jeziku
"I što mi posilaš listova i sve mi srpskem jezikom posilaj"
- Archiv für slavische philologie 16 (1894), стр. 210 - 211 -
http://img534.imageshack.us/img534/7171/551mehmed.jpg
http://www.scribd.com/doc/145588017/...-Philologie-16

Emanuil JankovićBlagodarni sin
(prevod nemačkog dela Johana Jakoba Engela)
Lajpcig, Nemačka, 1789
Cobiss Id: 68109575
Na naslovnoj strani stoji :
Blagorodni sin. Seoska vesela igra u jednom djeistviju stavljena na prosto srpski Emanuilom Jankovićem. U Lajpsigu 1789.
http://imageshack.us/a/img844/349/000005y.jpg

Predgovor Emanuila Jankovića Zlom ocu u kojem Janković pominje svoju pređašnju komediju Trgovci i svoj novi prevod, novu poučnu komediju koju, doduše, ne imenuje. 1789. godine
"da ju Srbljem, nacionalnim mojim poznanu učinim"
" da se ne samo Srbljem u njiov jezik prevede"
http://img5.imageshack.us/img5/9850/000005gr.jpg
http://img706.imageshack.us/img706/7977/000009c.jpg
http://img694.imageshack.us/img694/7475/000010ic.jpg
http://img254.imageshack.us/img254/2483/000011z.jpg

U 17. veku, postojanje knjige Doctrina Christiana, cum Precibus, Psalmis & Litaniâ: item, Cogitationes Spirituales linguâ Servianâ seu Illyricâ. zasvedočeno je u dvema bibliotekama:

1)Bibliotheca Realis Theologica Omnium Materium, Rerum Et Titulorum, Volume 2, 1685, str. 542
http://books.google.rs/books?id=DDZE...5&edge=0&w=400
Lingua Serviana seu Illyrica
http://books.google.rs/books?id=DDZE...9&edge=0&w=400
Nekoliko molitava na srpskom jeziku, Mleci, 1527.
Bibliotheca Bodleiana
Catalogus impressorum librorum Bibliothecae Bodleianae in Acad. Oxoniensi str. 77
Thomas Hyde 1674
http://books.google.rs/books?id=CKZF...%2C1455&edge=0
http://books.google.rs/books?id=CKZF...6&edge=0&w=600
Doctrina Christiana, cum Precibus, Psalmis & Litaniâ: item, Cogitationes Spirituales linguâ Servianâ seu Illyricâ.
Nauk kršćanski sa molitvama, psalmima i litanijama te misli duhovne jezikom srpskim iliti ilirskim.
http://books.google.rs/books?id=zeHW...page&q&f=false

Barski nadbiskup Petar Masarechi je početkom 1633. godine napisao u izvještaju o kanonskoj vizitaciji Srbije:
"sono chiamato Serbi di rito Greco, e di lingua schiavona, che loro chiamano Serbski Jesik cioe lingua Serbiana la piu polita e tersa, che ci sia fra schiauoni"
Ovo znači da su Srbi grčkoga obreda i da govore slavenskim jezikom, koji oni zovu 'srpski jezik'. U nastavku Masareki kaže da je srpski jezik najčišći i najpravilniji među svim slavenskima; kao izvor je od posebne važnosti (kako inače tako i za ovu konkretnu temu) jer se vrši transkripcija domaćega pojma 'serbski jesik'.

Muhamed Hevaj "Uskufi" (1600. - 1651.) zapisuje Ilahije kojim kasniji prepisivač dopisuje "na srpskom jeziku" (turski: Ilahi bezbani srb)
http://img190.imageshack.us/img190/1...kom1912kc1.jpg
Sledeće strane je objavio na mreži Tandoori Masala.
http://img693.imageshack.us/img693/5664/001ff.jpg
http://img259.imageshack.us/img259/2629/007eh.jpg

God. 1772. napisao je jedan lički grčko-istočni paroh Stojan Šobat katekizam, koji počinje ovako:
Pitanje: Ko si ti? Odgov. Ja jesam čelovjek, Srbin Hristijanin". Onda : Pitanje: Po čemu zoveš se Srbin? Odgov.: Zovem se po rodu ili slovu iliti jeziku onih ljudi, od kojih proishodim i koji imenuju se Srbi".
http://hr.wikisource.org/wiki/Strani...08%29.djvu/169
http://upload.wikimedia.org/wikipedi...1908).djvu.jpg
http://archive.org/stream/hrvatskapo...ge/n4/mode/2up
http://img88.imageshack.us/img88/9459/27194523wl6.png

1767. godine priložio je dalmatinski providur uz svoje pismo, koje je poslao mletačkoj vladi, i pismo koje je prevedeno s "ilirsko-srpskoga jezika". Traduzione ad litteram dail' Illirico Serviano
Sime Ljubić, Glasnik srpskog učenog društva, Spomenici o Šćepanu Malom, knjiga druga
http://img822.imageshack.us/img822/9018/2cgv.jpg
http://img822.imageshack.us/img822/1112/tgcr.jpg
http://img268.imageshack.us/img268/2862/cfzz.jpg
http://img571.imageshack.us/img571/6145/6r62.jpg

1770. godine dalmatinski upravitelj piše iz Kotora mletačkoj vladi i govori
da mu je Šćepan Mali pisao pismo na srpskom jeziku
in lingua Serviani.
Sime Ljubić, Glasnik srpskog učenog društva, Spomenici o Šćepanu Malom, knjiga druga
http://img404.imageshack.us/img404/348/l7dp.jpg

1666. godine Trogiranin Ivan Lučić piše :
"Ipak Dalmatinci i Sloveni, koji su im susjedi, ne zovu jezik slovinskim nego hrvatskim ili srpskim prema tome kojim dijalektom govore"
"Dalmatae tamen, ipsisque contermini Slavi , linguam Slavam non dieunt, Hrvatam vel Srblam, prout cujusque dialectus est."
- Ivan Lučić - De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, 1666, str. 281. -
http://img834.imageshack.us/img834/9972/yng0.png
http://books.google.rs/books?hl=sr&i...page&q&f=false

U dvama zapisima Pribislava Pohvalića se veli da su "pisani srpski".
9. januar 1407. godine.
"u sem tetragu i s drugim listom srpscim ko je za ovim listom u sem tetragu postave rečen"
- Medo Pucić, Somenici srpski II, Beograd 1862, str. 51. -
http://img109.imageshack.us/img109/2038/sg0l.png

20. decembar 1407. godine.
"jere ovi list srpski, u sem tetragu pisani"
" I u drugom listu srpskom"
" U prvom listu srpskom, koji za ovimej jest"
- Medo Pucić, Somenici srpski II, Beograd 1862, str. 53-54. -
http://img826.imageshack.us/img826/1363/vr3h.png

Krajem 18. stoleća jedan Bošnjak muhamedovske vere je
napisao delo koje je nazvao "Popis biljaka na srpskom jeziku" ("Syrf dili üzre otlar bejandir").
O. Blau, Bosnisch-türkische Sprachdenkmäler, str 151—174
http://books.google.rs/books?id=ovg9...page&q&f=false

20.11.1754. su crkveno-narodni poglavari Srba u Dalmaciji napisali zajedničko pismo. Ono predstavlja samosvijest dalmatinskih Srba: Oni mole da dobiju vladiku "...od našeg srpskog jezika i grčkog obreda istočne crkve." Predlažu da arhijerej Dalmacije bude D. Novaković, koji "naš srpski jezik" razumije.
- N. Milaš, Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatinsko-istrijskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka, 1899 , str. 362. - 263. - http://img541.imageshack.us/img541/6701/ylz4.png

1499. godine kaže Mlečanin Sanudo, da se pismo skadarskoga sandžaka
nije moglo čitati zato što je bilo napisano "slovenski srpski" ("in schiavo servo").
Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, V, Zagreb (1859), str. 28.
http://img546.imageshack.us/img546/1589/7too.jpg

1333. godine - Stefan II Kotromanić spominje da je izdao četiri povelje:
dvije latinsci a dvi srpscie
Franc Miklošič, Monumenta Serbica, str. 105-107
http://1-ps.googleusercontent.com/x/...lTH74p6Cy.webp
http://1-ps.googleusercontent.com/x/...GFf6DuNFm.webp

Rěčnik persijski, arapski, grčki i srpski - Lugat-i farisî, arabî ve rûmî ve sirb
Rěčnik na četiri jezika - Lugat-i elsinei erbe'a
Napisan u 15. veku, nahodi se u katalogu biblioteke Aja Sofija
http://kovceg.tripod.com/srpski_jezik_u_muslimana.htm

1512. godine - trudom dubrovačkoga "meštra" Frana Ratkova Micalović, izašla je prva dsad poznata knjiga (Molitvenik) na narodnom jeziku ili, kako u dokumentu stoji, "in littera et idiomate serviano".
P. Đorđić, istorija srpske ćirilice, Beograd 1987, 191.
http://1-ps.googleusercontent.com/x/...YZUI9y8bQG.jpg

1550. godine dubrovački pisar (neimenovani) zapisuje da piše "srpskim jezikom".
U 21. broju Jagićevoga Arhiva za slovensku filologiju se pominje taj zapis.
Subscriptio(nem) lingue seruiane.
Archiv-fur-slavische-Philologie, knjiga XXI, Berlin 1899, str. 500.
http://img844.imageshack.us/img844/9569/uuqc.jpg

1564. godine postavlja dubrovački senat pisara za pisma na srpskom jeziku sledećima rečima :
Prima pars est de dando onus linguae servianae Francisci de Primo...
[ Rad Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, 115, 1893, str. 204. ]
http://img7.imageshack.us/img7/9497/3uin.png

1638. godine stajaše u jednom dubrovačkom oglasu, da se taj oglas oglašuje na "srpskom jeziku, da ga svako može bolje razumeti."
"et proclama infrascritto tenore in lingua seruiana per maggior intelligenza"
http://img694.imageshack.us/img694/6655/dbxy.png
[ Vasilije Đerić, O srpskom imenu po zapadnim krajevima našeg naroda, str. 19 ]

4. april 1454. godine
Prisustvo srpskoga dragomana zasvedočeno u Kotoru.
"svetovni sudije kotorsci, i Stjepko Kalođurević kanžilijer i dragoman srpski i mnozi druzi"

- F. Miklošič, Monumenta serbica, str. 463 - 465. -
http://img842.imageshack.us/img842/811/kotorsrp.jpg

8. juni 1566. godine
Pismo moldavskoga vojvode Aleksandra IV Lupušnjana Dubrovčanima,
na narodnom jeziku, ijekavskoga govora, zapisano od strane izvesnoga Dragomira Srbina

Na kraju pisma stoji : Aleksandr vojevoda povele, gospodar zemlji moldavskoj,
pisa Dragomir Srbin, u mestu Sučave.
- F. Miklošič, Monumenta Serbica, str. 556-557.-
http://img89.imageshack.us/img89/358...omirsrbin1.jpg

Casino Royal mi je skrenuo pažnju da je sledeći pomen krivotvoren, ali ja samtram da svakako ima neku istorijsku važnost to bih potkrepio poređem ovoga spomeniak s fijničkim grovnikom.

U povelji se veli da je napisana 6. juna 1412. godine ali je najverovatnije nastala negde posle 1427. godine.

U istoj stoji : Ja Nikola Mirošević, kanžilijer, pisah srpskijem jezikom u Kastio od Budve, u crkvu svete Bogorodice, ljeta od porođenija Hristova tisuća i četiri stotine i dva na deset, mjeseca žuna na šest, u Subotu.

Prepis Sime Ljubića, Starine JAZU, knjiga 10, Zagreb 1878, str. 4-5.

http://imageshack.com/a/img259/515/sarpski412.jpg
http://www.scribd.com/doc/119161591/Starine-Knjiga-X

Može li netko potkovan dati mišljenje o ovim navodnim dokazima? U pitanju su važne stvari, jer se inače ruše moja dosadašnja uvjerenja o nepostojanju Srba i srpskog jezika zapadno od Drine prije 19. stoljeća.

* spomeni hrvatskog jezika: http://hr.wikipedia.org/wiki/Govori_o_hrvatskom_jeziku

* spomeni srpskog jezika: http://sr.wikipedia.org/wiki/Istorijski ... o_od_Drine

SPOMENI BOSANSKOG JEZIKA

[[Bošnjaci]] oduvijek svoj maternji jezik imenuju najčešće bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi često su ga imenovali tako (najčešće [[Hrvati]]), kako u Bosni tako i izvan nje, o čemu svjedoče brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i druge krajeve.

Navodimo svjedočanstva, argumente, činjenice i primjere:

*Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15. do početka 20. vijeka stvaraju književna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvećim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa književnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik žitelja Bosne nazivan je bosanskim. Više od stotina tih autora dodalo je svom imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U četiri vijeka osmanlijske vladavine uočavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosančici. Drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Treći, [[alhamijado-literatura]], književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. Bosanska kurzivna ćirilica ili [[bosančica]] koja je nastala u Bosni kao posebno pismo, upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvažniju ulogu u očuvanju kontinuiteta slavenske pisane riječi među bosanskim stanovništvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandžakbega, kao i ranije kada su bosanski vladari u srednjem vijeku pisali njime, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Većina srednjovjekovne korespodencije na prostorima Bosne i Hercegovine je pisana bosančicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa [[Dubrovačka Republika|Dubrovačkom Republikom]] i drugim susjednim zemljama služili bosančicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je raširena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Čak se neki tekstovi na turskom jeziku pišu tim pismom, što govori o dubokim korjenima ćirilične tradicije u Bosni. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna,ali sve više se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezičkog bića i izraza kao što je to slučaj u poeziji D. Bajezidagića (umro [[1566]]/[[1603]]), M. Nerkesije Sarajlije (oko [[1584]]-[[1635]]), D. Mezakije (umro [[1676]]/[[1677]]), A. Rizvanbegovića-Stočevića ([[1839]]-[[1903]]), H. Rizvanbegovićeve ([[1845]]-[[1890]]).

*Naziv bosanski nije uobičajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije) nego i kod Bošnjaka koji su pisali alhamijado književnost (Španska kovanica ''al agami''=stran, tuđ, bukvalno: strana književnost). Dok je [[turski jezik]] bio jezik administracije, službeni jezik, perzijski je dominirao u pjesništvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali su da poznaju te jezike. Međutim ti jezici nisu nikada ušli u šire mase i nisu uticali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.

*Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. vijeka) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.

*Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada [[Kotor]]a: 3.jula [[1436]], mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".

*Ninski biskup u Peri pisao je [[1581]]. g. fra J. Arsenigu "bosanskim jezikom".

*U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" ([[Frankfurt]] na Majni, početak 17. vijeka) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.

*Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, ilirički/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17. vijeka naovamo: [[Matija Divković]]: "Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od [[Vareš]]a koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, [[Ivan Franjo Jukić]] (Slavoljub Bošnjak), Martin Nedić, Anto Knežević itd.

*Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević [[1735]], piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.

*[[Evlija Ćelebija]], osmanski putopisac iz 17. vijeka, u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svog čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: "kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije.

*Jedan od prvih gramatičara, [[Bartol Kašić]] ([[Pag]] [[1575]]. - [[Rim]] [[1650]].), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640.) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).

*Isusovac Jakov Mikalja ([[1601]].-[[1654]].) u predgovoru "''Blagu Jezika slovinskoga''" iz 1649. želi kako kaže da uvrsti "najodabranije riječi i najljepše narječeje" dodajući da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.

*Dubrovački dramatičar Đono Palmotić, opredijelio se za govor "susjednih Bošnjaka", ističući ljepotu tog govora.

*Hrvatski pjesnik [[Andrija Kačić Miošić]] ([[1704]].-[[1760]].) autor "Razgovora ugodnog", snažno afirmiše štokavštinu; svoju je "Korabljicu" "prinio iz knjiga latinskih, italijanskih i hronika Pavla Vitezovića" u "jezik bosanski".

*Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog i pisac [[Matija Antun Reljković]] ([[1732]].-[[1798]].).

*Antun Kanižić, Francesco Maria Appendini ([[1808]]. u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u čijem predgovoru ističe da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji, Ivan Popović (kojem je bosanski govor među slavenskim isto što i atički među grčkim), u nastojanju da [[Južni Slaveni]] oforme jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskog govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz [[1850]]. godine.

*[[Alberto Fortis]] (1741. -1803; [[1774]]. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na italijanski - znamenitu bosansku baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim.

*[[Mula Mustafa Bašeskija]] u svom Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšičanina ([[1780]].), koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom.

*Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707.) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").

*Prema svjedočenju Matije Mažuranića ("Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840", Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paša, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i ističe "da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu". U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendiše Bošnjački".

*Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac,1849).

*Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je [[1881]] godine ovaj jezik zvao bosanskim.

*I hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: "Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim !".

*Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu jeste Mustafa Rakim ([[1868]] g. objavio je u Istambulu djelo "Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab"). Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda.

* Mostarac [[Omer Humo]] (umro [[1880]].), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svoga Ilmihala ("Sehletul vusula", [[Sarajevo]] [[1875]]; ovo je prva knjiga pisana arebicom a bosanskim jezikom, objavljena u Bosni) kaže: "Ah da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani ćitab", a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku": "Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji, Svatko njime vama vikom besidi, Slatka braćo, Bošnjaci, Hak (istinu) vam Omer govori". Autor je i pjesme "Dova na bosanskom".

*"Gramatika bosanskog jezika za srednje škole" nepotpisanog autora Frane Vuletića, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je [[1880]]. g. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911., s tim što od 1908. g. nosi naziv "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika".

*Salih Gašović, rodom Nikšičanin, autor je Mevluda ("Časni mevlud na bosanski jezik", Sarajevo 1878. godine; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Ćelebije) za čiji nastanak kaže: "Moliše me kolasinski prvisi, Mevlud nami daj bosanski napiši".

*Ibrahim Edhem Berbić štampao je "Bosansko-turski učitelj" ([[1893]]. u Carigradu); Ibrahim Seljubac ([[1900]].) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).

*Sejfudin Proho izdao je [[1907]]. u Sarajevu "Tedžvidi-inas (na najlakši i najkraći način bosanski jezik.)".

*Iste godine u Sarajevu izlazi "Tedžvidi edaijjei bosnevi" Ibrahima Saliha Puške.

*[[1908]]. u Sarajevu se pojavljuje djelo M. Dž. Čauševića "Bergivija", koje je uredništvo "Tarika" prevelo na bosanski jezik, "radi općenite koristi".

*Arif Sarajlija također je dao svoju verziju prevoda Mevluda S. Ćelebije, ("Terdžuman mevludski na jezik bosanski", Carigrad 1909).

*Franjevci su [[1894]] g. otpisivali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.

*Gradonačelnik Mostara I. Kapetanović ne jednoj sjednici [[1895]]. g. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi ovdje nismo u Beču niti Gracu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo".

*U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, prihvatajući ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao čime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1.1.1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik - kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23.1.1879 na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva "bosanskizemaljski jezik". Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16.2.1879. već je upotrebljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907. g.određeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'.

*Prvi štampani kalendar "Tursko-bosanski rječnik" (Bitolj, 1912.) što ga je sastavio Ahmed Kulender.

SPOMENI CRNOGORSKOG JEZIKA

Sam termin crnogorski jezik prvi je puta upotrijebio francuski autor, pukovnik Vialla de Sommieres u svom putopisu iz 1813. Voyage historique et politique au Montenegro koji je publicirao kao knjigu u dva toma 1820. godine.

Vuk Karadžić u djelu na njemačkom jeziku Montenegro und die Montenegriner iz 1837. nastoji demantirati Sommiera koji "veli za Crnogorski jezik da je dijalekt Grčkoga" .
No, sam Karadžić u istom djelu nudi definiciju kako su "Crnogorci Slaveni Srpske grane Grčkoga zakona" (grčke vjeroispovijesti), kao što je neznanstveno druge južnoslavenske narode ili djelove tih naroda proglašavao Srbima.

Srpski književnik Ljubomir Nenadović u svojem poznatom djelu O Crnogorcima 1856. objavio je kako je, prilikom posjeta Crnoj Gori sredinom 19. stoljeća, ustanovio da Crnogorci govore crnogorskim jezikom.

Nenadović je također ostavio zapis kako je obavljao promidžbu da se u crnogorskim školama izučava srpski jezik, te da će, ne bude li tako, tvrdio je Nenadović, razlike između crnogorskog jezika i srpskog u budućnosti biti još veće:

„U svim školama, jezik je – crnogorski, u mnogome različan je od onoga priznatog, lijepog jezika na kome je Biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj je jezik, na kojem se dosada najviše pisalo i radilo, ostati će zauvijek kao srpski književni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda, poslije sto godina, između ta dva jezika biti će veća razlika nego što je između portugalskog i španjolskog. Ja ne kažem koji je jezik ljepši, samo napominjem da bi, za ljubav književnoga jedinstva, trebalo manjina pristupiti većini, i da svi koji jedno srpsko ime na sebi nose počnu i jednim jezikom pisati. No na Cetinju nisu nimalo skloni tome.“
(―)
Za jednog zajedničkog putovanja kroz Crnu Goru, dvoje prijateljâ, Vuk Karadžić i Ante Mažuranić su se prepirali kako narod u Crnoj Gori zove svoje jezik. Pitali su tamošnje ljude koje su susretali kojim jezikom govore. Većina je rekla da govore crnogorskim, a poneki bi rekao i hrišćanskim jezikom. Priču s ovog putovanja je Ante Mažuranić objavio, a Vuk Karadžić nikad nije to opovrgnuo.
Enciklopedija Britannica u izdanju 1911. godine u posebnoj natuknici izdvaja poseban crnogorski jezik, premda mu ne pripisuje osobite razlike glede srpskoga i hrvatskoga:
Wikicitati „Crnogorski jezik je praktično identičan sa srpsko-hrvatskim: on demonstrira određene dijalektičke varijacije i pozajmljuje do određene mjere i iz turskog i talijanskog.“
(―)
Mađarski slavist Jozsef Bajza je 1927. u svojoj studiji Crnogorsko pitanje, (izvorno A montenegrói kérdés) napisao:
Wikicitati „Petovjekovna borba koju su Crnogorci vodili sa Turcima izolovala ih je od svijeta i sabila u vrletne i nepristupačne klance. I zato su ostali izolirani i lingvistički. Njihov se jezik razvijao neovisno i dobio je originalno obilježje. Čak i u jeziku se manifestira državna i nacionalna neovisnost Crne Gore“
(―)

Ne, ali sada imaš svu srpsku propagandu na jednom mjestu
Srpski jezik je nestao za vrijeme Turaka. Vlastela im prešla na islam i okrenula se turskom, većina zapisa iz tog doba (otomanska 500godišnja okupacija Srbije) ti se svode da svojatanje Slovinskog (u svim prijevodima ti to Srbi prevode kao srspki) i mitomaniju da je Dubrovnik bio srpski. Prije toga imaš državicu Nemanja, ali nisam upoznat sa nekim većim literalnim djelima iste.
Što se bosanskog tiče, riječ je o dijalektu hrvatskog.

Koje neznanje , Ceha , baš ti ne pristoji da se brukaš. Izuzev iracionalnog svojatanja Dubrovnika (koje je zapravo crnogorskog porijekla , al sad i nije važno) sve ostalo je gotovo niđe veze.

Evo jedno srpsko srednjovjekovno djelo, reci mi šta točno ne razumiješ :

Slovo ljubve

Stefan despot,
najslađemu i najljubaznijemu,
i od srca moga nerazdvojnome,
i mnogo, dvostruko željenome,
i u premudrosti obilnome,
carstva mojega iskrenome,
(ime rekavši),
u Gospodu ljubazan celiv,
ujedno i milosti naše,
neoskudno darovanje.
Leto i proleće Gospod sazda,
kao što i psalmopevac reče,
i u njima krasote mnoge:
pticama brzo, veselja brzo preletanje,
i gorama vrhove,
i lugovima prostranstva,
i poljima širine;
i vazduha tananog
divnim nekim talasima brujanje:
i zemaljske daronose
od mirisnih cvetova, i travnosne;
ali i same čovekove prirode
obnavljanje i veselost
dostojno ko da iskaže?
Ovo sve, ipak,
i druga čudna dela Božja,
koja ni oštrovidni um
sagledati ne može,
ljubav prevazilazi.
I nije čudo,
jer Bog je ljubav,
kao što reče Jovan sin gromov.
Varanje nikakvo u ljubavi mesta nema.
Jer Kain, ljubavi tuđ, Avelju reče:
"Iziđimo u polje".
Oštro nekako i bistrotečno
ljubavi je delo,
vrlinu svaku prevazilazi.
Ljubav David lepo ukrašava,
rekavši: "Kao miro na glavu,
što silazi na bradu Aronovu,
i kao rosa aermonska,
što na gore silazi Sionske".
Uzljubite ljubav,
mladići i devojke,
za ljubav prikladni;
ali pravo i nezazorno,
da mladićstvo i devstvo ne povredite,
kojim se priroda naša
Božanskoj prisajedinjuje,
da Božanstvo ne uznegoduje.
Jer apostol reče:
"Duha Svetoga Božjega ne rastužujte,
Kojim se zapečatiste
javno u krštenju".
Bejasmo zajedno i jedan drugom blizu,
bilo telom ili duhom,
no da li gore, da li reke
razdvojiše nas,
David da reče: "Gore Gelvujske,
da ne siđe na vas ni dažd, ni rosa,
jer ne sačuvaste Saula,
ni Jonatana"!
O bezloblja Davidova,
čujte, carevi, čujte!
Saula li oplakuješ, nađeni?
Jer nađoh, reče Bog,
čoveka po srcu mome.
Vetrovi da se s rekama sukobe,
i da isuše,
kao za Mojsija more,
kao za Isusa sudije,
ćivota radi Jordan.
Eda bi se opet sastavili,
i videli se opet,
ljubavlju se opet sjedinili
u samom Hristu Bogu našem,
Kome slava sa Ocem
i sa Svetim Duhom
u beskrajne vekove,
AMIN.

Samo mi objasni što crnogorci s jadranskim morem imaju? Mornaricu neku možda?
Ako pričaš o Crvenoj hrv. to je druga priča.
Dubrovnik zbilja ne bi komentirao, sad si zbrukao za par sljedećih generacija.
Lazarević? To je onaj koji je stolovao u Biogradu na Savi? (mislim kad se već vidi ikavica u amenu ).
http://bs.wikipedia.org/wiki/Slovo_Ljubavi
Koji je na saboru u Srebrenici proglasio bratića za nasljednika?
http://hr.wikipedia.org/wiki/Stefan_Lazarevi%C4%87
Znaš, europski pisci tog doba pišu i na latinskom i na francuskom i na masu drugih jezika, pa nisu zato ni Latini ni Francuzi

Pismo Petra Cetinjskog 1807 ruskom caru preko nekog monaha , u kojem govori o slavenoserbskom carstvu sa sjedištem u Dubrovniku (nisi me skonto , rekao sam da je prisvajanje Dubrovnika došlo među Srbe preko Crvene Hrvatske, a ne da su dubrovčani crnogorci )

Nisu bezveze valjda crveni Hrvati pustošili dva puta Dubrovnik u 200 godina , naravno , možemo i Mesićevom da Hrvati i Crnogorci nisu nikad ratovali , Crnogorci su samo išli u kratkotrajne izlete na dubrovačku rivijeru.....

Nisam skužio, još sam pod dojmom 20metarske plahte koju je stavio IgorInva na forum.hr-u i koja vidi Srbe sve i svuda (to je original ovog ateistovog posta)
Što se tiče cg-agresije na du to ti je priča s poturicama i turcima.... Kakve veze ima što je nekom šukundeda bio Mongol kad njegovi već 150 godina žive u New Yorku?
Mesića mi ne spominji

IME JEZIKA U ZAKONIMA

Ustav Republike Hrvatske
U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.

Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član 6. (1) Službeni jezici Federacije su bosanski jezik i hrvatski jezik. Službeno pismo je latinica. (2) Ostali jezici se mogu koristiti kao sredstva komunikacije i nastave. (3) Dodatni jezici mogu se odrediti kao službeni većinom glasova svakog doma Parlamenta Federacije, uključujući većinu glasova bošnjačkih delegata i većinu glasova hrvatskih delegata u Domu naroda.
AMANDMAN XXIX (1) Službeni jezici Federacije Bosne i Hercegovine su: bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik. Službena pisma su latinica i ćirilica. (2) Ostali jezici mogu se koristiti kao sredstvo komunikacije i nastave. Ovim amandmanom mijenja se član I.6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine

Ustav Republike Srpske
Član 7.
U Republici je u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog i ekavskog izgovora i ćirilično pismo, a latinično pismo na način određen zakonom. Na područjima gdje žive druge jezičke grupe u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, na način određen zakonom.
Stav 1 člana 7 zamijenjen je Amandmanom LXXI, koji glasi:
"Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik boönjaËkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica." Na područjima gdje žive druge jeziËke grupe u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, na način određen zakonom.

Ustav Crne Gore
Jezik i pismo
Član 13
Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik. Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni. U službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik.

Ustav Republike Srbije
Jezik i pismo Član 10. U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo. Službena upotreba drugih jezika i pisama uredjuje se zakonom, na osnovu Ustava.

Statut Autonomne Pokrajine Vojvodine
Član 6. U radu organa Autonomne Pokrajine Vojvodine u službenoj upotrebi istovremeno sa srpskohrvatskim jezikom i ćiriličnim pismom, i latiničkim pismom na način utvrđen zakonom, su i mađarski, slovački, rumunski i rusinski jezik i njihova pisma i jezici i pisma narodnosti, na način utvrđen zakonom.
Poslije promijenjeno...
Službeni jezici i pisma
Član 26
U organima i organizacijama AP Vojvodine u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo, mađarski, slovački, hrvatski, rumunski i rusinski jezik i njihova pisma, u skladu sa zakonom i pokrajinskom skupštinskom odlukom.
Primena latiničkog pisma srpskog jezika u organima i organizacijama AP Vojvodine urediće se pokrajinskom skupštinskom odlukom u skladu sa zakonom.
Pravo na službenu upotrebu jezika nacionalnih zajednica, koji nisu navedeni u stavu 1. ovog člana, ostvaruje se u skladu s ratifikovanim međunarodnim ugovorima, zakonom i pokrajinskom skupštinskom odlukom.

Ustav Republike Kosovo
Član 5 [Jezici] 1. Službeni jezici u Republici Kosovo su Albanski i Srpski jezik. 2. Turski, Bosanski i Romski imaju status službenih jezika na opštinskom nivou ili će biti korišćeni kao službeni na svim nivoima, u skladu sa zakonom.

Ustav Savezne Republike Jugoslavije
Član 15. U Saveznoj Republici Jugoslaviji u službenoj upotrebi je srpski jezik ekavskog i ijekavskog izgovora i ćirilično pismo, a latiničko pismo je u službenoj upotrebi u skladu sa ustavom i zakonom. Na područjima Savezne Republike Jugoslavije gde žive nacionalne manjine u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, u skladu sa zakonom.

Ustav Republike Srbije (1990.)
Član 8 U Republici Srbiji u službenoj je upotrebi srpskohrvatski jezik i ćiriličko pismo, a latiničko pismo je u službenoj upotrebi na način utvrđen zakonom. Na područjima Republike Srbije gde žive narodnosti u službenoj upotrebi su istovremeno i njihovi jezici i pisma, na način utvrđen zakonom.

Ustav Kraljevine Jugoslavije
Član 3. Službeni jezik Kraljevine je srpsko-hrvatsko-slovenački.

Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
Član 3. Službeni jezik Kraljevine je srpsko-hrvatski-slovenački.

Ustav Republike Crne Gore
Član 9. Jezik i pismo U Crnoj Gori u službenoj upotrebi je srpski jezik ijekavskog izgovora. Ravnopravno je ćirilićko i latiničko pismo. U opštinama u kojima većinu ili značajan dio stanovništva čine pripadnici nacionalnih i etničkih grupa u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma.

Ustav Republike Bosne i Hercegovine
"U Republici Bosni i Hercegovini u službenoj upotrebi je srpskohrvatski odnosno, hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora. Oba pisma, latinica i ćirilica su ravnopravna. "

Ustav Srpske Republike Bosne i Hercegovine
Član 7. U Republici je u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog i ekavskog izgovora i ćirilično pismo, a latinično pismo na način određen zakonom. Ha područjima gdje žive druge jezičke grupe u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, na način određen zakonom.

Ustav Republike Srpske Krajine
Član 7. U Republici Srpskoj Krajini u službenoj je upotrebi srpski jezik i ćirilično pismo, a latinično pismo je u službenoj upotrebi na način utvrđen zakonom. Ukoliko je u nekoj od opština u Republici Srpskoj Krajini ne manje od 8% stanovnika pripadnika drugog naroda u službenoj upotrebi je jezik i pismo tog naroda.
Ustav Socijalističke Republike Hrvatske

Član 138. U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik – standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski. Zakonom, statutima društveno-političkih organizacija udruženog rada te drugih samoupravnih organizacija i zajednica osigurava se u javnom životu ostvarivanje ravnopravnosti jezika i pisama naroda i narodnosti na područjima na kojima žive i utvrđuju se način i uvjeti primjenjivanja te ravnopravnosti. Pripadnici naroda i narodnosti imaju pravo na upotrebu svojeg jezika i pisma u ostvarivanju svojih prava i dužnosti te u postupku pred državnim organima i organizacijama koje obavljaju javna ovlaštenja. Član 293. Autentični tekstovi saveznih zakona i drugih saveznih propisa i općih akata donose se i objavljuju u službenom listu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na hrvatskom književnom jeziku, latinicom.

Ustav Srpske pravoslavne crkve
Član 4 Službeni jezik Srpske pravoslavne crkve je srpski sa pismom ćirilicom. U izuzetnim, opravdanim slučajevima, može se otstupiti od ove odredbe u pogledu jezika za unutrašnju upotrebu, u kojim slučajevima donosi specijalnu odluku Sveti arhijerejski sinod na osnovu ove odredbe. Zastava Srpske pravoslavne crkve je trobojka: crveno-plavo-belo, sa zlatnim krstom i ognjilima.

Ustav Mitropolije australijsko-novozelandske
ČLAN 5 ZVANIČNI JEZICI Zvanični jezici Mitropolije su srpski, pisan ćiriličnim pismom, i engleski.

Ustav Eparhije australijsko-novozelandske
Član 5 Zvanični jezici Srpske pravoslavne crkve u Australiji i Novom Zelandu su srpski i engleski.

Zanimljivo je da se u srbijanskom ustavu ne spominje latinica, a u hrvatskom se spominje ćirilica. U Ustavu Republike Srpske ne spominje se srpski jezik. U Ustavu RBiH iz 1992. nema spomena nikakvih Bošnjaka ni bosanskog jezika. U ustavima iz 1921. i 1931. spominju se srpsko-hrvatski-slovenački i srpsko-hrvatsko-slovenački jezik.

Čudi me da pišeš ovakve površnosti. Srbijanska promičba je jedna stvar, nu istina- druga. O hrvatskom je nepotrebno govoriti, nu:

* srpski naravno postoji. Ima malo zabilježenih njihovih spisa na narodnom jeziku, no oni imaju bogatu književnost na srpskoj suvrsti crkvenoslavenskoga od 13. do 18. st. U 18. su počeli rusifiakciju nakon seoba, a onda se pojavio slaveno-srpski jezik (miješani srpski vernakular i onodobni ruski), koji je trajao do razvodnjavanja kod Dositeja Obradovića, te "po praf" srpskoga u pisanijama Jovana Sterije Popovića (prije, oko 1720, tu je i netiskani Venclovićev korpus na srpskom narodnom jeziku), i konačno Karadžićeva stilizacija pod utjecajem hrvatske pisane baštine i narodnih govora. kasnije se to još više "orijentaliziralo" preko beogradskoga stila, Belića i comp. Nu- u 18. st. postoji čitki zapisi na srpskom, napose u krajiškim regulamentama, što ih je marija Terezija izdavala pravoslavnim krajišnicima u Banovini, Slavoniji itd. Neke od njih su objavljene u knjizi Drage Roksandića o etnosu i naciji (ima još nješto u naslovu). To je vernakular s dosta pravoslavizama, nu posve razumljiv. Sam spomen srpskog postoji bar od 15-16. st., najviše kao "slaveno-srbski" (nema veze s ovim rusificiranim), a to je objelodanio njihov promičbenjak Radoslav Grujić

* bosanski isto. To je jezik Muslimana u BH kojeg su oni zvali najčešće bošnjački i bosanski. Imaju i adžamijsku književnost, a i raspisali su se krajem 19. st. Nema smisla tvrdnja da je njihov jezik dijalekt hrvatskoga, jer pojmovi jezik- dijalekt- narod su netočni.

Sam spomen "bosanski jezik" u djelima hrvatskih autora (Kašić, Mikalja, Kačić Miošić, Katančić..) naravno da nema veze s ovom bosanskim Muslimana, jer hrvatski pisci referenciraju uglavnom na štokavštinu, i to češće- ne uvijek-ikavsku.

Ovo za slavenosrpsku literaturu nisam znao, mislim znao sam da je postojala u 19st-u, ali puni opseg ne. Za ostatak, malo provokacije nije loše. Za Srbe je srpski=štokavica (uključujući torlačke dijalkte sa zapadnobugarskim i sjevernomakedonskim). I to su priče koje su mi lagano digle tlak.

Pod pojmom bosanski se u hrv. govoru obično smatra dijalekt hrvatskog kojim se govori u Bosni. Koliko ima veze njihova adžamijska književnost sa današnjim standardom? Uzeli su turciziranu verziju sarajevske varijante hrvatskosrpskog (ispravi me ako griješim). Jesu li oni uopće završili sa izgradnjom svog standarda?
Dva dijalekta koja se u hrv. nazivaju bosanskim je novoštokavski ikavski u središnjoj Bosni (od Usore i rijeke Bosne do etničke linije prema Srbima, s par enklava u zapadnoj i sjevernoj Bosni) i starošćakavska jekavica (Fojnica, Vareš, Soli i Orašje te još poneka među enklava). S time da se starošćakavska jekavica iz istočne Bosne često zamjeni za starošćkavaštinu iz Slavonije (virovitički govori su istog tipa, kao i kostajnički-->no to nije slavonija, slavonska Podravina je ekavska starošćakavština, a Požega i Posavina ikavska).

Svatko ima pravo na svoj jezik. Ali nitko nema pravo prisvajati tuđe. Muslimani bosanski dijalekt/e hrvatskog, a srbi sve hrvatske štokavske dijalekte (od kojih s ikavskim nikad nisu ni veze imali).

Možemo kasnije, detaljnije, no bilo bi bolje da razbucaš ono nešto gadova na forum.hr na: http://www.forum.hr/showthread.php?t=791184&page=3

Neke ljige prevršile mjeru ....

1. pojam slaveno-srbski oni rabe za svoj jezik i prije. V. Radoslav Grujić: Apologija srpskog naroda u Hrvatskoj i Slavoniji, poglavlje Jezik (ima na scribd-u, oko 20 Mb). Naravno, to nije slavenosrpski Josifa Raiča i Davidovića i sl.

2. srpski= štokavski. Pa zar nisi na te idiotarije odavno oguglao ? Ja jesam, pa mi je to i smiješno:
zabavno: http://forum.krstarica.com/showthread.p ... -Srbistika

stručno: http://bib.irb.hr/lista-radova?autor=261803

3. bar imaju malu književnost na vernakularu u 17. i 18. st., što je više od Srba. Imaju i rječnik orijentalnoga tipa iz 17. st.
Sa standardom-to će još pričekati, ali to ne znači da nemaju svoj jezik.

4. ako s*eru, ne moramo mi: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=cla ... zik=113645

Pitanje s moje strane , da li griješim u mišljenju da bi srpski standard bez jezičke "unije " (kako god to nazvat - nije bitno) bio otprilike sličan pisanju Zaharija Orfelina?

Današnji hrvatski i srpski jezik kao i većina modernih jezika nastaje u 19. st. s narodnim preoporodima.
Pošto su većina hrvatskih preporoditelja toga vremena usmjerena prema zbližavanju Južnih Slavena naravno da dolazi i do prislnog zbližavanja hrvatskog i srpskog jezika.

E sad postoji dosta zanimljivosti o prahrvatskom za koje mislim da velika većina ne zna pa donosim ovaj zanimljiv članak o hrvatskom jeziku prije preporoda:

Korieni hrvatskoga jezika: Ime Hrvat nije slavensko

U jugoškolama su nas krivo učili da Hrvati potječu od srednjevjekih Slavena i da je "srbskohrvatski" jezik nastao iz ranijega "južnoslavenskoga" i prvoga praslavenskoga jezika. Nu, predslavensko podrietlo Hrvata utvrđeno je ne samo uzporednim jezičnim iztraživanjima, nego i arheoložkim spomenicima, kulturnim zasadama, po graditeljstvu starohrvatskih crkvica, antropologiji i biogenetici. Najnovija poredbena iztraživanja potvrđuju da Hrvati ne imaju bliže antropoložke i biogenetske sveze s europskim Slavenima. Na ovo se još nadovezuju podjednako znakoviti arheonalazi o ranohrvatskoj poviesti i našem prajeziku iz indoiranskih strana.

U selitbama narodi za sobom ostavljaju trag, pa tako među inim predslavensko podrietlo Hrvata potvrđuju i stare kamene ploče iz 2. i 3. stoljeća s grčkim nadpisima nađene na ušću Dona u Azovsko more kod lučkoga grčko-iranskoga trgovišta Tanaisa gdje je u antičko doba prije 1800 godina živjelo indovedsko pleme Horoathi. Odkrivene su podkraj 19. stoljeća. i čuvaju se u Petrogradskom muzeju Ermitaž. Tiekom bivših Jugoslavija ove su ploče bile hrvatskoj javnosti zatajene. Nedavno su u Hrvatsku dopremljeni njihovi odljevi koji su sada izloženi u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu. Na njima je nakon zaziva "Bože Svevišnji, udieli blagoslov ..." na grčkom zapisano "Horoathos archon Tanaiton" (= Hrvat načelnik Tanaisa) i "Synodos Horouathon" (zbor/skupština Hrvata). Ploče potvrđuju obstojbu Hrvata na europskom ozemlju nekoliko stoljeća prije nastupa Slavena na poviestnu pozornicu u 7. stoljeću.

Znanstvena iztraživanja o predslavenskom podrietlu Hrvata potjeću iz 18. stoljeća. Nu, onodobne političke okolnosti nakon ilirskoga pokreta ugušiti će geopolitički uvjetovana slavistička teza o izključivu (jugo)slavenskom podrietlu Hrvata, po kojoj Hrvati jedva da postoje do srednjega vieka. Taj izključivi lingistički staroslavensko-srednjevjekovni pristup praizkonu našem i hrvatskoga jezika ostavlja dva stoljeća naše poviesti praznima i skraćuje nasilno hrvatsku poviest za punih sedam stoljeća, te otvara mogućnost osporavanja i dokinuća hrvatskoga identiteta. Stoga su u obje Jugoslavije iztraživanja predslavenskoga podrietla Hrvata bila strogo zabranjena i kažnjiva kao neprijateljska djelatnost. Nu, dok se u Hrvatskoj o politički nepoćudnoj iranskoj teoriji moglo govoriti samo potajice, u Sloveniji se o njoj smjelo govoriti naglas.

Nakon urušavanja velikosrbskoga projekta i osamostaljenja Hrvatske 1991., moglo se nešto slobodnije iztraživati naše predslavensko podrietlo, jerbo se smatralo da Hrvati, kao i svaki narod, imaju pravo utvrditi istinu o svojemu identitetu i praizkonu. Danas u 2001.opet se na takva iztraživanja gleda kano na ideopolitički nepodobna i nepoželjna. Mjesto serbokroatizma izmislili su nedavno nekakav "slavo-kroatizam". Po toj teoriji podrietlo Hrvata je izključivo slavensko kao i prije u Jugoslavijama, pa se i slavokroatizmom - kao i prije serbokroatizmom - hrvatskom narodu poriče pravo na samosvojnost podrietla i vlastitu povjestnicu. Ta se teorija predaje u školama danas. Međutim, moderna arheologija i etnografija, a napose biogenetika, pokazuju da je većina Hrvata indoilirskoga podrietla što potvrđuje da su Hrvati mnogo stariji od Slavena i tako imaju nepriepornu potvrdu svojega identiteta i izkona, čime je pokopana i teza o izključivu slavenstvu Hrvata.
II.

Nakon pada Rimskoga carstva, u novoj velikoj preselitbi naroda Iranohrvati dolaze u prvi doticaj s europskim Slavenima. U srednjem vieku Hrvati će se početi jače miešati sa Slavenima, a oko 6. stoljeća dolazi do slavizacije Hrvata i kroatizacije Slavena, t.j. obostrano kulturno-jezično prožimanje. Ovi su utjecaji ostali najizrazitiji u etnokulturi Ukrajinaca , Slovaka i Slovenaca kojima je jezik najsličniji hrvatskom. Nakon doselitbe do Jadrana, diljem Hrvatskoga kraljevstva prevladavale su razne inačice ikavskoga. Kajkavska ikavica nalazi se većinom osiromašena još na sjeverozapadu Hrvatske. Kajkavsku ikavicu u Istri oko Buzeta Slovenci svojataju kao "ikavsku slovenščinu". Uzmak i osiromašitba izvornoga ikavskoga govora počinje s turskim provalama i doselitbom Vlaha s Balkana na poharane hrvatske zemlje. Najbliža ranohrvatskom pranarječju danas je "scakavska ykavica" koju još govore samo stari ljudi iz brdskih zaselaka na otoku Krku između Vrbnika i Baške. Slovar s 12.000 rieči i nizom narodnih pjesama popisali su i slovnicu mu složili pučki književnik Fabiaan Gardyć i prof Mitjeel Yošamya - ali su vukovci njihov javni tisak onemogućili, jerbo se taj nalaz "ne uklapa u slavensku lingvistiku", t.j. razbija južnoslavenske dogme budući da se pripadni slovar i slovnica drasično razlikuju od vukovskoga "standarda" s kojima imaju tek 3% zajedničkih rieči.

Od 16. stoljeća slavenizacija Hrvata pojačana je tiekom i nakon turskih provala, t.j. doselitbom s iztoka iekavskih novoštokavskih Vlaha koji su se i sami tako zvali i dopuštali drugima da ih tako zovu. Kada je slavenizacija Hrvata bila dovršena u "staroj" Jugoslaviji, područje se čakavskoga i kajkavskoga smanjilo. Možemo najkraće reći da se kajkavsko narječje smjestilo sasvim na sjeveru Hrvatske, čakavsko na zapadu uz Jadransko more, po otocima i uz samu obalu. Ostala područja Hrvatske, izim ekavskoga hrvatskoga sriemskih Hrvata, govore jekavski štokavskim govorom.

S druge strane, o nekakvu "zajedničkom praslavenskom jeziku" kojim su tobože govorili Slaveni u "zajedničkoj" pradomovini prije negoli su se razselili, nema nikakvih potvrda. Srbijanski lingvist Aleksandar Belić iznosi teoriju o "južnoslavenskim jezicima" prije dolaska Slavena na Balkanski poluotok. Međutim, Belićeva nagađanja nisu potvrđena ni lingvistički ni poviestno. Dokazano je baš oprječno kako posvemašnjega jezičnoga jedinstva među balkanskim Slavenima nije bilo. Obćenito, do 10. stoljeća, t.j. prije Baščanske ploče, ni jedan drugi slavenski narod gotovo da i nema očuvanih spomenika svojega jezika. Prastaroslovjenski pisani spomenici pripadaju izumrlom jeziku solunske sv. braće Ćirila i Metoda. Nu, to nije dokaz da su se iz njega razvili svi slavenski jezici. On je samo jedno narječje u južnoj skupini slavenskih jezika, jerbo jezik sv. braće bio je narječje iz okolice Soluna. Njime su govorili pređi onih Slavena koji se danas nazivaju Bugarima, pa to narječje znanstvenici starobugarskim (protobugarskim) nazivaju. Stoga se staroslovjenski (staroslavenski) koji se u to doba rabio za bogoslužje mora zapravo zvati starocrkvenoslovjenski. A i on se mnogo razlikuje od ćirilometodskoga jezika koji se danas rabi u crkvama iztočnoga obreda.
III.

Pismenost u Hrvata vezana je uz glagoljicu. Predmjeva se da su se Hrvati još u pradomovini služili klinopisom za bilježiti godišnja doba ili za brojitbu grla stoke. Prahrvatsko glagoljsko pismo razvilo se, najvjerojatnije, nakon mnogih preobrazba tiekom stoljeća iz mezopotamskoga klinopisa i utjecaja germanskih runa. Dugo godina vladalo je mišljenje koje je pripisivalo postanak glagoljice svetom Jeronimu. Nu, sveti Jeronim je živio prije dolazka Hrvata u ove naše krajeve. I panslavistička hipoteza da je Konstantin, kome monaško ime bješe Ćiril, sastavio glagoljicu ne ima poviestnih temelja, jerbo glagoljica je mnogo starija od Ćirila. Danas je poznato barem desetak zapisa na praglagoljici prije Ćirila. Znanstveno utemeljenja teorija o postanku glagoljice je gotorunska . Bo, poviest i arheologija svjedoče da su Hrvati primili početke svoje pismenosti.od ostataka arijevskih Gota u doba doselitbe. Stoga se drži da su gotske rune bila podloga glagoljskoga pisma. Izpočetka glagoljica je bila težko čitljivo pismo, što znači da je nastala na području gdje nisu bila poznata skladna latinska pisma ni čitko Konstantinovo grčko pismo. Biskup Gaudencius de Vellery pisac Legenda Italica, u zadnjem dielu "Žića Ćirilova" (pogl. 17. i 18.), ne spominje da je Ćiril izumio neko slavensko pismo. Profesor na Harwardskom sveučilištu Imbre Boba u svojoj knjizi "Moravia a History Reconsidered" dokazao je da Ćiril nikada nije bio u češkoj Moravskoj, nego da se radi o Moraviji, benediktinskom samostranu na Bosutu koji su srušili Turci, u blizini današnjega Moravića, te da Češka i Moravska nikada u poviesti nisu imale kneza po imenu Rastislav koji je navodno Ćirila pozvao u Moravsku. K tomu, prof. J.M. Vesely s Papinskoga sveučilišta Angelicum prigodom tisućljetne obljetnice smrti Metodove (1985.) u svojoj razpravi o sv. braći zaključuje kako "Ćiril nije bio creatore /tvorac/, nego samo coordinatore /uzklađivač/ stvari što su već postojale". Staroslovjenska ćirilo-metodska teorija o postanku glagoljice koja bi imala korien u panslavizmu - nema podloge.

Za akademike panslaviste u nekadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU), zbog njihove sveslavenske dogme, Baščanska ploča "morala" je biti napisana "staroslavenski" pa je dvadesetak godina nisu uspjeli smisleno pročitati. Mnogo rieči nisu razumieli. Naime, Baščanska ploča nije napisana na staroslovjenskom kakav su oni znali. Tek kada je zapis protumačen pomoću starohrvatske krčke pračakavice (veysky azyk) iz unutarnjih brda na Krku, pročitana je suvisla poruka ploče. Očito, u to doba u tim krajevima su obstojala 2 uzporedna jezika: crkvenostaroslovjenski crkvenih obreda i pučki ranohrvatski najbliži starohrvatskom govoru.

Glagoljica je uviek bila snažna oznaka hrvatske samobitnosti. Vlasti obiju Jugoslavija zbog nekadašnje jugoslavenske službene ideologije stalno su gušile istinu o postanku glagoljice. Zapostavljali su iztraživanja i zabranjivali razprave o hrvatskoj glagoljici. Nije se smjelo javno ni zucnuti o tomu kako su Hrvati imali svoje pismo prije Srba. Tiskanje članaka o glagoljici u to doba nije bilo lišeno opasnosti od obtužba za nacionalizam i protudržavnu djelatnost. Etnogeneza Hrvata od Iranaca, Gota ili Ilira nije išla u prilog velikosrbskoj ideologiji i zato se nastojalo njezine protivnike ušutkati i na okrutan način ako treba. Glagoljici iz političko-ideoložkih razloga nije bilo mjesto ni u školskoj nastavi kako hrvatska mladež ne bi praizkonsko podrietlo Hrvata promatrala pod zrcalom istine.
IV.

Sudeći po tome da su Hrvati jedini u cielu svietu imali dopuštenje Rima za misu služiti na narodnom jeziku, što je jedinstveno u zapadnoj Crkvi, predpostavlja se da su Hrvati već primili kršćanstvo izvan rimskoga i bizantskoga područja, pa su u novu postojbinu došli s crkvenim obredima na narodnom jeziku. Jezik bogoslužbe im je starohrvatska suvrst (redakcija) staroslavjenštine, jerbo tiekom stoljeća u starocrkvenoslovjenski ulazi živi pučki jezik čakavskoga narječja sa svojim glasoslovljem, oblikoslovljem, skladnjom i slovarom i zamienjuje strane starocrkvenoslovjenske oblike. Od 9. stoljeća smanjuju se razlike između crkvenoslovjenskoga i starohrvatskoga pučkoga jezika. Inačicom tog jezika prepisivane su nabožne i svjetovne pjesme i molitve i pisano je svjetovno štivo - glagoljački napisi i pravni zapisi i spisi, zakoni . Uvođenje hrvatskoga pučkoga jezika i u bogoslužne i necrkvene spise i ustanove stvorilo je u nas jedinstveni oključak (enklavu) pučkoga hrvatskoga jezika unutar zapadnoga kršćanstva. Prepisivači knjiga i prevoditelji koji su postupno u svoje pisanje sve više i više uvodili pučki jezik, preteče su obilatoga književnoga stvaralačtva u 15. i 16.stoljeću. Zlatno doba hrvatske glagoljaške književnosti (1075. -1475.) osiguralo je u nas podpuno miran prielaz s latinskoga na hrvatska pučka narječja. Najstarija hrvatska pismenost na području primorskih gradova potekla je iz glagoljaškoga razsadišta, pokazujući već u staro doba duhovnu povezanost hrvatske pismenosti različitih krajeva. Sve to nije pisano gladko, tradicija ima svoj udio, pismoznalci su pisali pučkim jezikom svojega rodnoga kraja - ali to je bila osnova na kojoj se razvila bogata umjetnička književnost na narodnom jeziku."Baščanska ploča" iz 11.stoljeća prvim je dokazom prodora hrvatskoga pučkoga jezika u pisani jezik, dokazom početka hrvatske srednjevjekovne književnosti. Za njom sliede "Vinodolski zakonik" i "Razvod istarski" iz 13 stoljeća u kojima piše da su pisani "jazikom hrvackim". Hrvati su dakle već u 13. stoljeću imali svoj narodni jezik u književnosti, što znači da je od svih živih slavenskih jezika hrvatski najstariji književni jezik. Samo 28 godina nakon Gutenbergova izuma Hrvati tiskaju knjige. "Misal iz 1483." smatra se prvim tiskanim spomenikom hrvatske kulture, pa Hrvati spadaju među europske narode koji imaju svoje inkunabule. Od sredine 14. stoljeća počimlje se štivo na hrvatskom jeziku pisati i latinicom. Početci hrvatske književnosti istodobni su književnostima velikih europskih naroda.

Javno oblikovanje hrvatskoga književnoga jezika započelo je već od 15. stoljeća odkada u nas cieli niz književnika piše na izvornom pučkom hrvatskom jeziku. Početci hrvatske književnosti, jezika i leksikografije (pisanje slovara), odvesti će nas u Dalmaciju, kolijevku hrvatske kulture. Pa ako se Split može podičiti Markom Marulićem (1450.-1524.) utemeljiteljem hrvatske knjiženosti; Hvar Petrom Hektorovićem (1487.-1572.) i Hanibalom Lučićem (1485.-1553.) piscem prve hrvatske drame "Robinja", jedne od prvih drama sa zapletom iz ondašnja suvrjemena života u poviesti svjetske književnosti; Dubrovnik plejadom hrvatskih književnih velikana na čelu s Ivanom Gundulićem (1589.-1638.); Zadar Petrom Zoranićem (1508.-prije 1569.) piscem prvoga hrvatskoga romana "Planine"; Šibenik se može podičiti da nam je dao prvoga našega rječničara Fausta Vrančića (1551.-1617.); a Pag prvoga pisca hrvatske slovnice Bartula Kašića (1575.-1650.). Stoga se može reći da su se u 18. stoljeću hrvatskom ikavicom pisala pjesnička i prozna djela od primorja preko Bosne i Hercegovine do Slavonije. Toj struji primorsko-slavonskoga pisma i jezične povezanosti priklonio se kasnije i župnik u Karlobagu Ličanin Šime Starčević, stric Ante Starčevića i pisac "Nove ričoslovnice iliričke" 1812. u kojoj je opisao sustav štokavske ikavice.
V.

Hrvatski i srbski oduviek su bili prostorno odvojeni i različiti jezici bez zajedničkoga podrietla. Čakavski, kajkavski i zapadnoštokavski hrvatska su narječja, a istočnoštokavski i torlački su srbska narječja. Granica između dviju štokavština, zapadne (koja je uglavnom bila ikavska) i iztočne, najvjerojatnije je išla Dunavom pa zatim do područja nešto zapadno od Drine i dalje do blizine današnje Foče. Odatle granica ide prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolicom bila u zapadnoj štokavštini, zatim odjeljuje zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje od zaleđa i izlazi na more u blizini Boke Kotorske koja se nalazila u iztočnoj štokavštini. . Djelomična sličnost između zapadnoštokavskoga i iztočnoštokavskoga nastala je tek kasnije zbog susjedstva, prvo selitbenim miešanjem za turskih provala i potom najviše zbog prisilne srbizacije hrvatskoga u obje Jugoslavije. Poredbena lingvistička iztraživanja potvrđuju da je kroz srednji viek do provale Turaka, baš ikavska čakavica bila najraširenije hrvatsko narječje od rieke Kupe do Boke Kotorske. Nakon prodora Turaka, tek od 16. stoljeća izvorni se razpored hrvatskih narječja mienja. U sve hrvatske krajeve zapadno od Drine, pa do Banovine, Korduna, Like i dalmatinske Zagore, na poharana mjesta potisnutih hrvatskih šćakavskih ikavaca i južnijih primorskih čakavaca, s najezdom Turaka naseljeni su pravoslavni Vlahi, koji su u 19. stoljeću posrbljeni radi stvaranja velike Srbije. Njihov je govor novoštokavska iekavica kojom na selima izvorno govore uglavnom pravoslavci i neznatni dio katolika Hrvata. Svim ostalim Hrvatima je Vukov "iekavsko-novoštokavski" jezik nametnut u 20. stoljeću kroz škole i javne službe, jerbo su čak 93% ostalih neiekavskih Hrvata podrietlom bud izvorni štokavci ikavci, bud čakavci ili kajkavci.(v.HLM).

Pojava predavača hrvatskoga jezika na Rimskom sjemeništu isusovca Bartula Kašića pisca prve slovnice "ilirskoga" jezika (Institutiones linguuae illyricae libri duo) objavljene u Rimu 1604.  nije slučajna. Kašić ju je sastavio po nalogu generala svojega Isusovačkoga reda. Prije toga 1599. sastavio je i Hrvatsko-talijanski slovar. Preveo je Bibliju (1636). Preveo je i "Ritual rimski" (1640.) tiskan bosanskim narječjem, namienjen propoviednicima u Bosni. Naime, poviestno gledano, to je protupreobrazbeno (protureformacijsko) doba katoličke obnove kada je trebalo zaustaviti odpadničtva od katoličke crkve i proširiti katoličanstvo na novodoseljene Vlahe u Bosni. Utemeljenjem 1622. Kongregacije za širenje vjere (Congregatio de Propaganda Fide) počimlje tiskanje crkvenih knjiga za propoviednike u primorskom zaleđu Dalmacije i u Bosni. Zbog miešanja čakavaca s brojnim novoštokavskim iekavskim doseljenicima Vlahima iz kopnenoga zaleđa, Bartul Kašić svoja djela piše mješavinom novoštokavskoga iekavskog govora. Odakle priča o Bartulu Kašiću i početcima normiranja hrvatskoga, točnije srbsko-hrvatskoga jezika 250 godina prije Vuka Stefanovića Karadžića. Premda izazvan vjerskom potrjebom za vjerovjesničku (misionarsku) službu među inovjernim Vlahima, podhvat isusovca Kačića imati će i neželjene posljedice na daljnji razvoj hrvatskoga književnoga jezika zbog odklona od njegova ikavskoga izkona.
PRIPOMENAK:

Naime, između 15. i 18. stoljeća štokavska je ikavica bila razprostranjena na velikom dielu hrvatskoga područja i vrlo raširen hrvatski književni jezik, dok je jezik Bartula Kašića postavljen na podlozi manjinske vlaške iekavice. Naravno to će imati sudbonosan utjecaj na daljni razvoj hrvatskoga književnoga jezika, koji bi - da je sliedio hrvatsku tradiciju - išao svojim putem i oblikovao se prema hrvatskom narodnom ikavskom, a ne bi se oslanjao na tuđi jezični tip. Pokazalo se kako bi izbor ikavice za hrvatski književni jezik u 19. stoljeću bio opravdaniji od učinjenoga, pa se danas kadšto može čuti kako bi se Hrvati trebali vratiti ikavici kao temelju hrvatskoga književnoga jezika.
VI.

U Hrvata korienska pravopisna predaja potječe iz glagoljaške crkvene književnosti i od svećenika glagoljaša. Doduše, u razdoblju hrvatske pismenosti u pismima i knjigama starijeg i srednjeg doba pa do Gajeve preinake pravopisa i slovopisa imamo različitih znakova za pojedina slova ( prema latinskom, talijanskom, njemačkom, mađarskom), miešana korienskoga i izgovorna pisanja, jerbo svi starovjeki pismoznalci, pisari i pisci, nisu bili podjednako pismeni i vični peru, a bijahu i rodom iz raznih krajeva, stoga su neke rieči kojima nisu znali korien, ili kada im korien rieči nije bio lako uočljiv, ili koje im nisu bile tvorbeno prepoznatljive korienski - pisali kojekako. U "Vinodolskom zakoniku", primjerice, iz godine 1280. nalazimo mnogo više rieči po korienskom negoli izgovornomu načinu napisanih. I pisci duhovnih knjiga, a i poznatiji književnici iz toga doba, mnogo više pišu korienskim načinom, kano: Hanibal Lucić (1485?-1553.), Petar Hektorović (1487.-1572.), Petar Zoranić (1508?-1575?), a od poznatijih, dubrovački pjesnik Ivan Gundulić (1589.-1638.) Iz toga razdoblja valja među inima iztaknuti i narodnoga pjesnika franjevca Andriju Kačića-Miošića (1704.-1760.) koji je svoj "Razgovor ugodni" (1756.) uglavnom korienskim pisanjem napisao.(v.MaS)

Među preteče jezične preoblike (reforme) za Hrvatskoga narodnoga preporoda moramo svakako spomenuti skupinu pisaca u sjevernozapadnoj Hrvatskoj koji bijahu okupljeni oko Petra Zrinskoga u ozaljski književnojezični krug. Njihov književni jezik bila je mješavina hrvatskih narječja. Oni su poimali da se radi o istom jeziku bez obzira na razlike ili količinu udjela u njem iz pojedinih narječja. Pogubljenjem Zrinskoga i Frankopana nije se mogla sasjeći i jednom ostvarena namisao o tronarječno oblikovanu književnom jeziku. Tronarječnost hrvatskoga književnoga jezika uz hrvatski korienski način pisanja bit će u 19. stoljeću okosnicom zagrebačke filoložke škole . Začetnici su joj Ljudevit Gaj, Vjekoslav Babukić, Antun Mažuranić, a Škola najveći uzpon doživljava kad su joj je na čelo došli jezikoslovac i književnik Adolf Veber Tkalčević (1825.-1895.) i leksikograf Bogoslav Šulek (1816.-1895.).

Otac namisli o jedinstvenom hrvatskom književnom jeziku je rođeni čakavac u kajkavskoj sredini - Senjanin Pavao Ritter Vitezović (1652.-1713.). Povjestnik, jezikoznanstvenik, književnik i pisac prvoga hrvatskoga pravopisa, Pavao Vitezović je svoju koriensku slovopisnu i pravopisnu preobliku (reformu) primienio u svojem rječniku "Lexicon Latino Illyricun" tiskanom nakon 300 godina , u kojem latinskim riečima daje istovrjednice iz svih hrvatskih narječja, ali za književni jezik predlaže kao najprikladnije štokavsko narječje. Drugi čakavac koji predlaže da Hrvati za književni jezik uzmu štokavsko narječje kao najprikladnije bio je jezikoslovac Pažanin Bartul Kašić (1575.-1650) otac prve hrvatske slovnice objavljene u Rimu 1604. Tek 2 stoljeća kasnije na Vitezovića i Kašića nastavio se kajkavac Ljudevit Gaj (1809.-1872.), objavivši svoju "Kratku osnovu hrvatsko-slavenskog pravopisanja" (Budim, 1830.). Gaj je zadržao tradicionalan hrvatski korienski način pisanja, poboljšavši ga do najprihvatljivijih rješenja. Preuredio je latinično pismo za potrebe hrvatskoga jezika.i hrvatska latinica je uglavnom i sad onakva, kako ju je donio Hrvatski narodni preporod. A Hrvatski narodni preporod i obća ostvarba jedinstvena hrvatskoga korienskoga pravopisa i štokavskoga govora počinje 1835. u Gajevim "Novinama hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim" i njihovu književnom prilogu "Danica" . Ljudevit Gaj (1809.-1872.) i njegovi sljedbenici učinili su revolucionarnu promjenu za hrvatsku nacionalnu ideju na području hrvatskoga jezika kada su se, premda rođeni kajkavci, priklonili književnoj tradiciji i iz naše su stare "klasične" književnosti preuzeli štokavsko-jekavsko narječje za književni jezik . Njihov izbor književnoga jezika bio je i izvanjezičnim družtvenim činbenicima uvjetovan. Za njih je on bio i politički čin. Zajednički književni jezik za sve Hrvate smatrali su najjačim oružjem nacije proti tuđincima. Hrvatski su preporoditelji preuzeli štokavštinu i zbog toga što je još u XVII. stoljeću tim narječjem pisana dubrovačka i bosanska knjževnost, a u XVII. stoljeću i slavonska. Premda je to bio nastavak dubrovačke i slavonske književnosti, preporoditelji su »proučivši sva tri narječja, prihvatili iz štokavštine one oblike, kojim se ona najjače iztiče, a zadržali iz kajkavštine i čakavštine one, koji su pravilniji, a nisu još posve izumrli medju štokavci, tako da su se braća mogla dobro medju sobom razumievati, što je glavni cilj jezičnoga jedinstva. Takvim su načinom doveli Ilirci na čudo svieta u kratko vrieme kajkavce i čakavce u štokavsku zajednicu«. Htjeli su da se svi Hrvati svih što lakše razumieti mogu. Uz to, glavni cilj mladih rodoljubno nastrojenih preporoditelja bio je stvoriti što veću Hrvatsku sa što više Hrvata. Zato su se vođe hrvatskoga preporoda sviestno nadovezali na kulturnu i idejnu baštinu naše dubrovačke hrvatske pisane rieči.

Hmmm...vjerojatno ne. Bio bi bliži onom Petranovića u predgovoru terminologije za pravno-politička pitanja, a što sam stavio i ovdje. Potražit ću hrvatski, srpsku i slovensku sliku pregovora. Da nije bilo Vuka, srpski bi vjerojatno bio sličan ovom Petranovića (a i hrvatski bi bio drugačiji, bar po pravopisu):
kultura-knjizevnost-umjetnost/jezi-ni-tipovi-t341.html

Našao sam podatke o izgovoru jata u Hrvata i (i)jekavica ispada najmanje hrvatska.

* ikavci - 63%
* ekavci - 28%
* (i)jekavci - 9% (Dubrovnik, srednja Hercegovina i Kordun)

http://hr.metapedia.org/wiki/Jekavsk...t_iz_Wikipedie

Jekavski dialekti (južnoslavenska narječja s ijekavskim jatom): Raznolike inačice (i)jekavskih govora se najviše rabe na središnjem južnoslavenskom ozemlju u tzv. srednjejužnoslavenskom diasistemu ili srbohrvatskom jugojeziku, ponajviše u Bosni, Sandjaku i Crnoj Gori, a manje u srednjoj i jugoistočnoj Hrvatskoj, istočnoj Hercegovini i jugozapadnoj Srbiji (Raška-Sandjak). Standardna jekavica je izvorni materinski govor od djetinjstva samo kod većine islamskih Bošnjaka i Crnogoraca, ali je vidljivo manjinska kod pravoslavnih Srba i nadasve kod većine katoličkih Hrvata koji su izvorno od djetinjstva uglavnom nejekavci. Po izjašnjenoj narodnosti su njezini izvorni govornici (koji materinskom jekavicom govore od djetinjstva) oko 1/3 prekodrinski Srbi-pravoslavni 'Prečani', pa najviše 2/5 islamski Bošnjaci i 1/5 Crnogorci, ali samo 1/8 svih jekavaca su izvorni katolički Hrvati (materinski jekavci od djetinjstva) - većina ostalih Hrvata nauče jekavicu tek od škole.

Takodjer i unutar svih katoličkih Hrvata, kao materinskim govorom iz djetinjstva govori odmah jekavski samo manjina oko '9%' do najviše 12% Hrvata, dok svi ini Hrvati nauče prisilno tu jekavicu uglavnom od škole kao navodno 'hrvataki' književni standard (tj. jugobalkanski vukopis). Od ine većine izvorno nejekavskih Hrvata, materinski od djetinjstva najviše ikavicom govori blizu 2/3 ili čak 63% svih katoličkih Hrvata: uključivo najbrojnije štokavske ikavce 46%, pa još kajkavske ikavce 8% i čakavske ikavce 11%, - što zapravo znači kako su u stvarnosti čak i manjinski čakavci još podjednako brojni kao izvorni hrvatski jekavci (9% - 12%). Nadalje drugi po brojnosti katolički Hrvati su izvorno od djetinjstva ekavski kajkavci 23% + katolički ekavski staroštokavci (bivši rubni kajkavci) 4% u Podravini i Posavini, pa još sjeverni ekavski čakavci 1% (od Raše do Kraljevice + Cres). To znači da su preko 1/4 ili 28% katoličkih Hrvata izvorni ekavci, - što je ipak duplo više od izvornih hrvatskih jekavaca. Dakle, samo zbog jugo-vukovske prisile, ogromna većina katoličkih Hrvata ili čak oko 90% njih moraju tek naknadno silom naučiti od škole nametnutu jekavicu kao lažno-većinski tzv. "hrvatski" standard.

Link ti ne radi (ne puca na te postotke).
I-jekavice u RH nema, a ne bi ni jekavica bila toliko popularna da nije bilo Srba i njihovog ekavizma.

To je metapedija, glasilo manijaka poput Andrije Željka Lovrića, Marijana Milekovića, Marijana Krmpotića i sličnih.

Kod tih ljudi nije jasno što zapravo hoće. Po jednom, htjeli bi da hrvatski bude izmijenjen praktički jedino u pravopisu- to bi ond abio pravopis zagrebačke škole kojim su pisali Šenoa, Kumičić, Rački,... (razsjeći, izčupati, bezzakonje, liepo,..).

Po drugim idejama bi hrvatski jezik trebalo tekar sada stvarati, i to mješavinom narječja- iako je tehnički nemoguće odrediti koliko bi udjel pojedinoiga narječja trebao biti, i u kojim dijelovima (broj glasova ? morfologija ?)

Ovo bi bio popis hrvatskih luđačkih ideja o jeziku koje sam sretao u zadnjim godinama, a koje su stalnica:

* treba vratiti pravopis iz 2. pol. 19. st. 8Zagrebačka škola- Šulek, a pisci Šenoa, Jurković, ..pa i zadnje veliko leksikografsko djelo "Pravno povjstni rječnik" Vladimira Mažuranića, izdan 1920.). Ovo je najčešće.

* treba drugačije pisati neka slova- n.pr č kao cs, ć kao ch, š kao sx ili sl. Točno je da je Tomo Maretić još 1890ih koketirao s idejama da imamo pričuvnu digramsku latinicu, za neke tehničke potrebe, a isto bi bilo korisno - sada- za računala, jer bi č, ž, š, ć,...pisali dvoslovima. No, nije prošlo- iako nije suludo u ograničenom obliku.

* treba prijeći na štokavsku ikavicu. Većina ikavaca nije za, no nema veze.

* treba prijeći na kajkavštinu, ili na mješavinu kajkavštine i čakavštine, uz nješto štokavštine. Ta ideja se ponavlja tu i tamo, no nitko ne govori kako bi se to ostvarilo.

Glede postotaka i sl, od tom sam napisao vagone na forum.hr, davno:
http://www.forum.hr/showthread.php?t=516981&page=14
do, odprilike
http://www.forum.hr/showthread.php?t=516981&page=25

Ovo je moj omiljeni srpski lingvist:
http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/dr ... pski-jezik

Bome si se raspisao :)
Ovo za metapediu, tamo ima svega i svačega.
Osobno smatram da bi bilo lijepo da se malo jače standardizira ije/je (jedan oblik u svim kombinacijama jer standard ni inače ne pravi razliku u duljini samoglasnika i dvoglasa), da se makne dž (ujedini sa đ-om), a možda i nešto napravi sa č-om i ć-om, ali relno gledajući takvi prijedlozi su nerealni.
Čakavski kondicionali i kajkavski futuri isto zvuče dobro, no