Prigovor 9. "Isus je navijestio Muhameda kada je spominjao Branitelja kojeg će poslati"



Islam tumači da je Isus obećao Branitelja, i da je to Muhamed, no prema Svetom Pismu sasvim jasno je da se iz izvornika govori nedvojbeno o duhu parakletu. Isus je poslao učenicima Duha Svetoga (Ivan 20,22), za kojeg se zna da je duh jer su ga učenici već tada primili (dakle nije Muhamed) (Ivan 14,26, Djela apostolska 2,1-4) i poznavali još za vrijeme Isusa jer se radi o Duhu (Ivan 14,17).



Budući da je ovo dio koje muslimani često vole isticati, prikažimo detaljnije što doista stoji u Svetom Pismu:


Isus je najavio da će poslan biti kako piše: "Branitelj - Duh Sveti" (Ivan 14,26) u srca ljudi, kojega su učenici već tada primali. U Starom zavjetu je naviješteno da će Bog izliti/poslati Duha Svetoga:



Joel 3,1
"Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja.



Zaharija 12,10
A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca.



Da je taj izliveni Duh upravo Duh Sveti/Duh Branitelj/Tješitelj kojeg je i Isus poslao, svjedoči opet Biblija; najprije sam Isus:

Trenutak slanja Branitelja - Duha Svetoga u srca prvih apostola:



Ivan 20,22
To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga. 23 Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im."



Trenutak obećanja primanja snage Duha Svetoga/krštenja u Duhu Svetom:



Djela apostolska 1, 4
I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo "koje čuste od mene: 5 Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim."



Djela apostolska 1,8
Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.



Trenutak primanja snage Duha Svetoga (učenici su čekali dolazak koji im je Isus naredio u Djelima 1, 4, te je ispalo da je to dan židovskog blagdana Pedesetnice - koji se slavio 50 dana nakon Pashe i kojim se slavilo sklapanje Starog Saveza na brdu Sinaj - Otac je odredio da upravo taj dan učenici prime Duha Svetoga što oni nisu znali da će se desiti iako su revno čekali):



Djela apostolska 2, 1
Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. 2 I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. 3 I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. 4 Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.



Dakle Djela 2,1-4 jasno otkrivaju kada je došao Duh Sveti da ga učenici prime u snazi. Otkriveno je u Djelima 2, 41-44 da je oko tri tisuće ljudi tada primilo Duha Svetoga i postali su jednodušni sa apostolima. Duh Sveti djeluje i danas i potvrđuje Bibliju u mnogim primjerima: govori u jezicima koji se na nekom drugom jeziku potpuno točno mogu razumjeti, mnoga izliječenja, darovi čudesa, ozdravljenja u ime Isusovo i reakcije zloduha na ime Isusovo što svjedoče mnoge karizmatske zajednice diljem svijeta (kao autor ovog teksta mogu svjedočiti da sam na instantno spominjanje imena Isusova vidio reakcije opsjednutih osoba koje takvu reakciju jednostavno ne mogu odglumiti, niti takve krikove). Sve to čini Isus; Gospodin i Bog u Duhu Svetome i danas, baš kao i prije 2000 godina. Poslije Isusa, Božja Riječ potvrđuje da je Duh Sveti upravo taj obećani, citirajući starozavjetno ispunjeno proročanstvo:



Djela apostolska 2,16
nego to je ono što je rečeno po proroku Joelu:
17 U posljednje dane, govori Bog: Izlit ću Duha svoga na svako tijelo i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja, a starci vaši sne sanjati.



Potvrda primitka Duha Svetoga opisivana je nakon toga i dalje po Novom zavjetu:



Poslanica Rimljanima 5,5
Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!



Poslanica Galaćanima 4,6
A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: "Abba! Oče!"



Djela apostolska 2,33
Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.



Djela apostolska 2,38
Petar će im: "Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga.


Slanje drugima Duha Svetoga nakon primitka i svjedočanstva primitka, te rast Crkve Božje:



Djela apostolska 8,15
Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga.



Djela apostolska 8,17
Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.



Djela apostolska 8,19
govoreći: "Dajte i meni tu moć da svatko na koga položim ruke primi Duha Svetoga."



Djela apostolska 9,17
Ananija ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: "Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga."



Djela apostolska 10,47
"Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?"



Djela apostolska 15,8
I Bog, Poznavatelj srdaca, posvjedoči za njih: dade im Duha Svetoga kao i nama.



Djela apostolska 19,2
pa ih upita: "Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?" Oni će mu: "Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti."



Poslanica Rimljanima 15,13
A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga.



Poslanica Efežanima
4,30 I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja!



Prva poslanica Solunjanima 4,8
Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas.



Poslanica Hebrejima 2,4
a suposvjedočio Bog znamenjima i čudesima, najrazličitijim silnim djelima i darivanjima Duha Svetoga po svojoj volji.



Prigovor 10. "Pavlu se objavio đavao a ne Isus"



Ovo je jedna velika kontradikcija koju islam mora propagirati da bi obranio kur'anski nauk. Pavao kao obraćenik svjedoči za Krista Boga, te je to kao teološki trn u oku povod islamu da obezvrijedi Pavlovo poslanje kao Božje. Međutim, takva logika je tu neupitno labava: Pavao svjedoči da je bio bijesni progonitelj kršćana (Djela apostolska 26,11), tamničio te čak ubijao (Djela apostolska 22,4) te je uz to bio farizjer (Djela apostolska 23,6), dakle vrlo dobar poznavatelj Svetog Pisma. To otkriva i svojim citatima Starog zavjeta na kojeg se često osvrtao. On, koji je kako svjedoči progonio, mučio i ubijao kršćane, nakon objave Isusa tri dana nije vidio niti jeo, te je doživio iskustvo Živoga Boga, te se potpuno obratio, i posvetio svoj život Gospodinu, živeći u celibatu, liječeći bolesne i naviješćujući im Riječ Božju kroz svoja brojna misijska putovanja gdje je bio kamenovan i u životnoj opasnosti kroz svoj život; da bi prema povijesnoj predaji i umro kao mučenik kojem je odrubljena glava. Da se Sotona nije objavio Pavlu svjedoči i sam Isus riječima "ako Sotona Sotonu izgoni, kako će opstati kraljevstvo nebesko". A Pavao svjedoči da mu je Isus objavio kada ga je obasjala svjetlost za njegovo poslanje: "da im otvoriš oči pa se obrate od tame k svjetlosti, od vlasti Sotonine k Bogu te po vjeri u mene prime oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima" (Djela apostolska 26, 18). Islam tu ostaje bez temelja u filozofiji Božjeg djelovanja - Pavao je nedvojbeno postao obraćenik. I Bog koji voli dobro i čini dobro je u činjenju dobra, a ne zla. Isus je tako navijestio da će mnogi misliti da služe Bogu tako što će ubijati, a ubojstva je naređivao u ime Jednoga Boga i Muhamed, misleći da mu služi (Isus se tu prije svega obraćao na kršćane):


Štoviše, dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu (Evanđelje po Ivanu 16,2)



Potrebno je povući paralelu između Pavla i Muhameda da bi se uvidio besmisao islamskog prigovora na Pavla: Pavao, koji se zvao Savao; se obratio od svojih zlodjela i posvetio život u čistoći i ljubavi prema bližnjemu bez da je išao na ikakve pohode ili naređivao ikakva ubojstva. Pavao koji je postao obraćenik, i Muhamed koji je bio ali i ostalo veliki grešnik.



Muhamed je prema hadisima Buharija (islamska literatura koju priznaju islamski učenjaci) naređivao neka ubojstva (Sahih Al-Bukhari zbirka 5, knjiga 59, stih 369), naređivao mučenja i da se nekim grešnicima određu šake i stopala i osakate oči (Sahih Al-Bukhari zbirka 1, stih 234), proklinjao nekada kršćane i židove (Sahih Al-Bukhari zbirka 7, knjiga 72, stih 706), te je imao više žena (Sahih al-Bukhari, zbirka 7, knjiga 62, broj 142), da je oženio žensko dijete i doveo u svoju kuću i konzumirao odnos već sa 9 godina (Sahih Bukhari zbirka 7, knjiga 62, broj 64), tukao u određenim situacijama tu ženu (Sahih Muslim knjiga 4, stih 2127) te dopuštao seksualno ropstvo (Sahih Bukhari zbirka 7, knjiga 62, stih 137). Ovo su samo neki od mnogobrojnih hadisa od Buharija, čiju vjerodostojnost sami islamski učenjaci drže kao najbolji prikaz Muhamedova života. To su tekstovi koje islam službeno priznaje za jedini vjerodostojni dokaz Muhamedova djelovanja. On je svakako veliki grešnik i neobraćenik, i tim djelima nikako nije služio Bogu, nego zapravo zlome (islamska teologija to ne vidi jer ne prima Duha Istine, tj. Duha Svetoga kojeg je Isus objećao u srca vjernika istine). Upravo nas Isus uči da se lažni proroci mogu prepoznati prema zlim i dobrim plodovima. Pavao je imao dobre plodove, koji su rađali za dobro, a Muhamed je itekako iskazivao svoja zla djela. Pitanje koje se postavlja muslimanima je, zbog čega istu analogiju ne upotrijebiti na Muhameda. Ako netko iskreno proučava Pismo isto pitanje može bez problema postaviti za Muhameda (potrebno je jedino imati otvoreno srce za to). Islamski apologeti ovdje ističu pogled na svetog Pavla uzrokovan islamskim spisima koji negiraju Krista kao Sina Božjega, i samim time propuštaju vidjeti Božje djelo i Božji put u obraćenju.



Prigovor 11. "U Pjesmi nad pjesmama se spominje u izvorniku riječ muhammed-in, pa to znači da je naviješten Muhamed"



Ovo je tvrdnja izvučena potpuno izvan konteksta, i to pogrešno. Hebrejska riječ מחמדים (čita se kao maħǎmaddim) niti nije nikakvo osobno ime, te se prevodi "sav je od ljupkosti", može označavati poželjno ili ljupko. Riječ u Bibliji je pridjev, a ne osobno ime. Uz to, niti jedna jedina crtica ne oslikava apsolutno ništa iz objave Kur'ana. Za ovakve prigovore nema se više što dodati koliko su izvučeni izvan konteksta, jer je i sama Pjesma nad pjesmama često teološki shvaćana kao prije svega intimna ljubavna pjesma između dvoje supružnika, kao i paralela ljubavi Boga i čovjeka.



Prigovor 12. "I Isus i Muhamed su došli obnoviti vjeru u jednoga Boga i proglasiti da nema Boga osim jednoga"



Isus nije morao doći da ikakvu vjeru obnavlja, jer su prema evanđeljima postojali pismoznanci; školski sustavi u to vrijeme koji su učili Božju Objavu. To i ostali citati iz Svetog Pisma jasno daju do znanja da je vjera u jednoga jedinoga Boga itekako bila uvriježeno mišljenje. Postojala su kamenovanja i oštre kazne zbog prijestupa koje je Bog odredio i pismoznanci i farizeji zbog čijeg nauka je Isus došao, su se itekako držali tih nauka (čak i robotski, u tome i je "caka" zbog čega im je Isus naušrtb liječio bolesne subotom, izgonio đavle subotom, jeo neopranih ruku sa učenicima, pustio učenike da trgaju klasje subotom - i itekako je to činio da ukaže farizejima i pismoznancima na njihov pogrešan odnos prema Zakonu). Strogi monoteizam je zapisivan u Bibliji i u Starom i Novom zavjetu, te su zapisivane mnoge opomene o klanjanju lažnim bogovima i kumirima. Klanjanje Jednom Bogu nije bio problem tih farizeja i pismoznanaca. Dapače, prva Božja zapovijed dekaloga govori o ne imanju drugih bogova. Da je Istina o nepobitnosti jednoga Boga bio razvijeni standardni vrijednosni vjerski sustav svakog Židova, govori i razgovor Isusa i osobe pismoznanca koja je poznavala Stari zavjet:



Luka 10, 26
A on mu reče: "U Zakonu što piše? Kako čitaš?" 27 Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!"



Isus nije morao obnavljati nikakvu vjeru (u jednoga Boga, kako islam apostrofira, što je već bilo prisutno prema Pismima). Svjedoči se u Novom zavjetu o židovskom svećenstvu, njihovom velikom svećeniku i o religijskom sustavu. Postojali su Hramovi, i dapače Hram u Isusovo doba je bio impozantno velik (velik kao 24 nogometna igrališta) i bio je to Hram u čast Jahve. Upravo to sve počiva na Levitskom Zakoniku koji je itekako jasan što se tiče vjere u Jednoga Boga. Stari i Novi zavjet su su jasni.



Ono zbog čega je Isus došao je da razori djela đavolska (Prva Ivanova poslanica 3,8) (a to su bila djela prije svega vjernika u jednoga Boga također - licemjera koji su propuštali činiti djela ljubavi nego su i zlo činili zakonom), objavi svoju božansku narav (Židovi su ga optuživali da se pravi bogom, i on ih jasno nije negirao, te je objavio najprije djelima, pa riječima da je Bog, i slika Oca sa nebesa), objavi lice Božje koje želi ljudima objaviti svoju ljubav, te otkupi grijehe svjedočanstva svojom smrću na križu kako je i naviješteno po proroku Izaiji (nijedan prorok sam po sebi nije mogao ponijeti grijehe cijeloga svijeta, to je mogao samo Bog).



Zaključak



Prema Bibliji, Muhamed je lažni prorok budući da je imao zle plodove i ne ispunjava test o prorocima koji je Isus stavio pred one koji će se nazivati/ smatrati prorocima u budućnosti. Također je Pavao navijestio o tome da kada bi neki anđeo naviješćivao neku drugu nauku u vezi evanđelja mimo onoga koje smo primili, da bismo znali da je to prokleti anđeo. Intrigantno shodno tome, 600 godina iza kršćanstva pojavio se islam kojem se je navodno objavio anđeo, i to sa drugim evanđeoskim naukom i za kršćane je to jasno ispunjeno Pismo. Za nekoliko stoljeća, pojavio se još jedan anđeo koji objavljuje opet drugu nauku, taj puta Mormonima.



Sve ovo su prigovori koji muslimani često stavljaju pred kršćane. I više je nego očita manipulacija prikazom Svetog Pisma, te lažni nebiblijski nauci. Pozivamo braću muslimane da preispitaju svoju savijest i iskren pogled prema Svetom Pismu, te se krste u Duhu Svetome da bi primili puninu Istine, i primili čudesne darove Duha. Te pozivamo kršćane da mole za braću muslimane da dožive iskustvo Živoga Boga, koji je Put, Istina i Život; što samo novorođenici u Kristu mogu iskusiti.

U obje izjave Koncila, Crkva je prvenstveno željela naglasiti što je zajedničko kršćanima i muslimanima: vjera u jednoga Boga, Stvoritelja i Suca, Abrahamova vjera kao primjer, štovanje Isusa i njegove majke Marije, premda na različit način; istaknula je i zajedničke moralne i druge vrijednosti te kršćane i muslimane pozvala da zaborave tešku prošlost i da surađuju za budućnost. Cilj Koncila nije bio ući u dublje teološke rasprave s islamom, nego otvoriti novu stranicu u kršćansko-muslimanskoj povijesti.

U današnjem vremenu globalizacije i pluralizma, neupitno je da druge religije predstavljaju izazov za Crkvu i kršćane. Islam čini poseban izazov zbog nekoliko razloga: on je jedina velika religija koja je nastala nakon kršćanstva i »punine objave« ostvarene u Isusu Kristu; štoviše, islam sebe razumije kao nastavak i dovršenje judeo-kršćanske objave, dok istodobno niječe temeljne istine kršćanske vjere: Božje Trojstvo, Isusovo bogosinovstvo i njegovu otkupiteljsku žrtvu. Zbog ovih doktrinarnih razloga, kao i zbog arapskih osvajanja, kršćanski je srednji vijek na islam gledao kao na lažnu objavu, predznak Antikrista i glavnog neprijatelja… Danas smo pozvani objektivnije promatrati ono što čini bît svake religije, vodeći računa o kontekstu u kojem je dotična religija nastala.

Isto tako, islam nas neizravno poziva da iznova promislimo kršćanski govor o objavi, uzimajući u obzir trajno Božje djelovanje u ljudskoj povijesti. Ako dosljedno slijedimo otačku teologiju »sjemenki Božjih riječi« (semina Verbi ili Logos spermatikos), koja prepoznaje prisutnost božanskog Logosa u svim kulturama, filozofijama i religijama, a tu teologiju je reaktualizirao Drugi vatikanski koncil, onda možemo i u islamu priznati ono što Koncil naziva »klicama Riječi«, »elementima istine i milosti«, »dobrim i dragocjenim stvarima«, »zrakom one Istine što prosvjetljuje sve ljude«… U tom smislu, kako izazovno primjećuje francuski fundamentalni teolog Claude Geffré, kršćanin može i u Kuranu, barem u onome što sadržava »istinitoga i svetoga«, tj. transcendentnoga, čime hrani vjeru stotina milijuna ljudi danas kao i u prošlosti, prepoznati svojevrstan »Božji govor«, »jednu« Božju riječ koja je formalno »drukčija« od one objavljene u Kristu Isusu, ali koja ga propitkuje i vraća novom razumijevanju vlastite objave. Ova spoznaja nipošto ne znači relativiziranje konačnosti Božje objave u Kristu Isusu, već nalaže da se na širi i manje isključiv način prepoznaje čudesno Božje djelovanje u ljudskoj povijesti, djelovanje koje kršćanin nikad ne razdvaja od Božjeg Logosa utjelovljenog u punini u Isusu iz Nazareta i koji ostaje temeljna norma njegove egzistencije.

Zanimljivo je kako se nakon Koncila i retorika crkvenog učiteljstva prema islamu uvelike promijenila. Na primjer, Ivan Pavao II. u svom glasovitom govoru mladim muslimanima u Casablanci 1985. godine, nedvosmisleno je izjavio kako kršćani i muslimani vjeruju »u istoga Boga« i da trebaju »s radošću prihvatiti svoje zajedničke vjerske vrijednosti i zahvaliti Bogu na njima«, a »s poniznošću i poštovanjem, u međusobnoj toleranciji« priznati svoje temeljne razlike, prepuštajući ih Božjem otajstvu. Takav govor Učiteljstva bio bi nezamisliv prije Koncila. Vidimo, dakle, kako novi povijesni kontekst utječe i na teološko promišljanje. Kako je i sam Benedikt XVI. puno puta ponovio, susret islama i kršćanstva je nužan jer o njemu uvelike ovisi naša uzajamna budućnost.

Isus je pravi Bog i pravi covjek tj. Bogocovjek. Zacet po Duhu Svetom, rodjen od Marije djevice i postao covjekom. Isto kao sto si ti sin svog oca i svoje majke, tako je i on sin svog oca i svoje majke. Sin Boga oca i majke Marije. On ne zna kad ce sudnji dan, to zna samo Bog otac.

II vatikanski koncil...piše mr. sc. Tomislav Kovač, asistent pri katedri fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Slažem se sa ovim al pošto vidim nisi mi nikako odgovorio kako jedan može biti 3

i kako nazivaš isusa Bogom kad u bibliji piše da je on čovijek posrednik između boga i ljudi.

MATEMATIKA : 3/3 = 1 ili 1 = 3/3



Ovo se zove Vjera! ps piše se čovjek

Znači Bog koji je stvorio Isusa nije savršen već je 1/3 i melek koji je prenosio obajavu (Džibril/Gabriel) je 1/3 tako da hoćeš reć da Bog nije potpun jer mu fali da se dopuni stvorenjem koje je on stvorio.

Nisi me ubijedio

1 Timotijeva 2:5 Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus
Sad ko laže ti ili biblija jer ti kažeš da je Isus Bog a Biblija kaže da nije da je čovjek i posrednik između boga i ljudi

Nije mi cilj 'ubijediti' te nego uvjeriti te, mislim da je tebi bijede pun k, a vjere ti očito fali!

Vama muslimanima je džabe objašnjavati sveto trojstvo. No evo nešto, je li te ikada zaboljela duša? Ako jeste onda si spoznao da boli drugačije od upaljenih pluća ili pokvarenog kutnjaka. Kada ti netko blizak umre, je li pustio dušu? Već sam te podijelio na dva dijela i sada se sjeti da je bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku ;) evo i treće: Ti si sin oca svoga i nosiš očeve gene? Što si ti? Mix roditeljskih gena, nositelj vlastitih (mutiranih) gena i sa vlastitim duhom (dušom) kako hoćeš, te tri stvari čine tebe čovjekom-.

Po našem vjerovanju Isus je sin božiji, dakle 'nositelj božijih gena' sa božanskom dušom.

Džabe vama crtati.

Ne laze nitko. Pa fino ti napisah. Bogocovjek, pravi Bog i pravi covjek. Sin Bozji, rodjen od Marije. Kako ne mozes shvatiti.
Nego, da sad ja postavim pitanje. Otkud Bog? Tko je njega stvorio? Jednom to upitah ( nije bitno koga), a odgovor je bio da razgulim na kavu

Kako ovdje u bibliji piše da je Isus Krist čovjek

Da rođen je kao čovjek , od majke Marije kao sin Božiji. Kužiš li ili ti je glava ko sepet šuplja? I sada ćeš postaviti sljedeće glupo pitanje, kako Marija može začeti sa Bogom, jesu li se seksali??

Pitanje za tebe, je li bog svemoguć?

Jeste svemoguć i za to mu ne trebaju trećine da bi bio cijeli
Ima sura u Kuranu koja je posvećena Merjem i nemoj mislit da sam u zabludi što se toga tiče, ona je bezgriješno začela.
JA ne mislim o njoj ništa loše čak šta više volim je jer je ona rodila jednog od najodabranijih bića koja su ikad zemljom hodao božijeg poslanika (a ne proroka jer gatare proriču) koji je poslan kao milost svim svjetovima.
Znaš li da je jedna čitava sura u Kuranu posvećena Merjem r.a. (Mariji)
A Isus nije sin božiji.
Jer ima sura u Kuranu koja to opisuje.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
* 1. Reci: "On je Allah - Jedan!
* 2. Allah je Utočište svakom!
* 3. Nije rodio i rođen nije,
* 4. i niko Mu ravan nije!"
Istinu je rekao uzvišeni Allah
Znam sad ćeš reći kako kad ni sa kim Merjem nije spavala, a onda po toj logici i Adam je sin božiji a ne da smo mi svi Božija stvorenja.

Tuzla, zasto nam solis bespotrebno pamet. Isus JEST sin Bozji, i koga briga sto u Kur'anu pise.. I pise se Kur'an,a ne Kuran.

A Isus nije sin božiji.

i kako se mire s postojanjem Izraela koji zapravo negira istinitost Kurana s obzirom da nema govora o tome da će Židovi obnoviti svoju državu. Izrael i njegovo postojanje je jasan znak da je islam lažan, a zato ga muslimani toliko ne podnose i nikad neće imati mira po tom pitanju.

Slušaj da ne bude zabune ja Isu a.s. (Isusa) volim više nego i oca i mater zajedno jer to je i moj poslanik ali vi ga ne volite čim ste od njega napravil cirkus stavljanjem na krst, to je isto ko kad bi ja u znak poštovanja prema srebreničanima uzviukivao nož žica Srebrenica, pato je najveća uvreda za njih a tako i za Isusa (Isa a.s.) to razapinjanje.
Druga stvar šta da je kojim slučajem ubijen na giljotini ili vješanjem štabi mjesto krštenja i krsta na vratu bi nosio giljotinu i giljotinio se.

A stani i ako je Isus razapet na krstu kako je mogao onda da piše bibliju to i jeste poenta jedino evanđelje ono po Barnabi Vatikan ne priznaje a pisao ga je jedini Isusov učenik, znači ta biblija je iskrivljeno Isusovo učenje koje je tek zapisano posle 200 godina i to ne hebrejskom jeziku koji je Isus govorio već na grčkom (ili armenskom nisam 100% siguran) a de ti ako si faca za godinu dana prenesi tačno šta si pročitao na ovom forumua akamoli da tebi prenese djed da je njemu prenio njegov djed da mu je neko tamo pričao, pa imaš nekoliko ebvanđelja koja su u koliziji.
I sve da je uredu morbidno je malo uzeti za simbol srebreničana i da im pokazuješ žicu i nož tako bi i tebe kao nekog ko voli Isusa trebalo vrijeđat ta simbolika.

A kad pogledaš ovaj video http://www.youtube.com/watch?v=S5s5eVn3hSQ javi se i reci šta treba pojasniti i šta nije jasno.

Muhammad je imao 51. godinu kad je oženio, kad je Aisha imala 6. godina.
Imao je 54 godine kad je, ja silovao kako to drugačije nazvati, kad je ona imala 9 godina.