Čekamo odgovor.

Kao što rekoh posjeta Stanišićima, obilazak i svratimo u BN.Stari nije bio od studentskih dana.
Ta poslastičarnica gleda na ulicu.Desno malo dalje je načičkano par lokala / restorana...

Mir nema alternativu. Umiri svoje nježnosti, draga.

Stanišići su etno selo.Ne laprdaj.Poslastičarnica je u gradu, gdje smo prošetali.Tko pljuje ?
Iznosim činjenice o urbanoj BN

Pomilovao te Kačavenda dabogda

Je li bolje storaB da te Budimir pomiluje ili Kačavenda

Vidi se da u Bijeljini nisi bila više od 2-3 puta.

Opština se nalazi usred ravnice, šta b ti, da trotoarom šetaju zgodni frajeri sa svojim ljepšim polovinama? To je možda svakodnevna pojava u Beču, dok ovdje (ne samo u Bijeljini već svugdje u BiH) svakodnevna pojava je ono od čega se živi.

Osim toga, Bijeljina je poljoprivredni radnički grad koji je u doba bivše države bio na periferiji svih zbivanja i koji je u medijima pominjan samo u kontekstu poljoprivrede, dok danas i turizam i drugi slični sadržaji dobijaju mnogo na značaju.

Bijeljina danas i Bijeljina prije, dvije su Bijeljine različite.

Svakom onaj ko je imao priliku da češće prošeta Bijeljinom mogao je da vidi da to nije više ona teheranska kasaba ( ) kakva je bila prije rata u doba kad su neki drugi bili većina u gradskom dijelu opštine.

Što se tiče dvorišta u gradskim naseljima Bijeljine dobar dio tih imanja su imanja upravo Bošnjaka koji danas rade po Njemačkoj, Švajcarskoj, Švedskoj i drugim sličnim krajevima, tako da znaš koga zapravo treba kriviti za urbanističku (ne)kulturu, nemar, a bogami i neukus s obzirom da su te kuće građene u osmanskom stilu od strane tvojih sunarodnjaka draga, da ne kažem Turaka.

U nekom sam poslu,pa nisam imao vremena da se malo pozabavim ovim hibridnim načinom piskaranja.

O seljakluku kao kategoriji bih mogao do sutra,tim prije jer sam koliko toliko proveo u tzv. najvećem gradu ove jadne države... Nekadašnje Sarajevo i današnje Sarajevo su ko nebo i zemlja, ne zbog toga što Srba više nema,ili što su ogromna većina Bošnjaci,nego upravo zbog seljanije iz Srebrenice,Višegrada,Bratunca,Zavidovića i ostalih pič... koji se Marin Dvorom šetaju u opancima,koji na Čengić Vili ulicom prolaze jedući banane,koji još uvijek izgleda nisu shvatili da pišanje pored Vječne vatre nije baš neki kulturološki Ćeif.
O nekim izrazitim vidovima seljakluka nepoznatim prijeratnom Sarajevu bi se dalo do sutra,a o tome će pričati i Bošnjaci sarajlije koji imaju barem 3 koljena rođena u istome. O običajima uriniranja gdje se stigne takođe bi se moglo.

Što se prasadi tiče, bojim se da će se lokalni policajci bošnjačke provinijencije itekako naljutiti,redovno tamane slaninu po okolnim kafanama sa kolegama srpske provinijencije. E sad , da li to rade iz straha, neznanje ili zadovoljstva... pitanje je.



I pojam velegrad bi se dao detaljno analizirati. Iskreno, Ze i Mo su manje sredine,a opet meni daleko izglednije i ljepše,a u TZ sam daleko više puta.

SDS pobjeđuje u BN otkad postojni izborni proces u RS. Naravno kao i more drugih stvari i o tome nemate pojma.

Idem vjerovatno zbog toga što pored PC koji ću kupiti u TZ ostaće neka kinta da obnovim svoju patriotsku liniju sa još jednom novom trobojkom,šalom iz BN butika "Republika Srpska" i pogađate jednim patriotskim CDom Lepog Miće...dakako.

Ekavica je sastavni dio srpskog jezika,to što je vaš svevišnji učitelj Sejfudin Tokić inače po profesiji šovinista negira ili mrzi,je stvar njegovog intelektualnog potencijala koji je srazmjeran sa koeficijentom inteligencije brazilskog oraha.

Sta je, srbi ne lijepe osmrtnice?

A na koji nacin ste vi, dosljaci iz Sarajeva i Zenice, poboljsalji opci dojam Zvornika, a? Tako sto ste pri samim krovovima kuca udarili crne krstove?

Daj ne seri majke ti. U Bijeljini ces naici na svinjarac usred grada. Bijeljina je jedno ogromno selo. Izgledom, o mentalitetu da ne pricam.

Čekaj da vidim storin odgovor i neću biti nestašna.Obećavam !

Sjećanje na početak aprila 1992. godine: Bijeljina slavi zločine
Zar su se takozvani branioci Bijeljine borili protiv žena i djece

Autor E. MUSLI | Objavljeno 02.04.2012. u 06:08


Ni 20 godina kasnije, zločini nad civilima u Bijeljini nisu procesuirani niti su lokalne vlasti priznale da su počinjeni. Nijemo je i Okružno tužilaštvo, a prvi dani aprila obilježavaju se kao "dani oslobođenje Bijeljine".


Bačeni u Drinu

Ovim povodom oglasila se Bošnjačka zajednica kulture "Preporod" Bijeljina i Janja.

- I pored propagandnih laži o navodnim borbama, nije ubijen niko u uniformi i s oružjem u ruci, niko takav nije ni ranjen, ni zarobljen, ni izveden pred sud, niko takav nije viđen na ulicama Bijeljine. Ko je počinio zločine, ko je kriv za stradanja civila? Zar su se takozvani branioci Bijeljine borili protiv žena i djece - navodi se u saopćenju koje potpisuje predsjednik BZK "Preporod" Jusuf Trbić.

Dok vlast slavi zločine, Medžlis IZ Bijeljina i ovog 2. aprila učenjem tevhida, Fatihe i dove obilježit će dan kada je bijeljinska mrtvačnica bila ispunjena tijelima bošnjačkih, romskih i albanskih civila. Nažalost, mnoga tijela bačena su u rijeku Drinu i još nisu pronađena.

Zvanični spisak 40 ubijenih, koji je objavio SDS-ov krizni štab, dovoljno govori ko je i kako ubijan.

"U prva četiri dana aprila 1992. godine ubijeni su: Ziberi Ajruš (1968.), Maid Sinanović, Salko Nargalić Ćosa (1960.), Ešef Beganović (1960.), Alija Mujkić (1927.), Sead Krajnović, Bejtula (1956.), Hamijeta (1953.) i Abdirami (1954.) Pajaziti, Husein Dizdarević (1941.), Sabit Arifović (1935.), Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933.), Haso Imširović (1929.), Feriz Karasuljić (1959.), u mrtvačnici zaveden pod rednim brojem 77, Bisera Bišanović (1933.), njene kćerke Nermina (1954.) i Mirsada (1962.) i unuk Damir Danović (1976.), podstanarka kod Bišanovića Radmila Novaković, maloljetna braća Ibrahim i Almir Belkić, Ivica Vrhovac (1945.), Mirjana Ilić, Dževad Osmanović (1978.), Dževad Jašarević (1956.), Elmazi Mersim (1969.), Muhamed Mulabdić (1964.), Majda Izić (1929.), Bego Šindrić (1942.), Huso Benić i jedna neidentificirana osoba.

Eto ih smrde

Mustafa Komšić (1933.) i sinovi Adnan (1963.) i Rijad (1973.) sahranjeni su 4. aprila. Zločinci su prvo ubili sinove, a ocu Mustafi pucali u noge, ostavivši ga da krvareći umire i gleda svoju mrtvu djecu. Dr. Milan Novaković, tadašnji predsjednik SDS-a, kada je porodica došla po leševe, rekao je: "Nosi ih. Eto ih smrde tu. Ne trebaju oni nikome."

Arkanove ubice

Zločinci Željka Ražnatovića Arkana nisu znali ko je ko. Ubijali su one na koje su prstom pokazali domaći "rodoljubi". Sve pod pokroviteljstvom Kriznog štaba i tadašnje SDS-ove vlasti.

Spisak Kriznog štaba u Bijeljini ne spominje, početkom aprila 1992. ubijene Bošnjake, među kojima su Asim Fidahić, potomak Ali-paše Fidahića, vodio se kao nestao, a pronađen 5. novembra 2003. na groblju u Šapcu, Hajrudin Salihagić Hajrov, vodi se kao nestao, ali ga je Jusuf Trbić vidio pretučenog, Hasib Kupus, nestao, Amir Arnautović Dajko, Derviš Zulčić, Redžo Delić (1940.) i sinovi Sulejman (1958.), jedini pronađen, Berzad (1961.) i Beriz (1964.), zatim Nijazim Alagić, tijelo pronađeno 2007. u Sremskoj Mitrovici, Fadil Podrug i Mirsad Osmanović.

"Pred vama je fotografija za koju ni mi do sad nismo znali. Kao što vidite, dva arkanovca tuku mladog čovjeka ispred nekadašnjeg Urbanizma, pored zgrade Muzeja, preko puta Doma omladine. Tuku ga, vodeći ga u Štab SDS-a, koji je bio smješten u toj zgradi. Tu je, istovremeno, bilo i Arkanovo sjedište. Na tom istom mjestu bio sam i ja, kad sam doveden u Štab", piše Jusuf Trbić iz Bijeljine, preživjeli svjedok zločina u Bijeljini u pozivu Bijeljincima koji poznaju mladića sa fotografije da jave njegov indentitet.

"Na parkingu ispred zgrade stajao je vojni kamion, cerada je bila podignuta, i vidjeli su se sivomaslinasti drveni sanduci u kojima se prenosila vojna municija. Tu su doveli mnoge Bijeljince, kojima se izgubio svaki trag. Pretpostavljam da je fotografiju snimio Ron Haviv, on mi je pričao da je snimao i na tom mjestu, sve dok vojnici nisu pozvali Arkana, a on mu oduzeo i film i foto-aparat, tvrdeći da će samo pregledati šta je sve fotografisano, pa će mu to vratiti. On je, dok je Arkan dolazio, pričajući usput s nekim svojim vojnicima, uspio izvaditi stari film iz aparata i ubaciti novi, pa nastaviti s fotografisanjem. Tada je snimio kako arkanovci bacaju sa sprata isprebijanog Albanca, koga su pokupili ispred Redžepove kuće - snimio ga je i tamo, s podignutim rukama. Kad je pao na asfalt sa sprata, još je bio živ, a arkanovci su počeli da ga udaraju čizmama i kundacima. Zatim su ga unijeli u zgradu", prisjeća se Trbić dodajući kako od preživjelih većina ne poznaje mladića sa novootkrivene fotografije:

"Neki tvrde da se radi o jednom od braće Balkić, koje sam ja kasnije vidio, smjestili su ih pored mene u najvećoj prostoriji, pričajući usput da su dječaci krenuli po nenu, a oni ih, eto, sklonili s ulice, da ne nastradaju. Pustiće ih ujutro, tako je rekao Mauzer, koji ih je poznavao. Ujutro su ih odveli u Gradski park i pobili. Ja sam te dječake vidio onim jednim okom koje nije bilo sasvim zatvoreno, pa ne mogu sa sigurnošću potvrditi da je to zaista jedan od njih. Molim one koji to mogu, da se jave i kažu ko je na slici", poziva Trbić te moli porodice žrtava da fotografije i podatke pošalju na mail adresu [email protected] ili [email protected].

Umro Gavrilo Bobar, jedan od najbogatijih ljudi u BiH

U Bijeljini je protekle noći u 59. godini iznenada preminuo Gavrilo Bobar, poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske i vlasnik kompanije “Bobar“.

Bobar je rođen 5. maja 1955. godine u Bijeljini gdje je i živio.

U aktuelnom sazivu Parlamenta Srpske bio je član poslaničkog kluba Saveza nezavisnih socijaldemokrata i član Odbora za finansije i budžet.

Bobar je bio istaknuti privrednik i dugogodišnji politički radnik.

Iza sebe je ostavio suprugu i dvoje djece.

Povijesni okvir legende o Hivzi-begu Djumišiću predstavljaju Bijeljinska i Račanska bitka, u kojima je 21. juna 1876. godine, prema historijskim podacima, srbijanska vojska upala u bijeljinsku mahalu Galac, ali je presudnom bitkom u mahali Gvozdevići bila zaustavljena, potisnuta i natjerana u bijeg preko Drine. Epska pjesma, meDJutim, kaže da je turska vojska bila potisnuta čak na obronke Majevice, ali da je pod Korajem Hivzi-beg okupio svoje “Bjelinčane”, kako stoji u narodnoj pjesmi, pa preko Mahmutove vode krenuo ka šeher Bijeljini, razbivši u velikom boju koji je počeo u cik zore, glavninu srbijanske vojske.
TURBE HIVZI-BEGA DjUMIŠIć A Jedan od objekata koji su u prošlosti postojali u Bijeljini i Semberiji, govoreći o burnoj historiji naših krajeva, o Bosni na raskršću svjetova, svakako je turbe legendarnog Hivzi-bega Djumišića, koje je srušeno početkom osamdesetih godina prošloga vijeka. Hivzi-beg Djumišić, major turske vojske, bošnjački junak i zagovornik bosanske autonomije u okviru Osmanskog carstva, opjevan i u narodnoj pjesmi, poginuo je u doba srpsko-turskog rata i ustanka u Bosni 1875-78, u zasjedi koju su mu postavile srbijanske komite u noći 23/24 juna 1876. godine u selu Trnjaci na putu Bijeljina – Bosanska Rača. Na mjestu pogibije bega Djumišića, uzdanice i ponosa bošnjačkog naroda ovih krajeva, po ocu vezanog za Banja Luku, a po majci za Travnik, u doba Austro-Ugarske dobrovoljnim prilozima podignuto je osmougaono turbe, sa prozorima i vratima, te željeznim demirima, koje su godinama čistile i održavale bijeljinske djevojke. Povijesni okvir legende o Hivzi-begu Djumišiću predstavljaju Bijeljinska i Račanska bitka, u kojima je 21. juna 1876. godine, prema historijskim podacima, srbijanska vojska upala u bijeljinsku mahalu Galac, ali je presudnom bitkom u mahali Gvozdevići bila zaustavljena, potisnuta i natjerana u bijeg preko Drine. Epska pjesma, meDJutim, kaže da je turska vojska bila potisnuta čak na obronke Majevice, ali da je pod Korajem Hivzi-beg okupio svoje “Bjelinčane”, kako stoji u narodnoj pjesmi, pa preko Mahmutove vode krenuo ka šeher Bijeljini, razbivši u velikom boju koji je počeo u cik zore, glavninu srbijanske vojske. Dostupni podaci kažu da je Hivzi-beg, uprkos blagovremenom upozorenju, poginuo u borbi sa ostacima razbijene vojske, poštujući naredbu Salih-paše da se dopremi žito iz Slavonske Rače na rijeci Savi za potrebe vojne postaje u Bijeljini. Tradicija dalje kaže da za tom dopremom nije bilo potrebe, jer su bijeljinski i zvornički hambari bili puni neophodnog žita, a da je Hivzi-beg ustvari žrtva spletke, namještaljke i izdaje zbog svoje probosanske orijentacije. U tome je, svakako, kao član ugledne banjolučke bošnjačke porodice bio sljedbenik svoga djeda Abdulaha Hivzi ef. Djumišića i oca Nazif-age Djumišića, koji su bili dio duge povijesti Bosne i njenog naroda za svoju autonomiju. Antrfile: “Bijeljinci moji janjci dragi, izgore vam vaša domovina.” Kad su njega čuli Bjelinčani, govorili begu Himzi-begu: “Daj nam beže izum i besjedu sad ćemo mi opet udariti.” “Stan te braćo, moji Bjelinčani sad će i beg s vama udariti.” Stihovi iz pjesme “Beg Himzi-beg”, koju je u pismu jednom časopisu u Sarajevu, od 5. augusta 1890. godine, zapisao Mato Vincetić, učenik drugog razreda Trgovačke škole u Bijeljini, sin Sime Vincetića, pomoćnika kod Poreznog ureda.

Šećerana: Usvojena odluka o revitalizaciji

Skupština akcionara bijeljinske "Šećerane" danas je usvojila Odluku o revitalizaciji ove fabrike šećera, rekao je vršilac dužnosti direktora "Šećerane" Meho Fafulić.



Nakon sjednice Skupštine akcionara Fafulić je podsjetio da je operativni program i plan revitalizacije, koji je ranije sačinila "Šećerana", Vlada Republike Srpske usvojila uz preporuku da se dopuni određenom analizom tržišta šećera za prethodnih pet-šest godina kao i sa predviđanjima za naredni period.

"Odluka je danas donesena i sa svim pratećim podacima i analizom proslijedićemo je za pet-šest dana Vladi Republike Srpske. Nakon toga će Vlada imati kompletan materijal, poput biznis-plana", rekao je Fafulić.

On je naveo da se planom i programom predviđa da Vlada Republike Srpske finansira početak rada "Šećerane".

Vođa navijača iz Bijeljine: Ja sam musliman, Srpska je moja zemlja i uvek ću braniti Mladića!

Rijetko ko u Bijeljini zna ko je Edin Hadžihajdić. Ali, kada neko spomene Mađara, njegovi sugrađani znaju o kome se radi.

Vođa navijača FK Radnik i strastveni navijač Crvene Zvezde u žižu šire javnosti Republike Srpske i BiH dospeo je 11. jula, kada je u Bijeljini lepio plakate podrške Ratku Mladiću.

Na plakatima su bile ispisane poruke "Đeneral, Junak bez mane, Srpski heroj" i "Predsedniče Dodik vreme je za istinu. Referendum!".

– Ustao sam kao i svaki drugi dan, došao do grada i počeo lepiti plakate, došla je policija, a kada su ustanovili da plakati nikoga ne vređaju, ipak su pozvali komandira stanice da se konsultuju. Potom sam priveden. Na plakatu sam ispisao parole podrške generalu Ratku Mladiću i parole podrške Miloradu Dodiku, predsedniku Republike Srpske. Ja ću uvek dati podršku predsedniku Srpske, ma kako se on zvao, ističe Hadžihajdić.

- Na svojim plakatima nisam uvredio nikoga, ni Hrvata, ni muslimana, ni Srbina. Ne plašim se ničega, jer nema osnove da mi bilo šta prikače. Ja sam musliman, rođen sam ovdje u Bijeljini i Srpska je moja zemlja. Uvek ću braniti Ratka Mladića, kaže Edin Hadžihajdić.

Protesti

Proteklih godina hapšen je više puta mada, kako tvrdi, nikad zbog kriminala. Nikad se nije bavio smunjivim poslovima niti imao dodira sa kriminalcima.
– Već 15 godina sam među prvima na svakom protestu. Kada su hapšeni Mladić, Karadžić i naši generali, ja sam bio tu. Uvjek sam bio među vodećim ljudima kada se organizovao protest. Ne znam zašto sam im taj dan zasmetao. Bolje da su hapsili one koji su pravili nerede u Srebrenici, kaže Edin za magazin Istina.