Suđenje Perkoviću i Mustaću: Svjedoci iz Hrvatske se “prave mrtvi”
Objavljeno 04.11. - 20:48
Suđenje Perkoviću- slab odziv svijedoka

Četvrtog dana suđenja bivšim obavještajcima Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću u Muenchenu u utorak su saslušani prvi svjedoci, liječnik i policajac koji su se prvi našli na mjestu ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. pored Muenchena, a predsjednik sudskog vijeća izrazio je zabrinutost slabim odazivom svjedoka iz Hrvatske.

“Dosad smo dobili samo jednu potvrdu. Zabrinut sam zbog činjenice da se svjedoci iz Hrvatske ‘prave mrtvi'”, rekao je sudac Manfred Dauster.

On se požalio da hrvatske vlasti ne obrađuju pozive svjedocima i dodao da sud “poduzima potrebne mjere” kako bi se svjedoci pojavili pred sudom u Muenchenu. Dauster je po prvi put nagovijestio da bi se proces, koji bi trebao trajati do kraja travnja sljedeće godine, mogao odužiti do jeseni 2015.

Saslušanje svjedoka počelo je iskazom policajca koji se prvi našao na mjestu ubojstva Đurekovića u Wolfratshausenu te službenog liječnika koji je utvrdio smrt.

“Meni je to izgledalo kao pravo smaknuće” rekao je bivši policajac Marinus S. ocijenivši ubojstvo kao “djelo profesionalaca”.

Svjedok je potvrdio da je na mjestu ubojstva zatekao Krunoslava Pratesa koji je 2008. osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog suučesništva u ubojstvu Đurekovića.

Liječnik Manfred A. je izjavio kako je žrtva izgubila dvije litre krvi te kako je zbog očitih ozljeda lubanje i prostrjelnih rana utvrdio smrt smrt na licu mjesta.

Prvi put se tijekom suđenja, koja je počelo 17. listopada, za riječ javio Mustač koji je policajcu htio postaviti pitanje, ali ga je u tome spriječio njegov odvjetnik Scharr./Hina/HMS/

UDBA BILA DOBRO ORGANIZIRANA
Odvjetnik Pavlović: Arhiva SKH cenzurirana, SDP odgovoran

Dokumentacija arhiva SKH koju su odvjetnici Gizele Đureković zatražili od Hrvatskog državnog arhiva je cenzurirana, kazao je odvjetnik Siniša Pavlović dodavši kako je prvi dio cenzuriran još u nastanku dokumenata, a drugi prije predaje dokumentacije u HDA.

Za tu cenzuru je odgovoran SDP, posebno SDP-ov glavni tajnik Igor Dragovan koji je nadležan za davanje dozvole za pristup infomacijama, istaknuo je Pavlović dodavši kako su iz SDP-a kazali da nemaju ništa protiv toga da se dokumenti daju na uvid, a ipak se na SDP-ovo dopuštenje za uvid čekalo četiri i pol mjeseca te se nakon toga od Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost čekala odluka o deklasifikaciji dokumenata.

Cenzuriranje je vidljivo kroz nepodudaranja u dnevnom redu i zapisniku, a također su magnetofonska snimka, zapisnik i transkript snimke spremljeni u sef predsjednika CK i za javnost su nedostupni, pojasnio je Pavlović prvu razinu cenzure.

Prije predaje u HDA dokumentacija je cenzurirana na način da od 141 sjednice Predsjedništva CK SKH koje su se tada trebale održati, na raspolaganje nam stavljeno njih 76, kazao je Pavlović napomenuvši kako su od Državnog arhiva tražili dokumente iz arhivskog fonda CK SKH od 1982. do 1984. godine.

Pavlović je kazao kako po tragovima koji postoje u postojećoj dokumentaciji sjednice su održane ,no nikada nisu stigle do HDA.

“Očigledno je nekome to ipak smetalo, izjave da SDP kao sljednik Saveza komunista Hrvatske nema što skrivati i da je to sve javno, nisu točne”, naglasio je Pavlović dodavši kako je tu dokumentaciju potrebno staviti na uvid javnosti, jer to je bitno za ovaj i cijeli niz paralelnih postupaka u Njemačkoj, a također ima povijesno značenje.

“Ono što je vidljivo nakon pregledavanja dokumenata iz arhiva, je da je postojalo više razina tzv. političke podobnosti gdje je razina političke podobnosti omogućavala pristup određenim dokumentima i informacijama”, rekao je Pavlović.

“Niti svi članova CK SKH, niti svi članovi predsjedništva nisu sudjelovali u svim odlukama. Neke stvari su se dešavale mimo redovnih sjednica, u užem krugu ljudi. Takve stvari jasno nećemo pronaći dokumentirane, no već tragovi o tome, znače vrlo mnogo”, istaknuo je Pavlović.

U optužnici Perkoviću i Mustaču navodi se kako postoji određeni put kako je došlo do naredbe i odluke da se Đureković likvidira. Nigdje nije napisano da je održana sjednica i da je netko dobio nalog – već iz optužnice proizlazi da se radi o neformalnoj razini, kazao je Pavlović.

Sada dobivamo potvrdu da su se i druge odluke donosile na sličan način, to govori da teza u optužnici ima osnovanost, istaknuo je.

Vodeći ljudi tada u bili predsjednici predsjedništva CK SKH ’82. Milka Planinc, sekretar Milutin Baltić, ’83. predsjednik predsjedništva Jure Bilić, sekretar Marijan Kalanj, ’84. predsjednik predsjedništva Josip Vrhovec, naveo je Pavlović.

“U javnosti se pokušava postići da se Đurekovićeva strana dovede do pozicije da se mora braniti – želi se reći da je Đureković bio smeće i da ako ga se ubilo, to se trebalo. Pokušava se nametnuti da se moramo braniti, no mi to više nećemo”, rekao je Pavlović.

Uvid u arhive potpuno jasno postavljaju sliku same Službe državne sigurnosti i razbijaju priču da su se naši ‘domaći dečki’ bili dobri dečki i igrali špijuna i bili salonski momci, a to su na kraju pokazali sudjelovanjem u Domovinskom ratu, a da su zli momci bili u Beogradu, što nije točna slika – to pokazuju dokumenti, navodi Pavlović.

Udba, odnosno Služba državne sigunosti, je bila dobro organizirana, zatvorena organizacija s jasnim razgraničenjima nadležnosti na svim nivoima, naglasio je.

Pitanje je: je li netko od njih ušao u kaznene odgovornosti ili nije, je li sudjelovao u brutalnoj likvidaciji ili nije, to da nije znao, svatko tko je radio u tom sistemu, po onome što se vidi po dokumentaciji, ne može reći, zaključio je Pavlović.

Odvjetnik Pavlović također je istaknuo kako u Hrvatskom državnom arhivu, pa ni u fondu CK SKH nisu našli gradivo nastalo djelovanjem tadašnjeg državnog tijela Komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu Socijalističke Republike Hrvatske kojem je na čelu bio predsjednik Predsjedništva CK SKH iako je iz ostale dokumentacije vidljivo da su stručne službe CK SKH vodile administrativno poslovanje i za Komitete ONO i DSZ te da se službena korespondencija upućivala na adresu CK SKH s napomenom “za Komitet za ONO i DSZ”.

Taj komitet je bio važno tijelo u SRH i bio sastavljen od najviših političkih i vojnih funkcionera, kazao je Pavlović dodavši kako je to tijelo imalo mogućnost uvođenja izvanrednoh stanja na području SRH, kao i mogućnost da u bilo kojem trenutku preuzme ulogu bilom kojeg državnog organa u Hrvatskoj. To je tijelo donosilo vrlo važne odluke, čak važnije od odluka na CK SKH, kao i odluke o likvidacijama političkih protivnika.

Neposredno najznačajniji dijelovi dokumenata iz Srbije su u posjedu Savezne službe bezbednosti koji kažu, navodi Pavlović, kako dokumenti ne postoje jer su “uništeni u bombardovanju Sjeverno-atlantskog pakta”.

Pavlović je kazao kako su izuzetno važni dokumenti koje je prikupio sudac Turudić, a među njima radi se i o pedesetak zapisnika Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Socijalističke Republike Hrvatske. Ti dokumenti su pristigli na sud u Njemačku i čekamo da nam ih sud dostavi, napomenuo je.

Izvor: narod.hr

Te arhive su ključ da sve maske koje su zidali 50ak godina, a još uvijek ih zidaju, padnu kao kruške,... ovako će još uvijek ubice i zločinci orgijati po mjestu i zločina i naslađivati se žrtvama iz prostog razloga što im se dopustilo da ne kažem oprostiloo za sve one godine diktature.

Naravno, glavnina arhive je u Beogradu i ako već neko hoće da se poziva na istinu i pravdu neka je objave,... znamo svi da bi tako pali mnogi mitovi koji se lansiraju iz Begiša, jer ovako je lakše kad se iznose "činjenice na povjerenje".

Uopšteno i nedorečeno pišeš , o koji mitovima se radi??

Ja misloim da nema nijedne vlasti kojanije bila u dosluhu sa UDBAŠIMA , vaša država je stvorena od strane hrvatskih udbaša koji su ubijali,špijunarila i slali u zatvor.

Vaša desnica je daleko više šurovala sa njima nego ovi nesrećnici levičari , ako nije to istina evo tu me pljuni.

bolje pitanje o kojim činjenicama se radi u beogradskim arhivama i zašto ih taje dotični drugovi..., mitovima koji su ispisani da se sotiniziraju Hrvati kao koljači i kreatori masovnih klanja, ubijanja i zatrpavanja, a to što danas po sloveniji isplivavaju kosti i otkrivaju se rudnici prepuni leševa koje su napunili partizani i prekomponovani četnici posao koji je lijepo opisan baš u tim arhivama.
Te masovne grobnice su pola činjenice, ako se tako može reći, premda dovoljno govore, a partizansko-udbaška ili OZNA arhiva je druga polovica.

Ti si opijen također jednim mitom, da su udbaši stvorili hrvatsku državu, morebit su bili u samom vrhu, možda su bili čak i korisni, ali nisu bili tamo gdje se stvarala Hrvatska, a to ti je moj Joe neka čuka, neki rov, neka puška i neki boj, a ne udbaški ublehaš koji je za jednu tenkovsku kolonu koja je pičila prema ZG bila samo vijest na TV, kontaš.
Nas koji smo stvarali, branili i oslobodili Hrvatsku na terenu ti udbaši nisu zanimali, već su sebe spasavali i pokušali amnestirati i naravno lansirali takve mitove da su oni stvorili Hrvatsku. Stvorili su oni qrac. U ratu koji počinje sa kolonom srpskih JNA gardijskih tenkova i četničkih dobrovoljaca na dnevniku TV Beograd nikakav ti udbaš ne treba objašnjavati i palamuditi šta se treba uraditi, već se treba stati pred tu kolonu i jednostavno boriti i obraniti, sve drugo je šuplja priča kukavica koji tu kolonu nisu ni primirisali nego skreirali mitove u kojima su oni neki qrac bili, a bili su upravo to goli qrac.
To što su ih tadašnji hadezeovci pustili i odgodili im suđenje ne znači da im je oprošteno za grijehe i da nisu zločinci i zlotvori, molim lijepo, sve se kad-tad plaća.

Uz to sve, fora je što ti likovi nisu imali gdje, skontali su da je i JNA četnička prćija i da je Milošević velikosrbin, a rado bi se oni podvili pod tada npr. Markovića ili nekog drugog jugovića, ali niko ih nije htio.

... i da, pljuc.

Mit je upravo kod vas jer prosto izmišljaš priču o sataniziranju , jer koliko se ja sećam svako ko je rekao bilo šta o bilo kojem narodu loše išao je u zatvor.

Pokaži ijedan propagadni pafmlet iz SFRJ da seHrvati sataniziraju kao koljači , u smislu da je to država podržavala i širila kao normalnu stvar???

Mislim da ste bili u sličnojj situaciji u kojoj se danas Srbi nalaze.
Kad Srbin počne da srbuje onda mu neko kaže(kao ja naprimer što radim na forumu) da to srbovanje je rezultovalo rušenjem hrvatskih gradova i masovna ubijanja nevinih , odmah Srbi počnu dizati dževu kako ih se satanizira i kako se hoće ceo narod proglasiti zločinačkim , a meni se zalepi etiketa da mrzim svoj spostveni narod samo zato što govorim istinu.

E slično je biloo sa vama u SFRJ , kad neki Hvrat počne o hrvatovati krene pirča o zlim komunstima i tj.zlim o Srbima , naravno da neko im je odmah začepio usta govoreći im da to hrvatovanje je rezultovalo Jasenovcom i drugim masovnim lzočinima nevinih.

Međutim tada je bilo drugačija nego danas jer danas možeš sve u 16 govoriti šta te volja , dok u ono vreme sem nekog ludog pisca ili novinara do čijih se tekstova retko i stizalo kod šire javnosti je bilo priče o tome kako su Hrvati koljački narod , ali da im je država i ceo sistem lepio takvu etiketu je prosto LAŽ jer takvi su išli u zatvor automatski na svim stranama.

A što se tiče Blajburga , to je i opet slično kao i danas , jer sprske nevine žrtve nisu ni blizu bitne kao što su to hrvatske jer su prosto Srbi glavni bili loši momci u sukobu , kao što su ustaše i NDH bili isto loši momci pa tako zločini nad odbeglim ustašama i domobranima nema onu težinu kao što je Jasenovac i ostala stratišta.

I da ne zaboravima , Blajburg nije zločin Srba nad Hrvatima nego ujedinjenih srpskih i hrvatksih komunista nad ustašama , tako da to nije ekskluzivno srpski zločin kao što je to lsučaj u ratovima 90'-ih bilo.

Što se tiče udbe , oni jesu stvorili hrvatsku državu jer su i stvorili i republiku SR Hrvatsku koju su pripremili za otcepljenje jer sasvim je bilo jasno da će se Jugoslavija raspasti čim je donešen ustav 1974 godine.

I 1941 većina hrvatskog kadra je bilo verno kraljevini Jugoslaviji i za bukvalno kratko vreme svi postaše ustaše , a onda 1945 svi okrenuše ćurak naopako.

To je sudbina ovdašnjih naroda , uvek su podanici onoga koji je na vlasti i pretenduje da to čvrsto bude.

A što se tiče tebe , tebi svaka čast borio se kao mali čovek zasvoju zemlju i to je za poštovanje , ali ti vojuješ bitku za neku pravdu gde pravda ne postoji zsto jer jednu stranu smatraš nehrvatskom a drugu patriotskom , hoću reći da ti udbaši nisu manje Hrvati od od stradalih ustaša i hrvatskih emigranata , čak šta više ovi prvi su da nije bilo uticaja antifašističke prošlosti i parzinaske tradicje mogla koštati nikada dobijene nezavinosti.

Zato ti je najbolje da se nesvrstavaš ni najednu stranu i dapoštuješ vrednosti antifašizma bez obzira što su taj antifašizam udbaši zloupotrebili goneći u bijajući neke nevine ljude.

ma dobro Joe, ti gudiš svoju priču, ali daj UDBA arhivu na sunce koja se nalazi u Beogradu pa ćemo lakše pričati šta jeste, a šta nije istina, također šta je mit i lansirana udbaška spika koju su usput rečeno uvaljivali kao pamflete u udžbenike.

Ovako, ti pomalo bezobrazno trolaš temu i bježiš od poente, zašto kriju, cenzuriraju arhive, ako je to tako kao što ti kažeš da jeste????

Čega se plaše, a da, onoga šta piše tamo, uostalom i ove udbaške cenzure i 50godišnje filovanje mozgova nije uspjelo uvjeriti nikoga da su to dobri momci, naprotiv, to je zlo nad zlima, u istoj ravni kao oni koji su napravili Jasenovce, Srebrenice, Bleiburge,... ove-one.

Meni ne imputiraj desnicu ni ljevicu, ja sam veteran i branitelj i imam jedinu privilegiju iz rata da me ta svrstavanja i političke mahinacije, ustvari alibiji za lopovluke ne privlače u smislu da ih favoriziram ili se nedobog učlanjujem.
A udbaški aparat jeste samo čisto zlo, i to što ti uvaljivaš nekom udbašku spiku o njihovom stvaranju Hrvatske je smiješna i jadna, jer eto postoji i arhiva stvaranja RH, srećom koja govori potpuno suprotno i ističe bitno, a to su samo vjerovao ili ne bile poluimprovizirane bitke "malih ljudi", i tu se rješavala sudba Hrvatske, ali ti o ratu znaš također sa TV pa ne kontaš razliku između zbivanja na terenu i vijesti na dnevniku, zato ne trolaj više, ne ponavljajmo se.

Da sumiramo,... jesi li za to da se objave arhive svih strana da ne prodajemo priču jedni drugima?
O tome se radi, ti bi sad tumačio "iz glave" i motomanisao, deder malo zaiskaj udbaških arhiva, samo će ti se kasti...

Naravno da jesam da se otvore svi arhivi , lai to ne ide baš tako , jer ako bi Beograd otrvorio arhive a Hrvatska ne , onda to će samo koristitit za dnevnu politiku.

Moraju otvoriti "svi i sve" , a ti dobro znaš da od toga nema ništa , zato ovi vaši desničari i ostali upiru prst u Beograd samo jer znaju da od otvaranja nema ništa s'obzirom da je živa još gomila špijuna i juavnih ličnosti koje su na sve moguće načine radile za udbu.
Isto je i kod vas.

Za takvo šta treba neverovatna politička volja , a nje nema ni kod vas ni kod nas upravo iz razloga koje sam naveo.

Tako da ovo što ti očekuješ od BG i njegovih arhiva je samo bacanje lopte u drugo dvorište i upravo se time najbolje štite vaši udbaši i saradnici udbe , kojih je jako puno kao i kod nas.

Dalje , moraš znati da je tu u pitanju veliki novac tj.velio bogatstvo koje je bez pomoći udbaša i kod vas i kod nas ne bi niko mogao steći početkom 90' i kasnije.
Tako da taj tajkunsko preduzetnički lobi radi posao da se arhivi ne otvore , a da ne govorim da je još u SFRJ svaki posao državnih firmi na inidrektna način bio povezan sa udbom , jer ne zaboravi da udba nije samo jurila ustaše,baliste i četnike već je bila u svakoj pori društva.

Bez prošlosti, nema budućnosti: Kako su radili UDBA-ši!

Pavković: Zašto se ne istraži i osudi rad bivše Udbe, koja je navodno “korijene” pustila i nakon pobjede u Domovinskome ratu?

Otkako su uhićeni čelnici bivše jugoslavenske i hrvatske zločinačke Udbe Perković i Mustać ne prestaje zanimanje za rad te bivše Brozove organizacije. Nu, malo pomalo razotkriva se njihov način djelovanje, ali zanimljivo je i neshvatljivo da nitko ne odgovara zbog njihove zločinačke aktivnosti u vrijeme komunizma, niti se razotkrivaju imena Udbaša, doušnika i sličnih, iako je velika većina tih koji su ovaj posao (odlično!) radili u komunizmu jednostavno početkom devedesetih nastavila ga raditi i u brojnim hrvatskim policijskim, gospodarskim i inim institucijama. Kao da se nije ništa dogodilo! (Pojeo vuk magare!) Stoga je iznimno zanimljiv članaka Martine Hrupić s naslovom “Agent KOS-a ne smije piti alkohol, treba dobro pamtiti i znati šutjeti” (Jutarnji list, 6. studenoga 2014.) u kojem autorica objašnjava rad Mustačevih i Perkovićevih igrača.

Nakon što pročitate na koji su način djelovali pripadnici zloglasne Udbe i KOS-a, postavlja se pitanje: Što se otada do danas (osim naziva) promijenilo u radu sličnih hrvatskih i inih službi koje djeluje od devedesetih godina naovamo, a u koje su aktivno uključeni i brojni oni koji su bili pripadnici bivše Udbe i KOS-a?

Tako Hrupić u svom članku tvrdi da je tadašnji Odjel XII, bio jedan od najvažnijih grupacija unutar DSZUP-a te da je imao svoje “ljude” koji su radili undercover, odnosno tajno u svakoj bitnoj tvornici ili uredu u zemlji.

Ima li danas u hrvatskim bitnim tvrtkama ili uredima koji tajno rade za određene tajne i druge službe? (Itekako ima!)

Najviši dužnosnici KOS-a i DSZUP-a obučavali su se na Saveznoj centralnoj školi državnog sekretarijata za unutrašnje poslove u Beogradu. Njihova obuka trajala je četiri godine, dok su niži dužnosnici pohađali tzv. Republičku školu ili tečajeve po pojedinim republikama. Zbog nedostatka kvalificiranih agenata regrutirali su se i diplomci s pravnih škola. Poglavito se naglašava škola u Kamenicama, gdje su se obučavali KOS-ovci koji su kasnije trajno radili u policiji. (Mnogi od njih navodno su devedesetih bez provjera prešli na hrvatsku stranu i nastavili gdje su u Brozovim zločinačkim službama stali!). U Kamenicama, tvrdi novinarka Jutarnjeg, postojala su dva smjera – diplomatski i unutrašnji, detektivski rad, nadzor, korištenje radijima i prijemnicima te polaganje vožnje iz svih vrsta vozila. KOS i DSZUP imali su tri vrste suradnika: informante, agente i rezidente. Informanti su trebali biti pouzdani i plaćalo im se od slučaja do slučaja, dok se agente često regrutiralo među režimu neprijateljskim osobama kojima bi moglo prijetiti ne više od pet godina zatvora. Njima se pri regrutaciji obećalo da će ih, ako odrade posao i zadovolje, neće kazneno goniti. Plaćalo im se po ispunjenu zadataka i oni su infiltrirani u opozicijske redove!!!Rezidenti su se odabirali među najlojalnijim članovima stranke i njihov je zadatak bio skupljati informante i prosljeđivati izvještaje svakih 14 dna. Oni su imali “civilne” poslove, dakle bili su zaštićeni i sami često nisu znali za koga rade – KOS ili DSZUP.

Slijedeći i sagledavajući ove primjere, mi ćemo se osvrnuti tek na istaknutije hrvatske branitelje, predsjednike Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, čelnike aktualnog prosvjeda branitelja u Zagrebu, članove Stožera za obranu hrvatskog Grada Vukovara, voditelje određenih portala i slične te samo upitati ono što se i oni već javno pitaju i govore: je li nas prisluškuju nas, je li nam podmeću, je li u naše se redove ubacuju civilne “ugledne” građane… Dakle, rekli bismo, ništa novo i ništa nepoznato. Institucije rade svoj posao!

Zar smo se za to borili?

Autorica ovog teksta dalje objašnjava da su se, prije regrutacije, bivši KOS-ovci i Udbaši (zar ne Perkovići i Mustači?) detaljno provjeravali. Primjerice, informator je morao biti dobar član partije (nije li i danas slično?), ne smije piti alkohol i mora biti u stanju šutjeti, mora imati dobar ugled, znati pisati i čitati te posjedovati izvanredan talent za pamćenje i promatranje.

Za agente u inozemstvu postojala su pak malo drugačija pravila. Oni su primali točne upute što trebaju raditi- upoznati se sa svojim prebivalištem, locirati izbjegličke kampove i kontaktirati pridošlice te doznati sve o njima. Itd., i tako redom.

Također ti ljudi morali su negirati znanje o DSZUP-u i KOS-u, pokušati upoznati stare i neinteligentne emigrante te doći u kontakt sa ženama bez novčanih sredstava, primjerice studencima – navodi autorica Jutarnjeg lista.

No, kako se to točno radilo, morali bi na suđenju u Munchenu razotkriti i navodni zlikovci Mustač i Perković, iako čitajući i pomno analizirajući samo ovaj tekst i malom Ivici sve je jasno. Samo nam nije jasno, što bi također netko trebao objasniti, poglavito hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskoga rata, na koji su se način bez provjera ti silni bivši Udbaši i KOS-ovci početkom devedesetih uvukli u sve pore našeg društva, pa čak i u gospodarstvo, Udruge, športske organizacije, pa i među “babicama” na placu?

Činjenica je također (zar ne Mustači i Perkovići) da su ti stari Udbaši i KOS-ovci odmah namjestili svoje, od rođaka, prijatelja i drugih, od tvrtki, Udruga do policije, (svaka čast izuzecima), a u isto vrijeme “istisnuli” one koji su bili na prvim crtama obrane tijekom hrvatskog Domovinskoga rata.

Stoga, nije ni čudno što jedan Perković izjavljuje, baš kao i neki čelnici tzv. antifašista da su oni stvorili hrvatsku državu, a ne hrvatski branitelji!

Mladen Pavković

Očevi i djeca: Suđenje Josipu Perkoviću (I)

Sa suđenjem Perkoviću što upravo započinje u Muenchenu Hrvatsku zahvaća remisija "udbaškog sindroma", traume koja ima manje veze s represijom zadnjih predratnih godina, pa čak i onima koje su im neposredno prethodile, dakle u razdoblju kad je izvršen zločin čijim se naredbodavcima sudi u Njemačkoj.

Više je to povezano s razdobljem uspostave samostalne hrvatske države. Ista struktura koja je Đurekovića "odradila" standardnom udbaškom procedurom igrala je tada presudnu ulogu. No, političko pitanje koje se tim povodom danas otvara jest - zašto Hrvatska vidno opstruira to suđenje i na koji se način ta udbaška mreža ukopala u tkivo hrvatske demokracije pa sad iskazuje moć, za koju smo, sve do šokantnog trenutka kad je izručenje Perkovića otklonjeno, vjerovali da, zapravo, ne postoji?

To pitanje vrlo je kompleksno, a ima jednostavan, jasan odgovor, samo što se saznanja na kojima se odgovor temelji ne oslanjaju na arhive, koje su većim dijelom oštećene ili razvučene, nego na niz povezanih iskaza i općenito poznatih pojedinosti koje je bilo potrebno desetljećima kolacionirati kako bi se dobila uvjerljiva cjelina. Problem s takvim saznanjima investigativnog novinarstva je što je to tek jedna od istina na medijskom tržištu, koja se namjerno guši politikantskim spinom, dok su historičari i znanstvenici uglavnom nekompetentni za recentno doba, u kojem su se i sami formirali, dok publika ne razumije elementarne stvari jer je sluđena propagandom.

Odavno sam odustao da o tome pišem u publicističkom formatu popularne historiografije ili pamfletistike, odabravši pristup Javiera Cercasa (r. 1962.), po mom sudu najvažnijeg suvremenog europskog pisca. Njegovo djelo "Anatomia de un instante" (2009.) prevedeno kod nas kao "Anatomija jedne pobune trenutka" (Fraktura, 2014.) prati sličan sklop događaja španjolske tranzicije i osujećenog desničarskog udara falangista 1981. godine. Autor u predgovoru kaže da odabire literarni pristup, naraciju, priču jer se samo tako može interpretirati logika zbivanja, dok publicistika s kritičkim pristupom građi nema izgleda, budući da su i sami izvori u velikoj mjeri "u zraku", nešto što se može tek očitovati iz meteo-karte idejnih gibanja… Zato je i izabrao narativnu strategiju "razudbe jednog momenta".

Takav prijelomni moment u ovoj našoj priči ubojstvo je Stjepana Đurekovića u jednoj garaži u naselju na periferiji Muenchena. Tu je bio smješten tiskarski stroj na kojem je Pišta Đureković odštampao pet knjiga potpisanih njegovim imenom, koje apsolutno nije mogao sam napisati jer za to nije imao dovoljno vremena, a ni potrebne kompetencije. U tih pet antijugoslavenskih pamfleta također pisanih u beletrističkoj formi sadržano je previše podataka koji se inače objelodanjuju u podjednako bogatom opusu beogradskog kroničara Udbe Marka Lopušine. Đureković je, dakle, bio jedan Lopušina u outsourceu. Da se sad puno ne bavim razlozima i pojedinostima te operacije (koje sam detaljno rastumačio u prethodnim tekstovima), jer to i nije bitno za ovo današnje ključno političko pitanje, navodim samo zaključak da je ubojstvo izvršeno u području ingerencije lokalnog šefa II odjela Državne bezbjednosti (u Hrvatskoj sigurnosti, SDS), a to je bio Josip Perković. Neposredno prije nego su ga otpremili u Njemačku, u jednom od dugih razgovora koje smo vodili (baveći se osamdesetima, a ne sedamdesetima kad se ubojstvo dogodilo) objasnio mi je da je u bivšoj Jugoslaviji djelovalo dvanaest samostalnih obavještajnih operativa, koji su se samo djelomice koordinirali. Osim hrvatskog SDS-a bilo je još sedam republičkih i pokrajinskih SDB-ova, jedan savezni, zatim inozemna služba, jugoslavenska CIA (SID, kojemu je dugo bio šef i Budimir Lončar), zatim vojna obavještajna OS JNA i vojna Kontraobavještajna služba (KOS), koje su sve raspolagale vlastitom agenturom i samostalno izvodile neke operacije u inozemstvu. Situacija je bila kao tada u novinama - moj prijatelj Boško Crnobrnja koji je radio u "Vjesniku" pričao mi je kako je na prvu vijest o državnom udaru u Nepalu stigao u Katmandu i ondje u hotelu našao drugog lika iz "Večernjeg lista", a zatim Tanjugovca i jednog našeg fotografa - freelancera, tako da je ubrzo pola dopisničkog kora bilo iz Jugoslavije, većinom iz Zagreba (u sličnoj prilici popularni Bole dobio je orden narodnog heroja Filipina, ali to je sasvim druga priča).

S mjesta šefa II uprave Josip je Perković dospio na položaj glavnog šefa Službe na Zrinjevcu 7 u Zagrebu (danas je tu smješteno Ministarstvo vanjskih poslova) i tada, koncem sedamdesetih godina, bio je na ključnom mjestu s kojega se moglo utjecati na smjer događaja prilikom raspada države i osnivanja nove, samostalne Hrvatske. Vrlo je važna činjenica i ta da je u Službi već radio i njegov sin Aleksandar (Saša) Perković, među oko 900 operativaca u tadašnjem sastavu (danas je dvostruko više ljudi u SOE-i!), koji je bio okosnica vlasti u Republici.

Očevi i djeca: Suđenje Josipu Perkoviću (II)

U Srbiji je raspad već bio poodmakao - a ondje je lokalni šef Službe tipovao na Slobu Miloševića. Jovica Stanišić oslanjao se na jednu generalsko-udbašku strukturu ražalovanih rankovićevaca, kojima je idejnu podlogu davao krug Dobrice Ćosića, koji je i sam pao s Lekom, pa je Dobrica postao disident, ali ne osobito žestok, jer mu je još za Titova života dodijeljena na Dedinju jedna vila s bazenom.

Kako su slobisti započeli pohod u Crnu Goru, Vojvodinu i na Kosovo, ukidajući federalne strukture, dok su sjedište saveznog SUP-a i SDB-a okupirali vojnom akcijom, u periferijskim republikama Bivše došlo je do uzbune - ali u komitetima, ne na ulici... U Sloveniji već je odavna postojao "izlazni scenarij", a tu je na čelu parade bio Milan Kučan, šef partije, kojemu je slovenski SDB pružao bezrezervnu podršku, budući da su od 1984, od pada Staneta Dolanca, koji je kao ministar unutrašnjih poslova reflektirao na Titov položaj, slovenski patriotski udbaši prestali slati svoja izvješća u savezni centar. Vodili su diskretno rat protiv vojne službe, objasnio mi je tadašnji šef slovenskog DB-a, jedan fenomenalan lik, i "noga oficira JNA nikad nije kročila u Bazu 24 u Kočevskom rogu". Odatle će Janša poslije zapovijedati u Desetodnevnom ratu za nacionalnu secesiju. Dakle, u Sloveniji i Srbiji bilo je jasno tko komandira, a u Hrvatskoj to je tek trebalo ustanoviti.
Ljudi u Službi su, kaže Perković, prvo nastojali razabrati što govori i što hoće Stipe Šuvar, koji je tu bio najjači komunist i partijski karizmatik. Kako nisu mogli shvatiti ni prvo ni drugo - Stipe je bio sasvim rasuta persona, u političkom smislu, dok je idejno zaostajao jedno sto godina za samim Tuđmanom - ponadali su se kako će vodstvo preuzeti Mika Špiljak. On se tada - 1984. - vratio s najviših funkcija u Beogradu i uživao je velik autoritet među starim komunjarama, predsedamdesetoprvaškim partijašima. No, ubrzo se pokazalo da on nema velike političke ambicije - sina je uvalio na čelo švicarskog holdinga INTERINA, preko kojega je išlo cijelo poslovanje te hrvatske multinacionalke i sav uvoz nafte za Jugoslaviju, a inače je samo zborovao na samoupravnim manifestacijama, pazeći da ne iskoči i previše se ne istakne.

Kad su to vidjeli, čestiti su se bezbjednjaci istinski zabrinuli. Bojali su se, jedno, Miloševića i oluje s Istoka, a drugo, narodnog gnjeva i nezadovoljstva koje se neće moći kontrolirati, pa su već vidjeli kako svojim tijelima ukrasuju kandelabre na Trgu Republike koji se veselo kite o svim novogodišnjim praznicima. Shvatili su, dakle, da nema druge nego da nađu prikladnog lidera za budućnost i izvedu "glajhšaltovanje", tranziciju, koja će biti više nalik onoj iz 1918. nego onoj iz 1945, kad je samo u Zagrebu strijeljano 15.000 ljudi. Osvrnuli su se, dakle, za vođom kojega bi narod mogao prihvatiti... Tu je bila, naravno, Savka, ali Savka je bila socijalistkinja i, osim toga, ozbiljna žena koja nije htjela imati nikakva posla s udbašima koji su je šarafili svih tih godina provedenih u nemilosti. Miko Tripalo nje se, pak, držao jer je ispravno shvaćao kako je puno pametnija i ozbiljnija, pa će ga sačuvati od kompromitacije. Prikrpio im se i stari Bobetko, zatim legendarni partizanski general armije Ivan Rukavina, te svi ostali "proljećarski" lideri.

Sa druge strane imao si Vladu Gotovca, koji je i sam bio socijalist, ali posve neorganiziran lik, zatim Budišu, koji im se činio kao opasni nacionalist, te Ivana Zvonimira Čička, polukomičnog barbuda, koji bi bio pogodniji za revoluciju na Kubi ili ulogu u filmu koji je o tome snimio Woody Allen ("Banans", 1971). Znači, od bilo kakvih disidenata recimo u zabranjenom benignom "Hrvatskom tjedniku" ostali su ti još glazbeni kritičar Zvonimir Berković i povijesni feljtonist "dr" Franjo Tuđman. Berk nije igrao, pa je ostao Franjo. No, od tog generala JNA u penziji, koji je počeo kao unitarist u kabinetu generala Gošnjaka, pa uspio razočarati Bakarića koji mu je namijenio ulogu modernog hrvatskog komunista, tek je trebalo stvoriti lik koji bi se dopao nacionlistima. Oni će, znalo se, determinirati ishod prvih demokratskih izbora. Perković je Tuđmanu pribavio pasoš i operativnu potporu pa ga poslao u Kanadu, gdje je dobio novac, vjerojatno ipak ne od lakovjernih emigranata, nego od same Perkovićeve mreže, u koju nesumnjivo spada i Gojko Šušak. Ista je operacija ponovljena sa Šeksom, koji je također putovao u Australiju. Najbliži suradnik Franjin za političke poslove bio je tada Josip - Đoli Manolić, penzionirani udbaš (otjeran 1971), čovjek najvećeg povjerenja čovjeka najvećeg Titova povjerenja, Ivana - Steve Krajačića, koji je samom Rankoviću namjestio pušku, a Titu Jovanku. Stevo je bio "orgsekretar" u sjeni hrvatske Partije sve do svoje smrti 1986. godine, kao što će Đoli postati "orgsekretar" Tuđmanove partije, kad je od njega dobio politički zadatak da po provinciji osnuje sve podružnice HDZ-a. Nije mu to bilo teško, jer je sličnu misiju obavio još 1942. osnivajući po Hrvatskoj SKOJ, da bi poslije bio prebačen u II odjel Ozne PPK (Protiv pete kolone), službu koja je skupa sa žandaremerijom (KNOJ) bila zadužena za retorziju unutrašnjeg i klasnog neprijatelja (sumarne egzekucije, jamarenje). A prije nego je "otišao u šumu", Đoli je skupa sa Špiljkom vodio organizaciju SKOJ-a u Zagrebu, pa je imao odličan kanal veze sa starim komunjarama, koji su bespogovorno priredili višestranačke izbore čim je Perković našao kandidata i pribavio mu novac za predizbornu promidžbu. Izbore su izgubili amateri iz KPH, koje još od 1971. do te mjere nije nitko shvaćao ozbiljno da su im za šefa postavili nekog Ivicu Račana.

Kad je tako zasnovao državu, Tuđman je za neizbježno vođenje "rata za jugoslavensko nasljeđe" proklamirao doktrinu "pomirenja ustaša i partizana", pa abolirao udbaše koji su ga doveli na vlast. Oprostio im je sve osim činjenice da su ga uzdigli na vlast, pa je odmah kod protivničke, tzv. desne struje, koju je sam formirao pretežno od Hercegovaca, okorjelih nacionalista koji su također većinom radili za Udbu, poput Šuška, ali na nižim položajima konfidenata i agenta-provokatora, naručio političku likvidaciju Perkovića, a zatim i Manolića. Zatim je, po Titovom receptu (Brijunski plenum!) likvidarao likvidatore, pošto je u pripremi imao treću, stožernu, "tehnokratsku" struju "geldhabera", lovaša, pretvorbenih oligarha, koji su preuzeli ekonomiju i marginalizirali sve te žicare, koji su još neko vrijeme kontrolirali jedino podzemlje.

Račan nije podupirao ni jedne ni druge ni treće, ali im nije ni smetao, ali je uto za predsjednika izabran Mesić, koji je rehabilitirao Perkovića i njegove pretvorio u svoju "opričninu". Umjesto staroga Jose, doveo je na Pantovčak mladoga Sašu, koji je prethodno bio šef operative hrvatske tajne policije (druga pozicija u Službi). Zahvaljujući svojim ustavnim ovlastima i ucjenjivačkom političkom potencijalu, Mesić ga je nametnuo za koordinatora svih hrvatskih obavještajnih agencija (kojih ipak ima manje nego u titovska vremena), a Saša je na tom položaju ostao do danas, već u trećem predsjedničkom mandatu, dakle i na Predsjedničkom dvoru Ive Josipovića. I sad, kad se advokat Gizele Đureković, udovice pokojnoga Stjepana, kojoj je sud dopustio da se kao sutužiteljica pridruži progonu njemačkog Državnog odvjetništva, čudi i zgraža što je dokumentacija koju je poslala Hrvatska do nerazumljivosti počarana flomasterom, pa se ne može razabrati identitet počinitelja i naručitelja te zapovjedni lanac za ovu likvidaciju, valja mu samo objasniti - pa neće valjda sin inkriminirati rođenog oca ili one koje su mu pomagali, zapovijedali, i koji mu možda još mogu pružiti neku zaštitu, ako su sačuvali kakvu poziciju, a bit će da jesu?

Činjenica da je Hrvatska zbog Perkovića i njegova tadašnjeg šefa Zdravka Mustača, kojemu se također sudi u Muenchenu, bila spremna raskinuti odnose s Europskom unijom te da se dovela u diplomatsku izolaciju i praktično zaledila diplomatske relacije s Njemačkom, priprema nas da prihvatimo saznanje da naša država polukrivotvorenjem četrdeset godina stare dokumentacije opstruira ovo suđenje, a pritom nas jedino tješi uvjerenje da BND raspolaže originalima, budući da je od prvoga dana hrvatske demokracije, Đoli Manolić (kako mi je sam rekao) njihovom predstavniku, doktoru tom i tom - zaboravio sam mu prezime - "pružao uvjete za nesmetan rad...". Đoli i Perković, naime, nikad nisu bili isto, naprotiv, to su bile dvije struje koje su se uzajamno potkopavale, a Manolićeva je kao i on sam već gotovo pola stoljeća u, doduše vrlo aktivnoj mirovini. Nedavno je, u 92. godini, Đoli vadio novu vozačku dozvolu i silno se ražestio kad mu je nisu htjeli produžiti na deset godina... Što znači da su svi ovi podzemni fenomeni tvoreni od prilično trajnog materijala, ali već je i s ovim suđenjem u Muenchenu postalo očito - neće baš ni Udba vječno. Sudbina operativaca nije tu toliko bitna, ključni su zapovjedna vertikala i političko pokroviteljstvo, koje će prije nego proces bude dovršen nesumnjivo postati potpuno transparentno, u skladu s uzusima superiornog njemačkog pravosuđa. Ono se, vidi se već, fokusiralo upravo na te bitne aspekte slučaja.

Neće biti teško dokazati da je Perković organizirao likvidaciju, a zatim će se razotkriti partijska više veza. Tad će letjeti perje!

http://www.ardmediathek.de/tv/Reportage ... tId=799280

Njemački titlovi.

Tko se imalo bavio ovom problematikom neće saznati mnogo toga novog.

NASTAVAK SUĐENJA DJELATNICIMA KOMUNISTIČKE TAJNE SLUŽBE

Pročitan zapis Stjepana Đurekovića u kojem spominje i Franju Tuđmana

http://narod.hr/eu/procitan-zapis-stjep ... u-tudmana/

Bože Vukušić svjedoči na suđenju Perkoviću: Sve ću otkriti, a onda nek Bog pomogne Ivi Josipoviću

Bože Vukušić svjedoči na suđenju Perkoviću: Sve ću otkriti, a onda nek Bog pomogne Ivi Josipoviću
U Munchenu počinje svjedočenje Bože Vukušića, jednoga od ključnih svjedoka protiv Josipa Perkovića: “Otkrit ću što su radili Nobilo, Saša Perković, Mladen Bajić, Ivo Josipović i drugi da zaštite udbaše Perkovića i Mustača!”

1) Izreći ću brojne nove spoznaje o proceduri odobravanja i izdavanja naloga za likvidacije hrvatskih emigranata, posebice o ulozi najviših državnih i partijskih dužnosnika u svemu tome. Naravno, otkrio sam i neke nove vrlo važne podatke o samome slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića. Više o svemu moći ćete saznati nakon moga svjedočenja 13., 14. i 26. siječnja. Uz ostalo, prikupio sam dosta materijala iz Nobilova profesionalnoga i privatnoga života

2) Nobilo izgleda još uvijek nije shvatio da se promijenilo vrijeme u kojemu su Udba i osobe poput njega bili gospodari života i smrti. Čak ga ni sudbina Perkovića i Mustača nije potaknula na razmišljanja da neke stvari više nisu onakve kakve su bili nekada i da on i njegovi štićenici nisu više nedodirljivi

3) Otvoreno je pitanje tko financira preskupu obranu Josipa Perkovića i Zdravka Mustača koji su rekli da nemaju imovine, a država energično demantirala da to čini ona. Neke procjene ukupnih troškova obrane barataju svotom većom od pola milijuna eura po okrivljeniku. Postoje informacije koje govore o tome da navodno neki tajkuni i gospodarstvenici dobrovoljno ili “dobrovoljno” daju novčane priloge za obranu Perkovića i Mustača, pa čak i neka državna poduzeća

4) Ako obavještajno podzemlje postoji i ako ga se može tako nazvati, s obzirom na sve što sam iznio u ovome razgovoru, središte mu je u Josipovićevu uredu na Pantovčaku i s njim upravlja Josipović uz pomoć Saše Perkovića. A ja sve što radim, radim otvoreno i javno. Josipović proglašava paraobavještajnim radom svaku djelatnost koju nisu odobrili Centralni komitet i Partija i tako pokazuje dio komunističkoga nasljeđa od svoga oca Ante koji je bio predsjednik partijske ideološke komisije u onim teškim vremenima odmah nakon gušenja hrvatskog proljeća

5) Suđenje bivšim čelnicima VSOA-e, generalima Grdiću i Preostu, proglašeno je tajnim, navodno upravo zato da bi se prikrila povezanost Grdića u tim aktivnostima sa Sašom Perkovićem, pa i samim predsjednikom države Ivom Josipovićem. Grdić i njegova ekipa “otuđili su ” najmanje pet milijuna kuna, a navodno je dio toga novca redovito mjesečno završavao i na Pantovčaku

U procesu protiv bivših čelnika jugoslavenske Udbe u Münchenu, kojima se sudi za okrutno ubojstvo hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića, uskoro ćete se pojaviti u ulozi svjedoka, što se s posebnim zanimanjem očekuje. Naime, obrana optuženih svako malo Vas predstavlja kao jednoga od važnijih svjedoka. Zašto ste Vi važan svjedok protiv Perkovića i Mustača?

Od okončanja suđenja Krunoslavu Pratesu 2008. godine pa do početka prošle, 2014. godine dao sam petnaestak izjava njemačkome redarstvu o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata na području Njemačke. U njima ima dosta novosti u odnosu na moje svjedočenje na suđenju Pratesu. Također, pronašao sam brojne nove dokumente i dostavio ih njemačkome pravosuđu, a i posredovao sam da se pred njemačkim sudom pojave novi važni svjedoci. Optužnica protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača značajno se temelji na rezultatima tih mojih aktivnosti pa je to vjerojatno i razlog što je odvjetnik Anto Nobilo promijenio retoriku i prestao me u javnosti proglašavati nekompetentnim za taj posao.

Što možemo očekivati u Vašemu iskazu pred njemačkim sudom?

Brojne nove spoznaje o proceduri odobravanja i izdavanja naloga za likvidacije hrvatskih emigranata, posebice o ulozi najviših državnih i partijskih dužnosnika u svemu tome. Naravno, otkrio sam i neke nove vrlo važne podatke o samome slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića. Više o svemu moći ćete saznati nakon moga svjedočenja 13., 14. i 26. siječnja ove godine pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu.

Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo više puta pokušao Vas je diskreditirati. Rekao je da ste suradnik njemačkoga tužiteljstva i slično. Kako to komentirate?

Na taj način pokušava nadoknaditi nedostatak argumenata za činjenično osporavanje moga iskaza.

U nedavnome intervjuu Večernjem listu odvjetnik Nobilo naglasio ja da je u njegovu uredu najveća hrpa papira Sindičićev dosje, a odmah iza toga dosje Bože Vukušića. To znači da vas dvojicu smatra ključnim svjedocima čije će iskaze svim silama pokušati osporiti i obezvrijediti. Jeste li spremni na to i što se može očekivati od Nobila?

Kad je Udba u pitanju, spreman sam na sve. Međutim, takav njihov odnos ne samo da me ne će pokolebati nego predstavlja još veću stimulaciju za moja istraživanja. Nobilo izgleda još uvijek nije shvatio da se promijenilo vrijeme u kojemu su Udba i osobe poput njega bili gospodari života i smrti. Čak ga ni sudbina Perkovića i Mustača nije potaknula na razmišljanja da neke stvari više nisu onakve kakve su bile nekada i da on i njegovi štićenici nisu više nedodirljivi. Evo, upravo nakon te Nobilove izjave u Večernjem listu javili su mi se neki ljudi s raznim materijalima o njemu.

Možete li reći o čemu se konkretno radi?

Ima dosta toga, i iz njegova profesionalnoga i iz privatnoga života. Najvažnijima, zbog dubioza koje postoje oko financiranja njemačkih odvjetnika Perkovića i Mustača, čine mi se dokumenti o poslovanju njegova odvjetničkoga ureda, o tome kako je naplaćivao odvjetničke usluge. Troškovi su obrane golemi, a u javnost su izišli dokumenti iz kojih proizlazi da su Perković i Mustač bez ikakve imovine osim mirovina koje primaju. Vlada RH navodno je odbila njihovo plaćanje. Postavlja se pitanje tko onda plaća najskuplje hrvatske i njemačke odvjetnike

Otkud vam podatci o Nobilu?

Recimo tako – od “dobrih ljudi”. Šalim se, ali istina je da je ljudima dosta Nobilove bahatosti potpomognute nekim proudbaški orijentiranim novinarima koji tu bahatost gotovo svakodnevno potpomažu i potenciraju pravdajući to navodnim interesom javnosti za karijeru uspješnoga i bogatoga odvjetnika. Stvarni podatci koje dobivam ukazuju na nešto sasvim drugo. Primjerice, dok je Nobilo bio aktivan kao odvjetnik u Haagu, iz raznih razloga nadziran je s više strana. Kažu mi da se tu svašta moglo doznati – od kriminala u poslovanju do nekih perverzija iz njegova osobnoga života.

I to ćete iznijeti na suđenju u Münchenu?

Nisam siguran hoće li uopće koga u Münchenu zanimati podatci koji diskreditiraju Nobila kao odvjetnika, kao što njega zanima diskreditacija pojedinih svjedoka u postupku, pa i diskreditacija same žrtve, Stjepana Đurekovića, čije je ubojstvo predmet suđenja. No, bude li me tko o tome pitao ili potezao za jezik, naravno da ću reći sve što znam.

Imate li nekih podataka o stvarnim financijerima Perkovićeve i Mustačeve obrane?

Novinar Željko Peratović mjesecima je pokušavao utvrditi financira li država putem Vlade RH, MUP-a ili SOA-e obranu Perkovića i Mustača i sve te institucije to su energično demantirale. Ostalo je otvoreno pitanje na koje nije bilo odgovora: događa li se državno financiranje putem nekoga od trgovačkih društava u vlasništvu države ili, posebno, putem nekoga trgovačkog društva koje kontroliraju tajne službe. Već mjesecima o toj temi nije moguće doznati baš ništa iako su i Nobilo i odvjetnica Lidija Horvat, koja brani Mustača, jedno vrijeme u medijima najavljivali tužbe protiv države. U posljednje vrijeme kolaju glasine da je u angažiranje njemačkih odvjetnika izravno uključen Saša Perković, Josipov sin i savjetnik za unutarnju politiku i državnu sigurnost trenutačnoga predsjednika države Ive Josipovića. Ako je točno da je Saša Perković osobno angažirao njemačke odvjetnike, otvara se pitanje odakle Saši Perkoviću toliki novac jer ne treba zaboraviti da svako sudsko ročište, bez troškova putovanja, istraživanja, prijevoda i drugih sporednih troškova, stoji najmanje pet, šest tisuća eura. Čak i konzervativne procjene ukupnih troškova obrane barataju brojkom od više od pola milijuna eura po okrivljeniku. U ovo se uklapaju i informacije koje govore o tome da navodno neki tajkuni i gospodarstvenici dobrovoljno ili “dobrovoljno” daju novčane priloge za obranu Perkovića i Mustača.

Nedavno ste se požalili saborskome Vijeću za građanski nadzor tajnih službi protiv Saše Perkovića.

Da, nakon što sam još jednom dobio informaciju da se u tim krugovima spominjala mogućnost moje fizičke likvidacije, a povezano s mojim svjedočenjem u Münchenu.

To bi značilo da predsjednik Josipović nije bio u pravu kad je tvrdio da njegov savjetnik Saša Perković nije u sukobu interesa i da se on ne koristi svojom funkcijom kako bi pomogao ocu Josipu.

Naravno da Josipović nije u pravu. Saša Perković već je godinama izravno uključen u opstruiranje istrage i suđenja u Münchenu, pa i tako što je na potpuno ilegalan način pokušavao pribaviti podatke kojima bi se diskreditirali svjedoci protiv njegova oca Josipa. Do te se mjere upetljavao da je i putem zajedničkih poznanika Gizele Đureković i svoje punice Emire Prusac, majke svoje supruge Lejle, slao diskretne poruke, vjerojatno s namjerom da gospođu Gizelu nagovori na povlačenje iz slučaja. Pa možete pretpostaviti na što je sve drugo bio spreman kad je i vlastitu punicu, stariju ženu, angažirao na opstrukciji slučaja.

Ne znači da predsjednik Josipović zna i odobrava takvu aktivnost svoga savjetnika.

Možda bih u to povjerovao kad mi ne bi bilo poznato da Saša Perković u najužim krugovima uvjerava svoje suradnike kako će predsjednik Josipović “nakon pobjede na izborima izgladiti odnose s Nijemcima”, i to, tvrdi Saša, “uz pomoć Amerikanaca”. Dakle, njih dvojica raspravljaju o toj problematici i Saša Perković očigledno sa znanjem i odobrenjem predsjednika Josipovića radi to što radi.

Očekujete li pitanja i prvooptuženoga Josipa Perkovića?

To je Perkovićevo pravo, kao i Mustačevo, i njihova je osobna stvar hoće li ga iskoristiti. Nemam nikakvih problema odgovoriti na bilo koje njihovo pitanje.

Vjerojatno Vam je poznato što su sve dosad poduzimali Perković i njegov odvjetnik Nobilo da ne dođe do izručenja kao i što su sve pokušavali nakon izručenja te tijekom samoga suđenja. Dobar dio toga poznat je i javnosti. Postoji li dio njihovih aktivnosti koje nisu poznate javnosti i koje to?

Već smo mnogo toga doznali o nevjerojatnim pokušajima opstrukcije rada njemačkog pravosuđa i suradnje s Europskom unijom. Međutim, moglo bi biti još dosta iznenađenja oko toga. Iz dvaju sam izvora doznao da su Dorh pod vodstvom Mladena Bajića i dijelovi policije, navodno u suradnji sa Sašom Perkovićem i Antom Nobilom, čak radili na montiranju kaznenih postupaka protiv nekih svjedoka da bi ih zastrašili i potakli na povlačenje izjava koje su dali o djelovanju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

Ili, ono što je javnosti nepoznato, a moglo je imati ključnu ulogu kod izručenja Zdravka Mustača Njemačkoj: prije nekoga vremena, u doba pred ulazak Hrvatske u EU, gospođa Gizela Đureković završila je desetak dana na traumatologiji s ozljedama glave i teškim potresom mozga nakon što ju je netko, vjerojatno “slučajno”, gurnuo na tramvajskoj stanici u središtu Zagreba dok je sasvim mirno i izvan svake gužve čekala tramvaj. Naravno, počinitelj ili počinitelji do danas su ostali nepoznati.

Je li se odvjetnik Nobilo doista sreo sa svjedokom Vinkom Sindičićem, o čemu je svojedobno kazivao da je on promijenio optužujući iskaz i mahao njegovom novom izjavom?

Pretpostavljam da će se Sindičić pojaviti kao svjedok na suđenju u Münchenu i da ćemo doznati izravno od njega što se sve zbivalo oko te njegove izjave te da će istina o tim navodnim susretima Sindičića i Nobila mnogo više štetiti nego koristiti Perkovićevoj obrani.

Jesu li pokušali utjecati na Vas, pored ovih prijetnji koje ste prijavili saborskom Vijeću za građanski nadzor tajnih službi?

Stalno je bilo pokušaja da mi se onemogući ili barem oteža rad. Najozbiljniji pokušaj dogodio se u Splitu gdje je Mladen Bajić još dok je tamo bio županijski državni odvjetnik, na osnovi izjava Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, protiv mene podigao optužnicu zbog navodnoga organiziranja otmica dvojice udbaša. Na kraju je i sam predsjednik države Ivo Josipović javno zatražio ubrzavanje moga procesuiranja. Time su htjeli preduhitriti ovo što se sada događa u Münchenu. U to vrijeme dobio sam informaciju da se je u cijeli slučaj na ilegalan način uplela i Vojna sigurnosno obavještajna služba (VSOA) i to tako što je iz tzv. crnoga fonda financirala neke obavještajne aktivnosti protiv mene. Tada je na čelu VSOA-e bio Darko Grdić, tazbinski povezan s Josipom Perkovićem (op.ur.: Grdić je oženio kćer Perkovićeva brata koji živi u Našicama), kojemu se upravo sudi zbog pronevjere novca VSOA-e. Suđenje pred Županijskim sudom u Zagrebu proglašeno je tajnim, navodno upravo zato da bi se prikrila povezanost Grdića u tim aktivnostima sa Sašom Perkovićem, pa i samim predsjednikom države Ivom Josipovićem. Grdić i njegova ekipa “otuđili su ” najmanje pet milijuna kuna, a navodno je dio tog novca redovito mjesečno završavao i na Pantovčaku.

Kako ocjenjujete dosadašnji tijek suđenja Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj?

Potpuno u skladu s njemačkim zakonima i sudskom praksom. Predsjednik sudskoga vijeća suvereno vodi glavnu raspravu s podjednakom distancom prema državnome odvjetniku i obrani. Jedino je na početku Nobilo malo iskakao dok nije shvatio da svojim pomalo šarlatanskim nastupom ne može nikoga impresionirati.

Osim Vas i Vinka Sindičića, koje obrana smatra važnima, najvažniji im je bio Krunoslav Prates. On je potpuno promijenio iskaz u odnosu na onaj koji je dao ranije kada je osuđen na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u likvidaciji Stjepana Đurekovića. Jesu li ga na promjenu nagovorili odvjetnici Nobilo i drugi? Je li obrana time postigla ono što je željela?

Pretpostavljam da je to napravio u dogovoru s obranom. Siguran sam da nije uspio uvjeriti sudsko vijeće u svoju novu priču, pa, kako mu to nije pošlo za rukom, može se očekivati kako će taj njegov pokušaj biti kontraproduktivan i za njega i za Perkovića i Mustača. Logično je da će takva nesuvisla promjena iskaza samo učvrstiti sudsko vijeće u uvjerenju da je prijašnji Pratesov iskaz, kojim teško tereti Perkovića, a posredno i Mustača, bio istinit.

U već spomenutome intervjuu, odvjetnik Nobilo govori o porijeklu svoga poznanstva s Josipom Perkovićem. Ono datira iz doba suđenja Andriji Artukoviću kada je Nobilo bio komunistički tužitelj. Odvjetnik priča da mu je Perković pripremio i skrivenoga čuvao ključnoga svjedoka Bajru Avdića. Dugo godina poslije, povjesničar Ivo Goldstein javno je rekao da je to bio lažni svjedok. Što znate o tomu?

Bajro Avdić bio je suradnik bosansko-hercegovačke Udbe, točnije Centra SDB-a u Goraždu. Pseudonim mu je bio “Molunt”. Kao takav doveden je u Zagreb da lažno svjedoči protiv Andrije Artukovića, a za to su ga zajedno preparirali Josip Perković i Anto Nobilo. Ivo Goldstein rekao je 29. studenoga 2010. u televizijskoj emisiji “Markov trg” OTV-a da Bajrić, Perković i Nobilo nisu samo izmislili opis događaja u kojem je Artuković navodno sudjelovao, nego i sam događaj. Radi se nekakvome navodnom sukobu pripadnika ustaške vojske i partizana u okolici Samobora, za koji je Ivo Goldstein ustvrdio da se nikada nije dogodio. Iz drugoga mi je izvora poznato da je Nobilo još u vrijeme pripremanja suđenja Artukoviću znao da je taj događaj izmišljen i da ga je na to već tada upozorio i Josip Boljkovac, dobar prijatelj Nobilova oca.

Nobilo kaže da je Perković imao velike zasluge za prvi Opći sabor HDZ-a jer je pustio sve emigrante da dođu na taj skup, zatim da je Perković bio meta KOS-ove akcije Labrador, pa tako sve do danas, da je Perković žrtva i čovjek kojega je Hrvatska trebala štititi, a ne ga, kako kaže, izručiti stranim gospodarima. Zaslužuje li doista Perković takvu percepciju u odnosu na sve što je radio i u Jugoslaviji i u samostalnoj hrvatskoj državi?

Krimeni zbog kojih se Perkoviću sudi u Münchenu dogodili su se znatno prije događaja koje navodite. Premda se ne slažem s pozitivnom percepcijom koju neki žele nametnuti o njemu, u načelu nemam ništa protiv da bude pozitivno tretiran za neko dobro djelo ako ga je stvarno napravio, kao što treba odgovarati i za brojna nedjela za koja ga se tereti.

Završnica je predsjedničkih izbora. Predsjednički kandidat Ivo Josipović, na prigovore protukandidata, da je i sam nanio štetu Hrvatskoj štiteći Perkovića famoznim lex Perković, odgovara da je on djelovao suprotno, dakle kritizirao Milanovićevu Vladu. Što znate o držanju Ive Josipovića u tome slučaju?

Dovoljno je prolistati tadašnje novine i vidjeti što je Josipović izjavljivao o mogućem izručenju Perkovića njemačkome pravosuđu. Josipović je bio izričito protiv izručenja te je tvrdio da se Perkovića ne smije izručiti čak da “lex Perković” i ne bude donesen. Josipović je rezerve prema “lex Perkoviću” počeo iznositi tek kad je postalo jasno da Europska unija ne će olako prijeći preko prijevare pripremljene u Zagrebu, ali i dalje uz napomenu da se Perkovića ne treba i ne smije izručiti. Znači, njegov stav po tom pitanju bio je još gori od stava Milanovićeve vlade.

Predsjednik Josipović više je puta izjavio da u Hrvatskoj postoji “obavještajno podzemlje”. I Vas je svrstao među pripadnike obavještajnog podzemlja koje stalno djeluje protiv njega.

Ako obavještajno podzemlje postoji i ako ga se može tako nazvati, s obzirom na sve što sam iznio u ovom razgovoru, središte mu je u Josipovićevu uredu na Pantovčaku i s njim upravlja Josipović uz pomoć Saše Perkovića. Ja sve što radim, radim otvoreno i javno. Moji interesi i ciljevi poznati su javnosti, o njima pišem u novinskim člancima i knjigama, a o rezultatima svojih istraživanja javno svjedočim pred sudom u Njemačkoj. Mislim da Josipović proglašava nedopuštenim paraobavještajnim radom svaku djelatnost koju nisu odobrili Centralni komitet i Partija i tako pokazuje dio komunističkog nasljeđa od svoga oca Ante koji je bio predsjednik partijske ideološke komisije u onim teškim vremenima odmah nakon gušenja hrvatskog proljeća.

Ivica Marijačić/Hrvatski list

Sumnjam da će mu sudac dozvoliti da o tome priča. Osim ako to mudro ne upakuje oko Đurekovića. Mora se unaprijed pripremiti i pomno birati riječi da dobije megafon.

Kakav megafon? Zar ijedan od najčitanijih/najgledanijih medija u Hrvatskoj izvješćuje o tom suđenju, osim povremenih spinova poput razglašavanja Nobilovih teza o suradnji postnacističkih tajnih službi protiv naroda i narodnosti Jugoslavije i njihova samoupravnog socijalizma u suradnji s domaćim izdajnicima izbjeglim iz antifašističkog raja.