HercegBosna.org

panteri · **Pridružen/a:** 16 sij 2014, 00:38 **Postovi:** 1153

Meni je u Jasenovcu stradalo 7 clanova porodice,jbg djed mi je bio na pogresnoj strani u tom trenutku.I u zbjegu kod Orahove zarobili ih i odveli u Jasenovac.Niko se nije vratio.Sreca veci dio porodice je izbjegao na Kerkeze i tako su prezivjeli.
Veliki dio sela je bio na drugoj strani.

Gdje imaju ti spiskovi,da vidim imaju li moji na njima.

Tulkas · **Pridružen/a:** 03 svi 2009, 13:56 **Postovi:** 9900

panteri je napisao/la:

Meni je u Jasenovcu stradalo 7 clanova porodice,jbg djed mi je bio na pogresnoj strani u tom trenutku.I u zbjegu kod Orahove zarobili ih i odveli u Jasenovac.Niko se nije vratio.Sreca veci dio porodice je izbjegao na Kerkeze i tako su prezivjeli.
Veliki dio sela je bio na drugoj strani.

Gdje imaju ti spiskovi,da vidim imaju li moji na njima.

U spomen parku...
sva imena za koje je dokazano
imas na netu raznih spiskova gdje je pobacano sve sto je moguce
pa i ustase i domobrani ne bi li nabacili do blesavih 700.000

panteri · **Pridružen/a:** 16 sij 2014, 00:38 **Postovi:** 1153

Tulkas je napisao/la:

panteri je napisao/la:

Meni je u Jasenovcu stradalo 7 clanova porodice,jbg djed mi je bio na pogresnoj strani u tom trenutku.I u zbjegu kod Orahove zarobili ih i odveli u Jasenovac.Niko se nije vratio.Sreca veci dio porodice je izbjegao na Kerkeze i tako su prezivjeli.
Veliki dio sela je bio na drugoj strani.

Gdje imaju ti spiskovi,da vidim imaju li moji na njima.

U spomen parku...
sva imena za koje je dokazano
imas na netu raznih spiskova gdje je pobacano sve sto je moguce
pa i ustase i domobrani ne bi li nabacili do blesavih 700.000

Ne ulazim ja u te brojke.Bilo 70.000,150 hiljada ili 700 hiljada,to je stravicno.Nikada nisam bio u tom Jasenovcu ili Gradini,ali volio bih makar pronaci imena svojih sedmoro blizih predaka,ako uopste imaju tu.Moj otac je rodjen u zbjegu,krajem 1941.godine.Bjezalo se i od cetnika i od ustasa,i od ovih lokalnih neistomisljenika,ma Bog zna.
Jedan mi je djed bio u partizanima,a drugi na drugoj strani-on je sredinom 1943.godine zarobljen i pod silom se pridruzio partizanima.Ne samovoljno,ali imao je srece sto ga nisu ubili.Bio dobar kuvar,tako kazu. :zubati

barry · **Pridružen/a:** 04 srp 2015, 08:44 **Postovi:** 18

Nema mi ništa gadljivije nego kad Hrvat napiše da sere na Ustaški Pokret.
Ma kako to majke ti? Najčišćiji i najbolji pokret ikada, di bi vi ošli u prvoj Jugi da vam je ubijen otac kao Maksu Luburiću?
Pustite ove likove preko Drine koji seru o ustaškim progonima srba, ti srbi nemaju veze sa njima, to su vlasi koji su projektom Načertanije u prvoj Jugi pretvoreni u srbe.
Srbi malo slave svoju Srbiju u WW1 kad su pobjedili AU i malo slave" srbe" partizane s ove strane Drine zaboravljajuci da su srbi s ove strane Drine u WW1 bili na strani AU i da njihova Srbija uopće nije sudjelovala u WW2.
Hrvatska povijesna granica je Drina, to ne može nitko i ništa promijeniti

barry · **Pridružen/a:** 04 srp 2015, 08:44 **Postovi:** 18

U Jadovnu Srbi kažu da je pobijeno 30 000 ljudi, btw jama je takva da u nju može maksimalno stati 4 000 ljudi a istraživači jedino što su našli su ostaci 2 životinje.
S druge strane Slovenija je prepuna jama Hrvata, njih 120 000 leži tamo...pa eno slovenci su bili izbezumljeni kad su našli kosti nekih curica.

yayo · **Pridružen/a:** 17 tra 2015, 20:31 **Postovi:** 924

U Jasenovcu su ustaše pobile ništa više od 7000 ljudi. Sve ostalo je laž. Kasnije nakon WW2 su komunisti nastavili ubijati u Jasenovcu.

barry · **Pridružen/a:** 04 srp 2015, 08:44 **Postovi:** 18

DzoniBG je napisao/la:

Inkvizitor je napisao/la:

ja spinujem.

pa ti spinuješ i ništa drugo ne radiš.

ja navodim fakte a ti neke mudro teorije koje nemaju veze sa pričom.

Ako postoji opravdanje za četnike da su paktirali sa Talijanima iz nužde onda isto opravdanje postoji za ustaše..

Gola nužda gola..pa nisu valljda željeli Talijane i iz ljubavi im dali otoke i priobalje i time riskirali propast pokreta u Dalamciji i osudu iz drugih hrvatskih krajeva.

jedino ako nije u pitanju ona srpska..nama je Srbime sve dopušteno a drugima nije ništa.

Nikava paralela ne postoji između Staljina i njegovog odnosa sa Hitlerom, to je politika država i laviranje, taktiziranje, sa vozanjem četnika u tallijanskim kamionima na klanje a tobože antifašist

nemaš odgovora na jednostavno pitanje..što ima radit četnik antifašist u fašističkom kamionu a nije zarobljen

Da imaš dao bi ga..

Pa osudi onda ustase, nemoj da ih branis koliko mozes...

Nije to bilo samo iz nuzde, ceo pokret, Pavelic i ekipa su se porodili u Italiji... ako su vec bili protiv juge, nisu morali da preuzmu fasisticka znamenja, zakone, ideologiju, pozdrave... da bi im posle bisere jadranske obale prepustili na pladnju... ako mislis da je to sve bila nuzda, i jedini izbor... diskusija vise nema smisla...

Ja sam dosta kritican o dosta stvari sto su cetke radile... od klimoglava Englezima koje uopste nije brigalo koliko ce Srba izginuti, preko Moljevicevih teorija o Homogenoj Srbiji, zlocina u Foci, Rami, delovima Hrvatske... i pored ocajnih okolnosti u kojima su se Srbi tada nalazili, to nije smelo da se radi, i za to su krivi...

To opet ne znaci da je ispravna tvrdnja da su oni fasisti, a posto su Srbi gro bili monarhisti, onda izvesti zakljucak da su Srbi u globalu bili fasisti... to ne valja nista... sluzi za skretanje paznje sta je ono sto je predstavljala NDH, i sta je radila Srbima i Jevrejima ta marionetska drzava...

Mene nervira najviše kod nas Hrvata kad se mi vama Srbima opravdavamo za to što smo "fašisti" a vi "antifašisti".
Kad vam naši pokušavaju objasniti da su i četnici fašisti a ne "antifašisti".
S druge strane vi srbi dan danas s hrvatskim ljevičarima iz ove Perecije ste aktivni, serete o anti-imperijalizmu, zlom zapadu itd i veličate partizane.
Pa eto mišljenje vas srpskih nacionalista i Srećka Horvata je slično.
Lijepo priznajte da ste prešli u partizane 1945, dok su domobrani i njihove obitelji ubijani kao psi. Svaki Hrvat ima nekog ubijenog, dok vi širite te zavjere.

Komunističke svinje su prije WW2 pobile 20 miliona ljudi, Tito je želio osloboditi Dražu i surađivali su u početku četnici i partizani. To je svima jasno.

Što se tiče fašizma radije bi se borio za njemačku protiv prljavih engleza kao imperijaista, francuza,USA i komunista.
Englezi su tek nakon WW1 ukinuli zakon prema kojem su mogli loviti aboridzine kao životinje.
Takve bi trebao poštovati? Ili francuske kukavice
Trebao bi slaviti komuniste? Objasni mi to
Njemačka nikad nije bila imperijalističa država, a to što nam ispiru mozak je drugi par opanaka.

lider30

barry je napisao/la:

Nema mi ništa gadljivije nego kad Hrvat napiše da sere na Ustaški Pokret.
Ma kako to majke ti? Najčišćiji i najbolji pokret ikada, di bi vi ošli u prvoj Jugi da vam je ubijen otac kao Maksu Luburiću?
Pustite ove likove preko Drine koji seru o ustaškim progonima srba, ti srbi nemaju veze sa njima, to su vlasi koji su projektom Načertanije u prvoj Jugi pretvoreni u srbe.
Srbi malo slave svoju Srbiju u WW1 kad su pobjedili AU i malo slave" srbe" partizane s ove strane Drine zaboravljajuci da su srbi s ove strane Drine u WW1 bili na strani AU i da njihova Srbija uopće nije sudjelovala u WW2.
Hrvatska povijesna granica je Drina, to ne može nitko i ništa promijeniti

Momče trajni ban. Ustaške priče oni vole u Sarajevu - HSP, HOS, Blaža Kraljevića, Antu Pavelića i slične spodobe.

Tulkas · **Pridružen/a:** 03 svi 2009, 13:56 **Postovi:** 9900

Ok sto ste ovog banirali. Ne pise po pravilima. Ali zar se ne bi trebali banirati i oni koji velicaju cetnike i cetnicki pokret?

yayo · **Pridružen/a:** 17 tra 2015, 20:31 **Postovi:** 924

Tulkas je napisao/la:

Ok sto ste ovog banirali. Ne pise po pravilima. Ali zar se ne bi trebali banirati i oni koji velicaju cetnike i cetnicki pokret?

To bi trebao rješavati na Indexu. Tamo su veličatelji četništva gori nego sav kler SPC zajedno.

Tulkas · **Pridružen/a:** 03 svi 2009, 13:56 **Postovi:** 9900

Imas ih i ovuda momce

Tuta · **Pridružen/a:** 10 lis 2013, 22:41 **Postovi:** 9712

Ovo Mile Budak imo predavanja po Bugarskoj?

=))

babun · **Pridružen/a:** 12 pro 2015, 14:28 **Postovi:** 135

Tulkas je napisao/la:

Ok sto ste ovog banirali. Ne pise po pravilima. Ali zar se ne bi trebali banirati i oni koji velicaju cetnike i cetnicki pokret?

A sad lepo objasni po cemu su Cetnici daju poredit sa Ustasama 41 ili cak i tvojim cenjenim Domobranima 91?Sad ako oces da proglasis cetnike zlocincima ja nemam nista protiv al valjda neces bit toliko licimeran da nezavrsis sa recima "E te Cede jednako su djubre ko moji u HV "

babun · **Pridružen/a:** 12 pro 2015, 14:28 **Postovi:** 135

yayo je napisao/la:

U Jasenovcu su ustaše pobile ništa više od 7000 ljudi. Sve ostalo je laž. Kasnije nakon WW2 su komunisti nastavili ubijati u Jasenovcu.

Onoliki logor,ideolosko ispiranje mozga ,ludi fratari koji sa altara stenju pobite Srbe ...i uz sve to 7 000 pobijeni u Jasenovcu ,kad su citava sela ciscena od "divlji Ustasa" ...mora da su ga drzali Slovenci

babun · **Pridružen/a:** 12 pro 2015, 14:28 **Postovi:** 135

panteri je napisao/la:

Tulkas je napisao/la:

U spomen parku...
sva imena za koje je dokazano
imas na netu raznih spiskova gdje je pobacano sve sto je moguce
pa i ustase i domobrani ne bi li nabacili do blesavih 700.000

Ne ulazim ja u te brojke.Bilo 70.000,150 hiljada ili 700 hiljada,to je stravicno.Nikada nisam bio u tom Jasenovcu ili Gradini,ali volio bih makar pronaci imena svojih sedmoro blizih predaka,ako uopste imaju tu.Moj otac je rodjen u zbjegu,krajem 1941.godine.Bjezalo se i od cetnika i od ustasa,i od ovih lokalnih neistomisljenika,ma Bog zna.
Jedan mi je djed bio u partizanima,a drugi na drugoj strani-on je sredinom 1943.godine zarobljen i pod silom se pridruzio partizanima.Ne samovoljno,ali imao je srece sto ga nisu ubili.Bio dobar kuvar,tako kazu. :zubati

Bilo 7 000 ,70 000 ili 700 000 Hrvati u svakom slucaju lazu .Ili lazu Hrvati 43 kad su same Ustase tvrdile da su pobile po milijona ,ili lazu crvene Ustase da su pobijeni 70 000 ...jbg.Hrvati uvek lazu ,od koga li su ucili

Mar-kan · **Pridružen/a:** 03 svi 2009, 15:45 **Postovi:** 34369

Link na tekst...

http://hrvatskonebo.com/2016/05/15/kont ... povijesti/

Citat:

KONTAMINIRANA HRVATSKA POVIJEST Mr. sc. Blanka Matković: Hrvatskoj je dosta lažne povijesti

slika

“Jedan francuski diplomat prigovorio mi je prije desetak dana zašto istražujem samo komunističke zločine, ne i one ustaške. Odgovorila sam mu da njegova politika može biti čobanac, a moja znanost ne”, rekla je u razgovoru s Ivicom Marijačićem za Hrvatski tjednik br. 607 od 12. svibnja 2016. mr. sc. Blanka Matković, hrvatska znanstvenica, povjesničarka, trenutno na doktoratu na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije na Warwicku. U nastavku donosimo samo manji dio iznimno zanimljivog intervjua.

Goldsteinovo elementarno neznanje

Premda je zajedno s kolegom Stipom Pilićem još prije dvije godine u ‘Radovima’ Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru objavila znanstveni rad pod naslovom ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’ tek sad je izazvao shizofrenu reakciju čuvara jasenovačke komunističke dogme.

Dosad je njezin rad bio više u znaku ignoriranja, a sada je u znaku linča.

Upitana zašto se toliko brani beogradska istina o Jasenovcu i zašto se toliko opire novim znanstvenim spoznajama koje dokazuju da je Jasenovac bio i komunistički logor mr. sc. Matković kaže: “Citirat ću Slavka Goldsteina koji je u svojoj knjizi pamfletu započeo poglavlje o poslijeratnome logoru istaknuvši da su prilikom povlačenja ustaše i Nijemci u Jasenovcu zapalili čak 433 kuće od ukupno 500 kuća, jer su, eto, ‘očaj i bijes totalnoga poraza teško kontrolirali’. Osim što je pokazao elementarno neznanje, jer prema podatcima Narodnoga odbora kotara Novska, ukupan broj kuća u Jasenovcu 1945. iznosio je 494, od čega je potpuno srušeno 80 kuća, a manje oštećeno 130, Goldstein je ustvari, dao odgovor na pitanje zašto su krugovi u kojima svi putevi vode upravo do njega spremni braniti svoju laž do zadnje kapi krvi.” kaže mr. sc. Matković i dodaje da Goldstein, naravno nije jedinstvena biljka u ovoj bajci koju ‘dekorira’ čitava plejada što stvarnih, što samoproglašenih povjesničara.

“Konačno utvrđivanje činjenica nije u interesu onih koji od Jasenovca, ali i Bleiburga već desetljećima žive i koji su to veoma dobro kapitalizirali.”… “Među njima su, naravno, i političari koji su ujedno najzaslužniji za konstantno politiziranje ratnoga Jasenovca iako nas istodobno nastoje ušutkati s tvrdnjom da žrtve treba poštivati, pokloniti im se i s tom pričom konačno završiti. Time nam zapravo poručuju da začepimo usta, prestanemo postavljati pitanja i pokorimo se njihovoj volji”, upozorava hrvatska znanstvenica.

“Ovakvo stanje odgovara ne samo tzv. antifašistima, već i onima koji pričama o lustraciji i stotinama vijenaca prikrivaju vlastiti nerad, neznanje i lijenost, a katkad i neke druge stvari kojima bi se trebale baviti neke druge institucije. Biračima treba servirati što više igara uz pokoju hrvatsku zastavu i parolu ne bi li lakše zaboravili na prazne trbuhe i ostale probleme”, ističe mr. sc. Matković.

Revizijom povijesti shvaćamo što smo od naših predaka naslijedili

Hrvatska povjesničarka kaže da su od prvoga dana znali da će poslijeratni logor Jasenovac biti ta nagazna mina koja će s druge strane izazvati histeriju i sveopće ludilo. ‘Borci protiv revizionizma’ spavali su zimski san misleći ono što misli velika većina u Hrvatskoj: ‘dokumenata nema, Partija je sve to očistila’. “Pilić i ja držali smo se jedne naše mantre da Partija ne može očistiti koliko mi možemo naći.”

“Jasenovac im predstavlja ponajveći problem jer onaj koji dokaže, a upravo smo pukim slučajem baš mi ti koji su dokazali, da se u Jasenovcu ‘nešto’ događalo i nakon svibnja 1945., je onaj koji je uzdrmao temelje svih jasenovačkih mitova. Namjerno rabim množinu jer ovdje se ne radi o samom jednome mitu. Ako su nam lagali o poslijeratnome Jasenovcu, a jesu, o čemu su nam još lagali?”, pita se mr. sc. Matković i dodaje između ostalog “Ono što se sada u Hrvatskoj događa nije relativizacija ustaštva, kako oni to nazivaju, jer im treba dežurna babaroga, već je to relativizacija ili preporod naše kulture, znanosti, misli, našega vlastitog identiteta, ali i bitan dio demokratskog odrastanja. To je katarza kroz koju moramo proći da bismo shvatili što doista jesmo, a revizija povijesti je ono što nam treba da bismo shvatili što smo točno od naših predaka naslijedili. ”

Znakovi bolesti i totalitarizma

“Za početak je potrebno o ovim događajima raspravljati na znanstven način, a ne služeći se apstraktnijim izrazima poput ‘ustaško zlo’, ‘ustaška zmija’, ‘zločinačka tvorevina’, ‘ustaški zloduh’ i sličnima.” Namjerno korištenje izraza kojima se sve ‘negativno’ automatski vezuje sa spiritualnim i vječnom borbom između dobra i zla očito je odlika totalitarnih režima koji i na taj način šalju poruku da ne smijemo vjerovati u bilo što osim u njih jer sve ostalo jednostavno mora biti loše. Promatrajući to iz perspektive nekih drugih znanosti, radi se se o čistoj dehumanizaciji neprijatelja.

“Ja sam na Warwicku završila i jednogodišnji program iz psihologije i za završni rad pisala sam upravo o obrambenim mehanizmima u vojnim sukobima i dehumanizaciji neprijatelja. U mojoj će se novoj disertaciji između ostaloga raspravljati i o tomu jesu li tzv. pomirba, normalizacija, demokratizacija i izlječenje društva u cjelini uopće mogući bez te početne faze u kojoj je prvo potrebno ‘humanizirati’ ne samo neprijatelje već i sebe same. Dehumanizacija neprijatelja ustvari je dvosmjerna ulica jer vodi i prema gubitku individualnoga identiteta onih koji ju prihvaćaju i koji time postaju dio mase i time se odriču bilo kakve osobne odgovornosti”, ističe znanstvenica.

Opisujući eksperiment psihologa Milgrama, povjesničarka dodaje “Nema u Hrvatskoj napretka sve dok ‘genie in a bottle‘ vlada umjesto razuma i osjećaja vlastite odgovornosti. Kad vlastodršci prizivaju duh u dehumanizaciji neprijatelja pa govore o ustaškome zloduhu, onda je to znak bolesti i znak totalitarizma.”

Šutnja, ignoriranje i kukavičluk hrvatskih institucija

Od vladajućih garnitura ne očekuje apsolutno ništa “jer u 26 godina dokazali su samo jedno, a to je da na njih ne treba računati”, kaže mr. sc. Matković o hrabrosti hrvatskih političara i (ne)spremnosti na riskiranje vlastite fotelje. Za predsjednicu kaže da ima – nula posto hrabrosti i da nitko od hrvatskih političara, unatoč nedvojbenim dokazima, nema petlje reći ‘Jest, Jasenovac je bio logor i nakon 1945. godine’: “Nitko nema petlje jednostavno pročitati arhivski dokument i to zato što je građanin Goldstein rekao drukčije. Ministar Hasanbegović brzinski prima Goldsteina, ali na moje dopise mjesecima ne odgovara”.

Ona i kolega Pilić više su puta slali dopise JUSP Jasnovac i tražili odgovore, odgovore nisu dobili.

Također, drži neobičnim da se u jednoj ‘demokratskoj zemlji’ nitko nije osvrnuo na izjavu kojom jedan obični građanin od ministra traži da krši zakon.

“Goldstein traži od ministra Hasanbegovića da krši zakon i da ne zapošljava u Jasenovac kustose koji drukčije ideološki misle od postojećih kustosa.”

Kad su započeli ovo istraživanje prije deset godina, znali su da će to biti hod po trnju, bili su spremni na svakojake prepreke, pokušali su surađivati i s drugim povjesničarima i istraživačima.

Od samoga početka držali su se nekoliko znanstvenih, ali i sigurnosnih pravila kojima se sprječavalo eventualno curenje informacija. S vremenom se u njihovoj blizini našla osoba koja im je osobno ili preko nekih svojih ljudi redovito činila štetu. Također su počela i telefonska uznemiravanja, a bilo je i drugih ljudi koji su pokušali raznim diverzijama ometati njihov znanstveni rad “no naši rezultati su tu i za njih je to najveći poraz. Podatci koje imamo i dalje su zaštićeni na različite načine, posebno u ovoj situaciji masovne histerije”, kaže mr. sc. Matković.

Uznemiravanja i diverzije nisu prijavili MUP-u, jer nemaju povjerenja u tu instituciju.

Očaj i bijes totalnoga poraza teško je kontrolirati

Omalovažavanju se otvoreno priključila ravnateljica JUSP Jasenovac Nataša Jovičić, osoba kojoj Matković i Pilić pišu punih 16 mjeseci.

“Toj gospođi nije bilo dovoljno to što smo mi besplatno odradili posao za koje neki drugi primaju novac, već je morala opaliti po nama kao neozbiljnim povjesničarima. Ja sam disertaciju o komunističkim zločinima, uključujući Bleiburg i poslijeratni Jasenovac, obranila na sveučilištu čiji je Odsjek za povijest na QS rang ljestvici sveučilišta 22. na svijetu, a humanističke znanosti na Timesovoj ljestvici 30. Moja disertacija obranjena je pred profesorima koji su doktorirali na Oxfordu, Cambridgeu, London School of Economics (LSE) i Sveučilišta Humboldt u Berlinu koji su o toj disertaciji imali samo riječi hvale, pa se postavlja pitanje želi li Nataša Jovičić, osoba bez ikakve diplome iz povijesti, reći da se redom radi o šarlatanima”, kaže mr. sc. Matković, dodavši “što mislite što u svjetskoj historiografiji više vrijedi: rezultati istraživanja na Warwicku ili mišljenje neke xy osobe iz minijaturnoga muzeja u Hrvatskoj? Upravo se u tom odgovoru krije razlog posljednjim napadima na nas, pa ću citirati još jednom Goldsteina: očaj i bijes totalnoga poraza teško je kontrolirati.”

Ovo nije tema za bojažljive, već samo one s tvrdom šijom koji su spremni u ovome boju stradati

Povjesničarka Matković kaže da je hrvatska povijest od 1945. navamo sustavno kontaminirana i bez sustavnih i temeljitih istraživanja katkad je vrlo teško reći što istina jest, a što treba iznova istražiti.

Ono što se u Hrvatskoj sustavno podmeće kao ‘revizionizam’, “ovdje u Britaniji nazivamo ‘doprinos znanju’. Ovdje disertacije nisu reciklaže pamfleta, nego su najčešće potpuni iskorak u novo i nepoznato područje. Istraživači u Hrvatskoj prvo se moraju osloboditi toga nametnutog kompleksa ‘negativnog revizionizma’”.

JUSP Jasenovac mr. sc. Matković opisuje kao “političku ispostavu koja pažljivo balansira između nekoliko ideologija i lobija, a najvažnije je da se zadovolji forma ’80-100 tisuća žrtava’ umjesto da se zaposlenici profesionalno i odgovorno bave poslom za koji su plaćeni.”

Donekle ih može shvatiti, jer moguće da su neki od njih u strahu za svoj posao, ali “to nije isprika za ono što se ondje događa jer hrvatska povijest i ugled RH daleko su važniji od nečijih privatnih interesa. Ovo nije tema za bojažljive, već samo one s tvrdom šijom koji su spremni u ovome boju stradati”, ističe mr. sc. Matković, dodajući “ovakvim načinom rada JUSP Jasenovac nastavlja pumpati svoju bazu podataka znajući da ih sustav štiti jer oni ne moraju dokazati ništa, a mi moramo dokazivati da u Jasenovcu nije umro netko tko možda nikada nije ni postojao.”

Nismo se dužni pokoravati ničijim teorijama o Jasenovcu bez dokaza

“U hrvatskoj je javnosti previše sveznadara čije bi karijere i utjecaj propali kad bi oni konačno priznali da jednostavno nešto ne znaju, a da ne spominjem izvore novca koji bi zasigurno presušili”, kaže mr. sc. Matković o problemu ega onih koji se javnosti nastoje nametnuti kao Bog i batina.

“Pravoga novinarstva u Hrvatskoj je malo, ali to ne mijenja činjenicu da je u samoj svojoj biti novinarstvo u pojedinim elementima slično znanosti. Dužnost novinara je da izvješćuje, a ne da moralizira i određuje što javnost smije ili ne smije znati, kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Nezavisni novinar nikad se ne bi smio pokloniti niti jednome imperativu politike, baš kao što to ne smije činiti ni znanstvenik. Svaki onaj koji uporno pokušava nametnuti bilo kakve teorije, zaključke ili dogme treba predočiti dokaze jer bez dokaza te tvrdnje nisu znanost. Dužnost znanstvenika je takve tvrdnje preispitivati, a dužnost novinara je postavljati pitanja i obavješćivati javnost, a ne pokoravati se bilo čijim interesima.”

Za sebe mr. sc. Matković kaže da je neposlušna. Hrvatski ropski mentalitet često naginje traženju nekakvih ljubičica bijelih, bio to Tito, Tuđman li ministar bilo čega, koje se uzdiže na pijedestal i od njih očekuje nekakav spas. Citirajući Starčevića “Ako trebate gončina, tražite ga drugdje…”, povjesničarka dodaje da “predavanja nema, ali treba se takva načina razmišljanja osloboditi i shvatiti što su to osobni integritet i sloboda. To naročito vrijedi u znanosti. Zato je osnovna poruka moga i Pilićeva rada oduvijek bila da svaki pojedinac ima pravo znati istinu o životima i smrtima onih koje je nekoć volio. Svi mi imamo pravo tugovati, pokopati i odati počast. Nema toga zakona koji nam to osnovno ljudsko pravo može zabraniti, bez obzira na to dolazio takav pokušaj iz Hrvatske ili inozemstva”, zaključuje mr. sc. Blanka Matković u razgovoru za Hrvatski tjednik, kojega u cijelosti možete pročitati u br. 607 od 12. svibnja 2016. godine.

* Znanstvenica Blanka Matković rođena je 1976. u Splitu, gdje je završila osnovnu i jezičnu gimnaziju. U Zagrebu je diplomirala jednopredmetnu povijest na Filozofskom fakultetu i novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Na tome je fakultetu kasnije magistrirala međunarodne odnose i nacionalnu sigurnost i stekla stupanj mr. sc. Samostalno istraživanje započela je 2006. i istraživala u gotovo svim arhivima u Hrvatskoj, Sloveniji te arhivu u Londonu. Od 2011. objavila je 17 znanstvenih radova i koautor je pet knjiga. Od 2012. studira na Sveučilištu Warwick. Trenutno je na doktoratu na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije na Warwicku gdje piše dizertaciju na temu ‘Socio-Psychological Perspectives on Grassroots Peacebuilding in Northern Ireland and Croatia’ pod mentorstvom dr. Mirande Alison i dr. Briony Jones.

Hrvatski tjednik/mr. sc. Blanka Matković /Hrvatsko nebo

Mar-kan · **Pridružen/a:** 03 svi 2009, 15:45 **Postovi:** 34369

Mar-kan · **Pridružen/a:** 03 svi 2009, 15:45 **Postovi:** 34369

Citat:

Nije li licemjerno kad ravnateljica JU SP Jasenovac Nataša Jovičić poziva ozbiljne povjesničare da dostave dokaze o poratnome logoru Jasenovac. Ona zapravo pokušava poručiti da Vi niste ozbiljni povjesničari?

Što se omalovažavanja tiče, tome se sada otvoreno priključila i Nataša Jovičić koja je istaknula da „za ovo drugo razdoblje od 1945. na dalje pozivamo ozbiljne povjesničare da temeljem izvornih dokumenata participiraju u rasvjetljavanju istine“. Dakle riječ je o istoj osobi kojoj mi pišemo već punih 16 mjeseci i koja na raspolaganju ima ne samo naš rad sa svim bilješkama i signaturama arhivskih dokumenata, već i snimke pojedinih dokumenata. Toj gospođi nije bilo dovoljno to što smo mi besplatno odradili posao za koji neki drugi primaju novac, već je morala opaliti po nama kao neozbiljnim povjesničarima. Ja sam disertaciju o komunističkim zločinima, uključujući Bleiburg i poslijeratni Jasenovac, obranila na sveučilištu čiji je Odsjek za povijest na QS rang ljestvici sveučilišta 22. na svijetu, a humanističke znanosti na Timesovoj ljestvici 30. Moja disertacija obranjena je pred profesorima koji su doktorirali na Oxfordu, Cambridgeu, London School of Economics (LSE) i Sveučilištu Humboldt u Berlinu koji su o toj disertaciji imali samo riječi hvale, pa se postavlja pitanje želi li Nataša Jovičić, osoba bez ikakve diplome iz povijesti, reći da se redom radi o šarlatanima. Moje je mišljenja kako je upravo činjenica da je poslijeratni Jasenovac završio u nečijoj disertaciji na stranome sveučilištu i to na odsjeku na kojemu je 83 posto istraživačkih aktivnosti ocijenjeno kao „world-leading“ ili „internationally excellent“. Što mislite što u svjetskoj historiografiji više vrijedi: rezultati istraživanja na Warwicku ili mišljenje neke xy osobe iz minijaturnoga muzeja u Hrvatskoj? Upravo se u tom odgovoru krije razlog posljednjim napadima na nas, pa ću citirati još jednom Goldsteina: očaj i bijes totalnoga poraza teško je kontrolirati.

Tema moje nove disertacije na Warwicku uloga je tzv. običnih ljudi (engleski: grassroots) u mirovnim procesima s naglaskom na socijalne i psihološke čimbenike, i to na primjeru Sjeverne Irske od 1998. i Hrvatske od 1995. U njoj ću se djelomično osvrnuti na sve ove probleme oko suočavanja s prošlošću koju se još uvijek ignorira i prešućuje, ali i probleme na koje istraživači te problematike nailaze jer su oni dio političke tranzicije koja je nastupila okončanjem jednoga razdoblja povijesti, normalizacije koja nastupa u društvima nakon okončanja vojnih sukoba i koja još uvijek traje, te istinske demokratizacije koja je u Hrvatskoj tek u povojima. Da bi se istinska demokratizacija uopće provela, mi se prvo moramo osloboditi toga ropskog mentaliteta u kojemu uvijek tragamo za nekakvim ljubičicama bijelim da nas vode i spašavaju. Moramo shvatiti što to sloboda mišljenja i izražavanja zaista jesu. To svakako nije cenzura ili klevetanje koje se krije pod krinkom tzv. medijskih sloboda. Moramo naučiti da smo rođeni s nekim osnovnim pravima, a među njima je i ono na preispitivanje samih sebe i svijeta oko mene. To je revizionizam. To nije nešto čega se trebamo sramiti kad nas klevetnici kleveću, već nešto čime se možemo ponositi. Bez revizije nema napretka. U toj rečenici krije se odgovor zašto oni kojima do prosperiteta Hrvatske nije stalo, uporno osipaju paljbu na nas koji postavljamo pitanja i tražimo odgovore.

Budući da se nastavljate baviti znanstvenim i istraživačkim radom, imate li u pripremi nove radove, odnosno nova otkrića koja će poput spomenutoga rada šokirati krugove koji su stvorili zaštitni bedem oko tih komunističkih stereotipa? Možete li nešto od tih novih spoznaja najaviti u ovome intervjuu?

Moj trenutačni istraživački rad prvenstveno je vezan uz obveze na sveučilištu. Na Warwicku sam u listopadu završila trogodišnji program MPhil na Odsjeku za povijest koji je ovdje dio doktorskoga studija i smatra se mini-doktoratom. Nakon toga nastavila sam s doktoratom na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije s temom koju sam već spomenula. Ovim istraživanjem cilj je preispitati teoriju Johna Paula Lederacha koji je 1997. objavio knjigu o teorijskome okviru za izgradnju mira prema kojemu je izgradnja stabilnoga mira dugotrajan proces u kojemu su pomirba i suočavanje s prošlošću samo jedan kotačić u mehanizmu. Lederach je istaknuo da je na tom putu izgradnje tzv. „poželjene budućnosti“ potrebno razmišljati ne godinama već desetljećima unaprijed i da bi takva budućnost trebala biti moguća u roku od 20 ili nešto više godina. Primjeri Sjeverne Irske i Hrvatske te njihovih političkih i drugih podjela pokazuju da je dvadesetak godina za postizanje takve budućnosti samo iluzija. U razgovoru s jednim svojim sugovornikom koji je preživio genocid u Ruandi, ispostavilo se da ni ondje situacija nije mnogo bolja. Zemlja se gospodarski oporavila od rata, ali ožiljci su itekako prisutni i suočavanje s prošlošću svodi se na izbjegavanje razgovora o tome tko je Hutu, a tko Tutsi. Moj rad testiranje je i kritika Lederachove teorije, dakle revizionizam, a oslanja se i na rad dr. Stefa Jansena sa Sveučilišta u Manchesteru koji se također bavio ovim problemima i to na primjeru Bosne i Hercegovine, i koji je postavio pitanje što to normalan život jest te može li tzv. pomirba, koja je bilo jako aktualna u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata i koju se uporno nameće svim društvima proizašlima iz vojnih sukoba, biti ustvari prepreka normalizaciji te na koji način ona može biti svladana. Stoga bismo i za Jansena mogli reći da je revizionist.

Još ne ćemo objaviti sve spoznaje o Jasenovcu

Djeluje nestvarno i nevjerojatno da sve ovo istražujete bez kune stimulacije, zapravo besplatno. Zar to nije poruka da ova država, u smislu aparata vlasti, ne želi istinu o Jasenovcu i Drugome svjetskom ratu?

Samo da vam još kažem da, osim toga, trenutačno radim na knjizi o komunističkim logorima u Splitu, a ove godine dr. sc. don Josip Dukić i ja dovršit ćemo knjigu „Solinski žrtvoslov“. U planu je i objavljivanje moje MPhil disertacije o komunističkim zločinima nad Hrvatima 1944. i 1945. Nekoliko je znanstvenih radova djelomično dovršeno, no mislim da ću s tim pričekati jer je ove godine naglasak na knjigama. Kolega Pilić nastavio je s istraživanjem poslijeratnoga logora u Jasenovcu i pronašao neke nove podatke. Zasad nismo objavili niti jedan znanstveni rad o ratnome logoru Jasenovcu jer zbog osjetljivosti teme želimo doći do još većega broja dokumenata. Prije deset godina, kada sam tek započela s ovim projektom, pronašla sam jedan dokument o Jasenovcu koji bi mogao baciti novo svjetlo i na ukupan broj žrtava ratnog logora, no riječ je o veoma složenoj analizi tog dokumenta koji također moramo usporediti s brojnim drugim izvorima. Dakle taj je posao prilično opširan i još uvijek u tijeku, no moguće je da ćemo moći govoriti o konkretnijim brojkama nakon što on bude završen. Kada će točno ostali rezultati naših istraživanja biti objavljeni, vrlo je teško reći jer kolega Pilić i ja radimo samostalno i besplatno. Dakle za ovaj posao nismo plaćeni. Katkad smo u mogućnosti raditi više, a katkad manje. To ponajprije ovisi o drugim obvezama kojima se moramo posvetiti. Sve svoje radove pišemo jako dugo i tvrdnje nastojim potkrijepiti iz više izvora. Stoga ono što smo do sada pronašli o ratnome logoru Jasenovac ne će biti objavljeno u skorijoj budućnost niti ćemo izlaziti u javnost s bilo kakvim djelomičnim informacijama.

S obzirom na to da svoj rad financiramo samostalno i uz povremenu pomoć prijatelja, dok država istovremeno financira dugogodišnje projekte čiji rezultati rada često nisu poznati javnosti čak niti nakon desetljeća ili duže, može se zaključiti da iz političkih razloga državi nije u interesu pomagati one koji napreduju brže od puževog koraka.

Koliko je Hrvatska spremna prihvatiti u ovome trenutku istinu o Jasenovcu? S obzirom na to da ste istraživali te srušili i neke druge komunističke mitove, je li službena povijest o Drugome svjetskom ratu i poraću u Hrvatskoj lažna i treba li pisati novu?

Hrvatska povijest od 1945. naovamo sustavno je kontaminirana i bez sustavnih i temeljitih istraživanja katkad je vrlo teško reći što istina jest, a što treba iznova istražiti. To znači da je potrebna revizija i to upravo onakva na kakvu se razni tipovi ovih dana propinju na sve četiri. Kao što je istaknuo američki povjesničar James M. McPherson, revizionizam je životna snaga povijesne znanosti, a interpretacije prošlosti podliježu promjenama u skladu s novim dokazima. Bez revizije povijesti povijesna je znanost mrtva, a budućnost nikakva. Na britanskim sveučilištima revizija je nešto što radimo svakodnevno i upravo je revizija ono što se ne propituje već podrazumijeva. Za razliku od Hrvatske i nekih drugih ideološki opterećenih zemalja, napredak se na Zapadu shvaća kao posljedica gladi za novim spoznajama koja podrazumijeva poštivanje etičkih normi, ali nije ograničena nečijim mitomanstvom i političkim ambicijama onih koji izmišljenim revizionizmom s negativnim predznakom ustvari prikrivaju vlastiti negacionizam. Ono što se u Hrvatskoj sustavno podmeće kao „revizionizam“, ovdje nazivamo „prinos znanju“ (engleski: contribution to knowledge). O tome nas podučavaju na seminarima i upravo je to osnovni preduvjet za uspješnu obranu MPhil i doktorske disertacije. Ovdje disertacije nisu reciklaže pamfleta, nego su najčešće ili potpuni iskorak u novo i nepoznato područje ili revizija prethodnih otkrića, teorija i zaključaka. Upravo radi ovakva pristupa sveučilišta poput Warwicka i jesu tako visoko rangirana. Da bi se istraživanja o kakvima ja govorim uopće provela, istraživači u Hrvatskoj prvo se moraju osloboditi toga nametnutog kompleksa „negativnog revizionizma“. Preispitivanje prethodnih istraživanja, postavljanje novih pitanja i testiranje ranijih teorija jest revizionizam, a on može biti sporan samo onda kada govorimo o pseudoznanosti i tvrdnjama koje ne počivaju na bilo kakvim dokazima, kao što su recimo Goldsteinove ili one JUSP Jasenovac. Znanstveni revizionizam je pozitivna pojava i najbolje što bilo koji znanstvenik može uraditi za znanost kojom se bavi. No koliko su hrvatski povjesničari spremni prihvatiti ono što je u svijetu uobičajena pojava bez koje nema ni doktorata ni istraživanja, pokazuje i primjer jednoga povjesničara koji je nedavno gostovao u jednoj emisiji na Z1 televiziji i tom prilikom izjavio da je u Jasenovcu nakon 1945. „vjerojatno“ nešto bilo, ali se nije usudio govoriti je li bila riječ o logoru, Goldsteinovoj radnoj skupini ili nečemu drugom. Sudeći prema njegovu nastupu moglo se zaključiti da je naš rad pročitao i dokumente vidio, a u tim dokumentima jasno piše što je to „nešto“ u Jasenovcu bilo. Čemu onda to oklijevanje i kakva je to historiografija u Hrvata kada se Olimp na Gornjemu gradu trese pred tatom Goldsteinom?

Okršaj s Josipovićem preko e maila

Zahvaljujući vama u Dugopolju je prije nekoliko godina otkriven zajednički spomenik svim žrtvama, prvi takav u Hrvatskoj. Bila je to situacija u kojoj se vidjelo da tzv. gorljivi antifašisti nisu za pomirbu. Kakva sjećanje nosite iz te epizode?

Da je službena povijest barem djelomično lažna, dokazali su i rezultati istraživanja koje smo 2010. i 2011. odradili dr. sc. don Josip Dukić i ja, a čiji su rezultati objavljeni u lipnju 2011. u knjizi „Dugopoljski žrtvoslov“. Istraživanju su prethodile intervencije Saveza antifašističkih boraca, te bivšega predsjednika Republike Stjepana Mesića i tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića koji su se snažno odupirali postavljanju novoga spomenika žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća u Dugopolju. Na prethodnome spomeniku postavljenome 1971. nalazila su se imena 209 žrtava, od kojih je 77 pripadnika partizanskih postrojba i 132 civila. Tijekom istraživanja ustanovili smo da je na tom spomeniku nedostajalo čak 17 pripadnika partizanskih postrojba i 51 civilna osoba stradala od gladi, bombardiranja, četnika, te pripadnika ustaških, talijanskih i njemačkih postrojba, ali naravno i svi oni ubijeni od strane komunističkih vlasti. Prikupili smo podatke za ukupno 445 žrtava. Ivo Josipović u svome je dopisu od 11. kolovoza 2010. općini Dugopolje istaknuo da bi premještanje postojeće spomen-ploče iz 1971. značilo „umanjivanje zasluga žrtava fašizma“. No nakon objavljivanja žrtvoslova, nitko se nije oglasio i obrazložio jesu li brisanjem iz povijesti 17 poginulih partizana i 51 civila također umanjene zasluge žrtava fašizma i to upravo od strane ondašnjih jugoslavenskih vlasti. Stoga bi trebalo upitati „borce protiv revizionizma“ kakvim su motivima bili motivirani kada su iz povijesti izbrisali 68 osoba i to „žrtava fašističkoga terora“, a koje smo upravo mi, revizionisti, vratili ondje gdje im je oduvijek bilo mjesto. Prije desetak dana s Ivom Josipovićem imala sam okršaj preko emaila. On je ponavljao da želi vidjeti i razmotriti te dokaze o poslijeratnome logoru Jasenovac, a ja sam ga pitala da pojasni dugopoljski slučaj. To se nije dogodilo, pa ga ja ovim putem ponovo pozivam da objasni tko je i zašto iz povijesti izbrisao živote 68 ljudi, i to „žrtava fašističkog terora“, samo u jednome malom Dugopolju. Koliko još ima takvih slučajeva?

U Hrvatskoj nitko nije osuđen za strašne komunističke zločine, a bilo ih je nebrojeno. Pokušalo se suditi Josipu Boljkovcu, ali sud ga je oslobodio. Je li moguće da sudovi ne mogu do izravnih dokaza ili je riječ o neispravnim odlukama pod utjecajem politike koja se paternalistički odnosi prema komunizmu?

Tijekom istraživanja za potrebe Hrvatskoga državnog arhiva i Dorha, pripremila sam bila i opsežni elaborat o Kočevskome Rogu korišten u istrazi protiv Sime Dubajića, a u lipnju 2009. o njemu sam dala iskaz pred Županijskim sudom u Zagrebu. Osim dokumenata koje sam pronašla u Državnome arhivu u Splitu i HDA, tijekom istrage korišteni su i drugi dokumenti koje su Dorhu dostavile treće osobe. Moj je posao biti ustanoviti njihovu autentičnost i lokaciju na kojoj se čuvaju originali. Uglavnom je bila riječ o dokumentima iz arhiva u Londonu. Istraga protiv Dubajića prekinuta je nedugo nakon davanja moga iskaza jer je Dubajić preminuo. S obzirom na njegovu dob, to se moglo i očekivati pa stoga smatram da je ta istraga, kao i mnoge druge započeta prekasno. Te iste godine Milka Planinc dala je također iskaz Dorhu, a moj je posao biti provjeriti navode u tom iskazu i njezin alibi. Dokumentima je potvrđeno da je u alibiju iskoristila podatke o događajima koji su se zbili prije ili nakon zločina o kojima je davala iskaz. Njezin iskaz secirala sam precizno baš kao i navode u Goldsteinovoj knjizi – rečenicu po rečenicu, pojedinost po pojedinost. Planinc je umrla godinu i pol dana kasnije, a da protiv nje, koliko je meni poznato, više ništa nije poduzeto. Iako nisam pravnica, na temelju moje analize i dostupnih dokumenata bilo je jasno da u svome iskazu nije govorila istinu i da je time ometala istragu. U svakome slučaju, istraga je svakako trebalo biti više, no treba istaknuti i to da takve istrage ovise o rezultatima znanstvenih istraživanja. Istraživanje za Dorh započeto je u proljeće 2008. Osim mene i Stipe Pilića, na istraživanju je godinu dana radilo još dvoje povjesničara predvođenih Josipom Jurčevićem, no oni su se ograničili na svega nekoliko fondova u Hrvatskome državnom arhivu te unos podataka o grobištima, mogućim žrtvama i počiniteljima u bazu podataka. Kolega Pilić i ja smo na zahtjev tadašnjeg ravnatelja HDA dr. sc. Stjepana Ćosića nastavili rad sve do kraja 2011. i u tom smo razdoblju istraživali u svim arhivima u Sloveniji i Hrvatskoj. Naš rad rezultirao je s jedanaest opsežnih elaborata o zločinima na Macelju, Kočevskom Rogu, Celju, Ljubljani, kninsko-drniškom području, Lici, Jazovki, Karlovcu, Ogulinu, Samoboru, Širokome Brijegu, Mostaru, Stocu i drugdje. U to vrijeme Dorhu, Policijskoj upravi Zagrebačkoj i Ministarstvu kulture dostavili smo i druga izvješća što su ih tražili zajedno sa svim dokumentima koji su podupirali naše tvrdnje, no sve je to ostalo mrtvo slovo na papiru.

Nakon Milke Planinc i Sime Dubajića bavili smo se i Josipom Boljkovcom. U Državnome arhivu u Karlovcu našli smo obilje dokumenata Ozne, no istraživanje je prekinuto 2011. zbog nedostatka financijskih sredstava iako smo neke manje poslove odradili i nakon toga razdoblja i to besplatno. U presudi Boljkovcu sudac Tomislav Juriša istaknuo je kako je riječ o „zločinu sustava, a ne pojedinaca ili samovolji oficira Ozne.“ Samo u Hrvatskome državnom arhivu postoji obilje dokumenata koji svjedoče da se u brojnim slučajevima radilo upravo o samovolji oficira i drugih osoba na terenu. Objašnjenje spomenutoga sudca da su „žrtve očito bile od značaja za Oznu čije je djelovanje bilo usmjereno na čišćenje političkih i klasnih neprijatelja“, i to još uz napomenu kako je bila riječ o viđenijim građanima i gospodarstvenicima, još je skandaloznije. Od kakva su to oni značaja točno bili? Činjenica da nisu bili vojnici, sama po sebi dokazuje zločinačku narav Ozne čiji je pripadnik bio Boljkovac. Dakle Republika Hrvatska može izručivati svoje građane haaškom sudu i to zbog optužnice o nekakvu zločinačkome pothvatu u Domovinskome ratu, dok one koji su desetljećima sudjelovali u udruženome zločinačkom pothvatu protiv ove države oslobađa jer oni ne mogu biti odgovorni za zločine sustava. Čovjek bi pomislio da su taj isti sustav činili upravo ljudi poput Boljkovca, a ne imaginarni prijatelji iz djetinjstva.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Tulkas · **Pridružen/a:** 03 svi 2009, 13:56 **Postovi:** 9900

Napokon neko sa "mudima". Svaka cast. Dosta je vise ovih komunjarsko-zidovskih povjesnicara tipa Jakovina i Goldstein.
Iako je, moram priznati, prije par godina na skupu povjesnicara u BL, Goldstein javno progovorio o oko 80.000 zrtava u Jasenovcu
a ne o cifri od 700.000 koju srbi i dalje sludjeno spominju

KiM · **Pridružen/a:** 11 lip 2015, 00:16 **Postovi:** 5996

I tebi je cifra o 85 tisuca OK. Ovi za seosko vasarski djenosajd, gde je stvarno pobijeno 800 muslimana VOJNIKA+ dovlacili i umrle sahranjivali OK cifra. To je kao cijeli Osijek ili Rijeku da pobiju. Po tvojim merilima, mozda ok.

Mar-kan · **Pridružen/a:** 03 svi 2009, 15:45 **Postovi:** 34369

KiM je napisao/la:

I tebi je cifra o 85 tisuca OK. Ovi za seosko vasarski djenosajd, gde je stvarno pobijeno 800 muslimana VOJNIKA+ dovlacili i umrle sahranjivali OK cifra. To je kao cijeli Osijek ili Rijeku da pobiju. Po tvojim merilima, mozda ok.

Gdje je rečeno da je 85 tisuća ok!?To ti pišeš!

KiM · **Pridružen/a:** 11 lip 2015, 00:16 **Postovi:** 5996

Tuki je to pominjao, pozivajuci se na Zidova Goldstajna. I Tudjman je svojedobno valjao tu cifru.

KiM · **Pridružen/a:** 11 lip 2015, 00:16 **Postovi:** 5996

Strasno Hunter, tako malodobna deca da budu tako izdoktrinirana. Srecom djevojcice su normalnije.
Nemaju ovako odurne scenografije. Puntara bi ogrijalo sunce Njemacko, kad bi ih vidio.

http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/ ... 0tomic.pdf

Bas citam , ne losa publikacija Sonje Biserko i Helsinskog odbora Ideologija Velike Srbije zadnjih 250 godina. Od Vuka, Garasanina, Moljevica, Slobodana Jovanovica.....

ima na str. 35....Novi politi~ki poredak koji je 1941. godine uspostavljen na podru~ju Jugoslavije
bio je poguban za Srbe. Na po~etku rata oni su bili glavne `rtve, posebno u Nezavisnoj
Dr`avi Hrvatskoj, koju je u aprilu 1941. godine stvorio usta{ki pokret na ~elu s Antom
Paveli}em (1889-1959). Nezavisna Dr`ava Hrvatska prigrabila je Bosnu i Hercegovinu i
pomerila svoju isto~nu granicu sve do pred sam Beograd. Po nema~kim procenama,
ukupan broj stanovnika te dr`ave iznosio je 6.285.000, od kojih su 3.300.000 bili Hrvati
(odnosno 52,5%), 1.925.000 Srbi (odnosno 30,6%) i 700.000 Muslimani (odnosno
11,1%), koje je usta{ki re`im smatrao Hrvatima vidigeografsku kartu 6 u Dodatku.65 U
cilju re{avanja srpskog pitanja u Hrvatskoj, usta{e su odlu~ile da tre}inu srpskog
stanovni{tva istrebe, tre}inu proteraju u Srbiju, a ostale prevedu u katoli~anstvo. Prvi
masakri Srba dogodili su se krajem aprila 1941. godine u okolini Bjelovara.
Nemilosredno su se nastavili u Krajini, Hercegovini i zapadnoj Bosni. Broj `rtava je bio
velik, posebno u zapadnoj Bosni du` istorijske granice sa Hrvatskom.66 Organizovani su

65 Podaci Ministarstva spoljnih poslova Nemačke iz maja 1941. godine. Navodi ih Fikreta Jelić-Butić u
Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska, 1941-1945. (Zagreb: Školska knjiga, 1977), str. 106.
66 Srpski i hrvatski istoričari ne slažu se o broju žrtava Drugog svetskog rata u Jugoslaviji.

koncentracioni logori za Srbe, Jevereje i Rome, koje je hapsila hrvatska policija; u njima
je izgubio `ivot veliki broj ljudi. Krajem jula 1941. godine, u Srbiji je bilo gotovo
140.000 srpskih izbeglica.67 U `elji da smire region i osiguraju bezbednost osnovnih linija
komunikacije, Nemci su od vlasti u Zagrebu tra`ili da prekinu progon Srba iz Hrvatske i
na|u “konstruktivno re{enje” za srpsko pitanje. Pred ovim uplitanjem Nemaca, usta{e su
iza{le s tezom da su Srbi ustvari “Hrvati pravoslavne vere”, odnosno Hrvati koje su Turci
primorali da prihvate pravoslavlje. Godine 1941-1942, za vreme kampanje pokr{tavanja,
oko 240.000 Srba prevedeno je u rimokatoli~ku veru. S obzirom da je bilo prakti~no
nemogu}e iskoreniti i pokrstiti sve Srbe, u februaru 1942. godine osnovana je Hrvatska
pravoslavna crkva. Te mere imale su za cilj slabljenje srpske podr{ke partizanskom
pokretu u Hrvatskoj.
Politika terora nad Srbima obja{njava ~injenicu da su oni u redovima partizana
(komunista) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ~inili o~iglednu ve}inu, bar do 1943.
godine.68 Ti doga|aji obja{njavaju i to za{to su posle 1945. godine Srbi bili znatno
zastupljeniji od drugih u komunisti~kom aparatu i snagama bezbednosti Hrvatske i Bosne
i Hercegovine.69 Iz istog razloga Srbi su posle 1945. godine dobili status konstitutivnog
naroda u Socijalisti~koj Republici Hrvatskoj.

67 Ibid, str. 170.
68 Od 6.500 partizana komunista koliko ih je bilo u Hrvatskoj krajem 1941. godine, 5.400 (83,08%) su bili
Srbi, 800 (12,31%) Hrvati, a ostatak druge nacionalnosti. Krajem 1942, od 25.000 partizana, 16.600
(66,4%) su bili Srbi i 8.270 (33,08%) Hrvati. Tek krajem 1943. godine broj Hrvata premašio je broj Srba u
redovima parizana komunista: od ukupno 60.000 boraca Hrvata je bilo 29.300 (odnosno 48,8%), a Srba
28.800 (odnosno 48%). Krajem 1944. godine Hrvati odnose još veću prevagu, tj. od ukupno 121.351 boraca
73.327 (60,4%) su bili Hrvati, a 34.753 (28,6%) Srbi. Ovi podaci preuzeti su iz dela Čedomira VIŠNJIĆA,
Partizansko ljetovanje: Hrvatska i Srbi 1945-1950 (Zagreb: SKD Prosvjeta, 2003), str. 26.
69 Početkom 1950, Komunistička partija Hrvatske brojala je 99.468 članova i 34.532 članova-kandidata. Od
tog broja njih 92.895 bilo je hrvatske nacionalnosti (što predstavlja 69,32%, naspram 79% stanovništva
hrvatske nacionalnosti), a 35.284 srpske (što predstavlja 26,33%, naspram 14,8% stanovništva srpske
nacionalnosti). Ibid, str. 115.

juanpablom · **Pridružen/a:** 16 tra 2016, 08:52 **Postovi:** 199

Tulkas je napisao/la:

Napokon neko sa "mudima". Svaka cast. Dosta je vise ovih komunjarsko-zidovskih povjesnicara tipa Jakovina i Goldstein.
Iako je, moram priznati, prije par godina na skupu povjesnicara u BL, Goldstein javno progovorio o oko 80.000 zrtava u Jasenovcu
a ne o cifri od 700.000 koju srbi i dalje sludjeno spominju

koliko znam Goldstein nikad nije umnožavao broj žrtava u Jasenovcu. njegov krimen je relativizacija partizanskih i komunističkih zločina

MIR · **Pridružen/a:** 08 sij 2010, 19:56 **Postovi:** 5137

Igor Vukić, novinar istraživač i publicist

Vrijeme je za istinu o logoru Jasenovac

Razgovarao Andrija Tunjić

Nije bilo nikakva istrebljenja ili genocida Srba u NDH / Sadašnji popis u jasenovačkom muzeju nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu / Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike NDH, pretežno komuniste te skupinu Židova koja je bila izuzeta iz deportacije u Njemačku / Nema uopće dokaza da je u Jasenovcu bilo masovnih ubojstava do 1945; nema posmrtnih ostataka, o tome ne govore ni dokumenti ni preživjeli zatočenici / U logoru je bilo nekoliko strijeljanja radi održavanja discipline / Grga Gamulin izbacio je poglavlja o logorskom orkestru s tvrdnjom kako bi, iako je sve istina, bilo malo nezgodno napisati da je u ustaškom logoru bilo tako / Preuveličavanje događaja u Jasenovcu počelo je 1942, kada Tito u jednoj depeši partizanima, piše da „izvide mogućnost napada na logor u kojem je stradalo 10.000 naših drugova“

Jasenovački logor i broj ubijenih u logoru od Drugoga svjetskog rata ne prestaju intrigirati povjesničare, a osobito Srbe i Hrvate. Bez obzira na sve dokaze, mnogi srpski povjesničari i političari tvrde da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, a tu brojku nedavno je kao istinu ponudio i parlament Republike Srpske te je razaslao po svijetu. Bio je to povod za razgovor s Igrom Vukićem, jednim od suautora istraživačke knjige Jasenovački logori, koju je objavilo Društvo za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospodine Vukiću, je li vas iznenadio zaključak parlamenta Republike Srpske o sedamsto tisuća ubijenih Srba u logoru Jasenovac?

Bilo mi je neobično čuti tako što nakon svega što je dosad objavljeno o Jasenovcu. Iz dosad objavljenih tekstova i lako dostupnih podataka svatko razuman može vidjeti kako je nemoguće da je u logoru Jasenovcu ubijeno toliko ljudi.

Zašto je nemoguće?

Prvo, logor je postojao oko 1330 dana, što bi značilo da je svakoga dana trebalo likvidirati oko 520 žrtava. Drugo, ne postoje posmrtni ostaci žrtava. Oko logora su šezdesetih godina prošlog stoljeća rađena opsežna istraživanja i pronađeno je oko 400 posmrtnih ostataka.

Neki tvrde da su leševi bacani u Savu.

To je također neodrživa konstrukcija. Tijela bačena u Savu isplivala bi, a veći broj zakrčio bi tok rijeke, Sava tamo nije jako široka. Da je bilo leševa u Savi, vjerojatno bi ih netko fotografirao, ali toga tamo naprosto nije bilo. Sve vrijeme rata Savom se odvijao vrlo živ riječni promet brodovima i šleperima. Zato su u svibnju 1942. partizani s desne strane Save izveli jedan gusarski napad na šleper koji je vozio robu iz Jasenovca u Staru Gradišku i pobili posadu. Sigurno i neke zatočenike koji su radili na šleperu. Šleper su zatim prevezli na desnu stranu i popisali sve što je na njemu bilo; lance, sijeno, benzin, namirnice, građevni materijal...

Je li točan podatak o 10.700 ubijenih u 1941. godini?

Ja sam s ocem, jasenovačkim logorašem, išao u muzej i kustosa pitao kako je moguće da na sadašnjem jasenovačkom popisu – gdje je popisano 83.000 navodnih žrtava – za 1941. stoji 10.700 imena ubijenih, kada dvadesetak tadašnjih zatočenika tvrde da u logoru nije bilo više od 1200 ljudi? A logor nije bio i na desnoj obali Save, gdje je živjela moja rodbina.

I što je kustos odgovorio?

Rekao je da su vjerojatno bačeni u Savu. Čuvši to moj otac je rekao da je Sava te zime bila zaleđena pa se nekim danima moglo kolima prelaziti. Tada je kustos rekao da onda jednostavno nema odgovora. Hrvatska država te kustose plaća da istražuju logor i posjetiteljima daju točne, istražene i argumentirane činjenice, a ne komunističke konstrukcije koje smo slušali desetljećima.

Vaš otac i baka prošli su logor. Kako su ga preživjeli?

Oni su živjeli u selu Donja Gradina točno naspram logora, na desnoj obali Save, sve do prosinca 1941, kada je u selo došla skupina partizana i pucala na logor. Dva, tri dana trajalo je puškaranje, a onda su ustaše i domobrani prikupili jače snage i od Dubice napali partizane. U selo je netko javio za napad pa su se partizani sa stanovnicima povukli na jug, prema Kozari. Ondje je moj djed poginuo kao zapovjednik jedne partizanske desetine, a ostatak je sela zarobljen i u dugoj koloni zajedno s drugim zarobljenicima s Kozare doveden u logor Jasenovac.

Je li bilo ubijanja?

U logoru nije bilo. Zarobljenici su razdvajani na dvije velike skupine, jedna je išla na rad u Njemačku, uglavnom odrasli muškarci i žene, a druga, u kojoj su bili stariji ljudi, žene i djeca, preko Lipika i Pakraca razmještena je po tamošnjim slavonskim selima. Oko 16.000 pravoslavnih žitelja Kozare i Potkozarja bilo je razmješteno po tim selima, da ne bi i dalje podupirali partizanske skupine raspršene nakon bitke na Kozari. Moja obitelj, sve pravoslavci, znači moj otac, baka, prabaka, očeva tetka i još neki, dovedena je u Pakračku Poljanu i tu su živjeli do kraja rata, ukupno oko 300 osoba iz tog zbjega. Neki su i prije kraja rata obilazili svoja sela.

A što je bilo s ostalima?

Ostali su, kako sam rekao, odvedeni na rad u Njemačku. Brodovima su prevoženi Savom na istok do Zemuna, a onda Dunavom na sjever u Njemačku i sve do Norveške. Nekih devet tisuća muškaraca odvedeno je na rad u Njemačku.

Jesu li ti ljudi upisani kao ubijeni?

Neki su od njih na popisima ubijenih u Jasenovcu, iako su kroz njega samo prošli. Najčešće je riječ o djeci. U Beogradu postoji organizacija JasenovacMemorial koja se bavi prikupljanjem izjava tih izbjeglica. Jedan od njih bio je smješten u selu Rajić u pravoslavnoj obitelji koja je tamo živjela, i on je rekao da su se njegov brat i bratić razboljeli i umrli. Ti su dječaci također stavljeni na popis kao da su ubijeni u Jasenovcu.

Jedan od vaših rođaka umro je u Norveškoj, a upisan je među žrtvama logora Jasenovac?

Jedan od pradjedova vodi se na popisu jasenovačkih žrtava, a našao sam njegovo ime na popisu odvedenih u Norvešku. Recimo Muhamed Pilav, jedan od zatočenika logora – čovjek koji je bio s Pavelićem u emigraciji, haesesovac i hrvatski nacionalist – zbog kritiziranja ustaške vlasti i Pavelića te sumnje da surađuje s partizanima osuđen je i poslan u Jasenovac, a odatle preko Stare Gradiške i Zemuna upućen u njemačke radne logore. On nabraja tko je sve s njim u njemačkom logoru i kuda se upućuju, a sva ta imena koja spominje nalaze se na popisu ubijenih u Jasenovcu.

Sve češće javljaju se ljudi čiju su rodbinu ubili četnici i partizani, a nalazi se na popisu jasenovačkih žrtava.

U židovskom muzeju u Washingtonu nalazi se popis sa šesto tisuća imena, među kojima su i žrtve savezničkih bombardiranja diljem Hrvatske. Sve je to pripisano Jasenovcu. Sadašnji popis u jasenovačkom muzeju koji država financira ipak je uži, ali prema našem istraživanju, nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu. Nastojali smo rekonstruirati što se iz dana u dan događalo u logoru. Koristili smo arhivske dokumente, razgovarali s još živim zatočenicima, analizirali sve što je do sada objavljeno o Jasenovcu. Do 1990. objavljeno je nekoliko knjiga bivših logoraša koje o logoru govore, praktično, isto što i mi.

A to je?

Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike NDH-a, pretežno komuniste te skupinu Židova koja je bila izuzeta iz deportacije u Njemačku. Neki su Židovi vjerojatno sačuvali život jer su ostali u Jasenovcu, a ne završili u Auschwitzu, Treblinki, Birkenauu...

Meni je redatelj i prevoditelj Vladimir Gerić pričao kako je kao dijete pakirao pakete s tadašnjim zagrebačkim nadrabinom Freibergerom, koji je poslije stradao u logoru...

Da, u Auschwitzu. Inače su židovske bogoslovne općine iz Zagreba i Osijeka bile zadužene za opskrbu logora, slali su pakete u Jasenovac, a novac i robu dobivali su od međunarodnih židovskih organizacija i židovske imovine.

O tome postoje dokazi?

Mogu se pronaći u arhivima Zemaljske komisije za istraživanje ratnih zločina i drugim fondovima iz NDH u Hrvatskom državnom arhivu. U dokumentima piše da je poslano više od pedeset tisuća paketa, svaki mjesec po dva za svakoga židovskog logoraša, što znači da je židovskih zatočenika bilo između 700 i 800 sve vrijeme trajanja logora.

Slavko Goldstein tvrdi da je ubijeno 12.000 Židova s područja NDH.

Ali prvo treba podastrijeti uvjerljive dokaze, koje on ne pokazuje. Upravo obrnuto, nema dokaza za velika masovna ubojstva. Nema uopće dokaza da je u Jasenovcu bilo masovnih ubojstava do 1945; nema posmrtnih ostataka, o tome ne govore ni dokumenti ni preživjeli zatočenici.

Je li se uopće moglo likvidirati toliko ljudi?

Ne. Krenimo redom, židovska skupina doista je u početku u Jasenovcu bila u većini. Prvo su bili smješteni na otoku Pagu s idejom da rade u solanama, a onda zbog ustanka u Lici i dalmatinskom zaleđu Italija je reokupirala taj demilitarizirani pojas i ti su zatočenici prebačeni, muškarci u Jasenovac, a žene u Loborgrad.

Ne na Rab?

To je bilo poslije. U 1941. godini 1200 do 1400 zatočenika Jasenovca uglavnom su Židovi, dvjestotinjak je možda Srba, tridesetak Hrvata i nešto ostalih. U 1942. godini Židovi iz Zagreba, Osijeka itd. deportirani su u kolovozu u Njemačku, Poljsku, Auschwitz... dio prolazi kroz Staru Gradišku i Jasenovac i također odlazi tamo. U Jasenovcu ostaje skupina Židova, njih 700 do 900, i taj broj ostaje u sljedeće tri godine. Po popisima koji se mogu pronaći vidi se da su oni tu živjeli 1942/43/44. godine. Oni predstavljaju i glavni dio unutarnje uprave logora. Predstavnik, predsjednik zatočenika, zvao se logornik, njemu podčinjeni bili su grupnici, i oni su organizirali funkcioniranje logora. Ustaše su davali vanjsku stražu i pratnju kada se išlo izvan logora na radove i kad je bilo potrebe za disciplinskim mjerama.

Kao što je strijeljanje?

U logoru je bilo strijeljanja radi održavanja discipline. Zatočenicima je rečeno da se ne smije bježati iz logora i ako netko pobjegne bit će strijeljano njegovih deset i više kolega iz radne ili zavičajne skupine. Također je bilo kažnjavanja i zbog krađe pa su jednom zajedno strijeljani ustaše i zatočenici koji su se povezali i zajednički švercali izvan logora, npr. oduzeto zlato, novac, odjevne predmete sašivene u logoru i slično. Među strijeljanima bio je i Ljubo Matković, brat zapovjednika logora Ivice Matkovića. Čak ni za njega nije bilo milosti. A strijeljano je i deset ustaša jer su pljačkali po okolnim selima.

Što bi se dogodilo ako bi pri bijegu stradao neki ustaša?

Tada su kazne bile drastičnije. Tada bi za odmazdu bio strijeljan veći broj zatočenika. A bilo je i slučajeva kada su ljudi kažnjavani po zapovijedi iz Zagreba. Zapovjednik logora Ivica Brkljačić rekao je u istrazi kada su ga partizani zarobili 1945, da je on 1943. dao strijeljati pet zatočenika po zapovijedi iz Zagreba. Tvrdio je da je to bilo jedino strijeljanje provedeno 1943.

Ni to se ne slaže po popisu u muzeju Jasenovac?

Po popisu u muzeju te je godine navodno ubijeno 3600 zatočenika. No i bivši zatočenici slažu se da je 1943. bila mirna i da je bilo samo to jedno strijeljanje. Brkljačić, inače bivši student bogoslovije, u želji da zatočenicima olakša izdržavanje kazne u logoru, uveo je slobodno vrijeme pa je 1943. igran turnir u nogometu između radnih skupina. Djelovala je kazališna i glazbena skupina, koje su redovito izvodile kazališne predstave za zatočenike. Muzikolog i predratni istraživač židovske glazbene baštine Erih Samlaić pjevao je ariju iz Male Floramye. Nije točno da je izvođena cijela opereta, nego je samo pjevana jedna arija. Ali je točno da su zatočenici napisali libreto i glazbu za vlastitu operetu Raj na oceanu, autor glazbe bio je Jozef Kende, austrijski Židov koji je skladao u prostoriji gdje je imao pijanino.

To sve negdje piše?

O tome piše zatočenik Milko Riffer u knjizi Jasenovac 1943, koja je objavljena 1946, odmah poslije rata, ali je pri izlasku bila cenzurirana od također zatočenika Grge Gamulina, poslije poznatoga povjesničara umjetnosti i sveučilišnog profesora i književnika.

Sigurni ste da je to bio Grgo Gamulin?

To piše. Gamulin je izbacio poglavlja o logorskom orkestru s tvrdnjom kako bi, iako je sve istina, bilo malo nezgodno napisati da je u ustaškom logoru bilo tako. Godine 2011. objavljen je reprint te knjige, a pronađeno je i uvršteno i to izbačeno poglavlje. Na suđenju Dinku Šakiću bivši su zatočenici također potvrdili da su se te 1943. održavale predstave. Inače orkestar je osnovan 1942, osnovao ga je i vodio Natko Devčić, poslije poznati skladatelj i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji je umro 1990-ih godina, a da nikada nije htio govoriti o logoru.

Znači li sve to da logor nije bio masovno stratište?

Od 1941. do 1945. nigdje ne postoje dokazi o masovnim ubojstvima. Jasenovac je bio zatvor, mjesto internacije, radni logor. Tu su najvećim dijelom bili internirani ljudi za koje je Ustaška nadzorna služba procijenila ili otkrila da su opasni za NDH. Dobrim dijelom to su bili članovi komunističke partije: članovi mjesnih komiteta Zagreba, Bjelovara, Osijeka itd., zatim ljudi koji bi prikupljali pomoć i slali je partizanima. Spomenuti Riffer dospio je u logor zato što je jednom partizanskom kuriru, koji je s Papuka došao u Zagreb, dao pisaći stroj i trake za pisanje, što je tretirano kao aktivno pomaganje u rušenju države. Nije bio kriv da ga se kazni smrću, nego je poslan u logor kako ne bi dalje pravio probleme. Bilo je slučajeva da se nekomu na prijekom sudu nije mogla dokazati krivnja, ali nije pušten kući, nego je upućen u logor. U studenom 1941. donesen je zakon po kojem je regulirano slanje tako nepoćudnih osoba u logor. Kazne su bile od tri mjeseca do tri godine. Dakle, kad bi nekoga predložili za logor, tada su ustaške službe u Zagrebu ispisivale odluku i o svemu se vodila precizna kartoteka.

I kartoteka postoji?

Postoji djelomično. Dijelovi su uništeni ili odneseni na neka druga mjesta, u arhive koji negdje vjerojatno postoje. Ali bez obzira na nedostatak dijela dokumenata može se rekonstruirati sve što se događalo. U arhivima u Beogradu vjerojatno postoje brojni dokumenti, ali i na temelju onoga što postoji u Hrvatskoj: u Zagrebu, Bjelovaru, Novoj Gradiški, Sisku itd., može se rekonstruirati što se i kako radilo. Recimo kad je donesena odluka da netko ide na neko vrijeme u logor, odluka bi se slala na nekoliko adresa; njegovoj zavičajnoj općini, njemu da zna zašto je i na koliko dugo interniran itd. Nakon isteka kazne ti logoraši bi odlazili kući.

Nisu slani u neki drugi logor?

Ne. Bilo je slučajeva da su nekomu nakon isteka kazne predložili da ostane raditi u logoru za plaću, ako je nedostajala njegova struka. Tako je student arhitekture Tibor Lovrenčić iz Zagreba nakon izdržane kazne ostao raditi kao građevni stručnjak.

Je li nakon rata nastradao?

On je, kao i većina drugih, šutio o tome kako mu je bilo. Nitko od njih o tome nije govorio kako ne bi bio proglašen ustaškim suradnikom ili onim tko je radom pomagao NDH. Zato su svi šutjeli.

Šutnja i strah omogućili su da se Jasenovac proglasi logorom masovnih zločina?

Preuveličavanje događaja u Jasenovcu počelo je 1942. Tito u jednoj depeši slavonskim partizanima, piše da „izvide mogućnost napada na logor u kojem je stradalo 10.000 naših drugova“. Ispod te brojke nije se smjelo ići, nego je dodavano i danas još neki dodaju. Već 1945. brojka je narasla na šesto, sedamsto tisuća zbog ratne odštete. Tko je mogao provjeriti stvarnu brojku jer su, prema tvrdnjama komunista i partizana, ustaše bili primitivna rulja koja nije vodila evidenciju. No to nije točno, NDH je bila uređena država, od Austro-Ugarske naslijedila je administraciju koja je i u doba Kraljevine Jugoslavije bila dobro organizirana. Zato se u fizičkom obliku mogu pronaći materijalni dokazi, dokumenti, o poslanima u logor.

Jeste li našli dokaze u kojima Kardelj piše da su partizani napadali srpska sela odjeveni u ustaške uniforme kako bi pridobili Srbe u svoje redove?

To nije izravno vezano uz Jasenovac, no vrlo je vjerojatno bilo takvih slučajeva. Ali zna se, kada su partizani napali Nijemce, da su se Nijemci iskalili na prvom selu na koje bi naišli i tako stanovnike tog sela otjerali u partizane. U posljednje vrijeme često nailazim na dokaze nekih Srba koji su poslije rata otišli iz Bosne u SAD – gdje su živjeli izvan jugokomunističke propagande – koji govore da je bilo pogrešno napadati kolone Nijemaca i endehaške ustanove jer time nije postignut nikakav vojnički cilj, nego samo izazvana represija. Trebalo je, kao što su radili u Srbiji, misle oni, čuvati ljude i tako se spasiti. Tako su Nedić i Draža Mihailović spasili Srbiju.

Nastavak slijedi

HercegBosna.org

U Jasenovcu nema tragova masovnih ubojstava.

Online