Koliko Hrvati imaju nobelovaca?
a. trojicu
b. dvojicu
c. jednog
d. ni jednog

Ružička, Prelog, Andrić

Istina da su sva trojica hrvatskog porijekla.
No koliko je od te tri nagrade hrvatskih?
Ružička i Prelog kao švicarski državljani dobili nagrade, znači te nagrade nisu hrvatske nego švicarske.
Ostaje Andrić.
Osobno ga smatram hrvatskim piscem, no na ovom forumu ima ih koji mu to osporavaju i smatraju ga srpskim piscem.
Mada je nagradu dobio kao jugoslavenski pisac, Hrvati su bili integralni dio SFRJ, a i on je porijeklom Hrvat, dosta Hrvata ga se odriče i smatra srpskim piscem.
Ako ćemo se voditi razmišljanjem Hrvata koji se odriču Andrića pitam se polažemo li kao hrvatski narod pravo i na jednu Nobelovu nagradu.

Tri su "naša" nobelovca, jer su rođeni u okviru hrvatske nacije na prostoru kojeg Hrvati smatraju svojom domovinom.

Po porijeklu, samo Andrić je naš u potpunosti, jer je Ružička dijelom Čeh i Nijemac, a Prelog Talijan (rekao bih po majčinom prezimenu)

Po djelu, nijedan. Kemičari su Švicarci, tu su se ostvarili. A Andrić je Jugoslaven istočnih sentimenata.

Vladimir Prelog
Swiss chemist
https://www.britannica.com/biography/Vladimir-Prelog

Leopold Ružička
Swiss chemist
https://www.britannica.com/biography/Leopold-Ruzicka

Ivo Andrić
Serbo-Croatian author
https://www.britannica.com/biography/Ivo-Andric
Ako jednog dana na ovoj stranici umjesto Serbo-Croatian author bude pisalo Serbian author nemojte drvljem i kamenjem na Srbe da su nešto preoteli ili prisvojili. Jednostavno će im to biti poklonjeno.

Što se tiče jugoslavenstva, zanimljivo da smeta Andrićevo jugoslavenstvo, ali ne smeta što je Kukuljević još 1850. osnovao Društvo za jugoslavensku povjestnicu, zamisli jugoslavensku a ne hrvatsku, a Strossmayer JAZU, zamisli ne HAZU nego JAZU. I to sve nekih 50 i nešto godina prije formiranja Kraljevine Jugoslavije. Htjeli priznati ili ne jugoslavenstvo je bila hrvatska ideja. Pa možete sad Andrića prozivati Jugoslavenom koliko vam volja i to mu zamjeriti, al bilo bi pošteno pogledati u kojem vremenu i okruženju se formirao.
Možeš sad napisati da je Kukuljević prvi održao govor na hrvatskom u Saboru, sve to stoji. No postavlja se pitanje zašto nije osnovao Društvo za hrvatsku povjestnicu, nego je osnovao Društvo za jugoslavensku povjestnicu i to 68 godina prije nastanka prve Jugoslavije.

Zanima me kako ovaj tekst možete učitati u Andrićevu, navodno hrvatsku dušu.
https://www.vreme.com/mozaik/njegos-kao-tragicni-junak-kosovske-misli/
Andrićevo tijelo je bilo naše, ali duša, to je već pitanje. Ne znam da je ikada ovako pisao o nekom pan-hrvatskom motivu.

Nisu sva jugoslavenstva ista. S pozicije Kukuljevića i Štrosmajera, jugoslavenstvo je program oslobođenja svih Južnih Slavena, ali i program njihovog pozapadnjačenja.
To je ideal novovjekovne hrvatske kulture od Senja do Kotora, katolički ideal.

Andrić nije pristalica te inačice jugoslavenstva. Njegov koncept je onaj drugi, koji je balkanski, koji veliča pravoslavlje, koji je snažno centralistički, koji na Dubrovnik gleda kao na "predgrađe Trebinja".

Uostalom, Andrić je bio član SANU, a ne i JAZU, koliko mi je poznato.

č. četiri, još imamo i dalekog rođaka Luke Modrića

Paul Modrich



The Nobel Prize in Chemistry 2015

Born: 13 June 1946, Raton, NM, USA

Affiliation at the time of the award: Howard Hughes Medical Institute, Durham, NC, USA; Duke University School of Medicine, Durham, NC, USA

Prize motivation: “for mechanistic studies of DNA repair”

Ancestry

My knowledge of my ancestry is limited. My paternal grandparents emigrated from Croatia in the late 1800s and settled in the coalfields of southern Colorado. My father Laurence Modrich was born in 1912 in Walsenburg, Colorado and spent his early years in Ludlow, which like a number of other coal camps in the area, was owned by the Colorado Fuel and Iron Company. These mining camps have been described as “feudal dominions” [1] where wages and living conditions were poor. This prompted the Colorado coal strike of 1913–1914, largely organized by the United Mine Workers, and a period of violence that culminated in the 1914 Ludlow massacre, an attack by mine guards and the Colorado National Guard on the tent colony occupied by the striking Ludlow miners and their families, a tragedy chronicled by Woody Guthrie in his song of the same name. My paternal grandfather left at some point thereafter, and my grandmother moved her family a few miles south to Trinidad, Colorado where my father and his two sisters received their education and worked to help support their family. My father never talked much about this period in his life, but it was clear that it imbued him with a strong work ethic, which he imposed on my brother and me while we were growing up.

After graduation from the University of Colorado in 1935, my father moved to Raton in northeastern New Mexico, a town of about 8,000 people just south of the Colorado border, as a coach and biology teacher. He was drafted into the Army Air Forces in 1942, and while on leave from basic training with a friend from Muscatine, Iowa, he met my mother Margaret McTurk, a young woman of German and Scotch-Irish descent. They married in Muscatine in June of 1943 just prior to his transfer to Europe. After my father’s discharge in 1945, they returned to Raton where I was born in 1946 and my brother David in 1948.

https://www.nobelprize.org/prizes/chemistry/2015/modrich/biographical/

Nobelovac Paul Modrich posjetio Modriće i kuću Luke Modrića: Možda se jednog dana i sretnemo na ovom mjestu...

- Ne biste vjerovali, ali ovo mjesto i ova priroda jako podsjećaju na mjesto gdje sam odrastao, na Novi Meksiko i Južni Kolorado... - rekao nam je to, iskreno iznenađen, Paul Modrich, poznati američki nobelovac hrvatskih korijena. Ti korijeni utkani su duboko u obrovački kamen malog mjesta Zatona Obrovačkog u koje se, nakon čak 110 godina od odlaska njegove obitelji u Ameriku, Modrich vratio, želeći vidjeti kuću našeg najpoznatijeg nogometaša, njegova prezimenjaka Luke.

https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/zadar/4-kantuna/nobelovac-paul-modrich-posjetio-modrice-i-kucu-luke-modrica-mozda-se-jednog-dana-i-sretnemo-na-ovom-mjestu-609535

A dobro Andrić je zli Jugoslaven drugi su dobri Jugoslaveni
I opet nisi odgovorio na pitanje. Zašto Kukuljević nije osnovao Društvo za hrvatsku povjestnicu a Strossmayer HAZU. Nisu bili naivni, znali su na što Srbi ciljaju, naročito Strossmayer.
Srbi su osnovali Srpsku akademiju nauka i umetnosti, a Hrvati jugoslavensku.

I da se nadovežem na ovo da je Andrić bio član SANU, mada je bio i član JAZU, to si nekkao slučajno zaboravio spomenuti, prvi predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti bio je Hrvat Josip Pančić.
Eto nam još jednog Hrvata kojeg se valja odreći

Gledao na Dubrovnik kao na predgrađe Trebinja. Sigurno si to pročitao u San o gradu i Predvečernji čas

Ovako je loši Jugoslaven i još gori Hrvat Andrić pisao o Dubrovniku.
“Dolazio sam u nekoliko mahova, u raznim
prilikama i u razna doba godine i svaki put morao sam da svojim starim zanosima dodam neko novo i lijepo uzbuđenje, neku senzaciju koja ostaje kao
najdublji doživljaj, a koja me čekala u kakvom kutiću Grada za koji sam mislio
da ga dobro poznajem i da za mene nemože imati čar novog i nepoznatog
i
Blagodareći velikoj ljubaznosti i savršenoj kompetenciji gg. Marka Murata i
Koste Strajnića, ja sam ovaj put obišao i one kutove Dubrovnika koji su mi na
mojim ranijim šetnjama ostali skriveni ili nedovoljno poznati i ponovno sam na
svakom koraku neminovno i neprevarljivo sretao znake i pečate dubrovačkog duha,
i to podjednako u velikim linijama ‘mira od grada’ kao i u najsitnijoj kamenoj rozeti na nekoj zabačenoj kući na Konalu i sve mi je diskretno ali živo odgovaralo
‘Vjera, gospodstvo i sloboda
Dubrovnika mirna grada

Ovo nisam znala. Veliko ti hvala na ovom članku

Andrić je bio obična prilivoda, da je NDH dobila rat bio bi ustaša. Bio je žešći jugoslaven kad je to bilo oportuno.

Zato ga ne volim trpati u naše, makar je vrsni književnik. Jednostavno on je ko sadašnji globalisti, kako vjetar puše.

To je ključno, dobio je nagradu za književnost a ne za jugoslavenstvo, hrvatstvo, srpstvo ili nešto treće.

Nego kako to da je Titi trebalo godinu dana da organizira prijem za nobelovca? Tito organizira prijem za Andrića godinu dana poslije dobivanja nobela. A Andrić žestoka jugoslavenčina
Zanimljivo da je Tito rekao, ako je vjerovati Ćosiću, da je Krleža trebao dobiti nagradu jer je klasno svjesniji.

Čini mi se da Andrić za Tita nije bio dovoljno dobar Jugoslaven, za vas nije dovoljno dobar Hrvat, čak ni Srbima nije bio dobar, nazivali su ga fra Ivo, jezuit i slično. Ćosić ga jednom izbacio iz nekog kluba ili društva, ne sjećam se točno, zbog Andrićevog odlaska na misu u katoličku Crkvu.

Izgleda da sam nekakav izrod koji se ne odriče Andrića

Andrić je bio jugoslavenčina nekomunističkog tipa, to je njegov krimen u titovim očima.

Kako će desna ruka Milana Stojadinovića biti Titu prikladna?

Mnogi ne znaju kolika je zvjerka bio Andrić između dva rata. Bio je zamjenik ministra vanjskih poslova u vrijeme kada su predsjednici vlada formalno držali i funkciju ministara vanjskih poslova, te je stoga on de facto bio šef tog ministarstva. Veleposlanik kod Hitlera. Išao na prijeme kod njega, slikao se sa Adolfom. Bio na potpisivanju pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu.

A u ratu po banjama uživao dok je narod ginuo. Pisao romane i čekao Engleze.

Još kad bi bili pošteni pa napisali da su trojni pakt potpisali Cvetković i Maček, da je Ivan Šubašić bio predsjednik izbjegličke vlade u Londonu pa se poslije vratio i bio član KPJ, da je Krleža, uvjereni komunist mirno proveo rat u Zagrebu pod ustaškom vlašću mirno čekajući komuniste i Broza.

Poslije svih ovih upisa na ovoj a i na jednoj drugoj temi, slobodno ću reći da je bio budala. Mogao je lijepo novce od Nobela prokockati, propiti, prokurvati(nije bio mali iznos) a ne podijeliti bibliotekama u BiH. I ovako ga svi pljuju i dežurni krivac je za sve, pa da je barem sebi priuštio užitke od te nagrade makar bi se moglo reći da je imao neke koristi od nje. Izgelda da mu se tu nagradu ne može oprostiti, na neki način mu je uteg. Kao nobelovac je "najnemoralnija" osoba na prostorima bivše SFRJ, a da nije dobio nagradu najvjerojatnije se o njemu toliko ne bi ni moraliziralo

Apsolutno sve što si napisala je krivo.

Pristup Kraljevine Jugoslavije trojnom paktu potpisali su predsjednik Vlade Cvetković i ministar vanjskih poslova Cincar-Marković, a ne Maček. Šubašić nije bio član KPJ, niti je obnašao ikakve dužnosti nakon što su komunsiti preuzeli vlast.

Kraljevina Jugoslavija pristupila je Trojnom paktu nacističke Njemačke, fašističke Italije i Japanskog Carstva 25. ožujka 1941. godine. Pristupanje su u Beču potpisali predstavnici vlade Cvetković-Maček.
https://povijest.hr/nadanasnjidan/kralj ... aktu-1941/

Nije osobno potpisao ali je bio u vladi čiji predstavnici su potpisali.

Protivio se politici emigrantskih vlada i sudjelovao na Prvom kongresu američkih Hrvata u Chicagu (1943), koji je podržao Narodnooslobodilački pokret i ideju federativne Jugoslavije te osudio ustaški režim. Na inicijativu W. Churchilla postao je predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije (1944). Postigao je sporazum s J. Brozom - Titom (u lipnju i rujnu 1944) te se s članovima kraljevske vlade vratio u zemlju u veljači 1945. Na temelju sporazuma s Titom dao je ostavku na mjesto predsjednika vlade te je u ožujku 1945. u Privremenoj vladi Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) zauzeo mjesto ministra vanjskih poslova. Bio je ujedno član Privremene narodne skupštine (1945), a na prvom kongresu Narodne fronte Jugoslavije postao je član njezina Izvršnog odbora. Nezadovoljan ostvarivanjem sporazuma, u listopadu 1945. dao je ostavku. Zauzimao se za ujedinjenje HSS-a s novoosnovanom prokomunističkom Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom (HRSS) i za zajednički izlazak na izbore u okviru Narodne fronte. Radi toga je organizirao konferenciju stranačkoga vodstva HSS-a (rujan 1945) u hotelu Esplanade u Zagrebu, na kojoj je većina odbacila njegovu kompromisnu politiku. Prije izbora za Ustavotvorni sabor NR Hrvatske (studeni 1946) prihvatio je inicijativu B. Magovca i predložio komunističkim vlastima da dopuste izlazak na izbore pojedincima HSS-a, kako bi se postiglo jedinstvo naroda i gospodarska obnova. Njegov je prijedlog, međutim, bio odbačen. Pošto se 1947. povukao iz politike, živio je u Zagrebu.

https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59975

Andrić je prije potpisivanja trojnog pakta ponudio ostavku, ali to naravno "ne znate", znate da se slikao s Hitlerom u vrijeme kad su i Amerikanci proglasili Hitlera osobom godine, al za Amerikance će se reći to je bilo prije rata, nije se znalo što će se dogoditi, a za Andrića će se reći kako grozan čovjek slikao se s Hitlerom

Diplomatska karijera Ive Andrića 1939. godine doživljava vrhunac: prvog travnja objavljeno je priopćenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. travnja, a 19. travnja predaje akreditive kancelaru Raicha - Adolfu Hitleru. U jesen, kada su Nijemci okupirali Poljsku i mnoge znanstvenike i pisce odveli u logore, Andrić intervenira kod njemačkih vlasti. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvijek na svoga veleposlanika i mnoge kontakte s njemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovjetka Čaša te zapisi Staze i Vino izlaze u Srpskom književnom glasniku tijekom 1940. godine. U rano proljeće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: "...Danas mi u prvom redu službeni, a zatim i osobni mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što prije povučen sa sadašnjeg položaja..." Njegov prijedlog nije prihvaćen i 25. ožujka u Beču, kao službeni predstavnik Jugoslavije nazoči potpisivanju Trojnog pakta. Dan poslije bombardiranja Beograda, 7. travnja, Andrić s osobljem veleposlanstva napušta Berlin. Potom odbija ponudu njemačkih vlasti da ode u sigurniju Švicarsku, ali bez ostalih članova ambasade i njjihovih obitelji. Andrić bira povratak u okupirani Beograd. U studenome je umirovljen, ali odbija primati mirovinu. Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod odvjetnika Brane Milenkovića. Dolaskom nacističkih vlasti odbija potpisati proglas srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Također odbija da Srpska književna zadruga za vrijeme dok narod pati i strada objavi njegove pripovjetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvoTravničku kroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica.

http://www.ss-itrnskog-hrvatskakostajni ... prt_id=583

p.s da ne ostanem dužna našoj divljoj svinji o Mačeku i trojnom paktu.

Sa stručnjacima radio potom na propisima o prijenosu ovlasti s državne razine (sastavio npr. Uredbu o izbornom redu i ustrojstvu Sabora Banovine Hrvatske, za koji, međutim, nisu raspisani izbori). Želeći izbjegnuti rat, u ožujku 1941. podupro je pristup Jugoslavije Trojnomu paktu. Iako je iz Zagreba otklonio poziv za ulazak u pučističku vladu D. Simovića (dopustivši to hrvatskim ministrima koji su se već nalazili u Beogradu), imenovan je prvim potpredsjednikom. Na početku travnja odbio je ponudu W. Malletkea, izaslanika J. Ribbentropa, da se uz njemačku pomoć stavi na čelo neovisne Hrvatske i, uz Simovićevu izjavu da će sporazum iz 1939. biti poštovan te da će i poslovi oružništva prijeći na hrvatskoga bana, u Beogradu prisegnuo kao potpredsjednik vlade. Nakon bombardiranja toga grada povukao se s dijelom vlade i u Banji Koviljači podnio ostavku na mjesto potpredsjednika. Stignuvši na svoje imanje u Kupincu, preko radija je 8. travnja pozvao hrvatski narod na »red i disciplinu«. Proglašenje NDH 10. travnja dočekao je u Zagrebu. Na radiju je toga dana pročitana njegova poruka kojom je od hrvatskoga naroda tražio pokoravanje, a od pristaša HSS u upravnom aparatu suradnju s novom vlasti (što je poslije komunistička promidžba tumačila kao izdajničku potporu NDH). Povukavši se u Kupinec, predviđao je, prema nekim navodima, da će rat donijeti poraz Osovine, propast SSSR-a i obnovu Jugoslavije. Preporučujući izbjegavanje gubitaka, odbacivao suradnju i s ustašama i s komunistima, što je bila glavna sastavnica njegove politike čekanja, a hrvatske seljake upućivao na pomaganje Srbima. Od listopada 1941. do svibnja 1945. interniran u Jasenovcu, Zagrebu i Kupincu. Premda je i za NDH HSS bila zabranjena, a on sam onemogućen u javnom djelovanju, donekle je pratio ratne vijesti te one o stranačkim dužnosnicima (primjerice, u svezi s nastojanjima A. Vokića i M. Lorkovića). Tek na poč. svibnja 1945. sastao se s nekim zastupnicima HSS, A. Stepincem i Pavelićem, uz materijalnu potporu kojega je naposljetku

https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11875

vidi, radi se o tome da je bio žestoki jugofanatik, i to mu je uteg koji mu se teško može oprostiti. i to onog tipa koji je čak i komunistima bio previše.

jel imao dobrih strana, sigurno je. jel bio odličan književnik, sigurno je (iako je i taj nobel uvijek politički motiviran jednim djelom). No to ne može izbrisati njegov teški jugofanatizam, i to u vremenima kad su zbog tog režima ljudi gubili glave

Možda je odnos spram hrvatskome cvieću između ostaloga utjecao na Andrićev otklon od hrvatstva.

Nije opravdanje, a opet tek nešto ranije bilo je prihvatljivo nacionalno lutanje.

Koga bi drugog čekao ? Englezi su u to vrijeme izgledali kao i jesu bili najmanje zlo.

Bilo koga od njegovih suvremenika da idemo "secirati" kao što seciramo Andrića našli bi im sigurno dosta mana. Npr, već sam ga spomenula pa ću se na njega nadovezati da ne širim priču, Maček.
Lavovski posao je odradio u vezi Banovine Hrvatske i za to zaslužuje najdublje poštovanje.
No ako pogledamo njegovo ponašanje za vrijeme rata, odnosno poslije kapitulacije, kada se kao jedini hrvatski vođa koji je imao izborni legitimitet odlučuje na politiku čekanja, a Hrvate prepušta u ruke dvojice vođa koje nitko ni na jednim izborima nije izabrao da vode hrvatski narod, ni Pavelić ni Tito nisu ni na jednim izborima izabrani, hmmm to baš ne zvuči da je preuzeo političku odgovornost za hrvatski narod. I još ako nadodamo da je hrvatske seljake za vrijeme drugog svjetskog pozivao da pomažu Srbima, prosudi sam, da ja ne filozofiram.

Što se tiče Andrića, moram priznati da sam nadglasana, većina vas Andrića smatra srpskim piscem i samim time srpskim nobelovcem i moram reći, mada se s tim ne slažem, no demokracija je pa ću poštivati volju većine, da Hrvati nemaju ni jednog nobelovca i da su Srbi jedini narod na području bivše SFRJ koji imaju nobelovca.
Naglašavam s tim se ne slažem!

Srbi nam svašta svojataju i tome se treba suprotstavljati. Međutim Andrića bi im dao u "paketu sa mašnom".

Prije nekih petnaestak godina volio sam slušati radijske emisije "Ljudi dvadesetog stoljeća". Gostovali su stariji ljudi, ali sa dobrim pamćenjem i svjedoci zanimljivih događaja.
I tako jednom, svoj život je prepričavao jedan Hrvat, koji je u kraljevini Jugoslaviji radio kao diplomat. Mislim da je kasnije radio za NDH. Zaboravio sam dosta detalja, ali govorio je o svom razgovoru sa kraljevskim diplomatom Ivom Andrićem. Pa veli, kako je bio šokiran time što ga je Andrić nagovarao da sebe proglasi Srbinom, jer kao to će mu pomoći u karijeri (vjerojatno je to i bila istina). No on je odbio.
Eto kakav je to lik bio. Andrić je sebe proglasio Srbinom, pisao na srpskom i ćirilici, odselio u Beograd. I još na to nagovarao drugog Hrvata. Eto vam ga! Nosite ga.
I sutra, kada bi Srbi krenuli svojatati pisce Ferića, Jergovića, Tomića i sl., ja im se ne bih protivio.
Pa makar to značilo kako nema niti jednog Hrvata Nobelovca

Nema to veze ni s hrvatskim cvijećem niti nečim sličnim. Razlog za odlazak u Beograd je jer je tražio neko državno namještenje od kojega bi mogao živjeti dok piše.
Sačuvana su pisma koja je pisao svom profesoru da mu pronađe neku službu, budimo pošteni od pisanja u to vrijeme nije mogao baš ni živjeti. Posao diplomata po stranim zemljama je iskoristio i za pisanje. U Francuskoj i u Austriji slobodno vrijeme provodio u muzejima proučavajući njihovu arhivsku građu u vezi njihovih odnosa s Bosnom, odnosno Osmanskim Carstvom.

Evo jedan primjer "nacionalnog lutanja", ako se to tako može nazvati
Godine 1932. Andrić objavljuje pripovjetke Smrt u Sinanovoj tekiji, Na lađi i zapis Leteći nad morem. U ožujku 1933. godine vraća se u Beograd kao savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova. Iako intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovjetku Napast i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. studenoga pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija mogućnost da njegove pjesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: "...Ne bih nikada mogao sudjelovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pjesnici samo zato što su ili druge vjere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje vjerovanje od jučer nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne mijenjaju."

Ne zaboravimo da je isti stav imao i prema svrstavanju u srpske književnike.

Nameće mi se pitanje, budući da je tema o hrvatskim nobelovcima, zašto nitko ne zamjera Ružički što je odbio poziv da radi u Zagrebu, otišao u Švicarsku, uzeo njihovo državljanstvo i u radu hrvatski zamijenio njemačkim jezikom?

Već sam prije diviziji odgovorila, pa ću i tebi. Ne slažem se, no većina smatra da je srpski književnik, i zbog demokracije i volje većine moram reći da Hrvati nemaju ni jednog nobelovca a Srbi imaju.

Što se tiče NDH, ne znam je li ti poznato da se ponudio da radi kao diplomata za NDH, no odbili su ga.