Da, Srbi su izgubili rat 1941. mada je borba nastavljena. 1945. porazen je onaj ko je pobedio Srbe 1941. pa je neki red da se brise ono sto je on nametnuo, tim pre sto su Srbi doprineli njegovom porazu.

Medjutim dolazi druga okupacija, sovjetska, i postavlja nedemokratski nenarodni rezim. Pa asto bi se rezultat okupacije 1945. priznao?

I kako su to u SFRJ Srbi dominirali pa sebi nacrtali onakve granice?

Postotak Srba u HR i BiH je ostao isti.
U Srijemu se povećao.
Neki povjesničari (zapravo "historičari" u tom kontekstu) to kreativno objašnjavaju s ogromnim srpskim natalitetom nakon 1931.

Što je jasno Šterc uočio, to je i osnova priče zašto je Srbima u Jugoslaviji u cjelini skočio postotak, dok je Hrvatima pao.

Prirodni prirast Srba u tome je razdoblju mogao biti oko 8 promila ili oko 5.064 prosječno godišnje u Hrvatskoj i oko 8.000 u Bosni i Hercegovini (naravno uz manja odstupanja). Između popisa stanovništva 1931. i 1948. godine prošlo je 17 godina unutar kojih je bilo 5 godina rata i 12 godina očekivanoga rađanja, od kojih 3 godine pojačanoga poslijeratnog rađanja. Pretpostavimo li oko 30 posto manje rađanje godišnje od očekivanoga tijekom 5 ratnih godina i isto toliko povećanoga poslijeratnog rađanja nakon rata do popisa 1948. godine (tzv. „baby boom”), imamo obrazac: 10 godina po 8 promila, 5 godina po 5,6 promila i 2 godine po 10,4 promila. Po takvu modelu porast bi broja Srba u Hrvatskoj prirodnim putem bio u razdoblju 1931.-1948. godine za 81.530 osoba, a u Bosni i Hercegovini za oko 128.800 osoba.

Broj pravoslavaca u Jugoslaviji je rastao prosecno 1,95% godisnje izmedju dva popisa 1921. - 1931. (ili 21,32% za 10 godina). U BiH je bila jos veca stopa rasta jer je fertilitet bio veci.

Gdje bi SAD danas bila da tamo svaki Irac, Talijan, Nijemac, Meksikanac itd. trazi posebnu terminologiju u vojsci, policiji, javnoj sluzbi, skolstvu.

...koja je bila ustavom definirana kao nacionalna drzava hrvatskog naroda.

Mogao si biti Hrvat koliko god si htio. Ono sto nisi mogao je velicanje ustastva i raspirivanje medjunacionalne mrznje. Hrvatska se voli obrazovanjem, kulturom, znanjem, pa i sportom. Ona se ne voli pjevanjem Jure i Bobana.

Ne postoji perfektna država

Toliko o njemu.

Sto se tice ukupnog broja zrtava u drugom svetskom ratu u Jugoslaviji, vecina ozbiljnih demografa (Lah, Kocovic, Zerjavic, Cvetkovic, Tomasevic, plus neki Amerikanci) koji su to istrazivali su dosli do brojke od oko milion ili malo vise.

Otprilike: Srbi i Crnogorci 550.000, Hrvati 200.000, Muslimani 100.000, Jevreji 60.000, Ostali 125.000

https://en.wikipedia.org/wiki/World_War_II_casualties_in_Yugoslavia

Hilberte, u Austro-Ugarskoj u Hrvatskom domobranstvu hrvatski jezik je bio zapovidnin jezikon. U Hrvata ti je uvik bila snažna svist o posebnosti i o samosvojnen hrvatsken jeziku. Ta nije se slučajno pojavila Deklaracija o hrv.jeziku..

Ekstremna stopa rasta od 1,95% (koja je normalna samo za Subsaharsku Afriku) ima dvije komponente:

sve što si naveo nema veze s udjelima. pravoslavci jesu rasli nešto brže od katolika u KJ

, ali sporije od muslimana,

a isto tako su mnogi katolički krajevi pripojeni FNRJ nakon rata.

Broj muslimana koji se izjasnio Srbima nije bio jako velik.

poanta priče je da je stabilan udio Srba u HR I BIH pokazatelj da nije bilo nekog natprosječnog stradanja Srba.

te procjene od milijun izgledn održe vodu, ali za nacionalnu rasčlambu će trebati još istraživanja ako ikad političke okolonosti to dopuste.

U samostanskoj crkvi Uznesenja BDM-a na Širokom Brijegu svake godine u veljači započinju Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca u povodu obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih fratara. Upravo je to bilo povodom za razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće...

Fra Miljenko je rođen 1960. u Dragićini kod Međugorja. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, studij filozofije i teologije u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu te magistrirao kršćansku duhovnost u Rimu.

Pastoralno je djelovao kao župni vikar, odgojitelj bogoslova i sjemeništaraca, voditelj mladih, vojni dušobrižnik u Domovinskom ratu te tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. Godine 1993. pokreće Informativni centar Mir Međugorje, a 1997. i Radiopostaju Mir Međugorje te ih kao ravnatelj i predsjednik Upravnog vijeća dugo razvija (do 2005.).

Trenutno je vicepostulator postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće te kolumnist i član uredništva portala hrsvijet.net. Piše pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, stručne i novinarske članke, uređuje knjige te prevodi. Prevođen je na nekoliko jezika te nagrađivan.

Poštovani, na početku nam recite što je to Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće, te kojim se poslom bavite?

Jednostavno rečeno, zadaća je Vicepostulature prikupiti svjedočenja i dokumente koji bjelodano dokazuju da su hercegovački franjevci ubijeni iz mržnje prema vjeri i da su se u tom teškom času ponašali kršćanski. Pritom vrijedi pravilo da se ono što im ide u prilog, ne smije napuhavati, a ono što im ne ide u prilog, da se ne smije skrivati.

Znači, tražimo istinu i samo istinu, pa ma kakvom se ona pokazala. Bit će teško za svih njih 66 prikupiti potrebnu građu, ali neka samo jedan među njima, a ima ih već sa svim potrebnim, bude proglašen blaženim i svetim, on će svojim likom osvijetliti i žrtvu svih ostalih. U svemu ovome pomaže mi suradnica na općim poslovima Lucijana Kožul.

O ubojstvu hercegovačkih franjevaca još je krajem ožujka 1945. kongregaciji De propaganda fide u Rimu pisao mjesni biskup don Petar Čule. Kasnije je dotični u pismu fra Dominiku Mandiću posvjedočio da je njegovom zaslugom u ono glasovito Pastirsko pismo iz rujna 1945. ušla formulacija da fratri na Širokom Brijegu nisu pucali na jugokomuniste, kako su ih kasnije ovi optuživali. Prema Čulinim riječima, to je bio jedan od prvih povoda da dospije u tamnicu.

Objasnite nam što se događalo u Hercegovini 1945. i zašto su franjevci ubijani?

Te godine Hercegovina je doživjela masakr kao nikada do tada u svojoj povijesti. Dosadašnja saznanja kazuju da je ubijen svaki deseti Hercegovac. Uzmimo samo za primjer Široki Brijeg. Početkom 1950-ih godina na 100 ženskih dolazilo je 25 muških, a obično ide 105 ženskih na 100 muških. Većina žrtava pala je 1945., i to od jugokomunističke ruke.

Svega ovoga nisu bili pošteđeni ni franjevci. Engleski predstavnik pri Vrhovnom stožeru jugokomunista brigadir Fitzroy Maclean u tajnoj depeši Foreign Officeu u Londonu od 8. veljače 1945. svjedoči kako mu je Tito rekao da će „drastično“ kazniti franjevce u BiH zbog njihova šurovanja s ustašama. Da su oni zaista takvi, podvukao je i sam Maclean. „Obećano“ se i obistinilo, ali ne samo nad franjevcima, nego i nad biskupijskim svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima, sjemeništarcima...

Uz to što su odgajali puk za vjeru u Boga, a ne za bezboštvo, jedan od velikih „grijeha“ hercegovačkih franjevaca bio je i taj što su preporodili Hercegovinu i širi kraj te u svojoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu odgajali buduće hrvatske intelektualce. A to je bilo neoprostivo, prema teoriji o kulturnoj hegemoniji talijanskog marksističkog filozofa Antonija Gramscija. Da će ih pobiti i zatrti svjetlo Širokog Brijega, već su im unaprijed najavili, ali oni nisu bježali smatrajući se nevinima.

Kako se bivša država odnosila prema zločinu nad franjevcima, svećenicima općenito te laicima u Hercegovini? Usporedite to vrijeme s današnjim i recite nam kako se u sadašnjosti Hrvatska i BiH odnose prema tim zločinima?

Svima nam je poznato da se o svemu ovomu nije smjelo govoriti tijekom čitave nesretne Jugoslavije. To nažalost nije uputno ni danas. Da ne idemo u šira razjašnjenja, recimo samo da se ni Hrvatska ni BiH, unatoč nekim službenim očitovanjima pod pritiskom, još nisu odrekle jugokomunizma i njegova nasljedstva. To mi svi svakodnevno vrlo dobro osjećamo na svim razinama života, od politike do umjetnosti, sporta...

Između ostaloga, uporno nastoje prikriti Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu koju je Europski parlament usvojio 2. travnja 2009. Tu je komunizam jasno stavljen uz bok nacionalsocijalizmu i fašizmu, te je navedeno što treba učiniti da se barem ublaže rane koje su drugima nanijeli. A ustanovljen je i Europski dan sjećanja - 23. kolovoza - na žrtve totalitarnih režima.

Naravno, uvijek hvala pojedincima na svim društvenim razinama koji unatoč svim zaprjekama pomažu u otkrivanju zapretane i zabranjene istine. Tu su i neke institucije. U Hrvatskoj se pri Ministarstvu hrvatskih branitelja nastoje skrbiti o našim pobijenima s te strane granice, a u Herceg-Bosni, BiH, to čini Hrvatski narodni sabor sa svojim Odjelom za Drugi svjetski i Domovinski rat.

Iako je prošlo dosta vremena i više se ne može govoriti o presudama nad izravnim počiniteljima i njihovim nalogodavcima, možemo li ipak govoriti o imenima onih koji bi trebali, ako ništa drugo, odgovarati pred poviješću? Tko je najodgovorniji?

Uvijek je potrebno razlikovati počinitelje i nalogodavce, bez obzira na to što su ponekad pojedini bili i u jednoj i u drugoj ulozi. Takvih ima još i danas, iako ih je svaki dan sve manje. Bilo bi potrebno osuditi barem jednoga takvoga kako bi se preko njega osudio čitav taj jugokomunistički pokret i na taj način napravila svojevrsna lustracija. No, umjesto toga pojedini takvi nam i danas kroje kapu i šeću okolo kao uvažene ličnosti.

Do nas svih je koliko ćemo govoriti o svemu tomu te spominjati imena i djela. Kao oni koji smo prigrlili demokraciju, takvu kakva je, to bismo morali činiti i neprestano tražiti istinu. Obično ćemo reći da je najodgovorniji Josip Broz Tito, ali on ništa ne bi mogao učiniti da nije imao potporu u sličnima sebi i u narodu, ma zbog čega to bilo tako. Vrijeme je konačno da se oslobodimo svakoga straha, da se pokajemo za svaku sekundu kada smo milom ili silom podupirali hudi jugokomunistički režim i da počnemo živjeti kao slobodni ljudi koji znaju tko su i što su.

Kada je započeo proces prikupljanja dokumentacije, nalaženja dokaza i na kraju iskapanja tijela ubijenih? Ima li nade da se ostatci svih ubijenih franjevaca pronađu jednoga dana?

Podrazumijeva se da su fratri od samoga početka tragali za istinom i za posmrtnim ostatcima svoje pobijene braće. Jugokomunistički režim to nije dopuštao. Još u studenom 1945. OZNA je pokupila sva dotadašnja prikupljena svjedočenja od tajnika provincije dr. fra Bonicija Rupčića, svjedoke izbatinala, zastrašila ili uhitila, te zabranila da se o tomu govori. Ipak, nešto nam je dokumenata ipak ostalo iz tih vremena.

Drugi pokušaj je bio u godinama Hrvatskog proljeća kada je fra Andrija Nikić uspio prikupiti oko 400 stranica svjedočenja iz prve ruke, a fratri u samostansku crkvu pokopali 12 franjevaca ubijenih u ratnom skloništu na Širokom Brijegu i 6 franjevaca ubijenih u Mostarskom Gracu.

Nakon toga trebalo je čekati sve do 2004. kada je na inicijativu tadašnjeg provincijala fra Slavka Solde osnovano Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika na čelu s fra Antom Marićem. Ono je 2005. nastavilo s iskapanjima da bi sve preuzela Vicepostulatura 2007. sa mnom na čelu.

Nažalost, neće biti moguće pronaći posmrtne ostatke svih pobijenih franjevaca. Ali ponekad ima i iznenađenja. Tako smo u posljednje vrijeme pronašli još njih trojicu, o čemu će biti više govora sljedećih mjeseci dok još provjerimo određene podatke i svjedočenja.

Možemo li na trenutak zastati i razmisliti o onima koji i danas smatraju da su 1945. svi dobili ono što su „zaslužili“? Zbog čega postoje različite interpretacije ove tragedije unutar samog hrvatskog korpusa, ali i drugih naroda u Hrvatskoj i BiH?

Dok god netko može izjaviti nešto slično a da ga društvo u cjelini ne osudi zbog toga, znači da je to društvo i dalje bolesno. Ne radi se ovdje o tomu ima li netko lijeve, desne ili ne znam kakve poglede. Radi se o tomu podržava li netko zločin, totalitarizam... ili ne.

Zbog toga ne bih govorio da postoje različite interpretacije unutar hrvatskog naroda s obiju strana granice, a i unutar drugih naroda. Postoji samo zlo koje treba odagnati iz naše sredine.

Možemo li napraviti poveznice između događaja u Bleiburgu i Hercegovini? Postoji li neko mjesto za koje bismo mogli kazati da je „hercegovački Bleiburg“?

Povijesna istraživanja kazuju da je na Radimlji kod Stoca ubijeno oko 10 000 Hrvata, većinom povratnika s Bleiburga. I svakog svibnja tu se govori sv. misa zadušnica za sve njih. Mogli bismo zbog toga reći da je to ujedno i središnje žrtvoslovno mjesto naših hercegovačkih biskupija.

U sklopu ovoga spomenuo bih i Groblje mira na Bilama koje je, zajedno s povjerenstvima po pojedinim općinama za istraživanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća, izraslo na radu Vicepostulature. To groblje gdje pokapamo neidentificirane žrtve i gdje postavljamo križeve za pobijene, poveznica je svih Hrvata u BiH, Herceg-Bosni, s Bleiburgom, Križnim putom i svom patnjom našega naroda.

Ovdje bih spomenuo i inicijativu biskupa Mile Bogovića koja će, nadam se, biti ostvarena. On predlaže Hrvatski križni put koji bi povezao naša zajednička i mjesna stratišta: Bleiburg, Vukovar, Hercegovinu... Čvrsto se nadam da će o tomu biti više govora u vremenu pred nama.

Često se u priču o Bleiburgu i Križnom putu nameće i Jasenovac. Recite nam kada se jedna tragedija relativizira drugom, onda se vrlo lako relativiziraju i mučki ubijeni hercegovački fratri. Čemu sve to, zar zločin nije zločin?

Slažem se, zločin je zločin počinili ga naši ili njihovi, uvjetno rečeno. Ali ne vole svi istinu pa pokušavaju zaustaviti njezino izranjanje na svjetlo dana, odnosno da sve ostane onako kako su to zacrtali u prošlim totalitarnim vremenima jugokomunizma. Danas takvi mašu parolom: Okanimo se prošlosti, a otvorimo se budućnosti. No, nema budućnosti bez jasnog saznanja o prošlosti. Uzmimo primjer Jasenovca koji ste naveli. Najnovija istraživanja kazuju da nije sve bilo onako kako su to jugokomunisti trubili, a velikosrbi i njihovi pomagači trube do danas.

U beogradskim arhivima, ali i u onima po Hrvatskoj, ima dokumenata koji o svemu drukčije svjedoče. Počesto se oni kriju, ne samo da bi se zataškala istina o Jasenovcu, nego i da bi se manipuliralo pojedinim osobama zbog njihove suradnje s propalim jugokomunističkim režimom.

Kakve nam poruke ova tragedija ostavlja za budućnost?

Po meni, trebali bismo uvijek težiti za istinom i samo istinom. Vjernici će to činiti na svoj način, a nevjernici na svoj. Tada nećemo svoje grijehe tovariti drugomu, nego ćemo uvijek imati snage odreći se svojih loših postupanja i živjeti sa svima drugima u miru i zadovoljstvu. Nešto slično govore nam i razne nevladine udruge spominjući se ljudskih prava, ali nažalost počesto je to samo govor hladnih profesionalaca, narodski rečeno, onih koji žele živjeti na tuđoj grbači.

Što mislite da fra Leo Petrović i 65 subraće predstavljaju hrvatskome narodu danas?

Uvijek je teško govoriti potvrdno o onomu što radiš. Zato ću te riječi izvući iz onoga što sam čuo od drugih. Od samoga početka ljudi su štovali svoje pobijene fratre, kao i sve svoje druge pobijene. Pokretanjem Vicepostulature pobudila se u njima nada da će konačno biti i službeno priznato ono što oni neprestano nose u svojim srcima. Dovoljno se ovdje prisjetiti onoga glasovitog Hodočašća mladih na Široki Brijeg. Hrlili su sa svih strana da bezbožnim jugokomunistima kažu kako se ne odriču vjere svojih predaka i svojega hrvatstva. Nakon Domovinskog rata to je, istina, stalo jer se sada sve više-manje može javno iskazati. Ali došli su drugi oblici. Rasplamsala se molitva za zagovor pobijenih franjevaca, rasplamsalo se njihovo simboličko povezivanje sa svojim pobijenima. Svjedočimo tomu u veljači kada će neki hodočastiti od spomenika svojim pobijenima do ratnog skloništa na Širokom Brijegu gdje je ubijeno i zapaljeno 12 franjevaca. Isto tako neprestan je upit kad će ponovno uskrsnuti Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu s franjevcima na čelu, očito da nastavimo tamo gdje smo stali 1945.

Je li vrijeme da počnemo govoriti o uzdizanju na čast oltara pobijenih franjevaca? Iako narod već fratre štuje kao „Širokobriške mučenike“, može li se govoriti o vremenskim okvirima za proglašenje blaženima?

Uvijek je nezahvalno govoriti o bilo kakvim vremenskim okvirima u ovakvim slučajevima. Važno je zapravo samo da sve lijepo ide svojim službenim tijekom i da se kroz taj rad čisti svijest svih nas od jugokomunističkih laži i upliva. Trenutno smo, naime, još u istražnom razdoblju koje je pri samome svojem kraju. Vicepostulatura je već neko vrijeme spremna podnijeti prikupljena svjedočenja i dokumente mjesnom biskupu da započne postupak mučeništva na biskupijskoj razini. To će i učiniti kada Uprava Provincije da zeleno svjetlo. Nakon toga ostaje još rimska razina te uzdizanje barem nekih od njih na čast oltara. Uz Božju pomoć doći će se i do toga časa.

Zahvalio bih sada mjesnom biskupu don Ratku Periću koji je spremno ustanovio i prihvatio ispitivanje predloženih svjedoka za Crkveni sud glede pobijenih hercegovačkih franjevaca. Isto tako hvala i biskupu don Tomi Vukšiću koji ih je sa svojim pomoćnicima ispitivao u ime toga suda. Tako su njihova svjedočenja na najslužbeniji način sačuvana za budućnost.
Zacijelo se bavite mučnim i teškim poslom. Možete li nam izdvojiti određeni trenutak?

Nikada nisam volio vidjeti ljudsku kost, pa ni dandanas. Uvijek okrenem glavu. Međutim, kad su ovi pobijeni u pitanju, to se sve potpuno mijenja. Velika je radost pronaći nečije posmrtne ostatke nakon toliko muka i progona, vremena kada se o svemu jednostavno nije smjelo govoriti, a kamo li nešto poduzeti.

Najviše me se dojmio jedan događaj kad smo 2010. iskopavali stratište Tomića njivu u Ljubuškom. Tu smo, naime, u jednoj rupi punoj, bez ikakva reda, nabacanih tijela pronašli njih 28. Sve smo ogradili vrpcom da možemo u miru raditi i da radoznali ne gaze po otkrivenim kostima. Upozorili su me da se jedan čovjek toga baš ne pridržava. Pošao sam ga upozoriti. Čim sam mu se primakao, rekao je gledajući u smjeru kostiju u jami: „Kad je ovdje ubijen moj otac, majka me nosila u osmom mjesecu trudnoće.“ Ostao sam potpuno bez riječi i polagano se odmaknuo. Ali sam u srcu zaključio da ću sve učiniti što je u mojoj moći da što više posmrtnih ostataka pobijenih iznesemo na svjetlo dana i po mogućnosti im damo ime i prezime.

To sto je sada narmalno samo za Afriku ne znaci da tada nije bilo normalno za Srbe. Srbi su pre prvog svetskog rata imali jos veci fertilitet, a takve stope rasta Albanci su imali sve do 1990.

Preskočio tezu o prevođenju na srpstvo.
-------------------
Srbi su među najvećim lažovima na svijetu. Nikad ništa što ide od njih ne treba prihvatiti bez provjere.

1919. su službeno tvrdili 1,25 M žrtava u WW1

wiki Demografija Srbije:
1910. 2.922.858
1921. 4.781.446 +63,6%

Ispada da bi se Srbi namjanje udvostručili u 10g. da nije bilo tih 1,25 M.
Znam da su amebe bile druge kronološki, ali da su druge i po razmnožavanju, to nisam prethodno uočio.

-------------------

Lažni brojevi, laži i uvijek i samo laži, plus prozelitizam/benificije za posrbice i voila, evo njih

Neka te neko drugi ispravlja ako ima strpljenja i zelje da to ucini.

Da, Srbi su izgubili rat 1941. mada je borba nastavljena. 1945. porazen je onaj ko je pobedio Srbe 1941. pa je neki red da se brise ono sto je on nametnuo, tim pre sto su Srbi doprineli njegovom porazu.

Medjutim dolazi druga okupacija, sovjetska, i postavlja nedemokratski nenarodni rezim. Pa asto bi se rezultat okupacije 1945. priznao?

I kako su to u SFRJ Srbi dominirali pa sebi nacrtali onakve granice?

Ne bih da mnogo ucestvujem u raspravi jer se radi o bezvrednom prepucavanju na nacionalnoj razini. Samo zelim da prokomentarisem ovo:





Ta Stercova "analiza" je bezvredna.

1. Broj pravoslavaca u Jugoslaviji je rastao prosecno 1,95% godisnje izmedju dva popisa 1921. - 1931. (ili 21,32% za 10 godina). U BiH je bila jos veca stopa rasta jer je fertilitet bio veci. On onda tvdri sledece:



Znaci on mrtvo hladno pretpostavlja rast od 0,8%. Neverovatno.

Isto zaboravlja da se veliki broj muslimana na popisu iz 1948. godine izjasnili kao Srbi.

Toliko o njemu.


Sto se tice ukupnog broja zrtava u drugom svetskom ratu u Jugoslaviji, vecina ozbiljnih demografa (Lah, Kocovic, Zerjavic, Cvetkovic, Tomasevic, plus neki Amerikanci) koji su to istrazivali su dosli do brojke od oko milion ili malo vise.

Otprilike: Srbi i Crnogorci 550.000, Hrvati 200.000, Muslimani 100.000, Jevreji 60.000, Ostali 125.000

https://en.wikipedia.org/wiki/World_War_II_casualties_in_Yugoslavia

Veci natalitet pre rata kao i izjasnjavanja Muslimana Srbima pokazuje da je stradanje Srba bilo natprosecno. E sad, druga stvar je sto neki to preuvelicavaju van svake statisticke rasprave. To nikome ne koristi.

Sto se tice demografskih podataka, tu analizu i sada moze da uradi svako. Za mene su ovi brojevi realni na osnovu podataka koje imamo i analiza koje sam procitao. Voleo bih i ja da su brojke stvarno manje, kao i za Prvi svetski rat, jer bi to znacilo manje tuge za one porodice koje su pogodjene. Nema srece u izigravanju zrtve, prihvatimo istinu i idemo dalje.

Srbi nipošto nisu imali veći natalitet od Hrvata i muslimana u BIH, imali su nešto veći u HR, ali daleko veće iseljavanje uslijed kolonizacije Vojvodine.

broj muslimana koji se izjasnio Srbima nije bio velik, radilo se o nekoliko desetaka tisuća osoba.

nije bilo nikakvog natprosječnog stradanja Srba. možda je per capita, ali kad izuzmeš nacionalno homogene krajeve Hrvatske, u kojima je broj žrtava bio daleko manji, i nije bio posljedica međunacionalnih sukoba, to ti je posve podjednako.

između Kupe i Drine imaš per capita posve identično stradanje Srba, kao i Hrvata i muslimana

Što se stopa rasta tiče, 1929. je počela velika gospodarska kriza.
Pogledaj kolike su stope rasta bile po svijetu, malo je čudno očekivati "afrički rast" u tom razdoblju.

Brojke koje su računane u doba SFRJ su bile pod utjecajem vlasti, koja je sklona inflaciji.
Ovo što si rekao mi se čini realnim, samo dobar dio toga je bila glad, bitke i slično...

Srbi nipošto nisu imali veći natalitet od Hrvata i muslimana u BIH, imali su nešto veći u HR, ali daleko veće iseljavanje uslijed kolonizacije Vojvodine.

broj muslimana koji se izjasnio Srbima nije bio velik, radilo se o nekoliko desetaka tisuća osoba.

nije bilo nikakvog natprosječnog stradanja Srba. možda je per capita, ali kad izuzmeš nacionalno homogene krajeve Hrvatske, u kojima je broj žrtava bio daleko manji, i nije bio posljedica međunacionalnih sukoba, to ti je posve podjednako.

između Kupe i Drine imaš per capita posve identično stradanje Srba, kao i Hrvata i muslimana

Imamo podatke za Jugoslaviju. Sve vreme od 1919. do 1939. je fertilitet Jugoslavije iznad 4. Prvi put pada na 3,96 1939.

Srpski natalitet u Jugoslaviji je bio ukupno nesto iznad proseka. Srbi su 1930-ih godina imali veoma jak natalitet u BiH, Crnoj Gori, Zapadnoj Srbiji, juznoj Srbiji, KiM, i Makedoniji, dok su Istocna Srbija, Vojvodina, i Beograd bili nesto ispod proseka. Hrvati su imali visok natalitet u BiH i par opstina u severnoj Hrvatskoj. Uglavnom, katolici su imali slabiji rast zbog relativno niskog nataliteta Nemaca, Madjara, i Slovenaca.

Hteo sam samo da kazem da Stercova analiza nije realna jer koristi veoma nisku stopu rasta od 1931. do 1948. godine, posebno za BiH gde je fertilitet bio mnogo visok.

Šterc neke stvari objašnjava migracijama.

Također, to je razdoblje ekonomske krize, čudno je da tada bude takav rast.

Ne da mi se tražiti, da li mi možete vjerovati na riječ?
100 tisuća BiH Srba je kolonizirano u Vojvodinu.
Iznos muslimanskih Srba je tih 100 tisuća, što je 8% od ukupnog broja BiH muslimana.
Hrvatima se izjašnjavalo 4% BiH muslimana.

Svi su imali visok natalitet u BiH. Ako se gledaju popisi 1921. i 1931. pravoslavci su porasli sa 43,87% na 44,25%, katolici ostali na istom, a muslimani malo pali (verevatno zbog iseljavanja).

U linku sa Vikipedije daju procene za relativne gubitke: Srbi iz Hrvatske 16,3%, Srbi iz BiH 14,6%, Hrvati iz BiH 11,4%, Muslimani iz BiH 7,4%.

Jugoslavija je bila nerazvijena, uglavnom ruralna zemlja, pogotovo juzno od Save i Dunava, pa ne mislim da je svetska ekonomska kriza imala neki veliki uticaj na demografiju. U to vreme je imala odlicnu demografiju za Evropu.

Mislim da si u pravu sto se tice brojeva kolonizacije i muslimanskih Srba. Ne mogu ni ja sada da trazim.

Radi se o matematici. Ako se sabere i oduzme 100.000, broj Srba je isti, ali je broj muslimana zapravo veci za 100.000, pa je udeo Srba manji (ukljucujuci i one koji su otisli ​​u Vojvodinu).

Vratim se na ovo:



Dakle, Srbi su imali mali porast udela u BiH za vreme KJ. Popis iz 1948. godine je pokazao isti udeo Srba, 44,3%, kao sto je popis iz 1931. godine pokazao udeo pravoslavaca (zanemarujuci jos nekoliko hiljada drugih pravoslavaca u BiH).

Ali zapravo, kad se dodaju kolonizatori, broj Srba je isti, ali ima ukupno 100.000 stanovnika vise, tako da je Srba 42,6% umesto 44,3%, Hrvata 23% umesto 23,9%, a Muslimana 33,3% umesto 30,7% (ustvari ima manje Hrvata a vise Muslimana jer ovde nisam racunao Hrvate muslimane).

Sve ovo odgovara ovim procenama relativnih gubitaka, gde su Muslimani imali relativno najmanje gubitke, a njihov rast udela pokrivali izjasnjavanjem kao Srbi i Hrvati.

pa ono što je nametnuto 1941. je poništeno 1945.

ali nije vraćeno na stanje iz, ne znam 1918., jer pobjednik iz 1918. i pobjednik iz 1945. nije isti.

Srbi su doprinjeli pobjedi partizana, ali samo DOPRINJELI. Tako da nije sve moglo biti kako se Srbima svidi jer nije srpska vojska umarširala u Zagreb ili Split kao 1918.

a čak ni tada nije SVE bilo po volji Srba



zato što nije vojno poražen. Rezultat iz 1918. je vojno poražen 1941., a rezultat iz 1941. je vojno poražen 1945., a ovaj pak NIJE poražen vojno.
barem ne od vas. Poražen je doduše od nas, pa zato više nema Jugoslavije.



pa već sam ti rekao da su to treće najveće granice Srbije u povijesti, da je u Srbiju uključeno više nesrba nego je Srba ostalo izvan nje, i još ste dominirali u BIH i Hrvatskoj, sa srpskom JNA kao jamcem toga, i udvostručili udio u Vojvodini kao najbogatijem djelu te države.

druga je stvar što si ti megaloman pa nemaš mjere. Za više od toga bi partizani morali biti ekskluzivno srpska vojska, a nisu to bili.

druga jugosavija je bila dominantno srpska, ali nije bila ekskluzivno srpska. ali vi ste megalomani pa vam ni to nije bilo dosta. Rezultat je da imate još manje.

Svi su imali visok natalitet u BiH. Ako se gledaju popisi 1921. i 1931. pravoslavci su porasli sa 43,87% na 44,25%, katolici ostali na istom, a muslimani malo pali (verevatno zbog iseljavanja).

Dao sam ti brojke sa popisa sto se tice Muslimana i Srba. Ne moze biti mali broj ako izmedju popisa iz 1961. i 1971. godine broj Srba padne sa 1.406.057 na 1.393.148. U to vreme je bilo nesto iseljavanja, ali dovoljno je pogledati broj Hrvata koji je izmedju dva popisa porastao sa 711.665 na 772.491 da se vidi da to nije objasnjenje (Hrvati sigurno nisu imali manje iseljavanja). Rec je o vise ljudi nego nekoliko desetina hiljada.

U linku sa Vikipedije daju procene za relativne gubitke: Srbi iz Hrvatske 16,3%, Srbi iz BiH 14,6%, Hrvati iz BiH 11,4%, Muslimani iz BiH 7,4%. Nazalost, nema procena za regije Hrvatske (Hrvati iz Hrvatske 4,2%).

Ukupno per capita za Jugoslaviju: Srbi 6,9%, Muslimani 6,8%, Hrvati 5,4%.

Srbi su bili na strani sila pobednica, i iskrvarili su za stvar Saveznika. Hrvati su bili na strani sila Osovine, i ucinili su da Srbi iskrvare zbog svog otpora Osovini.
Kad je Osovina propala, red je bio da njenu sudbinu podele oni koji su bili na njenoj strani. Ali ne, Tito je ucinio da bude obrnuto kad je Jugoslavija u pitanju.

Pa zato jer nije bilo bitno na kojoj si strani, nego jesi li pobjednik. A sam si konstatirao da pobjeda Titovih partizana i Sovjeta nije srpska pobjeda. Nema tu reda, ni za koga si krvario, nego jesi li pobjedio ili izgubio.

Čehoslovačku su Njemci prvu okupirali, pa je teritorijalno SMANJENA nakon rata. Poljska je prva žrtva nacizma, isto je teritorijalno smanjena nakon rata.

Hrvatska je ISTO smanjena nakon rata i još su Srbi postavljeni za aristokraciju u HR, koja je pretvorena u koloniju ostatka YU, a Hrvati doživjeli najveće stradanje u povijesti. Ali ti, kao bolesni šovinist, vidiš u tome neku nagradu Tita za Hrvate. toliko si bolesno zatrovan mržnjom, da ne vidiš da je HR prošla gore od Italije, u rangu Njemačke smo prošli.
Dotle ste vi dobili treću najveću Srbiju u povijesti, status aristokracije u HR I BIH, najveći civilizacijski iskorak u svojoj povijesti (nikad manja ekonomska razlika SRB i HR nije bila nego za Tita) i dominaciju u svim saveznim strukturama. I ti, kao bolesni šovinist tu vidiš antisrpsku zavjeru.

jednostavno si bolesni šovinist i megaloman bez trunke objektivnost. a zbog takvog stanja nacije koje vam traje od osmadesetih ste u permanentnom stanju frustracije i agresije.