nezaboravit,jebat
dobro,dobro jebat

U mnoštvu nameta kršćani su u BiH morali plaćati i porez što su jeli
svinjsko meso, tzv. beslama, te dodatno ako se imalo svinju.

Moguce da sam vec pisao ali evo opet. Za shvacanje toga vremena i kakvu su duhovnu ali i fizicku, kulturnu i svaku drugu pustos ostavili Turci knjiga Pisma iz doline Vrbasa jako dobro opisuje mnoge stvari, a pogotovo tu pustos koja se jos jasnije vidi kod promatraca iz tada vec industrijski razvijene Europe.
Knjiga je zapravo zbirka pisama oca Franza Pfannera, osnivaca trapistickog samostana Marija Zvijezda u Banja Luci koje je pisao svojim prijateljima i subraci u maticnom samostanu.

https://libri.hr/knjiga/beletristika-hr ... basa-39021

lanak je pisan 19. studenog 1871., dakle evo skoro točno prije 144 godine.

...Kaže pater Franz da su zimski dani inače tmurni i tužni, no u Bosni su oni prepuni mira i tišine. Možeš ići, veli on, od jednog kraja do drugog dolinom Vrbasa i u stotinu koliba pitati koliko je sati, i nitko ti neće točno znati reći. Niti kad je podne, kad je kindia (tri sata poslije podne) niti koliko je još do akšama (zalaska sunca). Ako Bosancima zvijezda s neba ne kaže koja je dob dana, nitko od njih neće znati. Naime, ni u jednom selu nećeš naći sata, ni džepnog ni zidnog. O kuhinjskom da i ne govorimo, zaključuje o. Franz.

Možeš li zamisliti, pita dalje o. Franz svoga prijatelja, kolika je radost ovih katolika koji svoje čistilište imaju već ovdje na zemlji. Od kako su trapisti stavili zvono na zvonik oni se istina ravnaju prema njemu, a potom se s tugom u nastavku pita, koliko će još dugo ovaj narod ostati zanemaren. Zašto se toj zemlji Bosni posvećivalo tako malo pažnje? Nju, ističe otac Franz, nitko zapravo i ne poznaje. Čovjek bi pomislio da se Bosna nalazi u Kurdistanu ili na krajnjem jugu Tihog oceana, a ne da graniči neposredno s Austrijom (Hrvatska, odnosno Slavonija je tada bila u sastavu Austrougarske).
Prije se može, primjećuje o. Franz, pročitati pedeset izvješća o zemljama izvan Europe nego i samo jedno o Bosni.

Jos jedno zanimljivo pismo:

Samostan Marija Zvijezda, 18. 3. 1873. AD

Dragi brate u Kristu Ivane,

Epistolu ovu šaljem u bisagama diplomatske pošte austrijskog konzula Stanislava Dragančića iz Banje Luke koja će, uz pomoć Svemogućeg kojem se molim za tvoje zdravlje, stići do Mariawalda. Evo su nepune četiri godine otkad smo ovdje, u Turskoj, mi Cisterciti, u mjesecu junu Ljeta Gospodnjeg 1869., a nakon bezuspješnih nastojanja da to učinimo u Austriji, Hrvatskoj i Ugarskoj, utemeljili naš samostan.

Istini za volju, udaljeni smo sat hoda od grada na sjever prema Savi, ali to ima i dobru stranu. Naime, Turci su lijeni, pa kada odluče da nam neka prava ospore ili nam napakoste, blagovremeno saznamo i to preduhitrimo. Grad, u koji odlazim samo po nužnoj potrebi, turski je, ali ima i neke europske značajke. Unatoč Sultanovu odobrenju da kršćani ovdje zemlju slobodno kupovati mogu, i unatoč razvijenoj trgovini, u čemu prednjači pravoslavni ortodoks Tomo Radulović, na jedvite jade nekih 100 jutara od narečenog Radulovića otkupismo. U prvi mah tražio je za zemljište na desnoj obali rijeke Vrbas (sa 400 hrastovih i 400 stabala šljive) čak tri hiljade dukata. Brate Ivane, ti poznaješ moju upornost; natezali smo se, uz Konzulovu pomoć, do pola noći, a onda gospodin Tomo, neka mu Svevišnji udijeli svaku milost, napokon spusti cijenu na 1400 dukata.

Moram spomenuti i da sam, na kupljenoj zemlji, sva stabla znakom svojim obilježio u nazočnosti Konzula i kmetova-katolika ovdašnjih: Ilije i Nikole Bilića i Mijata Janića. (Ne zaboravi se vratiti na onih podcrtanih 400 stabala šljiva !). Sam Bog znade kroz šta smo prolazili začinjući na pustoj livadi samostan! Ipak, nakon rezignacije življa ovdašnjeg (muslimana, pravoslavnih, ali neka im Bog oprosti – i katolika) dosljedno prakticiranje devize našega Reda “Ora et labora!” (“Moli i radi”), uzdržanost u jelu i cjelodnevna šutnja, priskrbili su nam, Bogu hvala, i opće poštovanje ne samo prostoga puka-kmetova (bez razlike u vjeri) nego i Vlasti službene. Sada na nas gledaju kao na “derviše”, a to su pripadnici muhamedanskih sekli, koji uživaju velik ugled.

Podigosmo, dakle, samostan, ali nije nam bilo dopušteno zvoniti. Prošle godine, u proljeće AD 1872, ovdje je velika suša zavladala. Kapi s neba mjesecima nema. Turska vlast naredbu izdade kojom se sve konfesije (muhamedanci, kršćani i Mojsijevi) obvezuju da svaki, prema svome obredu, molbe za kišu Svevišnjem upućuju. Vidjeh tada priliku da Paši banjalučkom priopćim kako smo i mi, trapisti, voljni pridružiti se i za kišu Boga moliti – ali pri tome moramo i zvoniti.

Turci držahu kako smo pobožni “derviši” koji osobitu milost Božju uživaju. Ukazom nam zvona rabiti dopustiše “dok kiša ne padne”. I Bog milostivi (da li baš na naše zvono?) kišu na zemlju otposla. Istini za volju – trapisti su se molitvama posljednji pridružili, pa tako i kod naroda, ali i kod vlasti, zavlada uvjerenje da je baš naša zvonjava kišu dovabila.

I Muhamedanci su, nakon toga, samostanu dolazili, klanjali nam se i uzvikivali “Mašallah!” A to je znak udivljenja i na turskome znači: “Kad Bog hoće (to i bude)!” Zvonismo još dugo poslije toga, a njima to nije smetalo.

A sada da ti, brate Ivane, objasnim ono o šljivama.

Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj kraj, zamijetih nešto što nigdje i nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere – neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci – begovi još i nekako (oni i ne hodaju nego jašu na konjima), ali nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju).

Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su kanili posjeći, naprosto zamru od rakije.

Muka je to velika jer ovdje šljive uzgajaju isključivo da bi od njih destilirali rakiju. Pa da bar to čine na način kako se to u svijetu radi. Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova koga niko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. A ovi ga piju umjesto vode, jer kažu – od vode obole bubrezi, ispadaju zubi, napada kostobolja.

Vidjevši tu muku i propast, odlučim podučiti bijednike da se šljive mogu sušiti, pa u zimi, okrepljujući i hranljivi kompot od njih praviti. Trapisti oduvijek suše voće pa ponudili seljacima da ga kušaju. I bijahu zadivljeni. Da bih im nekako šljive uskratio, lani sam s ostalom braćom sagradio sušionicu. Onda sam ponudio dobru cijenu i otkupljivao to voće, punio sušnicu, a pred prošli Božić, besplatno, raji i kmetovima, bez razlike vjere, to sušeno voće dijelio. Vjerovao sam da će im se oči otvoriti: uzeli su novce (a ostali bez šljiva) i onda te šljive sušene dobili. Bilo je očekivati da će ove godine i sami početi šljive sušiti jer sam razglasio da ću sve viškove otkupiti.

Niko sretniji od mene kada sam prošloga oktobra i novembra zaključio da se šljiva destilira tek na dva-tri mjesta u cijelome kraju. Jer ovi jadnici su gotovo cijeli urod prodali za našu sušnicu. Minula je Nova godina, stigao januar, snijeg je cijeli kraj gotovo zatrpao, tek smo put do samostana uspjeli malo prokrčiti. A onda se moja zamisao srušila, a bolje bi bilo, neka mi Svevišnji oprosti, da su se nebesa provalila i još jedan opći potop nastao! Hulio sam u sebi, a sada nastavljam perom. Da skratim: jednoga dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove. Neko mlijeko, neko kolcu, tjeraju i nekoliko ovčica, napiti li svježe ispečenih ogromnih kruhova, i svi pjevaju (bolje je kazati – zavijaju kao vukovi) i, dragi moj brate u Kristu Ivane – svi pijani da ne mogu pijaniji biti!

Sklopljenih ruku zaustih se obratiti Svevišnjem, no najstariji među zabludjelima pristupi s nakanom da mi ruku poljubi, ali se onako pijan nosom svali u snijeg. Prignuh se da ga podignem, no on se izvali, i blaženog izraza otpoče govoriti: "Neka Bog blagoslovi pater Vranju i sve patere, i ovaj samostan, i sve trapiste koliko god i gdje god ih ima! Dok vi, sveti oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je do iza Božića, a onda cijelu zimu suha grla tugovali. Kad ste nas prosvijetlili da se šljiva sušiti može, nama su se Nebesa otvorila. Neka vam Bog da zdravlja i veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-de našem premilostivom i učevnom pater Vranji plošku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od njegovih suhih šljiva!"

Stisnuo sam zube brale Ivane da ne bih kletvu izustio! Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka im Bog oprosti, u stanju rakiju i od suhih drva napraviti! Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a sve to uz flagelaciju do krvi! Braća su molila uz mene, a neki suze zadržati nisu mogli dok sam bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi je svjedok da ni u snu ne pomislih kako će se moja benevolentna nakana u blasfemiju izroditi!

Na koncu, sve što sam mogao učiniti bilo je da obznanim kako pristup samostanu neću dopustiti nikome ko pije. Pijance nećemo ispovijedati ni pričešćivati, niti ih crkvi pripuštati. Da je onda tek bilo jad naš vidjeti! Mise smo nedjeljama držali u gotovo praznoj crkvi. O pričestima neću niti pisati. Zatvorili bismo jedno oko na krštenjima, a posljednju pomast davali smo u domovima umirućih – no tu ne možemo utjecati na ukućane koji smrt, baš kao rođenje i krštenje, bez rakije zamisliti ne mogu. Za utjehu, i na kraju: stanje se koncem februara počelo popravljali.

Crkva je gotovo puna na nedjeljnoj misi. Skrušeno mole puni pokajanja, ispovjede se i pričeste, a onda nestrpljivo jure pred samostan, na livade, i tu počinju lokati. I muški i ženski, bez razlike, i tako do zalaska sunca (ako ga ima).
Najradije bih pobjegao u Afriku, u misije, no još nisam ispunio zavjet, a to je da ovaj Samostan postane zubljom industrijskog preporoda i općeg, gospodarskog i kulturnog napretka ovog dijela Turske. Svevišnji će se, uz našu molitvu, pobrinuti da ovako ne ostane zauvijek. Neka te, premili brate u Kristu Ivane, ova epistola zatekne u dobrome zdravlju.

Moli za nas koji smo ovdje, u sumračnome kutku Balkana. Moli da nas Svevišnji uzdrži u Vjeri, Nadi i Ljubavi da istrajemo na svome križnome putu!

Moli i za ove nesretnike koji, osim u Boga, vjeruju još samo u rakiju…

Tvoj brat u Kristu Franjo

Voliki krizni put oko rakije prellazit ali na kraju se obestinilo da j e dao bog bolje,tako ce moji potomci dozivit da nebudete cajkani jednog dana :P

ja i sestra citali,umrli od smijeha sinoc haha

Ja imam citavu knjigu i sva je smijesna jer su scene super opisane ali nazalost i tuzna u svom tom svom crnom humoru: Kao sto sam rekao oslikava sav jad i bjedu i pustos koju su ostavile godine turske vladavine. Ali je svakako vrijedan dokaz i stivo upravo jer dolazi iz pogleda jednog europejca koji je ni vise ni manje pripadnik jednog od najstrozih redova KC ali kako vise puta napominje u svojim opazanjima da ti jadni ljudi zive gore od njih.

Jos je bolje ovo: ...Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a sve to uz flagelaciju do krvi!...

Jajce je znaci docekalo novi vijek u hrvatskom kraljevstvu ;)
1528 da su habzburzi bili jaci,neometeni ratom jajce bi landsknectovi branili

Koji bi to scenarij bio za dobru seriju :)

Tipa ovo:
https://www.youtube.com/watch?v=tQSi6juXxvk
u smislu atmosfere,kostimografije i to.
svaku epizodu franjevci ispadnu lukavi na kraju :)

Nisu Turci krivi za jad i bijedu kršćana u BiH.

Područje BiH je uvijek bilo prvi dom bijede i siromaštva. Pročitajte malo srednjovjekovne dokumente koji opisuju život u srednjovjekovnoj BiH. Standard se čak i podigao s osmanlijskim osvajanjem. Ovo je jednostavno kraj koji je osuđen da bude jadan i siromašan. Da su tu Francuzi ili Britanci ili Nijemci bili - a bili su (svi osim Britanaca) - i dalje bi bio isti kurac - kao što i je.

Grča je bila pod Turcima dulje od nas, pa su svjetlosnim godinama ispred nas.

Inercija nije na našoj strani.

Znači, ko kod nas, samo poprave.

Tko u srednjem vijeku kuje zlatnike, sigurno nije sasvim na ivici totalnog siromaštva.
A da se u BiH uvijek teško živjelo, to je nepobitno. S Osmanlijama BiH nije ni po čemu
napredovala. Njihova silazna putanja polazi od Velikog bečkog rata, a što je posebno vidljivo nakon
industrijske revolucije na Zapadu, gdje su Turci postali svojevrsna igračka zapadnog kapitala i utjecaja.
Dovoljno je pogledati izvješća putopisaca koji su pohodili BiH u XIX st.
Svi oni manje-više opisuju stanje kao u srednjem vijeku. Oni vjerojatno najbolje opisuju stvarno stanje.
Dakle stoljeća bez ikakvog napretka. "Bolesnik s Bospora" je sinonim za Osmansku zaostalost,
što je rezultiralo kompletnim raspadom.

https://bit.ly/3SeboHF
Matija Mažuranić, Pogled u Bosnu, 1839.-40.

nerazumijem?

koji dokumenti to govore?
i zasto mislis da je igdi bilo drugacije'

zanemari dubrovnik i italiju nego ove baš pod feudalcima.
zbogcega je osudjena na siromastvo?

Pa sad ovako na pamet ne mogu reć konkretno taj i taj dokument, ali pamtim npr. dopise biskupa Rimu iz 14. stoljeća da nemaju novca, da žive u stračarama, da od ljudi ne mogu se uopće uzdržavat itd. Zato se Crkva nikada nije ni etablirala u BiH jer je bila jad i bijeda. Zato u BiH niti ne postoje ozbiljne državne ili vjerske institucije kroz čitav srednji vijek. Kultura je bila na izrazito niskim granama itd.

Čuj nije etablirala.
Ajde Tuto ne budalači. Nisu crkve i samostani nastali sami od sebe.

Turci su ih uništili na stotine.
https://bit.ly/3LOyIJp

https://hr.wikipedia.org/wiki/Bosanska_biskupija

Ma daj, preskoči me s tim fratarskim kartama.

Pola tih samostana je, ja je bio, ja nije bio. Pretpostavke da su nekad tu bili spaljeni samostani itd. To me ne interesira. Vjerojatno je spaljen i velik broj crkava i samostana, a brojka je sigurno preuveličana.

A crkva nije bila etablirana u Bosni, to valjda znaš, zato je i nastala Crkva bosanska, jer se nikome nije dalo živjet i propovijedat među bijedom. Zato su tu i bili misionari, a ne redovna crkvena hijerarhija.

Da je Bosna bila neki kurac, ne bi ni bilo toliko samostana.

Bosanska biskupija u XV. stoljeću
https://hr.wikipedia.org/wiki/Bosanska_biskupija

Duvanjska i Makaranska biskupija su očiti primjer jada i bijede u Bosni. Baš si mi pravu kartu postavio. Duvanjski biskup nikada nije stolovao u Duvnu zato jer niko nije imo od čega da živi. Makaranski dolazio samo na izlet u zaleđe. Bosanska se preselila u Đakovo iz istih razloga.

I glede karte s crkvama i samostanima, pogledaj gdje su gusti, a gdje rijetki. Sve ti postaje jasno.

To ne znači da "nije bila etablirana". Naprotiv, jasno se zna koje mjesto spada pod koju biskupiju.
Tvrditi da je stanje u BiH bilo bolje nakon dolaska Osmanlija, može samo budala. Pa BiH je
još 1878. bila u srednjem vijeku. Nije ni mm napredovala.

I što? Pa logično je da su krajevi koji su gravitirali prema HR imali više crkava. Ništa posebno.
Ali Vrhbosna odstupa.