Zakon o zabrani nošenja zara i feredže donijet je 27. septembra 1950. Ovim zakonom je zabranjeno nošenje, prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar ili feredžu ili na drugi način pokriva lice. Prema tome, bila je zabranjena nošnja ogrtača tipa zara ili feredže i pokrivanje lica. Marame nisu zabranjene te se na nekim slikama žena koje su skinule zar vidi da su zadržale maramu na glavi.

Razlog zabrane je namjera "da se otkloni vjekovna oznaka potčinjenosti i kulturne zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodnooslobodilačnoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom i privrednom životu zemlje".

Moja rahmetli nana nije iz begovske porodice, vec iz jedne poprilicno tezacke i radnicke porodice sa mnogo djece. Rahmetli dedo i ona su pocetkom 1900-tih zivjeli u sarajevskoj mahali, sa sijasetom djece.
Sva zenska djeca koja su se izrodila, prvo 1919 godine, nosila su feredzu sve do kraja rata. Nikada iz kuce na ulicu nisu izlazili bez feredze. Babo rahmetli mi je pricao da su nana, tetka i on (kao mali djecacic) jedne prilike za vrijeme NDH-a isli u slavoniju da kupe brasna radi velike gladi koja je vladala tokom rata. Kada sam ga pitala kako se NDH-a odnosila prema muslimanima narocito u tako dugom putu, on mi je rekao sa najvecim postovanjem, cak i tetka i nana su putovale sa feredzom nisu ih nikada ni ruzno pogledali, naprotiv.

U avlijama su zene izlazile sa maramom, ali avlija je bila dobro ogradjena od pogleda sa ulice. Na ulicu su uvijek isle sa feredzom.

Pricao mi je i kako poslije rata nana mjesecima nije od tuge izlazila iz kuce, jer nije mogla nositi feredzu. Ovo novo pravilo je za njih u ovom okruzenju bilo sokantno. Feredza u ovom slucaju nije bila pomodarstvo, nego stvar vjere i moralnosti.

Baščaršija, malo prije WWII.

Kakve ovo veze ima sa Turcima kad je bila Austro Ugarska pa SHs davno Turska otišla imperija.