To nije nikakav dokaz. Na ovoj temi postoje informacije koliko se plaćala ta dozvola. Preskupo i u razini robova.

Sto put je bilo lakše biti kršćanin u Osmanskom carstvu nego musliman u Kraljevini Ugraskoj.

Možda, otvori temu o tome pa ćemo napraviti tabelu poređenja.
Tema je o kršćanskoj Bosni, ljudima koji su se prije Osmalija molili i čitali Bibilju, štovali Isusa. I onda su došli okupatori.

U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Vi Bošnjaci niste u stanju imati katarzu za sva zlodjela koja su vam preci uradili za 500 godina a očekujete od Srba da vam se poklone za 8000 mrtvih u Srebrenici. Ne ide to tako.

Koji si ti hajvan. Pa dokaz su ti silne crkve i manastiri koji su izgradjeni za vrijeme osmanske vladavine sirom Bosne. Kud ces veci dokaz.

Osmanlije su, osvojivši Bosnu, porušili 464 katoličke crkve i 48 franjevačkih samostana

Svibanj ove godine, osim izrazito promjenjivog vremena, obilježava i sjećanje na 550 godina od pada Bosne pod Turke. Ta povijesna činjenica i danas je „razdjelnica“ u bosanskohercegovačkom društvu te ju se nerijetko politizira i neznanstveno tretira. O ovoj smo temi, stoga, pitali povjesničara „staroga kova“ dr. fra Andriju Zirduma koji ove godine slavi svoju zlatnu misu.

Fra Andrija je rođen 1937. u Žeravcu kod Dervente. Školovao se u rodnom mjestu - Slavonskom Brodu te u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, a filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu i Ljubljani. U glavnom gradu Slovenije je i magistrirao te 1977. i doktorirao na temu Filip Lastrić Oćevac (1700. – '83). Prilog kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine. Kao član Franjevačke provincije Bosne Srebrene za svećenika je zaređen 1963., te je od tada obavljao različite službe u provinciji i nadbiskupiji. Između ostaloga, bio je profesor i dekan na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Rat ga je zatekao na Plehanu, a čim su prilike to dopustile, vratio se najprije u Slavonski Brod i tu službovao 15 godina, a potom u svoj rodni Žeravac gdje i danas živi i radi.
Fra Andrija je veliki zaljubljenik u povijest i umjetnost. To su dva krila kojima je uspješno letio i još uvijek leti znanstvenim i kulturnim nebom hrvatskoga govornog područja, a i šire. Osobito područje njegova zanimanja su srednji vijek i doba turske okupacije Bosne. Od mnoštva njegovih publikacija neka budu spomenute: Pisma bosanskih franjevaca 1850. –'70.; Početci naselja i stanovništva brodskog i gradiškog kraja 1698. - 1991. i Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini.


Poštovani fra Andrija, u svibnju ove godine navršilo se 550 godina otkako su Osmanlije uništili Bosansko Kraljevstvo, i Bosnu izbrisali s europske karte. Koju težinu ima ovaj povijesni događaj?

Sve je to bilo dobro smišljeno. Da se Bosansko Kraljevstvo nikad više ne bi obnovilo, ubili su bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića, pobili sve visoko bosansko plemstvo, a njihovu djecu odveli u Carigrad i obratili na islam. Zameli su trag Bosni sve do novijih vremena. Nije to bio slučaj samo u Bosni, nego u svim krajevima koje su osvojili Osmanlije, koji su svojedobno pokrivali oko 40 suvremenih država.

Što je prethodilo konačnom padu Bosne? Osmanlije su u više navrata provaljivali u Bosnu…

Kad se govori o provalama Osmanlija preko Drine u Bosnu, tu se ne radi ni o Turcima niti o Azijatima, nego su to najčešće islamizirani Bugari, Srbi i Albanci. Njih su bosanski velmože u početku uspijevali istjerati. A kad je Bosna osvojena, naziv Osmanlije blizu tri stoljeća preuzet će islamizirani Bošnjaci te organizirati provale, pljačke i zauzimanja prema sjeverozapadu. Bosanski vojvoda Vlatko Vuković borio se protiv Osmanlija na Kosovu Polju, ali se, izgleda, povukao bez težih posljedica. Osmanski vazal Stevan Lazarević (oko 1377. - 1427.) udaljio se od njih, te od ugarsko-hrvatskog kralja dobio Beograd, Mačvu, Srebrenicu i neke posjede u Ugarskoj.
Godine 1415. Hrvoje Vukčić Hrvatinić je uz pomoć osmanskih plaćenika pobijedio ugarsko-slavonskog bana Pavla Čupića, od kada se oni sve češće miješaju u političke odnose u Bosni, potiču razmirice među bosanskim velmožama, sudjeluju u njima, a time ih postupno pretvaraju u svoje porezne obveznike. Provale osmanlijskih pljačkaša (akindžija) nanosile su štetu i teške posljedice. Naime, nakon pljački i paleža ostajali su pusti krajevi koje je nakon nekoliko godina lako bilo osvojiti.
I bosanski kralj Tvrtko II. Tvrtković obvezao im se (1429.) plaćati godišnji danak. Neplaćanje ili nevjernost kažnjavali su pojačanim uhođenjima ili zaposjedanjem dijelova zemlje. Još 1437. bosanski su franjevci javili u Rim kako su „Turci tijekom dvije godine zapalili 16 njihovih nastambi“. Nešto kasnije istočno od Sarajeva ustanovili su Bosansko krajište s vojnom utvrdom Hodidjedom.
Predajom Smedereva bez borbe (1459.), Mehmed II. dovršio je osvajanje Srbije, a nakon toga Osmanlije su zaposjeli bosanski rudarski bazen s gradovima Srebrenicom i Zvornikom.
Budući da im je bosanski kralj Stjepan Tomašević, nadajući se pomoći kršćanskih vladara, otkazao danak, Osmanlije su ubrzo – nakon odlaska bosanskih izaslanika iz Carigrada gdje im je obećano petnaestogodišnje primirje – preko Skoplja, Kosova i Sjenice krenuli na Bosnu. Zauzevši Podrinje, provalili su u srednju Bosnu i nakon tri dana opsade, 19. - 21. svibnja, predao im se utvrđeni grad Bobovac. Ranije ga je napustio bosanski kralj i sklonio se u Jajce. Pad Bobovca unio je strah i pomutnju u cijelu zemlju i među tvrđavske posade. Prije nego što su Osmanlije opsjeli Jajce, kralj Stjepan II. Tomašević sklonio se u Ključ. Tu ga je Mahmud-paša Angelović, uz pismeno jamstvo da će biti oslobođen, nagovorio na predaju.
U međuvremenu je i Mehmed II. došao pod Jajce gdje su doveli bosanskog kralja. Od njega je iznudio zapovijed da se grad i druge tvrđave predaju bez borbe te naredio da tumači prava proglase nevažećim Mehmed-pašino jamstvo slobode, i da kralja pogube. Zajedno s kraljem dao je pogubiti i sve najznačajnije bosanske velmože. Ubrzo se, najvećma mirnim putom, predalo više od 70 gradova i utvrda.
Suvremeni izvjestitelji i ljetopisci vojnog pohoda na Bosnu 1463. bilježe pustošenja, razaranja, golem plijen te odvođenje stanovništva iz zemlje. Sultan je prilikom zauzimanja gradova i utvrda stanovništvo dijelom ostavio u gradu, dijelom darovao svojim zapovjednicima kao roblje, a jednu trećinu slao u Carigrad i u Aziju gdje su ih, u okolici Jedrena, putopisci i vizitatori susretali i cijelo stoljeće kasnije. Zbog predaje Jajce je ostavio u miru, ali je i od njih tražio plemićke sinove za sebe i svoje zapovjednike. Ubrzo su jajački franjevci organizirali izgon Osmanlija iz grada, i ostali slobodni više od 50 godina u sklopu tzv. Jajačke banovine.

Kakvu je ulogu imao fra Anđeo Zvizdović?

Budući da su bili pogubljeni politički vođe, fra Anđeo kao vjerski predstavnik predstavljao je bosanske katolike. A njih je malo kasnije (1468.), prema uvidima u porezne knjige, bilo 99% u osvojenom dijelu Bosne, odnosno 37 604 kućanstva. Osmanlije su već tada porušili sve samostane i crkve.

Šematizam katoliĉke crkve iz 1883.g. daje, između ostalog, podatke o tada postojećim crkvama i samostanima u BiH.
U ovom šematizmu na brojano je 96 župa, a njih 18 imalo je crkve –

Možda, otvori temu o tome pa ćemo napraviti tabelu poređenja.
Tema je o kršćanskoj Bosni, ljudima koji su se prije Osmalija molili i čitali Bibilju, štovali Isusa. I onda su došli okupatori.

Svejedno uz čiju pomoć su vam preci činili. Ili to priznate na nacionalnoj razini, ili ne.
Inače sami ste krivi za otvaranje ovakvih diskusija. Ta vaša nacionalna šizofrenija i uvrtanje povijesti da sami sebe ufurate da ste temeljni narod i vlasnici 100% Bosne.

Jesmo čim je ne rušimo. Da i vi hoćete 100% da je cijela nećete odma niste.
Vi hoćete Velike Hrvatske i Srbije samo bi uz pomoć entiteta razbili granice.

Ali su ti "Bošnjani" čitali Bibilju i štovali Isusa Krista. Islam je njima silom i mačem nametnut.

Da nisu bili proganjani od Pape. I što im susjedi ne pomogoše što ih ostvaiše na cjedilu?

Šta ti opet trabunjaš? 1878. ste pali pod austrijsku (katoličku) vlast i što se desilo? Je li vam netko džamije rušio? Je li vas netko prisiljavao da promjenite vjeru? Naravno da nije. Bili ste ravnopravni s Hrvatima i Srbima. Što ravnopravni, bili ste i ravnopravniji. Imali ste čak i elitnu vojnu postrojbu praktički na carskom dvoru . Jesu li možda katolici imali svoju elitnu postrojbu za vrijeme Turaka pri sultanskom dvoru možda Nisu prika, katolici i pravoslavci su imali danak u krvi, njima su djecu otimali, nasilno Muslimani i slali ih poslije da svoju rodbinu tamane.
I vi nam sada trubite o kojekakvim ahdnamama i ljudskim pravima u Otomanskom carstvu. Hajde što su vama isprali mozak s takvim glupostima ali vi pokušavate i nas ubjediti u te gluposti kao da smo mi maloumnici.

Pa džamije su bile ostatak okupatora, njihov simbol. Što ih je trebalo godine 1699. objeručke prihvatiti nakon što su 200 godina žarili i palili hrvatskim zemljama.

Pravoslavne crkve su na tim prostorima bile prije dolaska Osmanlija.

Onda smo mi trebali rušiti Srpske crkva a nismo barem u tolikoj mjeri u kojoj su se rušile džamije.

Okupator bio potisnut i pobjegao a džamije ostale. Pa šta su onda trebali raditi s tim džamijama ako nije bilo nikoga da u njima klanja? Čuvati ih možda u nadi da će se okupator uskoro vratiti? Nitko nije pozvao Turke da tu dođu i džamije grade i nitko im nije garantirao dugi ostanak na tim prostorima a ako su oni mislili da će zauvijek tu ostati i požurili se džamije graditi onda je to njihov problem. Nitko se na njih ne bi ljutio i da su te džamije ponijeli sa sobom kada su odlazili ali oni očito u sveopćoj žurbi nisu imali vremena za to