HRVATI BIHAĆKOG KRAJA

*

GEOGRAFIJA

Bihać se nalazi na krajnjem zapadu Bosne i Hercegovine, u srednjem toku rijeke Une. Smješten je na 250 metara nadmorske visine, nedaleko od granice s Hrvatskom. Od Zagreba je udaljen oko 65 kilometara zračnom linijom, a od Banje Luke oko 85. Stara gradska jezgra je na lijevoj obali Une ali se grad urbanizacijom u XX. stoljeću proširio i na desnu. Bihać je središte istoimene općine. Općina Bihać se najvećim dijelom teritorije poklapa sa turskom nahijom Bihać, i kasnijim kotarom Bihać. Južni dijelovi današnje općine Bihać oko Kulen-Vakufa su bili dio kotara Petrovac, i Bihaću su pripojeni nakon Drugog svjetskog rata. Najjužniji dijelovi su izdvojeni od općine Drvar i pripojeni općini Bihać nakon Daytonskog sporazuma. Nakon 1945. bihaćkoj općini su pripojena i sela na Plješivici koja su prije toga bila dio Hrvatske.

Samo ime Bihać se prije uvođenja obaveznog školstva i pojave modernih medija moglo čuti i kao Bić, Biać i Bišće. Ime je nastalo od riječi koja označava kraljevsko dobro. Riječ se sreće i kao bihag, bihak, bišća. Naziv dolazi od uloge koju je bihaćki kraj imao za vrijeme Hrvatskog kraljevstva. Zbog svoje centralne lokacije, okolina Bihaća je bila u izravnom posjedu hrvatskih i ugarskih kraljeva, za razliku od drugih krajeva koji su bili pod upravom kraljevih vazala. Zanimljivo je da je oblik Bihać kao nominativ potisnuo OBLIK Bišće vrlo rano, ali se drugi oblik zadržao mnogo duže u ostalim padežima. Tako i dan-danas stariji ljudi znaju reći da su iz Bišća umjesto Bihaća.

STANOVNIŠTVO

U Bihaću I okolnim selima u zadnjih nekoliko stoljeća dominira muslimansko stanovništvo. Pravoslavno i katoličko stanovništvo je u manjini. Katolici su živjeli južno i zapadno od grada, a pravoslavci istočno i sjeverno. Ni jedni ni drugi nisu imali svoje zemlje, već su radili kao čifčije begovima iz Bihaća. Jedina iznimka su nekoliko katoličkih rodova iz Golubića koji su bili zemljovlasnici. Ovi rodovi su starinački i imali su svoju zemlju od dolaska Turaka. Do 1850. kršćani nisu mogli živjeti u samom gradu. Nakon sloma autonomaškog pokreta od strane Omer-paše Latasa, prvi ne-muslimani dolaze u grad. Katolici i pravoslavci dolaze kao obrtnici, a židovi kao trgovci.

Prvi službeni popis stanovništva BiH je napravljen 1879., godinu dana nakon austrijske okupacije. Popis je relativno nepouzdan, što zbog još uvijek nestabilne situacije, što zbog očitih tiskarskih grešaka, pa ga zbog tog preskačemo. Slijedeći popis, onaj iz 1885., je mnogo pouzdaniji i bolji. Na tom popisu je u granicama tadašnjeg kotara Bihać živjelo 11,648 osoba islamske vjere, 7,034 osobe pravoslavne vjere, 2,522 osobe katoličke vjere i 147 ostalih. 1921. je na području kotara živjelo 12,076 osoba islamske vjere, 11,636 osoba pravoslavne vjere, 3,241 osoba katoličke vjere i 199 ostalih. 1991. je na području tadašnje općine Bihać živjelo 44,958 osoba islamske vjere, 10,846 osoba pravoslavne vjere, 5,346 osoba katoličke vjere i 9,582 ostalih. Među mnogobrojnim ostalim su pripadnici drugih vjera kao i ateisti i oni koji su se odbili izjasniti. Treba napomenuti da su granice općine i prijašnjeg kotara različite i da su se promjene odrazile na broj sve tri vjerske zajednice.

POVIJEST



Bihać se često navodi kao nekadašnji stolni grad hrvatskih kraljeva narodne krvi, ali taj epitet je upitan. Osim činjenice da se Bihać izričito ne spominje u ta vremena, treba imati na umu da srednjovjekovne države u Europi nisu imale glavne gradove u današnjem smislu. Kraljev „dvor“ je bio pokretna institucija koja bi selila po čitavoj državi jer je to bio jedini mogući način da se kraljeva vlast izravno vrši u svim dijelovima njegove države. Stoga, moguće je da su hrvatski kraljevi izdali neke povelje u Bihaću, ali to ga ničim ne bi razlikovalo od Knina, Biograda ili drugih gradova u kojima su ti kraljevi privremeno stolovali.

Fra Ivan Tomašić u svom ljetopisu koji piše u drugoj polovici XVI. stoljeća kaže da je Bihać osnovan 1205. Ovo je samo nagađanje, i grad bi mogao biti stariji od toga, ali je važno naglasiti da su prvi spomeni Bihaća u poveljama upravo iz tog stoljeća. Jedna takva kraljevska povelja iz 1260. poklanja zemlju u mjestu Kralje kod Bihaća opatiji Topusko. Sam Bihać je već vlasništvo opatije, i povelja za njega kaže da je smješten na otoku Sv. Ladislava na Uni. Selo Kralje postoji i danas i njegovo ime potvrđuje tezu da su Bihać i okolica bili kraljevski posjedi. Bihać ne ostaje vlasništvo opatije dugo, i već 1262. postaje slobodni kraljevski grad.

Usponom srednjovjekovne bosanske države, njena granica za vrijeme najvećeg teritorijalnog opsega dolazi u blizinu Bihaća. U vrijeme dinastičkih ratova u Ugarsko-Hrvatskom kraljevstvu, oko Bihaća se često vode bitke, i u jednom trenutku ga zauzima i bosanska vojska pod vojvodom Hrvojem, u ime svog saveznika kralja Ladislava. 1434. Bihać je potvrđen kao posjed Frankopana, koji su za njega i neke druge gradove založili 42,000 dukata. Bihać ostaje u rukama Frankopana čitavo stoljeće, s malim prekidom 1490.-ih, kada ga privremeno gube zbog podrške Maksimilijanu Habsburškom protiv ugarskog kralja Vladislava Češkog. Ipak, iako je Bihać pravno u rukama Frankopana, njim još od 1500. faktički upravljaju hrvatski banovi, koji tu drže vojsku radi obrane od Turaka.

Padom Bosanskog kraljevstva u turske ruke 1463., Ugarsko-Hrvatski kraljevi uspostavljaju crtu obrane na Vrbasu i u te svrhe formiraju Jajačku banovinu. Ipak, i Jajce pada 1527. i crta obrane se premješta na rijeku Unu. U to vrijeme gine i zadnji Jagelović u borbi protiv Turaka kod Mohača i Ferdinand Habsburški postaje hrvatski kralj. On obeća hrvatskom plemstvu pomoć u obrani od Turaka, i zapovijedi da se od Bihaća do Kostajnice postave vojne posade u svim tvrđavama. Bihaćki kapetan je imao nadzor nad svim ovim posadama. Do kraja XVI. stoljeća se oko Bihaća neprestano vode borbe. Turska vojska često pljačka Hrvatsku, pa čak i Kranjsku i dalje. Na tim pohodima prolaze kroz bihaćki kraj, koji se postupno ispražnjava. Seosko stanovništvo bježi na zapad, ili traži zaštitu unutar zidina okolnih utvrđenja. Vlaški martolozi u borbama sudjeluju na obje strane. 1557. turska vojska pokušava sagraditi most na Uni s cijljem zauzimanja Bihaća ali im to ne polazi za rukom. 1565. Krupa pada pod Turke i položaj Bihaća se dodatno pogoršava. 1576. Turci osvajaju Cazin i Bužim, što dovodi do skoro potpunog okruženja Bihaća.

1578. Turci opsjedaju Bihać s vojskom od oko 12,000 ljudi. U svrhu obrane se skuplja vojska od 9,000 seljaka koji uspiju kod Pištalina sjeveroistočno od Bihaća poraziti Turke. Međutim, napadi na Bihać ne prestaju. Svake godine Turci pokušavaju zauzeti grad. Krajiška uprava, koja je bila nadležna za pogranične dijelove Hrvatske s Turskom, nekoliko puta razmatra da napusti grad zbog nemogućnosti dugoročne obrane. Konačno, 1591. spremi Hasan-paša Predojević najveću tursku vojsku do tad i krenu na Bihać. Opsada poče 10. lipnja, a bombardiranje grada 14. lipnja. Bihaćani su po početku opsade poslali pismo krajiškom generalu Auerspergu moleći pomoć, ali je turska vojska bila prevelika i presnažna da bi Bihać mogao dugo izdržati, ako bi pomoć uopće bila poslana. Vidjevši situaciju, gradski vojni glavari odlučiše se na pregovore s Hasan-pašom. Paša obeća da ako se grad odmah preda, svi koji žele otići mogu to slobodno učiniti i sa sobom ponijeti sve što žele. S druge strane, oni koji žele ostati mogu i to učiniti, i ništa im se neće dogoditi. Kapetan bihaćki Lamberg mu 19. lipnja preda grad i ode u Karlovac. Predojević pogazi danu riječ i turska vojska zapali i opljačka Bihać, ubijajući pri tom mnoštvo kršćana. Tako Bihać pade u turske ruke u kojima će ostati skoro 300 godina, do austrijske okupacije Bosne 1878.

Gospodine Pavo, jesu li muslimanski žitelji Bihaća potomci kršćana sa tih prostora, muhadžiri sa teritorija današnje RH koji su oslobođeni u reconquisti, ili pak doseljenici iz ostalih dijelova BiH?

O tome će biti govora u dijelu koji raspravlja o Hrvatima Bihaća i njihovom porijeklu. Nadam se da se možeš strpiti par dana.

O muslimanima Bihaćke krajine

Stavit ću ovo ipak odvojene od dijela o porijeklu Hrvata oko Bihaća.

Prva stvar koju treba napomenuti je da porijeklo stanovništva nemoguće točno odrediti i da se sve zasniva na tradiciji. Čak i kad bi napravili DNK analizu današnjeg stanovništva, to nam ne bi puno pomoglo jer nemamo DNK analizu stanovništva od prije 400 godina. Tradicija je problematična iz više razloga. U nepismenoj sredini, ona je isključivo usmena, i kao takva vrlo nepouzdana. U patrijarhalnoj sredini, tradicija se odnosi samo na mušku granu obitelji, pa nam daje samo polovičnu sliku. Ipak, neke tradiciji i njihovi dijelovi su potvrđeni kavkim-takvim izvorima pa možemo donekle pratiti razvoj stanovništva i njegovo porijeklo.

Bihaćki kraj, kako možemo vidjeti u dijelu u povijesti koji sam stavio iznad, nije odjednom pao pod tursku vlast. Možemo reći da je taj kraj "padao" više od 50 godina. Za to vrijeme se mnogo katoličkih starosjedilaca iselilo. Neki su otišli samo malo dalje na zapad, u "Ostatke ostataka," neki su otišli dalje na sjever, dok su neki otišli i u današnje Gradišće u Austriji. Mnogo ih je i stradalo u neprestanim borbama, a dio je odveden u ropstvo u vrijeme turskih pohoda prije pada samog Bihaća. U vrijeme konačnog pada Bihaćke krajine, čitav taj prostor nije bio puno više od nekoliko tvrđava s praznom, spaljenom zemljom između.

To se najbolje može vidjeti iz turskog deftera iz 1604. Taj defter popisuje posjede i porezne obveznike u sandžaku Bosna, a napravljen je malo poslije pada Bihaća. U tom trenutku, Velika Kladuša još uvijek nije bila u turskim rukama, tako da ovaj defter nije obuhvatio cijeli prostor današnje Bihaćke krajine. U tom defteru možemo vidjeti da je čitavo područje zapadno od Vrbasa ispražnjeno. Oko samog Bihaća navodi se nekoliko sela koja su ispražnjena, jer je raja koja je obrađivala zemlju pobjegla "prijeko." U samoj tvrđavi Bihać i njenoj mahali je živjelo 50-ak muslimanskih domaćinstava, a za glave par domaćinstava se kaže da s u novi muslimani, tj. konverititi. Za ostale nema naznake o porijeklu. Oni su najvjerovatnije došli s turskom vojskom, ali je teško odrediti odakle.

Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, geograf Milan Karanović je obišao čitavu Bihaćku krajinu i istražio porijeklo rodova koji su tada u njoj živjeli. Njegova istraživanja su obuhvatila tadašnje kotare Cazin, B. Krupa i Bihać. Na čitavom prostoru Karanović nalazi 2,000 muslimanskih rodova s 10,549 domaćinstava. 46% svih domaćinstava je pripadalo rodovima koji tvrde da im je rodonačelnik došao "iz Anadola." 2% obitelji čine rodovi koji tvrde da su u svojim selima i gradovima živjeli i prije turskog osvajanja, dok 45% obitelji su preselili iz jednog dijela Bihaćke krajine u drugi, ali dalju starinu ne znaju. Nekih 2% stanovništva ne zna ništa o porijeklu, a 5% ih je iz raznih dijelova BiH.

Na prvi pogled, ove brojke izgledaju nevjerojatno. 46% muslimanskog stanovništva porijeklom iz Turske po muškoj liniji? Ako je tako, morao bi i velik dio onih 45% koji su unutarnji migranti isto tako daljim porijeklom biti iz Anadola. Čitava priča o Anadolu počinje zvučati kao način da se prikrije konvertitsko porijeklo, ali je li baš tako nemoguće? Već smo spomenuli da je kraj oko Bihać bio gotovo pust početkom XVII. stoljeća. Iz izvora znamo i da je zemlja podijeljena spahijama u turskoj vojsci koji su sudjelovali u zauzimanju grada. Takva je otprilike i tradicija većina "anadolskih" rodova. Ti vojnici nisu bili samo etnički Turci, oni su mogli biti i iz Grčke, Srbije, Bosne, itd. "Anadol" samo označava da su oni već bili muslimani.

Prije nekog vremena, istraživanja u Irskoj su otkrila da 10% Iraca su po muškoj liniji potomci jednog čovjeka koji je živio prije 1500 godina. Taj broj raste na 20% u sjevernom dijelu otoka. Pretpostavke su da bi taj čovjek mogao biti legendarni Niall Noigiallach, irski kralj iz ranog srednjeg vijeka i predak mnogih važnih irskih dinastija i obitelji. Zašto se smatra da bi to mogao biti Niall? Zato što je samo vrlo važan čovjek mogao proslijediti toliko genetskog materijala. Ne samo da je on bio važan, nego i njegovi potomci, koji su se ženili i udavali u razne krajeve i time širili njegove gene. Ovaj slučaj nam može pomoći razjasniti i situaciju u Bosanskoj Krajini.

Moćniji i važniji rodovi će na jedan ili drugi način zatrti slabije, bar po muškoj liniji. To će nekada biti doslovno fizičko ubijanje slabijih, ali se najčešće odražava preseljenjem. Spahijske obitelji vrlo brzo postaju naslijedne begovske obitelji, koje drže svoju zemlju i nemaju potrebe seliti. Vremenom će se drugo stanovništvo smjenjavati zbog pritiska na zemlju. Da bi se određeni rod zadržao 400 godina u istom selu, oni moraju posjedovati zemlju u većim količinama. Kad uzmemo ove stvari u obzir, anadolsko porijeklo velikog dijela muslimanskog stanovništva ne izgleda tako nelogično. Treba napomenuti i da je tradicija muslimana u Bosni o anadolskom porijeklu specifična za Bosansku Krajinu. U srednjoj Bosni je normalno da među 200-300 rodova jedan ili dva tvrde da su turskog porijekla. Naravno, ovo se sve odnosi na mušku liniju. Vrlo je vjerojatno da je po ženskoj liniji to stanovništvo starinačkog porijekla. Isluženi vojnici su dobijali zemlju u novo osvojenim krajevima, ali nije zabilježeno da su iz rodnih krajeva dovodili žene. Isto tako je logično očekivati da nakon pada bihaćkog kraja, među preostalim stanovništvom bude više žena.

Što je onda s onima koji za sebe tvrde da jesu starinci, po muškoj liniji? Takvih je najviše u nekadašnjim utvrđenim gradovima, što je i logično. Nakon što su se ti gradovi predali, dio stanovništva je prelazio na islam. Često su to činili sitni plemići, koji bi onda postajali dizdari tih tvrđava pod novom upravom. Navedimo nekoliko primjera takvih rodova.

U Bihaću, u mahali Gornje Prekounje, živjelo je 1920. petnaest domaćinstava Lonića. Imali su tradiciju da su im rođaci katolici Kolići u Golubiću. I sami Kolići imaju istu tradiciju, a uz to tvrde da su u Golubiću od prije dolaska Turaka. Kolići su imali svoju zemlju i u vrijeme turske vlasti. U Bihaću je živjela i obitelj Midžić koja je znala da su u gradu od vremena turskog osvajanja, ali nisu znali jesu li odnekud došli. Po svoj prilici su i oni katolički konverititi. Fazlići, Topići i Kunići u Sokocu se isto tako smatraju za starince. Dalje od Bihaća imamo starince i u Ostrošcu, nizvodno na Uni. To su Durdžići i Bekonjići, koji trde da su od "Ugra." Mađari je inače naziv za katolike općenito u Bihaćkoj krajini. Tako se katolički dio sela Golubić do 1878. zvao Mađarski Golubić a muslimanski Turski Golubić. Starinaca ima i u drugim mjestima, kao što je Krupa, gdje su znameniti begovi Badnjevići tvrdili da im se predak kod pada Krupe sakrio u badanj i da su po tome dobili ime.

Gle, potpuno samo zaboravio spomenuti Liku.

Sve ovo o Anadolu odnosi se na davno porijeklo. Inače bar četvrtina muslimanskih rodova su muhadžiri iz Like. Većina njih tvrdi da su u Liku došli iz Anadola.

A pošto su danas ljudima većinom zanimljivi selebritiji, da dodam malo i porijeklo nekih poznatih muslimana iz tog kraja.

Lipovače(Hamdija gradonačelnik i Zele "bosanski Ritchie Blackmore"): Iz Ripča kod Bihaća, došli iz Udbine poslije 1699. Predak im je Mustaj-beg Hasunović ili Mustaj-beg Lički iz narodne pjesme.

Pozderci(Hamdija, Nurija, Hakija, Vuk Jeremić): Došli iz Požege u Cazin nakon oslobođenja Slavonije i Karlovačkog mira 1699.

Abdići (Fikret "Babo" Abdić): Iz Vidovske. Došli iz Pećigrada, a tamo iz Anadola.

Hvala na odgovoru, stvarno me čudi ovo 46% "iz Anadola" (pa iako je objašnjeno da ne mora značit da je u pitanju Turska). Da je tako, valjda bi u tom kraju bili natprosječno nekakve semitske fizionomije, a nisam dobio takav dojam :)

Karanović baš na kraju knjige donosi neke slike ljudi kao primjere "anadolske" fizionomije. Slike su stare 90 godine i nisu neke kvalitete, a još je i moja fotografija slike malo mutna, ali valjda se može vidjeti na što on misli.

http://img254.imageshack.us/img254/4836/13282951.png

Lipovača Hrvatina iz Like? Fino, fino, citirat ću ti ovaj post na temi Bihać.

Pozderci Slavonci

Nije valjda da je Milan Karanović jedini izvor ?
Trebao si postaviti i ostale fotografije sa pripadajućim opisima fizionomije istih.

A koji naziv je bio za muslimane?

»Posetala Miza materina.
Ala pirga na pirgu,
Nek se pirga siri;
Ala Hrvat na Madzar'
Nek se Madzar ljuti.«

Pa nije jedini izvor, ali je jedini koji je obišao čitav kraj i osobno pitao članove svake obitelji što znaju o porijeklu. Naravno da to nije 100% pouzdano, ali je puno pouzdanije od nagađanja drugih.

Šta je pouzdano? Da je više od pola rodova po muškoj liniji iz Anatolije?

Naravno da to nije pouzdano, to ni DNK testiranje ne bi moglo reći sa stopostotnom sigurnošću.

Pouzdano je da je bihaćki kraj ostao pust nakon turskog osvajanja. Pouzdano je da su Turci zemlju davali vojnicima. Pouzdano je i da su oko Kladuše i Cazina do XIX. stoljeća postojala samo utvrđena naselja, dok današnjih sela nije bilo jer su se muslimani bojali izaći na otvoreno radi bilizine Vojne Krajine. Pouzdano je i da pola muslimana tog kraja ima tradiciju porijekla iz Anadola. Pouzdano je da tu tradiciju nemaju nigdje drugdje u Bosni.

Pa ti sad spoji točke.

Pola iz Anatolije, a pola se šetalo amo tamo naokolo Bišća. To bi se i te kako moglo viditi na genetskoj karti stanovništva tog kraja. Recimo izrazitom dominacijom J i nekih E grupa, a što sam siguran nije istina. U svakom slučaju I2a2 i R1a bile bi vrlo slabo zastupljene što bi bilo i te kako znakovito. Povijesna i jezična logika kaže da su današnji muslimani tog kraja uglavnom potomci islamskih izbjeglica s područja sjeverne Dalmacije, Like i Slavonske Požege koje su inače bili tri centra jače islamizacije u Hrvatskoj za vrime turaka. Nakon Kandijskog i Bečkog rata kažu da se oko 150000 muslimana povuklo za Bosnu i dobar dio se po svoj prilici puvuka tamo di je najbliže, a i di nije bilo loše za živiti a to je Bihać i Cazinska krajina. Od tud tolika koncentracija muslimana tamo. Njihov orginalni govor je skoro isti ko dalmatinsko-lički (zapadnoštokavsko ikavski) jedino bolje čuvaju glas 'h' koji je kod katolika nesta tek u 17. st.

Poštovani gospodine Pavo B.,

možete li nešto više napisati o procesu nastanka današnjih muslimanskih sela?

Odakle je došlo stanovništvo koje ih je naselilo u XIX. stoljeću?

Jesu li naseljenici došli iz obližnjih utvrđenih naselja (koji su vjerojatno imali i poljoprivrednu komponentu stanovništva) ili su došli iz nekog drugog kraja?

Spomenuli ste kraj oko Kladuše i Cazina. Vrijedi li ista napomena i za okolicu Bužima?

Hvala na dosadašnjim postovima.

Kako to da upravo od 1808. godine prestaje trgovina između od tada francuskog Dubrovnika i osmanskog zaleđa?

Naime, Francuzi na čelu s generalom Lauristonom ulaze u Dubrovnik već 1806. godine.

Od stvaranja Ilirskih provincija, Kostajnica cvate na trgovini pamukom između Osmanskog Carstva i Francuza.

Je li razlog zamiranja kiridžijstva to što su Francuzi oružano pomagali hutovskog kapetana Hadži Mehmed-bega Rizvanbegovića protiv njegove braće?

Hvala, gospodine Matane, na svraćanju pozornosti na taj zanimljiv podatak.

Malo opsežnije o nastanku stihova koje ste citirali:



http://www.hercegbosna.org/povijest/herceg-bosna-i-hrvatska/islam-etnogeneza-bosanskih-muslimana-17.html



http://domovina.110mb.com/zivotopisi/kurt-mehmed_dzelaluddin.htm

Karlovački povjesničar Radoslav Lopašić u svom djelu ''Bihać i bihaćka krajina'' u poglavlju o Bužimu donosi nam opis mjesta sa kraja XIX stoljeća, te dalje govori o starijoj povijesti i padu istog.
Odlomak

Priedjel oko Bužima je kao što sva Krajina brdovita, ali brda niesu visoka pa su i medjusobno rasztavljena dolinami, kuda gorski potocii teku. Zemlja je dosta polodna osobito po nizinah, prilično dobro obradjena, a vrhovi su pokriti šumom osobito hrastovom. Ovdje su stanovnici kao što u svih starinskih mjestih na Krajini gotovo sami Muhamedovci ;stanuje njih u Bužimu u 108 kuća 792, a u Mrazovcu (Čavi) u 280 kuća 1103. Pravoslavnih ima u Bužimu 11, a katolik nije ni jedan. Aga i kmetova u ovih krajevih ne ima, već su svi slobodni vlastnici zemalja.
Bužim je golem i prostran grad, ali je sada ponajviše već u razvalinah. Poput drugih gradova na Krajini sastoji se i Bužim od nutarnjega grada i vanjskih obora ili platana. Na prostoru medju gradom i palankom bila je prije varoš, u kojoj su Turci stanovali. Do nutarnjega grada podizala se nekoć valjda crkva, poslije pretvorena u džamiju, u kojoj se još nedavno klanjalo.
Grad je utvrdjen kulami. U najvećoj kao i u dvie manje na sjevernoj i iztočnoj strani bile su tamnice. U pojedinih sobah ima i sada svodova i vide se gvozdene spone. Bužimljani pripoviedaju o jadnom stanju tamničara grozne stvari. Grad već mnogo godina neima krova, pa se zato već jako osuo i orušio, a komad grada odlomio je prije nekoliko godina grom, koji poslije nije popravljen, pa je tako sve po malo propao. Nad velikim gradskim vratima bio je grb i pismo u kamenu. Isto je tako bio kamen s napisom na sjevernoj strani grada pod jednim prozorom. Kažu, da je na onom prvom kamenu bilo napisano, tko je grad ozidao, pa da je taj kamen prije desetak godina prigodom zapreme Bosne odnio neki kapetan, što je bio s vojskom u Bužimu. Onaj drugi kamen došao je srećom u Zagrebački narodni muzej, gdje se i danas nalazi. Taj posljednji kamen ima veoma zanimljiv napis hrvatskom glagolicom, koji se tiča obnove i podizanja grada po Jurju Mikoličiću za kralja Matije Korvina ; kamen ovaj s napisom tim je dragocjeniji, što su u području Zagrebačke biskupije, kojoj je Bužim pripadao, napisi glagolski veoma riedki.

Oko unutrašnjega grada veliki je i ravan prostor ogradjen zidom. Poznaje se gdješto, gdje su turske kuće stajale, u koje se Turci zakloniše osobito za vrieme, kad bi sa kršćanske strane u zemlju navalili ili kad bi se raja pobunile, te kakav ustanak nastao. U tom prostoru na južno-zapadnoj strani ima drvena džamija, koja je jedna od najvećih u Bosni. U vanjskom gradu stanovali su dizdari i stražari, koji su grad čuvali, a dizdar je i sudio narodu. Iz ove tvrdjave branili su se Bužimljani od neprijatelja puškami i topovi, koji su potonji na vanjskih bedemih grada stajali sve do nedavna.
Bužim je bio uz Ostrožac i Cazin najznamenitiji turski grad s ovu stranu Une. U njemu je bio rašteo (sajam) od žita i blaga, a to je trajalo sve do Omer-paše. Taj da kazni krajšnike Bužimljane za njihov otpor proti sultanu i vezirom, premjesti sve u Krupu, a u Bužimu je ostao mudirluk, koji je trajao sve do zapreme Bosne i dok Bosna nije na sadašnju uredjena. Trgovina žita bila je dosta znamenita, a čaršija puna trgovaca i robe za okolišnu krajinu. Ali od doba Omer-paše Bužim je u svakom obziru nazadovao, trgovina je propala, dućani su opustjeli ; danas ih ima još samo nekoliko u čaršiji, gdje se petkom trguje.


I Bužim nije za provale Turske bolje prošao, nego ostala pogranična mjesta. Ban Ivan Karlović javio je 22. listopada god. 1530. generalu Ivanu Katzianeru, da Turci prodriješe preko Une i da robe i pale priedjele oko Bužima i Stabandže. Turske čete da su prenoćile na brdu Radonu (Radoču) kod Bužima. Prevezli su ih na Uni ljudi kneza Zrinskoga, koji se tada dobro pazio sa Turci te im morao Poslužiti.
God. 1564. bio je bosanski sandžak Mustafa-beg Sokolović svojimi četami zapremio Cazin, Bužim i Bojnu. General Ivan Lenković imao je dosta muke, tok je Turke iz tih mjesta opet iztisnuo. U to doba bilo je u Bužimu već postavljeno 16, a u Čavici 10 stražara o trošku kraljevske uprave. Generl Ivan Lenković bio je predložio, da se u Bužim postave 34 stražara, a Čavićki grad da se razori. Sva je prilika, da nije ni jedno ni drugo tada učinjeno, a Turci osokoljeni ratobornim bosanskim Ferad-pašom zaokupe god. 1576. Cazin i Bužim i još nekoliko gradova i dvorova, što bijahu bliže Uni. Cesarski
poslanik barun Ungnad tražio je po više puta kod Porte, da se za mira oteti gradovi povrate, ali veliki vezir Sokolović odbije molbu pod izlikom, da su jur u Cazinu i Bužimu podignute džamije, a takova mjesta se ne mogu kršćanom povratiti.
Od to doba ostao je Bužim turski. U grad postaviše Turci razmjerno veliku posadu od 50 konjanika i 130 pješaka. Za vojne Kevenhullerove g. 1578. nije mogao pridobiti Bužima ban Krištof Ungnad koji bješe sa jednim odjelom vojske došao pod grad Bužim.
Današnji stanovnici pripoviedaju, da je grad Bužim osvojilo devet Turaka, a ti da su se zvali ; Šahin, Čerkin, Sikleuša, Harčeta, Kalauz, Abdija, Pajalin i Selim. Poljednji da je bio Ciganin, a od njega da je poteklo pleme Alkasova rieka.
Biće pak u Bužimu, koji je bez boja i u miru posjednut, ostalo i dosta starih stanovnika koji se Muslimani.

Hvala lijepa!



Gdje su završili Turci iz varoša? U palanci, po selima ili drugdje?

Dakle, Tražačka Raštela su dobila ime po sajmu uz obližnji Tržac?



Lopašićeva potvrda tradicije o podrijetlu iz Anadolije?

Zašto bi Anadolija u Cazinskoj krajini bila naziv za područje današnje Grčke, Srbije, Bugarske, Makedonije i Albanije, kad je turski naziv za te krajeve bio Rumelija?

Anadolija (od grčkog naziva za Orijent -> Anatolija je nastala turska riječ Anadolu) je naziv za Malu Aziju i potez sve do granice s Perzijom.

Glazbeniče..

Lopašić tvrdi upravo suprotno te kaže :
'' Prediele oko Une prama Bužimu,Ostrošcu i Cazinu, pa i sam Bihać zauzela je turska sila jednim mahom, naroda je doduše za ratnih godina 1530-1540., pa nakon pada Krupe g. 1565.g i Feradove vojne g. 1576-1578. mnogo uskočilo u kršćanstvo, ali većina je ipak ostala na otčinskoj grudi, pokorila se turskoj vlasti i primila koran. To je bilo tim lakše, što su se mnogi kmetovi, tlačeni do zla boga od svoje vlastele, bili uzrujali i naginjali turskoj vlasti samo da budu u životu i imetku što više pošteđeni. Po tom dakle ne ima sumnje, da su većina današnjih kraišnika oko Une prasjedioci i potomci tamošnjih starih kršćanskih Hrvata. ''

Dakle Lopašić tvrdi da muslimanski živalj oko Bužima vuče porjeklo od Hrvata konvertita na islam.
Naravno da prema ovoj tvrdnji treba imati rezervu.

Dalje za predio malo sjevernije prema Kladuši i uz današnju granicu na Korani kaže :
'' Ponešto je drugačije glede priedjela oko Vranograča, Kladuše, Tržca i Izačića, oko kojih je gradova borba dulje trajala i dovršila se konačnim opustošenjem tamošnjih krajeva. Rečeni priedjeli bili su gotovo sto godina pusti te su tekar oko polovice sedamnaestog vieka na novo napučeni muhamedovci i Vlasi iz nutarnjih strana i nakon odagnanja Turaka iz Like (g. 1689.) Ličkimi muhamedovci, od kojih ima potomaka manje ili više po svih mjestih Bihaćke krajine.''

Kad se već spominju Izačići u kom žive muslimani imamo i odma dva susidna sela Vaganac u kom žive katolici i Ličko Petrovo Selo u kom žive pravoslavci. U Izačićima i Vagancu su ikavci, a u Ličkom Petrovu Selu jekavci. I uvik to otprilike tako iđe u tim krajevima.

Kakvim jednim mahom?

1565.g. - Krupa
1576.g. - Bužim i Cazin
1593.g. - Bihać

-> to su desetljeća stalnog ratovanja



Tu eksplicitno kaže da je većina stanovništva ostala na svom mjestu i primila islam.



Hvala, što si upozorio na tu njegovu tvrdnju. U prvi mah je nisi bio postao.



Nutarnje strane su ostatak BiH te istočniji dijelovi Osmanskog Carstva?