Kesten

Zanimljivost o vegetaciji kraja:


http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&lang=EN&rad=475377

Dakle, plodovi pitomog kestena (Castanea sativa Mill.) s područja USK ulaze u kategoriju najmanjih plodova na području Sredozemlja. Nije ni čudo, kad USK nema sredozemnu klimu.

Plodovi kalemljenih kestena s plantaža su veći i sličniji talijanskim marunima.

Inače, Kostajnice (i Hrvatska i Bosanska) su dobile imena po kestenju.

Dosta je poruka stavljeno u zadnjih par dana, pa da ne citiram sve posebno, osvrnut ću se na neke stvari zajedno.

Prvo, genetska istraživanja u BiH i regiji su vrlo štura. DNK analiza Bihaćke krajine kao posebnog dijela nije izvršena, a kamoli analiza stanovništva po tradiciji porijekla. Tako da priče o tome koji genetski marker bi stanovništvo Bužima trebalo imati se može objesiti mačku o rep. Kad bi jednog dana bilo dovoljno novca za takve stvari, onda bi mogli više pričati o tome. Do tada, sve se zasniva na povijesnim izvorima i lokalnoj tradiciji.

Drugo, jezik kojim jedna grupa govori nema veze s njihovim porijeklom. Vaganac i Ličko Petrovo Selo su spomenuti u ovoj raspravi, ali oni nemaju nikakve veze s muslimanskim življem s druge strane granice. Ta dva sela su bila pod turskom vlašću do 1791., i poslije oslobođenja su kolonizirana kao i ostatak Like. Tu ima i Bunjevaca, i "Kranjaca," i starinačkog stanovništva iz okoline Otočca i Brinja. Letimičan pogled na prezimena u selu pokazuje da većina tih rodova nisu starosjedioci. Cindrići su recimo "Goranci" iz gornjeg toka Kupe i samim tim su bili kajkavci. To što su danas ikavci nema veze s porijeklom. Tako da čak kad bi muslimani Izačića bili starinci, to nema nikakve veze sa selima na hrvatskoj strani, jer u njima nisu starinci.

Treće, posljedice turskog osvajanja se lijepo vide na ovoj karti ispod koja prikazuje vjersko stanje s lijeve strane Une 1879.
http://www.korijeni.com/img/Bihac2.png
U sjevernom dijelu Bihaćke krajine se lijepo vidi da osim (nekadašnjih) utvrđenih gradova, sela skoro da i nema. Istina, stanovništvo je već tad bilo dijelom iselilo na zemlju između tih gradova, zbog manje opasnosti od Krajišnika, ali su u administrativno smislu to još uvijek bili samo dijelovi atara naselja kao Kladuše, Podzvizd ili Vrnograč. Isto tako se može primijetiti da uz samu granicu, mjesta su ili utvrđena ili stanovništvo nije muslimansko. Muslimanskih sela uz granicu nema. Još jedna zanimljivost je da je Bihać tada imao nešto malo više od 3000 stanovnika a selo Peći skoro 5000. Na karti se može i vidjeti da stanovništvo Bihaćke krajine nije bilo toliko predominantno muslimansko koliko se misli. 21% stanovnika s lijeve strane Une su tada činili pravoslavci. Među njima nema uopće starinaca, već svi znaju da su došli od nekud. Uz čitavu istočnu granicu s Hrvatskom su samo pravoslavna sela. S obzirom da ih je toliko došlo, i to nam govori da su ti krajevi morali biti prazni.

Kao što sam već spomenuo, turski defteri iz 1604. ne pokazuju neko veće seosko stanovništvo sjeverno od Bihaća, ma koje vjere. Valjda su pouzdaniji porezni popisi nastali na terenu u tom trenutku od Lopašićevog nagađanja 300 godina kasnije. Naravno, pošto je ovaj popis napravljen vrlo kratko poslije turskog osvajanja tog kraja, moguće je da su se neki od izbjeglih seljaka kasnije vratili, ali jednostavno ne možemo izbjeći sliku tog kraja kao ispražnjenog. Lopašićev opis pada Bihaća nam isto tako govori da ni gradsko stanovništvo nije bolje prolazilo i da je ili ubijeno ili pobjeglo. Evo i citata iz tog popisa koji govori o nekim selima nahije Bužim:



Prva dva sela(mezra označuje napušteno selo) su danas sela kod Cazina s čisto muslimanskim stanovništvom. Ako su ta sela bila prazna 1604., njihovi današnji stanovnici ne mogu biti starinci. Ovo nije samo slučaj ovih sela, nego čitave Bihaćke krajine. Samo u tvrđavama kao što su Bihać, Cazin ili Bužim defter uopće bilježi stanovništvo. A ako je zemlja bila prazna, kome će je vlasti dati nego bivšim vojnicima? Naravno da oni nisu svi bili iz Anadola, ali ovdje se radi o kolektivnoj tradiciji. Dobar dio stanovništva zna da su porijeklom od naseljenih spahija, ali teško da bi se nakon 300 godina zadržala tradicija o individualnom porijeklu svakog roda. Umjesto toga, imamo stvaranje kolektivne tradicije o Anadolu. To isto tako ne govori ništa o brojkama i porijeklu stanovništva koje čini izvorni genetski fond. 200 spahija i 4800 domaćih bi mogli biti preci čitave Bihaćke krajine, a da opet rodovi tih spahija čine pola stanovništva po muškoj liniji. Jedno s drugim nema direktne veze.

Govor skoro cilog puka ( u ovom slučaju muslimana oko Bihaća) nema veze se podrijetlom? Der malo to detaljnije objasni.

Štokavska ikavica je vrlo raširen idiom. Od Zagore do Hercegovine, do Slavonije, do Srednje Bosne, do Posavine, do Bačke, do Srba u srpskom Podrinju i već dobro slaveniziranih Albanaca oko Plava. Dvije populacijske grupe koje govore ikavicom, pa makar živjele u susjedstvu, ne moraju biti srodne. Šokci i Bunjevci u Vojvodini su najbolji primjer. Porijeklo im je potpuno različito, žive u susjednim selima, a govore ikavicom.

Nije ti to baš tako banalno. Dijalekt o kom pričam zove se novoštokavski ikavski (srpski lingvisti zovu ga i mladoikavski) i on je nastaja na području zapadno od Neretve (možda čak i Stoca) i južno od Vrbasa (Rame) tamo negdi o 1400-1600 godine te se širio uglavnom seobama za vrime Turaka prema zapadu i sjeveru, a do Jajca i Zenice demografskim pritiskom natalitetno vitalnijih stočara s ograničenih pašnjaka. Mase dinarskih ikavaca katolika Rvata joli Bunjevaca krenile su što prid Turcima što skupa s Turcima sve do Liča u Gorskom Kotaru i Bačke u Panoniji raznoseći taj dijalekt sa sobom. Dio ih se i islamizira, a usput su i druge naučili tom govoru, no morali su biti u kontaktu s njima i bit jezično dominantni. Kakvu jezičnu kartu vidimo praktično do jučer?

Evo ovakvu:



Ili kako Lisac zbori:

Novoštokavskim ikavskim dijalektom govori se u znatnom dijelu Bosne i Hercegovine (zapadna Hercegovina, dio južne Bosne sve do područja Jajca i zone sjeverno od Travnika i Zenice; zapadno i sjeverozapadno od Livna, oko Dervente i Bihaća, u nizu malih oaza). U Hrvatskoj zapadnim se dijalektom govori od Opuzena i Metkovića kroz Dalmatinsku zagoru sve do njena sjeverozapada, a nerijetko dopire taj dijalekt i do mora, npr. oko Šibenika. I u Splitu danas dominiraju štokavci ikavci. Podvelebitsko ili njemu blisko područje u cjelini je ikavsko novoštokavsko, pri čemu čakavci slabije ili bolje čuvaju svoje osobine u rijetkim naseljima (Senj, Privlaka i Novigrad kod Zadra). Na otocima ikavci novoštokavci registrirani su u Račišću (Korčula), Sućurju (Hvar), Sumartinu (Brač) i Maslinici (Šolta). U Lici su ikavci novoštokavci koncentrirani oko Gospića (Bilaj, Brušane, Trnovac, Smiljan itd.), u blizini Senja (Krasno, Krivi Put), oko Lovinca i Svetog Roka, u zoni prema Kordunu (Poljanak, Smoljanac). U Gorskom kotaru ikavce nalazimo u Liču i okolici, u Mrkoplju i u Sungeru. U Slavoniji zapadnom dijalektu pripadaju Vuka, Široko Polje, Punitovci i Dragotin. U Bačkoj znatno područje oko Subotice i Sombora (Srbija) te oko Baje (Madžarska) ima značajke novoštokavskog ikavskog dijalekta. Tom dijalektu pripadaju i Andzabeg te Erčin u okolici Budimpešte, dok je u Tukulji izmiješan novoštokavski ikavski i novoštokavski (i)jekavski dijalekt. U Italiji tom dijalektu pripadaju govori moliških Hrvata u Kruču, Stifiliču i Mundimitru. Priličan broj moliških Hrvata živi na području Pertha u Zapadnoj Australiji. Novoštokavskim ikavskim dijalektom govore Hrvati i Bošnjaci, rijetko drugi.


Znači šokački bosanski ikavski govori nisu isti ko ovi o kojima pričamo, oni su sličniji panonskoj šokačkoj ikavici, dok bunjevački Hrvati na sjeveru Bačke govore novoštokavsko ikavski no za njih se i te kako zna da su došli iz Dalmacije i Hercegovine. Isto ko što su došli lički i primorski Bunjevci. Zatim novoštokavski ikavski u Bosanskoj Posavini je posljedica isto seobe, ali nešto recentnije (18/19st) Hrvata iz područja Imotskoga, Vrgorca, Ljubuškoga koji su za gladnih godina bižali tamo. Odakle novoštokavski ikavski otok u okolici Bihaća?

Moramo znat da je Bihać u startu bio čakavski kraj, starinci su izgleda pobigli sve do Gradišća u Austriji. Prvotni Turci Anatolci su sa sobom doveli pravoslavne martologe jekavce kao pomoćne čete i rastrali pljačkom i ubijanjem starince zapadne Bosne te je jekavština postala dominanta po svud naokolo od Kina do Banja Luke. Bihać je po tom triba bit jekavski kraj no iz nekog razloga nije već novoštokavski ikavski ko i onaj kojim su govorili muslimani Dalmacije i Like, a kojih više u u Dalmaciji i Lici nema. Di nestadoše? Da se nisu slučajno spustili u Bosansku Krajinu pa zbog toga po tom kraju imamo novoštokavske ikavske otoke s karte? Moguće i da su došli s područja Travnika, Jajca, Bugojna, Zenice pošto se radi o 17. st kad je u tim krajevima ovaj dijalekt već zauzeo pozicije. No ja opet preferiram Liku i Dalmaciju zbog bijega tamošnjih muslimana.

@Škutor Mate

Maestralno!

Meni osobno je ovo boldano uvijek neupitno bilo. Ili dobar dio Gradišćanskih Hrvata, da su nastali zbjegom stanovništva zapadno od Vrbasa.

Novoštokavski ikavski oko Bihaća je najverojatnije posljedica doseljavanja, kao što je i među ličkim Hrvatima. I jedan i drugi kraj je bio čakavski prije turskih osvajanja, pa je to jedini logičan zaključak.

Odakle je taj dijalekt došao? Pa vjerojatno iz južnih krajeva. Kao što sam već rekao, tradiciju doseljavanja rodonačelnika iz Anadola ne treba shvaćati doslovno. Turska vojska koja je zaposjela utvrđene gradove sigurno nije u potpunosti bila sastavljena od vojnika iz Male Azije. Kao što je Glazbenik spomenuo, Anadol i Rumelija su različiti pojmovi, tako da etnički Turci s ove strane Bosfora nisu Anadolci. U stvari, teško da su vojnici iz Anadolije uopće mogli biti išta više od malog dijela te vojske. Većinu vojske su vjerojatno činili vojnici iz obližnjih krajeva carstva. Čak je i sam Hasan-paša Predojević lokalni konvertit, navodno porijeklom iz okolice Sanskog Mosta. Vjerojatno je da su većina spahija koji su poslije pada Bihaća dobili zemlju bili iz Bosne i da nisu bili etnički Turci. Isto tako je vjerojatno da neki jesu bili etnički Turci. Zašto tradicija izričito kaže Anadol? Dijelom zbog vremenskog odstojanja a i dijelom zbog prestiža. Imati pretka koji je došao iz Anadola je u nekom islamskom kontekstu glamuroznije nego imati pretka koji je došao iz Rame ili Skoplja.

POVIJEST – Drugi dio



Odmah po padu u turske ruke, Bihać postaje sjedište sandžaka, koji je pokrivao čitav tok Une od Grahova do Krupe, dok je istočna granica mu bila na Sani. Bihać postaje i ključna utvrda prema preostalima dijelovima hrvatskog kraljevstva, i početna točka mnogih budućih napada. Bihaćki kraj postaje poprište mnogih graničnih sukoba turske i carske vojske u XVII. stoljeću. Već 1594. karlovački general Juraj Lenković s vojskom udara na Bihać i pali čitavu varoš, dok su se Turci povukli u tvrđavu. Sa sobom natrag odnosni mnogo plijena, a vodi i oko 1000 kršćana koji su bili ostali oko Bihaća. I jedna i druga strana čine mnoge upade na drugu teritoriju. Hasan-paša Predojević je oko Bihaća naselio vlaše martologe koje Turci korist pri četovanju po Hrvatskoj. S druge strane, i carska vojska koristi pravoslavne prebjege iz krajeva pod Turcima. S hrvatske strane, Karlovac postaje najvažnija utvrda u ovim borbama i svojevrsni pandan Bihaća.

U vrijeme pada naselja u Bihaćkoj krajini, u turske ruke dolazi i Lika. Lika i Bihaćka krajina čine najzapadnije dijelove turske carevine, i njihovi sandžak-bezi su blisko surađivali u ratovima s kršćanskom stranom. 1642. sandžak-begom Bihaćkog sandžaka postaje čuveni Mustaj-beg Lički, opjevan u narodnoj pjesmi i od muslimana i od kršćana. Za njegovog vremena s napadi na kršćanske krajeve pojačavaju a glavna meta im je Karlovac, kao ključ ne samo ostatka Hrvatske, nego i Kranjske i daljih carskih zemalja. Mustaj-beg ne uspijeva zauzeti Karlovac, ali u nekoliko navrata pali okolne krajeve. Mustaj-beg konačno gine 1676., kada upada u zasjedu koju mu postavlja glasoviti uskok Krsto Delišimunović. Po narodnoj tradiciji, Mustaj-bega je ubio Mikula Orišković iz Otočca. Andrija Kačić Miošić o tome pjeva ovako:
„Tko pogubi zmaja ognjenoga,
Mustaj-bega, pobre, bihaćkoga,
nego vitez Orišković Niko?
To svjedoči malo i veliko.“

Turska moć doseže svoj vrhunac 1683. kada sultanova vojska opsjeda Beč, kojeg spašava samo pravovremena pojava poljskog kralja Ivana Sobjeskog. Nakon toga, turska moć ubrzano opada, i već 1689., austrijska vojska zauzima Liku i Krbavu. 1692. karlovački general Josip Herberstein dolazi do Bihaća, ali i on samo pali varoš jer nije imao dovoljno vojske za opsadu tvrđave. 1697. ipak krenu carska vojska na Bihać, ali pokušaj zauzimanja tvrđava malobrojnija turska posada obija i vojska se povlači nazad u Hrvatsku. Karlovačkim mirom iz 1699., potrvđen je turski gubitak Like i Krbave, ali Bihaćka krajina ostaje u njihovom posjedu. U slijedećih dva stoljeća neće biti direktnih okršaja dvije strane oko Bihaća, ali će biti mnogo čarkanja s jedne i druge strance granice. Svištvoskim mirom 1791., granica oko Slunja i Drežnika, kao i Srba i Lapca, pomjera se u korist Hrvatske. Zadnji veći okršaj, u kojem je sudjelovao i ban Jelačić, događa se 1845. kada glinski krajišnici pale Podzvizd.

Prvu polovicu XIX. stoljeća u Bihaćkoj krajini, kao i čitavoj Bosni, obilježile su pobune protiv mnogih reformi koje su turske vlasti pokušale sprovesti. Većina tih reformi je bila centralistička, pa je i logično da su se begovi bunili protiv ukidanja svojih prava. Svaka pobuna je bila ugušena od strane sultanove vojske, ali bi se begovi ponovo dizali nakon što bi prošlo nekoliko godina. To je trajalo do 1851., kada Omer-paša Latas krvavo guši ustanak u Bihaćkoj krajini i pobija većinu kolovođa. Do kraja turske vlasti, bihaćki kraj će ostati miran i Porta će imati potpunu kontrolu nad njim. Ustanak će ponovo izbiti protiv austrijske vlasti, kada Austrija 1878. okupira Bosnu i Hercegovinu. Usprkos otporu Krajišnika, austrijske trupe 19. rujna 1878. ulaze u Bihać, čime prestaje skoro 300 godina turske vlasti.

Radoslav Dodig*: Perun na Prenju, Veles na Veleži

U ljubuških muslimana zabilježen je običaj da
rano ujutro iziđu na jurjevski uranak, prema brdu Jurjevici,
do izvora koji se zvao Drini, momci i djevojke, okićeni cvijećem,
s pjesmom. Govorili su “Tko se na uranku prije izlaska
sunca umije vodom na vrelu Drini, bit će čitave godine zdrav
k’o drijen”.40

40 M. Konjhodžić, Kronika o ljubuškom kraju, I, Ljubuški, 1974, 109.

*Radoslav Dodig (Ljubuški, 1954.), završio filozofski
fakultet. Član Hrvatskoga arheološka društva i
Hrvatskoga filološkoga društva. Objavljuje radove
u stručnim časopisima, te kolumne i komentare u
dnevnim novinama.

HRVATI BIHAĆKOG KRAJA

Prije no što počnemo govoriti o bihaćkim Hrvatima vrlo važno je spomenuti da oni ne čine homogenu skupinu. Hrvatska sela Baljevac, Zavalje, Skočaj i Međudražje su tek 1929. pridružena kotaru Bihać, a 1945. potvrđena je i granica između NR Hrvatske i NR BiH kojom su ova sela pripala Bosni i Hercegovini. BiH je od Hrvatske dobila još i selo Martinbrod jugoistočno od Bihaća, dok su Hrvatskoj pripala neka sela između Bihaća i Drvara. Kao posljedicu ovoga imamo u stvari dvije grupe Hrvata u današnjoj općini Bihać. S obzirom da su oni 200 godina živjeli u različitim državama, njihova povijest, porijeklo i tradicija se bitno razlikuju pa će dalje razlaganje tretirati ove dvije skupine posebno. Na priloženoj karti je nekadašnja granica između BiH i Hrvatske obilježena nešto tanjom crtom od današnje. Karta prikazuje vjersko stanje na području uže okolice Bihaća dvadesetih godina prošlog stoljeća. Svaka točka označava tri kuće, a boja odgovara vjeroispovijesti. Bogomolje su isto tako obilježene bojom. Sam Bihać je prikazan odvojeno i njegove bogomolje nisu na karti.

http://www.upload3r.com/serve/191110/1290202069.png

Kao što je već spomenuto, Hrvati Bihaća čine dvije cjelina. Ova podjela se odražava i u vjerskom smislu. Baljevac, Zavalje, Skočaj i Međudražje čine župu Zavalje koja je dio Riječko-senjske biskupije. Ostala sela i sam grad Bihać čine župu Bihać koja pripada Banjalučkoj biskupiji.



Područje župe Zavalje spada u tzv. Novoseliju. Za razliku od najvećeg dijela Like, ovo područje nije oslobođeno 1689., već je pod turskom vlašću ostalo do 1791. Mirom u Svištovu, Turska evakuira plitku zonu na tadašnjoj granici s Austrijom. Ta zona se prostire od Cetina do Srba, s širinom od 15-20 kilometara. Muslimansko stanovništvo te zone je prešlo u današnju Bihaćku krajinu, zajedno s jednim dijelom malobrojnog ne-muslimanskog stanovništva. Na njihovo mjesto došli su doseljenici iz Like, koji su bili i katoličke i pravoslavne vjere. Porijeklo tog stanovništva je identično porijeklu doseljenika u Liku nakon 1689. Među Hrvatima je bilo Bunjevaca starinom iz Krmpota i Liča, "Kranjaca" iz kajkavskih dijelova Gorskog Kotara, kao i ličkih starinaca, tzv. "plementih Hrvata." Jedan vrlo specifična grupa Hrvata su i "kršteni Turci," koji su porijeklom od islamskog stanovništva Like koje nije otišlo nakon oslobođenja 1689., već je prihvatilo katoličku vjeru.

Tako su Hećimovići u Baljevcu i Zavalju kršteni Turci, Prše i Pleše u Skočaju Kranjci, Tomljanovići ili Tomljenovići u Baljevcu i Rukavine u Međudražju su Bunjevci, a Šutići u Međudražju plemeniti Hrvati. Bujanovići i Marjanovići u Zavalju su vjerojatno tu još od turskih vremena. Pravoslavno stanovništvo je činilo značajnu manjinu samo u Baljevcu. Ti rodovi su iz Korenice i Perušića. Stanovništvo župe Zavalje je doseljeno oko utvrde Zavalje koja je izgrađena na novoj granici prema Turskoj. Već 1794. je župa odijeljena od župe Korenica, a prva crkva je bila drvena. Nju su Turci spalili u jednom od napada, pa je 1806. izgrađena nova, zidana crkva, posvećena sv. Franji.

Nakon razvojačenja Vojne Krajine, Zavalje ulazi u sastav Ličko-krbavske županije, kao općina Zavalje u sastavu kotara Korenica. Općini je osim gore navedenih sela pripadalo i selo Melinovac, koje je bilo naseljeno srpskim stanovništvom i koje se i danas nalazi u Hrvatskoj. Prvo administrativno pripajanje Zavalja Bihaću događa se 1929. Pri reorganizaciji Kraljevine Jugoslavije na banovine, općine Ličko Petrovo Selo i Baljevac su pripojene kotaru Bihać unutar Vrbaske banovine. Ove općine ostaju dio Vrbaske banovine i nakon uspostave Banovine Hrvatske 1939. Nakon Drugog svjetskog rata, vlada NR BiH zahtjeva da općine Baljevac i Ličko Petrovo Selu uđu u njen sastav. Taj zahtjev nije prihvaćen u potpunosti, ali je općina Zavalje osim Melinovca ipak pripojena BiH. Hrvatska je u zamjenu dobila sela Kestenovca, Štrpci, Seoce i Begluci.

Zavalje je na popisu 1931. imalo 2,645 katolika, a 1948. 2,694 Hrvata. Stagnacija stanovništva u periodu od skoro 20 godina je najviše uzrokovana pogibijom mnogih župljana za vrijeme rata. Na istom prostoru je 1991. živjelo samo 607 Hrvata. Velik uzrok ovo raseljavanja je bila izgradnja aerodroma Željava. Iako je površinski dio ovog vojnog aerodroma većinom na hrvatskoj strani granice kod istoimenog sela, pri gradnji je potpuno raseljeno selo Baljevac s bosanske strane granice. Njegovi stanovnici su razasuti po svijetu. Za vrijeme rata u BiH, župa je potpuno spaljena, i danas u njoj živi stotinjak ljudi, većinom staraca.

Nastavlja se...

malo gresis;

Kao jasan jezični trag najvećeg prostranstva srednjovjekovnoga hrvatskog kraljevstva, raznoliki ikavski (ili bar poluikavski) govori su sve do danas više-manje mozaično rašireni od Trsta pa do Subotice. Veći dio Istre, istočnog Kvarnera, Like, Bela Krajina[nedostaje izvor], dio Žumberka, zapadnog Zagorja (Sutla), veći dio Dalmacije, zapadne Hercegovine, Završja/Tropolja, srednje i zapadne Bosne, Bosanske Posavine, južne i istočne Slavonije, na sjeveru Bačke (među Hrvatima Bunjevcima),u podunavlju Bačke Hrvati Šokci te na područjima tzv. Turske Hrvatske (Cazinska Krajina i Bosanska Krajina), a ikavski govori zastupljeni su i među hrvatskim iseljenicima u prekomorskim zemljama. Najveća cjelovita prostranstva dominantnih hrvatskih ikavaca pružaju se na jugozapadu od Savudrije pa sve do Neretve i na sjeveroistoku od Gradiške pa do Subotice, također ikavica je dominantna među Hrvatima od Cazinske krajine preko Banjalučke regije sve do srednje Bosne (rijeka Bosna).

HRVATI BIHAĆKOG KRAJA – Drugi dio



http://www.upload3r.com/serve/191110/1290202069.png

Hrvati župe Bihać su do rata živjeli u devet sela i u samom gradu Bihaću. Mnoga od ovih sela su administrativno pripojena gradu Bihaću, ali su manje-više zadržala ruralni karakter. Ova sela se nalaze južno i zapadno od samog grada, dok sjeverno i istočno od Bihaća Hrvata nema, osim pojedinačno. Sela u kojim je živjelo značajno hrvatsko stanovništvo su Vrkašić, Kralje, Vedro Polje, Žegar, Križovo(ili Križevo ili samo Križ), Jezero-Privilica, Golubić, Dobrenica i Lohovska Brda. Križovo i Jezero-Privilica su još prije 50-60 godina postali dijelovi grada Bihaća, kako se on zbog razvoja širio. Vrkašić je dugo vremena bio samo zaseok Kralja na suprotnoj obali Une, dok su Dobrenica i Lohovska Brda osnovani tek poslije austrijske okupacije. I Križovo je bilo zaseok Žegara. Povijesno gledano, za tursko vrijeme postojala su u stvari samo četiri sela s katoličkim stanovništvom: Kralje(s Vrkašićem), Vedro Polje, Žegar(s Križem) i Golubić.

Prvi spomeni katoličkog stanovništva Bihaća nakon njegovog pada pod Turke se odnose na njegovo napuštanje tih krajeva. Kao što je već spomenuto, kršćanska vojska se u nekoliko navrata probila do Bihaća, a pri povlačenju je za njom pošao i dio katoličkog življa. U turskom defteru iz 1604., spominju se mnoga prazna sela oko Bihaća, iz kojih je stanovništvo prebjeglo na kršćansku stranu. Neki od njih su se vratili, s obzirom da tretman kmetova od strane hrvatskog feudalnog plemstva nije bio ništa bolji od turskog, pa je često znao biti i gori. Prvu naznaku o broju katoličkog puka Bihaća imamo tek 1675., iz izvješća biskupa Fra Nikole Olovčića. On u bihaćkoj župi nalazi samo 200 vjernika, s crkvom koja je u ruševinama. Ne znamo na koju od nekadašnjih katoličkih crkava Bihaća misli, ali to sigurno nisu bile crkva Sv. Ante niti kraljevska kapela, jer su obje pretvorene u džamije. Izvješće ne spominje u kojim selima žive katolici, niti ima li ih u samom gradu.

Tek izvještajem Pavla Dragičevića iz 1742. dobijamo neku precizniju sliku o bihaćkim katolicima. U svom obilasku župe, biskup Dragičević je zabilježio 442 katolika, što znači da se u 70 godina, stanovništvo samo udvostručilo. To vjerojatno pokazuje da nije bilo doseljavanja, i da je stanovništvo raslo samo prirodnim prirastom. Sela u kojim su živjeli katolici su Kralje, Golubić i Podzavalje. Podzavalje je samo staro ime sela Žegar. Popis nije zabilježio katolike u samom gradu, a ne spominju se ni Vedro Polje ni Jezero-Privilica.

Biskupski popis 1768. donosi dramatične promjene. Samo 26 godina nakon zadnjeg popisa, u župi Bihać su 974 katolika. Ovo udvostručenje stanovništva nije neuobičajeno. Ukupno katoličko stanovništvo Bosne Srebrene se u tom vremenu popelo s manje od 40,000 na više od 60,000. U ovom popisu javljaju se i nova sela. Tako imamo Privilicu sa 75 katolika i danas potpuno muslimansko selo Klokot sa 54 katolika. Na ovom popisu se prvi put pojavljuje i Vedro Polje. Zanimljivo je i da je u samom gradu 337 katolika, ali to je vjerojatno zbog tog što na popisu nedostaje selo Kralje koje je uključeno u broj stanovnika samog grada.

Na popis katolika 1813., imamo pak samo 791 katolika u župi. Privilica nije prikazana odvojeno, a Kralje su ponovno pod svojim imenom. U Bihaću nema katolika, a Vedro Polje je opet nestalo. To možda objašnjava tradicija današnjih stanovnika Vedrog Polja da je su oni selo ponovo osnovali u prvoj polovici XIX. stoljeća a da je stanovništvo koje je tu živjelo prije njih sa Plješevice „rastirao vitar golovršnjak“ u Slavoniju. Raseljavanje Vedrog Polja bi objasnilo i smanjenje broja katolika. Do kraja turske vlasti broj katolika opet raste, i tako 1877. imamo 1,759 župljana. 52 su na Križu, 549 u Podzavalju, 50 u Vedrom Polju, 52 u samom gradu, 30 u Privilici, 292 u Golubiću, 612 u Kraljama, 92 u Vrkašiću i 30 u Kalini. Kalina je zaseok sela Bakšaiš do Kralja u kojem su živjeli i Hrvati.

Kroz ove popise možemo primijetiti da je katoličko stanovništvo Bihaća i okolice 300 godina bilo prilično konstantno, ako ne po broju, onda po mjestima u kojim su živjeli. Jasno je da je katoličko stanovništvo najvećeg dijela Bihaćke krajine izbjeglo ili prešlo na islam odmah poslije pada pod Turke. Isto tako je jasno da se katoličko stanovništvo koje je ostalo u svojoj vjeri i na svojoj zemlji sredinom XVII. stoljeća nije u značajnoj mjeri selilo niti prelazilo na islam ni kasnije. Današnja vjerska i etnička situacija oko Bihaća se u najvećoj mjeri poklapa s onom prije 300 i više godina. Iznimka su naselja koja su osnovali doseljenici nakon austrijske okupacije.

Ti doseljenici su najviše dolazili s Korduna i Like, a dijelom i iz Dalmacije. Razlog njihovog doseljavanja je bilo razvojačanje Vojne Krajine, čija bivša teritorija nije mogla uzdržavati toliko stanovništvo od zemljoradnje. Bez vojnih plaća, život za mnoge obitelji je postao težak i ponukao ih na traženje plodnije zemlje u susjednoj Bihaćkoj krajini. Doseljenici su u početku dolazili kao čifčije, ali su vrlo brzo kupovali svoju zemlju. Među doseljenicima je bilo više Srba nego Hrvata, a dolazili najviše u mjesta uz zapadnu granicu Bihaćke krajine. Neki od njih su došli u postojeća sela kao Izačić i Papare, dok su drugi osnovali dva nova sela na obroncima Plješivice jugoistočno od Bihaća.

Dobrenica se razvila u dolini potoka istog imena koji izvire ispod Skočaja. Nastala je na dijelovima seoskog atara Golubića i Sokoca. Neke od obitelji su još prije okupacije došli na zemlju sokolačkih muslimana, ali selo u pravom smislu nastaje nakon okupacije. U Dobrenici je i nekoliko starinačkih obitelji iz Golubića koje su iselili na novokupljenu zemlju. Dosta je stanovništva i iz župe Zavalje. Stanovništvo je većinom bilo zemljoradničko. Lohovska Brda su južno od Dobrenice i pripadala su garnizonu u Ripču. Begovi su tu sredinom XIX. stoljeća počeli naseljavati pravoslavne kmetova zbog upada s hrvatske strane granice. Katolici dolaze iz Skočaja i Perušića nakon okupacije.

HRVATI BIHAĆKOG KRAJA – Treći dio



Kod Hrvata Bihaćke krajine zapaža se veliki broj obitelji koji su starinci u svojim selima. Kao starinci, u tom kraju se uzimaju oni čiji su rodovi na istom mjesto „od feta,“ iliti turskog zauzeća Bihaća. Oni su 1922. činili 33% svih katoličkih domaćinstava župe Bihać, dok su još 11% činile obitelji čija je starina u bihaćkom kraju, ali koje su seljakale po katoličkim selima oko Bihaća. S obzirom da je 38% tadašnjeg katoličkog stanovništva bilo porijeklom od doseljenika poslije 1878., možemo reći da je više od 2/3 pred-okupacijskog katoličkog stanovništva bilo starinačkog. Taj postotak je najveći kod bosansko-hercegovačkih Hrvata. Čak ni oko Kraljeve Sutjeske ili Fojnice nema toliko starinaca, a u većini krajeva u kojim žive Hrvati uopće nema obitelji s tradicijom tako dugog boravka na jednom mjestu. Ove lokalne starince muslimani nazivaju Madžarima, dok se za doseljene katolike koristi riječ Kauri.

Najveću grupu starinačkih obitelji čini bratstvo Ševeljić. Oni su razgranati na nekoliko rodova, od kojih ni jedan ne nosi originalno prezime, ali svi pamte porijeklo. Imaju i tradiciju o tome kako su njihovi preci ostali na svojoj zemlji. Pričaju da su im pretke(dva brata) zarobili Turci pri opsadi Bihaća. Oni su bili ribari negdje na Uni. Jednog brata su zadržali kao taoca, a drugog natjerali da ukrade barut kojim su Turci onda gađali Bihać. Kao nagradu za taj čin, Turci su im poklonili najbolju zemlju u Bihaćkom polju, oko Kralja i Vrkašića. Ovdje tradicija proturiječi sama sebe, jer s jedne strane spominje prisilan čin, a s druge strane nagradu za njega. Bit će da su Ševeljići dobrovoljno pomogli Turcima, jer su zemlju dobili u vlasništvo kroz berat, tj. službeni sultanov dokument. Ševeljići su bili slobodni seljaci i zemljoposjednici sve do prve polovice XIX. stoljeća kad im bihaćki paša uzima zemlju i ukmećuje je. Zemlja koju su posjedovali se i kasnije zvala Ševeljuše. Potomci Ševeljića su Jurići u Vedrom Polju, kao i Đurići i Mikići u Kraljama. U Kraljama ima još starinačkih obitelji koje ne znaju detaljno porijeklo. Neke od njih su sigurno od Ševeljića. Starinci su i Grgići u Golubiću, kao i Konjevići i Anušići u Žegaru.

Od doseljenika prije okupacije, Ličani su najbrojniji. U Golubiću, Vedrom Polju i Žegaru ih ima najviše iz župe Zavalje, zbog njene blizine i zbog okruženosti te župe pravoslavnim stanovništvom. Poslije njih, najbrojniji su doseljenici iz srednje Bosne. U Žegaru je dosta obitelji porijeklom iz Jajca i okolice, kao što su Jelići i Pilipovići. Doseljenika uopće je najmanje u Kraljama. U samom Bihaću katolici nisu živjeli do 1850. Nakon toga se prvi naseljavaju obrtnici iz srednje Bosne i Livna. Tek kasnije dolaze katolici iz okolnih sela. Župa Bihać vodi matice od 1771., a tada se javlja i prvi stalni župnik. On slijedećih 80 godina boravi po raznim selima u okolici, a od 1855. na brdu Križ, oko kojeg se razvija selo Križovo. Tu se 1860. gradi i mala kapela i župni stan, ali turske vlasti priječe gradnju župne crkve. Ona je izgrađena tek 1885., a srušena je u bombardiranju 1943. Tek 1970. se ponovo gradi.

Poštovani gospodine Pavo B.,
hvala Vam na još jednoj od Vaših savršenih karata:






Pitanja:
1.) Postoji li derivat prezimena Ševeljić u nekom drugom dijelu Hrvatske (npr. Dalmaciji) i jesu li takva prezimena u rodu?

2.) Koji autor je izvor tvrdnje da su Grgići u Golubiću starinci?

3.) Je li u Baljevcu i Zavalju bilo još obitelji krštenih "Turaka", osim Hećimovića?

1.) Prvo trebam napomenuti da Ševeljić nije jedini oblik za taj starinački rod koji se javlja oko Bihaća. Čuje se i Ševeljušić. Ševeljušića nema nigdje drugdje i google čak ne nalazi nikakav spomen. Ševeljića očito ima u Hrvatskoj, jer kad ukucaš u google, dobiješ 10-ak rezultata. S druge strane, stranica imehrvatsko.net ne navodi Ševeljiće, a njihovi podaci su s popisa stanovništva 2001. Ako je netko imao prezime Ševeljić u Hrvatskoj u to vrijeme, valjda bi bio popisan, tako da google rezultati su možda tipfeleri.

Ševelja ima u Tučepima a Ševeljevića u Splitu. Ne znam imaju li kakve veze.

2. Milan Karanović u svojoj studiji "Pounje u Bosanskoj krajini." Problem je što su u Golubiću tri nesrodna roda Grgića. Prvi su starinci, kojih je 1922. bilo 16 domaćinstava. Tu su još i Čaići koji su nekad prije 1878. došli odnekud iz Like a koristili su i prezime Grgić. 2 kuće su ih bile. Zadnji su 3 kuće Grgića koji su doselili sa Skočaja poslije okupacije.

3. Koliko mogu vidjeti po listi prezimena, ne. U Baljevcu je veliki rod Uremovića, ali oni su iz Ledenica kod N. Vinodolskog. Hurem je inače arapsko ime koje znači veseo, blag ili dobar, pa mi je na trenutak izgledalo. U Petrovu Selu kraj Zavalja ima Asanćajića, oni su sigurno kršteni Turci.

Poštovanje i hvala na lijepim riječima, kao i uvijek.

U Bihaću ima dosta prezimena Šušnjar. Znaš li nešto o njima Pavo? Jel točno da su došli od Imotskog? Danas su manje više svi muslimani.

Sushnjara ima najvise u selu Orasac i bihackom prigradskom naselju Mali Lug,ono sto je poznato za njih je da potezu noz za svaku sitnicu,pravi chakijashi...

Ima li autoplin igdi u Bihaću za ulit?

Zanimljivo je i mjesto Šušnjar, ko bi rekao da će Srbi gotivit nekoga sa takvim prezimenom:

http://bs.wikipedia.org/wiki/%C5%A0u%C5%A1njar

Ima na Energopetrolu kod autobusne kad krenes prema Ribicu,a ima i u Ripcu...

Pošto sam riješio neke obaveze koje sam imao zadnjih desetak dana, da možda nastavimo.

Ako netko ima prijedloga za slijedeće regije ili naselja, mogu pogledati kakvu literaturu imam.

Pogledah temu i učinila mi se prilično zanimljivom,a glede ovoga imam i ja neke prijedloge:
Livno
Usora
Uskoplje
Hrvati banjalučkog kraja

Poštovani gospodine Pavo B.,

molio bih Vas još prikaz Hrvata Glavatičeva kod Konjica i Kraljeve Sutjeske.

Od prijedloga kolege Đikana ja sam posebno zainteresiran za Hrvate Usore i Uskoplja. Zanimao bi me još prikaz povijesti Hrvata Drijenče.

Ako budete prikazivali Uskoplje, volio bih pročitati i o povijesti Bošnjaka Uskoplja.

Puno Vam hvala na savršenim odgovorima na pitanja koja sam vam ranije postavio, doslovno ste pročitali kamo su mi smjerale misli.

Gledajući ovu listu, par opažanja je sužava.

O Livnu imam dosta informacije, ali ne bih o njemu pisao dok ne dođem do rada koji je Dr. Mario Petrić objavio u Glasniku Zemaljskog Muzeja u Sarajevu o porijeklju obitelji u livanjskom kraju. Našao sam knjižnicu koja posjeduje sve sveske GZMU između 1945. i 1991., a pošto je samo 300km od mene, moram uhvatiti za vrijeme praznika priliku da odem po te stvari. Čini mi se da bi bilo kakav govor o tom kraju bio mnogo potpuniji s tom knjigom.

Slična situacija je i s G. Vakufom/Uskopljem. Naručio sam dvije knjige te tematike, pa bih radije čekao da ih dobijem. Čekam i knjigu o Konjicu i okolnim selima pod turskom vlašću, pa možda bolje i da Glavatičevo malo pričeka. Moguće je da će u knjizi biti informacija koje za sad ne posjedujem.

Tako da je možda najbolje da za sad obradim Drijenču i Kraljevu Sutjesku, pošto su mala mjesta/krajevi pa da onda počenm nešto veće kao Livno ili Uskoplje početkom slijedeće godine kad se nadam da ću imati literaturu koju očekujem.

Eto, onda, nek bude Drijenča. Ona je ipak ljudima manje poznata od Kraljeve Sutjeske, koja će malo pričekati. :)