Pavo moj,

Ja tamo poslo ercegovku, pravi Mostarku.

Eto šta joj učini....

A njoj koj fol dao knjigu, "sinko, a ovde su i tvoji...", ona mislila na dar-
A on i tu naplati.....

Meni kad je knjige donila u Njemačku, bilo je kasno.

Ona mislila da je on neki antikvarijat.....

bilo je rijeci o Kotormanicima i njihovim potomcima, evo nesto za Tomaseviceve potomke

1742 - u Seocima se spominju potomci Radivojevića strica poslijednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.

1768 - u Pijevicama i Prudima spominju se dva potomka Radivojevića strica, posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.

http://www.crkvajajce.org/jajce.php

Ovdje se vrlo očito radi o katoličkim popisima iz tih godina. U selu Seoci 1742. žive samo Radivojevići, i to 5 kuća. Selo se ne pojavljujue na popisu 1768., ali u Pijevicama ima Radojevića, a u Prudima Jadivojevića, što je očito ili greška u originalu ili u prepisivanju Dominika Mandića.

Mislim da je preoptimistično povezivati ove ljude s Radivojem samo na osnovu prezimena. Pogotovu kad se uzme recimo turski defter iz 1604. godine, u kojem dosta osoba u Bosni nosi ime Radivoje, uključujući nekoliko seoskih knezova. Prezime je moglo nastati od bilo kojeg od njih. U Podmilačju je recimo tad živio neki Radoje sin Radoslava.

Evo jednog primjera kako kod proučavanja porijekla rodova stvari nisu uvijek logične i kako spajanje odvojenih podataka i događaja "logičkim slijedom" može dovesti do krivih ili nepotpunih interpretacija. Samo mali dijelovi informacije mogu promijeniti ono što znamo o prošlosti nekog roda.

Repeše su muslimanski rod osrednje veličine na prostoru općina Čapljina i Stolac. 1991. bilo ih je stotinjak osoba u te dvije općine. Žive većinom uz Neretvu, u selima Višići, Sjekose, Domanovići, a i u stolačkoj općini žive na njenom južnom rubu u blizini gore navedenih sela. Iz ovog roda je košarkaški trener Jasmin Repeša. U maticama župe Dubrave, koja je pokrivala sjeverni dio neumske općine, dio čapljinske s lijeve strane Neretve, kao i čitavu stolačku, nailazimo u prvoj polovici XVIII stoljeća na prezime Repeša. Nose ga katolici iz sela Cerovo na sjeveru općine Neum. Cerovo se nalazi nekih 2-3 kilometra južno od Sjekosa. Po broju upisa u maticama, čini se da ih ima dosta u selu.

Međutim, početkom XIX stoljeća, Repeša više nema u katoličkim maticama, niti ih danas ima kao katolika u BiH. U to vrijeme, 1791. godine, nalazimo na prvi spomen nekog Repeše muslimana u stolačkom kadiluku. U jednom od dokumenata šerijatskog suda, spominje se neki Ramadan Repeša. Nešto ranije, 1742. godine, pojavljuju se Repeše katolici u matičnim knjigama župe Metković. Metković je nekih 7-8 kilometara udaljen zračnom linijom od sela Cerovo. I danas ih ima u gradu. Imaju predaju da su došli iz Cerova. Repeša muslimana danas ima puno više od katolika.

Kad bi ste morali iz ovog svega izvući logičan slijed događaja, što bi ste rekli? Da su Repeše bili katolici, da su pod nekakvom prisilom morali prijeći na islam, i da su se neki spasili bijegom u Dalmaciju. Kako drugačije objasniti da se Repeše muslimani pojavljuju tek 1791. a da ih ima pet puta više od Repeša katolika? Onaj Mile Krajina bi za 5 minuta od ovog napravio guslarsku pjesmu za desetke. ;)

Daljim traganjem se međutim dolazi do nekih ključnih podataka. Kao prvo, matice župe Dubrave sredinom XVIII stoljeća pokazuju da Repeše postupno dobivaju nadimak Menalo. Taj nadimak je sve češći i do kraja XVIII stoljeća je izgurao prezime Repeša. To objašnjava zašto 1800. nema Repeša u maticama. Tako danas većinu sela Cerovo čini rod Menalo, a sve skupa ih u općinama Čapljina i Neum 1991. godine ima dvjestotinjak. To samo po sebi pobija teoriju da je većina Repeša prešla na islam jer je Menala 1991. dvostruko više no Repeša. Menale isto tako imaju tradiciju da su prezime promijenili iz odbojnosti prema rođacima koji su prešli na islam.

Znači, sad imamo puno uvjerljiviju priču, potkrijepljenu izvorima koju možemo uzeti zdravo za gotovo. Repeše su živjeli u Cerovu, netko je prešao na islam, oni su zbog tog promijenili prezime, a ne vezano za sve ovo, jedan od njih je oko 1689. otišao u Metković. Sve odgovara, zar ne?

Osim jednog malog detalja koji nalazimo nešto dalje na sjever. Naime, u kadiluku Blagaj, spominje se još 1698. godine neki Hasan Repeša iz Bivoljeg Brda. Bivolje Brdo se nalazi sjeverno od Čapljine, s lijeve strane Neretve. Dakle, prelazak na islam jednog dijela Repeša se morao dogoditi puno prije promjene prezimena u Menalo. Ovo opovrgava usmenu tradiciju roda, pošto su oni još 1730.-ih definitivno u matice upisano kao samo Repeše, bez dodatka Menalo.

Tek nakon pronalaska ovog podatka imamo pravu priču. Repeše su u donjem slivu Neretve živjeli sigurno u XVII stoljeću, jedan ogranak je prešao na islam, a katolici su kasnije iz nekog nepoznatog razloga promijenili prezime u Menalo. Ovo se dogodilo nakon što je netko od njih otišao u Metković, ali prije no što su se iz Cerove raširili po čapljinskom području, pošto se i tamo svi prezivaju Menalo.

Da nastavim o migracijama 1684.-1717. Morao sam napraviti kartu da bi stvari bile jasnije, pa zato razmak od nekoliko dana.

Dakle, dvije karte će biti korištene u ovoj raspravi. Prva je ona koju sam već stavio. Ona pokazuje granice mletačkih posjeda u Dalmaciji.

http://www.crohis.com/hisatlas3/mletdalm.jpg

Drugu sam ja napravio, ona pokazuje etnografsko stanje na području Dalmacije i bosanskohercegovačkog krša 1900. godine.

http://www.megaupload.com/?d=LOE2FWOQ

Deblja crta je državna granica a tanja su granice kotara. Kotarska središta su obilježena većim slovima, pa ih je lako prepoznati. Za svaki slučaj, evo kotara poredanih od sjeverozapada na jugoistok.

Dalmacija: Knin, Sinj, Imotski, Makarska, Metković, Dubrovnik
BiH: Livno, Županjac, Prozor, Mostar, Stolac, Ljubinje i jedan dio trebinjskog kotara

Imena naselja su tadašnja, a popis je napravljen upoređujući jezik i vjeru. Nomenklatura je današnja.

Pomjeranje granica je izazvalo i velika pomjeranja stanovništva. Povlačenjem turske vojske iz Dalmacije, s njom je otišao i najveći broj muslimana, ali i nešto ne-muslimana. S druge strane, Mlečani na osvojeni prostor dovode mnoštvo naroda iz krajeva koji su ostali pod Turcima. Jedno od glavnih obilježja ovih migracija je da su bile grupnog karaktera. Preseljavanja na mletačku teritoriju su uglavnom po dogovoru. Mlečani preko svojih doušnika bi došli do vođa kršćana(serdara) u Turskoj i onda ih nagovarali da prijeđu pod mletačku vlast. Obično bi obećavali godišnju plaću(podrazumijeva se da bi kršćani morali služiti u vojsci), hranu, kao i zemlju. Ovaj proces nije uvijek bio jednostavan. Primjera radi, pravoslavno stanovništvo Bjelajskog polja(okolica Bos. Petrovca) se dugo nećkalo oko prelaska na mletačku teritoriju. Mlečani tada šalju svoje Morlake(http://hr.wikipedia.org/wiki/Morlaci) u Bosnu. Oni pale sela i njive Bjelajaca kako bi ih prisilili na dolazak u Dalmaciju. Ostavši bez mogućnosti da se prehrane, oni se naseljavaju sjeverno od grada Knina. Ramljaci dolaze zajedno sa fratrima samostana u Rami. Fratri su se povezali s mletačkim vlastima i tražili da izvedu narod u Sinjsku krajinu. I po njih su došli Morlaci, ali zbog tog što je Rama daleko od Dalmacije pa narod nije mogao sam doći kroz tursku teritoriju. I u ovom slučaju, Morlaci pale sve iza sebe da ne bi ostalo Turcima. I samostan je zapaljen da ga ne bi Turci skrnavili.

Doseljenici ostaju u skupinama u kojim su došli i na mletačkoj teritoriji. Mleci i zemlju dijele skupno. Svaka banderija(grupa došljaka predvođena serdarom) dobija svoju zemlju. Ta "podjela" zemlje je ključan faktor u ovoj priči. Naime, Mlečani u starom dijelu Dalmacije koji nikad nije bio pod Turcima dopuštaju da se zadrže mnogi tradicionalni običaji i privilegije. Tako imamo sitno plemstvo, gradove s autonomijom, itd. Na područjima koje su zauzeli od Turaka, Mlečani vide priliku da zavedu drukčiji red. Kao prvo, tamo je nakon Turaka ostalo jako malo stanovništva. Među njima su i neki muslimani koji postaju katolici. Većina zemlje je napuštena, pa država vidi priliku da uspostavi feudalni sistem. Država tako "daje" zemlju serdarima i njihovim ljudima, ali ona je u biti data u najam. Država je potpuni vlasni sve zemlje u novostečenim područjima, za razliku od stare Dalmacije. Ova činjenica ima kao poslijedicu da su se mnogi od došljaka vratili u Tursku nakon što se situacija stabilizirala.

Turci su se uplašili nakon što je krajem XVII stoljeća većina kršćanskog stanovništva pobjegla u Dalmaciji. To je ostavilo velike prostore bez stanovništva i bez obrade zemlje, ali i dovelo u pitanje opstojnost granice. Ako su pogranična područja pusta, onda je hajducima iz Dalmacije puno lakše zalaziti duboko u Bosnu na svojim pohodima. Turske vlasti naređuju da se učini što više da se prebjegli narod privuče natrag. Početkom XVIII stoljeća se nudi oprost svima koji su ratovali na mletačkoj strani, nudi se zemlja pod povoljnijim uvjetima, kao i neke druge povlastice. S obzirom da su uvjeti pod kojim se dobijala zemlja u Dalmaciji često bili lošiji od ovih koje je Turska sad nudila, počinje povratak stanovništva u BiH. Tako imamo primjer Duvanjskog polja. 1634. godine biskup Bartul Kačić pohodi Duvno i u dvije tamošnje župe dijeli krizmu nekoj 1000 ljudi. Biskup Marijan Lišnjić navodi da je oko 1685. godine na Duvnu bilo ostalo oko 300 katolika. Kad uzmemo u obzir da se krizmaju samo odrasli(po tadašnjem shvaćanju te riječi), 1634. je moglo biti i 2000 katolika na Duvnu. Do kraja stoljeća se broj smanjuje skoro 10 puta. No, već 1741. godine biskup Dragićević na Duvnu nalazi 3500 katolika. Očito je povratak u minulih 50 godina bio velik.

Važno je napomenuti da nisu svi povratnici bili povratnici u doslovnom smislu, tj. nisu se vraćali u svoja prijašnja sela. Tako imamo velik i razgranat rod Rimaca na Livanjskom polju. Oni su došli u XVIII stoljeću iz Sinjske krajine, a tamo su se prezivali Vučemilović. Vučemilovići su pak krajem XVII stoljeća u okolicu Sinja došli iz Rame. Ovo je dijelom uvjetovano geografijom. Najčešće su selili ljudi koji su živjeli blizu granici, a i selili su najčešće blizu druge strane granice. Vučemilovići su prešli u Livanjsko polje jer im je bilo najbliže(vidjeti moju kartu iznad). Isto tako je osim Ramljaka, većina stanovništva Sinjske krajine doselili s Livanjskog i Duvanjskog polja jer im je bilo najbliže prijeći u Sinjsku krajinu. Ramljaci čine izuzetak, kojih ima i u drugim krajevima i slučajevima. Tako pravoslavni živalj oko Imotskog nije porijeklom s Duvna kako bi se dalo očekivati, već iz Popova u kotaru Ljubinje.

Glavne, grupne migracije se događaju oko 1687. i oko 1717. Manjih će biti slijedećih 200 godina. Stanovništvo iz BiH je pojedinačno stalno prelazilo u Dalmaciju, ali je i stanovništvo Dalmacije pojedinačno prelazilo u Bosnu. Kao poslijedicu ovog imamo da je stanovništvo s jedne i druge strane Dinare identično. Katolici Imotskog i katolici Posušja imaju dosta istih prezimena. Isti slučaj je s pravoslavnim stanovništvom Grahova i okolice Knina. Tu je slučaj još flagrantniji i paradoksalniji. Naime, skoro čitavo pravoslavno stanovništvo Knina je došlo s Grahova. Čitavo pravoslavno stanovništvo Grahova je došlo iz Knina. Zvuči paradoksalno, ali tako se dogodilo. 1687. je čitavo Grahovo opustjelo i stanovništvo otišlo u Dalmaciju. U slijedećih 50 godina se Grahovo ponovo naseljava dijelom tog istog stanovništva.

Nastavit će se...

Dat ću nekoliko ilustracija susjednih sela.

Ako pogledate onu moju kartu, kraj Imotskog se nalazi selo Vinjani. Selo identičnog imena se nalazi i sjeverno od granice, u današnjoj općini Posušje. Selo Vinjani kod Imotskog se danas dijeli na Gornje i Donje Vinjane. Gornji su doslovno pokraj posuških Vinjana.

Vinjani Gornji - Imotski

Aračić
Bago - Čitluk (Posušje)
Delipetar (Knežević) - Borčani (Tomislavgrad)
Đerek - Vir, Rakitno (Posušje)
Đuzel (Knezović) - Donji Mamići, Sovići (Grude)
Galić
Janjiš - nema ih u Hercegovini
Jelinić - Hardomilje (Ljubuški)
Jović (Matijašević) - Vašarovići (Ljubuški)
Juroš - nema
Kukavica - nema
Kutleša - Prisoje, Stipanići (Tomislavgrad)
Leko - Donji Mamići, Tihaljina (Grude) i Broćanac (Posušje)
Lončar
Markota - Rakitno (Posušje)
Misir - Sovići (Grude)
Nenadić
Šteko - Mrkodol, Vedašić (Tomislavgrad)
Tomasović (Tomas) - Drinovci, Tihaljina (Grude)
Vican - Rastovača (Posušje)

Vinjani - Posušje

Aračić
Bešlić - nema
Boras - nema
Budimir - Ričice (Imotski)
Dumančić - Opanci (Imotski)
Galić
Jakovljević - nema
Kraljević - Proložac (Imotski)
Kukić - nema
Lončar
Mandurić - nema
Marić - Velič (Trilj)
Nenadić
Penava - nema
Petrić - Vinjani Donji (Imotski)
Petrović - nema
Polić - Orah (Vrgorac)
Rajić - Proložac (Imotski)
Stipić (Milardović) - Dobranje (Imotski)
Šušnjar - Poljice (Imotski)
Tomić - Proložac (Imotski)
Zovko - Lokvičić, Zmijavci (Imotski)

Ovo su rodovi koji su 1991. živjeli u ova dva sela. Rodovi koji su živjeli u oba su podebljani. Za ostale je navedeno gdje drugdje ih je bilo u okolici. Ovo pokazuje koliko su ta dva sela isprepletena i koliko postoji srodstva i rodbinskih veza među tim ljudima. Ono što je još izrazitije je o kojem broju je riječ. Na prvi pogled se možda čini da 4 roda koja žive u oba sela nisu tako puno. Ta 4 roda su 1991. u posuškim Vinjanima činila 2/3 čitavog stanovništva. U slučaju imotskih Gornjih Vinjana, oni su činili jednu trećinu.

Uživancija za gledanje...

ja se javljam za prepisivanje i sve vezano za župu Gorica-Sovići odnosno ondašnje Posušje neću li imati koji podatak o svojim Pejićima

njemožžžžžžžž ja stigao do Vinjanaa pa pričekaj

onda ću ja Drinovce

ja sam nadopisao župu Drinovce iz obje knjige. Iz knjige 1 piše župa Drinovci a iz knjige 2 piše župa Drinovci 2.

Nađoh neke svoje vjerojatne pretke tu.

Update u vezi prepisivanja popisa. Uhvatio sam slobodnog vremena i prepisujem koliko stignem. Hvala svima koji pomađu u ovome jer to čini posao lakšim i bržim.

Za 1743. su gotove ove župe:


Banja Luka
Bihać
Bijela
Dobrljin/Vodičevo
Dobretići
Drinovci
Mostar
Mostarsko Blato
Komušina
Kotor
Kreševo

Treba prepisati još:

Brotnjo
Duvno
Fojnica
Ivanjska
Jajce
Lašva
Livno
Majdan
Pećnik
Posušje
Rama
Sarajevo
Skoplje
Soli
Štrepci
Sutjeska
Vareš
Veljaci
Velika
Žepče

Alo, Livno je prvo prepisano......

16.10.2011

Znam, ali je iz drugog izvora. Neka prezimena su prepisana drukčije.

sporo to ide ;) sloznost 0 bodova ;)

ja sam kreno onaj 1768., al sam brzo moro prekinit zbog skolski obaveza...sad imam par dana lufta, pa bi mogo ovaj tjedan to sredit, ako bude srece, volje i zdravlja :)

A eto, ja prepiso a gospon Pavo nezadovoljan....

Nisam nezadovoljan nego nije dobro miješati izvore. Svaki trud je hvale vrijedan.

Zna li netko porijeklo prezimena Kožul?

odlicna tema,,,pa te molim ako imas ikakva saznanja o cosicima,komusina-teslic.navodno smo dosli iz posavine(mozda samo pretpostavka jer oko b.broda ima cosica),a oni su dosli iz imotske krajine ili okolice drnisa!!pa ako mozes da mi porvrdis ili negiras ove pretpostavke ,tj. price.

Napomenut ću odmah da je u Bosni prije 200-300 godina moralo biti dosta golobradih ljudi, s obzirom koliko je Ćosić često prezime. ;)

No, Ćosići su čini se jedan od starijih rodova u Komušini. Najstarije sačuvane matice župe Komušina počinju 1708. godine a već drugi upis se odnosi na Ćosiće. Župnik Bilavić 8.III.1708 krsti Andriju sina Mate i Anice Ćosić iz Studenaca. 1713. godine imamo krštenje Mande kćeri Ilije i Lucije Ćosić iz Komušine. Iste godine oni isti Mate i Anica iz Studenaca krste kćerku Franu. Tri godine kasnije imamo upis krštenja Marije, kćeri Ilije i Anice Ćosić iz Kamenice.

Ćosića je već tad moralo biti dosta u usorskom kraju, jer očito žive u nekoliko sela. Popis katolika 1743. godine nam daje bolju sliku o Ćosićima. On nažalost nije toliko precizan, jer su prikazana samo naselja Bežlja i Komušina. Sva druga sela u tom kraju su uračunata kao zaseoci ova dva. Tako u selu Komušina popis bilježi Gašiće, Bučiće i Paurevića, iako se po maticama vidi da oni u stvari žive u Kamenici, Rajševi i Slatini.

No, ostavio to po strani. Ćosići su upisani u selu Komušina, ali samo jedno domaćinstvo. To domaćinstvo istina ima 27 članova od kojih je 11 odraslih, pa se očito radi o zadruzi. Ovaj isti popis u župi Komušina bilježi Ćosiće i u Žabljaku(ustvari Rosuljama, kako nam matice govore), ali oni možda nisu u krvnom srodstvu s ovim Ćosićima iz Komušine.

Ćosići sigurno nisu došli iz Posavine, iz nekoliko razloga. Prvi je da to ne odgovara tradicionalnom pravcu migracija. U čitavom usorskom kraju ja nisam siguran ima li više od 1-2 roda porijeklom iz Posavine. Druga stvar je da na popisu 1743. godine nema ni jednog domaćinstva Ćosića u Posavini. U Bosni ih ima najviše oko Livna i Duvna. Pogledao sam i matice župe Velika(današnje općine B. Brod i Derventa) od 1763.-1771. i Ćosića nema ni među rođenima, ni umrlima, ni vjenčanima, ni kumovima. Tek 1797. godine se u maticama spominje neki Ćosić u Bos. Dubočcu. Očito su kasniji doseljenici, vjerojatno s podučja Širokog Brijega.

Postoji manja mogućnost da je Ćosića bilo u Posavini prije velikog egzodusa katolika 1684-1699. Na to navodi činjenica da oko Požege ima Ćosića koji su možda došli u to vrijeme. Pošto je tamošnje stanovništvo došlo iz Posavine i sjeveroistočne Bosne, možda su i ti Ćosići bosanci. Tu je opet problem da ako se to i dogodilo, nema razloga zašto bi jedan od rodova umjesto u kršćansku Slavoniju pobjegao u još uvijek tursku Komušinu.

Komušanski Ćosići ne mogu imati veze s imoćanskim iz jednostavnog razloga što su ovi bili muslimani. Na katoličku vjeru su prešli između 1717. i 1725. godine, nakon što su Mlečani oteli Imotski od Turaka. Pošto je prvi spomen Ćosića u maticama župe Komušina 1708. godine, nije moguće da su došli iz Imotskog jer su ovi u Imotskom u tom trenutku još bili muslimani. Ćosića ima u selu Tepljuh kod Drniša ali oni su pravoslavne vjere. Ne znam kakva je njihova starina.

I još da napomenem da je s obzirom da Ćosići u Komušini žive više od 3 stoljeća, bilo kakva predaja o porijeklu nepouzdana. 250-300 godina je gornja granica pouzdanosti usmene tradicije. Sve starije od toga treba gledati s dosta sumnjičavosti.

hvala ti pavo i ovo sta si napisao je vrlo vjerodostojna prica.moji su mi rekli da je moga djeda djed imao na podrucju danasnje komusine po objasnjenju koji je to prostor prko 1000 duluma zemlje i oko 100 pari volova,tako mi je djed pricao.ako se se cosici spominjuu zupnim knjigama komusine 1708,onda je to to.mi pripadamo zupi bezlja koja se osniva 1874,i velika vecina svih cosica sa teslicke opcine zivi u zupi bezlja.mali dio njih u teslickoj zupi(selo bardaci).danas su ti cosici tri loze,jer su se vjerojatno vremenom izrodili.meni su ti cosici iz studenaca rodjaci pa sam vjerojatno potomak tih cosica koji su prvi zabiljezeni u zupnim knjigama.

hvala ti jos jednom.