moji su stricevi u pozegi,ako mozda ne postoje jos neki cosici...a ovi su moji dosli krajem 60 godina20.stoljeca.

Ćosića u Požegi ima it raznih krajeva. Ima ih sigurno dosta iz Posavine koji su došli u zadnjih 60 godina, ali u samom gradu i okolnim selima se javljaju još u XVIII stoljeću. Mnogi od njih su pravoslavne vjere, ali ima i katolika s tim prezimenom. U samoj Požegi se neki Ivan Ćosić spominje još 1702. godine.

Zaboravio sam. Netko je pitao za Kožule.

Pošto precizno mjesto stanovanja nije navedeno, pretpostavit ću da se radi o širokobriješkim Kožulima. Svi Kožuli su istog porijekla, ali matica im je Mostarsko Blato, tj. današnja općina Široki Brijeg. Samo prezime je očito romanske provenijencije. Nastavak -ul u rumunjskom ima funkciju identičnu nastavku ić/ič u slavenskim jezicima. Koristi se za formiranje diminutiva (drac/vrag, dracul/vražić), ali i za formiranje prezimena(opet Dracul/Vražić). Drugi dio riječi bi mogao imati slavenski korijen "koža" ali i neki romanski korijen koji nije poznat.

Prvi spomen prezimena Kožul je na otoku Murteru kod Šibenika 1563. godine. Tamo ih ima i danas, samo je današnji oblik Kožulić. Nikola Mandić tvrdi sa su oni izbjegli nakon pada Hercegovine pod Turke, ali za to nema dokaza. Prezime Kožul se još može naći kod Hrvata u Ražancu kod Zadra i Opatiji, a kod Srba oko Benkovca, pa nije vjerojatno da bi svi oni bili izbjeglice iz Bosne. Čini se da je prezime moglo odvojeno nastati na nekoliko mjesta.

Prvi spomen Kožula u Hercegovini je 1743. godine na biskupskom popis katolika. Tada ih popis bilježi u Mokrom(u dijelu sela koji je danas zasebno selo Turčinovići) i Medvidovićima(danas zaseok Gornjih Mamića) u župi Blato. U oba sela je samo jedno domaćinstvo. Ova sela su i danas glavne matice roda. U Turčinovićima je 1991. godine živjelo 213 osoba s prezimenom Kožul, a u G. Mamićima 122 osobe. Iz ovih sela su iselili u druga sela širokobiješke općine, na sjever u srednju Bosnu gdje ih ima kao Kožulovića, ali u sjevernu Hercegovinu (Konjic, Jablanica).

Zanimljivo je da Kožula nema u Dalmatinskoj Zagori, gdje mnogi hercegovački rodovi imaju rođaka koji su izbjegli 1687.-1717. U Dalmaciji zato ima Srba s time prezimenom. Matica im je selo Islam Grčki kod Zadra. 1764. se spominje neki pop Silvestar Kožul iz tog sela. Nije poznato odakle su oni došli.

Prilično sam zauzet ovih dana, ali kad uhvatim malo vremena, pisat ću o nekim stvarima koje sam obećao. :)

Dakle, da nastavim o doseljavanju u Dalmaciju. Veći dio Dalmacije i skoro čitava Lika su do 1687. godine bili u turskim rukama. Kad su Turci poraženi pod Bečom 1684. godine, počinje rasulo otomanske države koje prestaje tek mirom 1699. godine. Granica utvrđena mirom u Karlovcima 1699. godine je uz neke manje ispravke današnja granica Hrvatske i BiH. Kad su Mlečani i Austrijanci istjerali Turke iz Like i Dalmacije, zatekli su gotovo praznu zemlju. Pravoslavno stanovništvo Like je još na početku rata izbjeglo u logore kod Otočca, dok je katolika u samoj Lici bilo manje od 50 kuća. Najveći dio njih je izbjegao na slobodnu teritoriju na početku rata. Muslimani su se povukli za vrijeme rata, tako da je Austrija zatekla gotovo putpuno praznu Liku. U Perušiću su našli 3-4 kuće katolika starinaca, a u utvrđenim gradovima širom Like je ostalo sve skupa nekih 150 obitelji muslimana, koji su ubrzo prešli na katoličanstvo. Gotovo svo današnje stanovništvo Like je doseljeno nakon 1689. godine. Pravoslavni živalj se vraća iz izbjegličkih logora, ali samo manji dio odlazi u svoja stara sela. Većina dobija bolju zemlju koja je ostala iza Turaka, ili su raspoređeni na goru zemlju kraj granice. Strateški razlozi, naravno. Katolici dolaze iz nekoliko struja. Iz okolice Otočca dolaze tzv. plemeniti Hrvati. Oni su starosjedioci na tom području. Iz podnožja Velebita i okolice Senja dolaze Bunjevci koji su tamo došli 100 godina ranije. Iz gornjeg toka Kupe dolazi Kranjci. Oni su kajkavci i naseljeni su na tom području od strane Frankopana u vrijeme prve turske provale u te krajeve. Dovedeni su iz Slovenije nakon što je starosjedilačko čakavsko stanovništvo izbjeglo.

Kao primjer, navest ću da je podjela između Bunjevaca, plemenitih Hrvata, Kranjaca i "krštenih Turaka" potrajala još do XX stoljeća. Česta bunjevačka prezimena u Lici su recimo Rukavina i Tomljenović. Tipična prezimena plemenitih Hrvata su Orešković ili Čorak. Kranjska prezimena su recimo Štimac i Pleše. Bivši muslimani najčešće imaju prezimena koja to pokazuju, recimo Hećimović i Alivojvodić.

Slična situacija je bila i u Dalmaciji. Kad su Mlečani zauzeli Zagoru i dijelove obale, većinom su zatekli praznu teritoriju. Oko Knina je sve bilo prazno. U okolici Sinja je ostalo vrlo malo obitelji, nešto katolika kao i nešto muslimana koji su prešli na katoličanstvo. Stanovništvo Imotske i Vrgorske Krajine je većinom pobjeglo na more, u mjesta kao Brela ili Omiš. Sve ovi krajevi su ponovno naseljeni, većinom izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, kao i povratnicima iz zbjegova u Brelima i drugim mjestima.

Jedna od poslijedica ove situacije je da su Lika i Dalmacija, s obzirom da su se našle pod vlašću različitih država, naseljene stanovništvom koje je većinom bilo različitog porijekla. Zbog ovog ih treba promatrati odvojeno.

svaka čast Pavo, fascinantni upisi. imam prijatelja Oreškovića, Ličanin, dakle potomak plemenitih Hrvata. što baš plemeniti?

Eh, sad, to je malo kompliciranije. Njih tako naziva biskup....zaboravih mu ime....koji obilazi stanovništvo u Lici tamo nekad 1702. godine. On prvi spominje tu razliku između stanovnika u Lici.

Nisu oni plemići u nekom zapadnoeuropskom smislu. Radi se o sitnoj, seoskoj vlasteli. Oni su plemstvo jer su imali svoju zemlju, tj. nisu bili kmetovi. Mnogi od njih su sami i obrađivali tu zemlju. Znači, nemoj zamišljati vitezove na konjima, turnire, i sve one pizdarije iz filmova i knjiga tipa Ivanhoe.

Stvar je u ovome. Kad su Turci nakon Krbavske bitke zauzeli Liku, granica je vremenom uspostavljena ovdje. http://img17.imageshack.us/img17/8348/11768663.png Granica je crvena linija. Iako je Otočac ostao s kršćanske strane granice, život u tom području je postao gotovo nemoguć. Do XVII stoljeća, sva su sela u okolici opustjela. Ostali su samo utvrđeni gradovi Otočac i Prozor. Stanovništvo okolnih sela je ili pobjeglo ili se povuklo u ova dva grada. Nakon što je Lika oslobođena, mnoge obitelj iz Otočca su dobile zemlju u novooslobođenim krajevima. Tako je bilo i s Oreškovićima, koji su jedan od najvećih rodova u čitavoj Lici. Dobili su dosta zemlje u Širokoj Kuli kod Gospića, gdje se čitav jedan zaseok zove po njima. Iz Široke Kule su se raširili po istočnoj Lici. 1915. je Oreškovića bilo 188 domaćinstava u 19 naselja u Lici. Popis još dodatno bilježi dva domaćinstva čije prezime glasi "Orešković pl." To se ne odnosi na neko staro plemstvo, već na plemstvo koje je jedan od Oreškovića dobio tamo nekad krajem XVIII stoljeća od Marije Terezije. I grb je čak dobio.



Inače, Oreškovići se prvi put spominju u Otočcu 1654. godine, a pretpostavlja se da su došli iz Gorskog Kotara krajem XVI stoljeća. Izvorni oblik prezimena je Orišković. U par sela oko Požege ima Oriškovića koje bilježi popis stanovništva 1702. godine, ali nije jasno jesu li oni u vezi s ličkim.

Tromeđa je kota na Dinari nekih 15 kilometara sjeverno od Knina, iznad sela Plavno i Strmica. Ime je dobila jer su se tu od 1699. do 1797. susretale granice tri države: Austrije, Venecije i Turske.

Knin je u vrijeme Morejskog rata potpuno opustio. Mlečani zauzimaju grad u rujnu 1688. godine, a stanovništvo se u toku ratnih djelovanja razbježalo. Muslimani su otišli u Bosnu, kao i dio pravoslavnog stanovništva. Drugi dio pravoslavnog stanovništva je pobjegao na jug početkom rata, u krajeve koji su već držali Mlečani. Pošto su i ti krajevi bili pusti, logično je bilo da oni tamo ostanu a da Mlečani u okolicu Knina dovedu novo stanovništvo. 1692. generalni providur(mletački upravnik) Dalmacije postaje Daniel Dolfin. On brzo shvaća da je od iznimne važnosti osigurati granicu sjeverno od Knina, ne samo zbog Turaka, već i radi Austrijanaca koji su nedavno zauzeli Liku. Treba imati na umu da rat nije bio gotov i da će mirovni sporazum čekati još 7 godina. U takvoj situaciju se lako moglo dogoditi da Austrijanci zaposjednu Knin i okolicu, bez rata s Mlečanima.

Preko pravoslavnih uskoka u mletačkoj službi, Delfin dolazi u kontakt s knezovima naroda na Bjelajskom polju. Bjelajsko polje je manje-više današnja općina Bosanski Petrovac. Na žalost, na ovoj mojoj karti nije prikazano, a nalazi se nekih 50 kilometara sjeverozapadno od Knina. Tu je živjelo pravoslavno stanovništvo, s vrlo malo muslimana. Petrovac tad nije postojao, njega će podići izbjeglice iz Like za nekih 40 godina. U samom gradu Bjelaju je bilo muslimana, ali oni su pobjegli zbog rata. Delfin nagovara lokalno stanovništvo da prijeđe pod mletačko okrilje. Obećaje im vojnu službu, godišnju plaću kao i besplatan kruh. Bjelajci prihvaćaju, ali se onda nećkaju. Nekoliko puta obećaju preseliti pa onda odustaju. Delfin međutim šalje Morlake(uskoke) u svojoj službi na Bjelajsko polje. Oni pale sva sela i sve njive. Ovo se događa krajem proljeća, što znači da u tom trenutku postoji vrlo realna opasnost da svi umru od gladi do kraja godine, jer vremena za novu sjetvu nema. Stanovništvo nema izbora i vraća se u Dalmaciju s Morlacima. Po mletačkim izvorima, došlo je oko 5000 ljudi. Nisu svi bili s Bjelajskog polja, neki su usput pošli s kolonom iz okolice Drvara i Grahova. Mlečani ih naseljavaju oko Knina, poglavito sjeverno i istočno od grada. Ovom migracijom je opustjelo Bjelajsko polje, ali su mnogi od doseljenih bili nezadovoljni životom pod Mlecima, pa se polako i pojedinačno vraćaju u Bosnu. Mnogo Srba iz zapadne Bosne, tj. općina B. Grahovo, B. Petrovac i Drvar su doseljenici iz Dalmacije u XVIII i XIX stoljeću.

Oko Knina su Mlečani naselili i nešto katolika. Radi se najviše o selima sjeverozapadno od grada, Vrpolje, Kovačić, Kninsko Polje, kao i manjim zaseocima Ljubač i Potkonje. O njihovom doseljavanju nisu pronađeni mletački dokumenti, ali možemo naslutiti nešto o porijeklu na osnovu tradicije i geografije. Kao prvo, najlogičnije je da su došli ili s Livanjskog ili Glamočkog polja. Početkom XX stoljeću su većina rodova znali da su došli odnekud iz Bosne, ali nisu znali to preciznije odrediti. Prezimena Hrvata u tim selima su većinom patronimična(Anić, Šimić), pa nije lako odrediti njihovo porijeklo. Ipak, ima nekih relativno rijetkih. U Vrpolju su Šegote, Krpani i Dokoze; u Kovačiću Kovići; a u Kninskom Polju Guge.

Šegota ima dosta u Jablancu kod Senja. U Bosni ovo prezime ne nalazimo na popisima katolika iz XVIII stoljeća. Stjepan Pavičić za Šegote navodi da su od srednjovjekovnog ličkog plemićkog roda Tugomerovića, i da su u XVI stoljeću iz Like izbjegli na Rab, a kasnije se vratili u Podgorje ispod Velebita.

Krpani su Bunjevci. Najprije su živjeli u Liču kod Senja, a onda se raširili po Lici nakon 1687. godine. Ovog prezimena nema na katoličkim popisima Bosne Srebrene.

Prezime Dokoza postoji u dva mjesta sjeverno od Zadra, u Radovinu i u Starigradu. Ni ovog prezimena nema na katoličkim popisima Bosne Srebrene.

Kovića ima u Lozovcu kod Skradina. U Bosni ih nema.

Gugo je jedinstveno prezime i ne postoji drugdje. Vjerojatno je samo oblik prezimena Gugić. Gugiće bilježi popis katolika 1743. godine u župi Posušje, a ima ih i oko Sinja. Moguće je da su ovi sinjski Gugići porijeklom od Posušja.

Ovaj pregled odabranih prezimena je vrlo zanimljiv. Čini se uvjerljivije da su katolici oko Knina naseljeni iz područja uz obalu koje su Mlečani držali i prije 1687. godine. Pitanje je jedino kako objasniti Krpane i Šegote. I Lič i Jablanac su bili pod Austrijancima, pa ih Mlečani nisu mogli dovesti iz tih krajeva. Moguće je da su sami došli, ili možda čak da su ostatak one matice Bunjevaca koja je otišla u Liku i Bačku u XVII stoljeću. Sam Pavičić nije siguran da su Šegote starosjedioci, a ako nisu, onda jedino mogu biti Bunjevci.

Pozdrav Pavo B. molio bih te informacije o prezimenu Tadić-Šimić u okolici Tuzle.Djed koji je nosio to prezime se zvao Stijepo ,znači ne Stjepo.Meni zvuči neuobičajeno? Navodno porijeklom iz Boke Kotorske (Crna Gora) ,dobio zemlju od Turaka...?
I o prezimenu Vukovac. Iako nije sa područja današnje BiH...Ako nije problem kada uhvatiš vremena...zbilja bi bio zahvalan...
Hvala !

Znaš li koje od ova dva prezimena je starije? Šimić ili Tadić? Kako je pisalo u državnim dokumentima?

Tadić ,ovo Šimić je bio kao neki dodatak prezimenu.

Da se nadovežem na prezime Kožul, naime, u raznim srednjovjekovnim dokumentima po Zadru se često spominje muško ime Koža, koje je na latinskom zapisivano kao Cossa, Cosa i Coxa. Vjerovatno je to ime postojalo i na širem prostoru u to doba?

Vezano za Kožule iz zadarskog kraja, postoji naselje Kožlovac istočnije od Benkovca, koje se ranije zvalo Kožulovac, u kojem se nalazila utvrda Pavla Kožulića, banovca i zapovjednika Ostrovice, po kojem je mjesto i dobilo ime, i ne samo mjesto, već i čitav kraj između Benkovca, Vrane i Bribira, koji se u 17. stoljeću nazivao Kožulovo Polje. Lako je moguće da je prezime Kožul nose ljudi porijekom iz toga kraja.

Što se tiče Pavla Kožulića, on je sa svojim Vlasima koncem 15. stoljeća haračio po mletačkom i turskom teritoriju, što je mletačke rektore Zadra 1485. nagnalo da raspišu nagradu od 500 lira za njegovu glavu. Međutim, kad je izbio mletačko-turski rat 1499. godine, Mlečići su odlučili da njega i njegovu družinu stave na svoju platnu listu, što je ovaj i prihvatio, te ostao u toj službi i nakon završetka rata 1502., sve do svoje smrti 1519. godine. Prema Bogumilu Hrabaku pokopan je u Skradinu. U svojoj oporuci preporučio je Mlečićima da i dalje pomažu njegove vojnike da nebi Ostrovica pala u turske ruke. Međutim, nedugo nakon njegove smrti Turci su zauzeli Knin i Skradin (1522.), a godinu poslije toga i Ostrovicu. Osvojenjem Obrovca 1527. nestalo je hrvatske banske vlasti u današnjoj Sj. Dalmaciji.

U tim turskim osvajanjima sudjelovao je kao bosanski sandžak-beg i sam Gazi Husrev-beg koji je dobio u has velik dio osvojenih zemalja na području između Nadina (koji je pao Turcima u ruke tek 1538., a bio je mletački od 1409.) i Ostrovice. Taj posjed je Husrev-beg uvakufio za održavanje svojih zadužbina u Sarajevu, a u defteru Kliškog sandžaka iz 1574. je izdvojen u posebnu nahiju zanimljivog imena - Nahija Kožulova. Očito su Turci imali visoko mišljenje o bivšem neprijatelju koji im je više od 30 godina predstavljao branu u njihovom prodoru u Hrvatsku.

Kad su Turci osvojili navedena područja, vjersku brigu nad katolicima u tom području preuzeli su visovački franjevci koji su tamo organizirali župu Kožulovo Polje, koja je po fra Stanku Bačiću u 16. stoljeću obuhvaćala prostor od Benkovca i Vrane do Bribira, a poslije joj je u 17. stoljeću pripojena i Bukovica (ovo možda ime veze s odseljenjem dijela Krmpoćana u Hrvatsko Primorje početkom 17. st.). Sjedište župe je po Bačiću bilo u Perušiću, koji se nalazi zapadnije od Kožulovca.

Dio stanovništva Kožulovog polja je početkom Kandijskog rata (1645.) izbjegao na područje Modrava (kraj između Draga, Pirovca, Vranskog jezera i mora), Vodica, Tisnoga i Srime. Po završetku rata 1669. granica je ostala praktički nepromijenjena, te se je svo stanovništvo koje je tokom rata podržavalo Mlečane, ukoliko već nije izbjeglo, povuklo nakon razgraničenja 1671. na mletački teritorij. Kako tamo nije bilo dovoljno prostora za sve, dio njih se vratio pod tursku vlast, a dio su Mlečani preselili u Istru.

Iz jednog izvještaja iz 1685., iz doba novog rata s Turcima, providur mletačke konjice navodi da u Kožulovom polju ima svega 200 starih stanovnika, i da je tamo naseljeno 900 naseljenika koje je Stojan Janković doveo iz Like, te da treba dovesti još stanovnika koji bi služili Veneciji u borbi protiv Turaka. Za usporedbu, iz izvještaja generalnog vikara Vicenza Foze iz 1636. na tom je prostoru bilo 3320 katolika, koji su najvjerojatnije izbjegli u doba Kandijskog rata.

Pavo, daj molim te reci nešto o Bogdanovićima i Obradovićima u Hercegovini, kad se prvi put spominu, otkud su. naravno o Hrvatima pričam. prezimena su s druge teme, pa me zanima podrijetlo istih.

Pretpostavljam da su u oba slučaja radi o istočnoj Hercegovini.

Bogdanovići su brlo star rod u Zelenikovcu kod Neuma. Prvi spomen ovog roda nalazimo u dubrovačkim gradskim maticama vjenčanih. Tada se spominje "Paolo Bogdanovich de Murlachia di Popouo." Već dvije godine kasnije imamo i preciznu identifikaciju mjesta porijekla jednog od Bogdanovića. U svibnju 1655. godine je upisano vjenčanje, a mladoženja je "Andrea Bogdanovich de Selenicovaz."

U maticama župe Gradac kojoj je pripadao Zelenikovac se pojavljuju 1728. godine, ali očito su tamo živjeli mnogo ranije. Grdačke matice su sačuvane tek od prvog desetljeća XVIII stoljeća pa je razumljivo da se u Dubrovniku spominju ranije nego u rodnom mjestu.

To znači da Bogdanovići u Zelenikovcu žive najmanje 358 godina. Sigurno i više pošto ni Pavao ni Andrija Bogdanović nisu mogli imati manje od 15-20 godina na svom vjenčanju.

Ovo je jako rijetko u BiH. Malo rodova ima pismene dokaze da u istom selu žive skoro 4 stoljeća.

Obradovići su porijeklom iz Crnoglava kod Neuma. Prvi spomen roda u gradačkim maticama je 1709. godine. Iz Crnoglava su iselili u durga mjesta, poglavito na područje općina Čapljina i Stolac. U maticama krštenih u Dubrovniku se možda spominju i ranije. 1674. je kršten Grga, sin Mije Grgurevića iz Sarajeva i njegove žene Kate Obradović. Pošto se ne navodi odakle je ova Kata, ne možemo sigurno reći da je iz Hercegovine pošto Obradovića ima u Konavlima a nisu u rodu s ovim i Crnoglava. Ono što upućuje da bi Kata možda bila iz BiH je da joj je muž iz BiH.

Tadića nema na području Dubrovačke Republike, a ovo vrlo često prezime nije zabilježeno u Dubrovniku ni na popisu 1948. ni 2001. Ni u istočnoj Hercegovini nema Tadića katolika. Za Boku ću morati pogledati. Imam knjigu o Boki ali nisam kopirao indeks pa moram malo podrobnije pogledati. Stijepo bi bila ijekavska verzija imena Stipo, pa bi porijeklo trebalo biti iz ijekavskih a ne ikavskih krajeva, ali to nije uvijek pouzdano.

Prezime Vukovac ima na nekoliko mjesta u Slavoniji, ali pregledom popisa iz ranog XVIII stoljeća ga nisam vidio ne u jednom od naselja gdje ih danas ima. Možda nisam dovoljno pažljivo gledao. U svakom slučaju, prezime bi trebalo označavati osobu iz Vuke, što je srednjovjekovna župa oko rijeke istog imena.

Imaš li štogod o mojim Tadićima oko Kraljeve Sutjeske? :)

Pavo zahvaljujem se evo drugi put ,zbilja imaš volje za ovakve stvari. Kad nadjes ostatak ,stavi na forum :)

Pavo B. hvala na pregrst informacija.
Bodrozic prezime mozemo sresti kod danasnjih Hrvata u selu Svib kod Imotskog i Srbe u Cetinskoj krajini sa slavom Sv.Stefana.Zanimljivo je da katolici Bodrozici ne spore da su rodom od Vrlike, i da njihovi recimo ''familijasi'' i dalje zive u okolini Vrlike.Dali posedujes podatke o doseljavanju Bodrozica u Dalmaciju,odakle su poreklom .

Jeste li iz Miljačića ili Bjelavića?

Imam podatke i za jedne i za druge, pa ne brini, nego čisto da ne trabunjam bezveze o krivima.

Pravoslavni Bodrožići su iz nekog razloga na popisu 1948. zapisani kao Bodražići, iako je ono malo preostalih 2001. zapisano kao Bodrožić. Tipična situacija za 1948., kad imaš nedavno opismenjene popisivače(analfabetski tečajevi poslije rata) i većim dijelom nepismeno stanovništvo. Prezime je sigurno Bodrožić. Zanimljivo je da su katolici na Svibu tad upisani pravilno, ali i da su iseljeni pravoslavni Bodrožići kod Livna 1991. upisani kao Bodražić.

No, ostavio to sad. Bodrožići su 1948. živjeli u Biočiću kod Drniša, kao i u Koljanima i Kosorama kod Vrlike. U Biočiću ih je bilo 4 domaćinstava, u Kosorama 3 a u Koljanima 23. Po ovom bi se dalo zaključiti da im je matica Kosore, a da su u druga sela prešli u XVIII ili XIX stoljeću. 1948. je bila i jedna kuća u Žitniku kod Drniša, ali tu se vjerojatno radi o nekom tko je došao na ženinstvo.

http://img687.imageshack.us/img687/1351/53001565.png
Karta je iz 1900. godine, baj de vej.

Na žalost, porijeklo i prošlost pravoslavnog stanovništva vrličkog kraja nije baš najbolje obrađeno. Nakon egzodusa Srba iz tog kraja 1995., teško da bi se više i moglo učiniti. U radu Mirka Markovića "Dinara kao sezonska planina stočara sjeverne Dalmacije" se Bodrožići dosta spominju kao vrlo aktivni u sezonskim stočarskim migracijama na Dinaru, ali se ne govori ništa o njihovom porijeklu. Isto tako u radu Vesne Čulinović-Konstantinović "Život i socijalna kultura stanovništva pod Dinarom" se spominje da su Bodrožići u Kosorama kasniji doseljenici, ali to je jasno i iz popisa stanovništva. Ne znamo čak ni vrijeme dolaska Bodrožića u Koljane. Mletački katastar iz tog vremena koliko znam nije objavljen(ili pronađen?) a crkveni popisi i knjige katolika ne pomažu. Bodrožići su vjerojatno došli krajem XVII ili početkom XVIII stoljeća, kad su Mlečani protjerali Turke iz tih krajeva.

Odakle su došli? O tome samo možemo nagađati. U Cetinu i Civljane kod Vrlike je pravoslavno stanovništvo došlo s Duvanjskog polja. Ima i nešto rodova koji tvrde da su iz istočne Hercegovine. Na sjeveru nekadašnjeg kotara Knin je stanovništvo porijeklom iz zapadne Bosne: B. Petrovca, Drvara, B. Grahova. U Otešić su prema mletačkim izvorima doseljeni Crnogorci. Sve ovo ne pomaže puno. Našao sam na jednom mjestu u knjizi Aćima i Vukote Miljanića "Prezimena u Crnoj Gori" spominju prezime Bodorožić kod Nikšića i citiraju prvi tom knjige "Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima" Riste Kovijanića. Ja imam tu knjigu, i pregledao sam oba toma i ne mogu naći da spominje Bodorožića. Ako i spominje, knjiga se odnosi na period XIV-XVI stoljeća.

Bodrožići iz Sviba se prvi put pojavljuju 1747. godine u mletačkom katastru. 1725. godine ih u katastru istog sela nema, što bi značilo da su došli između ta dva datuma. Kao što navodiš, imaju tradiciju da su došli iz okolice Vrlike pa su gotovo sigurno u rodu s koljanskim Bodrožićima. Malo zbunjuje činjenica da jedan ogranak svibskih Bodrožića ima nadimak Ćavar, što je prezime jednog nepovezanog hercegovačkog roda. Tu se vjerojatno radi o tome da se netko od Ćavara "udao" u Bodrožiće. Čini se da su u selo došli kao katolici, ali nisam siguran postoje li imotske i vrličke matice iz tog vremena, pa bi to bilo teško provjeriti. U svakom slučaju, zanimljivo je napomenuti da se već 1747. spominju dva domaćinstava Bodrožića u Svibu, Ivana i Nikole, što možda govori da su došla dva brata. To možda govori u prilog tezi da je njihov otac prešao na katoličanstvo, no nije nemoguće ni da dva odrasla brata promijene vjeru.

Pavo, da ti se zahvalim na informacijama o mom prezimenu, stvarno sam ostao zatečen pročitanim. s obzirom da su moji doseljenici iz Vinice u Sarajlije, odnosno prapradjed je otišao, mi smo rod s ovima koji su još tamo, a ostalo ih je svega nekoliko. e sad, je li moguće utvrditi da sam direktan potomak duvanjskih kneževa ili su to samo rodonačelnici, pa se negdje usput linija izgubila. kakav je to knez mogao biti u to doba da mu se papa direktno obraća i da na nagovor Grgura (ne spominji prezime ) i onog drugog, Pavla postavlja duvanjskog biskupa sebi po volji? zanima me i zašto njegov sin Šimun traži od Turaka zaštitu za duvanjske katolike od bezobzirnog nasilništva pravoslavnog mitropolita Savatina? o čemu se tu točno radi, gdje taj mitropolit stoluje uopće i ima li u to vrijeme pravoslavaca u duvanjskom kraju?


kad bi se slučajno uspostavljala monarhija u Hrvatskoj ili BIH, kolike mi šanse daješ da bi bio okrunjen kraljem?

našao sam objašnjenje.

Zamolio bih zaista pravog profesionalca, Pavu, da napise nesto, ako ima ikakvih podataka, o sljedecim prezimenima Hrvata Posavine.. Nedic, Tuzlak, Kobas, Mijic.. Nedici su iz Novog Sela kod Samca, a ostali iz sela Grebnice takodjer bivsa opcina Bos. Samac danas opcina Domaljevac - Samac..

Woow. Iz Miljačića. :)

I ako može i Babiće, ali ne iz Bjelavića već istoimenog sela Babići. ;)

Ili ako imaš kakvu javnu bazu podataka (mada mi se čini da je to od tebe već traženo i da nije bilo moguće), da se ne mučiš, da sami pogledamo?

Tadići

Tamo nekad 1930.-ih etnograf Milenko Filipović je zabilježio da Tadići iz Miljačića koriste i prezime Brkić, ali čini se da je Tadić starije. Filipović bilježi i da su Tadići "starinci" u selu. U Cvijićevoj školi etnografije, kojoj je pripadao Filipović, starinci obično označava rodove koji su ili živjeli u selu prije turskog osvajanja ili su doselili u ranim danima turske vlasti. U stvarnosti, Filipović je za starince proglašavao sve rodove koji se ne sjećaju da su doselili u selu i za koje ne postoji tradicija o doseljavanju. Pošto se usmena tradicija često gubi nakon par stotina godina, ovo uvijek treba uzimati s dozom sumnjičavosti.

No, da prijeđemo na izvore. Biskupski popis katolika Bosne Srebrene 1743. bilježi u Miljačićima udovicu Lucu Tadić s još dvoje ukućana. Od tih dvoje je jedno starije od 14 godina a jedno mlađe. Slijedeći popis 1768. godine bilježi isto tako samo jedno domaćinstvo s 3 člana, i opet je jedna osoba ispod 14 godina. Ovaj put je glava
domaćinstva Ivan Tadić. Skoro sigurno možemo reći da je ovaj Ivan sin Luce i da je vjerojatno onaj maloljetni s prvog popisa. Luca je vjerojatno umrla između dva popisa, a druge dvije osobe u kući s Ivanom su vjerojatno njegova žena i maloljetno dijete.

Dakle, Tadići su u selu najmanje od početka XVII stoljeća. U prilog tradiciji da su tu živjeli i prije dolaska Turaka ide činjenice da su imali svoju zemlju i nisu nikad bili kmetovi. S druge strane, nisam našao Miljačiće ni u turskom defteru iz 1469. ni u onom iz 1604. Ni u ljetopisu sutiškog samostana fra Bone Benića nisam našao da se selo spominje. Možda je nosilo neko drugo ime ili je bilo mahala nekog drugog sela. Slapnica mi izgleda kao kandidat, pošto se Slapnica spominje još 1469.

Dalju prošlost Tadića sigurno mogu rasvijetliti matice krštenih, vjenčanih i umrlih koje se čuvaju u samostanu Sv. Ive. Matice krštenih počinju 1641. godine, što bi moglo pomjeriti prvi spomen Tadića jedno 100 godina. Ili bi moglo otkriti da su od nekud doseliti. Na žalost, ove matice nisu nikad obrađene kako treba. Ja nisam čak našao ni da je netko objavio ispise njihovih dijelova. Evo što sadrži knjižnica matica u samostanu:

Matice . Najzastupljenije su, naravno, matice krštenih župe Kraljeva Sutjeska. Najstarija među njima i uopće u Bosni jest ona od 1641. do 1727. To je mali podebeli kodeks (veličine 20,5 x 15 od 560 stranica, napisan bosančicom s nekim usputnim bilješkama. Osam svezaka matica krštenih ove župe pokrivaju godine 1641 - 1727 i 1729 - 1884 (Signature Mt-1, 25, 14, 17, 34, 37, 36, 18). Pisane su latinski ili hrvatsko-srpski bosančicom ili latinicom a negdje izmiješano na jedan, drugi ili treći način. To vrijedi i za ostale matice. Tu se zatim nalaze četiri knjige matica vjenčanih od 1707 - 1883. (signature Mt 4, 19, 32, 33) a također i tri knjige matica umrlih od 1718 - 1842. (signature Mt 43, 24, 20). Postoji također, iako one nisu tako važne, pet knjiga matica potvrđenih (krizmanih) vjernika, koje pokrivaju godine 1848 - 1940. (signature Mt 31, 40, 46, 42, 44).

Pored matica iz župe Kraljeva Sutjeska, koja je ranije obuhvaćala i Kakanj, Borovicu i Vukanoviće, u arhivu se nalaze matice župa Komušina, Vareš, Tuzla, Boće, Zovik, Raško Polje (u Hercegovini), Breške, Podvučjak, Velika, Vijaka, Foča (kod Dervente).

Hrvatska vlada je ove godine dala nešto novca za "zaštitu matičnih knjiga" u samostanu, ali mi se to čini kao uzaludna stvar.

http://ba.mvp.hr/CustomPages/Static/HRV ... ultura.pdf

Matice su pisane na starom, i često lošem papiru, i prije ili kasnije će propasti. Trošenje novca na njihovo održavanja samo odgođava ovaj proces. Digitalizacija bi trebala biti prioritet. Jasno mi je da u samostanu ima dosta matičnih knjiga, ali ne mogu vjerovati da 80.000 kuna ne bi bilo dovoljno da se sve uslikaju. Za 10.000 kuna se da kupiti jako dobar foto aparat i stalak. Zar se s ostalih 70.000 ne mogu dati stipendije zainteresiranim studentima iz BiH ili Hrvatske da to naprave? Pogotovu jer kad se jednom matice obrade, od njih se vrlo lako napravi kakav diplomski pa i magistarski rad.



Pa ja već neko vrijeme radim na tome. Cilj je obraditi svako mjesto u BiH i porijeklo ili prošlost svakog roda koji je u mjestu živio 1991. Posao je naravno ogroman, zahtjevan, i iziskuje truda i vremena. Ja polako radim na tome, ali zbog posla i post-diplomskog nije uvijek prioritet.

A evo i članka koji sam obećao staviti. Ovo je iz časopisa Novi Behar. Mislim da je izašlo tamo nekad 1942. ili 1943.

http://img849.imageshack.us/img849/3470 ... 110000.png