Zapolje kao plemićka obitelj su iz Požege u Slavoniji.

https://en.wikipedia.org/wiki/Z%C3%A1polya_family

Pa, nešto ovlasti je uvijek bilo.

U povjesno najnižoj točki ovlasti, ko danas kantoni u Federaciji otprilike, vidio sam jednom listu ministarstava.

Sabor je 31. prosinca 1526. i 1. siječnja 1527., nakon pogibije Ludovika II. Jagelovića u bitki na Mohačkom polju 29. kolovoza 1526. za hrvatskoga kralja izabrao austrijski nadvojvoda Ferdinanda Habsburškog.
Ne znam kako su opet završili pod Ugarskom, čak i unutar Austrije??

Odluka Sabora 1918 o raskidu svih državnopravnih odnosa s AU

Hrvatski državni sabor na temelju potpunog prava narodnog samoopredjeljenja, koje je danas već priznato od svih zaraćenih vlasti, stvara ovaj zaključak:
Svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane, razrješavaju se. Ukida se, dakle i ništetnom proglašuju napose hrvatsko-ugarska nagodba (zakonski članak I od godine 1868.), a isto se tako ukidaju i ništetnim proglašuju svi kasniji njeni dopunjci ili revizije, tako da od danas Dalmacija, Hrvatska i Slavonija neimaju s kraljevinom Ugarskom ni pravno, ni faktično nikakvih zajedničkih državnih poslova. Dalmacija, Hrvatska, Slavonija sa Rijekom proglašuju se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupa u zajedničku narodnu suverenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda, bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi. Sveopća narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba odlučit će unaprijed određenom kvalificiranom većinom, koja potpunoma zaštićuje od svakog majoriziranja, konačno kako u formi vladavine, tako u unutrašnjem državnom ustrojstvu naše države, utemeljene na potpunoj ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba.

ma da nego se pitam zasto je to medjukorak'
jel ovo kako sam ja zamislio?

Vrlo zanimljiv potez, kako su sve južne Slavene proglasili jednim narodom, tako da Mađari i Nijemci nigdje nisu relativna većina po etničkom kriteriju.

Na taj način je dobijena i cijela Vojvodina, gdje su Hrvati donijeli slavensku većinu u Subotici, zajedno Hrvati i Srbi većinu u Vukovaru i Baranji itd.

Ekvivalent toga je da su u Bugojnu, Zavidovićima, Maglaju zajednički Hrvati i Srbi proglasili privremenu Državu Hrvata i Srba (u svim tim općinama su zbrojeno bili većina), pa se nakon odcjepljenja od Muslimana međusobno raskusurili.

1687. je Ugarska oslobođena osmanske vlasti. Već prvi korak prema starom, Prije toga su moćni Šubići i Zrinski uništeni 1671, a ta je zavjera isto imala antiaustrijski karakter i htjela vratiti vrijeme unatrag, s jakim ugarskim i hrvatskim obiteljima koje bi mogle austrijskom caru ako ne diktirati bar imati jak utjecaj kao u 15. st. Tako bar ja učio na nastavi. Čak su se nudili kao vazali sultanu bez prisustva osmanskih trupa i uklapanja u osmanski upravni sustav, znači nešto kao status Erdelja. Neko je vrijeme hrvatsko plemstvi zato pod jakim utjecajem Austrije (npr. Pragmatičkom sankcijom 1713., koju donosi manje, prorijeđeno hrvatsko plemsvo). S vremenom su ugarske pretenzije rasle. Pogotovo je nezgodan bio Sabor 1790. gdje se Hrvati, da bi se odmakli od austrijskog apsolutizma Josipa II., podvgavaju Ugarskom namjesničkom vijeću.

To je sve pojednostavljeno i ja nemam pojma o čemu pričam, ali ugrubo.

zato što su Habsburgovci smatral ida im ugarska kruna (sa svim pripadajućim zemljama) pripada po nasljednom pravu, a ne po odluci Sabora.

Zato su odbacili odluku Ugarskog Sabora koji je izabrao Zapolju i pokrenuli rat u kojem su efektivno osvojili Ugarsku.

Odluku Hrvatskog sabora smatrali su samo konstatacijom da priznajemo njihovo pravo. Ipak, hrvatsko je plemstvo nagrađeno, naime Slavonski sabor, koji je glasao za Zapolju (skupa s ugarskim) je UKINUT i njegovo područje stavljeno pod ingerenciju Hrvatskog sabora.

Time je kažnjena na neki način i sama Ugarska, jer Slavonija nije bila obuhvaćena Pacta conventom, nego je bila osvojena zemlja i efektivno odvojena od Hrvatske nakon 1090., a Mađari su od 18. stoljeća jako gunđali zbog toga što je to vraćeno Hrvatskoj smatrajući da im to pripada po pravu mača, tj. Ladislavovim i Kolomanovim osvajanjem!

Stoga je odluka Sabora iz 1527. imala vrlo dalekosežne posljedice, i ne samo da je spasila hrvatsku od Turaka nego joj suštinski vratila panonski prostor!!!

Slava hrvatskom saboru :)

da bosnje danas imaju ista slicno nebi nas bilo
sva sreca pa su oni hrpa degenerika.

H-U nagodbom nadležnosti su podijeljene, sabor je zadržao ingerencije nad bogoštovljem, upravom, pravosuđem, zakonodavstvom i školstvom, ali ne nad financijama, mislim i da je sabor slao delegaciju u ugarski parlament, u praksi je bilo natezanje.

To tada nije bilo logistički moguće. Hrpa islamiziranog stanovništva, nisu imali vojske 17./18. st. te snage. Pa i jedan Beograd su Turcima višestruko vraćali. Proguglaj Bitku kod Banjaluke.

da nije izbio rat za španjolsko naslijeđe, Habsburgovci bi zasigurno već tada očistili ne samo Bosnu, već vjerojanto veći dio Balkana.

muslimansko stnaovništo bi ili iselilo ili se pokrstilo, uostalom i iz sadašnjih granica Hrvatske je iselilo oko 150 000 islamiziranih stanovnika

to tada nije bio nikakav problem niti eksces raseliti.

Već nekoliko puta na forumu iznosiš ovu netočnost. Španjolski kralj Karlo II., čija je smrt uzrokovala taj rat, je umro 1. studenog 1700., mir u Srijemskim Karlovcima skloplljen u siječnju 1699. Nema veze jedno s drugim. Jednostavno je objema stranama bilo dosta rata, Habsburzi su ostvarili veliku pobjedu i oslobodili goleme teritorije, a neke ideje o ilirskom ustanku koji bi počistio Osmanlije do Carigrada se pokazale iluzijom, 1690. je čak u habsburškoj vojsci na Kosovu nastupilo rasulo zbog bolesti i smrti zapovjednika, te brzo povlačenje i osmansko vraćanje Beograda. Zato su bitke kod Slankamena i Zente bile puno bliže Mađarskoj no južnoj Srbiji. Htjeli Turci vratiti kotač povijesti, i opet prodrijeti u Mađarsku, ali ***. No na kraju zadržali i Beograd.

Čitaj malo o tome, inače djeluješ kao obrazovan forumaš.

Više je utjecalo što je Luj XIV. 1689., kada su Habsburzi bili duboko u Srbiji, napao habsurške posjede na Zapadu, valjda da Habsburzi ne bi previše ojačali.

potpuno pogrešna interpretacija događaja.

Mir u Srijemskim Karlovcima je bio samo jedan u nizu habsburško-turskih mirovnih ugovora. Nije to bila nikakva prekretnica nakon koje je Austriji dosta ratovanja. NAKON NJEGA su se sukobi nastavili, Austrija je sudjelovala i u drugom morejskom ratu, Požarevačkim mirom je čak proširila posjede, pa neke izgubila Beogradskim mirom.

Dakle nije postojalo nikakvo stanje u kojem je objema stranama "dosta rata", naprotiv ratovanje se itekako nastavilo. S tim da je Austrija 15 godina ratovala na posve drugom frontu s iznimno jakim snagama i dosta uspjeha! Toliko o tome da im je bilo dosta rata.

Poanta priče je da je rat za španjolsku baštinu dao Osmalijama itekako vrijeme za konsolidaciju i predah i preusmjerio habsburšku pozornost u drugom smjeru u trenutku dok su Turci bili u rasulu.

Sasvim je sigurno da bi bez problema u Europi na samom početku 18. st., Habsburgovci mogli još žešće i jače nagaziti Osmanlije. Srijemsko-karlovački mir je bio samo pauza do idućeg puta, samo je taj idući put došao tek nakon iscrpljujućeg rata u Europi u kojem je Austrija angažirala ogromne snage!

Također, Habsburgovci, iako su ojačali Austriju, su ostali bez Španjolske, koja je dotad bila važan sudionik ratova s Osmalijama, a unutar njemačkog područja dobili su novog rivala - Prusku. U ratu 1788. Habsburgovci su opet nagazili Turke, ali je Leopold 2. pristao na vrlo male teritorijalne ustupke zbog Pruske prijetnje.

Sasvim je jasno da je rat za španjolsko naslijeđe onemogućio Habsburgovcima da pokrenu novi udar na jugoistok u trenutku koji im je bio za to najpovoljniji.

Svakako je i to imalo ogroman utjecaj, ali to je bio privremeni setback.

S druge strane, rat za španjolsko naslijeđe je posve promijenio geostrateške odnose u Europi

Gle, ne volim izvlačiti profesionalne credetials, ali kao dipl povjesničar znam o čemu govorim i iako ima istine u tome što govoriš, i globalu si u u krivu.


Veliki je turski rat završio u siječnju 1699. Nema dokaza da su Habsburzi, sa i bez rata za španjolsko nasljeđe, samo tako htjeli ulaziti u novi rat nakon takvog golemog, iscrpljujućeg sukoba koji je trajao 16 godina i nanio teške gubitke objema stranama.

Naravno da su se poslije tog rata za španjolsko nasljeđe ratovi nastavili, to je priroda tadašnje Europe, 1717. su bili upleteni i Venecijanci itd, ali taj rat nije bio ni izbliza uspješan kao Veliki turski, koji je stvarno izmijenio Europu. E, sad, ti kažeš da je to tako jer ih je iscrpio ovaj španjolski rat, pa iscrpili su ih i ratovi s Osmanlijama prije (Bitka kod Sv Gottarda 1664.), što sad. Moraš shvatiti da je do mira u Kučuk-Kajnardžiju 1774. OC bilo svjetska sila sa 20 milijuna stanovnika koju se nije moglo samo tako tući. Vidjelo se kad je umro Eugen Savojski kako je to kad nemaš tako sposobnog generala. Uostalom, Osmanlije su jedan Beograd nadomak Ugarske držali do duboko u 19. st. Nisu bili šala i nije ih bilo samo tako "nagaziti".

Kako već rekoh, Bosna je bila puna islamiziranog militantnog stanovništva, maltene država u državi, što misliš zašto tek 1878, pada pod austrijsku vlast. Da se tamo išlo bi ti došle i osmanske carske trupe, to je bilo prevelik zalogaj dok OC nije sasvim oronulo do druge polovice 19.st.

Tako privremneni setback da Habsburzi nikad u povijesti (ne računam sad WW1 koji je bio nešto sasvim drugo i stotinama godinama kasnije plus tamo su im pomogli i Nijemci i Bugari) više nikad nisu došli tako daleko (do današnjeg Kosova) i bježali toliko da su izgubili ubrzo i Beograd.

A oko Španjolaca oni su sa Osmanlijama ratovali uglavnom na moru i to oko 16. st, ta je država otišla u k s vremenom gore no OC.

od Lujeva upada do srijemsko-karlovačkog mira je prošlo 10 godina u kojima su Habsburgovci pobjeđivali, ne Turci. Ne tvrdim da nije utjecalo, sigurno jest, ali austrijske trupe nastavljaju dobivati.

Bitka kod Sente je bila 1697. i Habsburgovi su uspješno rasturili, a karlovački mir su Turci doživjeli kao teški proaz, što je i bio.

Španjolske KOPNENE trupe su bile uključene u praktički sve sukobe sa ostalim habsburškim trupama, zabrinut sam za tvoje credentials.

Svakako je devetogodišnji rat utjecao da Turci već 1699. ne budu u još većim ***, ali i nakon toga Austrija je bila dovoljno jaka i spremna da u idućoj rundi nastavi pobjeđivati.

ali je potrošila 15 gdina i ogromne resurse na unutarkršćanski sukob. Zato su uspjesi iz 1715. ograničeni.

gle, kad već izvlačiš credentials, imam ih i ja, ali su nebitni za argumentiranu raspravu.

rat za španjolsko naslijeđe je promijenio stanje u Europi. Austrija je dobila novog rivala na sjeveru, u Pruskoj, uz dotadašnje natezanje s Francuskom koje se nastavilo.

Naravno da su Habsbugovci bili iscrpljeni i ratovima s osmanlijama, ali onda ih je DODATNO iscrpio rat za španjolsko naslijeđe i TAKVI, DODATNO ISCRPLJENI opet pobjeđuju u ratu 1715.-1717., ali uz ograničene uspjehe.

E sad pokušaj samo zamislit da u međuvremenu nisu bili dodano iscrpljeni, da nisu potrošili 15 godina na jedan strahovito težak sukob i da su u punoj snazi ušli u rat 1715.

Samo uključi logiku. Austrija nije ista sila 1700. i 1715., sve je potpuno drugačije zbog rata za španjolsko naslijeđe, ona je izmučena i bez Španjolske opet uspjela pobjediti. Sad zamisli da nije tolke resurse prethodno utrošila na taj, po mnogima ispranvo nazvan, prvi prvi svjetski rat.

Dodatno, kad spominješ kučukovski mir, nakon njega Austrija 1788. opet je naguzila Turke, ali je zbog pruskih prijetnji Leopold pristao na vrlo male ustupke. Mogao je i tada u drugačijim okolnostima počistit i Srbiju i Bosnu.

U kompletnoj tvojoj analizi daješ potpuno pretjeran značaj muslimanima Bosne. Iz krajeva oslobođenih u Velikom turskom ratu iseljeno je stotine tisuća muslimana, bez pardona. A dobar dio i pokršten, poput recimo slučaja Perušića u Lici.

Oni su sami u toj konstelaciji vrlo malo bitni, bitne su šire okolnosti koje tada spašavaju Osmansku carevinu od težih gubitaka. Ispravno si spomenuo Devetogodipnji rat kao jedan od tih faktora, pa onda rat za španjolsko naslijeđe, pa prusko-austrijsko rivlastvo koje je uslijedilo.

Bez tih čimbenika, islamsko stanovništvo Bosne je svoju militantnost moglo samo ponjeti u Tursku.

19. st., iz čega se može pretpostaviti da je utjecaj prije bio daleko veći,
ako ne i jedini.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Virilist

1897. na izborima je 38 viralista dobilo mandat (grofovi, baruni, biskupi...).
30% svih mandata.

U BiH je 1878. bio manji postotak muslimani, nego u jugoistočnoj Srbiji.
Njihova militantnost je mogla samo tlačiti lokalce, a i tu su često dobili po nosu (primjer pobune 1875).
Bosanski muslimani su za tursku bili samo problem, ne prednost.
Tvrdoglavi i svojeglavi, a bez ikakvog uporišta u stvarnosti.

1879. je bilo 39% muslimana u BiH, a u delu jugoistočne Srbije koja je oslobođena 1878. je pet godina ranije bilo 31% muslimana po turskim podacima (Niški okrug 20%, Pirotski okrug 16%, Vranjski okrug 29%, Leskovački okrug 33%, Prokupački okrug 57% i Kuršumlijski okrug 89%).

Na popisu 2011. je na tom području bilo 0,5% muslimana. Južna Srbija je verovatno jedan od naših najvećih uspeha u 19. veku (nakon ustanka i oslobođenja).

Kroz skolo celo trajanje osmanskog carstva, Francuzi su pomagali Turke da bi držali Austriju da ne ojača previše. U 19. veku, Francuzima se u pomaganju Turske pridružila i Britanija, ali ovaj put da bi zauzdali Rusiju, a ne Austriju, koja je već pokazivala znake debelog zaostajanja za zapadno evropskim zemljama i Prusijom.

Da. Od nekadašnjih križarskih uberkršćanskih kraljeva (jedan Luj IX. je je prvo bio uhvaćen u Egiptu, pa plaćena otkupnina, pa opet krenuo u rat da bi umro u Tunisu od dizenterije) su od 1535. s Turcima sklopili jako prisan savez, samo da bi napakostili svojim prirodnim neprijateljima Španjolskoj i Austriji. Dosta sramotno, rekli bi turkomrzci.

to je pokazatelj da je novovijeka Francuska, iako u unutarnjoj politici vrlo katolička, u vanjskoj politici bila vrlo sekularna država.

vjersko pitanje je pogazila i u tridesetogodišnjem ratu, pomažući protestante protiv katolika, kako bi oslabili Habsburgovce.