„Položaj hercegovskih katolika, posebno onih koji su živjeli na području Donje Hercegovine, bio je najteži u čitavoj Bosni i Hercegovini“

piše don Ivica Puljić, ugledni povjesničar, inače neumski župnik u svojoj knjizi „Hrvati katolici Donje Hercegovine i Istočna kriza – Hercegovački ustanak 1875.-1878.“.

Ovu je tvrdnju dr. Puljić iznio na temelju budnog proučavanja i iščitavanja svih raspoloživih povijesnih i arhivskih vrela koja na zoran način svjedoče o vremenu pred i vremenu samog Hercegovačkog ustanka.
Možda najažurniji prikaz ovog vremena daju župnici i namjesnici u župama Donje Hercegovine koji su vrijedno zapisivali svaki trenutak, te bilježili i ono preko čega su drugi u strahu od odmazde često prelazili ne razmišljajući o vremenima koja će doći već sutra. Vremenima koja u sebi nose strašan biljeg ponavljanja.

Don Lazar Lazarević, provikar Trebinjske biskupije u vrijeme Ustanka pročelniku Propagande se žali na težak položaj katoličkog puka osobito kada je riječ o pastirima i stadima u planinama koji trpe česte nasrtaje ustaničke crnogorske vojske koja koristeći okršaje sa Turcima napada i otima i ionako siromašnu imovinu katoličkog puka.
Također, dubrovački biskup Ivan Zaffron, apostolski upravitelj trebinjske biskupije, istom Pročelniku navodi kako je život katolika Donje Hercegovine postao „gori od smrti“, a predvodnik hercegovačkog Ustanka, gradački župnik Don Ivan Musić otvoreno se tuži kako Turci njegovom puku uzimaju sve što ima;

„…u jedno bratimstvo složismo se, da bijemo i gonimo dušmanina s naše djedovine, ali čijem ćemo njega oćerati, budući nam sve Turci uzeli do duše..“. ( „Hrvati katolici Donje Hercegovine 1875.-1878., Don Ivica Puljić)

Katolički puk Donje Hercegovine dugo je patio pod despotskom osmanskom čizmom, a čak ni suton Velikog carstva i nužne promjene koje je ono moralo uvesti kako bi opstalo na kakvom takvom životu, kršćanima, napose katolicima nisu bile odveć od pomoći. Njihov je život i dalje ovisio o volji turskih feudalaca kojima je sam spomen promjene i reforme budio želju za još većim tlačenjem. Porezi i nameti koji su se trebali smanjiti, zapravo su se povećavali razmjerno čemu je opstanak postajao sve nepodnošljiviji. Svaka, pa čak i ona najosobnija odluka jedne katoličke obitelji Donje Hercegovine ovisila je o trenutnom raspoloženju zulumčara koji je ako mu se prohtije svom kmetu uzimao i život i dostojanstvo.
U ovom ćemo osvrtu stoga nastojati navesti neke od razloga koji su naveli kršćane, i katolike i pravoslavne da upravo to dostojanstvo ili makar njegove ostatke pokušaju očuvati. Provest ćemo čitatelja surovom ekonomijom preživljavanja do lipnja 1875.kada je na Krupi opalila prva ustanička puška.

Dizanje na bunu protiv Turskog ugnjetavanja, Porta je pred razvijenim zapadnim svijetom prikazivala prvenstveno kao političko-nacionalno pitanje u što je kršćanski Zapad često i vjerovao. Pa ipak, pučanstvo dovedeno do ivice sloma, posljednjim je atomima snage inzistiralo na sasvim oprečnom razlogu. Život na području Hercegovine je nepodnošljiv, da, zbog politike i ugnjetavanja na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, no ono što život na ovom području čini osobito nepodnošljivim je ekonomija bez računice. Ekonomija obijesti i otimanja zadnje korice kruha iz usta gladnog puka.

Na sreću potlačenog naroda, kmetova i raje, u ovom su ga vapaju stajali i mnogi putopisci i činovnici koji su svojom karijerom, nekad i avanturističkim duhom bili dovedeni na pusta područja Donje Hercegovine. Neki od njih, zgroženi životom kršćana Hercegovine, pišu i knjige, vječne zapise o jednom vremenu.
Neki od takvih kroničara vremena bili su svakako Amerikanac William James Stillman sa knjigom „Hercegovina i posljednji ustanak, uzroci njegovi i sredstva“ ili Arthur John Evans sa djelom „Kroz Bosnu i Hercegovinu pješke“ koji ustanak naroda pojednostavljuje do maksimuma i možda donosi njegov najprecizniji naziv – „agrarni rat“.

Nameti koje su kršćani, kako katolici tako i pravoslavni, (uz napomenu da su pravoslavni bili u kud i kamo povoljnijem položaju od katolika jer su svojim čestim ustancima protiv turske vlasti potpomognuti crnogorskom braćom uspjeli izboriti određene olakšice) morali namirivati svojim osmanskim upraviteljima bili su nesnosni. Fra Paškal pobrojava oko 20 različitih nameta; prije svega desetine i osmine.

Naime, do Sultana Abdul Aziza, kršćani su morali davati desetinu od svojih prinosa, a ovaj sultan uvodi novi porez na žitarice naziva zam, koji se zajedno sa desetinama pretvara u redovni namet.
Tako se po Sultanovoj želji umjesto desetog dijela proizvoda uzima osmi, pa gdje je prije bilo 10 posto, sada je 12,5%. Na sve vrste žitarica, voće, grožđe, sijeno.

Kako se ubiru desetine i osmine? Većinom na način, piše fra Paškal Buconjić, tako da ubirač dođe sa svom svitom u zakupljeno selo, tamo se smjesti kod obitelji koju odabere, i ovisno o snazi svoje neutaživosti i neumjerenosti, tamo se gosti do mile volje. Siromašni seljak mora ga opsluživati pa makar i sam sa obitelji ostao gladan što je skoro pa bilo pravilo. Jednom kada bi se sve zalihe domaćina iscrpile, obijest feuda došla bi do izražaja. Kršćanin bi bio primoran još se i zadužiti kod svog tlačitelja kako bi ga nastavio timariti. Dug naravno nije mogao vratiti jer nije imao od čega, pa bi se Turčin namirivao na druge načine koji su uključivali zlostavljanja svih vrsta.

Đumruk je također u vremenu pred Ustanak nova vrsta nameta koja se na proizvod kao što je duhan obračunava uz već spomenute desetine i osmine, pa se tako na svaku oku (nešto više od dvije funte) određuje 8 pijastera (državnog novca) od kojih tri daje vlasnik duhana, a pet preuzimač, navodi fra Buconjić. Pri utvrđivanju količine duhana na koju se plaća đumruk ubirači u više navrata sa svojom delegacijom obilaze imanje kako bi navodno na pošten način utvrdili realnu količinu, no zapravo na krajnje bezobziran i nepravedan način ionako siromašan narod dovode do ivice financijskog i duševnog sloma uvijek izmišljajući nove načine za iscrpiti iscrpljene.

Đumruk se obračunavao i na vino i rakiju, a smislile su kreativne Osmanlije i namet na broć, odnosno travu koja je ličiocima služila za bojanje crvenom bojom.
I Zemljarina i Kućarina su bile redovan namet, preneseno, porez za život na svojoj zemlji i u svojoj kući. U obračunima ovih nameta, Turci su se osobito osilili, ništa im nije bilo draže nego oteti trošnu kuću kršćanina ako onako odoka procjene da je izgrađena na turskoj zemlji.

I kao da to nije bilo dovoljno, nitko nije opraštao obezglavljenoj raji i plaćanje poreza na krupnu i na sitnu stoku. Činovnici koji su ubirali i obračunavali ove poreze, po starom bi se običaju smjestili kod siromašnih podanika te bi ih cijedili do zadnje kapi krvi, maltretirali na različite načine, a onda različitim prevarama i manipulacijama ubirali ono čega nema niti im se može dati, a moralo se.

Domucija kao porez na veće svinje, porez na glavu – harač kojega je morao plaćati svaki kršćanin od rođenja do smrti jer je izuzet vojne dužnosti, komore ili služenje konja, odnosno korištenje konja kršćanskih obitelji za prevoženje tereta pri čemu bi se životinje toliko tovarile da bi nerijetko ugibale čime bi se kršćani od kojih su uzimani osudili na još veću bijedu ostavši bez glavnog „alata“ domaćinstva, porez za rad na kojemu se posebno ogledala sva zloba Turčina koji je po svojoj slobodnoj procjeni utvrđivao koliko je netko zaradio i koliko će mu uzeti bez obzira na materijalnu, zdravstvenu ili bilo koju drugu situaciju…i još mnogi, mnogi drugi nameti.

Recimo još i da su kršćani bili dužni raditi na izgradnji javnih puteva. I, samo oni, formalno uz plaću, neformalno, nikad je nisu vidjeli.

Fra Paškal Buconjić, biskup Trebinjsko-Mrkanski , nastojao je pobrojati glavne razloge koji su doveli do njega, odnosno do prve ustaničke puške u lipnju 1875.-

„Onaj tko bi želio navesti sve razloge koji su doveli do izbijanja Ustanka, morao bi napisati čitavu knjigu“, naveo je fra Buconjić jer bi takav pisac morao istražiti svaki sandžakat, u njemu okrug i općinu jer u svakom dijelu, ovisno o želji za grabeži, religijskom fanatizmu ili nečem trećem, vlada drugačija samovolja i nasilje aga i upravitelja.

Gušenje nametima

Već poznati obrasci zlostavljanja slabijeg, pošto su se Srbi opirali i imali podršku neovisne CG Muslimani jače udaraju na slabije Hrvate


Porez za gradžansku državu

jedino sto su krscani morali placati, a muslimani nisu, je glavarina u visini od danasnjih 150 eura po glavi sto ne idu u vojsku godisnje (to je jedan ovan po glavi), sto je sasma fer ako uzmes u obzir stravicne gubitke koje su cesti ratovi nanosili muslimanima, jer se muslimanska sirotinja rijetko ziva vracala iz ratova. ginulo se i umiralo u masama, i krscani su bili u velikoj prednosti, jer su mogli ocuvati biolosku masu i muske glave.

.

Zasto bi inace ekonomski migrirali u Hercegovinu? Bilo je dosta tih valova naprijed-nazad.

Da bi se počeo ekonomski uzdizati uz takve namete, moraš imati gospodarski rast (rast GDP-a) od preko 12.5% godišnje (!!!), što nijedna zemlja na svijetu nikad nije imala, ni Kina. Takav sistem znači oduzimanje svega. Pored toga, još i porez na imovinu, nekretnine, zemlju, te samo disanje zraka (glavu).

Nisu to samo Turci, to treba gledati u kontekstu srednjeg vijeka (postoje i povijesni zapisi da je kršćanima u Bosni znatno olakšan prijelaz na stranu Turaka jer su ih do kože gulili domaći feudalci u 15. stoljeću, a Turci su inicijalno nudili bolje uvjete), no problem je što je taj Srednji Vijek u Bosni i Turskoj završio u godini 1900., dok je u Europi on počeo padati iza 1550. a feudalizam ako se ne varam potpuno nestao već oko 1750.

Gubec je imao svoju bunu 1573., a Hercegovci 1880 !!

Ukinuto kmetstvo:
Francuska 1789., Austro-Ugarska 1782., Bavarska 1808., Pruska 1810., Rusija 1861.
BiH praktički 1919.

Najveća greška Austrougara u BiH. U svojoj su zemlji stotinu godina prije okupacije BiH ukinuli
kmetstvo, a onda ga u ovdje još produžili za 40 godina. Čak i agrarno zaostala Rusija
stvar pola stoljeća prije riješila. Sramota za AU.

Kroničar vremena Nikola Buconjić čak spominje kako je „prvi i glavni povod ustanku …u Hrasnu i okolo Hrasna u kadiluku Stolačkom“ bilo dizanje naroda na gradnju ceste između Mostara i Konjica čemu se „odlučno odupriješe seljani radi nevremena i silne daljine, te jednostavno prihvate za oružja i otjeraju zaptije“ ( Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca).

Poseban teror nad kršćanskim življem Hercegovine, napose katolicima Donje Hercegovine provodile su age koji su kao zemljoposjednici kršćane držali u tipično ropskim uvjetima. Bili su opterećeni feudalnim sustavom i srednjovjekovljem, odbijali su svaku natruhu modernizma i olakšavanja rada novim alatima.

„Oni drže kmetove i smatraju da nad njima imaju apsolutno gospodstvo. U tome su svi tvrdokorno složni i ujedinjeni zajedničkim interesima kao jedna jedinstvena falanga koja se suprotstavlja i državi i kršćanima.“ – piše Pashko Vasa, albanski pisac, publicist, političar i diplomat u djelu „Bosna i Hercegovina za vrijeme misije Dževdet-efendije“, te dodaje „U takvom uvjerenju podržavaju se umišljajući da su muslimani od Boga privilegirani da gospodare rajom.“

Na području agrara se vjerojatno najjasnije oslikavao despotski režim Osmanskog carstva nad pokorenom Hercegovinom, zemljom koja se i bez Osmanlija često suočavala sa bijedom i siromaštvom zbog škrtog i kamenitog tla, te čestih sušnih i neplodnih godina. No, ljudska prava i i sloboda bili su zakinuti kršćanskom podaniku u svakom smislu. Među rajom je tako obitavala izreka koju fra Paškal Buconjić vjerno prenosi - „krstjaninu suda neima“.

Tursko je sudstvo bilo sastavljeno od građanskog i kriminalnog. Iako su i u jednom i u drugom uz muslimane bili zastupljeni po jedan predstavnik pravoslavnih i katoličkih kršćana, Turci su brojčano imali prevlast u svakom sporu, te što je najpogubnije po kršćane, dodatna prednost za muslimane je bila i ta što su paše, kajmekani i kadije njihove vjere, pa ako nisu suglasni sa sudskom odlukom , slobodni su je oboriti kao da nije ni donesena.

Nepoznavanje ili slabo poznavanje turskog jezika od strane kršćana, oslanjanje isključivo na šerijatski zakon, korumpiranost i pristranost, namjerno odugovlačenje i povrh svega, strah od osvete ukoliko se nekim čudom dogodi da se zvijezde poklope i donese se pravična presuda u sporu za kršćanina, ponukalo je raju da se odmakne i pogne glavu trpeći nepravde i udarce jer kako fra Buconjić reče, za kršćanina svakako pravde nema.

Radije su stoga kršćani ili kauri kako ih zvaše, prihvaćali ozakonjenu politiku zla nego li trpljenje batina, kamenovanja, pritvaranja i nasilja u zatvorima, ruganje, pljačkanje i sve druge vidove iživljavanja na „inovjercima i krivovjercima“ koji ih i uz šutnju i pognutu glavu nisu zaobilazili.