Moglo bi se reći da je gotovo potpuno "reformirana" do '95., i da je stvorena koliko toliko efikasna vojska na razvalinama JNA.

Sve zavisi kako postavimo parametre u ovoj hipotezi, ali bez prethodne sigurnosti u uspjeh takvog pothvata, Milošević ne bi nikad takvo što riskirao, to je moj stav.

Ostala je velika infrastruktura JNA,oružje većim dijelom sačuvano,vojne škole,nastavnički kadar...u startu veliki plus u odnosu na HV recimo koja je krenula od nule.

ne mogu citirati ali mogu izreći misao feldmaršala von mansteina, nikada u ratu se ne može sa sigurnošću očekivati slijed događaja onako kako je planirano dok se jedna faza ne obavi.
nigdje krajnji rezultat plana toliko ne odgovara očekivanjima koa u ratu.
sigurnost u uspjeh ti je na razini slovenca koji voli častiti-ne postoji!

dvosjekli mač.
organizacija i kadrovi koji su prilagođeni jna koncepciji koja je neslavno završila 91-92, i njihova prilagodba na moderan ustroj i način ratovanja je puno teža nego stvaranje vlastite koncepcije sa ljudima koji su je i stvarali.
dakle, oprema, oružje, sveukupno sredstva su +
organizacija, stari ofucani kadrovi i potreba kopletne reorganizacije su -

Dobro, shvatio si vjerojatno što sam mislio. Morale bi mu biti predočene jako uvjerljive studije izvodljivosti za takva djelovanja. I pitanje je bi li on i u tom slučaju imao muda za dati naređenje, koje bi sigurno moglo promijeniti tok povijesnih događaja na ovim prostorima. Primjera kukavičkih lidera ima koliko hoćeš. Dobro, sad bi netko mogao spomenuti Kosmet kao dokaz da je Milošević imao muda, ali on u tom slučaju i nije imao puno izbora...

mislim da je dobro odvagnuo, dobiti nekim uspjehom nije mogao ni približno, kao što bi mogao izgubiti neuspjehom.

1. hgz. je nedvojbeno bio najbolja postrojba koja se mogla naći u bivšoj jugoslaviji.
poznajem puno što bivših, a što sadašnjih pripadnika bsd-a, a po njihovim pričama sa razmjene iskustava s američkim, britanskim ili francuskim elitnim postrojbama više bi ovi stranci pokušali usvojiti njihova iskustva nego suprotno.
obuka, sposobnost izvođenja naučenog i vještine naučene kao dio znanja svakog specijalca su bile na razini sas-a, seal-a, padobranaca legije s tom reazlikom da su naši imali i golemo ratno iskustvo.

Osim loših poteza i akcija, propusta i nesposobnosti nekih komandanata i jedinica JNA u sukobima tokom 1991. i 1992, bilo je, ipak, i primera i akcija u kojima je ispoljena zavidna veština ratovanja, uspešno komandovanje, hrabrost i odvažnost pripadnika JNA, odnosno onih koji su u tim akcijama učestvovali.Na putu ka Čapljini Te akcije izvodili su, uglavnom, specijalni sastavi, padobranske, izviđačko-diverzantske i vojno-policijske jedinice, koje su pokazale veliku obučenost vojnika. Jedna od takvih akcija bila je i operacija spašavanja vojnika iz opkoljene kasarne u Čapljini. Akciju je 23. aprila 1992. godine izvela borbena grupa sastavljena od pilota Ratnog vazduhoplovstva JNA i pripadnika 63. padobranske brigade, koji su se nalazili na ratnom zadatku u Mostaru. U akciji je učestvovalo devet helikoptera Mi-8, ali se u kasarnu spustilo osam helikoptera, dok je deveti bio u rezervi i lebdeo je u neposrednoj blizini.

Tog 23. aprila 1992. sa heliodroma Jesenice u Mostaru poletelo je šest helikopera, a tri sa heliodroma Ortiješa. U svakoj letelici nalazila se posada od dva pilota i jednog mehaničara, koji su se dobrovojno javili za akciju. Osim njih, u helikopterima je bilo raspoređeno 25 padobranaca koji su imali zadatak da obezbeđuju, štite i pomažu ukrcavanje i izvlačenje vojnika. Svi su bili svesni opasnosti, visokog rizika i mogućih ozbiljnih gubitaka prilikom izvođenja akcije, ali je od svega, ipak, bilo jače saznanje da se što pre mora pomoći opkoljenim vojnicima u kasarni u Čapljini, koji su već dugo bili izloženi neprekidnom pritisku i vatri hrvatsko-muslimanskih snaga. Akcija je, dakle, imala isključivo odbrambeni i humanitarno-spasilački karakter.

Žestoka artiljerijska priprema napada počela je u 16,45 i trajala je do 17,00 časova. Uporedo sa početkom i trajanjem artiljerijskog "oranja", poleteli su helikopteri Mi-8, jer je procenjeno da će let od Mostara do Čapljine trajati između 15 i 16 minuta. U pratnji helikoptera nalazili su se avioni RV i PVO, koji su štitili helikoptere. Planirano je da akcija evakuacije ljudstva, od momenta prizemljenja letelica, preko prikupljanja i ukrcavanja, do poletanja poslednje letelice traje 12 minuta, jer se predviđalo da će toliko biti potrebno neprijatelju da se snađe i organizuje protivnapad, ali i da je vojnicima u kasarni dovoljno toliko vremena da se prikupe i u helikoptere ubace opremu.

Međutim, akcija je izvedena za samo 7,5 minuta. U krug kasarne na određena mesta spustilo se osam helikoptera i 16 padobranaca, koji su iz okruženja pokupili i izvukli 170 vojnika i civila, koji su se više od dve nedelje nalazili pod vatrom napadača. U ovoj akciji je oboren i rekord u broju ljudi prevezenih helikopterom Mi-8, jer su u jednom od njih bila ukrcana 43 vojnika, čime su oborene sve dotadašnje procene o mogućnosti prevoza ovim tipom letelice. Čak su iz nekih helikoptera morali da izbace svu opremu, rančeve, vreće i naoružanje...

Helikopteri su se bez gubitka vratili u Mostar, svi su bili "izbušeni", pa je pravo čudo da niko nije povređen i da neka letelica nije bila oborena, ili, zbog oštećenja, prinuđena da sleti. Doduše, jedan helikopter se vratio samo sa jednim motorom, ali je ipak stigao na odredište i iskrcao nepovređene vojnike. Zbog zaštite tajnosti operacije i sprečavanja "provale" komandi kasarne u Čapljini javljeno je da će ih evakuisati helikopteri samo desetak minuta pre sletanja, odnosno u vreme kada su helikopteri već leteli ka Čapljini. U toku planiranja akcije računalo se i na gubitke interventne grupe, ali na sreću ta se predviđanja nisu obistinila, zahvaljujući, pre svega, dobro organizovanoj, odvažno vođenoj i brzo izvedenoj akciji, koja je, svojom drskošću iznenadila neprijatelja. Potvrdilo se, takođe, da i dobra obaveštajna priprema i zaštita tajnosti izvođenja operacije predstavljaju osnovu za uspešnost poduhvata. Treba posebno naglasiti zaista veliku hrabrost, požrtvovanost i odvažnost padobranca i posada helikoptera, koji su stavili svoje živote na kocku da bi spasili drugove u opkoljenoj kasarni, u skoro bezizlaznom položaju.

zašto mi se čini da je novinar razgovarao sa samim sobom?
doduše, i kadijević je davao izjave kako je u vukovaru "slomljena kičma najelitnijim snagama hrvatske" , prije očekivano da će izjaviti neki samozvani vojvoda neke od dobrovoljačjih postrojbi u trenutku alkoholne krize nego general.
osobno mislim da je ovaj vojnik fantom, a da je u92 izmislila intervju, sve je nekako u globalu srpsko-šablonski s pojedinim burecima koji nemaju veze s vezom da bi se dobila doza intimno ispovjedačke tajne s ratišta poznate samo ljudima iz prve ruke.
kako sam imao prilike vidjeti u nekim drugim stvarima kako u92 izmišlja priče i događaje (čak sam znao poslati komentar kao kritiku istinitosti teksta s jasno naznačenim detaljima koji su sumnjivi-naravno, komentari nikada ne bi bili objavljeni) radi osobnih potreba stvaranja vijesti i priča, moje mišljenje da je priča nastala u krevetu novinara koji je provodio besne noći s olovkom u ruci gledajući u strop i pokušavajući ser sjetiti što sve znao ratu da ukomponira.
u92 je jednostano loš medij bez obzira na ovo u

Nisam pročitao da ste spomenuli ekonomsku stranu cijele priče. VJ je možda bila velika u brojkama i naoružanju ali do bojišnice u zapadnoj Bosni (ako uzmemo da je se tamo trebao desiti nekakv "ultimate" "okršaj") je bilo gotovo 200-njak kilometara samo od srpske granice (da ne spominjem još dublje u srppski teritorij).

Jeste li ukalkulirali da se svakim masovnim pomicanjem vojske riskira entropija cijele organizacije ? Tko bi i kako prebacio srpsku tehniku tamo i sve to bez sigurnog dotoka goriva ? Tko bi organizirao transport, prehranu, dostavu oružja, streljiva na ta područja ?

Lako je govoriti "mi imamo toliko tenkova i topova", no da li je bilo spremnosti kod običnog Srbina iz Surdulice, Vranja, Negotina da ide riskirati život u Bosnu ?

I što bi se desilo ako ne bi došlo do brzog završetka jer je ipak nešto lakše biti ukopan i braniti se nego izaži iz rovova i napadati ?


Mislim da te brojke o količini oružja VJ mogu značiti samo da bi se Srbija kao takva teško porazila ali da bi sa tim naoružanjem mogli preokrenuti tijek rata - teško.

Ima ona izreka: -Amateri proučavaju strategiju i taktiku, profesionalci proučavaju logistiku. Da bi pokrenula svoju vojsku Srbiji je bila potrebna ogromna količina goriva koju u to vrijeme ona je se imala u vrlo ograničenoj količini. Ja ne sumnjam da su postojala vojna skladišta goriva i da bi istoga bilo za prvo vrijeme ali najviše za nekoliko tjedana i što nakon toga? Streljiva je bilo, ali trebalo je tu silnu vojsku nečim i hraniti, liječiti itd. Dobro, vjerojatno, bi se za vojsku našlo nešto, ali kako bi se to odrazilo na život ljudi, npr umirovljenika u Beogradu koji ne bi imali kruha u trgovinama, a koliko ja znam takvih scena, nestašica i redova, gužvi guranja i borbi za kruh je bilo 1993. godine, ne znam kasnije ali sumnjam da je bilo mnogo bolje.
Gospodarstvo srbije je bilo na koljenima, novi rat bi uništio i ono malo standarda i proizvodnje. Srbija jedniostavno nije imala čime da ratuje na dulji rok, a na kraći rok ili dulji rok nije mogla ni pobijediti Hrvatsku, jer to nije mogla ni 1991 a kamoli 1995. godine kada su hrvati bili mnogo jači (a tu su bili i muslimani), a srbi neusporedivo slabiji nego prije.
Za moral ne znam, ali ne bih rekao da je tada jedan npr. prosječan Beograđanin u svoj svojoj tadašnoj neimaštini i oskudici, pritješćen svakodnevnim nedaćama i brigom za obitelj, sada imao neku veliku želju da ide da gine za oslobođenje npr. Bosanskog Petrovca.

Mislim da ni 1991 a ni 1995 nije bio cilj da se porazi Hrvatska. To bi bila suluda ideja, pa treba osvojiti velike gradove. Kako? Setite se da ni moćni NATO nije imao muda ući kopnenim jedinicama u Srbiju, a ne JNA ili VJ da porazi Hrvatsku.
Jedino se mogla očekivati reakcija VJ na eventualni napad na Banja Luku. Tad bi sigurno delovala avijacija i koridorom bi krenule jake motorizovano-pešadijske jedinice VJ. Za dva dana bi stigle u BL, a onda bi se HV HVO i ABIH povukle, jer je i dalje bila moćna VJ.
Gubitaka bi bilo mnogo sa svih strana, na sreću to se nije dogodilo.
RSK nije bilo moguće braniti, jer se nije mogla probiti VJ do Knina. Neko je napisao da je HV bila ukopana i dobro pripremljena za , eventualnu, intervenciju VJ. Magla je samo delovati avijacija, ali to ništa ne bi promenilo, odnos snaga na terenu je bio mnogo veći u korist HV naspram VRSK.To je Milošević odlično znao, samo mu zameram zbog blagog reagovanja putem diplomatije. Ipak je RSK bila pod međunarodnom zaštitom.

i na kraju,pod 2) misliš li da ameri nisu imali muda?
pa irak koji je bio 150 puta jači od srbije vojno su razvalili za tjedan dana.
nisu imali potrebe spuštat se na kopno jer ste vrlo brzo napustili sveto mjesto stradavine vaših predaka.

sve ovo nema nikakve veze s misinim nebuloza o amerima koji nisu imali muda.
nisu se spustili na zemklju zato jer nisu ni trebali. samo su ušetali jebote,.

Ne bih se složio da je Irak 150x vojno bio snažniji od Srbije (dobro, ovo 150x znam da je karikiranje), ne mislim da je Irak uopće bio vojno snažniji od Srbije. Čak mi se čini da se to ni ne može porediti, gdje ćeš ti porediti jednu europsku vojsku sa jednom ruljom kakve su bliskoistočne vojske (uz iznimku dakako Izraela). Kadrovski, organizacijski, po obučenosti i ustroju to je nebo i zemlja, kakav Irak i klinac. Ako ćemo suditi po 2003. godini kad je Irak osvojen, što su Iračani imali? Nula zrakoplova, u proteklih 12 godina skoro potpuno uništenui protizračnu obranu, hrpu starog željeza kao oružje i na papiru brojnu vojsku (rulju) koja u sukobu sa bilo kojom europskom vojskom nema nikakvih šansi. To bi bilo isto kao porediti gardijske brigade hrvatske vojske sa sa vojskom RSK.