11. - Ljubavna pisma

Prvi me put na ratištu probudila tišina! Odgovarala mi je toplina u vreći za spavanje i još nisam želio otvoriti oči. Nastavim skladno disati i poželim se opet vratiti sanu. Ništa nisam ugodnije iskusio od trenutka, koji me zatekne u mirnom okruženju, u vrijeme buđenja, dok sam još na rubu, između sna i jave. Ako poželim još neko vrijeme nastaviti spavati, vrlo je važno još ne otvarati oči. Prije svega, nastojim se prisjetiti gdje se trenutno nalazim, u kojim sam prilikama zaspao i što bi mi trebao biti prvi zabranjeni cilj. Ako ne moram odmah ustati, nije mi nikada bilo teško utonuti u protekle noćne snove. Nastojao sam ne otvarati odmah oči, skladno disati i iskreno poželjeti da još okolo traje mir te nastojao osluškivati tu tišinu.

Nije tišina dugo trajala, začujem PAM-ove i naglo se trznem, otvorim oči, snovi se raspršiše i, isti tren se vratim u ratnu zbilju. Potom iznenada panično zavičem: "PAM-ovi!"

Moji su suborci još sjedili za stolom, na istom mjestu gdje su iza ručka ostali sjediti kad sam išao malo prileći.
Obojica njih prasnu u smijeh i okrenu se prema meni.
Rekoh: "Odkud sad PAM-ovi dole na "Andori", ono ne mogu biti naši, naši su na drugoj strani Neretve, skroz u brdu?!"
U trenu mi pade na pamet da su položaji
"Andora" najosjetljiviji ako ih se tuče PAM-ovima. Taj se dio Bijelog polja nalazi na brisanom prostoru, bez ikakvih prirodnih zaklona i jedan takav ubojiti, teški mitraljez, napravio bi pravi masakr među nama. Ti se naši položaji protežu šljunkovitim dijelom uz magistralu, put Mostara, sve do spaljenog doma časnih sestara koji je trenutno u muslimanskim rukama. Moji se suborci još ne prestaju smijati, a ja im nastavljam i dalje panično govoriti:
"Budu li dovukli PAM-ove u onaj dom, iz te ih zgrade nitko živ neće više istjerati!"
Napokon mi rekoše da se smirim, da ne trebam paničariti jer to pucaju naši dečki s "Andore" . Kazaše mi kako su oni sve to već provjerili na licu mjesta, mene nisu htjeli buditi jer su, kako rekoše, vidjeli da spavam "k'o mala beba." Jedan suborac sve ukratko objasni:
"To što se događa tamo na" Andori" može samo pasti na pamet našim Ljubušacima!
Zamisli samo što im je palo na pamet; donijeli na položaj metalnu bačvu, s jedne joj strane isjekli i izvadili dno, a onu drugu stranu probušili na sredini, tek toliko da mogu provući vrh puščane cijevi. Bačvu su postavili gore na magistralu i zamaskirali je vrećama pijeska. Kroz tu rupu u bačvi uvuku vrh cijevi i pucaju kroz nju, prema njihovim položajima, ali samo pojedinačnom paljbom. Tom prilikom bačva pojačava zvukove i funkcionira k'o veliki zvučnik, a pucnjevi svojom silinom nadjačavaju i PAM. Naši su danas prije sat-dva prvi put probali tu napravu, rekoše da je tamo među njima nastala velika panika, nije im jasno iz čega ih tučemo."

Upitam ih gdje su našli te bačve te možemo li i mi koju dobiti?
Posvjedoče da ih ima još tamo na obali Neretve, stoje složene blizu one naše skele na vodi i ako odmah ne odemo po njih, vojska će ih rasporediti po drugim položajima, jer sad svi hoće da imaju takvu "makinju" na svom bunkeru.

Htjedoh se izvući iz vreće i da odmah krenemo ali me onaj drugi suborac zadrža i reče:
"Sačekaj još trenutak, imamo ti štošta još ispričati, što se sve dogodilo dok si ti spavao.
Nas smo dvojica nakon ručka, išli nositi one vreće ambalaže i izbacivali ih tamo na magistralu kako smo dogovorili. Izbacili smo prazne konzerve, a staklenu ambalažu bacali visoko da se razbija. Ja sam za to vrijeme iz bunkera, s dvogledom promatrao njihove položaje ispred nas i nešto mi je upalo u oči, nešto što nisam vidio do sada.
Reci mi, kad si zadnji put sve detaljno promatrao i je li tebi išta novo zapelo za oko?"
Ja: "Tamo nema puno detalja, da bi mi mogli promaknuti neki novi ako se pojave. Ispred nas je široka ledina, desno je ona kuća odmah uz magistralu, na lijevu stranu potok i preko potoka počinje naselje s kućama, među njima je bila i ona zastava. Od sitnih detalja, ispred nas na ledini ima jedna potezna mina, kroz dvogled se vidi i zategnut konac na njoj, to već znate! Ne znam ja tko ju je postavio, ali je ona trenutno jednaka zaštita i nama i njima. Tu minu nije teško iz puške pogoditi i aktivirati, ali neka je tamo, nama je glavno da znamo za nju. Nego, što me toliko ispitujete, što ste vi to zapazili, a da je meni promaknulo?"
Suborac: "E vidiš, tamo od te mine, lijevo prema potoku, vidi se još jedan njihov bunker. Skroz je ukopan u zemlju, samo malo viri iznad niskog raslinja, znamo da ga ti nikad nisi spominjao!"
Ja: "Ne mogu se načuditi da su ga baš tu podigli i da je nama to promaknulo!
Mogli su ga utvrditi jedino u protekle dvije noći, tamo ga prije nije bilo, a mi ga valjda nismo mogli zapaziti jer nam je pozornost odvlačila ona zastava!"

Taj nam je novi bunker, ispred naših položaja, poremetio sve planove. Došli smo na prvu ratnu crtu prije vremena i detaljno izviđali cijeli prostor oko njega. Dobro su bunker ukopali i utvrdili, još su ispred postavili zid od elemenata cigle. Elemente cigle malo su rastavili, kako bi kroz njih imali vidik i da im zid ujedno bude zaštita od naših raketnih bacača. Tako su bili sigurni, da se barem prva raketa mora aktivirati na zidu, prije nego udari u bunker. Još upitam suborce, kome su sve o bunkeru pričali, rekoše da to trenutno znamo samo mi. Ja im predložim da o njemu nikome ništa ne govorimo, a kad ga naši suborci sa susjednih bunkera zapaze, reći ćemo im da smo ga mi davno uočili, samo da nam ne bi prigovarali kako ne vodimo dovoljno računa, što se događa ispred nas. Ako kažemo da su nam ga tek sada, tu pred nosom podignuli, to će nam stvoriti probleme, k'o i ona zastava, sva će vojska nagrnuti da ga se odmah uništi.

Cijelo smo vrijeme pokušavali zanemariti taj novi bunker ali nije išlo, oči su nam stalno letjele prema njemu. Doživljavali smo ga kao novu provokaciju, koja nas je opet počela nagrizati iznutra.
Budući da nikad jedna nevolja ne ide sama, one kad krenu, obično se zaredaju jedna za drugom, nije prošlo dugo vremena, uslijedila je provokacija koju smo sami sebi nametnuli.
Za to sam bio najveći krivac upravo ja, jer je bila moja ideja, da se gore na magistralu, izbace one prazne konzerve, kako bi zaklapetale ako nam se neprijatelji budu potajno privlačili.

Ali ne, prije toga se dogodilo nešto što nisam mogao ni u snu predvidjeti. Zapuhaše prvo vjetrovi iz pravca Neretve, nama s leđa, i počeše koturati one prazne konzerve s jedne na drugu stranu magistrale. Tek nam tada postade jasno, koju smo samo budalaštinu napravili i sami sebi, iznad glava izazvali nesnošljivo klepetanje. Samo što bi vjetrovi s Neretve malo popustili, odozgor sa snježnih vrhova Veleža, začuli bi silovite vjetrove, dok nam se još približavaju iz daljine i obrušavaju se niz strme planinske klance.
Dolazak tih vjetrova, obično je najavljivalo bučno lupetanje po krovovima kuća. Kad bi se obrušili na ravnice, kroz stabla bez lišća, put bi nastavili zviždeći do naših položaja.Ti vjetrovi nisu bili ni nalik onim, prvim vjetrovima s Neretve. Oni s Veleža, nisu imali strpljenja polako koturati konzerve, s jedne na drugu stranu magistrale, među onim bankinama, već bi ih odmah u naletu prevrtali jednu preko druge, pa bi nam letjele preko magistrale, blizu glave.
Bilo je sve očitije, da nismo ostali sami na krvavom bojištu, na lijevoj obali Neretve. U taj su se rat uključile i prirodne sile, koje jedna drugoj prkose, na istoj crti našeg ratnog poprišta i tako nam zadaju nove brige i brojne nevolje.

Ljubuški bojovnici nikada nisu dopuštali neprijatelju, a niti prirodnim silama, posebno ne studenim vjetrovima, da im na ratištu, svaki dan pretvaraju u noćne more. Ono malo slobodnog vremena, kojeg smo imali na raspolaganju, između napornih ratnih poslova na prvoj crti bojišnice, ostavljali smo za sebe. Dečki su pronašli tihi kutak polu razorene kuće, koji je koliko toliko bio zaštićen od vremenskih nepogoda. Tu bi se često kartalo, igrala se bela, a ako bi neka partija za dana ostala nedovršena, nije se nikad prekidalo zbog mraka. Za borbu protiv mraka našlo se dovoljno voštanih svijeća, koje su uspješno pomagale u rastjerivanju te mračne, prirodne sile.

Tu se vojska stalno okupljala, prije ili nakon smjene na borbenim položajima. I tako naše okupljalište postade stalni centar za druženje, u jednoj gotovo uništenoj hrvatskoj kući. Kuća je bila velika, građena modernim stilom, zatekla se na putu neprijateljskih projektila i postala naizgled neupotrebljiva. Vojsci je ipak poslužila, u njoj je ostala netaknuta bračna namještena soba i djelomično oštećen zid dnevnog boravka. Cijelim dnevnim boravkom je dominirao veliki, otvoreni kamin, u kojem se vatra nikad nije gasila. Oni vojnici koji slobodno vrijeme nisu provodili uz karte, nešto bi pronalazili za čitanje, uvijek se nađe neki stari časopis ili samo dijelovi njega. U nedostatku literature za čitanje, dečki su posegnuli za ladicama i ormarićima u toj spavaćoj sobi i pronašli cijeli svežanj ljubavnih pisama. E, ta su pisma naglo prekinula svaku partiju karata i druge slobodne aktivnosti. Čitanje ljubavnih pisama pretvaralo se u cjelovečernju kazališnu predstavu u kojoj su i oni, obični slušatelji, imali svoju sasvim spontanu ulogu.

Nije pisma mogao svatko uzimati u ruke i čitati samo za sebe, ta je posebna uloga povjerena našem bojovniku Jozi. Jozo je imao melodičan glas, čitao je razgovijetno i znao se uživiti u svaku napisanu riječ. Uglavnom, iz sačuvanih pisama dalo se zaključiti kako je riječ o jednom hrvatskom mladom paru, koji svoju višegodišnju uspješnu vezu okrunjuju brakom. Kasnije je žena, svoja sačuvana pisma iz proteklih godina spojila s muževim, te ih tako sve držala uvezane, pored bračnog kreveta u ladici noćnog ormarića, u kojem se našlo još nekih ženskih potrepština.

Jozo se prije prvog čitanja potrudio, sva pisma posložiti, onim istim kronološkim redoslijedom, kako su pisana, tako da je svako pismo slijedilo svoj odgovor i nastavak. Nismo mi, okupljeni oko njega, bili jedina publika ove zanimljive predstave. U njoj je redovito sudjelovala sva naša vojska, cijelog mostarskog ratišta, jer bi dečki Jozi kriomice iza glave primaknuli motorolu i držali ga stalno prisutnim u eteru. Ne može se sa sigurnošću reći, koji su periodi života tog mladog para bili zanimljiviji.
Jesu li to oni prvi dani njihove veze, kad pisma završavaju s cvjetićima i otiscima karmina s usana ili su to oni dani kad on odlazi u jugoslavensku vojsku i piše joj o detaljima njihovih nedavnih najintimnijih susreta, koje Jozo u nekoliko prvih čitanja nije želio naglas izgovoriti. Doduše, svaki bi put malo zastao, nasmijao se, potom bi rekao:
"Vidi budale o čemu joj piše!"

Ali, oni dijelovi pisama iz kojih se vidi da joj muž neposredno pred rat odlazi u Njemačku, postadoše naglo zanimljivi i svi se odreda pretvoriše u uho. Često ženi šalje pisma i pakete po autobusu, a u paketima, između ostalog, kao poseban poklon, najmodernije žensko rublje, kako reče, kao da je dizajnirano samo za nju i da jedva čeka kad će ga vidjeti na njoj! Još se iz pisama razabire da je tih paketa i egzotičnih poklona bilo napretek. E, to naglo probudi u dečkima znatiželju pa se počeše vrtjeti po prostorijama kuće. U zadnjem pismu, muž uvjerava ženu da sve ostavi i odmah dođe u Njemačku. Piše joj da tamo više primaju izbjeglice, nego što netko kod nas uštedi od plaće radeći cijeli mjesec, a još postoji mogućnost da njih oboje dobiju radne dozvole.

Vojska je uglavnom imala podijeljeno mišljenje. Jedne je bolo u oči, to što je vlasnik kuće na vrijeme dezertirao, a nas zadužio da čuvamo njegovu kuću, u okviru granica koje pripadaju Hrvatskom narodu. Drugi su pak, uglavnom oni mlađi, pretraživali svaki kutak spavaće sobe i razmišljali gdje je ta žena mogla sakriti te čudesne odjevne predmete, koji su prvo oduševljavali njezina muža, a tada podjednako počeli kopkati sve nas. Naši me mlađi dečki počeše potajno pitati, znam li ja gdje žene obično drže te intimne stvari? Ja im rekoh, da je sad pitanje, je li to ona stalno koristila ili samo povremeno?
Ono što žene često koriste, to im stoji negdje u ormaru, tako da im je stalno pri ruci. Isto tako, rekoh im iz iskustva, da je teško nešto pronaći, što žena odluči skloniti od nečijih očiju. Znam da nikada nisam uspijevao pronaći neku bombonjeru ili čokoladu, koju moja supruga odluči "zabaciti", kako je ne bi iznenadilo, ako joj netko neplanirano, navrati na kavu. Poslije bi se uspostavilo, da mi se to stalno nalazilo pred očima. Još je teže, od žene nešto sakriti, meni je trebalo dosta pokušaja, dok nisam našao pravi način, kako od žene zabaciti nešto novca, da se nađe kao crni fond. Kad bi bilo ljeto, ja bi ponekad smotuljak novčanica uturio u ženin zimski kaput, jedino sam ga tako uspijevao neko vrijeme sakriti.

Mi nismo mogli ostati na predstavi do kraja, požurili smo suborcima na smjenu te opet, tamo zatekli nove neugodnosti. Suborci su nam pokazivali ožiljke po bunkeru i vrećama pijeska na grudobranima, i rekoše da su sve to napravili hitci s njihovog novog bunkera. Ja se na to ozbiljno zamislih, rekoh im da postoji jednostavan način, kako da uništimo taj bunker, ali da to ne bismo smjeli izvoditi bez suradnje s našim zapovjedništvom. Kad im spomenuh naše zapovjedništvo, svi skupa dreknuše, i rekoše da što njih imamo pitati, kad za dva tjedna koliko smo ovdje, nitko iz zapovjedništva nas nije došao posjetiti.

Upozorih ih, da za ovu moju zamisao trebamo potpunu suradnju, ne samo s našim zapovjedništvom, već sa zapovjedništvom cijelog mostarskog ratišta!
Suborac: "Ako je tako, ako moramo nekoga pitati da uništimo jedan običan, neprijateljski bunker, onda je bolje, neka ga tamo!"
Opet pokušam suborcima nametnuti svoju ideji i nastupim uvjerljivo: "Garantiram vam da smo ga sposobni uništiti samo mi, ali to će povući za sobom druge probleme, koje trebamo rješavati svi skupa!"

Moji suborci nisu bili odmah zainteresirani za moje nove ratne ideje. Nisu željeli riskirati kao s onim praznim konzervama, koje i najmanji vjetar dan noć kotura po magistrali i time nam stvara nesnošljivu buku.

Još nismo bili preuzeli smjenu kad je zazvonio telefon u bunkeru, naš je suborac dugo pričao s nekim, s druge strane žice. Nakon toga reče:
"Zovu vas da se vratite, dole u onu kuću, dečki su nešto pronašli, valjda je zbog toga, došlo među njih do nesuglasica."

Još mi, onako usput, reče da im ukratko objasnim zašto se ne može bunker uništiti bez suglasnosti zapovjedništva i kako bi to izveli?
Ja: "E ovako, slušajte pažljivo, sam bunker nije teško onesposobiti! Dolje oko vikendica, imamo dovoljno drvenih greda, koje samo trebamo ispilati po mjeri. Uvukli bi se po noći, ispod magistrale i mosta, u potok, grede bi s gornje strane mosta, posložili jednu na drugu i napravili branu. U potoku ima toliko vode, da bi se zbog te brane, naglo počeo podizati vodostaj i u roku sat vremena, bilo bi je metar u njihovom novom bunkeru. Ono što bi nakon toga uslijedilo, povuklo bi za sobom cijelu vojnu operaciju širih razmjera. Svi njihovi položaji ispred nas do jutra bi bili pod vodom, kao i sva teška ratna oprema. Muslimanske snage bi morale silovito odgovoriti, jer bi im u pitanje došao cijeli ovaj koridor, kao jedina komunikacija njihovog dijela Mostara sa Sarajevom. Vidite li sada kako je lako uništiti neprijateljski bunker i kako je teško preuzeti odgovornosti koje bi nakon toga uslijedile? Ako mislimo išta planirati, ovu ideju moramo, prvo preko naših operativaca, proslijediti u glavni stožer HVO-a, a oni je moraju razraditi i pretvoriti u vojnu operaciju mogućeg pomicanja naše linije obrane."

Nisam odavno doživio to, da moje suborce tako vidno šokiraju moje ratne ideje, jednako su bili iznenađeni jednostavnom izvedbom, kao i složenim posljedicama koje bi uslijedile. Napokon jedan suborac duboko uzdahnu i reče: "Dobro čovječe Božji, reci nam odakle ti vadiš te ratne planove?"
Ja: "E moj prijatelju, u tome ti počiva moć molitve i posta srijedom i petkom o kruhu i vodi! Iskrena molitva i žrtva posta,sami po sebi, na prvi pogled, ne mogu učiniti ništa posebno, ali nam otvaraju nove vidike te pokazuju razne mogućnosti u kojima trebamo djelovati. Po ovome ne mislim da sam veći vjernik od vas, naprotiv, ponekad sebe smatram velikim vjerskim parazitom, jer sam samo pronašao način, kako se mogu koristiti neiscrpne Božje milosti. Mislim da sam jedan od rijetkih, kojemu je Bog dao dar, da pravilno pronikne u jednu, međugorsku poruku Neba, koja između ostaloga glasi:

"Draga djeco, molitvom i postom se mogu i ratovi zaustaviti…"

Mislim da svaka osoba, preko molitve i posta, dobiva sposobnost realnijeg promatranja prilika oko sebe. Takav prvo spozna svoje slabosti i nakon toga shvati, da je svaka mogućnost primirja korisnija od nastavka rata. Isto tako, onaj tko je sposoban spoznati svoje slabosti, lako spoznaje i slabosti svojih neprijatelja pa ako i propadne pokušaj primirja, zna kako pronaći najbolji način da privede rat u svoju korist.
Dakle, u poruci se misli na zaustavljanje rata i preko ratne pobjede!
Jedan od suboraca: "Dozvoli, samo trenutak, kažeš da si, pored ovih mogućnosti koje možemo iskoristiti u svoju korist, spoznao i naše slabosti, koje bi koristile našim neprijateljima ako za njih slučajno saznaju.
Reci nam, koje su naše trenutne slabosti?"
Ja: "Muslimanska strana trenutno ima lakšu mogućnost da nam zada težak udarac, u boljoj su poziciji od ove koju mi imamo. Vidjeli ste onu glavnu, široku vodovodnu cijev, koju je naša inžinjerija presjekla duboko u zemlji kad je kopala ove tranšeje.
Taj vodovod ide skroz odozgor, s muslimanskih područja, koji su oni zatvorili početkom sukoba.
Mislim da ventil, od velikog tlaka u cijevi malo propušta, mi iz nje koristimo vodu za piće, tako što stalno, malo pomalo teče po dubokom dijelu tranšeja. Kad bi kojim slučajem, naši neprijatelji, samo malo više mislili svojom glavom, vidjeli bi s crkvenog tornja da je ta glavna vodovodna cijev, kopanjem tih kanala presječena i da tako otvorena još stoji duboko u njima. E, bilo bi im dovoljno da jednostavno u po bijela dana, samo odvrnu taj ventil koji su zatvorili i puste nam opet vodu. Mi se ne bismo uspjeli niti snaći, a tranšeji bi bili puni vode, ta bi nas bujica splakala, k'o pokisle miševe u Neretvu. Ako bi netko od nas uspio izići iz te kaljuže, brzo bi ih izbušili njihovi snajperisti s crkvenog tornja. Nakon toga, bila bi im dovoljna jedna mala skupina specijalaca, koja bi nakratko prošetala preko magistrale i pokokala one preostale, koji bi još malo migoljili u blatu. Eto što vam znači duboko promišljanje u ratnim poslovima! "

Moji suborci ostadoše zaprepašteni, još ih upozorih da o svemu malo razmisle i da budno motre njihove položaje, a mi idemo opet skoknuti do ostalih, tamo gdje nas sigurno čekaju, zanimljivije teme od ovih sumornih ratnih.

12.-Poruka Kraljice Mira

Samo stotinjak metara od prve crte bojišnice, nalazila se dijelom urušena kuća, s nekoliko očuvanih prostorija, u kojima je naša vojska između smjena ubijala slobodno vrijeme. Svi su dečki nekoliko prvih dana izgledali napeti i zbunjeni. Kako je vrijeme odmicalo, zbunjenost se topila, a ratna sposobnost se sve više isticala u odlučnim i spremnim braniteljima. Ta nam je skladna spremnost suboraca ulijevala sigurnost i povjerenje, dovoljan je bio samo kratki poziv ili povik i svi bi se kao pčele, razletjeli pojačati borbene položaje! Pažljivo smo prešli tih stotinjak metara i već bi se našli u opuštenijem okruženju i veseloj atmosferi, koja je samo po našim maskirnim odorama, podsjećala na rat. Sva se vojska naguravala u jednoj prostoriji, oko velikog stola i nitko nije sjedio. Neki su se čak popeli na stolice, da preko glava onih ispred, bolje vide što se nalazi na stolu.
Čuju se i šaljivi povici: "Ne diraj ništa, nisu ti ruke čiste!" Napokon se ukazalo malo mjesta i otvorio se vidik prema stolu, a na njemu zablistaše nježne boje ženskog rublja! Nije ni čudno što su dečki bili zapanjeni tom čudesnom ljepotom boja, takve boje danima nismo viđali. Tih su dana oko nas postojale samo sumorne boje, izmiješane blatom i paljevinom. Najpametniji ispadoše oni koji su samo nijemo šutili i promatrali, a oni koji se nisu mogli suzdržati da ne komentiraju, ispadoše smješniji od gladnog mačka, koji obilazi oko vruće kaše i stalno mijauče. Nitko od vojske nije treptao, svima je u očima plamtjelo rano proljeće! Našlo se tu, pred nama na stolu, nježnih boja, nježnijih od latica ruže, a tek boje mirisnih jorgovana, veselih jaglaca i boje ovčica niskih! Svi su ti dezeni ženskog rublja, iz blizine izgledali kao da su satkani od prozirnih krila proljetnih leptira.
Kad se krug oko stola smanjio te je većina vojske posjedala, jedan od naših htjede govoriti. Taj je znao ispričati smiješan vic i ostati ozbiljan.
Opet se uozbilji i reče: "Bojovnici, moramo hitno donijeti važnu odluku! Na ovim je borbenim položajima neprijatelj iznimno jak i nisam baš siguran da će oni, koji nas budu mijenjali, biti dovoljno sposobni da očuvaju ove položaje. A pošto ovi odjevni artikli na stolu, pripadaju našim lijepim hrvatskim ženama, ne smijemo dopustiti da padnu u neprijateljske ruke!" Vojska nije mogla ni dočekati da dovrši misao, dobio je pljesak i povike podrške, jer su shvatili da želi reći kako to žensko rublje mora poći s nama.
Još se jedan govornik javi za riječ, sačekao je dok su jedni druge utišavali i ovako reče:
"Slažem se da ovi odjevni predmeti trebaju poći s nama. Ali, da bude sve pošteno, potrebno je svaki komad pažljivo popisati, uključujući i ono što je Jure već uzeo i predati u Caritas!" Kad je spomenuo Caritas, opet izazva smijeh, a potom svi upriješe oči prema Juri. Jure je sve mirno saslušao, odmahnuo rukom i reče, da nije bilo njega, oni taj ženski veš nikada ne bi ni pronašli. Još otvoreno izjavi, kako je izabrao jedne tangice, za svoju ženu i da on to na njoj nikad prije nije vidio, ali da će joj sigurno bolje pristajati, nego onoj na reklamnoj slici.
Raspoloženje vojske je raslo do trenutka, kad se na vratima pojavio jedan stariji, ozbiljniji suborac, koji nas odmah sviju napade oštrim riječima, da smo gori od male djece. Kaže da se naša vika i cirlik čuje skroz gore, preko magistrale do neprijateljskih položaja. Najviše se obruši na one mlađe vojnike, jer su oni, po njegovim riječima, cijelo popodne „šnjuvali“ i tražili taj veš.
Ta nam je kritika stigla u pravo vrijeme te smo se polako počeli razilaziti. Ja još dobacih mladim dečkima na odlasku, da našem "kritičaru", za svaki slučaj, kriomice gurnu u ruksak jedne tangice, pa neka ih donese kući i pokloni svojoj ženi. Obično naše supruge prve otvaraju te ruksake i razabiru što se treba kad stavljati na pranje, pa ćemo ga sljedeći put pitati kako mu je žena reagirala kad je na njih nabasala. Oni to odmah prihvatiše te spomenuše još nekoliko, kojima namjeravaju poslati iznenađenje za njihove žene.
Nije nam trebalo puno vremena da se opet vratimo u stvarna ratna zbivanja, već smo se naviknuli i na pogureno kretanje kroz tranšeje i obvezno žurenje do položaja. Ja sam svaki put strepio onih tridesetak metara prije položaja, sve dok ne bi prepoznao naše suborce na bunkeru. Stalno sam imao na umu da su nekoliko mjeseci prije, naši branitelji HVO-a upali u zasjedu na brdu Hum, iznad Mostara i to na svojim položajima, koji su u međuvremenu pali u neprijateljske ruke. Još su im neprijatelji iz daljine mahali rukom da se požure te ne sluteći ništa oni požuriše, misleći da ih hitno trebaju suborci, a kad su prišli dovoljno blizu, neprijatelji puste rafale po njima. Naši su položaji uz magistralni put, u Bijelom polju bili dodatno složeni i osjetljivi za slične diverzije, zbog same blizine neprijatelja jer se iz daljine nije znalo tko na koga puca, sve dok se ne priđe skroz blizu.
Ratne se aktivnosti nisu nimalo stišavale, tome se nismo niti nadali. Jedinu smo nadu polagali u skori dolazak smjene. Ipak, ja sam još jednu nadu stalno čuvao duboko u srcu, ona će u meni iznenada zasjati i pokazati mi još veći smisao vjere u Boga. Taj se iznenadni trenutak dogodio upravo tu, na najkrvavijem mostarskom ratištu, kojem nitko od nas nije vidio svršetka. Bilo je nekako iza ručka, ja sam stajao naslonjen na ukošenu kamenu podzidu magistralnog puta. Tako sam, samo malo naslonjen u stranu, osjećao veliko olakšanje od teške pancirne košulje, koja me danima pritiskala i vukla prema zemlji. Zapazih još iz daljine našeg suborca Murića, kako pogureno žuri prema nama, bilo mi je čudno otkud sad njega, jer ga uopće nismo zvali. Murić je svaki put bio točan i brz, na svaki naš poziv bi pohitao da nas osigura s dovoljno zaliha streljiva i bombi. Taj je put došao izvanredno, zaputio se ravno prema meni, a neobična vedrina njegovog lica je upućivala na dobre vijesti. Kad je iz džepa izvadio papirić u obliku bijele tanke trake, odmah sam shvatio o čemu se radi i što je razlog njegova dolaska. Na takvim se trakama, više od deset godina, ispisuju redovne mjesečne poruke Kraljice Mira i one na tim papirićima krenu iz Međugorja te kao takve u kratkom vremenu preplave sve kontinente svijeta. Bilo mi je čudno, kako je ta poruka tako brzo stigla do nas, dan prije je tek trebala biti objavljena. Uostalom, to je prva vijest izvana, koju smo uopće primili dok smo boravili na lijevoj obali Neretve. Murić me bez riječi promatrao dok mi je pružao papirić s porukom. Tek što sam pročitao treću rečenicu, nisam se uspio suzdržati da nešto ne kažem prije nego što nastavim čitati do kraja.
U šoku sam rekao: "Kako je ovo moguće, ja ovom ratu nikako ne vidim kraja?!"
Originalna poruka od
25. 02. 1994. godine, koja je upućena svijetu preko vidjelice Marije Pavlović Lunetti, glasila je ovako:

"Draga djeco! Danas vam zahvaljujem na vašim molitvama. Svi ste mi pomogli da se što prije završi ovaj rat. Ja sam vam blizu i molim se za svakog od vas i molim vas: molite, molite, molite. Samo molitvom možemo pobijediti zlo i zaštititi sve što sotona želi uništiti u vašim životima. Ja sam vaša majka i volim vas sve jednako i zagovaram za vas pred Bogom. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu."

Isti je tren, neopisiva radost počela treptati u meni, svim sam se silama borio da to ne primijete moji suborci jer se ni po čemu nije nazirao kraj sukoba, još se i dalje oko nas pucalo i nisam želio da se opuštaju. Suborci su nestrpljivo očekivali moje mišljenje o novoj međugorskoj Poruci, koja nam je došla kao grom iz vedra neba i najavljuje skori prestanak rata. Rekao sam: "Ako ja živ dočekam da se obistini ova poruka, Međugorje će u mom životu zauzeti još uzvišenije mjesto, kao živi izvor moje čvrste vjere u Boga!"
Još sam nešto duboko osjećao, što sam mislio zadržati samo za sebe ali nisam mogao izdržati, to sam morao isti tren podijeliti s prijateljima te sam opet nastavio:
"Iako je ova poruka upućena cijelom svijetu, ipak mislim da se izravno odnosi ovdje na nas. Trenutno je ovo najkrvavije ratište i najbliže je Međugorju te nije slučajno što je ova poruka tako brzo stigla upravo do nas!"
Taj sam papirić zadržao kod sebe i često razmišljao o svakoj napisanoj riječi. Nije bilo sumnje u meni, u poruci se najavljuje kraj rata i ja sam u to čvrsto vjerovao!

Već je najavljeno da nam iduću noć, u intervalima iz Ljubuškog, započinje pristizati smjena. Te ljude moramo postepeno upoznavati s novim ratnim položajima i pažljivo ih uvoditi u ratne poslove. Ja sam otišao sačekati prvu skupinu, koji od nas preuzimaju položaje na Lekinim kućama. Isti se prizori stadoše ponavljati kao i za vrijeme našeg dolaska. Mi smo ih dočekali prljavi, zapušteni i neobrijani. Valjda smo i mi njima smrdjeli na barut, kao što su i prethodnici smrdjeli nama, samo što mi taj miris više nismo osjećali. Među skupinom onih koje sam poveo na položaje, neke sam prepoznao, nisam se želio odmah predstavljati da se ne prepadnu kad vide kako sam se fizički promijenio na ratištu. Dobro sam znao koje su riječi mogle mene itekako rasteretiti, da su mi od nekog bile upućene pri samom dolasku, zato sam ih odmah uputio njima i rekao ovako:
"Dečki, sad ćete poći polako za mnom da vas upoznam s prvom crtom bojišnice, koju ćete preuzeti od nas. Ne trebate mi ništa skrivati, ja znam kako se trenutno osjećate, shvatite da je to sve normalno. Malo ste zbunjeni i nesigurni, tako smo se svi osjećali prvi dan kad smo tek došli. Trenutno je najvažnije da pamtite, kako se morate ponašati pri svakom kretanju po položajima i na kojim se dijelovima položaja ne smijete dugo izlagati njihovim snajperima. Mi smo već odavno neprijateljima utjerali strah u kosti, na svaku njihovu provokaciju, vi isto žestoko odgovorite i nećete imati većih problema s njima!"
Dok smo u noći pod slabom mjesečinom dolazili na naše položaje, sjetio sam se onog branitelja, koji nas je prvi put na isto mjesto doveo. Isto sam se kao i on, okrenuo i leđima se naslonio na onu podzidu, lijevim dlanom tapnuo po kamenom zidu, te ih isto upitao znaju li što je ovo? Reda radi malo sam čekao odgovor. Na sličan su način bili iznenađeni kad su čuli da je to onaj magistralni put kroz Bijelo polje.
Tu zadnju noć na ratištu, nitko od nas nije ni pomišljao na san. Nikome se nije niti spavalo, cijelu smo noć uvodili naše ljubušake u ratne poslove, a pred zoru je počeo padati snijeg. To je bio drugi po redu snijeg, koji nas je zatekao na ratištu. Sama pomisao, da po skliskom snijegu moramo ponoviti onaj prelazak Neretve preko bačava i uske daščane stazice bez rukohvata od sajle na sredini Neretve, je dodatno stvaralo jezovite prizore u meni. Ubrzo se pročulo da nitko nije niti pokušavao prijeći Neretvu, otkako nam je stigla smjena. Oni su zadnji prešli prije snijega i nitko više. Dakako, jedni druge bodreći, to smo iskustvo prelaska opet uspješno ponovili, kao i onaj povratak do Mostara, u oklopljenom čudovištu od šinobusa, po mrklom mraku. Samo se sjećam da sam nakon ulaska u tog Remu, sjeo na isto mjesto iza strojovođe i tu prestaje moje sjećanje na sami taj povratak iz Mostara. Nikako se ne mogu sjetiti, jesmo li se vozili unatrag u tom oklopljenom šinobusu ili se on negdje prethodno zaokrenuo.
Uglavnom, put od Mostara do Ljubuškog je bio pod snijegom koji je stalno padao. Tek što se počelo svanjivati, autobus nas je dovezao u centar grada. Lokalni putevi su bili zameteni snijegom i svi smo se razišli pješice. Ja sam se neko vrijeme zadržao u centru, gdje se nalazila velika tabla za osmrtnice, pažljivo sam pregledao i na njoj nisam zatekao osmrtnicu svoga oca. Pješice sam krenuo niz zameteni grad i uz put sam opet, za svaki slučaj, provjerio dvije table za osmrtnice. Nakon toga sam se nadao da ću oca još zateći živa, na bolesničkoj postelji. Itekako mi je stalo da se pojavim pred njim, tako ispaćen od ratišta, u kompletnoj ratnoj opremi. Bez obzira što sam jako iscrpljen, moram pred njim neko vrijeme stajati čvrsto i odvažno, bez imalo straha u očima. Siguran sam da straha u meni neće vidjeti, jer sam cijelo vrijeme bio okružen suborcima koji odavno ne poznaju nikakav strah. Uostalom, ljubuški branitelji nisu nikada u Domovinskom ratu zbog straha napustili borbene položaje, niti su im neprijatelji ispred očiju odvukli mrtve ili ranjene suborce. Dapače, ljubušaci su u bosanskim brdima preskakali u pomoć i drugim postrojbama HVO-a i to u trenucima kad im je padala prva crta obrane. Te se prilike, jedan ljubušak toliko odvažio, da se sam vratio na njihove položaje i ispred neprijatelja, da ga ne odvuku, u zadnji tren pokupio jednog mrtvog bojovnika i donio ga na oči uplakanoj majci. Toga se svega prisjetih to rano jutro i moje se srce napuni velikom snagom i postanem još spremniji, čvrsto stati pred svoga oca, koji je nekada davno, u svojoj ranoj mladosti iskusio još teže ratne strahote, za iste naše Domovinske ciljeve.
Snijeg je i dalje sipao, krenem pješice kući onim istim puteljkom i prečicom kojom sam često kao dječačić išao iz škole i svaki se puta radovao ovakvom snijegu. Preplaviše me sjećanja iz djetinjstva, svega se prisjetih. Tada se u meni, nekada davno, uz očeve ratne priče rađalo domoljublje. Domoljuba u meni, su odgojile očeve žive ratne priče i njegova vječita čežnja za Hrvatskom državom. Trebat će mi još do kuće po snijegu pješačiti, pod teškom ratnom opremom, puni sat vremena.
Sam, rajska bjelina oko mene, a u meni se probudilo djetinjstvo i sjećanje na oca koji je često pred mojim očima oplakivao svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku. Dopustio sam dječaku u sebi da me još jedanput podsjeti na sve te uspomene:
Nas su učili u školi da je Drugi svjetski rat završio 1945. godine i da je tada nastala nova, Titova Jugoslavija, to smo morali znati za ocjenu.
Ja sam se rodio 12 godina poslije i kad mi je bilo 10-tak godina, tek sam tada shvatio da moj otac nikad nije, u svom srcu, priznao kapitulaciju Hrvatske vojske Drugog svjetskog rata, ali to nisam smio nikome reći! On je svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku cijelo vrijeme skrivao u našoj kući, za nju nitko nije smio znati, već samo nas šestero djece, mater i baka!
Još su nas učili u školi, da su iz Drugog svjetskog rata Partizani izašli kao pobjednici. Moj otac to nije nikad priznao, a ja sam se samo zbog oca svrstao na tu stranu. Opet zatim, otac je u kući govorio da voli Hrvatsku više od vlastitog života, ali da ne voli ni Tita ni Pavelića. Poglavnika Antu Pavelića, nije volio jer je bio običan vojnik njegove tjelesne Garde i on najbolje zna kako je Pavelić pobjegao, a njega i njegove suborce i cijelu Hrvatsku vojsku pustio da se predaju Partizanima. Tita nije mogao smisliti, jer su mu njegovi Partizani na Bleiburgu, nakon predaje oružja i prijevare da svi idu svojim kućama, odmah ispred očiju odveli njegova dva starija brata i više ih nikad nije vidio, a njega kao mlađe godište uputili u logor pa u novu Titovu vojsku. Moj otac Pavo je izvan kuće samo govorio da ne voli Pavelića, ali drugo nikad ne bi spominjao. U Titino vrijeme, nije se smjelo na glas ni spomenuti da voliš Hrvatsku ili ne daj Bože za njom pustiti koju suzu, to je bio nacionalistički ispad za koji se dobivalo i do pet godina robije na Golom otoku. Nas djecu bi najviše veselilo večernje obiteljsko druženje, kad otac malo popije. Tada on oživi svoje ratne uspomene i sviju nas okupi, da za njim uz pjesmu po taktu, stupamo čvrstim korakom oko kuhinjskog stola. Svi bi skupa pjevali Hrvatsku koračnicu, istu onu pod kojom su on i njegovi suborci napustili Zagreb i bili razočarani, što ga bez borbe prepuštaju Titovim Partizanima. Od tamo su, pod punom ratnom opremom, krenuli u nepreglednoj koloni, preko Slovenije put austrijske granice, sve do Bleiburga. Tih bi večeri, materi Zori sve to išlo na živce, cijelo bi vrijeme dežurala ispred kuće i opominjala nas da budemo tiši, jer da netko čuje i prijavi što pjevamo, odveli bi nam oca u zatvor. Baka Mara bi svaki put na spomen Bleiburga, polako uvijala glavom i tiho plakala, tamo su joj ostala dva sina, samo se vratio naš otac.
Nakon što bi se po kuhinji nahodali, kasno se sjedalo za stol, a otac bi započeo svoju završnu pjesmu:
"Jozipovaaa dolinaaaa, majčice se zvalaaaa, tu je majko Hrvatska oružje predalaaa.
Tu je majkoo Hrvatskaaa oružjee predalaaa..."

E, to bi bio kraj očevih ratnih pohoda za tu večer. On nikada nije mogao svoju pjesmu otpjevati do kraja. Iza tih nekoliko stihova nastavio bi plakati k'o kišna godina, a mater se opet nakon toga mogla mirno vratiti u kuću. Mi smo odavno bili naviknuti na očeve ratne suze, nekad je oplakivao svoju braću, nekad suborce, a najčešće svoju Hrvatsku, koju je skrivao među nama. Svaki put bi mu bilo drago, kad bi se mi djeca, u vrijeme njegovih suza, počeli obješati njemu oko vrata i govoriti da smo mi njegova nova Hrvatska vojska i da više ne treba plakati. On bi nas, jedno po jedno grlio i nastavio opet puštati suze, ali tada samo one radosnice.
Moja je baka Mara imala običaj, često po danu sjediti na jednom tronošcu ispred kuće. Tu ispod hladovine, pored male rječice dočekivala bi prolaznike iz pravca Ljubuškog i malo koga bi ispratila, a da ga nešto ne upita. Za to je imala vremena jer bi mnogi prolaznici nakon sat vremena pješačenja iz Ljubuškog, tu malo u hladovini uz svježu pitku vodu, neko vrijeme odmarali. Ako bi baka iz daljine ugledala kako joj se približava neka mlađa, visoka muška osoba, počela bi se polako ustajati, a kad bi taj vidio da mu jedna starica pokušava s osmjehom na licu i širom otvorenih očiju krenuti u susret, već je znao da treba pored nje nakratko zastati. Kad bi taj samo progovorio i pozdravio baku, ona bi mu se odmah stala ispričavati, zato što je na tren pomislila da je on njezin sin Antan. Sličan prolaznik bi obično upitao gdje joj je otišao Antan, pa ga tako željno očekuje? Kad bi baka rekla da se još nije vratio iz rata i da samo Bog zna hoće li se ikada više vratiti, taj bi obično našao utješnu riječ za nju i dao joj nadu, jer su se navodno mnogi vratili pošto su neko vrijeme iza rata proveli u zatvoru. Baka bi mu kroz suze zahvalila na utješnim riječima i obvezno je govorila:
"Hvala ti sinko, dao Bog pa se ti svojoj materi svaki put vratija, di god otiša!"
Mojoj su baki Mari odgovarali i oni koju godinu stariji prolaznici nižeg rasta, u njima je iz daljine prepoznavala svog drugog, starijeg sina Matana.
Dugo mi je kroz život trebalo, da shvatim koliko je moja baka Mara bila hrabra žena, snagu je crpila iz molitve i krunice koju je vječito držala u ruci. Nikad nije prestala vjerovati da će joj se sinovi vratiti i da će ih baš ona prva ugledati i zagrliti! Baka Mara nikad nije vidno reagirala, kad bi iz daljine ugledala kako joj prilaze dvojica sličnih prolaznika skupa, jer je vjerovala da nema baš nikakvih izgleda da ih mogu iz zatvora pustiti obojicu u isto vrijeme, zato se ona prvo nadala jednom pa drugom.
Ne znam otkud je baka došla do saznanja, da su njezini nestali sinovi viđeni u jednoj skupini hrvata, nakon razoružavanja na Bleiburškim poljanama i ponovnog povratka prema logorima u Zagreb. Na tu su skupinu razoružanih ljudi, navodno, Partizani natjerali konje. One koji nisu uspjeli skočiti u mutnu nabujalu rijeku, su izgazili i izmasakrirali konji, a oni koji su znali plivati su uspjeli, ali su kasnije navodno završili u zatvorima. Baka je bila uvjerena da su njezini sinovi, Antan i Matan znali dobro plivati, zato je vjerovala da su dospjeli do zatvora i stalno se nadala njihovom pomilovanju.

Sve sam te uspomene iz djetinjstva, opet proživljavao u to snježno, rano jutro na povratku s ratišta. Na prilazu kući, prva me ugledala mater, koja je pošla s kantom u ruci na obližnju rijeku zahvatiti vode, jer je zbog obilnog snježnog nevremena došlo do prekida struje i vode. Ocu su prenijeli vijest o mom dolasku, pomogli mu da sjedne na krevet, želio me dočekati u istom položaju kao što me ispratio na odlasku, prije sedamnaest dana. Tada me na ispraćaju dugo šuteći promatrao, bilo mu je itekako važno da me na odlasku vidi čvrsta, odvažna i uredna, s mukom se nastojao nadviriti jesu li mi vojničke čizme uredne i dovoljno čiste.
Na odlasku me kao i obično otpustio s njegovim poznatim pozdravom:"Kreni Gardo!" Taj je pozdrav nastao, još u početku Domovinskog rata, onda kada smo saznali da mi se brat vratio iz Slovenije u Zagreb. Tamo je napustio posao i dragovoljno se priključio Hrvatskoj vojsci. Nakon izvjesnog vremena, brat se javio materi negdje iz okolice Osijeka i rekao joj da čekaju zapovijed kad će krenuti u proboj prema Vukovaru. Kad je mater spustila slušalicu, odmah je iza svega grla zakukala i oštrim riječima napala našeg oca. Rekla mu je, da joj je sve ovo od diteta napravio njegov ratni odgoj i "Jozipova dolina" te da samo Bog zna hoće li ga ikada više vidjeti.
Otac je sve šutke slušao i samo čekao da ona prestane govoriti jer očito i on ima nešto za reći. Kad je napokon i to dočekao, samo je skočio na noge te od silnog ponosa i radosti, s rukama u zraku uzviknuo: "Kreni Gardo!"
Od tada je, svakodnevno njegov pozdrav tako glasio i svi su njega pozdravljali isto.
Ni našim ostalim ljubušacima, nije nedostajalo sličnog domoljubnog odgoja u njihovim obiteljima. Odgajale su nas zabranjene ratne priče naših očeva i djedova. Ostalo je zapisano u povijesti, da su upravo ljubušaci masovno ubijani na Bleiburškim poljanama, bez suđenja, nakon predaje oružja i prijevare da će se svi mirno vratiti svojim kućama. Zato nije ni čudo, što su odvažni ljubuški domoljubi, odmah u početku prednjačili u formiranju naoružanih vodova po selima i to godinu dana prije nego je formiran HVO.

Samo nekoliko dana nakon povratka s ratišta, opet sam bio okružen svojim suborcima, došli su mi iskazati sućut
Zbog gubitka oca u meni je nastala neka neobična praznina, a u takvim trenucima dobro dođe češće boraviti među prijateljima. Od njih sam saznao za najnovije vijesti s ratišta koje su me ostavile u čuđenju. Rekoše:
"Jesi li čuo da naši s muslimanima na Andori igraju lopte?"
Nakon toga rekoše da oni kod naše vojske masovno dolaze na kavu, jer mnogi od njih ne znaju kad su je zadnji put pili. Dolaze i civili, naša im vojska dijeli one zalihe namirnica što su se dugo gomilale kod nas. Jedan reče da se i dalje dežura na položajima ali samo po danu i da vojska na položaje uopće ne nosi pušku. Jedan naš prijatelj koji je tek došao s ratišta, svjedoči da se naša i muslimanska vojska, iznenada počela čudno ponašati, kao da je neka nadnaravna sila iz njih naglo istrgnula sve ratne, prljave misli!
Moji bliski suborci se opet prisjetiše onog popodneva na ratištu, kad nam je stigla, tek objavljena Poruka iz Međugorja i nevjerovatan nagli preokret u primirje. Kroz godine rata već smo više puta iskusili, među zaraćenim stranama, potpisivanje primirja koje se nikad nije poštovalo. Ovo posljednje je potvrđeno iz Neba i zato će posebno ostati u sjećanju. Moji suborci htjedoše još čuti moj stav i mišljenje o nedavnoj Poruci, u kojoj se Nebeska Majka zahvaljuje na našim molitvama, koje su joj pomogle da se što prije okonča rat. Upitaše me, kakve to veze ima s muslimanskom stranom, jesu li i njihove molitve pomogle u okončanju rata? Rekoh im opet ono isto, što sam davno zaključio iz brojnih međugorskih poruka. Kroz godine se stalno ponavlja: "Ja sam Kraljica Mira, majka svih ljudi!" Prema tome, sve se isto odnosi i na muslimane, uostalom i njihova je vjera nastala na temeljima Biblije. To sam im namjerno rekao, jer dobro znam iz iskustva koje će od njih uslijediti pitanje. Između ostalog, bilo je pitanje i o tome kako oni ne jedu svinjsko meso a mi ga konzumiramo u velikim količinama. Svaki put svoje sugovornike ostavim zatečene, kad ih uputim na dio Biblije i na Mojsijeve Zakone* ( Biblija: Levitski Zakon 11, 7-8 ) u kojima stoji, da je strogo zabranjeno svinjsko meso. Tamo čak stoji, da se ni njezine strvine ne smijemo doticati. U tim se prilikama moji sugovornici često sjete da je to pisano u Bibliji, ali samo u Starom Zavjetu. Moj je odgovor svaki put slijedio, da je na tom istom mjestu Biblije i Deset Zapovjedi. Prema tome, nemamo pravo selektivno odabrati Zakone, ili ih se držimo ili ne držimo. Naravno da bi im rekao kako i ja konzumiran svinjsko meso, dobro znam da to nije po Božjoj volji i trebamo znati da kršimo taj Zakon, koji muslimani dosljedno poštuju.

Zvonko je s puno zgražanja započeo priču o nečasnom ponašanju pojedinih pripadnika HVO-a:
"Kad me Skender kasno u noći pozvao na motorolu, poziv me zatekao na vrhu Makljena. Njegov je glas zvučao čvrsto i vojnički odlučno, dao mi je jasnu zapovijed koja me na tren skamenila, a koja je glasila:
"Zvonko, ja ti zapovijedam! Okreni minobacače i topove, tuči zgradu zapovjedništva u Prozoru, ja sam u zapovjedništvu!!
Izvedi tenkove na Makljen, spusti cijevi i sve satari u zapovjedništvu, to izvrši bez odlaganja!"

13.-Okreni minobacače i topove!

Kraj rata s muslimanima nije riješio naše ratne brige, nemamo razloga za slavlje, opet nas čekaju stara ratišta prema srbima. Ali ipak, svima je dobro došao kraći predah od rata i opuštanje u obiteljskom okruženju, to nam je sjelo kao spasonosna terapija u pravo vrijeme. Ja sam tih dana, do kasno u noć, sjedio s bratom kod mene u kući uz kamin i slušao njegovu ratnu priču, koju je on proživljavao u Prozoru nakon našega odlaska s tog djela ratišta. Moj brat Zvonko i nekolicina časnika, početkom jeseni '93, godine, dolaze s legionarom pukovnikom Skenderom s mostarskog ratišta u Prozor, s ciljem sređivanja borbenih položaja i općeg stanja u HVO-u. Zvonko je bio časnik za SIS (Sigurnosno informativna služba) i moram priznati kako sam se zbog te njegove osjetljive funkcije dosta bojao za njega i njegovu sigurnost. Znao sam što njemu znači Domovinski rat i kakav stav ima prema dezerterima i ratnim profiterima.

U Prozoru je tih dana cvjetao kriminal, šverc, korupcija, a posebno zabrinjava što su u te prljave poslove uvučeni neki časnici i vojnici HVO-a. Dok smo boravili u Prozoru, mnogi moji suborci nisu znali da mi je Zvonko brat, a onima koji su to znali, izbjegavao sam pričati o njegovoj funkciji. Nakon našeg odlaska, Skender je u međuvremenu postao general, preuzeo je zapovjedništvo HVO-a u Prozoru i u kratkom je vremenu uveo red i disciplinu. Kad se već mislilo da će u HVO-u napokon zavladati red i vojnička disciplina, dogodio se incident za koji javnost nikada nije doznala. Ne bih ni ja za to saznao, da mi tu večer sve u detalje nije ispričao brat. Po njegovom svjedočenju, Skender je imao na stolu sve podatke, o svim prozorskim kriminalcima, švercerima, ratnim profiterima i dezerterima - bilo je samo pitanje trenutka kad će krenuti obračun s njima. Zvonko je s puno zgražanja započeo priču o nečasnom ponašanju pojedinih pripadnika HVO-a:
"Kad me Skender kasno u noći pozvao na motorolu, poziv me zatekao na vrhu Makljena. Njegov je glas zvučao čvrsto i vojnički odlučno, dao mi je jasnu zapovijed koja me na tren skamenila, a koja je glasila:
"Zvonko, ja ti zapovijedam! Okreni minobacače i topove, tuči zgradu zapovjedništva u Prozoru, ja sam u zapovjedništvu!!
Izvedi tenkove na Makljen, spusti cijevi i sve satari u zapovjedništvu, to izvrši bez odlaganja!"
Veza se ubrzo nakon toga prekinula.
Brat mi nastavlja dalje pričati, s velikim grčom na licu, znao je približno što se moglo dogoditi i zašto je general morao donijeti odluku očajnika. Znao je da je general Skender vojnički ozbiljan i odlučan u svakoj situaciji, kao pravi legionar.
Dobro ga je poznavao, skupa su dijelili spavaonicu i bio je često uz njega. Zvonko je isti tren okupio sve dragovoljce iz HV-a, koji su bili odani generalu Skenderu i zapovjedio im preuzmimanje kontrole nad topnicima i tenkistima te okretanje cijevi prema zgradi zapovjedništva, a on se s vozačem zaputio pravac u taj zapovjedni centar.

Sukob između pripadnika HV-a, koji su dragovoljno prešli u HVO, iz raznih hrvatskih postrojbi, odmah nakon oslobađanja dubrovačkog zaleđa, izbio je tih dana u Prozoru, budući da HVO do tada nije ništa poduzeo u sprečavanju raznih oblika kriminala u svojim redovima.
Tu večer, dok smo dugo sjedili uz kamin, Zvonko se zgraža i prisjeća, opet se vraća na te nedavne ružne događaje koji ga očevidno pogađaju, opet emotivno proživljava trenutke koji ne služe na čast Hrvatskom narodu. Očito je imao veliku želju sve te uspomene podijeliti sa mnom kao i mnoge do tada, zato nastavlja opisivati sve po redu, kao po nekom svom filmskom scenariju.

Zvonko: "Dok sam se spuštao niz Makljen i dok sam prilazio centru grada i zapovjedništvu, kroz glavu mi je strujala samo jedna misao:
"Moj je general u smrtnoj opasnosti, samovoljno sam odgodio njegovu zapovijed da ga ubijem te odlučih, ako je još živ, da ga idem pokušati zaštititi po cijenu vlastitog života!"
Ispred zapovjedništva se natiskala masa vojske, izgledali su k'o raspuštena rulja. Vozaču rekoh da ostane sjediti u džipu i čeka, a ja se zaputih čvrstim korakom prema ulaznim vratima. Vojska se ponašala kao da su netom zauzeli neprijateljski štab, rafalaju u zrak, urliču i kao da nešto slave.
Zvonko:
"Meni se oči napuniše vatrom, zube sam stiskao, lice zategao, žile mi na vratu skočile, svu sam tu vojsku promatrao kao obične sjenke i samo razmišljao, kako moram kroz te sjenke što brže proći da pronađem Generala. Svi su bili okrenuti prema meni, netko me iz mase prepoznao i glasno doviknu: "Zvonko, na čijoj si ti strani?"
Ja bez zaustavljanja još glasnije odgovorih:
"Ja sam na strani Hrvatskog naroda!"
Kako to rekoh, sve se naglo utišalo, neki počeše lagano pljeskati, pljesak se u masi proširi i masa se vojske razdvoji i ukaza mi se slobodan prolaz.
Vojska se natiskivala unutar zapovjedništva i tamo mi također oslobodiše prolaz. Između njih dalje žurim i uopće ne znam o čemu se radi, do kakvog je sukoba došlo i tko ga je započeo! Tek dole na kraju dvorane sve mi postade jasno, pripadnici bivšeg stožera HVO-a, mog su generala razoružali, stjerali ga u kut, strgali s njega jaknu, svuda uokolo isprevrtane stolce, pištolji u rukama, duge cijevi u pripravnosti!
Svi iznenađeni, zbunjeno pogledaše prema meni. Kad me general ugledao, naglo se trzne i povika: "Zvonko, zašto si došao, zašto nisi izvršio moju zapovijed, odavde nećeš ni ti izvući živu glavu!?"
Kako on to reče, mene obuze još veći gnjev, isprsim se prema svima, pokažem prstom na motorolu, koju sam držao na prsima i što sam mogao glasnije povičem:
"Neće nitko odavde izvući živu glavu!!
Motorola je stalno uključena, moji "Tigrovi" sve ovo slušaju i samo čekaju!! Ako generalu bude falila samo dlaka s glave te ako se veza prekine ili ja naredim, plotuni će isti tren poletjeti ovamo s Makljena i svi ćemo biti pretvoreni i prah i pepeo!" Nastade muk, priđem do generala, desnom ga rukom dotaknem, a lijevom pokažem put kroz koridor vojske koji je još stajao otvoren. Dok smo prolazili kroz hol, general ispred mene, glasno upozorim da svi, u što kraćem roku moraju napustiti zgradu i dvorište zapovjedništva.

S velikom je mukom i s knedlom u grlu Zvonko pričao o tim ne slavnim događajima, koji su se zbili samo mjesec dana prije primirja s muslimanima. U nastavku reče da je Skender tu istu večer uspio pozvati generala Šiljega, on je krenuo u pomoć s vojnom policijom, ali čim se general Šiljeg spustio helikopterom sa specijalcima, nasilnici su iz prozorskog HVO-a odmah razoružali i njega i specijalni vod vojne policije. Kad su Skenderu rekli da imaju kontrolu nad helikopterom i vojnom policijom i da mu nitko više ne može pomoći, on se tek tada odlučio izdati očajničku zapovijed Zvonki, preko koje je odlučio žrtvovati i sebe.

Ja nisam okom trepnuo dok sam slušao bratovu priču! On se na trenutak trudio pripaliti cigaretu od jedan drveni ugorak, koji bi pažljivo dohvatio rukom iz kamina, koji je cijelo vrijeme isijavao toplinom ispred nas. Pustim ga neka malo gušta, duboko je povlačio dimove cigarete i dok je malo popravljao vatru i stavljao još drva da bolje gori, ja mu opet pripremim pitanje i upitam ga: "Kako je Skender reagirao kasnije na tu tvoju odluku, što si se odvažio dovesti vlastiti život u pitanje s ciljem da ga zaštitiš?"

Zvonko se prvi put tu večer malo nasmija i reče:
"Skender je kasnije govorio da nije mogao ni zamisliti, kako ću ja u tako kratkom vremenu donijeti luđu odluku od njegove!"

Skender je Ljubušacima ostao u lijepom sjećanju, dok smo gore ratovali, u više navrata zauzeo se pomoći našim bojovnicima na prvoj crti obrane. Jedne je noći pred sam Božić, zapovjednik ljubušaka Drago, na Crnim vrhovima, upao u probleme na prvoj crti obrane. Neprijatelji su tu noć pokazivali velike aktivnosti, Drago je iz svog ratnog iskustva shvatio kako se sprema pješački napad, ništa mu drugo nije preostalo već se izravno obratiti generalu Skenderu. Njemu je podnio izvješće o stvarnom stanju na prvoj borbenoj crti i malom broju bojovnika s kojima drži položaje i onako mu ljudski otvorio srce, te od generala zavapio savjet i bilo kakvu pomoć. Nije dugo trebalo čekati, kasno u noći na Crne Vrhove pristiže general Skender u punoj ratnoj opremi s još jednim časnikom i traži od Drage da ih rasporedi tamo gdje misli da mu je najpotrebnije. Koliko je legionar Skender poštivao one bojovnike, koji su pošteno ratovali na prvoj crti obrane, svjedoči i ovaj primjer kojim pokazuje da je znao u teškim trenucima postati običan bunkeraš.

Upitam brata: "Kako je moguće da ti događaji, o sukobu unutar naše vojske, nisu još poznati javnosti, iako se javnost često "bombardira" i manje zanimljivim ratnim temama, u kojima nema puno istine?"

Zvonko: "Šta ti pada na pamet, kad bi u javnost procurile mnoge istine o ljudima za koje mislimo da nose uniformu i pušku iz domoljublja, a tako u stvarnosti nije, tek bi tada nastao rat među nama. Ne biste vi morali ratovati po Bosni, svatko bi od vas imao što ubijati u svom mjestu! Uostalom, tko bi vas mogao skupiti da idete na mostarsko ratište, da ste znali kako mostarci švercaju s muslimanima i to preko prve borbene crte, a ostavljaju o sebi dojam da su tobože veliki Hrvati?"

Ja: "Nemoj mi samo reći da ste znali za takve stvari i da ste ih prešućivali?"
Zvonko: "Meni je žao što smo za neke stvari saznali tek kad se dogodilo zlo, iako nam je to opet pomoglo slijediti druge tragove kriminala. Krajem ljeta '93. kad je palo brdo Hum iznad Mostara, mi smo vjerovali da ga je nemoguće osvojiti.
Ipak je palo u ruke muslimanima! Gore smo imali gusto raspoređene bunkere, utvrđene grudobrane s mitraljeskim gnijezdima, a ispred je bio brisani prostor i velika strmina. Nije mogao neprimijećen proletjeti niti vrabac! Tada smo bili smješteni na Heliodromu, odmah ispod tog brda s južne strane. Pred zoru je započela pucnjava, dežurni su nas probudili jer se čula pucnjava dolje do nas, nismo uopće čekali poziv u pomoć, odmah smo uskočili u kampanjole i zaputili se na Hum. Nije nam trebalo puno vremena, gore smo bili za desetak minuta, taj nam je položaj bio dobro poznat, često smo ga kontrolirali, već je počelo i svitanje. Ostavili smo kampanjole pri samom vrhu sa zapadne strane, rasporedili se u streljačku formaciju i požurili prema prvim bunkerima. Vidjeli smo još iz daljine kako nam s bunkera mašu da požurimo, mislili smo da su im neprijatelji skroz blizu pa nas hitno trebaju. Ali ne, to je bila zamka, kad smo im prišli dovoljno blizu zapucali su na nas, tek nam je tad postalo jasno da su bunkeri već pali. Našeg časnika Peru su odmah pokosili rafalom i teško ranili. Mi smo na trenutak polegli i zapucali, bacali smo naizmjenično bombe, jedan drugog smo štitili i brzo se prebacivali iz zaklona u zaklon prema njima.

Muslimane je uhvatila panika, nisu se dugo branili, dali su se u bijeg niz brdo i to ih je skupo koštalo. Neke smo uspjeli pobiti još dok su bili na bunkeru, ostali su stradali kad su naši dečki zgrabili mitraljeze koji su već bili okrenuti prema dolje, mislim da ih se malo izvuklo.

Sva je sreća u tome što smo brzo reagirali, brdo Hum je bilo u njihovim rukama nepuni sat vremena, nisu se uspjeli ukopati. Da su se slučajno uspjeli gore ukopati i da im je stiglo pojačanje, tek bi tada nastupili problemi.
S Huma je cijeli Mostar bio "na dlanu", vidjelo se cijelo područje do Čitluka i Međugorja. Naših je momaka iz HVO-a dosta stradalo u prvim minutama same neprijateljske akcije, jer su im prišli s leđa, bilo je i ranjenih, pa su se nekako povukli na sami rub brda. Da im nismo tako brzo priskočili u pomoć, svi bi stradali, nisu imali izgleda za dužu borbu.

E sad, zanimljivo je ono što smo pronašli kod njihovog mrtvog zapovjednika, te cijele pažljivo isplanirane operacije. U džepu je imao rukom pisanu zapovijed, na kojoj je između ostalog glasilo da u ranim jutarnjim satima krenu u brzu akciju osvajanja brda Hum i to sa zapadne strane. Dok sam nekoliko puta čitao onaj dio gdje piše "sa zapadne strane", nisam mogao vjerovati svojim očima. Pokušaj zauzimanja brda Hum sa zapadne strane, značilo je da su negdje uspjeli nesmetano proći kroz našu prvu crtu obrane, kako bi našima prišli iza leđa, to je sve moralo biti unaprijed detaljno isplanirano. Taj smo dan u našem zapovjedništvu analizirali cijelu njihovu akciju, bilo je dosta spornih detalja. U ono vrijeme, gore pri vrhu brda, dok smo se privlačili našim bunkerima, u tome je trenutku naš centar veze, presreo poruku iz njihove baze koja je glasila: "Pazite!"
"Na vas ide hrvatska vojska, eto ih blizu vas,već ih možete vidjeti!"

Dakle, oni su uspjeli postaviti izviđača na našu stranu ili nekog od naših, dobro plaćenih izdajnika. Taj nas je mogao vidjeti samo s naše zapadne strane i tu je informaciju dojavio njihovoj zapovjednoj bazi, a oni su potom upozorili one gore. Kasnije je kružila priča, da su dečki iz Rodoča spavali na bunkeru i da su diverzanti slučajno prošli pored njih, neopaženo, što nije točno! Muslimanska je akcija bila unaprijed isplanirana, nekome su dobro platili da im osigura slobodan prolaz! Ništa nisu prepustili slučaju, imali su siguran i dogovoren prolaz kroz našu prvu crtu obrane, zato je u pisanu zapovijed uvrštena napomena, "sa zapadne strane."

Ja cijelo vrijeme slušam bratovu priču i ne mogu vjerovati da su naši ratni profiteri otišli tako daleko i da su bili spremni, za šaku novaca prodati ljudske živote svog naroda i dovesti u pitanje šire, čiste hrvatske prostore?!
Upitam brata, kako je moguće stvoriti koridor za nesmetan prolaz preko prve crte obrane, a da to ne skuži ostala vojska?
Zvonko: "Bilo je raznih načina, sve je išlo preko nižih zapovjednika na prvoj crti. Njima bi iznenada javili da u određenom pravcu ne pucaju, jer se navodno, upravo na tom dijelu ratišta vrši razmjena zarobljenika.
To im je bila česta fora, koja je stalno prolazila. Često su zapovjednici znali u određeno vrijeme povući ljude s položaja i uputiti ih na drugo mjesto, dok se izvrši razmjena robe ili ljudi, a sve je to išlo koridorom koji je vodio preko Starog mosta."

Ja: "Evo, mogu zamisliti da ratni profiteri uživaju u tome, što su pronašli lagan način kako se obogatiti na trgovini preko vatrene crte, ali ne mogu shvatiti da su bili spremni propustiti cijelu naoružanu neprijateljsku vojsku, koja je pobila naše momke i osvojila ključne položaje."!

Zvonko: "Ne mora značiti da su ti prljavi poslovi tako planirani, došli smo do mogućih zaključaka, da su te razne transakcije mogle naglo krenuti u drugom pravcu. Mi smo kod mrtvog zapovjednika akcije, pronašli pismo od njegovog ženskog člana obitelji, ta je žena boravila u Makarskoj kao izbjeglica. Iz pisma je vidljivo, da su nedavno imali kontakt i da se ta ženska osoba opet nadala skorom susretu. Taj je zapovjednik još uz sebe imao ključeve od golfa, urednih papira od jednog Hrvata i dvjesto maraka. Naš je zaključak bio, da je izdajnik s naše strane došao na redovnu točku razmjene švercane robe ili nečega drugog s čime su međusobno poslovali. Pretpostavljam da nije znao kako će ovaj, sa sobom povesti i cijelu vojsku, koja mu je sigurno, dalje uz prijetnje postavljala svoje uvjete."

Ja: Otkuda ti sad ta priča, ispada da stojiš na strani ratnih profitera i da im želiš ublažiti svaku osudu ili možda imaš još nekih tragova koje mi nisi spomenuo?"
Zvonko: "Postoji jedna mala banalna sitnica, iz koje sam izvukao čvrst zaključak da je profiter s naše strane, baš tu istu noć, donio na mjesto sastanka pismo od spomenute ženske osobe! Pismo je bilo u originalnoj koverti i to zatvoreno, muslimanski zapovjednik je samo presavio kovertu i pismo stavio u džep. Ono mu je moralo bit uručeno u tijeku same akcije, tako da ga nije imao vremena ni otvorit, a da ga je dobio prije odlaska u akciju ne bi ga uopće nosio sa sobom. Ključevi od golfa upućuju na mogućnost, da su povremeno koristili isto auto koje je na našoj strani, a onih 200 maraka mogu svjedočiti o ostatku novca iz plaćanja nekakvih međusobnih prijašnjih računa. Iz osobnog iskustva znam da zapovjednik jedne akcije sa sobom u džepu nosi pisanu originalnu zapovijed i dokument sa svojim ratnim imenom i ništa više. Uostalom, sjećaš li se kad sam ti davno pokazivao jednu takvu pisanu zapovijed, koju sam i sam nosio u džepu za vrijeme jedne akcije na dubrovačkom ratištu?"

Kad me upitah sjećam li se toga, sav protrnem i zašutim, a on se opet zabavi oko vatre i nove cigare. Kako se neću sjećati, to nikad nisam niti zaboravio!
Došao je kući s dubrovačkog ratišta skroz rastrojen i psihički nestabilan. Samo nekoliko tjedana prije, Zvonko je kao dozapovjednik 1. bojne brigade Tigrova, vodio akciju s ciljem oslobađanja nekoliko hrvatskih brdskih prijevoja od srpskog neprijatelja. Akcija nije u cijelosti uspjela, na jednom su prijevoju brda Tigrovi zaustavljeni, dosta ih je ranjeno, a skroz gore na stijeni danima su dvogledom promatrali tijelo poginulog suborca. U međuvremenu je zapovjedništvo Tigrova procijenilo, kako trenutno ne postoji nikakva sigurna prilika, u cilju zbrinjavanja tijela poginulog vojnika i zabranjuju Zvonki svaku aktivnost oko toga. Zvonko tajno, na svoju ruku, odobrava bliskom prijatelju poginulog Tigra, da sam pažljivo ode u izviđanje i sačeka povoljan trenutak da priđe njegovom tijelu i da ga samo obloži kamenjem, a sve to kako bi ga zaštitio od grabežljivih ptica i divljih zvijeri. Po Zvonkinom svjedočenju, putem dvogleda su vidjeli da je već drugo jutro tijelo njihovog poginulog bojovnika bilo obloženo kamenom, ali se ni taj drugi Tigar što je oko njega naslagao kamen više nikada nije vratio u bazu.
Sve mi je to brata slomilo, danima se kod kuće od svega oporavljao. Ja sam tih dana došao do zaključka, da je Zvonki najbolja terapija kad se dobro isplače, zato sam ga navodio da mi često priča o svim tim šokantnim doživljajima.
Znao je dugo plakati, poput malog djeteta, ali samo onda kad smo nas dvojica bili sami.
Tih mi je dana, pokazivao tu, rukom pisanu zapovijed u kojoj je on imao ratno ime "Ćuk 100". Cijelo mi je vrijeme objašnjavao, na karti planirani tijek vojne operacije.
Sve je to opet nekako dosta emotivno proživljavao i polako se od svega oporavljao.

Nego, kad je Zvonko malo otpušio od tek pripaljene cigare, opet mu postavim pitanje i vratim ga na događanja nakon oslobađanja brda Hum od muslimanske vojske.

Ja: "Što je bilo dalje s tim stvarima, što ste ih pronašli kod muslimanskog zapovjednika i u kojem je pravcu krenula daljna istraga?"
Zvonko: "Ja sam već sljedeći dan sa svim tim stvarima bio u zapovjedništvu u Čitluku, osobno sam sve predao generalu Praljku i kod njega smo napravili zapisnik. Kad je general između tih stvari vidio i onih 200 maraka sklonio ih u stranu i rekao neka se za te novce moji dečki počaste. Ja sam ih drsko opet vratio na isto mjesto i izričito tražio da u zapisnik uđe i tih 200 maraka.
Rekoh mu, da moji suborci i ja ne ratujemo za ratni plijen, već za Hrvatski narod. General se malo začudio, još mu rekoh da su moji dečki, s mrtvih neprijatelja uzeli samo njihovo osobno naoružanje, to je njima značilo kao ratni trofej i ništa više.

Mene je još zanimalo u kojem je pravcu krenula daljnja istraga, kako bi se stalo na put mostarskim kriminalcima, izdajnicima i ratnim profiterima. Zvonko se dugo bavio oko vatre ispred nas i onako, kao uz put nastavi priču.
Zvonko: "Nikad se nije stalo na put ratnim profiterima, koji su nastavili svoj šverc s muslimanima preko Starog mosta, samo im se iz dana u dan broj povećavao. Postojalo je nekoliko dobro organiziranih skupina, na kraju je i među njima izbio sukob, zbog nekih novčanih računa, pa su ovi profiteri s naše strane poduzimali sve da se što prije sruši Stari most. Zapovjedništvo HVO-a nije imalo ništa s rušenjem Starog mosta, to treba svakome biti jasno tko je imalo upućen u ratne poslove. Da je nakon rušenja mosta, krenula vojna operacija oslobađanja desne obale Neretve kroz cijeli Mostar, e tada bi se to djelo moglo pripisati HVO-u.
Jedino što se iz svega može zaključiti je to, da HVO nije imao kontrolu nad svojom vojskom! "

14.-Nevoljnik

Noć je na izmaku, žerava iz kamina još grije tijelo, crno vino otvara dušu, a pred našim očima se stalno lista, neraskidiva knjiga ratnih uspomena!

Odlučili smo u takvom stanju, uz kamin i vino dočekati zoru. Po brata rano dolaze njegovi Tigrovi, odlaze negdje na hrvatska ratišta prema Kninu ili Vukovaru, pa se nećemo zadugo vidjeti. Ta nam je noć posebna prilika da se ispričamo, razmijenimo mišljenja i podijelimo uspomene iz ratnih dana. Tijekom noći, otvorili smo temu o razlogu rata s muslimanima, nije nam dugo trebalo da zaključimo, kako obična tupa olovka, u rukama nesavjesnih intelektualaca, može proliti nevinu krv, a da toga mnogi još nisu ni svjesni. Mnogi teško pronalaze odgovor, za pravi razlog nastanka krize između Hrvata i Muslimana u Ljubuškom. Često poistovjećuju početak krize s dolaskom prvih skupina hrvatskih izbjeglica, iz dijelova Bosne s muslimanskom većinom. Kao da nitko ne želi pogledati istini u lice, vratiti se u malo prošlost i pokušati pronaći svoj osobni dio krivnje, za sva ta razaranja i stradanja nedužnih ljudi na sve tri zaraćene strane.
Nisu Srbi najveći krivci za stradanja i razaranja u Bosni i Hercegovini, oni su u samom početku pošteno dali na znanje da ne žele BiH kao suverenu državu triju naroda, zato nisu uopće ni pokušali razmišljati o ponuđenom referendumskom pitanju!

Znalo se unaprijed da će muslimani biti složni u prihvaćanju mogućnosti, da nakon raspada Jugoslavije dobiju državu u kojoj će živjeti i odlučivati kao većinski narod. Zato nije bilo sumnje, da će 29.2.1992. godine, na ponuđeno referendumsko pitanje:
"Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?" - dgovoriti pozitivno.

Bilo je ključno pitanje, kakva će biti odluka hrvatskog, trećeg i odlučujućeg naroda. Hrvati su dobili posebnu odgovornost i priliku, odlučiti hoće li svijet uopće priznati BiH kao novonastalu suverenu državu, jer muslimanima nisu bili dovoljni samo njihovi glasovi za uspjeh referenduma. Hrvati Zapadne Hercegovine, nisu željeli razmišljati o mogućnosti stvaranja nove države u kojoj će oni opet biti manjinski narod, niti su željeli bilo kakvu zajednicu sa srbima. Hrvatima nije odgovarala niti zajednica s muslimanima, koju je, nakon što je Fikret Avdić osvojio većinu glasova, kao spasonosni lider, preuzeo Alija Izetbegović, koji će im na prostorima urušene Jugoslavije, pokušati stvoriti novu, većinsku islamsku državu, čime bi Izetbegović ostvario svoje nekadašnje snove.

Hrvatima je poznata prošlost Alije Izetbegovića i na istu nisu gledali pozitivno, jer je on s 12 muslimana intelektualaca, 80-ih godina, osuđen za pokušaj stvaranja islamske države. Osuđen je na 14 godina robije, pušten je 5 godina poslije. Nije pomilovan, već je došlo do početka urušavanja Jugoslavije. Skupa s Jugoslavijom, raspadao se i zatvorski sustav, pa su slobodu jednako ugledali najokrutniji kriminalci, politički osuđenici i oni manji sitni džeparoši.

Nama, hrvatima Zapadne Hercegovine, nije padalo ni na kraj pameti, stvarati novu državu s muslimanima, koji slijede velikog ideologa islamskog ujedinjavanja niti nas je zanimala bilo kakva zajednica, a da to nije Hrvatska. Što se tiče našeg odnosa prema muslimanima iz cijele BiH, u našim su očima djelovali povučeno, miroljubivo i zabrinuto. U početku krize s Jugoslavijom, muslimani nisu ispoljavali posebne želje, njih je više mučio mogući sukob između Hrvata i Srba. Razlog je što bi se oni našli između dvije vatre, pa su tu dvojili, ne znajući na čiju je stranu pametno stati. Mi smo jedan dio muslimana, vidjeli kako žive kao miroljubivi građani u novoj Hrvatskoj državi. Jedan dio njih, vidjeli smo u zajednici sa srbima, tako da se samo od sebe nametalo pitanje kako bi ta granica izgledala, koja bi razdijelila Bosnu i Hercegovinu, naravno između Srba i Hrvata? Hrvati u BiH, koji su živjeli u djelu Posavine i rubnim dijelovima Bosne, koji graniče s Hrvatskom, sebe su također zamišljali u sklopu Hrvatske i nije im padalo na pamet razmišljati o životu unutar bilo kakve "Male Jugoslavije".

E sad, moguće je da je jedan dio hrvata, koji su živjeli u središnjoj Bosni, svoju sudbinu vidjeli u cjelovitoj Bosni i Hercegovini, ali njihovi glasovi nisu mogli sami presuditi o stvaranju BiH, bez ostalog dijela hrvata, koji je otvoreno nisu željeli.

Nakon ovoga postavlja se samo jedno pitanje! Kako je moguće, da je referendum za BiH uspio, ako su hrvati masovno bili protiv samostalnosti Bosne i Hercegovine? Ne, nisu hrvati masovno glasovali protiv, već hrvati masovno nisu uopće izlazili na referendum! Referendum među hrvatima je "uspio", zahvaljujući Tuđmanovoj direktivi iz Zagreba. Politički povjerenici za referendumsko pitanje, među većinskim hrvatskim pučanstvom, dobili su usmeni naputak, da sami zaokružuju glasačke listiće kako bi referendum uspio. Glasačka mjesta s hrvatskom većinom, uglavnom su zjapila prazna, povjerenici su sami zaokruživali listiće i ubacivali ih u glasačke kutije.
Veliko je pitanje, jesu li tada bili svjesni, da svakim potezom olovke odsijecaju jednu glavu, spaljuju jednu kuću, raseljavali jednu obitelj!?

Tu istu noć, brat mi je priznao, kako mi isprva nije povjerovao kad sam mu javio, da je referendum za BiH lažiran, od strane naših referendumskih povjerenika.
Kasnije, kad se u to sam uvjerio, ovako je komentirao:
"Svijet je trebao sam shvatiti, da nešto nije bilo u redu oko hrvatskih glasova, jer nije moguće shvatiti da je referendum među Muslimanima i Hrvatima uspio 97% i da su nakon referenduma, odmah krenuli naoružavati dvije odvojene vojske po nacionalnoj osnovi. Niti u jednoj vojsci nije bila poželjna ona druga nacionalnost, samo su naivni mislili kako će te vojske skupa ratovati protiv srba, kao zajedničkog neprijatelja."

Brat i ja smo ostatak jutra posvetili sami sebi, njemu nije bilo drago što sam prihvatio funkciju časnika u svojoj satniji, postao sam pomoćnik zapovjednika za PD (psihološka djelatnost). Nakon dužeg vremena ponovno se u postrojbi posložila zapovjedna linija suboraca, koji su mi bili po volji. Skupa smo prošli mnoga ratišta, imali smo zajednički cilj, da čvrsto vodimo satniju i da jednako brinemo o sigurnosti bojovnika i prve ratne crte. Zadatak PD-ovca nije bio lak, on je trebao svakog vojnika i zapovjednika procjenjivati u svim ratnim prilikama i stalno imati u vidu procjenu, njihove trenutne
psihofizičke sposobnosti. PD-ovac je prijateljski naklonjen svakom svom vojniku, u slučaju problema na prvoj crti obrane, on je taj koji prvi okuplja i potiče druge da daju sve od sebe. Uostalom, nije lako podizati ratni moral vojsci, kad je vojska okružena nepravdom, dezerterima koji slobodno šetaju po gradu i ratnim profiterima koji su nedodirljivi. Brat je zabrinuto gledao na moju funkciju u satniji, strahovao je za mene, jer sam za njega uvijek bio 7 godina mlađi brat. Znao je da mi više nije smio dijeliti savjete kao nekada prije, kad sam bio mali, već bi strpljivo čekao, da savjet od njega zatražim sam.
Ostavio mi je svoju laku, kratku strojnicu, izraelskog Uzija, i rekao:
"Na toj ćeš funkciji biti stalno u pokretu, ova će ti strojnica u svakoj prilici dobro služiti, meni neće trebati, mene tamo već čeka drugo oružje!"
Još mi brat usput reče, da je njegov suborac Pero, koji je ranjen na Humu, ono jutro kad su ga muslimani osvojili, bio časnik za PD i da je gore na Hum, Pero izašao prvi.

Ja sam na toj novoj odgovornosti PD-ovca, vidio sebe kao osobu koja će biti iscrpno informirana o svim ratnim planovima unutar Pukovnije, i neću nikome dopustiti manipulaciju s mojim suborcima i da ih se na slijepo šalje u borbene okršaje, kao što su do tada slali nas. Moj je zadatak, biti desna ruka zapovjedniku, stalno održavati dobar odnos i povjerenje sa zapovjednicima vodova i desetina te posebno njegovati odnose među vojnicima i voditi računa, da ostala vojska vjeruje i meni i svojim zapovjednicima.

S velikim pouzdanjem u svoja stečena ratna iskustva, opet smo spremni, odlazimo na Drenovac, stolačko ratište prema srbima, tamo gdje sam prvi put, prije dvije godine, upoznao prvu borbenu crtu. Samo jednu stvar nisam nikako mogao previdjeti.
Nisam znao da će se u meni, pri polasku na to staro ratište, opet probuditi one uspomene i da će me obuzimati isti onaj nemir, kao u trenutku prvog odlaska u rat. Kad smo u autobusu krenuli na Drenovac, mislio sam da je taj nemir u meni prolazan i da neće dugo trajati, ali nisam bio u pravu. Dok sam mirno sjedio na prvom sjedalu, naglo su navirala sjećanja iz tog davnog vremena, pustio sam da me opet preplave šokantne uspomene, jedino ih se tako mogu osloboditi. Iskusio sam da se ratne traume najlakše pobjeđuju ako se ponovno suočim s njima i ako ih pokušam prihvatiti onakve kakve jesu. Dok je autobus jurio prema Čapljini, misli me odnesoše u proljeće '92., kad je raketiran Ljubuški. Onda kad su stradali civili i mala djeca, i prije toga, kad su počela stradanja ljubuških bojovnika na Krivodolu i kad smo čekali one nesretne puške, koje će nas masovno odvesti na Drenovac. U to se isto vrijeme moja obitelj, ubrzano spremala za odlazak u izbjeglištvo u Njemačku. Nestalo je struje i nemamo normalne uvjete, žena mi treba uskoro roditi četvrto dijete i moraju otići što prije. Ja sam odlučio ostati i čekati puške, nisam mogao sebe zamisliti kako bježim i ostavljam svoj rodni kraj, u tim teškim trenucima. Nisam niti pokušao za sebe sređivati putovnicu, tako sam bio sigurniji kako neću pobjeći za njima. To me jedino spriječilo da ne dezertiram i ne pobjegnem za ženom i našom djecom, onaj dan kad sam ih u Vrgorcu ispraćao za Njemačku. Da mi je u tom trenutku netko ponudio bilo kakvu krivotvorenu putovnicu, ja bi se nekako zadužio i za nju bi dao cijelo bogatstvo! Sve je bilo donekle podnošljivo, dok se nisam počeo opraštati sa svojom mlađom kćerkicom, koja je imala tek dvije godine. Ona je vidjela da svi plačemo, ulazi se u autobus i negdje se odlazi bez mene, naglo me stisnula oko vrata i nije htjela pustiti, samo je vrištala i ponavljala:
"Tatice moj, tatice moj!" Rasplakala je i druge putnike, vozač je pokazivao strpljenje, rekao je da će sačekati dok mi se kćerkica malo umiri. Meni je predložio da uđem s njom u autobus, da sjednem i da ju neko vrijeme držim na sebi. Tako je manje plakala, ali ruke nije dala osloboditi s mog vrata.

Postoji li veći šok, od trenutka kad se otac mora na silu osloboditi zagrljaja dječjih rukica, postoji li nešto slično što bi se moglo s tim usporediti i da je tako bolno?! Mislim da bi sam sebi lakše izvadio zdrav kutnjak bez anestezije, opet bi manje boljelo od tog trenutka i opraštanja od obitelji koja odlazi u izbjeglištvo, a ja ostajem čekati pušku kako bi otišao u neizvjesne ratne strahote.

Na povratku kući iz Vrgorca, dugo sam bolno uzdisao, zbog tog svog teškog iskustva. Zato nakon toga, nikada nisam previše zamjerio dezerterima koji su pobjegli od rata. Nikada sebe nisam zamišljao većim domoljubom od njih, jedina je razlika među nama što su oni, u tom datom trenutku imali pri ruci putovnicu, a ja ne!

Naglo se trgnem iz dubokog razmišljanja, u trenutku kada je autobus počeo poskakivati po drvenoj podlozi, dok smo prelazili preko starog mosta u Čapljini. Skrenuli smo desno prema Višićima, prolazimo pored srušenog betonskog mosta na Neretvi, koji je vodio u centar grada. Jedna se ploha srušenog mosta visoko izdizala i stršila prema nebu, a u pozadini svuda uokolo, su bile spaljene, minirane kuće. U nekom dvorištu, odmah tu u blizini Neretve, stoji samo odrina vinove loze, a kuće uopće nema. Sve još tako stoji spaljeno i porušeno kao i prije dvije godine, samo što iz preostalih zidina kuća već odavno rastu bršljan i drača. Iz poneke ruševine vire visoke mladice, platani i topole i više se ne osjeća onaj miris paljevine od prije. Dole u Dračevu, prije skretanja prema Svitavi, s desne strane još stoji, svima dobro upamćena, na stranu, u komadu prevrnuta velika obiteljska kuća.

Ne znam zašto, ali mene, cijelim tim putem, osvaja onaj isti nemir, kao onda kad sam tek prvi put odlazio u rat i kad su mi kroz oči prolazili svi ovi, isti ratni prizori. Ponovno naslonim glavu i pravim se da gledam naprijed u cestu, misli me opet odnesu u ono vrijeme, proljeće '92.,kad smo svaki dan iščekivali puške.

Tih sam dana u večernjim satima sam sjedio u kući na kauču, odakle sam obično gledao televiziju, dok je bilo struje. Promatrao sam dječje igračke, kako u polumraku sobe bez glasa miruju. Neke nisu bile na svom mjestu, ipak ih nisam micao, želio sam da budu tamo gdje su ih ostavila moja djeca, neka ih tu opet čekaju.

Dakako, da su mi u to vrijeme bili česti trenuci za molitvu, tiho sam izgovarao dijelove molitve, zahvaljivao Bogu za obitelj koja je sretno stigla u Njemačku. Zrnca krunice su redom prolazila kroz moje prste, kad bi između njih osjetio veći razmak, to je znak da upravo tu završava jedan desetak, slijedio bi sljedeći i tako dugo u noć. Jedino me molitva opuštala, nestale bi ružne misli i strahovi, osjećao sam Božji mir u sebi i tom sam se miru prepuštao, da me vodi kroz svaki novi dan. Zahvaljivao sam Bogu, što mi pažljivo bira težinu križa, koji ipak mogu nositi i dovoljno veliku bol koja me neće ubiti. U tom položaju sam često znao zaspati, tek bi se probudio negdje kasno u noći.

Jedne me noći probudilo tiho kucanje na prozor, javim se i začujem tihi očev glas. Naglo se skočim, primaknem se prozoru da ga bolje čujem, a on nastavi govoriti:
"Neki muškarac leži ispred ulaznih vrata i zapomaže, zove upomoć, kaže da je ranjen, jauče i traži pomoć, govori da je Srbin!"

Pažljivo se izvučem kroz prozor, otac iza mene svijetli slabašnom baterijom, žurim prema ulaznim vratima, kad tamo uz vrata, prislonjen leži, visoki muškarac u crnoj jakni. Bolno i tiho zapomaže: "Ljudi, pomozite mi, ranjen sam!"
Naglo se sagnem, razmaknem mu ruke dalje od tijela, opipam ga i upitan je li naoružan, a on reče da nije. Sam se uvjerih da nema oružja, mokra mu jakna i sav je mokar. Zatim ga odmah upitam je li on pilot?
Naime, tih su dana obarani avioni JNA nad Hercegovinom, ali on reče da nije pilot. Kroz kratku crnu kosu, vidim da je ranjen u glavu, ima veliku posjekotinu ali nema puno krvi. Bos je, na desnoj mu nozi navučena najlonska bijela vrećica, podvezana špagom iznad stopala, puna je krvi i vode.

Prvo što mi je palo na pamet, je bilo da tog nevoljnika, moram što prije odvesti na hitnu medicinsku pomoć. Dok sam obarao prvo sjedalo u autu gdje ću ga poleći, čujem da govori ocu da su ga neki ljudi zarobili u Mostaru. Oteli su mu auto i vozali ga dugo u prtljažniku te da su ga tu u blizini bacili s mosta, misleći kako su ga ubili. Otac se nad njim sažalio, pripalio mu cigaretu i savjetovao mu, da nikome odmah ne govori da je Srbin, već da prvo kaže da je kršćanin, pravoslavne vjere. Meni je putem rekao da se zove Milovan Zubac, 52. godište, sin Jovin iz Nevesinja. Stalno me pitao gdje se nalazi, nisam mu smio ni spomenuti da je u Ljubuškom, nisam bio siguran kako će reagirati, pa mu rekoh da je blizu Mostara i da će mu se ubrzo pružiti prva pomoć. Ljubuški se nalazio u mrklom mraku, bez struje, skrenem prema Domu zdravlja i kad taj nevoljnik ugleda, farovima obasjanu zgradu Doma zdravlja, odmah još teže zajauka i u svojoj agoniji uplašeno izusti: "Ovo je Ljubuški!"

Osoblje je Doma zdravlja izletilo, čim začuše škripu kočnica, povikah da vozim ranjenika, svi u jedan glas zavikaše da produžim u zgradu gimnazije, tamo je ratna bolnica i kirurgija. Za nepuni minut bit ćemo u ratnoj bolnici, nevoljnik ne prestaje jaukati jer je napokon saznao gdje se nalazi i zna da mu se ne piše dobro. Upitam ga kako zna da je ovo Ljubuški, reče da je radio u tvornici Soko Mostar, pa je često dolazio u Soko Ljubuški. Kad ga nešto zapitkujem, manje jauče, tako ga upitah je li oženjen i ima li djece? Kad mu to spomenuh, on još jače briznu u plač i reče da ima dvije male kćerkice. Mene u tom trenutku podsjeti na moje kćerkice, pa ga počnem tješiti i govorit da se ništa ne treba bojati, jer da je on ranjenik i da ga preko mene živog niko ne smije taknuti. Ne mislim da me uopće slušao, kad je spomenuo kćerkice, nakon toga misli i jecaji ga negdje daleko odnesoše, u svojoj boli je bio skroz odsutan. Valjda se sjetio svoje obitelji, možda njegove kćerkice nisu imale dovoljno snage da ga čvrsto zagrle na zadnjem rastanku, da ga zadrže i otmu nesretnoj sudbini koja potajno prati i jednako u ratu vreba sve smrtne ljude.

Zanimljivo. Nisam razmislao o ovome, ali ima smisla.

15.-Kamionom do "Petice"

Povratak na stara ratišta nevoljko budi davna sjećanja, poput prisilnog bijega u prošlost! Bijeg završava susretom s traumama, koje se ne mogu izbrisati. Ne može ih izbrisati ni stečeno ratno iskustvo niti se mogu na bilo koji način zaobići, a da se opet ne proživljava onaj isti osjećaj blizine smrti.

Ovaj povratak, nakon dvije godine na stolačko ratište, u meni stvara dodatni nemir, koji pokušavam cijelim putem, još od Ljubuškog, razriješiti sam sa sobom. Uzalud nastojim držati zatvorene oči i pretvarati se da spavam na prvom sjedalu autobusa, koji nas već uspinje uz strme serpentine iznad Svitave. Još ni jedan put nisam otvorio oči i bacio pogled dole na široko jezero, koje ostaje ispod nas, s kojim sam se znao na početku rata, svaki put pogledom opraštati i prisjećati se svih onih lijepih trenutaka provedenih na obali tog pitomog jezera. Tu smo prije rata, uz mnoštvo ribarskih štapova i logorske vatre provodili bezbrojne dane i noći, strpljivo čekajući trenutak kad će na neki štap udariti šaran, saviti ga do vode i s njim zatresti. Nažalost, trenutno u mom životu ne postoji mjesta za takve radosti! Potpuno sam zaboravio da se gore na vrhu serpentina, u zadnjoj krivini moram još jednom, po običaju, osvrnuti i baciti zadnji pogled na jezero, nakon čega se ono gubi iz vida, a mi se udaljavamo sve dublje u ratnu zonu stolačkog ratišta. Moje su misli opet u prošlosti, ali samo do vremena početka pripreme za krvavi Domovinski rat.

U to smo vrijeme svi osjećali istu potrebu, staviti se na raspolaganje u obranu svojih ognjišta, ali trenutno nije bilo dovoljno pušaka i naoružanja za sve. Oni malobrojni koji su već bili naoružani, uživali su veliko poštovanje u narodu, a povratkom s prvih ratnih okršaja, u našim su očima stvarali sliku prave elitne vojske. Nisu dugo trajali veseli ratni poklici naših bojovnika, kratko iza toga, u ono sušno proljeće '92., ratište Krivodol svoj žedni krš natapa krvlju hrabrih mladića i zavija Ljubuški u crno. Nakon tih stravičnih iskustava, nastaje jedna podmukla neizvjesnost u narodu pa čak i među onim prvim dragovoljcima, koji su već iskusili strahote rata i blizinu smrti.

Napokon, pristižu obećane puške, Ljubuški ubrzano kompletira brigadu sa svim potrebnim popratnim i pozadinskim jedinicama. Velik strah se uvukao među dragovoljce, mnogi od njih po svaku cijenu nastoje zaobići prvu crtu rata i prije svih popunjavaju slobodna mjesta u pozadinskim jedinicama. Samo najodvažniji ostaju i dalje na prvoj crti te s novim snagama, tek naoružanih bojovnika, postaju glavna osovina obrane tijekom cijelog rata.

Nije ni onima bilo lako dočepati se pozadinskih jedinica, morali su nekoga uvjeravati, kako su u JNA osposobljeni baš za taj rod vojske, a ako bi dobili odgovor da tih rodova ima previše na popisu, tada bi se potezale razne veze i vezice, uz tko zna kakva još obećanja i revanširanje za uslugu koja spašava od odlaska na bunkere. Ono što je najbolnije u svemu, jest činjenica da su sve popratne jedinice popunjene preko barem malog udjela odgovarajuće privatne veze i nikome nije toliko važno jesu li ostali dečki dovoljno osposobljeni za prvu crtu obrane, koja im je jedina ponuđena i preostala. Upravo je to razlog mog nemira, koji se cijelim putem samo povećavao i nikako ga nisam mogao maknuti od sebe.

Uzalud sam zatvarao oči i misli usmjeravao na nešto sasvim drugo, nikako nisam mogao začepiti uši da ne slušam već dobro poznati zvuk autobusa, koji se duboko urezao u moje sjećanje. Taj isti autobus sam vozio u jednoj građevinskoj firmi, prije rata, iako sam u JNA također bio vozač te nakon što je HVO mobilizirao autobus, nisu ga ponudili meni. Možda me najviše smeta to što sada, sve nas, vozi jedan mlađi dečko, koji prije rata uopće nije vozio autobus? Ali što sada, kad se ne mogu osloboditi osjećaja da sam duboko povrijeđen nepoštenim načinom raspodjele vojnih zaduženja po rodovima vojske!? Ipak, pomalo se sabirem i nadolazim, pronalazim odgovor za razlog što sam uopće postao jedan od onih kojima je prva crta postala nezaobilazna sudbina.

Sebe sam zatekao u svojim ljudskim slabostima, zanemario sam činjenicu, da sam u molitvama vapio od Boga pomoć u odabiru vlastitog puta kroz rat. Bog mi je svaki put u srce stavljao raznoliku lepezu puteva i ostavljao mogućnost da sam odaberem jedan od njih. Mogao sam odabrati onaj široki glatki put bez prepreka, kojim su već mnogi otišli u inozemstvo, dezertirali i iza sebe zatvorili vrata ratnih strahota. Bio mi je ponuđen i manje dalek put koji me uključivao u rat, samo sam trebao dostaviti potrebne liječničke nalaze. Mnogi su tako uspjeli, lako su dobili odgovarajuće nalaze za manju novčanu svotu i tako u velikom krugu zaobilazili brda i bunkere. Bilo je tu još niz ponuđenih kombinacija i puteva koji su me mogli spasiti od prve ratne crte i tako opravdati moj udio u Domovinskom ratu. Ništa od svega nisam želio odabrati sam, nego sam opet u molitvi tražio Božju pomoć. Znao sam da su Bogu najdraži naši životni putevi pravde i poštenja, putevi koji će imati obzira prema bližnjima i njihovim potrebama, da im u teškim trenutcima ponudimo svoju blisku pomoć, a ne da od njih okrećemo glavu i nastavimo lagodno živjeti. Zato su moji pogledi stalno letjeli prema onom najužem putu, koji mi je Bog u molitvi, svaki put stavljao pred oči, ali tamo negdje skroz po strani. Ne mogu a da ne vidim, kako se po tom istom putu svakodnevno vuku ispaćena tijela zapuštenih i prljavih ratnika, taj je put već bio natopljen krvlju domoljuba, posut trnjem, strahom i blatom, koji je vodio ravno na bunkere gdje se svakodnevno gine. Ako je moj odabir ratnog puta uslijedio nakon dugotrajne molitve i posta, kao nešto što je u tom trenutku bilo najpravednije i najpoštenije, onda nije pošteno da se žalim što je netko drugi raspoređen na daleko manje opasno i povlašteno mjesto, koje je, po mom nekom trenutnom uvjerenju, trebalo pripasti meni.

Možda je još jedan razlog mog nezadovoljstva, bolna spoznaja koja me moralno poljuljala, na samom polasku iz Ljubuškog, spoznaja koja je jednako pogodila mene i nekolicinu prisutnih suboraca. Svi su oni moji suborci, još iz vremena s Crnih Vrhova, skupa smo proživljavali ledene noći u planini pod otvorenim nebom. Iz tog vremena nosimo iste ožiljke na vlastitom tijelu, koje tajimo kao dio naše najdublje intime, jedino o tome međusobno razgovaramo i jedni druge tješimo.

To su bile ledene, polarne, noći u planini, s vremena na vrijeme kroz noć se prolamao prasak stabala bukve, koja su pucala od leda, jeziv je prasak ječao kroz planinu. Vatra nije htjela gorjeti, gorjela bi samo dok smo tanke smrznute grane potpaljivali papirnim omotima od streljiva ali i toga je brzo ponestalo. Vino bi nas najbolje moglo zagrijati, da se nije već smrznulo kao i voda u plastičnim bocama, sve je oko nas bilo pretvoreno u tvrdi led, osim rakije u boci. Ta ledena rakija bila je naša velika pogreška kojom smo, pijuckajući po malo, nastojali zagrijati drhtavo tijelo. Tek smo kasnije saznali da je najopasnije za zube na takvoj hladnoći piti rakiju i disati otvorenih usta, bez zaštitnog šala preko lica. Ujutro nismo uopće osjećali čeljusti, imali smo osjećaj da su nam čeljusti strano tijelo u ustima.

Negdje tamo predvečer, svi kao jedan, počeli smo pomalo na dodir prstima oko zubi, osjećati pojačanu bol, da bismo nakon nekoliko dana osjetili kako nam se pomalo klimaju zubi. Ja sam do tada imao zdrave zube, koji su bili moj veliki ponos. Iako sam osjećao da se klimaju, mislio sam da ću ih spasiti ako budem pažljivo birao i zagrizao mekšu hranu. Mjeseci prolaze, zubi se u sviju nas izraženije klimaju, a pri jutarnjem pranju oko zubi se javlja krvarenje. Neki su od nas uspjeli dugo zadržati takvo stanje i nadali su se kako to nije toliko strašno, sve dok nismo taj dan, pri polasku iz Ljubuškog saznali da neki naši suborci sve češće posjećuju zubara i da moraju pomalo vaditi potpuno zdrave zube. To nas je šokiralo, nismo uopće međusobno komentirali bilo što na tu temu! Svaki se od nas nekako zamislio sam nad sobom, valjda su i oni, sami sebi postavljali mnoga pitanja kao i ja:
„Je li nam to trebalo i za koga smo išli da prednjačimo ispred drugih vojnih obveznika, koji su se cijeli rat grijali u pozadinskim jedinicama ili u svojim obiteljskim kućama?"

Još bi ja o tome razmišljao, da se nije bližilo vrijeme kad trebamo napustiti autobus i prijeći na teške kamione, koji će nas još neko vrijeme treskati, lošim putem do Drenovca. Nije ovo prvi put da upadam u takva poljuljana moralna stanja, sve je to prolazno, sve su to prolazne površne rane, koje se često zadobiju nepravdom od dijela svog naroda, pa se kao takve lako potisnu i zaborave. Takve rane najlakše liječi neka domoljubna pjesma, od koje svakom ratniku lako zatitra srce. Dovoljno se bilo prisjetiti Hrvatske himne i onog dijela, gdje se očekuje od sinjeg mora da kaže cijelom svijetu, kako Hrvat ljubi svoj narod. Te sam dijelove Himne često emotivno proživljavao, svaki bi me put preplavio dubok osjećaj radosti, jer mom narodu pripada moja obitelj, rodbina, prijatelji, mnogi Hrvati razasuti po svijetu, koji su nas obukli i naoružali da branimo našu jedinu Domovinu, zatim moji suborci na koje sam ponosan i s kojima dijelim iste ratne ožiljke na tijelu i duši. Ako bi našu himnu pozorno slušao u većem društvu, nikada nisam u tim prilikama širio razmišljanja o poginulim domoljubima. Znam da bi mi to navuklo suze na oči pa bi se bojao da u očima drugih ne izgledam kao kakav mlakonja, zato sam poginule domoljube čuvao u srcu i često ih se prisjećao u svojim tihim molitvama.

Ipak, meni ratni moral najlakše vraćaju vjerni suborci, iz kojih zrači ratna spremnost i snaga domoljuba, koji čvrsto stoje na braniku Domovine. Gle ironije, ja se poduzeo časničke funkcije u satniji i od mene se očekuje da podižem moral suborcima, a sad mi treba njihova pomoć, da me ne osvoji malodušje!

Nakon dvije godine odsutnosti sa stolačkog ratišta, opet na kamionima prolazimo pored ona ista dva uništena tenka JNA, oni su još tu na istom mjestu, gurnuti u stranu s puta. Sve nas to podsjeti na nekakvu uzvratnu ratnu utakmicu sa Srbima, utakmicu na koju ovaj put dolazimo na dvoboj spremniji i s većim ratnim iskustvom.

Dolje u zaseoku Boljuni, dočekaše nas oni isti provokativni ćirilični natpisi po fasadama razorenih i opljačkanih kuća, to dodatno razljuti suborce, koji postadoše još nabrijaniji i spremniji za prvu ratnu crtu. Zapovjednici vodova i desetina imaju spreman spisak bojovnika po borbenim skupinama, već unaprijed imamo redoslijed odrađivanja smjena na položajima. Uveli smo novo pravilo u zapovjedništvu satnije, odlučimo odrađivati smjene na bunkerima kao i ostala vojska. Vojska to zna cijeniti, pa će nam biti lakše voditi satniju i tražiti od njih veću vojničku disciplinu. Ipak, opet se osjeća ona ista doza nepovjerenja vojske prema zapovjedništvu satnije, jer je dosadašnja praksa kroz rat pokazala, da su se neki zapovjednici izvlačili na račun svoje vojske. Ti su zapovjednici dežurali u pozadini, dok se ostala vojska često u teškim ratnim trenutcima morala sama organizirati i smišljati taktiku rata na prvoj crti obrane.

Kad smo mislili da je u satniji zavladao red i disciplina i da nema nekih većih ispada na prvoj crti od strane naših bojovnika; iznenada se dogodio jedan ispad koji je mogao biti naplaćen mnogim našim životima. Spletom okolnosti i ja sam bio uvučen u ludu zamisao jedne naše borbene skupine, koja je već nekoliko dana i noći odrađivala smjene na zloglasnoj „Petici“. Petica je posebna po tome što na druge položaje dečke dovozi kamion, a od njih do Petice treba pješačiti pod naoružanjem i opremom niz brdo, zatim uz brdo više od sat vremena. Tih je dana borbena skupina s Petice došla na ludu ideju da se malo odvaži, te da se skroz gore do bunkera dovezu kamionom. Mi smo u satniji odlučili, da baš taj dan idem ja s tom skupinom bojovnika na položaje, naravno da nismo imali pojma o njihovim namjerama. Ono pojačanje, koje smo iz zapovjedništva satnije davali pojedinim položajima, nikada nismo nikome najavljivali, prije polaska na smjenu došli bi s opremom i naoružanjem i čekali bi vrijeme polaska s određenom skupinom. Odmah sam osjetio da skupini suboraca nije po volji, što taj dan idem s njima, nešto su se međusobno čudno gledali, zatim se malo izdvajali i nešto dogovarali, a da ja ne čujem. Nisam mogao izdržati, upitah ih gdje je problem, zar nešto moraju skrivati od mene? Pomislih, da možda nisu svi prisutni koji su na popisu za smjenu, pa sad ne znaju kako bi to opravdali. Rekoh im, ako je to u pitanju da neće imati problema što se mene tiče, ali da ubuduće to moraju rješavati preko zapovjednika satnije. Malo se počeše smijuckati, vidim da su odlučili reći o čemu se radi, ali nije ni blizu onome što sam ja pomislio. Njihova ideja da se kamionom izravno makadamskim putem dovezu na Peticu, ravna je "ruskom ruletu", jer se na tom putu mora ući u neprijateljsko područje i proći ispred njihovih položaja. Stadoše me uvjeravati kako Srbi u protekla dva dana nisu uopće pucali s tih položaja i pretpostavljaju da nema nitko na njima. Ja im rekoh da je moguće kako i oni imaju problema sa smjenama na svojim bunkerima, mi često nismo mogli pokriti svaki bunker, nismo imali dovoljno ljudi, ali to bi trajalo najviše dan-dva. Nitko nam ne može garantirati da su trenutno ti njihovi položaji prazni, a niti je sigurno da su bili prazni proteklih dana, samo po tome što nisu sa njih pucali. Kad su mi izložili cijeli plan i kako to namjeravaju izvesti, ostavili su me bez teksta, jer je u svemu bio kritičan samo kraći dio puta koji bi kamion trebao prijeći za desetak sekundi. Na tom kritičnom dijelu, svi trebaju skupa viriti kroz zadnji otvor cerade i držati spremne i uperene puške u svaki cilj koji se pojavi. Pod takvim je okolnostima, teško s jurećeg kamiona precizno pucati, ali oni su se i drugo dosjetili! Svoje su puške napunili svjetlećim streljivom, s kojim se vrlo precizno gađa jer se svaki ispaljeni hitac vidljivo prati do cilja, zrno ostavlja trag kao laserska zraka pa se već sljedeći lako usmjerava u cilj.

Nisam znao što u tom trenutku reći, ako ih odgovorim od te sulude zamisli, biti ću u njihovim očima kukavica. Opet, kad pomislih da možemo uz malo sreće na položaj stići za pet minuta, velika je razlika od onog napornog pješačenja, koje bi trajalo više od sat vremena. Kad sam rekao da i meni donesu jednu kutiju svjetlećeg streljiva, znali su da sam na njihovoj strani. Nakon toga smo, u detalje razradili cijelu operaciju prolaska ispred neprijateljske borbene crte, koja nam je iz te blizine bila skroz nepoznata. Nismo imali puno vremena za odlaganje, penjemo se na kamion i krećemo u ludu ratnu avanturu izazivanja sudbine!

Na prijevoju puta koji se spušta u Stolac, naš kamion usporava i skreće desno na Drenovac. Odmah se tu na uzvisini nalazi Drenovac, a među razrušenim kućama je naš položaj broj 2. Taj je dio ratišta postao neprepoznatljiv, poznaje se samo po rasporedu puteva. Neke su kuće gotovo do temelja porušene, na ostatcima zidova drugih kuća, nema niti malo naznake fasade, sve su davno ogulili srpski geleri. Cijeli rub jedne dvokatnice visi izvaljen i drži se samo na jednoj žici, taj mi je prizor ostao u sjećanju od prije i samo po tome prepoznajem to područje. Malo podalje prolazimo pored bunkera i položaja broj 3, on nam ostaje s lijeve strane. Desno od puta, još je na istom mjestu mitraljesko gnijezdo i teški trocjevac. On je okrenut u neprijateljsko područje, u koje se mi već polako spuštamo.

Tu smo po pravilu, trebali zaustaviti kamion, uzeti ratnu opremu i nastaviti pješačenje niz brdo. Ali ne, naša ludost ima drugi plan, produžujemo još stotinjak metara i tu zastajemo, kako bi na brzinu iskočili i sklonili kamenu barikadu, koja tu na putu stoji duže od dvije godine. Nastavljamo dalje, kamion se tiho i lagano spušta, mi se natiskali na zadnji otvor ispod cerade. Jedni su sjeli na pod, prebacili lijevi lakat preko zadnje stranice i drže uperene puške, u pravcu gdje se za nekoliko trenutaka treba pojaviti meta. Ja sam popunio gornji red i čvrsto sam obuhvatio lijevom rukom metalni luk, koji drži ceradu.

U gornjem redu stajali smo zgusnuto, tako zbijeni jedan uz drugoga, imali smo bolju stabilnost. Samo smo čekali trenutak, kada će kamion naglo dodati gas i skrenuti prema uzbrdici na desno. Sve smo unaprijed imali isplanirano, kamion je dodao gas, skrenuli smo naglo u desno, a pred nama se pojavi, široka pozornica neprijateljskih položaja. Nije nam palo ni na kraj pameti, da će se srpski bunker pojaviti tako blizu nas, udaljen manje od pedesetak metara. Svaka se vreća pijeska jasno razabirala, vidjela se svaka drvena greda pokrova i gomila kamena na vrhu greda. Na bunkeru sablasno izgleda, uski crni otvor iz kojeg svaki tren očekujemo rafalnu paljbu. Desno od bunkera, složene bijele vreće pijeska, a među njima na dvije nogare, stoji crni mitraljez, usmjeren prema nama. Tih desetak sekundi postade kao vječnost, mi u grču čvrsto ciljamo u otvor bunkera i prema mitraljeskom gnijezdu, čekamo da se bilo što pokrene i da pustimo naše zgusnute svjetleće rafale. Kamion se još bučnije uspinje, neprijateljski položaj ostaje ispod nas, a mi imamo osjećaj da se uzdižemo prema nebu. Ne, ne letimo još u nebo, jer se iz neprijateljskog bunkera i mitraljeza još nisu pojavili plameni jezici, a da jesu, u istom bi trenu nekoliko nas, bilo pokošeno, prije nego bi do nas stigli pucnji, koji u tim prilikama nekoliko trenutaka kasnije stižu. Ne bi puno pomoglo, što bi u istom trenu i mi zapucali. Preciznim gađanjem bismo prekinuli njihovu paljbu, ali to bi bilo za neke od nas već prekasno. Cijelo to vrijeme osjećah, kako mi srce tuče u vratu i kao da mi krv u žilama kruži u suprotnom pravcu. Napokon, pored mene suborac Šarac, drhtavim glasom progovori i reče ovako: "Da su mislili pucat već bi pucali!!"

Zalazili smo preko prijevoja puta, ispred naših očiju se put polako izdizao i odjednom se stvorio spasonosni zaklon! Tek je završila prva faza naše budalaštine!
Sad slijedi druga; kamion se naglo zaokrenuo, mi smo iskočili iz njega i predali ga skupini bojovnika koje mijenjamo. Kamion nije uspio ni stati, oni su već bili na njemu, natiskali se na prednji dio i preko kabine naslonili puščane cijevi. Dok su se udaljavali preko prijevoja puta, mi smo još spremni čekali, da im pritečemo u pomoć, ako na njih slučajno, za koju sekundu zapucaju.
Samo se čula buka kamiona, koji se izgubio iz vida, ali kad smo ga uočili kako se primiče našim položajima na drugoj strani brda, stadosmo poskakivati i veseliti se kao kakva nestašna djeca. Tek su mi tada koljena počela klecati, već smo na vrhu Petice, zaputim se prema bunkeru i osjetim umor kao da smo, skroz odozdo pješice izišli na nju. Dok sam iz bunkera preko telefona razgovarao sa zapovjednikom satnije, čujem kako vani moji suborci živo raspravljaju o proteklom događaju. Imali su dvostruka razmišljanja, jedni su uvjereni kako nitko nije bio na neprijateljskom položaju. Drugi su pak tvrdili da su neprijatelji bili na položaju, ali da smo im utjerali strah naglim prepadom pa se nisu usudili ni oglasiti. Pitali su i mene za mišljenje, ja sam im rekao da neprijateljski položaj nije bio prazan, jer inače ne bi ostavili onaj mitraljez bez nadzora. Rekoh im kako sam upravo obavijestio zapovjednika satnije o našoj budalaštini i da je on već uputio ljude koji će opet pregraditi onaj put, taj će dio držati pod stalnim nadzorom, da više nikome ne padne na pamet nešto slično izvesti. Još im rekoh da ovo ne trebamo nikome prepričavati, mnogi nam neće vjerovati, a oni koji povjeruju, samo će se uvjeriti koliko nas je sve skupa, jednako zaludio ovaj rat.

16. -Utvare

Zlokobna Petica na Drenovcu, ne izgleda uopće toliko strašno, kad se već preuzme smjena na njoj i kad se, gore na vrhu, rasporedi cijela borbena skupina.
Ona izaziva strahopoštovanje, dok se promatra s drugih položaja i dok se iz daljine spuštamo pa opet penjemo prema njezinom vrhu. Petica je jedini položaj na koji odlaze isključivo dragovoljci. Dragovoljci ne mogu biti oni koji nisu dovoljno fizički spremni, moraju pod teškom ratnom opremom izdržati naporan uspon i pješačenje. Ali, kad se napokon preuzme smjena i potpuni nadzor nad tim položajem, svaki se bojovnik osjeća posebno odgovoran i povlašten gospodar nad njom. Dovoljno je s Petice baciti pogled prema zapadu, tamo se u daljini jasno razabiru pojedina brda i planine, pogled seže skroz preko ljubuškog pojasa, sve do hrvatske granice, Vrgorca i šiljastog Matokita poviše njega. Sama spoznaja koliko je taj položaj strateški važan za naš Hrvatski narod, svakom bojovniku daje dodatnu ratnu motivaciju i nema te neprijateljske sile koja nas može lako maknuti s njega. Taj je položaj još od početka rata, trn u oku Srbima, da su ga kojim slučajem uspjeli zauzeti s njega bi imali cijeli Stolac na dlanu, a sad uopće ni ne vide Stolac, jer im ga zaklanja planina Hrgud. To se planinsko gorje ispriječilo sjeveroistočno od naše Petice, načičkano Srpskom artiljerijom od koje nikad nismo imali mira. Nakon dvije godine i našeg ponovnog povratka na Peticu, tek nam je sada jasno koju su moć, u proteklom periodu, svojom artiljerijom iskazali Srbi. Uokolo kamen nije više sive boje kao prije. Sad je od moćnih projektila postao bijel, izlomljen i usitnjen pa stječemo dojam, da su nakon nas, tu na vrhu brda, cijelo vrijeme boravili i radili nekakvi građevinski strojevi.

Još smo za dana cijelo područje oko Petice pregledavali dvogledima, na vidiku nije bilo neprijateljskih izviđača niti sumnjivih maskiranih predmeta. Nismo ni očekivali njihovu posebnu aktivnost, barem ne nekoliko narednih dana, jer im je naš iznenadni upad kroz njihove položaje, morao zadati velike brige. Moralo ih je zbuniti pitanje; što još namjeravamo poduzeti nakon toga? Ja sam odmah iskoristio priliku da suborcima pokažem točno mjesto gdje je prije dvije godine poginuo naš bojovnik Granić, s tim sam želio osporiti laži koje su cijelo vrijeme kružile u javnosti. Nama su u ljubuškom Zapovjedništvu slagali da je Granić poginuo svojom krivnjom, jer tobože nije na vrijeme ušao u bunker i to upravo onda kad su počele padati neprijateljske mine. Po njihovoj priči, on se u tom trenutku zatekao van bunkera.

Moja je borbena skupina išla zamijeniti njegove suborce, koji su ostali držati tu zlokobnu Peticu. Uspeli smo se na nju, odmah po dolasku iz Ljubuškog, samo dan nakon njegove pogibije.

Mislili smo da je bunker siguran i da nam govore istinu. Gore smo zatekli samo dvojicu traumatiziranih mladih ljudi, koji nisu htjeli napustiti položaje, dok su ih ostali u strahu napustili. Druga se vojska razbježala, a ova su nam dvojica odmah rekli da je minobacački projektil probio bunker i ubio Granića u njemu. Kad smo vidjeli rupu na bunkeru, od tada nam je Zapovjedništvo ljubuškog HVO-a postalo krv u očima, počeli smo ih mrziti mržnjom neprijatelja, jer su nas na prevaru poslali na Peticu, da za neprijatelje budemo obična meta i topovsko meso.
Samo smo jedan drugog u čudu promatrali, nismo trenutno znali gdje da se sklonimo od artiljerijskih projektila, jer nam je jedini bunker na tom vrhu brda tako slab i gotovo uništen. Upravo zbog toga mi je ponovni dolazak na Peticu bio itekako važan, da među suborcima proširim istinu. Istina je nešto što mi kroz taj nesretni rat cijelo vrijeme grije srce, daje istinsku snagu da nastavim s ostalim suborcima nositi teret rata, ma koliko težak i nepravedan bio.

Sad nam je taj isti bunker, nakon dvije godine opet dobro utvrđen, dodatno je ojačan velikom gomilom kamenja na vrhu i nema više nikakve mogućnosti da ga bilo što može probiti, ali ipak, još se unutar njega u pokrovu nalazila vidljiva slomljena greda, ostala je kao dokaz ispod koje se zatekao nesretni Granić.

Nakon što sam to svima pokazao, prije mraka sam s jednim suborcem zauzeo borbeni položaj na desnom krilu bunkera, druga dvojica na lijevoj strani, dok se ostali već spremaju za spavanje u bunkeru, kako bi tamo iza ponoći preuzeli smjenu od nas.

Naš je položaj na vrhu brda utonuo u neobično tihu ratnu noć, proljetnu noć ogrnutu kristalnim zvjezdanim nebom! Samo se u daljini na zapadu nazirao Vrgorac, svjetlucao je u vidu šačice zvjezdica, koje ostavljaju dojam da su, samo tako, neuredno bačene među tamna brda i nastoje se svojom pojavom uklopiti među zalazeće zvijezde, daleko na zapadu. Stječe se dojam kako ta treperava svjetla Vrgorca nastoje privući poglede, da bi koliko toliko, konkurirala ljepoti Božanskog zvjezdanog neba. Nema te zemaljske tvorevine koja može nadvisiti ljepotu vječnih zvijezda niti se može umjetno oponašati savršen sklad kristalnog zvjezdanog plašta, koji iznad nas preko nebeskog svoda tijekom noći lagano klizi prema zapadu i gle, zaranja u naše Jadransko more, daleko iza dalmatinskih brda!

Zvjezdano je nebo jednako ogrnulo i nas i neprijateljske položaje na suprotnim brdima. Valjda se i oni zasitiše rata i njima odgovarao taj noćni Božanski mir i nisu ga željeli bilo čime poremetiti. Kad sam pomislio da ću dio noći iskoristiti za promatranje zvjezdanog neba, pojedinih sazviježđa i vidljivih planeta i pomalo osluškivati neprijateljske aktivnosti, iznenada moj suborac otvori temu za razgovor koja će nas okupirati veći dio noći, a meni će nakon toga, njegove riječi još dugo godina često odzvanjati u ušima. Prvo me podsjeti na jednog našeg suborca koji s ostalima spava u bunkeru, reče da taj povremeno ima problema u snovima, često se u snu naglo uznemiri, skoči se i vrišti, plače, pa ga dugo moraju razbuđivati i polako smirivati.

Suborac: „Ako mu se isto noćas ponovi, neće mu biti drago što ćeš ti saznat za njegove traume. Mi to međusobno držimo u tajnosti, on nas moli da nikome ne govorimo što ga sve odavno snalazi i proganja u snovima. Kaže da svaki put sanja jedne te iste snove, stalno mu se vraća u san prizor od početka rata, kad je jedan njegov suborac bio smrtno ranjen, na položajima koje su sami držali njih dvojica. Tu noć je uspio prijatelju zaustavit vanjsko krvarenje ali je rana bila opasno velika, znao je da mu nema pomoći. Cijelo mu je vrijeme lagao da će pomoć brzo stići, iako je sam znao da to nije istina i da im nitko ne može doći prije sutra. Njegov je prijatelj svega bio svjestan, između ostalog govorio je da mu je hladno, pa ga je ovaj još ogrnuo svojom jaknom. A, kad mu je rekao da ga obuzima neki čudan strah, hrabrio ga i uvjeravao da se ne treba bojati jer je on uz njega i da ga može sam štitit dok im ne stigne pomoć. Potom ga uz sebe naslonio i čvrsto držao sve do jutra, uopće nije znao kad mu je prijatelj u međuvremenu izdahnuo na rukama.“
Ja: „Mi u zapovjedništvu satnije znamo za njegov ratni put, u početku je dragovoljno pristupio Hrvatskoj vojsci. Neko je vrijeme radio u ratnom sanitetu, valjda su ga privremeno sklonili u sanitet zbog tih trauma. Nakon toga je dobio stupanj invalidnosti i trajno je poslan na bolovanje, da bi se opet uskoro na osobnu molbu pridružio našoj postrojbi.
Pokušavate li ga vi nagovoriti da se obrati psihoterapeutu, njemu je hitno potrebna stručna pomoć, to što samo zataškavate njegovo stanje nikako mu neće biti od koristi?“
Suborac:
„On nas moli da ne pričamo nikome što se s njim događa, eto kad je i prekinuo ozbiljnu vezu s djevojkom, jer ne želi da ona sazna za njegovo stanje!“

Ja: „Eto vidiš, umjesto da ga nagovorite da se povjeri barem djevojci, vi i dalje mislite da mu tako pomažete. Ako bi ga itko razumio, onda je to njegova djevojka s kojom je u ozbiljnoj vezi!“

Suborac: „Nema ti od toga ništa, ta je veza završena priča, ženska se davno udala! Nego, ja sam ti samo skrenuo pozornost da se ne iznenadiš i da znaš kako on ne želi da se ta priča širi.“

Neko smo vrijeme obojica šutjeli, ja sam se zamislio nad sudbinama sviju nas, koji smo kroz ovaj nesretni rat bili vezani za prvu crtu bojišnice. Ona je iz dana u dan, samo nudila stresne trenutke, stresno je bilo i onda kad se nije ništa na njoj događalo! Napokon, duboko udahnem i ovako rekoh suborcu: „Nitko od nas nakon rata više neće biti onakav kakav je bio prije. Svi nosimo u sebi ponešto što tajimo od drugih i mislimo kako time možemo najbolje pomoći sami sebi.
Po pitanju ovog suborca, za njega ćemo se već sutradan pobrinuti, tražit ćemo u našem sanitetu da zaposle nekoga tko dobro poznaje prvu crtu i da ima iskustva u sanitetu. Lako ćemo ih uvjeriti zašto nam treba upravo takva osoba, koja već poznaje naše položaje pa ako oni nemaju takvoga, mi ćemo se pobrinuti da ga pronađemo.“
Suborac:
„To ti je dobra ideje, ako bude više kandidata, svi ćemo nastojati da prime njega, jer poznaje položaje, ako bude potrebno može na njih po mraku dovesti cijeli sanitet.
Kažeš da poslije rata nećemo prepoznati sami sebe. Ma šta poslije rata, ja odavno ne mogu više prepoznati sam sebe. Kad bi se barem mogao dobro isplakati kao on, mislim da bi mi bilo puno lakše! Moja je ratna priča još teža, toliko je teška da je nemam snage ni s kim podijeliti. Jednostavno ne želim da drugi, meni iza leđa, pričaju kako mi se svašta od straha pričinjalo na položajima u noći."
Zatim se naglo ustane, šuteći se udalji tamo do grudobrana, gdje smo često na smjene znali otići i osluškivati kroz noć neprijateljske aktivnosti. Ja sam se u međuvremenu opet dao u razmišljanje, stalno me kopkala misao, kako da suborca potaknem da mi se povjeri ili bolje da nastojim promijeniti temu i započnem priču o nečem sasvim drugom? Što ako mi povjeri priču koju ne bi želio čuti, ali opet pomislih; što ako mu stvarno nekako mogu pomoći, očito je u pitanju težak slučaj, sam kaže da odavno ne može prepoznati samoga sebe?

Ovog sam suborca često sretao po ratištima i to baš tamo na onim položajima, na koje se mnogi nisu usudili ići. On mi je bio i u mraku prepoznatljiv po ponosnom i čvrstom koraku, onako utegnut, stasit, odlučan, svaki put uredno vojnički odjeven i naoružan, hodao je ponosno kao princ! Često je pred svima prednjačio i pokazivao primjerom svoje domoljublje, samo što mu to nikada nisam u lice rekao, jer nije poželjno hvaliti ratnika dok traje rat. Puno je pametnije takvima reći da nije dobro prednjačiti u ratu, nužno je malo razmisliti i sačekati odluku drugih koji su uz njega.
Moj se suborac ubrzo vratio, spustio se na isto mjesto, na kamen pored mene, na kojemu je bila postavljena vojnička deka, složena u jastučić. Neko smo vrijeme obojica u tišini promatrali zvjezdano nebo, nakon određenog vremena on progovori o istoj onoj temi i ovako reče:

„Noćima ne mogu oka sklopiti, to me prati i kod kuće, sutradan kad bi trebao nešto raditi, meni se ne da jer sam neispavan, bezvoljan i umoran. Kad bi nekome samo spomenuo da su me progonile utvare na prvoj crti i kad bi taj to raširio među vojskom, a što bi drugo pomislili već da sam plašljivac, zato sam odlučio svoju priču ponijeti sa sobom u grob."

Da, to je ta priča koju trenutno nisam želio čuti. Takvu sličnu priču već dugo tajim u sebi i nisam je s drugima podijelio. Ali, tema se već pokrenula i više se nije mogla zaustaviti!
Očekivao sam iza svake njegove rečenice nešto šokantno, što će me dobro protresti i što me nikako neće ostavit ravnodušnim!

Spomenuo je sablasne noći i utvare, na istim Crnim vrhovima gdje su i mene progonile.
Suborac:
" Zbog svega toga i tjelesno mi je zdravlje dobro nagriženo, hrana mi se ogadila. Ako čuješ da nakon rata, nisam uspio pobijediti svoje traume, ako se uskoro propijem ili ubrzo obolim… ako me zbog svega toga crna zemlja prerano prekrije, ti bi trebao o svemu ovome nekada pisati! Ako netko od nas bude pisao što smo proživjeli po bojištima, tek će se tada znati prava istina što smo sve propatili i kako smo ratovali.
Vidim ja da ti redovno nešto zapisuješ u bilježnicu, sigurno vodiš dnevnik. Protekli si me dan uvjerio koliko ti je stalo do istine, onda kad si nam objašnjavao kako je prije dvije godine na ovom položaju poginuo onaj bojovnik, a mi smo cijelo vrijeme slušali sasvim druge priče. Kad stane rat, oni će iz pozadine pisati ratne knjige, oni koji nikada nisu bili s nama niti znaju istinu. Takvi su se u pozadini samo borili za svoje funkcije i činove, a nakon rata će pisati ratne knjige, da bi na njima zarađivali. Nemoj spominjati ničija imenima, neka svatko kroz priče prepoznaje sebe ili one oko sebe. Svakako je dobro sve ovo zapisati, neka se pamti, neka nam barem djeca i unuci nekada saznaju istinu kako smo život potrošili.“
Rekoh suborcu da ja nisam pisac niti namjeravam nekada pisati o ratu, jer mene nakon ovog ratnog ludila čekaju zapuštene njive, plugovi, motika i freza. Nosim i ja u sebi ratne traume, koje još nisam spreman podijeliti s nekim, jer sam u ratu svašta proživio i svega se nagledao. Samo znam da nakon rata više nikada neću voziti autobus kao prije, morat ću raditi neki drugi posao. Nema šanse, ne mogu nakon svega preuzeti toliku odgovornost i voziti smireno putnike kao nekada. Ne smijem ni pomisliti kako bi za volanom reagirao, da mi se pojavi ona ista utvara iza leđa s Crnih vrhova i da me opet nečim hladnim kao nož, dotakne iza vrata. Tada sam ipak bio dosta sabran, na brzinu zaključim da to nije neprijatelj. Neprijatelj ne prolazi kroz granje i grmove da se ne ljuljaju, a pod nogama mu i lišće mora šuškati. Ta je utvara nečujno prolazila kroz grmove i grane, svaki bi joj dolazak osjetio par trenutaka prije. Meni je prilazila obično s leđa, a što mi se bliže primicala, u ušima sam osjećao šumove kipuće vode u otvorenom loncu i vrelom šporetu, po tome sam svaki put znao da se radi o utvari. Sve će to još dugo utjecati na mene, morat ću nakon rata izabrati teži način na koji ću privređivati za život, sve dok se toga ne riješim.
Uostalom, naši su djedovi i očevi obrađivali zemlju u težim vremenima i opet su teško, ali pošteno živjeli od nje. Ništa mi neće biti teško raditi, samo neka već jednom prestane ovo ratno ludilo!"

Suborcu predložim da bi i njemu bilo poželjno da se uhvati nekog teškog fizičkog rada, tako će potisnuti ružne misli, sigurno i on ima zapuštenih njiva u koje bi valjalo uložiti truda.
Opet smo napravili pauzu, neko smo vrijeme šutjeli i osluškivali tišinu. Ja bacim pogled prema obzorju, zvijezda se Danica visoko već izdigla, prepoznatljiva i velika zvijezda među drugim zvijezdama na nebu. Svojim izlaskom Danica najavljuje skoro svitanje. Pade mi na pamet da uopće nismo budili suborce, kako bi preuzeli smjenu od nas, a niti smo našu priču priveli skroz do kraja.

Izvrsno pišeš, Braniteju. Izvrstan ti je stil. Lipo prilaziš s teme na temu, ričenice na ričenicu. Ne gubeći nit. Dijalozi i monolozi su ti prirodni, ne dilujedu izvištačeno. U malo riči znaš reć puno. Ričnik ti nije siromašan. Nisi zamoran. Kad te se čovik dohvati čitat, ne staje. To mi se dugo, dugo nije dogodilo.
Tribalo bi te uvrstit u školsku lektiru. Pitak ti je stil, radnja zanimjiva. Nima veze šta ovo prinosiš ono šta je bilo: puno njih ne zna ispripovidit šta je bilo.
Zbog tebe će ekipa počet čitat knjige.

17.-Noć na "Petici"

Davno smo iskusili kako je čudan osjećaj, kad bojovnik ponekad mora, na ratnim položajima, negdje u planini zanoćiti sam. Prvi je put najteže, nitko od nas nije ni svjestan što ga sve čeka kad nastupi mrkli mrak. Svi se kasnije sjete, tek kad padne noć, da nije dobro zapamtio kako vode oni puteljci između stabala i bunkera. Trebalo je po cijelu noć nadzirati borbena sredstva, mitraljeska gnijezda, mali minobacač i grudobrane s kojih se u noći osluškuju neprijateljske aktivnosti, a povremeno se mora i zapucati. Tek se sjetimo kasnije, da je trebalo bolje zapamtiti gdje se nalaze suhe grane, koje treba zaobilaziti, a ne da pucketaju kad ih se nagazi, kao i kamenje koje se nepažnjom prevrće ispod nogu. U tihoj noći taj naizgled mali prasak i škripa, čuju se na suprotnoj strani među neprijateljskim položajima. To pouzdano znamo, jer i mi čujemo njihovu škripu i kvrcanje grančica, ako se nepažljivo kreću. Puno je lakše provesti noć okružen brojnim suborcima, tada svaki od nas zauzme dio položaja, samo o njemu vodi računa i nema velike potrebe za bilo kakvim pomjeranjem i pipanjem ispred sebe u mrkloj noći. Kao i mnoge stvari u životu, takvo se ratno iskustvo stječe ratovanjem, nemoguće je usvojiti ga po pričama drugih, a da bi ga usavršili treba ga više puta proživjeti.

Svega se toga sjetim one noći dok sam sa suborcem držao desno krilo legendarne Petice, na Stolačkom ratištu. Sjetih se u onom trenutku, kad se ustadoh s mjesta, gdje smo duži dio noći skupa u zaklonu sjedili i jedan drugome povjeravali svoje ratne traume.

Kad je mene bilo red, pažljivo se odšuljati do grudobrana i neko vrijeme osluškivati u daljinu i promatrati oko sebe, one tamne siluete gudurastih kamenja i niskih grmova kroz noć. Krenem stazom koju smo još za dana obojica dobro zapamtili, kuda ide i kako krivuda. Krećući se pažljivo po njoj, neke mi sitne mrvice upadoše u oči. Nisam bio siguran, jesu li mi te mrvice već bile na kosi, pa su mi skliznule kad sam ustao gdje smo sjedili ili sam se nespretno dotaknuo prašnjavom rukom po očima? Morao sam oba oka zatvoriti, držao sam oči čvrsto zatvorene, ali uopće nisam zastajao niti koraka usporavao. Po sjećanju nastavih hodati i krivudati točno onako kako je trebalo, da bi na kraju staze zastao, ispružio desnu ruku i stavio pušku na grudobran i to savršeno precizno kao da je dan i da su mi oči bile širom otvorene. Na trenutak se začudih svojim izoštrenim osjećajima za prostor oko sebe. U takvim se trenucima svi pretvorimo, u neka svoja čudna unutarnja čula. Tako o svemu tome razmišljam, dok još nisam otvorio oči i dok sam iz hlača vadio komad odjeće i donjom majicom pažljivo ih obrisao. Sve je to opet dio ratnog iskustva, jer nam je sva odjeća na ratištu puna prašine, a upravo tu donju majicu često koristimo kad treba obrisati oči ili optiku dvogleda.
Sjedeći na pogodnu kamenu, tamo po strani, sam u mraku i tišini, stadoh razmišljati, je li mi uopće bilo pametno što sam suborcu povjerio dio iskustva s noćnim utvarama, koje su me progonile na prvoj crti ratišta? Što ako moju tajnu otkrije drugima, mogao bi postati predmetom ismijavanja, kao pojedini naši suboraci. Njima je bilo vrlo neugodno, kad bi ih počeli zadirkivati i smatrati ih plašljivcima!

Moji su suborci imali slična iskustva s utvarama, to sam davno zaključio, možda još stresnija od mojih, ali ih nisu nikome otkrivali. Još dok smo bili na ratištu, gore u Bosni, na Crnim vrhovima. Jedne sam prilike za ručkom, onako više u šali, natuknuo temu o noćnim utvarama gore na položajima. Odjedanput je nastao muk, svi su u nekom čudnom šoku zašutjeli, dvojica suboraca prestadoše jesti, ustadoše od stola, a ovaj jedan mi ljutito prigovori i reče: "Jesi izabrao trenutak kad ćeš o tome započeti temu!". Izgledalo je kako su svi u nekoj čudnoj tišini nastavili bezvoljno jesti, sve me to još više zaintrigiralo pa sam počeo prizivati u sjećanje razne priče o nadnaravnim događajima, kojima nekada davno nisam pridavao dovoljno ozbiljnosti, ali sam ih ipak svaki put pažljivo slušao. Sjećam se da je jedan mještanin, tih dana u Prozoru, izjavio kako nema tih para za koje bi on samo jednu noć prenoćio na našim Crnim vrhovima, bez obzira na broj vojnika oko njega. Još reče da ljudi od pamtivijeka, na ta mjesta nisu išli po noći tražiti izgubljenu ovcu pa i čovjeka koji bi zalutao ili zanoćio tamo, tek bi ga se ujutro tražilo. Sjećam se da ni taj nije dugo nastavio dalje pričati, jer ga jedan do njega malo darnuo laktom pa je odmah prestao i zašutio. Jesu li mještani skrivali od nas neke nadnaravne pojave i priče o utvarama s tih položaja? To me pitanje često kopkalo s razlogom, jer nikada nisam na tim položajima upoznao ni jednog mještanina, oni su negdje drugdje imali prvu borbenu crtu.
Ipak sam kasnije uspio nasamo pitati onoga, što je darnuo laktom kolegu, kako bi ga prekinuo u priči, kada je počeo objašnjavati zašto ne bi zanoćio na tim položajima.
On mi reče kako nije dobro u ovo vrijeme širiti dodatnu paniku među vojskom, kad već i onako imamo problema s popunjavanjem prve borbene crte. Poče mi povjerljivo pričati o dvojici njihovih izviđača, koji su često po noći ulazili u neprijateljske položaje i samo su pratili njihove aktivnosti. Ta su dvojica imala noćni dvogled, zadatak im je bio prići što bliže neprijateljima, ostati maskirani i samo pratiti njihove pokrete i njihovo brojno stanje. Iz blizine su promatrali kako neprijateljski vojnici na drugoj strani, u jednom zaseoku među kućama lože vatru. Vide ih kako hodaju, neki odnekud donose drva, a neki samo sjede s puškom na koljenima i griju se uz vatru.
Sve je bilo uobičajeno, broj vojnika se nije mijenjao kao i proteklih noći, ništa neobično do trenutka, kad se svi naglo skočiše i u nekoj panici počeše žuriti prema jednom dijelu sela. Čula se nekakva vika, počeli su pucati, ovi su naši kroz noćni dvogled vidjeli neka čudna stvorenja, životinjskih oblika, kako se iznenada odnekud pojaviše među njima i kako munjevitom brzinom, rastrgavaju ljude svojim noktima i zubima. Po njihovoj priči, predvodila ih je žena u crnom, s izduljenom šiljastom bradom i dugim noktima. Njih su dvojica u šoku, naizmjenično jedan drugom pružali dvogled i tako su bili svjedoci strašnih krvavih prizora, koji nisu imali ništa s trenutnim ratnim zbivanjima. Jedan svjedoči, da je jasno vidio tu ženu izdužene brade, kako liže svoje krvave duge prste. U jednom je trenutku pogledala prema dvojici izviđača i krenula prema njima. Taj je odmah dodao dvogled suborcu i zapucao prema njoj i tom mjestu. Kaže da se zatim oglasilo još nekoliko naših kalašnjikova, otvorila se međusobna borba, a da nitko nije znao razlog.

Ujutro je zapovjednik naredio pokret pa su obilazili taj neprijateljski zaseok, ali tamo nikoga nisu zatekli! Uokolo je bilo puno krvi u snijegu i blatu, a vatra je još tinjala.
Naposljetku, taj mještanin upita mene, što ja mislim o svemu i vjerujem li u takve nadnaravne pojave?
Potvrdim kako mislim da među nama obitavaju razna nepoznata duhovna bića, kao posebni entiteti i da je od pamtivijeka poznato kako ta mistična stvorenja ponekad stupaju u kontakt s ljudima. On se složio s mojom tvrdnjom, da postoje oko nas i nadnaravne pozitivne sile, kao posebni entiteti. Složio se s tim što vjerujem da te pozitivne sile, isto tako, prate mnoge hodočasnike na putu prema određenom svetištu, dok su u skupnoj molitvi, prati ih nevidljiva vojska anđela kako bi im ulili radost i vjeru. Rekoh mu kako i ja vjerujem da ratna poprišta prate ponekad vidljive zle sile, koje ljude u ratu potiču na krvoprolića i zločine i da su tim stvorovima jedina hrana ljudska ružna djela!

Sve sam te priče pamtio i pojedinosti zapisivao! Moja mi znatiželja nije dala mira, iskoristio sam priliku i nasamo potaknuti temu o utvarama s onim bojovnikom, koji se za ručkom jedini glasno usprotivio mojoj načetoj temi.
On mi se u četiri oka povjerio i šokirao me svojim mističnim iskustvom, na istim ratnim položajima, gdje sam i sam doživio nadnaravne kontakte, koji su mi zadali traume, nekako istih onih dana, one zime '93., nakon stradanja dvojice Ljubušaka.

Taj moj suborac, kojemu je ručak naglo prisjeo i koji je negodovao na moju temu, je s jednim suborcem u planini, na Crnim vrhovima, proveo dvanaest dana i dvanaest ledenih noći. Naslušali su se noćnih pucanja bukvi od leda i sporadične pucnjave s neprijateljima, uopće im smjena nije dolazila, a oni nisu htjeli napustiti položaje.
Kad je nad njima, napokon počelo svitati dvanaesto jutro, kaže da je prislonio pušku uz jednu bukvu do sebe i tako šćućuren, uvukao ruke pod jaknu da malo zagrije prste. Odjedanput je pored njega prislonjena puška, sama od sebe počela pucati i to rafalno, cijeli je okvir ispucala. Naravno, to ga je šokiralo, sve je zatajio od suborca, koji je malo podalje mislio da on sam puca, kao i obično.

Nakon toga, to je jutro doživio vrhunac slabosti svog trenutnog mentalnog stanja, koje nije mogao sakriti od suborca niti je ikada mogao sam sebi razjasniti taj slučaj.
Ne da nije mogao sakriti svoje mistično iskustvo, već da mu nije bilo tog suborca iz Klobuka, kaže kako bi to bilo zadnje jutro njegova zemaljskog života. Mene ja ta priča počela živo zanimati, ali ju suborac nije mogao do kraja ispričati. Trenutno je bio vidno uznemiren pa me zamolio da neko vrijeme promijenimo temu pa ćemo priču nastaviti kad se sretnemo negdje u Ljubuškom.

Bio je običaj da se nakon svakog povratka s ratišta kući, nekoliko dana poslije, spontano sastajemo na uobičajenim mjestima po gradu.
Zato iskoristih prvu priliku, kako bi saznao što je moj suborac proživio to hladno zimsko jutro, na istom položaju gdje su stradali Đuro i Matić. Ta se prilika javila tek po povratku u Ljubuški, dok smo sjedili u jednom kafiću, opušteni uz kavu. U takvom ozračju, svaki ratni doživljaj izgleda manje stresan.

Uglavnom, on je to dvanaesto jutro, promatrajući neprijateljske položaje, dolje ispod brda u selima Boljkovcu i Voljevcu, iznenada ugledao svoju kuću.
Ja u čudu ponovim što je rekao: "Svoju kuću vidiš među tim kućama u neprijateljskom selu?!"
Postade mu smiješno moje čuđenje, pa opet ponovi na uvjerljiviji način, ono što je netom izgovorio i vidio pred svojim očima.
Suborac:
"Čuješ li ti šta ti govorim, među tim kućama u selu vidim jasno svoju kuću, isto ovako kako sada vidim tebe!
Odjedanput se zapitam, zašto se ja patim toliko dana i noći u planini kad mi je kuća tako blizu? Vidim kuću, odrinu ispred nje, svako stablo u dvorištu, a gore na krovu iz dimnjaka taman počeo izlazit dim.
Osvoji me želja da isti tren pođem kući, znam po običaju, mater je rano ustala, naložila vatru, sad će i kava. Pomislim, nema ništa ugodnije od mirisa mamine kave u toploj kuhinji, to me odmah povuklo da napustim položaje.
Naglo skočim, suborcu doviknem da idem iz istih stopa svojoj kući pa ako hoće i on bilo bi mu pametno poći sa mnom.“
Dok sam ja na brzinu kupio svoje naoružanje i opremu, suborac me samo u čudu promatrao.
Ali, kad sam krenuo dolje prema neprijateljskim položajima i njihovim selima i tobože svojoj kući, on skoči na mene, obori me na zemlju i stade vikati: „Di ćeš ludove jedan tamo, poginut ćeš, ako te ne raznesu naše mine, upucat će te oni!“

Suborac:
„Ja ga stanem preklinjati da me pusti, a Klobučanin me stisnu još jače i stade me uvjeravati da tamo dolje nije moja kuća i da mi se to samo pričinja. Tad mu se snažno suprotstavim, istrgnem se iz njegovih ruku i bez riječi započnem silaziti niz strminu.
U tom trenu, moj suborac počne plakati i zapomagati kao kakvo malo dijete, stade me preklinjati da ga ne ostavljam samoga u šumi među neprijateljima, još reče da ja nisam nikada bio kukavica niti izdajica i da ne zna što mi je sad.
Kako to reče, ja se trgnem, malo se saberem, ipak odlučim da ga neću samog ostaviti u toj sablasnoj šumi, okruženoj neprijateljima ali ga počnem moliti da pođe sa mnom. Rekoh mu da ću ga kasnije odvesti njegovoj kući, kad se kod mene ogrijemo i popijemo kavu i topao čaj.
Dugo me suborac iz Klobuka uvjeravao, da smo mi trenutno daleko od kuće, u planinama u Bosni iznad Prozora, nije prestajao plakati zbog mene i mog trenutnog psihičkog stanja, koje me dovelo do ruba života.
Eto, to su ti te moje traume koje nosim u sebi, ne želim ih se ni sjetiti, a kamoli ih dijeliti s nekim!
Pa, kad mi kažu ovi naši "ratnici" iz logistike i mnogi oni iz popratnih postrojbi i zapovjedništva, koji na terenu noći provode uz tople peći, tamo u pozadini, da jednako vrijedi njihov dan u ratu i naš jedan dan gore u planini, od te mi se priče odmah digne kosa na glavi!"

Sjedeći tako za stolom, neko vrijeme ostadosmo u tišini i u svojim razmišljanjima, o teretu rata kojeg tek rijetki mogu razumjeti. Napokon suborac prekine dugu šutnju i reče:

"Mojoj je generaciji najteže pao ovaj rat, taman što smo postali punoljetni zgrabismo puške i poletimo u planine, misleći kako se ništa bez nas ne može obraniti. Ja se vratio iz Njemačke, tek se snašao i dobio stalni posa. Nisam mogao tamo ostati i slušati vijesti kako se sprema veliki rat.
Evo, u ratu provedosmo najljepše godine svoje mladosti, a njemu se još ne nazire kraj!"

Ja o svemu tome, opet nakon dugo vremena temeljito razmišljam. Sjedeći tamo po strani, dalje od suborca, pažljivo brišući prašnjave oči, tamo na vrhu legendarne stolačke Petice, s koje se vide tamne siluete blagih brežuljaka, među kojima u potpunoj tami, ispod planine Hrgud, spava zamračeni Stolac.
Na suprotnoj strani, skroz tamo prema zapadu, među plavkastim brdima, u našoj Hrvatskoj žmirkaju sićušna svijetla Vrgorca. Takvi prizori pred očima, postaju svakom bojovniku samo dodatna motivacija, da čvrsto drži taj strateški važan položaj, koji je od početka rata namijenjen samo za one najspremnije.

Sjedim tako u tišini na vrhu brda, podalje od suborca s kojim sam na početku noći utanačio naše ponašanje i dogovor kojeg se strogo moramo obojica pridržavati. Više sam mu puta ponovio, kada jedan od nas krene u promatranje, na istureni položaj na desnom krilu od bunkera, onaj se drugi ne smije nigdje pomjerati, dok se taj ne vrati na ono isto mjesto gdje su se i rastali. Koristio sam uvjerljiv razlog za to, nedugo prije, imali smo tragediju na našim susjednim položajima.

U kasnoj noći, jedan je naš vojnik upucao svog suborca, taj mu je pošao na smjenu i malo skrenuo s uobičajene staze, a ovaj je mislio da mu ide u susret, neprijateljski vojnik i bez oklijevanja je pustio rafal po njemu.

Na to sam često puta upozoravao i ostale suborce, više iz osobnih razloga, jer me brinula pomisao da mogu, vrlo lako svog suborca zamijeniti sa sjenom utvare, koja me još puno puta pratila kroz rat, sve od Bosne s Crnih vrhova, do lijeve obale Neretve na Mostarskom ratištu. Zato je s razlogom iščekujem i ovdje, na stolačkoj Petici.

Noć na Petici je već na izmaku, brzo je proletjela, uopće nismo budili suborce na smjenu.
Još mi ostaje malo vremena, preostali dio noći pretvoriti u pozitivna razmišljanja i promatranje zvjezdanog neba te s takvom pozitivnom energijom u sebi, ispratiti noć i dočekati novi dan.

Daleko na istoku, iznad vrhova tamnih planina, počeo se uzdizati plavkasti luk svjetlosti, koji najavljuje skoro svitanje. Po redu se gase zvijezde na nebu, još su titrale one najsjajnije i Venera među njima visoko na istočnom horizontu. Poželim Veneru još neko vrijeme promatrati kroz dvogled, ali se sjetih da mi je ostao na kamenu, pored suborca, gdje smo duži dio noći sjedili. Venera se kroz dvogled jasno vidi kao vatrena buktinja, koja nije potpuno okrugla.
Mi je stalno vidimo kao i Mjesec u nekoj njegovoj fazi, dok nije pun.

Pomislih, neka, nije važno za dvogled, svitanje lijepo izgleda i bez njega, a uskoro će i prve zrake sunca zažariti nazubljene planinske vrhove, tamo na zapadu naše lijepe Hrvatske.

Diveći se tim ljepotama, još pomislih, tko zna kakav nas ratni dan očekuje nakon ove neobično mirne ratne noći? Neobično mirna ratna noć, jednako je stresna kao i ona u kojoj se do zore stalno puškaralo. Ako je ratna noć tiha i mirna, nikad se ne zna je li ti se neki diverzant došuljao iza leđa i čeka li povoljnu priliku, zato njegovi suborci nastoje za to vrijeme ostati tihi.

Tek što me te misli napustiše, tamo dolje ispod, s naše Trojke, začuje se teški trocjevac i raspara jutarnju tišinu. Svjetleći rafali, u formaciji po tri usporedne strijele, strugnuše ispod nas, prema neprijateljskim bunkerima. Kako koja po redu dotakne cilj, odbija se od kamenje i to uz velike praske, poput vatrometa.
Iskre lete na sve strane, a zakašnjeli pucnji teškog mitraljeza, stanu odjekivati duž cijelog podnožja planine.
Našim bojovnicima ne može ništa jače ni bolje, rastjerati napetost i učvrstiti samopouzdanje na prvoj crti, kao osjećaj moći našeg naoružanja, s kojim trenutno raspolažemo.

Slažem se kako neprijatelju često treba pokazati, da više nismo obično topovsko meso, koje su oni u početku rata gađali granatama i teškim mitraljezima, dobivenim od JNA, kada smo se mi tek pomalo počeli naoružavati. Sada smo u naoružanju izjednačeni, s dovoljnim ratnim iskustvom i spremniji od njih, u svakoj prilici djelovati.

Iako je to rano jutarnje vrijeme kroz cijeli rat, na obje zaraćene strane, bilo po običaju rezervirano za toplije trenutke, uz malo vatre, kavu i cigaretu, ovi su naši prekaljeni ratnici, prije toga, željeli s mitraljeskom paljbom pokazati suprotnoj strani, tko je trenutni gospodar na vatrenoj crti bojišnice.

Nisu ni oni ostali dužni nama, upalili su tenk na visovima zaseoka Bančići i samo je bilo pitanje koliko će ga dugo zagrijavati prije no što ga, na brzinu izvedu, na zaravan pored stare betonske trafostanice te će kao i do sada, prvim plotunima protresti, već razrušene kuće na Drenovačkoj Dvojki!

18.-Prekid veze

Ništa ne može svjedočiti dužini minulog ratnog vremena, prohujalim danima, tjednima i godišnjim dobima, kao što to svjedoče svakodnevni prizori, davno spaljenih, urušenih kuća. Iz tih, nekad obiteljskih kuća, više ne dopiru nikakvi mirisi paljevine i truleži. Kroz njih odavno izrastaju visoke mladice platana, a među golim zidinama, išaranim ćiriličnim grafitima, krošnjate divlje smokve, zakrčile ulazna vrata i prozore, a drača, ljutuni šipci i trnje prekrivaju dvorišta i prilazne puteljke zaseoka.

Na rubnim dijelovima napuštenih sela i zaseoka zarasla ratna skloništa, tu i tamo obrasli bunkeri još svjedoče o davnim ratnim borbama.
Sve su to uobičajeni prizori Stolačkog ratišta, zadnje godine Domovinskog rata.
U te se prizore dobro uklapaju napaćeni bojovnici u izlizanim starim odorama, njima je sudbina namijenila cijeli rat i prvu crtu bojišnice, iznijeti na svojim plećima.

Ako zavirimo u skrivenu nutrinu tih istinskih domoljuba, u njima otkrivamo sličnu sliku okolnih prizora, sliku koja ocrtava njihovu slomljenu, rutavu dušu, dušu zaraslu u trnje nepravde, urušena od prohujalog vremena i ružnih ratnih uspomena.

Proteklih je mjeseci naša ratna zona odgovornosti pomjerena južnije od Stoca, od Golih brda duž Popova polja i granice s Hrvatskom. Budući da blizina Hrvatske vojske stvara dovoljnu sigurnost pa se naši bojovnici sve češće znaju opustiti na prvoj crti, uzdajući se u svoju hrabrost i blizinu hrvatske granice, što me prilično zabrinjavalo!

Nisam zabrinut samo ja, još više je zabrinut zapovjednik naše satnije, kojemu sam pomoćnik za PD(psihološka djelatnost)- jedna vrlo odgovorna i zahtjevna dužnost, ako se ozbiljno shvati.

Obojica smo prije svitanja bili na nogama. Mislim da on nije cijelu noć oka sklopio, nije javno ispoljavao svoju zabrinutost za sve te mlade bojovnike naše satnije. Ipak, često sam bio uz njega, zato od mene nije ni mogao lako skriti svoju strepnju, zbog njihove povremene opuštenosti na prvoj borbenoj crti.

Užurbano navlačimo ratnu opremu i naoružanje, spontano se naguravamo na vratima prostorije za vezu. Vezista svako malo provjerava, vrti glavom, telefoni zuje, nitko ne podiže slušalicu, veza se s bunkerima i prvom crtom nikako ne može uspostaviti. Kroz glavu mi prolaze kojekakve ratne misli, što ako su bunkeri noćas pali?!

Opet smo po običaju, pristali preuzeti prvu crtu obrane s daleko manjim brojem bojovnika nego je propisano! Pitam se, što ako su ljudi noćas stradali? Ako to bude u pitanju, nitko nas ne može oprati od kaznene i moralne odgovornosti za njihove živote, a mene već unaprijed grize savjest zbog te najcrnje slutnje! Nastojimo se osloniti na činjenicu da je cijelu noć sijevalo i kišilo, lijevalo k'o iz kabla. U takvim prilikama često pucaju telefonske veze na položajima, ali isto tako, to je idealno vrijeme za uspješne diverzije.

Počelo je svitati, naša kampanjola lagano bruji kroz maglu, penje se blatnjavim, skliskim puteljkom prema bunkerima na Golim brdima. Gore pri vrhu zapovjednik, po običaju, na pogodnu mjestu zaustavi vozilo i gasi motor. Skupa otvaramo vrata, šuteći iziđemo, naslanjamo dvoglede na gornji rub širom otvorenih vrata. Tako ruka miruje pa se može najpogodnije promatrati u daljinu.
S tog mjesta, u pravcu obzorja, kroz slojeve magle, vidimo naše bunkere i nekoliko ljudi oko njih. Ne možemo ih još prepoznati jer su daleko, pokušavamo utvrditi njihovo brojno stanje. Nije toliko važno što ih ne vidimo sve na broju, važno je da ih ne vidimo više nego što ih tamo imamo. Kroz glavu nam prolaze ružna ratna događanja, znalo se u ovakvim prilikama nabrojiti i više ljudi nego što ih treba biti, to je bio siguran znak da su bunkeri pali. Nastavljamo oprezno voziti prema njima. Kad bismo barem zapazili onaj uobičajeni dim vatre blizu bunkera, na poznatom mjestu, gdje se obično zakuhava prva jutarnja kava, kada je sve pod kontrolom, ali ništa od toga!

Još nam preostaje jedna prilika za raspoznavanje, to je naš dogovoreni, vidljivi signal kao lozinka. Taj nam isti signal trebaju bojovnici s bunkera uputiti iz daljine, kako bismo bili sigurni da su tamo naši ljudi.

To smo pravilo uveli odmah nakon što su proteklih godina, nakratko pali položaji iznad Mostara, na brdu Hum.

Naši su bojovnici HVO-a iz pričuve na poziv pohitali u pomoć suborcima. Gore je na Humu došlo do iznenadnog puškaranja! Ovi su im, s bunkera iz daljine mahali da požure, a oni još brže poletješe, misleći da se tamo radi o našim dečkima, koji ih hitno trebaju.

Tek kad su prišli na puškomet, zapucaše po njima te oni prekasno shvatiše, kako su malo prije neprijateljski vojnici zauzeli bunkere. Jednog našeg teško raniše, ostali su bili dovoljno okretni pa su izbjegli veću tragediju te nakon kraćeg puškaranja odbiju neprijatelje i opet vrate položaje u posjed HVO-a. To nam se iskustvo, kao ratna škola, duboko urezalo i postalo glavno pravilo obveznog prepoznavanja iz daljine.
Netko je predložio tajni znak i način prepoznavanja, kad bojovnici s bunkera iz daljine zapaze kako im prilazi smjena ili naše vozilo u obilasku. Jedan od njih je dužan izaći na pogodnu čistinu i kao znak raspoznavanja, mora s obje raširene ruke, podići pušku visoko iznad glave te u takvom položaju ostati nekoliko trenutaka, slično onim dizačima utega.

Napokon, sjetili se, opaze nas i upute nam dogovoreni signal!
Taj signal odmah istopi brige u nama te prvi put tog jutra započnemo opušten razgovor. Ubrzo nakon toga sjetimo se kako smo zaboravili u terenca staviti kavu i čaj, koju je logističar pripremio, da ih po običaju ponesemo.

Sebi sam pripisao taj propust kao veliki minus! Stalno sam zagovarao da pri obilascima prve crte, svaki put ponesemo dečkima nešto što bi ih moglo obradovati, kao znak poštovanja prema njima i odgovornoj domovinskoj ulozi koju vrše. U ovakvo rano, mokro, prohladno jutro, ta bi im kava i čaj itekako prijala, a sada ništa od toga. Morat će sami u bunkeru potražiti neku suhu daščicu i omote od streljiva, kako bi potpirili vatru te u posudi od donjeg dijela plastične boce zakuhali vodu i spremili kavu. Ta je posuda od plastične boce u račvastom drvetu naš izum u ratu, kojeg se netko dosjetio pa u njoj voda brže provrije na otvorenom plamenu.
Odlučimo uopće ne spominjati naš propust, moglo bi ih dodatno povrijediti. Svaki je bojovnik osjetljiviji nakon provedene noći na položajima, to znam po sebi.

Po dolasku im skrećemo pozornost na našu zabrinutost zbog noćašnjeg pucanja telefonske veze, navodimo da je to razlog našeg iznenadnog dolaska i obilaska položaja bez najave. Odmah iskoristiše priliku da nas umire, začuđeno nas uvjeravali da je kod njih sve pod kontrolom.

Dok zapovjednik ulazi u bunker, provjerava ispravnost veze s ostalim bunkerima duž cijelog brda, ja ostajem sam među skupinom njih i po tko zna koji put, koristim priliku skrenuti im pozornost na ponašanje u slučaju iznenadnog neprijateljskog pješačkog napada.
Uvjeravam ih kako je poželjno pružati razuman otpor i nikako se previše junačiti.
U početku, nije se svima sviđao moj stav, kasnije su počeli pomalo nadolaziti. Brzo shvatiše da ratni sukob moraju prihvatiti kao posao, koji se treba dobro odraditi, a da domoljubne emocije i vječnu težnju za ratnom pobjedom trebaju naučiti kontrolirati. Prihvatili su kako u tim prilikama moraju, prije svega, voditi računa o sigurnosti svakog suborca, razumno trošiti streljivo i bombe te se planirano povlačiti na pričuvne položaje.

Svaki se put nađe netko kome povlačenje ispada kukavički, trebalo bi ga dugo uvjeravati kako se rat mora oslanjati na razumne procjene trenutnog stanja i spremnosti. Uvjeravao sam ih kako je svaki neprijatelj izuzetno jak i sposoban u prvim trenucima napada, jer imaju razrađen plan akcije. Zato je mudrije pustiti ga, da privremeno zauzme naše bunkere. Onda kad ih neprijatelj privremeno zauzme, takvi su mu bunkeri i grudobrani neupotrebljivi, jer su okrenuti na suprotnu stranu.
Zbog toga je potrebno da rezervne položaje dogovaramo skupa, na licu mjesta, da svi sudjeluju u procjeni s kojeg bismo mjesta trebali pružati otpor i čekati skoro pojačanje. Uvjeravao sam ih da bi u tim kriznim trenucima trebalo prvo okupili sve one koji obnašaju časničke i dočasničke funkcije. To bi im bila prilika, da dokažu pred vojskom svoju ratnu sposobnost i opravdaju povjerenu im dužnost.

Na ovakve su nam savjete o taktici ratovanja, skretali pozornost iskusni legionari, dok smo ratovali po bosanskim brdima. Bez sumnje su takva iskustva u Legiji bila utemeljena pa smo ih korisno upijali, usvajali i kroz cijeli rat prenosili na suborce.
Već se dobro razdanilo, magla se počela polako podizati te će uskoro oblikovati mjestimične, guduraste oblake koji se drže za brdske vrhunce i čekaju pogodan vjetar da ih pokrene ili pak sunce da ih rasprši!

Zapovjednik je upalio motor terenca, čeka mene da mu se pridružim i da krenemo, spremamo se obići ostale položaje koji se prema jugu i Popovu polju nadovezuju na Gola brda. Prilazim zapovjedniku i govorim mu kako ću se sam zaputiti pješice niz brdo prema drugom položaju.
Planirao sam kroz slabo pristupačni predio slijediti položenu telefonsku žicu i usput provjeravati je li slučajno negdje oštećena. Često puta divlje svinje rujući uokolo, oštete ili prekinu žicu.

Ta je razdaljina svega nekih dvjestotinjak metara duž borbene crte, niz poveću strminu do naših sljedećih bunkera. Za to će se vrijeme zapovjednik vratiti istim putem kojim smo došli, spustiti se niz brdo, zaobići jedan brežuljak i opet se popeti terencem do položaja naših bojovnika, gdje ću ga čekati.

U daljini se gubi zvuk terenca, pažljivo slijedim položenu žicu, još čujem žamor suboraca, koje ostavljam iza sebe u bunkeru.

Sigurno su mislili da smo se obojica odvezli u terencu, zato jasno čujem kako jedan od njih glasno viče u slušalicu i prenosi poruku onima dole u bunkeru, prema kojima smo se zaputili:
„Halo, hej, čujete li? Samo da znate, eto, stižu vam "Guzonje" u obilazak i kontrolu! Toliko, samo da znate!“
Taj me izraz "Guzonje" pogodi k'o grom iz vedra neba, odavno nisam čuo to ime. Tako smo međusobno nazivali sve one iz zapovjednog centra, koji bi povremeno dolazili u kontrolu i obilazili položaje.
Vojska se cijeli rat ljutila na te uredske "Guzonje", bili su nam trn u oku, boravili su daleko u pozadini, u toplim prostorijama te nikada nisu prenoćili niti jednu noć u brdima na bunkeru. Zbog toga je njihovo ratno iskustvo i doprinos bio upitan.

Bez obzira što sam s ovim istim bojovnicima donedavno provodio noći na položajima i što sam opet po svojoj dužnosti, još više bio vezan za prvu crtu, sve se to brzo zaboravilo! Svakodnevno sam bio na borbenoj crti, sa svakom smjenom bojovnika, ali po njihovom mišljenju, ja sada pripadam društvu "Guzonja", oni to sada tako vide.

Pogođen sam i ljut, najviše na sebe te odmah pomislih što mi je to trebalo, mogao sam odrađivati s njima smjene na položajima, a za ostale me obveze ne bi trebalo biti ni briga!
Sad sam i ja za njih "Guzonja", koji samo povremeno svrati na prvu crtu, da se tek tako formalno oduži, a oni nikad neće razumjeti moje stalne brige i istinsko zalaganje.

Nastojim realno sagledati okolnosti uloge onih "Guzonja", koji su među nas često dolazili kad se nešto ukusno peklo ili roštiljalo. Pokušavam sebe usporediti s njima i doista, stvarno ne vidim veliku razliku, ponašamo se gotovo identično!

Oni nikada nisu pohitali u pomoć nama na prvu crtu, u onim gluhim i hladnim noćima, onda kad nam je stvarno bilo potrebno. Uvijek su dolazili u obilaske kad se razdani i kad je mirno, bez puškaranja i ratnih aktivnosti.

Pomislih, pa ni mi nismo odmah pohitali suborcima, proteklu noć kad je kišilo i kad su popucale telefonske veze. Mogli smo im itekako biti potrebni, dakako i mi smo čekali da se razdani.
Ta mi spoznaja otvori oči, prihvatim krivnju "Guzonje" te odlučim i dalje savjesno obnašati svoju dužnost, bez obzira na to kakvu će sliku o meni suborci stvoriti.

Pokušavam se oteti teretu trenutnih misli, nastojim se usredotočiti na sklisku stazu ispred sebe, po kojoj je položena žica za vezu i motriti sve što se nalazi uokolo.
Lijevo od mene je pojas smrti, naša minska polja, a preko njih istočnije, neprijateljski položaji i široko uzvišenje, Ilijina glava, jako neprijateljsko uporište.

Pažljivo silazim, ne skidam pogled s Ilijine glave, vrh mu je obavijen maglom pa se još ne vidi široki bunker na njemu. Inače, da nema magle ne bih se smio, ni u ludilu sam zaputiti ovim isturenim dijelom bojišnice.
Taman pomislim kako ne mogu očekivati nikakve vidljive tragove, ako ih je i bilo, kiša ih je sigurno sve noćas isprala……

..To razmišljanje nije dugo potrajalo, osjetih kako mi srce jače zalupa, ispred mene se pojaviše blatnjavi tragovi vojničkih čizama! Isti tren čučnem u stranu, uključim sva čula, držim spremnu pušku i nastojim se pritajiti.

Trag vojničkih čizama slijedi istu stazu koja vodi u mom pravcu kretanja, kroz glavu mi lete sve moguće misli i kombinacije.

Potpuno sam siguran, tragovi su nastali jutros nakon kiše! Oko mene mir i grobna tišina te tiho krenem za tragovima. Ništa mi drugo nije u mislima već neprijateljski vojnik, koji je krenuo u diverziju, negdje je morao prije akcije presjeći žicu i onesposobiti vezu, a ako je još tu negdje, morat će brzo djelovati.

Trag mi se iznenada izgubi kroz mjestimičnu travu i kameniti dio.
Pred očima mi se počeo nazirati naš bunker i svi bojovnici ispred njega, naslonjeni na grudobran.
Nekolicini njih koji su gledali u mom pravcu uputih signal s podignutom puškom u rukama, visoko iznad glave. Uzvratiše mi istim načinom i stanu se čuditi, otkud sad mene iz ovog pravca kad već jasno čuju buku terenca, koji se približava brdu s druge strane?

Već odustajem od pomisli da se radi o tragovima diverzanta. On bi davno obavio sav posao, prije nego bi se začuo zvuk terenca, sad sam više bio uvjeren da se radi o neprijateljskom izviđaču, koji se pritajio i sad nas sve iz zaklona promatra.

Opet sam ljut k'o osa! Kako ne bih i bio ljut kad vidim kako me spremno, svi do jednoga, dočekuju na prvoj borbenoj crti.
Prilazim do njih bez ikakva pozdrava, prvi progovorim i kažem:
„Šta je reć momci, zar mislite da i meni možete prodavat te naivne fore? Javili vam odozgo da dolaze u obilazak „Guzonje“ pa ste sad odjednom svi postali aktivni! Zar ste zaboravili naše pravilo iz Bosne, kad bi nam „Guzonje“ dolazile u obilazak? Nikad nismo smjeli, u isto vrijeme, svi biti na borbenom položaju. Tako bi im samo dali do znanja, da smo bili neaktivni prije njihova dolaska. Tako i vi, cijelu ste noć sva šestorica spavali u bunkeru, niste dežurali na smjene, a da jeste sad bi na položaju bila samo ona smjena koja je na redu! „

Nekim od njih ne bijaše pravo, stadoše se, tobože, ljutiti zbog moje kritike, dok su se opet neki jedva suzdržavali da ne prasnu u smijeh.
Ovi što negodovaše, tražili su od mene dokaz i objašnjenje za moje tvrdnje. Ništa mi drugo nije preostalo, uđem u bunker te u jednoj ruci iznesem sve kabanice koje su, po običaju, tamo visile. Kad ugledaše u mojoj ruci potpuno suhe kišne kabanice, svi do jednog prasnuše u smijeh.

Gurnem ih u naramak onom koji je bio najglasniji, rekoh mu da vidi bi li ih valjalo razgrnuti, da se malo osuše od noćašnje kiše i neka tamo ostanu, ne bi li netko pomislio kako su još mokre!
Taj ih uze i pođe opet da ih vrati u bunker, zadržim ga rukom i rekoh mu da ih ipak razgrne vani preko kamena, jer im ne bih preporučio da ih zapovjednik vidi suhe u bunkeru.

Mene vojska nije doživljavala kao strogog zapovjednika, znali su kako je moje pravilo bilo: „Biti stalno naklonjen vojsci“. Svaki bi put tražio razlog biti na njihovoj strani, po tome sam im bio blizak pa nisu imali potrebu ništa tajiti od mene.
Nisam bio siguran da mi je bilo pametno, u svakoj prilici stati na stranu tih bojovnika. Iako sam često puta glumio nezadovoljstvo kad se radilo o nekim budalaštinama, koje su na prvoj crti razbijale trenutnu ratnu monotoniju. U svim tim bojovnicima stalno sam vidio samoga sebe. Oni su za mene bili istinski dokazani domoljubi te su mi bili draži njihovi povremeni ispadi i budalaštine od uglađene gospode, koja se uhljebila u zapovjednom centru i na papiru glumila zapovjednike. Ovo su bili istinski ratnici, nitko im nikada nije mogao nešto prkosno zapovjediti. Moglo ih se samo zamoliti da nešto izvrše ili na lukav način, samo ih pokušati vrbovati. Tako su nas vrlo često koristili, to je istina koje sam bio svjestan i koju nastojah zadržati za sebe.
Nikako mi nije bilo drago opušteno ponašanje branitelja na prvoj crti obrane, a još im nisam ni spomenuo blatnjave tragove vojničkih čizama koji su tu u blizini.

Svako malo, svima leti pogled prema uzvišenju Ilijine glave i neprijateljskom bunkeru, koji se polako nazirao iz slojevite magle.
Rekoh im kako mislim da bi bilo pametnije, povremeno baciti pogled u pozadinu, a ne stalno gledati ispred. Ovo je bilo najkritičnije vrijeme dana za moguću diverziju, koja se nikada ne planira iz smjera minskih polja, prema kojima su trenutno letjeli njihovi pogledi.

Opet me stade nervirati njihov smijeh, sličan smijehu dobrog vica, a ne ozbiljnom ratnom upozorenju. Rekoh im kako se neće toliko cirlikati kad im pokažem tragove vojničkih čizama, koji su tu u blizini, vrlo vjerojatno nastali jutros nakon kiše.

Ne mogah im se načuditi, nastaviše s neozbiljnim ponašanjem! Ništa mi drugo nije preostalo, nego se ponašati isto kao i oni te rekoh:
„Kad se vi ne bojite za vaše živote, ne bojim se ni ja za svoj. Ako vam se jutros diverzant privukao iza leđa, nije moguće da nas ovaj tren sve pobije. Valjda će već netko od nas ostati živ, da može našima kući prenijeti poruku, kako vam se na spavanju diverzant prišuljao i ubacio iza leđa!

Napokon, javi se naš Josip, mlad dečko, tih, samozatajan. Njega je rat davno potrošio, često sam bio zabrinut za njega. Stojeći tamo, sam po strani, on progovori i reče ovako:
„Šta je reć'? Ti nisi do sada tako paničario u ratu, bilo je i težih trenutaka od tih tragova vojničkih čizama! Uostalom, mi nemamo šta izgubit već ovo malo života, što je još ostalo u nama. Bit će da je tebi žao činova koji te sljeduju po funkciji? Ma, nije meni čudna tvoja strepnja, ne zamjeram ti kad i veće "Guzonje" od tebe, iste brige muče. Još od početka rata i oni strepe za svojim činovima, ali za razliku od tebe, njih je strah doći među nas!“

Nastade tajac, pogledam Josipa, sačekam da i on pogleda mene, ali ne,on je samo okrenuo glavu u stranu i čekao moju reakciju.
Josip je posebna priča potrošenog domoljuba, prednjačio je po svim ratištima, rat mu se toliko uvukao pod kožu da više ne može bez njega.

Njegovi prijatelji odavno svjedoče, da ga ne viđaju u društvu djevojaka niti izlazi iz kuće, sve dok njegova smjena ne krene na ratište.
Na ratištu nema živa mira, stalno je u nekim aktivnostima.

Opet se obratim svima i rekoh kako mogu o meni misliti što god hoće, samo da znaju da rat itekako još traje po svim bojišnicama i da će neprijatelj kad tad, iskoristiti njihovu opuštenost!
Rekoh im ozbiljnim tonom:
„Urazumite se, budite oprezni, stradat će nam ljudi!“

Josip:
"Nemoj se ti puno brinuti za našu opreznost, nismo mi od jučer u ratu! Što se tiče onih tragova na koje si nabasao, ne trebaš se brinuti, to su moji tragovi! Iša' sam jutros malo u izviđanje, tamo prema Ilijinoj glavi! Eto, to ti je razlog što si nas maloprije sve zatekao na grudobranu, gledali smo onaj dim vatre, koju sam podpirio ispod njihova bunkera!"

Na te njegove riječi sav protrnem, napravim nekoliko koraka do grudobrana te bacim pogled u tom pravcu.
Ne mogu vjerovati svojim očima, uzmem dvogled kako bi bio sigurniji i doista! Ispred samog neprijateljskog bunkera na Ilijinoj glavi, izvija se tanki stup dima te mi se učini kako je taj dim svaki tren sve veći.

Okrenem se prema njima, naslonjen leđima na grudobran, još me prolaze trnci, ruke mi same klonuše i jedva zadržah dvogled da mi ne ispadne iz ruke.
Kroz glavu mi proletješe sve naše slične budalaštine, koje smo tijekom rata smišljali u trenucima ratne monotonije, u vrijeme zatišja, ali ovo je sad prevršilo svaku mjeru.!
Ovo je bilo stresnije od "ruskog ruleta"!
Zasigurno su se o nešto kladili. Uglavnom, Josip je odabrao trenutak kad je pred zoru počela prestajati kiša. Pažljivo je prošao kroz naša minska polja. Reče kako su mu njihova minska polja od prije bila poznata, često puta im se privlačio sasvim blizu, a za to je znala samo nekolicina njegovih suboraca. Ovaj put je odlučio neprijateljima ostaviti jednu vrlo šaljivu poruku. Zapalio im je vatru tik ispod bunkera te su morali shvatiti da se radilo o našem odvažnom bojovniku, koji je sa sobom donio suhe grančice i drugi pogodan materijal, kako bi se vatra razgorila u to mokro, maglovito jutro.

To je bilo sve što sam suborcima, u tom trenutku uspio na brzinu reći, jer se zapovjednik već dovezao. Naglasih, kako za ovo zapovjednik nipošto ne smije saznati! Upozorio sam ih, ako bi slučajno saznao da bi ih još danas, sve do jednoga, uputio s ratišta kući.

Zapovjednik je bio nešto stariji od nas, prošao je sva ratišta i nije dopuštao nikakvo samovoljno i neozbiljno ponašanje na prvoj crti obrane.
Znao sam, po iskustvu od prije, da prilikom dolaska na prvu crtu, zapovjednik nikada ne traži prijavu stanja na borbenim položajima. Prvo sve detaljno razgleda i sam postavlja pitanja, na koja očekuje kratak i izravan odgovor.
Tako je bilo i ovaj put. Čudno nas je promatrao, izravno u oči pa i mene među njima, očito je nešto naslućivao. Malo potom pokaza prstom, namjeravao je obići utvrđeno mitraljesko gnijezdo te očima potraži jednog iz skupine branitelja, koja je bila zadužena za taj istureni položaj, na desnoj strani bunkera.
Isti tren skoči Perić, mlad i poslušan ratnik. On i brat su skupa izbjegli iz Bosne i obojica su se davno priključila našoj satniji. Jedino što im nismo dali, je to da skupa, isti dan obojica budu na prvoj borbenoj crti.

Perić se poslušno zaputio stazom ispred zapovjednika, a on ga upita koliko su puta noćas vršili smjenu na tom položaju. Nakon što Perić reče kako su se svaka dva sata mijenjali, zapovjednik se još više uozbilji i zapovjedi mu da ostane stajati na mjestu! Nakon toga mu pokaže prstom da pogleda svoje stope u blatu i upita ga, gdje su im stope od noćas? Kiša ih nije mogla skroz isprati i poravnati te reče da su morali ostati vidljivi tragovi, u raskvašenom puteljku.

Taj put je zapovjednik stvarno bio ljut, stade se vraćati nazad i kad opazi da se i mladi Perić vraća za njim, opet zastane i vrlo mu glasno reče da barem sad, tamo ode vidjeti jesu li im Srbi noćas ukrali taj mitraljez!

Nastao je muk među nama. Zabrinuto vrtim glavom, slijedim zapovjednika i u prolazu svakog suborca pojedinačno, šibam ozbiljnim pogledom. Po običaju se zaputimo put malog minobacača. On je stajao u krugu, ozidan visokim suhozidom, skroz tamo u pozadini, gdje je parkiran naš terenac.

Zapovjednik sam priđe minobacaču, nadviri se te pogleda je li im možda u njemu ostala zaglavljena mina. To se ponekad znalo dogoditi, a što je najgore, tada nitko ne bi priznao kome se zaglavila. U suprotnom bi taj morao sudjelovati u vađenju mine, a za to treba imati hrabrosti i odvažnosti napretek.
Obično bi u tome stresnom zahvatu sudjelovala dvojica, ostali bi bili dalje u zaklonu. Jedan od te dvojice pažljivo okrene minobacač, a onaj drugi s obje ruke i raširenim prstima hvata minu, koja isklizne iz cijevi. Pritom, ruka nije smjela zadrhtati, a prsti su morali pažljivo uhvatiti minu i ne dopustiti joj da slučajno sklizne kroz ruke i kresne udarnom iglom od kamen. Zbog te zahtjevne operacije, mnogi se nisu ni usudili priznati, da im se mina zaglavila!

S minobacačem je sve u redu te napuštamo i taj položaj. Napuštamo i u mislima podijeljene bojovnike. Dok su jedni odobravali opravdane kritike, drugi su se pak ponašali odveć hrabro i svjesno su preuzimali rizik opuštenog ponašanja na prvoj crti.
Spuštamo se terencem niz brdo i prepričavamo dojmove proteklog jutra.
Zapovjednik reče kako je uvjeren da su proteklu noć svi spavali u bunkeru, osim Josipa! Jedino je kod njega zapazio blatnjave čizme, a kod svih ostalih suhe i čiste. Upozori me kako nam je Josip velika briga, budući da je saznao od njegovih članova obitelji, da povremeno čuju kako proživljava ratne strahove u snovima. Često po noći čuju njegove krikove, plač i vrištanje. Moguće da je to razlog zašto nikada ne spava na ratištu i u pričuvi. Po cijelu noć sjedi sam i zamišljen te puši.

Iz svega zaključim, da je to sigurno razlog njegovog čestog izlaganja ratnim opasnostima. Namjerno to radi, očito mu je stalo do ugleda među svojim suborcima i da ga ne smatraju plašljivcem zbog njegovih trauma u snovima, naravno ako su za njih slučajno saznali.

Još me zapovjednik podsjeti kako nam sutra dolazi jedna skupina vojnih obveznika, koji su do sada izbjegavali prvu crtu. Vojna policija ih je napokon uspjela locirati. Ne bi ih vojna policija ni sad uspjela privesti, da se nismo otvoreno pobunili, mi s prve crte. Svi vojnici i zapovjednici se digli i postavili ultimatum našoj Ljubuškoj pukovniji.
Ultimatum je glasio ovako:
„Ako niste sposobni osigurati dovoljno vojske za prvu crtu, onda raspustite vojnu policiju i uputite ih nama, na prvu crtu bojišnice!“

Postavili smo im ovaj ultimatum, iako smo znali da nam njihovo dovođenje na prvu crtu, neće olakšati terete rata. Opravdano smo očekivali verbalne sukobe između njih i istinskih dokazanih branitelja.
Napokon, suočit će se oni domoljubi koji su prošli sva ratišta i postali ovisni o ratu i oni koji su cijeli rat izbjegavali vojnu obvezu pa ih sad preko njihove volje dovode.
Zabrinut sam, pomislih kako to neće biti nimalo srdačan susret!
Uz to me obuzimao čudan nemir, čim bi pomislio na te dezertere i naš sutrašnji susret s njima!
Isto tako, bili smo svjesni da nam dovode neiskusne vojne obveznike, na koje se nitko na prvoj crti nije mogao osloniti niti je bilo pametno dopustiti im rukovanje borbenim sredstvima.
Ali eto, mislili smo kako je tim činom, koliko toliko, zadovoljena pravda. Napokon se bojovnicima ostvario san, šuškalo se među njima kako tim novacima spremaju vatreno krštenje.

Zapovjednik me već nekoliko puta upitao što ja mislim i je li pametno to što nam tek sada dovode te ljude?
Na to sam svaki put pokušao prešutiti, ali nakon više njegovih upornih pokušaja i duže šutnje, ipak progovorim i kažem ovako:
„Znam, sutra nam dovode janjce, da budu ispomoć vukovima u planini!“

Ovo mi ej nejasno. Na prethodnim stranicama opisan je oproštaj s obitelji(suprugom i djecom) prilikom odlaska na ratište s muslimanima(ako sam dobro razumila da je u pitanju sukob s muslimanima). Na ovoj stranici piše da su supruga i djeca 1992. otišli u izbjeglištvo u Njemačku.
Možda sam preskočila, ali kada su se i zašto supruga i djeca vratili iz izbjeglištva?

…Supruga i djeca, početkom 5. mjeseca 92'. otišli u Njemačku, za desetak dana rodila kćerkicu.
Vratili se nakon 3. mjeseca.
Nikad neću zaboravit dan njihova povratka, oni dolaze sutra, a ja morao hitno, dan prije, na ratište Drenovac. Mislio sam da ih nikad neću vidjeti, rat se zahuktao, branitelji u problemima.
Valjda je i supruga mislila da se možda neću vratiti iz tog pakla, samo na brzinu iskinula dio albuma sa slikom kćerkice, da je prvi put vidim, dala ljudima iz pukovnije i oni mi poslali na ratište, naravno, u koverti sa pismom….

Malo te zbunilo što taj dio opisujem tek nakon 2 godine i ponovnog povratka na stolačko ratište.
Jesen '93 u Prozoru, dok sam sjedio iznad grada i promatrao opisane prizore na početku, javila se ideja o pisanju ratnog dnevnika.
Tu nastaje nekoliko prvih rečenica:
" Tama se polako uvlačila u cijelo grad, iako su vrhunci okolnih planina još bili obasjani suncem....."

Hvala na pojašnjenju.

Može biti.
Ne znam hoćeš li u nastavku pisati o povratku obitelji iz izbjeglištva, možda sam i ja preuranila s pitanjem.

Pisao je. Žena mu je podizala vojnu plaću dok je bio na terenu.

19.-Partizanka

Nakon provedenog stresnog dana i noći na prvoj crti bojišnice i silaska u selo, bojovnici obično sljedeći dan u pričuvi nešto kasnije ustaju, tek kad zamiriše prva jutarnja kava. To se pravilo samo od sebe nametnulo tijekom godina kroz sva ratišta. Tako smo nastavili i u pričuvnom centru zaseoka Grahovište, gdje je bilo smješteno naše zapovjedništvo satnije, centar veze, sanitet i logistika satnije. Bili smo smješteni u stari seoski zadružni dom, kamenu građevinu debelih zidova, s jednom širokom prostorijom i nekoliko manjih, spojenih u jedan dio. Tamo je iza još jedan ulaz, kroz uski hodnik ulazi se u nekoliko manjih prostorija, koje su pretvorene u spavaonice s krevetima na kat, skovanim od obične jelove daske.

Ta građevina zadružnog doma nije imala uobičajeni krov.
Krov je vremenom dotrajao pa su ga nekad davno skinuli i preko debelih kamenih zidova salili betonsku ploču.

Niska je građevina zadružnog doma s istočne strane naslonjena i podvučena pod nekakav kameniti brežuljak s kojeg se moglo bez teškoće zakoračiti na vrh betonske ploče. Sve je to opet bilo okruženo gustom šumom, tako da su brežuljak i šuma prirodno maskirali cijelo naše boravište, skupa sa širokim dvorištem. Iako je unutarnji prostor bio velik, cijela se satnija nije mogla smjestiti u tu građevinu. Dva smo voda smjestili u obližnje, djelomično sačuvane obiteljske kuće.
Tražili smo one koje imaju, barem jednu očuvanu prostoriju, da ne bi prokišnjavala. Bez obzira što smo bili razdvojeni po zaseoku, svima je glavno okupljalište bilo u velikoj prostoriji doma na Grahovištu.
Tamo nas je okupljala prva jutarnja kava i raspored dnevnih obaveza.
Između kave i ručka, vrijeme se kratilo uz šah i karte, a kad su vremenski uvjeti dopuštali, vani se često trčalo za bućama.
Skroz tamo u našoj pozadini, kilometar- dva od nas, živjele su neke obitelji stočara.
Te ljude nikad nismo upoznali, samo su njihova goveda, pasući uz cestu, često dolazila do nas.
Vojska je pripitomila jednu umiljatu kravu, koja se odmah dobro udomaćila. Prva je navraćala svako jutro te jela komade kruha iz naše ruke. Ta se krava izdvajala iz krda, dolazila je sama svako jutro, točno u isto vrijeme. Čak i kad se nitko od nas ne bi nalazio vani, brzo bi prepoznali njezin dolazak po zvuku zvona, koje joj je na kožnom remenu, visilo oko vrata.
Kad bi je čuli, svaki bi put jedan od bojovnika skočio. Uz zid je stajala kartonska kutija ulomaka kruha, koje smo tijekom dana za nju skupljali. To nam je postala jutarnja obveza, nahraniti našu miljenicu i naliti joj u nekakav lavor jednu kantu vode. Jedno smo jutro zanemarili tu obvezu te je naša gošća bila uporna, dugo je vremena obilazila i zvonila po dvorištu.
Jedan bojovnik je želio malo duže spavati, ali nije mogao. Smetala mu je zvonjava jer se nitko nije sjetio nahraniti kravu pa je morao sam ustati. Taj ustade iz kreveta, mrzovoljno uzme paket s ulomcima, iznese vani i brzo se vrati držeći u ruci zvono na kožnom remenu.
Dok je opet kopčao remen i zvono obješao na zid, ljutito se obrati svima i reče ovako:
„Postali smo slični Partizanima i oni su u ratu oko sebe držali ovce i krave!“
Od te dobre provale, koja nas je sve nasmijala, naša je miljenica dobila ime "Partizanka"!

„Partizanka“ se brzo udomaćila te nam je uskoro postala jedina poveznica s ostatkom miroljubivog svijeta. Nametnula nam je svoja pravila, koja smo strpljivo podnosili.

Kasnije, više ju nismo ni čuli, kad bi ušla u naše dvorište. Kad joj porcija ulomaka ne bi bila na starom mjestu, sama bi otišla iza, ušla kroz uski hodnik sve do kraja, gdje bi na stolu stajala velika košara, puna svježeg kruha.
Oborila bi glavom korpu na pod, zagrizla jedan kruh te bi izlazeći unatrag, svaki put je nešto prevrnula pa bio zaklapetalo, tek toliko kako bi nam uputila znak da je navratila.

Imali smo jedan veliki problem, kad bismo zatvorili ulazna vrata, da „Partizanka“ ne može ući. Tada bismo stvarali probleme lastama, budući da su dvije laste sagradile gnijezdo u hodniku. Odmah bi nastala njihova vriska i cvrkut, jer ne bi mogle rano ujutro nesmetano izlijetati, kako bi svako malo hranile svoje ptiće.

Koliko god smo bili naklonjeni „Partizanki“, svima su prirasle srcu i te dvije laste. Nismo ih željeli ometati u njihovim dnevnim obvezama prema svom potomstvu.
Iako sam puno razmišljao, nisam se nikako mogao dosjetiti nekakvog rješenja za taj problem. Sve do onoga jutra, kad smo svi bili nekako utučeni i mrzovoljni.
Kako ne bismo i bili neraspoloženi, kad nam taj dan dovode dezertere, koji su nam cijeli rat bili trn u oku. To jutro svi, već po drugi put pijemo kavu, nitko i ne pomišlja rastvoriti šah ili podijeliti karte niti itko pomišlja na doručak. Nije nikome ni do kakve priče, svi u licu promijenili izgled, kod sviju grčevito lice, stisnute usne, oštar pogled te nema više one uobičajene vedrine i zezancije!

I mene obuzeše sjećanja na ružna ratna događanja, koja su nam bila umnožena upravo zbog ovih dezertera, koji trebaju svaki tren stići iz Ljubuškog. Tamo, u bosanskim planinama su na nas, zbog malog broja suboraca, često udarale neprijateljske diverzantske skupine. Iskusili smo krvave trenutke i stradavanje suboraca. Bez obzira što smo bili brojčano slabi, držali smo čvrsto naše položaje.
Mi Ljubušaci, nismo nikada nigdje ni mrvicu odstupali!

Još mi u ušima zvone sva ona imena dezertera, koji su bili na dugom popisu. Njihova imena izmiješana s našim, bi svaki put uzaludno prozivali, gore u Bosni. Još nam treba da se ti isti napokon pojave među nama te ni sam ne znam kako će to sve završiti! Ja bi najradije prvog od njih zgrabio za rukav ili kragnu, zaokrenuo bi ga i uputio prema Ljubuškom, neka pješači i sam se snalazi.
Brzo se sabrah i odlučih, da to sebi ne smijem dopustiti!

To sam jutro bio izbačen iz takta. Znao sam da se moram što prije smiriti te pomoći sebi i drugima da se smire i prihvate trenutno stanje, onakvo kakvo je.
Ali, kako prihvatiti bolnu istinu prljavih igara oko tih dezertera, u koju su uvučeni ratni profiteri?
Istina je da smo za tim neprestano tragali, neki za te njihove muljaže nisu ni znali pa ih nije ni pogađalo. Nekolicina nas je te spoznaje dosta dugo, strpljivo čuvala samo za sebe. Nismo željeli da nam ta ružna stvarnost, ranjava suborce i ubija im domoljubni moral. Pitanje je, koliko bi nas ostalo na prvoj crti, kad bi sve procurilo u javnost?

Stalno mi je pred očima bio onaj isti kompjuterski izlistan popis vojnih obveznika, naše 3. satnije, 3. bojne, koji smo nosili sa sobom na bosansko ratište.

S tim se popisom u stvarnosti nikada nismo niti služili. Brzo nam je prešlo u dosadu, stalno prozivati imena koja nisu među nama. Posebno je teško bilo među tim imenima izdvajati i tražiti naša. Zato je zapovjednik popisivao naša imena običnom olovkom, na poleđini zadnje stranice i po našem smo popisu pravili raspored smjena na prvoj crti bojišnice. Dugo smo mislili da je taj rukom pisani popis bojovnika jedini vjerodostojan. Budući da je kompjuterski popis bio nekoliko puta brojniji, po našem je dolasku bio dostavljen i u ratno zapovjedništvo u Prozoru. Po njemu su se ovjeravale dnevnice vojsci, isti se prosljeđivao u logistiku, po kojem smo dobivali dnevna sljedovanja hrane i za one koji nisu bili među nama! Ta se hrana oko nas gomilala i redovno bacala, kao i paketi trajnih suhih obroka za prvu crtu bojovnicima.

Zatim se taj isti popis, ovjeren u Prozoru, iz Pukovnije prosljeđivao u jednu ljubušku banku, za isplate primanja braniteljima na terenu.

Znalo se kako pojedini zapovjednici sami podižu novac za svoje vojnike. Šuškalo se, da ta ista primanja dijele s njima ili uzimaju sve, a oni im zauzvrat pravdaju ratne terene. Prava istina je, da ratišta zapravo nikada nisu ni osjetili!

Ja nisam trebao razmišljati je li to istina ili samo nasjedamo na razne glasine!
Istina se sama potrudila stići do mene, u gradu tijekom susreta s jednim zapovjednikom. U pitanju je bila jedna naša druga postrojba. Zapovjedniku je bilo vrlo stalo do njegovog poštenja, zamolio me da pođem s njim, da mu budem svjedok predaje dnevnica, pojedinim vojnicima njegove satnije, kod njih doma. Putem mi je pokazivao popis imena vojnih obveznika koje nikad, kao njihov zapovjednik nije upoznao, a za njih netko iz pukovnije stalno podiže mjesečna primanja.

Dobro je poslužilo, što sam se to jutro u Grahovištu, iznenada dosjetio kako ću najlakše od sebe rastjerati neželjena razmišljanja i sve te ratne uspomene, koje mi nikako nisu bile od koristi.

Odlučim tamo iza našeg prebivališta, probiti jednu poveću rupu u zidu, iznad ulaznih vrata, kako bi naše laste mogle nesmetano ulijetati i hraniti ptiće. Ta bi vrata napokon mogli stalno držati zatvorena, a „Partizanka“ nam ne bi pravila štetu.

Znao sam da će mi ta fizička aktivnost itekako pomoći.
Svaki mi je put pomogla u oslobađanju, čak i od težih ratnih trauma. Nikome ništa nisam govorio o svojoj namjeri. Iza zgrade sam pronašao kramp i sjekiru te ispred ulaznih vrata naslagao nekoliko sanduka streljiva i bombi. Puni su mi sanduci bili stabilniji pod nogama te nakon toga uzmem alatke i primim se posla.

Nakon što sam otukao tanki sloj žbuke od kreča i crvenice, nastavio sam sjekirom čistiti fuge među kamenjem. Zatim bi krampom tukao i lomio kamen po kamen debelog zida. Naravno da sam znao kako će se moje udaranje po kamenom zidu čuti u svim prostorijama.
Pretpostavljao sam, da će suborce privući znatiželja i da na to neću morati dugo čekati.
Ubrzo se pojavio jedan od njih, malo je u čuđenju zastao i brzo se vratio nazad. Pretpostavio sam da će taj, među suborcima zbijati šale na moj račun te će sigurno reći:
„Eno, jedan naš skrenuo s pameti, odlučio je srušiti dom!
Dajte ljudi, odgovorite od tog, nećemo imati gdje spavati!“

Ubrzo se nekolicina znatiželjnika okupila iza mene, ne dižem glavu od posla, moram se požuriti prije nego sunce pređe na moju stranu i počne me pržiti.
Već dugo tučem, ispada kamen po kamen, rupa se u zidu širi te poželim malo predahnuti.
Napokon prestanem i napravim pauzu, bacim pogled iza sebe, svi me pozorno promatraju i pokušavaju sami dokučiti koje su mi namjere.
Jedan me suborac upita koliko bi trebala biti široka ta moja rupa?
Kad mu rekoh „dva pedlja“, on pobjedonosno usklikne i reče da sada zna zašto će ta rupa u zidu! Veselo skoči da mi pomogne, zgrabi kramp od mene i nastavi tući!

Ostalima tek sada ništa nije bilo jasno! Zbog svog ponosa ne postavljaju pitanja, ali je bilo očito da su sami pokušavali dokučiti o čemu se radi.
Odem se napiti malo vode te se tamo još jednom uvjerim u svoje pretpostavke. Svi su izašli vani i tamo iza sve promatraju i čude se.

Još su se dvojica priključila u poslu. Oduševljeno mi podižu palac i pozdravljaju ideju, ali ne otkrivaju ostalima, koji je cilj našeg napornog rada.
Ubrzo se u zidu pojavila rupa širine „dva pedlja“, već se čiste ostaci po podu, a jedan od mojih pomagača upozorava ostale, da se trebaju malo odmaknuti, ako žele saznati što će nam ta rupa u zidu.

Svi smo se odmaknuli i strpljivo gledali u pravcu zatvorenih vrata.
Sve do trenutka, kad je jedna lasta uletjela kroz našu rupu, iznad vrata u hodnik.
Svi u isti tren pobjedonosno zapljeskaju i pozdrave naš trud, kao nešto najvažnije što zaslužuje ovacije!

Te su laste od prvog dana pokupile naše simpatije.
Mogla su se čuti razmišljanja, kako su one u nama braniteljima prepoznale zaštitu i sigurnost te su upravo zato tu sagradile gnijezdo. Povjerile su nam svoje potomstvo i zato ih ne smijemo nikako iznevjeriti!

Naše su nam laste trenutno postale važnije od skupine nevoljnika, koje su u međuvremenu dovezli iz Ljubuškog, kako bi nam napokon postali suborci, ali protiv svoje volje.

Poželim u sebi dugo zadržati, tu sitnu radost proteklih trenutaka, u kojima smo na opće zadovoljstvo, riješili brigu lastama.
Ne pada mi ni na pamet posvećivati veliku pozornost novim suborcima! Znam da će u meni stanje blaženog mira i ushićenosti, zbog uspješno obavljenog posla, duže potrajati, ako te nevoljnike ne budem u mislima krivio za njihovu prošlost i odnos prema Domovinskom ratu.

Samo ponekad, nakratko bacim pogled prema njima. Malo su smiješni u svojim novim, vojnim odorama i uglancanim čizmama. Onako, regrutski zbunjeni te svi u skupu čekaju nova zaduženja streljiva, bombi i odlazak na prvu crtu bojišnice, odmah po završetku ručka.

Jedan me suborac tiho upita, jesam li zapazio da su nam napokon doveli i onog "Komunjeru"!
Upozori me i da nije među njima, već tamo po strani, pomiješan s našim starim braniteljima.
I gle doista je bilo tako, koji mudrijaš! Svima nam je bilo poznato, da taj nema ni jednog stvarnog dana provedenog na terenu.
Lukavo se snašao, od nekog nabavio staru, istrošenu vojnu odoru i istrošene čizme.

Dobro smo ga zapamtili, bio je na popisu u Prozoru, po kojem su isplaćivane dnevnice i upisivani ratni tereni. Ostao je upamćen po komičnom događaju, po kome je, malo prije rata, dobio nadimak "Komunjera".

To se zbilo na samom pragu 90-tih, kad se već osjećalo, da će komunizam uskoro propasti.
Do tada se ona stroga, narodna Milicija znatno promijenila. Počela se malo po malo približavati narodu i uveli su interno pravilo, da ne trebaju na dužnosti po gradu nositi kape. Nije njima bila teška kapa na glavi, već su na taj način skrivali petokraku na kapi, koja je u narodu izazivala otvorenu netrpeljivost.
To je bilo u vrijeme kad su ljudi, već pomalo mogli zapjevati poneku domoljubnu pjesmu, bez straha da će osvanuti sutra u zatvoru.
Naš je „Komunjera“ među prvima počeo prednjačiti u domoljublju, na kuću izvjesio hrvatsku trobojnicu, na kapu izvezao hrvatski grbi i po cijele dane sjedio u seoskoj birtiji. Posebno su mu trn u oku bili članovi Partije, njegove mjesne zajednice, čije je vrijeme neumoljivo istjecalo.
Jedne prilike, u tu istu birtiju, navratilo cijelo vodstvo Partije, vodstvo seoske podružnice. Bili su pošli na sastanak, u obližnji dom gdje im je ured.
Netko im na ured, opet bacio kamen i razbio prozor. Davno su shvatili kako njihov komunizam propada te su odlučili, još jednom se sastati, popisati i razdužiti inventar iz ureda.

Po nevolji svratiše u tu istu birtiju, u kojoj je naš „Komunjera“, po cijele dane sjedio sa šahovnicom na čelu. Kad ih ugleda, rafalno raspali jezikom po njima i njihovoj Partiji.
Nekolicini ozbiljnijih i starijih susjeda, koji se tu zatekoše, postade neugodno slušati. Nisu znali što mu se odjednom dogodi pa da na te ljude stane navaljivati sva zla komunizma. Rekoše mu da to od njega nije fer i zna li on da su ti isti ljudi zaslužni što je njihovo selo među prvima dobilo struju. Asfalt je pružen svakom do pred kuću, a sad su opet u fazi organiziranja sela za priključak na gradski vodovod.
Ali ne, „Komunjera“ goni po svome, imao je puno osobnih razloga za to.
Naime, davno je predao molbu da ga ti isti prime u njihovu Partiju, a oni su dugo odgađali. Do njega su dopirale glasine, kako se pojedinci opiru primiti ga u svoje redove, jer ga često viđaju kako kocka i pije, njima su takvi samo kvarili ugled.
Više su im odgovarali mladi, pristojni i školovani ljudi, koji su opet po tom članstvu brže napredovali na putu školovanja i dobivanja posla.

Pričalo se da je naš „Komunjera“ imao namjeru preko članstva Partije, brže doći do dozvole za nošenje oružja. Bez tog članstva ju je bilo gotovo nemoguće dobiti, a to je opet uvjetovalo i članstvo u nekoj lovačkoj družini.
Dok je on i dalje na njih bacao i drvlje i kamenje, ovi se mjesni partijaši stadoše nešto došaptavati, brzo ispiju piće i napuste birtiju. Nije proteklo dugo vremena, ubrzo se svi u skupu vrate, a jedan od njih priđe „Komunjeri“ za stol, pruži mu ruku u znaku čestitanja te mu uruči, na njegovo ime tek ispisanu partijsku knjižicu. Potom, jedan od njih gostima u birtiji pokaza „Komunjerinu“ molbu za prijem u članstvo, s jednom malom njegovom sličicom okačenom na vrhu, a ona druga se već osušila u novoj crvenoj partijskoj knjižici, s velikim pečatom preko nje. Sve bi to ostalo kao dobra šala, da se novi član Partije nije zapjenio i obrušio na svoje nove drugove. Na pola se uspravio iza stola i u grču im se obratio ovim riječima: 'Ko vam je reka da me sad primate?“

Onaj što je još držao u ruci njegovu molbu, stade je naglas čitati svima u birtiji, a „Komunjera“ je stalno oštrim pogledom pratio svaku reakciju prisutnih. Kad čitač privede tekst kraju i naglasi njegove vlastoručno pisane riječi, u kojima obećava, ako ga prime, da će biti primjeren član Partije, koji će nastaviti čuvati tekovine partizanske revolucije, djela i misli druga Tita…
U tom trenutku naš „Komunjera“ napravi potez, nakon kojeg su svi prisutni ostali zgroženi!

Od muke zgrabi ispred sebe, široku čašu, do pola punu, prinese je ustima i čvrsto je zagrize zubima. Staklo mu čaše pod zubima stade pucketati, a preko onog komada što mu ostade u ustima poče kapati krv, tik ispred njega po stolu.
Ljudi se skoče, pokušaju mu nekako pomoći, vode ga vani, mole ga da ispljune staklo iz usta, ali ne!
On je i dalje grčevito stiskao zubima i nije popuštao!

Sve smo te događaje oko njegove „krvave“ partijske knjižice, opet u šali međusobno prepričavali taj dan u Grahovištu. Ali, diskretno da „Komunjera“ ne čuje. Dečki su mu već bili pripremili iznenađenje, za dan njegovog prvog ratnog krštenja, koje će zapamtiti za cijeli život.

Taj isti dan, jedna borbena skupina je pridružila „Komunjeru“ sebi te ga povedoše na Gola brda. To su položaji na kojima se često puškaralo, iz razloga da se neprijatelja prisili, da tamo nasuprot nas, na svojim položajima nagomila veći broj vojske.

To je bio naš interni dogovor s pojedincima iz Hrvatske vojske, s kojima smo dijelili ciljeve istih neprijateljskih položaja. Tako smo prisiljavali zajedničkog neprijatelja, da taj dio stalno pojačava i da ne bi slučajno te vojne trupe uputili prema Kninu ili Vukovaru. Za ove naše planove, nisu znale naše pozadinske "Guzonje" u zapovjednom centru, niti smo tu našu zamišljenu taktiku ratovanja, širili dalje od naše zone odgovornosti.

Nakon što naša borbena skupina taj dan preuze smjenu na Golim brdima, po običaju, svaki se put malo sačeka dok se ne udalje u pričuvu oni kojima je smjena istekla. Tvrdi su bunkeri i visoki grudobrani stvarali dodatnu sigurnost iskusnim bojovnicima, sposobnim za svaku priliku ratovanja.

Potom se odrede osjetljivi ciljevi i započne paljba, ali taj put još žešće, zbog novog suborca i njegovog prvog vatrenog krštenja.

Ubrzo isprovociraju neprijateljsku stranu, oni odmah uzvrate te „Komunjera“ u strahu, zauzme položaj u bunkeru i zabije glavu iza sanduka streljiva. Kad se puškaranje primirilo i „Komunjera“ napokon izađe iz bunkera, ovi naši malo „naćule“ uši, kao da nešto čuju. Potom pažljivo provire glave preko grudobrana i svi u jedan glas poviču: „Eto ih idu! Bjež'mo!“

Na brzinu pograbe svoju opremu, uhvate trk niz brdo, dok se „Komunjera“ još nije uspio ni snaći.

Napokon, i on potrča za njima, dovikujući im da ga sačekaju, a oni se već udaljili, sklonili se negdje u stranu i pustili ga da ih u pretrči.

Naravno, odmah nakon toga se vratiše na položaje i uz cirlik, naizmjenično u daljini preko dvogleda, stanu promatrati isprepadanog suborca, kako u trku praši niz brdo te se svako malo okreće i ubrzava, pogrešno misleći kako će ga Srbi svaki tren sustići.

Taj više nije svraćao ni u Grahovište, naišlo mu jedno naše vozilo logistike za nabavu, poveli ga prema Ljubuškom i više ga rat nije ni vidio!

20.-Zaduženje kišobrana

U vrijeme Domovinskog rata, niti jedan branitelj nije volio kišu. Kišno je vrijeme svima bio veliki neprijatelj na prvoj crti bojišnice. Prvi pljusak bi najprije okupao one, koji su trenutno na smjeni u rovu! Tek bi se kasnije, nakon proloma oblaka, uokolo pojavljivale blatnjave lokve, a kad bi izravno iza toga zapuhali studeni vjetrovi, prije bi se osušile te lokve nego branitelji!

U isto vrijeme, iste probleme kiša stvara i neprijateljskim vojnicima na suprotnoj strani brda.
Jedne smo prilike, iz našeg skloništa na Golim brdima, dugo promatrali kako neprijateljski vojnici, tamo nasuprot nama, muku muče po kišnom nevremenu. Promatrali smo kroz dvogled dvojicu vojnika, popeli se na vrh bunkera, preko njega zatežu nekakvu ceradu, vjetar im je stalno trza iz ruku, odozdo im jedan njihov naizmjenično dobacuje kamenje, a oni ih gore u žurbi slažu, jer je kiša već usula.

U tim trenucima nikome od nas nije palo ni na kraj pameti posegnuti za puškom, već nam misli i oči polete iznad glave, pitajući se kad će i naš bunker procuriti?

Kasnije smo često puta komentirali te detalje vremenske nepogode, u kojoj nismo bili nimalo neprijateljski raspoloženi prema tim nevoljnicima na vrhu bunkera. Netko se prisjetio i povezao kako i ostala zemaljska stvorenja, kad ih u isto vrijeme zadese vremenske i druge prirodne nepogode, zanemaruju međusobne neprijateljske nagone. Tako, u vrijeme poplava ili požara u šumi, skupa u trku traže spas srne i lavovi, vukovi i jeleni te u tim kritičnim životnim trenucima, nitko nikome nije neprijatelj!

I mi se tada zabavismo oko svoje muke utvrđivanja skloništa, što nam ga je vjetar raskrio, a lokve vode potopile.
Studeni su vjetrovi često fijukali na Golim brdima, najavili bi svoj dolazak iz daljine uz nekakvu tutnjavu, obruše se odozgo s Hrguda i u trenu budu među nama.

Tim se vjetrovima na prvoj crti bojišnice, nije moguće negdje skloniti. U naletima se javljaju iz pravca neprijateljskih položaja, udaraju i po noći i po danu, ravno u lice bojovnicima. Pritom svi osjećamo bol šibanja po licu, sličan šibanju oštrim hladnim žiletima!

Takvo stanje nikada ne bi potrajalo dugo. Tamo bi se, iza naših leđa, iz pravca mora i dalmatinskih brda, odnekud žurno nagomilali crni oblaci, nošeni toplijim vjetrovima s juga.

Požure se i ti vjetrovi, valjaju debele oblake preko Popova polja i njima poklope sve okolne planine.
Nastane veliki urnebes i vremenska nepogoda, vjetrovi se uhvate u sukob iznad naših položaja, naguravaju se te stanu u vrtlozima puhati, razbacujući kišu uokolo. Gore, po visovima Hrguda, munje i gromovi stvaraju podrhtavanje i buku, u dubokim planinskim klancima!

Od tih vremenskih nepogoda nisu bili pošteđeni ni branitelji tamo dole u pričuvi, u zaseoku Grahovišta, u starom seoskom zadružnom domu, pod debelom betonskom pločom. Bilo je dovoljno da netko samo pretrči iz velike prostorije, ili pak da skokne do suboraca u obližnji dio zaseoka, sva bi se ta kiša izlila po njemu i cijeli bi dan osjećao mokru odjeću na sebi.

Bez obzira na duge kišne dane, braniteljima u pričuvi Grahovišta nikada nije bilo dosadno.
Uvijek se nađe netko tko se dosjeti zanimljive teme za zabavu, ta bi zabava često prikratila vrijeme i podigla svima raspoloženje.
Kišno jutro, po običaju počinje tamo u suhoj širokoj sobi, s jednim redom drvenih stolova, spojenih u nizu preko cijele prostorije. Na stolu su već posude s toplim čajem i kavom, tek se okupilo nas nekoliko, uskoro će pristizati ostali. Čim se kiša barem malo utiša, zaredati će pretrčavanje bojovnika preko širokog dvorišta. Upade mi u oči neobičan list papira, na stolu s popisom imena njih nekoliko, koji su već u prostoriji oko mene. Pored je olovka, zapazih da su se svi vlastoručno upisali, pod rednim brojevima, a u naslovu iznad piše:

"ZADUŽENJE KIŠOBRANA".

Pogledam ratnu odoru na sebi i uvjerim se kako sam gotovo potpuno mokar. Na brzinu mi se učini kao prihvatljiva zamisao, jer bi nam ti kišobrani stvarno dobro došli. Uzmem olovku, upišem redni broj i stavim svoj potpis. Prije nego odložih olovku, nastade gromoglasan smijeh među suborcima i tek tada shvatim kako sam i ja nasjeo na njihovu dobru šalu. Kad sam malo razmislio, to mi postade još smješnije, jer tijekom cijelog rata, nisam nikada vidio da neki branitelj skupa u ruci drži kišobran i pušku.

I ja podržim šaljivu ideju, ta će nam fora itekako pomoći za opću zabavu u tom kišnom sumornom danu, koji će potrajati nešto duže nego obično. Taj dan očekujemo smjenu iz Ljubuškog, koja će se na prvoj crti izvršiti tek kasno u noć.
Dosjetimo se još malo doraditi stavke na tom popisu navodnog zaduženja, kako bi izgledalo uvjerljivije. Dopišemo mogućnost odabira kišobrana po želji, s kukačom ili ravnom drškom, s maskirnim platnom ili crnim. Netko predloži i veličinu u tri mogućnosti. Kad je bilo gotovo, svi se uozbiljimo i čekamo novu žrtvu i sve ostale kako budu po redu ulazili u prostoriju.

Evo ih, dvojica branitelja skupa pretrčavaju dvorište, dogovorili smo da im se obrati netko od nas koji uspije zadržati ozbiljnost na licu i da im taj prvi ponudi popis.

Jedan se bez razmišljanja upisa, izabere crni kišobran s kukastom drškom, srednje veličine, ponudi olovku drugom, a on odbije, neće ni da čuje za to! Reče da mu ne spominjemo nikakav kišobran, navodno je nedavno zbog istog naljutio svoju suprugu, jedva mu oprostila. Kaže, posudio od supruge kišobran, nakon toga s društvom iz kafića u kafić, negdje ga zaboravio i vratio se kući bez njega.
Taj naš nestašni "Veseljak" se nedavno tek oženio pa nije ni čudo što često priča o svojoj ženi, očito je kako mu puno nedostaje. Razvezao on nama priču, kako mu je supruga previše navezana na svoje osobne stvari i da je bila pogođena kad se vratio kući, bez njenog lijepog kišobrana.
Teško mu je palo to, što je supruga s njim na nekoliko dana zategla odnose, bila tužna i ljuta, prebacivala mu kako bi tako i nju samu zbog svog društva zaboravio i ne bi se sjetio gdje ga čeka. Otkrio nam, da mu je malo po malo, počela opraštati tek treći dan, kad je počela spremati ručak.

Nismo mogli ostati samo na tom odgovoru, kopkalo nas zašto mu je popustila kad je počela spremati ručak, nekako nam bilo nelogično što je odlučila baš tada popustiti pa ga navedosmo da nastavi priču do kraja.

Naš se „Veseljak“ sam stade smijati, prije nego nam je otkrio čega se tada dosjetio! Kad nam sve ispriča i objasni, nastade među nama urnebesan smijeh i nikako se nismo mogli načuditi toj njegovoj djetinjastoj budalaštini.

On je svojoj mladoj supruzi, prije nego je počela spremati ručak, čvrsto zatvorio sve poklopce na teglama, od soli, vegete, papra, paprike pa je ona bila primorana, jednu mu po jednu teglu donositi da je otvori. Nadoda kako je tako, pomalo započelo ono prvo smijuckanje i popuštanje među njima.

Toliko nas je njegova priča nasmijala da smo nakratko skroz zaboravili na onaj popis zaduženja kišobrana. Većina bi se, kako su ulazili, bez imalo razmišljanja upisivala, dok su opet neki odmah shvatili da je opet u pitanju naša zezancija. Ova se priča, o bračnim odnosima našeg branitelja brzo proširila i postade zanimljiva cjelodnevna tema, prije povratka kući. Nije ni čudo što je tako, posljednji je dan terena na ratištu, očekujemo smjenu iz Ljubuškog pa branitelji sve češće razmišljaju i pričaju o svojim suprugama, koje im očito nedostaju.
Od početka rata znamo i o tome često međusobno pričamo, kako sve supruge do kasno u noć, svaki put u strepnji, budne čekaju svoje muževe, koji se vraćaju s prve crte bojišnice.
Oni iz logistike i pozadinskih jedinica nisu te sreće, oni su na sigurnijim pozicijama, dalje od ratnih opasnosti i za njih njihove supruge manje strepe!

Među nama se tada u pričuvi zadesio i jedan "Vic maher". Jedini je znao ispričati vic, onako na svoj način da bude zanimljiviji i često se šalio na svoj račun, kako bi nasmijao društvo oko sebe.

On upita „Veseljaka“:
„Ja mislim da se tvoja žena nije naljutila samo zbog tog kišobrana, mora da si joj u tom prepiranju još nešto ružno odbrusio?“

Ovaj odmah potvrdi da je tako i bilo. Naš se „Vic maher“ odmah svima nametnu stavom i pričom o njegovoj viziji bračnih odnosa, koja postade još zanimljivija.

„Vic maher“:
„Eto, to mi nije bilo teško pretpostaviti, svi smo mi u ratu dobro pogubili strpljenje i živce, zbog toga oko nas često ispaštaju osobe koje su nam dosta bliske i drage, prve su na udaru naše supruge, kasnije ubrzo shvatimo da smo pretjerali. Evo vam jednog mog osobnog primjera! Jedne mi je prilike moja supruga iz čista mira, toliko podigla tlak, da sam se na nju dosta izvikao i naravno, kasnije mi je bilo žao. Ona mi reče, kako joj jedna prijateljica priča da njen muž svaki put s ratišta donese kući raznih konzerava i pašteta, od onoga što im ostane pa kako to da se ja nikad toga ne sjetim? Mene to bocnu, ja joj grubo odbrusim da smo mi na prvoj crti prvenstveno ratnici i da nama nikome ne padaju na pamet nikakve konzerve! Budemo sretni što svaki put vratimo živu glavu, a taj od njezine prijateljice je pozadinac, daleko od prve crte. On sazna što se događalo na našim bunkerima i prvoj crti tek kad se vratimo u Ljubuški. Ali, imam i ja sada svoje metode! Često mi puta supruga digne živac, zbog nekih običnih gluposti, ali ja se više ne dam isprovocirati, našao sam načina kako joj uzvratiti."

E sad, njegova nedorečena priča stade kopkat sviju, a posebno “Veseljaka“ s kojim se već upustio u raspravu. On ga priupita kako joj on to uzvrati te nismo čekali dugo. Uskoro dobismo još budalastiju priču od one prijašnje, kad se dosjetio da svojoj ženi jako zavrti poklopce tegla, da ih ne može bez njega otvoriti.

„Vic maher“ započne priču, kako on svojoj supruzi, ponekad u tajnosti pravi kućne diverzije, iz razloga da bi izbjegao svađu i bezbolnije joj naplatio kad ga ponekad naljuti. On njoj u tajnosti, nekoliko dana za redom, svaki put po malo, zalijeva cvijeće vrućom vodom.
Što smo se mi oko njega više smijali, to je on u svojoj priči postajao još ozbiljniji i na uvjerljiv način dočaravao svaki detalj svoje razrađene akcije.

Objašnjavao nam kako voda mora biti dobro vrela. Nekoliko dana bi samo po malo zalijevao one kućne saksije i kako reče, ako su u pitanju ljubičice, one treći dan sve okljuse!

Naš mu se „Veseljak“ potom usprotivi, stade ga uvjeravati kako mu to može samo poremetiti bračne odnose u krevetu, jer mu je nakon toga supruga sigurno tužna, ne može prežaliti cvijeće.

Ali ne, ovaj se usprotivi, stade uvjeravati i njega i nas, da mu je upravo to prilika pokazati pred njom svoju pravu muževnost. Ona mu se obično nakon toga u krevetu požali da joj trenutno nije ni do čega, jer je pogodilo što joj se osušilo cvijeće. Om tu priliku iskoristi i obeća da će rano ujutro otići i kupiti joj još ljepšu saksiju istog cvijeća i to obećanje ispuni.

Vic maher:
"Eto, vidiš sada moj zavodniče kako se situacija naglo mijenja!
Umjesto dosadašnje vike i galame, ja sam ovako, uz minimalan trošak ohladio svoje živce i opet pronašao razloga supruzi pokloniti cvijeće, a ako nekad i ti ovako postupiš, s još malo truda i pažnje, te iste noći možeš postati njezin pravi junak!"

Veseljak:
"Pa dobro, reci ti nama šta joj radiš i kako joj se svetiš kad ti nestane tih saksija cvijeća u kući?"

„Vic maher“ kao da je očekivao to pitanje, nastavi priču o svojim tajnim, drugim, kućnim diverzijama kako bi "kaznio" suprugu, zbog svog povrijeđenog muškog ponosa.

Reče, kako ponekad vreba priliku kad mu žena stavi peći kolače.
Čim se ona samo na kratko odmakne iz kuhinje, on joj brže bolje, otvori pećnicu i tek kad je malo rashladi opet zatvori.

Kaže da mu takvo djetinjasto ponašanje više odgovara od neuspješnih prepirki i svađe sa suprugom, a i njega samog kratko iza toga prođe ljutnja.

Bez sumnje, „Vic maher“ je izazvao naš smijeh, ali ne i naše odobravanje. Iz te smiješne radnje ne vidimo nikakav koristan učinak, ali on i za to ima odgovor.

Kaže kako se jedne prilike njegova supruga požalila svojoj bliskoj prijateljici. Rekla joj da stalno pazi kako ne bi slučajno naljutila muža, jer joj svaki put nakon toga, dan krene nekako naopako.

Iz čista joj mira cvijeće počne venuti, kolač joj ne uspije, kvare joj se aparati u kući, zagube joj se po kuhinji neke obične stvari koje su stalno bile na dohvat ruke.

Ta bi predstava među braniteljima još dugo potrajala i tema o suprugama produljila u nedogled da nisu već, kasno u noć, počeli pristizati naši, do kože mokri suborci s položaja koje je preuzela tek pristigla postrojba iz Ljubuškog.

Još samo malo, svi spremaju svoju opremu i kreću put autobusa koji nas čeka.

Nakon toga branitelji ostaju u tišini, u svom sjedalu autobusa, odlutaju mislima tamo doma u svoje obitelji, gdje ih želja stalno vuče.

Mnogi požele što prije doći, znajući kako ih, po običaju, kasno u noć opet čeka topla kupka, mirisna bračna postelja i nježan zagrljaj životne suputnice!

21.-Platne liste

Svaki me put živciralo ono puškaranje po Ljubuškom, započelo bi ranije kroz jutro, u onaj dan kad se okupljamo za polazak na neko od ratišta!

To je živciralo brojne od nas, na svaki iznenadni ispaljeni rafal, tamo na ulici, ljudi se stresu, nekom prisjedne kava, netko malo trzne rukom prolije šalicu po stolu ili drugo piće, a nakon toga mnogi ustanu iza punih stolova, sklone se negdje, napuste kafiće i gradske ulice. Nije teško zaključiti kakvo mišljenje okolina ima o onim braniteljima koji svaki put na dan odlaska na ratište unose strah i nemir i gradske ulice pretvaraju u bojišnice.

Nije trebalo okretati glavu i protezat se u masi njih kako bi se prepoznalo onoga tko puškara, ubrzo bi o njemu gradom krenuli porugljivi komentari i svi bi saznali tko je taj junak.

Govorilo se:
Eno još jedne budaletine, prolupa na ratištu, neka ide tamo i neka zagradi što je oslobodio, eto mu to sve samo neka ne plaši mirni narod po gradu!

Sve sam to zaboravio ono jutro, kad sam ulazio u Ljubuški, koračajući široko po sred ceste vukući ratnu opremu u lijevoj ruci.

U desnoj mi ruci napeta puška, naslonjena na desnom ramenu a cijev okrenuta u zrak. Jedva čekam prvu skupinu suboraca da ih pozdravim kratkim rafalom. Zato sam se namjerno zaputio po sred ceste, ne idem nogostupom, već, tamo maknut od mase ljudi.

Prva me skupina zapazi u samom centru, uvjerim se da svi gledaju prema meni, podignem svoj automat u jednoj ruci, još više iznad glave, pustim poduži rafal u znaku pozdrava njima. Jedva dočekaju da mi odpozdrave, na kratko posegnuše za oružjem i rafalima pročiste puščane cijevi.

Stadoše vibrirati široka stakla po okolnim izlozima, auta se sklanjaju, zaokreću se na cesti, a ulice ubrzo postadoše puste. Nemam se kad zaustavljat, prođem pored skupine, žurim se, ljut sam ko' osa, žurim se u zapovjedništvo naše bojne u krugu Duhanske stanice. Siguran sam kako ću tamo napravit neki nered, povrijedili su me i ponizili, do bola!

Saznao sam to jutro, na polasku od kuće, supruga mi otkrila što joj se dogodilo kad je došla podići moju plaću dok smo mi prošli put bili na ratištu. Obično bi svaki od nas, nakon povratka s ratišta, podizao svoje dnevnice, koje nas nisu više čekale na banci, već u zapovjedništvu bojne, rečeno je da se tako može imati sve pod kontrolom. Taj mi put kod kuće ponestalo novca pa sam rekao suprugi, da ode sama u bojnu, treći dan nakon našeg odlaska već budu gotovi platni popisi za taj cijeli teren, pa, kome je hitno potreban novac, zaduži nekoga, obično iz obitelji, da taj novac podigne za njega.

Sve bi bilo u redu da nisu u službi naše bojne, nakon što je moja žena podigla planirani novac, rekli da preuzme još jednu moju zaostalu plaću i ponude joj zatvorenu kovertu s novčanicama i listu da potpiše prijem. Ona odbije preuzeti, rekla im kako meni to neće biti drago čuti, ona zna zašto, naglasila da to sigurno znaju neki i u zapovjedništvu bojne.

Dakako da su znali, nekome je smetalo što je naša satnija prednjačila u poštenom odnosu prema novčanim sredstvima koja su predviđena za branitelje Domovinskog rata! Nije se moglo dogoditi da nekoga stavimo na platni popis ako taj nije odradio smjene na prvoj crti bojišnice, bez obzira je li se radilo o zapovjednicima ili običnim vojnicima.

Našim smo dečkima u satniji povremeno izlazili u susret ako je netko trebao iz privatnih razloga biti oslobođen jednog terena ali se nitko za taj teren nije stavljao na platnu listu.

Tako sam i ja dogovorio sa svojim zapovjednicima da budem oslobođen za Korizmu '95. godine. Tu sam Korizmu trebao cijelu za sebe, za svoju duhovnu obnovu i za ratne traume, uostalom, trebao sam neko vrijeme mir i tišinu daleko od ratnih zbivanja. Planirao sam vrijeme Korizme posvetiti svojoj obitelji, posvetiti se sebi, molitvi i postu i zaostalim poslovima u polju. Svaki mi put pomaže naporan fizički rad u polju, to mi je kao dobra terapija protiv ružnih ratnih misli i još ružnijih ratnih uspomena.

Zapovjedništvo je satnije preuzelo izvršavat moje obaveze među vojskom, s tim sam upoznao zapovjedništvo bojne i izričito upozorio i jedne i druge da me nebi netko od njih slučajno stavio na platnu listu za taj teren kad budem izočan!

Savjest mi nije dopuštala uzimat novac koji mi ne pripada, niti sam odobravao isto drugima, na takve bi priče o mešetarenju na račun istinskih branitelja svaki put žestoko reagirao!

Povjerovao sam da su moju odluku ozbiljno shvatili, jer sam nakon toga nekoliko puta navraća u bojnu po dnevnice za odrađene terene, i nikad mi nisu spominjali nikakvu omotnicu i zaostalu plaću.

Ali ne, gospoda iz bojne čekala priliku nekoliko mjeseci i odlučili mojoj ženi po.tu.riti omotnicu za teren iz trećeg mjeseca '95. godine na kojem nisam bio, kako bi i mene uvukli u svoje kriminalne radnje.

Zato ljutito žurim, rafalam svako malo kroz Ljubuški, žurim u zapovjedništvo bojne, znam da su svi tamo na okupu, odlučio sam istjerati istinu na vidjelo ako bude trebalo, imao sam namjeru izazvati i nerede!

Iz kruga Duhanske stanice nekolicina mojih suboraca cijelim me putem promatrali dok sam im se približavao uz povremenu rafalnu paljbu.

Svi se do jednoga koji se nađoše u hladovini borova, skoče na noge, drže u obje raširene ruke visoko iznad glave svoje puške. Taj naš davno poznati znak prepoznavanja iz daljine na bunkerima nasmija sve okupljene pa i mene, jer mi uporno s tim daju znak da su oni moji suborci a ne neprijateljski vojnici. Ja okrenem cijev visoko iznad njih u vrhove borova i još jednim dugim rafalom otresem šišarke i grančice po njima. Neki od njih staviše ruke na glavu, dok drugi stadoše cirkuzat i šutati tek opale šišarike po širokom dvorištu. Nakon mene i oni povremeno nastaviše rafalima brati šišarike i odkidati grančice iznad sebe i onih branitelja koji se zatekoše ispod borova. Tamo se po gradu dugo širila jeka naše pucnjave, još sam u žurbi, spustim iz lijeve ruke ratnu prtljagu na sred dvorišta i odozgo stavim pušku. Ostavim tako da se hladi cijev i žurno se zaputim prema dnu duge kamene zgrade, prema drvenim improviziranim stubama koje vode na kat.
Uspinjem se i požurim niz hodnik, zatečen u prostoriji traženu skupinu, njih pet-šest kako uspravno stoje uza zid, i jednog "Ćatu" koji sjedi na svom mjestu za stolom.

Odmah se iz prve izderem na Ćatu da me čuju svi u hodniku i oni dole suborci koji su ostali u hladovini ispod drveća!

Uprem prstom u njega i prodornim glasom započmem svoju dernjavu:
Ti..! Odmah upri prstom u jednog od ovih ovdje, reci koji ti je od njih naredio da me staviš na platni popis za treći mjesec, onda kad nisam bio na terenu!

Ćato problijedio, raširio i ruke i prste ispred sebe po stolu, gleda me ledenim pogledom i samo šuti.
"Čuješ li ti šta ti govorim, hoću ime i prezime onoga ko ti je naredio da me staviš na platnu listu, i tko ti je naredio da mojoj ženi podvaljuješ kovertu sa novcem kako bi i mene uvrstili među vaše ratne profitere s kojima cijeli rat trgujete!"

Ćato malo dođe do sebe, otvori ladicu, opet izvadi onu istu kovertu s mojim imenom u kojoj je još taj novac, spusti je na stol ispred sebe i progovori:
"Ja sam ovu kovertu slučajno otkrio u ladici među nepreuzetim isplatama i samo sam postupio po svojoj dužnosti da je predam u pouzdane ruke."

Nisam imao više potrebu derati se na Ćatu, okrenem se prema skupini njih iz zapovjedništva bojne, jednom po jednom opet vrlo glasno pod velikim stresom postavljam isto pitanje i tražim izravan odgovor.

Njih nekolicina, svi do jedan, oborili glave, spustili ramena, objesili ruke nizase i samo ispred sebe gledaju u pod i šute. Postade mi tužno promatrati tako bespomoćne ljude mlitavo naslonjene na zid, još će bit tužnije ako na takve osobe nastavim sa dernjavom bez odgovora i njihove reakcije.

Zamislim se na trenutak dal' da povučem pištolj, koji mi već odkočen stoji ispod lijevog pazuha, i da im na brzinu izbušim svu arhivu na policama i onu u kutijama na ormaru ili da im postavim vremenski ultimatum da mi odgovore na moj jasan upit? Razmišljao sam izbušiti i onu kovertu na moje ime na stolu ali odustanem od te zamisli kako nebi ranio Ćatu u nogu!

Ipak im dam na znanje da ću se vratiti za sat vremena po odgovor, i rekoh da branitelji neće otići na ratište dok se ovo ne riješi, jer se ne radi samo o meni već je u pitanju ugledu cijele naše satnije.

Znao sam unaprijed da će me suborci podržat, oni koji su iza mene napunili cijeli hodnik povicima stadoše pozvati sve iz zapovjedništva bojne, povikaše im: "Zar nisu zahvalni što ne moraju biti blizu prve crte na ratištu, pa se još upuštaju u lopovske poslove na račun poštenih branitelja?!"
Spustimo se opet u dvorište, neki posjedali na svoju prtljagu, znajući da će sve ovo potrajati, otvore konzerve i paštete, razlome štruce kruha podjele međusobno i započnu s marendom. Neki se opet raziđoše po gradu, nema više pucnjave, odlučimo na sat vremena uvesti primirje i vratiti ćemo se svi u skupu točno u minut.

Točno u predviđeno vrijeme, žurim se put zapovjedništva bojne, slijedi me nekolicina suboraca i pojedini časnici i dočasnici naše satnije.

Opet mi samo jedna misao u glavi, što ako me gore dočekaju šutnjom kao sat prije? Ako bude tako, odlučim da ću im u tom slučaju izbaciti kroz prozor svu arhivu na policama, morat će sve ponovno preslagivati, imati će posla do kraja rata.

Gore nas dočeka pun hodnik naših momaka koji glasno raspravljaju s nekim predstavnicima naše pukovnije. Vijest se brzo proširila, rekoše mi da su to djelatnici za SIS-a, iz sigurnosne službe naše pukovnije.

Ništa ih ne pitam, gledam ih oštrim pogledom i čekam njihovu reakciju.

Ljudi odmah rekoše da razumiju moje negodovanje i da im je sve poznato oko tih mojih dnevnica, ne samo mojih, kažu da toga ima i u drugim satnijama. Uvjeravaju nas kako su već na tragu onih koji sve to nezakonito upisuju a novac podižu za sebe. Stadoše nas moliti da se strpimo još neko vrijeme i da sve ovo ostane među nama do kraja istrage. Ja ništa nisam progovarao, samo sam pogled sa njih prebacio na suborce i očekujem njihovo mišljenje.

Uglavnom, većina se složila kad je to u pitanju da nije dobro ometati istragu, a SIS-ovci dadoše čvrsto jamstvo kako će sve vrlo brzo razotkriti.
Nisam puno vjerovao njihovoj istrazi, niti me umirio njihov odgovor, cijelim sam putem do ratišta, sjedeći u autobusu samo razmišljao o toj sramotnoj podvali koja me duboko povrijedila.
Tek što sam dolaskom na Grahovište malo primirio emocije, tamo se suočim s oglasnom pločom na zidu koja opet rasplamsa moje negodovanje među suborcima. Na oglasnoj ploči velike prostorije na Grahovištu dočeka nas platna lista branitelja, one satnije kojoj smo došli na smjenu. Naravno da smo pažljivo čitali ta njihova imena, kao što i oni koji mijenjaju nas mogu provjeriti naše brojno stanje, jer iza nas na istoj ploči ostane naš popis bojovnika koji su odradili teren.

Suborcima prstom pokažem na oglasnu ploču, prigovorim svima što su zatajili od mene kad su na istom popisu vidjeli moje ime onda kad nisam bio na terenu i zašto su mi to nekoliko mjeseci prešućivali kad su od mene više puta čuli da nije pošteno ako uzmem dnevnice za teren u vrijeme kad neću biti na njemu?!

Kad bi god među nama nastala neka slična prepirka ili napeta tema, svaki se put tu negdje zadesi naš "Vic maher", on svaku takvu temu uspije preokrenuti na šalu ali tako da to sve opet zadrži svoj smisao.

On se obrati meni ozbiljnim glasom i reče ovako:

"Mi svi znamo i još dobro pamtimo, da si upozoravao sviju da te za prošlu Korizmu, kad si bio odsutan, nitko ne smije stavljati na platnu listu, tada smo svi tvoju odluku pozdravljali i poštovali. Istina je da tada tvoje ime nije bilo među našim imenima na ovoj oglasnoj ploči, to ti mogu svi potvrditi.
Ali, mi smo iz drugih pouzdanijih izvora saznali da ti je taj sporni teren ipak plaćen.
S obzirom da se radilo o pristojnoj novčanoj svoti, a ti si slabijeg imućnog stanja kao i većina branitelja, ja sam osobno pomislio da si se ti naknadno predomislio, danas si nas uvjerio u suprotno i to nam je svima drago!"

Ta nas njegova provala da sam se "predomislio" sve dobro nasmija, samo ne zapovjednika satnije, on se nešto zamislio i pozove me u stranu dalje od njih.

Njemu bi čudno kako su mi upisali dnevnice a nisam bio na popisu satnije koji je on osobno sastavio, potpisao i predao u bojnu. Još mi reče ako su dopisali mene bez znanja našeg zapovjedništva satnije, isto su tako mogli dopisati bilo koga.

Zapovjednik mi reče kako ima namjeru za koji dan sam otići u Ljubuški, neće svraćati u našu bojnu, provjeriti će u pukovniji preko pouzdanih osoba izvorni popis odobrenih plaća za našu satniju koji im dostavlja bojna ali da to ostane samo među nama dvojicom.

Nakon što smo uredno preuzeli prvu crtu bojišnice, rasporedimo vodove po položajima i osiguramo pričuvne skupine, nakon toga stvore se povoljni uvjeti da se zapovjednik može na kratko udaljiti s ratišta.

Tako se i dogodilo, on je rano ujutro sjeo u našeg terenca, zaputio se u Ljubuški i vratio se odmah iza podne.

Nije mi nakon povratka nikako izgledao svoj, nije mu sve na broju, ništa mi ne govori niti ga što pitam, neka, mada sam radoznao, ipak ću ga pustit neko vrijeme!

Znam kako ću ga izvući vani da budemo neko vrijeme dalje od ostalih suboraca!

Uzmem jednu kartonsku kutiju, nabacam u nju do vrha praznih limenki od mesnog nareska, u prolazu pored zapovjednika samo mu malo pred očima pokažem kartonku i izađem vani.

Zaputim se put naše improvizirane streljane, podalje od boravišta, uz jedan prikladan zemljani brežuljak.

Odmah ispred brežuljka po niskom suhozidu stanem redati te limenke, kad sve poredam okrenem se i udaljim do mjesta s kojega povremeno testiramo streljačke sposobnosti.

Zapovjednik me već čekao na tom mjestu, zauzmem položaj pored njega i kimnem mu glavom da započne prvi pucati.

On podiže pištolj i stade dugo ciljati, već ga odaje prvi promašaj, nije dovoljno koncentriran, a ja prvim hicem pogađam drugim promašujem, zatim ih on riješi nekoliko od prve.

Nije mi palo na kraj pameti natjecati se sa zapovjednikom u gađanji iz pištolja, nitko mu u tome nije bio ravan.

Jedne nas prilike cijelu noć nervirao jedan miš, stao škovrnjat u drvenom podu spavaone, često bi pretrčavao između naših kreveta, s vremena na vrijeme bi za njim poletjela vojnička čizma, tupi udar čizme u mraku o pod sve bi nas nasmijao i razbudio. Doduše, miš bi se nakon toga neko vrijeme primirio i opet nastavio po starom sve do pred zoru kad je započelo svitanje.

Nitko nije primjetio da je zapovjednik izvukao pištolj i ciljao skroz dole u dnu prostorije.

Samo što je miš još jednom potrčao niz prostoriju sustigne ga njegov prvi hitac prije nego se zavukao u rupu, nakon toga opet vrati pištolj pod jastuk i nastavi spavati.

Očito je da obojica to poslijepodne na streljani testiramo svoje živce, nismo ni blizu one naše smirenosti i preciznosti.
U pauzi, između pucnjeva, zapovjednik progovori o neugodnim trenutcima proteklog dana koje je proživio u Ljubuškom.

U pukovniji nije bilo nikakvih poteškoća, zamolio ljude u administraciji da mu pokažu popis branitelja njegove satnije, reko im da se navodno trebao uvjeriti je li mu jedan njegov vojnik slučajno izostavljen sa liste za plaću.

Bez problema mu dali na uvid popis i rekli ako je taj izostavljen s popisa da oni više nemaju ovlasti ispravljati, sve je već ovjereno i upućeno u glavni stožer HVO-a u Mostar.
Nakon što je sve pažljivo provjerio, zahvali se i bez komentara napusti pukovniju.

Tek ga tada obuzeli trnci, krv mu suknula u glavu, jedva je stabilno korača, zaputio se ravno u našu bojnu.
Nastavlja mi zapovjednik priču, pritom ponovno proživljava stresne trenutke u prostoriji bojne, odmah je stao pojedince hvatati za vrat, prevrćao stolice gurao stolove, prijetio i derao se na njih.

Kad je spomenuo nadopisivanje ljudi na platni popis njegove satnije tek tada došlo do verbalnog usijanja među svima.

Nije ostalo samo na tome, povukli se pištolj, uperili cijevi jedni u druge. Počele prijetnje i pravdanje, kako su to mogli nadopisivat samo oni u pukovniji i da naša bojna nema ništa s tim.
Zapovjednik i dalje sav pod stresom kaže da su između njih tada uskočili pribraniji ljudi, stali zapomagat da se smire i da odustanu od međusobnog krvoprolića!

Napokon ga sam upitam koliko je branitelja nadopisano na platni popis naše satnije, on reče: "Četrdeset!".

Ne mogu doć do sebe, ostanem bez riječi, u nevjerici nastavim samo slušat što govori:

"Tih mi četrdeset ljudi uopće nisu poznati, vode se na platnoj listi naše satnije, ide im ratni staž i sljeduje ih sve ono što bi trebali imati i mi koji smo cijelo vrijeme ratovali!
Pitam se, ima li sve ovo više ikakva smisla, ako ostanemo na bojišnici do kraja čemu se možemo nadati?!"
Nadodam:
"Možemo se nadati da će nam nakon svega ovoga samo ostati čista savjest, ništa drugo, a mi, i svi takvi kao mi, nakon Domovinskog rata svima ćemo pasti u zaborav!"

Evo da forumaši imadu sliku di su pojedine lokacije. Beškotine, Sičaj(a), Pidriš, Boljevac, Voljevac, Makljen

Makljen
https://www.openstreetmap.org/query?lat=43.8446&lon=17.5937

Sičaja
https://www.openstreetmap.org/search?whereami=1&query=43.89023%2C17.59392#map=18/43.89023/17.59392

Ovdi su otprilike Zavišće i Beškotine
https://www.openstreetmap.org/search?whereami=1&query=43.89023%2C17.59392#map=18/43.89023/17.59392

Beškotine se možda zovu ili po maloj šumi (bušku) ili bešici.
Bosket, bošket. (bošketine) https://rjecnik.sjedi5.com/sto-je-i-sto-znaci/strana-rijec/bosket/prirodni ili umjetni skup grmlja ili raznog drveća; gaj, šumarak
Druga mogućnost je da se zovu po bešici. Beš'kot'ne.

Veliš
https://www.openstreetmap.org/#map=18/43.03116/17.97819

Hrgud
https://www.openstreetmap.org/#map=18/43.03116/17.97819

Žegulja
https://www.openstreetmap.org/search?whereami=1&query=43.0218%2C18.0191#map=14/43.0218/18.0191

Evo topografskih

Konjic, Boljevac, Voljevac
https://www.topografskakarta.com/jugo/download/srb_25/koni_2/ko_2.html
Konjic, Beškotine su gori livo
https://www.topografskakarta.com/jugo/download/srb_25/koni_4/ko_4.html

Mostar, Potoci (Bijelo Polje)
doli desno
https://www.topografskakarta.com/jugo/download/drag_50/mostar_5/h240.html
doli livo
https://www.topografskakarta.com/jugo/download/drag_50/mostar_6/h241.html
gori desno
https://www.topografskakarta.com/jugo/download/drag_50/mostar_7/h242.html

22.-Mitraljezac od Vitine

Nakon što se na dijelu ratišta, od Golih brda do Čavaša u Popovu polju, izredaše sva četiri godišnja doba, zatvori se cijeli godišnji krug na jednim istim položajima. Jedni druge podsjetimo na našu obljetnicu, prisjetimo se minulog vremena i svih teških trenutaka rata, izvlačimo pouku i odlučujemo još spremnije držati prvu crtu obrane!

Kroz to se prohujalo vrijeme detaljno upoznaše svi okolni puteljci, brežuljci i vrtače, pod našim čizmama utabanaše se nove stazice.

Nije nam problem te iste puteljke i staze koristit i u mrklom mraku, zapamtili smo svaki kamen na putu, obrise kržljavih stabala u noći i rijetkih grmova u kamenjaru.

Velika je prednost dužeg ratovanja na istim prostorima, kroz to se razdoblje upoznaju ćudi vremenskih prilika. Točno smo znali u koje doba godine kako treba biti odjeven i spreman za odlazak na prvu borbenu crtu.

Nije se isto pripremalo za smjene na Golim brdima, gdje su branitelje pred zoru stalno šibali studeni vjetrovi, koje god bilo godišnje doba teško se nosilo s tom jutarnjom studeni.

Velika je suprotnost položaj skroz dolje u Čavašu, uz rubni dio Popova polja, gdje je osunčani kamenjar i vječita zavjetrina, tamo već kroz jutro zmije ispod kamena propuzaju i time najave vruć dan.

Zasebna je priča ratište Čavaš, tamo se raspoređuju samo iskusni, dovoljno izdržljivi branitelji debljih živaca, to znaju samo oni koji su u Domovinskom ratu iskusili taj dio borbene crte. Na tom dijelu nismo imali ni rovova ni bunkera, u Čavašu se glavni položaj nalazio u prvoj niskoj kući na samom ulazu u selo. Na tom dijelu ratišta i nas i neprijatelje povezivao je uski asfaltni put, on se protezao rubnim, ravnim, dijelom polja svega koji minut hoda do prvih kuća i srpskih položaja. Tih nekoliko minuta pješačkog hoda podrazumijeva pažljivo zaobilaženje i prekoračivanje preko minskih polja na našoj i njihovih mina tamo na srpskoj strani sela!

Zapravo, naš je položaj u Čavašu duboko uvučen prema Srbima, nije bilo potrebe za uobičajenim grudobranima jer se neprijatelja moglo očekivati sa svih strana.

Iz tog smo razloga na širokoj natkrivenoj terasi, odmah ispred ulaza u kuću, stacionirali naš PKT.

Vojska je taj ubojiti mitraljez, još od početka rata, nazivala "sijač smrti", iz njega se precizno gađalo u krugu daljem od kilometra. Znalo se tko je kada zadužen za mitraljez, taj je vodio računa da dugi redenik bude stalno popunjen streljivom i u svakom trenu otkočen i spreman za paljbu. U slučaju iznenadnog neprijateljskog napada zaduženi branitelj skače prema mitraljezu i okreće ga u pravcu neprijatelja, dok su ostali branitelji u kući spremni za blisku borbu i trenutno iskakanje kroz suprotna vrata i prozore.

Tu smo u blizini, malo južnije na rubu polja, dežurali i na vrhu jednog brežuljka, gore smo imali osmatračnicu i mitraljesko gnijezdo.
S te se osmatračnice pogled proteže preko šireg neprijateljskog pojasa, preko dijela Popova polja i jednog kombajna davno zarobljenog u žitu. Još na početku rata, Srpska je vojska rafalima prekinula žetvu žita, ljudi ostavili kombajn u polju i jedva spasili živu glavu.
Od tada on stoji usred polja na brisanom prostoru, kao opomena svima na opasno područje u ratnom vremenu! Kombajn je do pola zarastao u korov i trnje na ničijoj zemlji između tri vojske. Hrvatska vojska na suprotnoj strani Popova polja ima taj cijeli pojas kao na dlanu, a mi i Srbi smo, tako i tako, blizu jedni drugih na istoj strani polja i stalno pred očima imamo to prostrano, nekoć, žitom rodno polje!

Pored brojnog raspoloživog naoružanja smjestili smo i mali minobacač u jednu vrtaču s lijeve strane, dvadesetak metara prije našeg boravišta, on je upucan da pokriva cijeli asfaltni put u slučaju pješačkog i motoriziranog napada.

U Čavašu je povoljna klima i plodna zemlja oko Popova polja stvarala velike probleme braniteljima, jer tamo nije važio kalendar za godišnja doba! Bila je dovoljna jedna kiša, nakon što ugrije sunce ispod toplog kamenjara ubrzo izraste busenje vlasaste trave, potom sunce pripeče, osuši zemlju, sprži travu i eto nam opasnosti od požara!

Naše je cijelo boravište okruživalo gusto raslinje, zato nismo ulazili u rizik od požara, već smo često sami palili cijeli krug uokolo i tako oko kuće stvarali široki opožareni pojas. Na taj smo se način, samo na tom dijelu ratišta, štitili od požara i ujedno sami sebi stvarali nesnošljive poteškoće. Nikad nas nije napuštao miris paljevine i teški smrad dima okolnih trulih panjeva koji su danima tinjali i pritiskali naše boravište. Na tom dijelu vjetrovi nisu često puhali ali su se zato, za vrijeme vrućih dana, svako malo na prašnjavim puteljcima stvarali vrtlozi i pijavice, s koje se god strane zametnu vrtlozi prašine, kao iz inata krenu ravno prema nama! Usput ta vijorina dohvati i onaj opožareni dio i svu tu čađ i prašinu razaspe uokolo po braniteljima.

Nikad se nismo mogli naviknuti na odvratno crnilo i mrčinu u Čavašu, sve smo nehotično razvlačili za čizmama po prostorijama i s rukama po zidovima! Tako smo vremenom pretvorili cijelo boravište i okoliš u sumornu depresivnu sliku poput privremeno ugašenog pakla!

Nisu svi branitelji mogli izdržati sve dane smjene u Čavašu, pojedini bi padali u depresiju, povuku se u sebe, nestane im vedrine u očima, maknu se od ostalih, sjede po strani i nešto dumaju u sebi. Mi smo, iz zapovjedništva satnije, za te suborce imali razumijevanja, prije nego drugi primijete njihove trenutne slabosti, svaki bi put našli neki razlog povući ih u pričuvu tamo u Grahovište, a njihove obveze u Čavašu preuzeo bi netko od nas.

Nije bilo lako držati široki ratni pojas s malim brojem ljudi, to je unosili dodatnu nervozu među nas, iz razloga što jedni te isti branitelji stalno nose glavni teret rata!
Ipak, ljubuška je pukovnija povremeno slala, kao pojačanje na naše položaje, dezertere koje je privodila vojna policija, iz razloga jer se nisu odazvali na prvu ratnu crtu. Njima se nismo posebno radovali, bili su slabo upućeni u naše ratne poslove i skroz nezainteresirani.

Posebno je bila nezainteresirana populacija "Jednokratnih branitelja", tako ih je vojska često znala nazivati. Ti bi se "Jednokratni", još od početka rata, s vremena na vrijeme pojavljivali samo jedan teren, obično su bili šutljivi i poslušni, gdje ih ostaviš tu ih i nađeš! Njih nije privodila vojna policija, oni su preko veze dobivali poslove u javnim ljubuškim ustanovama. Odlukom Stožera HVO, prednost zapošljavanja u svim javnim poduzećima imali su branitelji s prve crte rata, takvu smo odluku pozdravljali, ali mnogi nisu znali kako su te poslove opet dobivali samo oni odabrani i podobni. Bilo im je dovoljno samo jednom otići na ratište kako bi dobili potvrdu, koja se opet prilaže uz potrebnu dokumentaciju za zaposlenje, a na njoj je istaknuto kako je taj i taj pripadnik, te i te postrojbe, bio raspoređen na prvoj crti na navedenim ratnim položajima.

Ti se "Jednokratni branitelji" više nikada nisu pojavljivali na ratištu, za njih se po običaju uvodila radna obveza, a istinskim je braniteljima i dalje ostalo samo nadati se boljim vremenima kad će i njima biti ponuđeno neko pristojno zaposlenje!

Meni je svaki put teško padalo dežurstvo u zapovjedništvu satnije, biti taj dan dežurni značilo je imati uvida svaki tren u svaki detalj na svim našim borbenim položajima i u slučaju nečega, moralo se na brzinu djelovati i donositi valjane odluke. Po običaju, rano pred zoru, dežurni satnije i dežurni veze, po redu uspostavljaju vezu sa svakim položajem na prvoj crti i provjeravaju stanje.

Upravo tada, pred zoru, tamo u Grahovištu, neočekivano zazuji telefon, vezista uspostavi vezu, panično se javi položaj u Čavašu, a nakon kraćeg razgovora vezista problijedi i pruži slušalicu meni. Poruka je glasila da je među našim braniteljima izbio sukob, došlo i do pucnjave, kažu da još nema mrtvih niti ranjenih.
Na moj upit tko je izazvao pucnjavu, rekoše:
"Onaj dezerter kojeg je jučer privela vojna policija!"

Glas mi s druge strane uporno ponavlja da hitno pošaljem dolje vojnu policiju, jer su neki branitelji na rubu živaca, spremaju se upucati dezertera. Rekoh mu kako upravo krećem prema Čavašu, moram se uvjerit na licu mjesta o čemu se radi, pa tek onda podizat vojnu policiju, a njima naložim da nastoje smirivati ljude. Pružim slušalicu vezisti, na brzinu pograbim svoju opremu i naoružanje, dok uzimam ključeve od terenca sa stola, vezista i dalje blijed i preplašen još drži slušalicu na vezi s drugom stranom, samo mi uspije doviknuti da je pucano iz PKT-ejca!
Kad to čuh sav protrnem, jer se iz PKT-ejca ne može malo pucati, dovoljno je taknuti pločicu na vrhu i u malom djeliću sekunde izleti na desetke hitaca. Već sam u ludoj vožnji prema Popovu polju, tek počelo svitanje, spuštam se niz veliku strminu i na samom početku polja skrećem uskim puteljkom na lijevu stranu između gustih plotova koji me usmjeravaju prema našem položaju.

Ispred ulaznih vrata na širokoj terasi, svi branitelji u skupu oko PKT-ejca, zabrinuto gledaju prema meni, samo se malo razmakoše, pokažu mi čudan prizor na tom mitraljezu. Ništa mi nije jasno, na vrhu PKT-ejca još stoji zaglavljena niska mala stolica s tri noge, a dugi redenik potpuno prazan i zamotan oko njegovih nogara. Sve mi postane jasnije kad pokazaše na zidu kuće dugu crtu od rafala mitraljeza u visini jednog metra.

Propucan rafalima zid duž cijele prizemnice u istoj visini, natočkana rupa do rupe u jednoj crti u razmacima od nekoliko centimetara. Požurim se unutar drugih prostorija! Odmah u prvoj desno još na podu stoje rastvorene vreće na madracima na kojima su branitelji spavali dok su iznad njih rafali bušili tanki zid od betonskih blokova. Na suprotnoj strani iste prostorije opet rupe u istoj visini na zidu, izbušen i poklopac iznad šporeta na drva koji je prislonjen na zid.

Požurim pogledati druge prostorije u produžetku rafala na suprotnoj strani, tamo prizor za ne povjerovati!

Kreveti na kat, razbucani ležaji i tako ostavljeni, nakon što su branitelji u panici skakali s kreveta dok su rafali tren prije prozujali iznad onih na donjim i ispod onih drugih na gornjim krevetima.

Napokon, malo se priberem, dođem k sebi, preletim očima preko suboraca, zabrinuto upitam jesu li sigurni kako su svi ljudi na broju, i jesu li pogledali tamo iza kuće da netko ne leži pokošen??!

Zapovjednici desetina drže u ruci popise svojih ljudi i potvrđuju kako su im svi na broju i da nikom ne fali ni dlaka na glavi!

Panika i na suprotnoj strani Popova polja, naš vezista prenosi poruku, potvrđuje da su upravo zvali iz Hrvatske vojske, osjetili su rafale ispod svojih položaja, traže da im dojavimo ciljeve odakle je pucano po nama i njima, tako rekoše jer još ne znaju o čemu se radi!

Kad se svi malo zbrojimo i dođemo do sebe, na brzinu mi ispričaše kako je dezerter cijelu noć bio budan, nije mogao spavati niti je dao spavati drugima, prijetio je ljudima iz pukovnije i policije koji su ga priveli, ali nitko s njim nije ulazio u nikakvu raspravu sve do pred zoru.
Tek tada jednom branitelju prekipjelo pa mu odbrusio, izvikao se na njega i u bijesu mu reko:
"Zar te nije sram, dopuštaš sebi da te u rat dovodi vojna policija, srami se ostalih časnih branitelja, izbjegavaš svoje obaveze, srami se od nas koji šutimo i strpljivo nosimo teret Domovinskog rata!"

Taj se "Vitinjanin" tek tada pravo razljutio, stao se pravdati kako i on ima terena kao i mi, a možda i više od nas.

Potom u svom bijesu šutne mali niski drveni tronožac koji je stajao uza zid na terasi, tronožac po nesreći padne na PKT-ejca, zaglavi se na vrhu okidača i aktivira mitraljez.

Kad je mitraljez započeo štemati po zidu i okretati se oko sebe, Vitinjanin i sivi koji se zatekoše iza mitraljeza, srećom dovoljno okretni, svi polegnu na terasu, a rafali izbuše cijelu kuću kroz sve prostorije i prozujaju iznad njih preko cijelog Popova polja!

Tako je PKT-ejac uspio sam ispucati na stotine komada streljiva dok je pravio cijeli krug oko sebe, a da pritom nikog od branitelja ni jedno zrno nije okrznulo.

Spremam se čuti priču od našeg vitinskog tragičara, trebam njegovu izjavu i osobne podatke. On sjedi tamo dalje sam na kamenu odmaknut i zaklonjen od svih. Istini za volju, ja tog dečka do tada nisam poznavao, mada sam tijekom rata prošao kroz sve tri ljubuške bojne, isključivo vezan za prve crte bojišnica ali se stvarno dečka ne mogu sjetiti. Zato drugi branitelji, svi odreda, svjedoče kako su ga viđali po svim ratištima i uopće im nije jasno što ga je privodila vojna policija. Raspitam se detaljno gdje su ga zapazili i na kojim ratištima, tko su mu bili suborci, tko im je bio zapovjednik, koje godine i u koje godišnje doba? Spomenuše mi još neke detalje o prvoj crti iz tog vremena kad su i njega viđali, sve mi je to potrebno znati, jer u nešto s razlogom sumnjam po pitanju dosadašnjih privođenja branitelja od strane vojne policije a sve po nalogu ljubuške pukovnije!

Produžim do našeg tragičara, "vitinskog mitraljesca", zateknem ga kako sjedi sam na kamenu pored malog minobacača. Sjednem nasuprot njemu na kamen blizu, stavim laktove na koljena kao i on, samo što meni ruke ne drhte toliko kao njemu, niti gledam ispred sebe već prema njemu i čekam.

Dugo smo tako sjedili, očito je pod velikim stresom cijeli drhti, ponašam se kao da nam se nigdje ne žuri, ponekad izgovorim samo ponešto kratko, dajem mu do znanje kako je sve dobro završilo i pokušavam ga uvesti u dijalog.

Napokon, razveza mi priču o svom privođenju, koje ga ponizilo i pogodilo, jer mu je to prvi teren kroz cijeli rat na koji se nije odazvao. Sve mu se to odigralo pred očima susjeda, čiji su sinovi izbjegavali rat i nikad ih vojna policija nije tražila. Ispriča mi o svom lošem imovinskom stanju, o brojnoj kućnoj čeljadi koji su jedni prestari, a drugi premladi za bilo kakve poslove. Spomenu kako mu je ispala prilika zaraditi koju dnevnicu i privesti kraju neke zapuštene poslove doma. Pogodi me kad reče:
"Otiđi sad kod mene kući i samo otvori moj frižider, nema ništa u njemu, a tamo u ostavi u jednoj vreći samo malo brašna, koji krumpir i kapula!"

Još me zamoli da se pobrinem za njegovu ratnu opremu i naoružanje, čuo je da se spominjala vojna policija, on ih očekuje svaki tren da ga svežu i privedu!

Kad je sve rekao što je mislio reći, nakon njega ja nastupim vrlo ozbiljno i vojnički jasno, rekoh mu ovako:
"Ja ti garantiram da po tebe zbog ovog incidenta neće doći vojna policija, niti ću ovo spominjat u službenom izvješću, dosta je meni pozadinskih zapovjednika i njihovih odluka na teret branitelja! Sad ćeš sam uzeti svoju opremu, odredit ću jednog vozača koji će te s našim terencem odvesti kući, on će reći tvojim doma da si greškom priveden, naložit ću mu da to isto kaže tvojim susjedima. Cijeli će ti teren biti opravdan i plaćen, to ti je od nas, toliko za tebe mogu trenutno učiniti!"

Vitinjanin okrenu glavu u stranu, moja ga odluka duboko ganula, tiho me moli da još malo ostane sjediti dok ga prođu emocije, ne bi on da mu drugi vide suze, a kud bi suza već branitelju na oko!

Ustanem s kamena i ostavim ga nek još neko vrijeme sjedi, vratim se tamo pred kuću gdje me svi čekaju. Odmah upitam suborce znaju li oni kako nam je vojna policija počela privoditi istinske branitelje koji se ne odazovu na samo jedan poziv, bez obzira što su prošli sva ratišta do sada. Ispričam im njegovu priču o lošem imovinskom stanju, o brojnoj obitelji nejake djece i vrlo starih osoba koji nisu sposobni za rad, pa svi poslovi pali po njemu, zato je morao preskočit jedan teren.

Rekoh im nek se svaki od njih zagleda u svoju ratnu prošlost, i ako slučajno dođu u priliku da budu primorani preskočiti jedan teren, pukovnija će im bez imalo poštovanja poslati vojnu policiju na kućna vrata.
Samo znajte, i vas će kao njega dodijelit nekoj drugoj satniji u kojoj vas nitko ne poznaje i pitanje je hoćete li tamo naići na bilo kakvo razumijevanje kod novih suboraca?!

Rekoh im koju sam odluku trenutno donio, i upozorim sviju ako se ne slažu s tim neka mi sve kažu odmah pred svima u lice, jer kasnije o ovome incidentu i svojoj odluci ne želim više raspravljati!

Suborci svi do jednog ostadoše zamišljeni i šutljivi, malo još sačekam, nakon toga izvadim ključeve iz džepa dobacim ih Šalinoviću, to je bio znak svima da je istekao rok za prigovore na moju odluku. Još rekoh suborcima nek pogledaju u magacinu, tamo gdje držimo zalihe hrane, pa nek Vitinjaninu namire u paket nešto od suhomesnatih namirnica i nek to Šalinović preda u ruke njegovim doma. Svi se šuteći raziđoše, traže pogodan paket, donose suhomesnatih proizvoda, sireva i trajnih namaza.

Netko reče kad mu već u obitelji ima male djece neka izvade iz onih cjelodnevnih obroka čokoladice i keksiće, te na brzinu namiriše pristojan paket.

Naš tragičar, slomljen i tužan zbog svega što se dogodilo i moglo dogoditi njegovim nespretnim potezom, jedva se suzdržava da se pri odlasku ne rasplače.

Svima je bilo jednako teško promatrati branitelja na odlasku, koji je za svoj ratni put nagrađen poniženjem i uvredom i tko zna kakva još sudbina čeka slične njemu?

Sve do kraja rata više nismo nikada raspravljali o tom nemilom događaju iz Čavaša koji, na veliku sreću, nije završio tragično. Ja sam o tom Vitinjaninu zaboravio sve osobne podatke, pa i to da je od Vitine, na sve me opet podsjetio, nakon više od dvadeset godina, onaj naš Šalinović.

Sreli smo se prvi put nakon toliko godina, onaj dan na mirnim prosvjedima ispred općine u Ljubuškom kad smo isčekivali naše vodeće političare iz HNSa, (Hrvatskog Narodnog Sabora),da im iskažemo svoje nezadovoljstvo zbog njihovih obećanja i prijevare branitelja.

Vjerojatno Šalinovića i mnoge druge suborce ne bi ni tada sreo da se prije toga nije ostvarila zamisao našeg Drage, Franje i Veljke, oni su odlučili stvoriti udrugu "Zaboravljeni branitelji" ! Udruga je okupila sve istinske branitelje, koji su rat proveli ratujući, a koje naše hrvatske vlasti pri Federaciji BiH, nakon Domovinskog rata više nigdje nikad nisu spomenuli, niti su nam pokušali ponuditi neka zaslužena ratna prava.

Ali neka, opet smo na okupu kao nekad davno, lijep je osjećaj sresti ljude koji su nekad davno bili spremni za svoj narod i svoje suborce riskirati vlastiti život. Teško se zaboravljaju detalji iz tog teškog ratnog vremena, kod brojnih se branitelja opet bude emocije a potiče ih nepravda i nepoštenje oko nas.

Ne mogu se načuditi kako sam odmah prepoznao glas našeg Šalinovića, mada ga nisam vidio ni čuo više od dvadeset godina, on me iza leđa iz mase branitelja glasno pozove, prepoznam ga, po glasu, prije nego se okrenem. Stanem ispred njega, ozbiljno ga promatram, puno se promijenio, prohujale mu godine izbrazdale lice, još mu lice preplanulo na ranom proljetnom suncu kao i svim marljivim ratarima. Šalinoviću na trenutak ne bi drago, misli da sam ga zaboravio, a ja samo poželim s njegova lica u miru pročitat svaku vremensku boru i ožiljke minulog vremena, samo mu ostala ona ista vedrina u očima i uspravan ponosan stas časnog ratnika!

I kad je izgubio svaku nadu da ću ga prepoznati, ozbiljnim glasmo ga upitam:
A, gdje ti je menđuša?!.

E to ga razveseli, dohvati prstima uho i u šali reče da mu je žena često sakrije, prebacuje mu kako to više nije za njegove godine.

Potom nastavi kako je upravo, tad kad me ugledao u masi ljudi, pričao braniteljima oko sebe o onome slučaju iz Čavaša, prepričavao im detalje oko onog nesretnog poteza vitinskog branitelja, koji nas umalo nije došao glave.

Rekoh mu kako vrlo dobro pamtim sve detalje tog događaja, ali ime tog Vitinjanina i njegov izgled nisam zapamtio. Suborac Šalinović reče da mu on samo pamti lik, i samo se sjeća da mu je kuća negdje oko Vitine, kaže ako bi ga sad u ovoj masi branitelja ugledao da bi ga opet prepoznao.

Odjednom nam postade važnije od svega pronaći našeg mitraljesca od Vitine, nekako smo obojica uvjereni kako je i on trenutno tu na prosvjedu ispred Općine, obojica se slažemo da mu je mjesto među nama!

Uporno uokolo obilazimo po trgu, zagledamo u pojedine skupine suboraca, neke od njih podsjetimo koga trenutno tražimo, oni se svega sjetiše, rekoše nam u šali ako ga pronađemo da im dojavimo kako bi odmah mogli polegnut po cesti!