Ja nisam nikad cuo za zlostavljanje Hrvata u Sarajevu u to vrijeme.

Znam za skolu u Zenici, tj. tamosnji logor, za koji su vlasti morale znati, tako da se ne moze smatrati samo "incidentom pojedinaca".

Cele jesu svercali, ali su se Cele i borile protiv "cetnika".

U tome je takodjer bila stvar, HVO Sarajevo je racunao da moze izbjeci sukob sa Srbima i ocuvati hrvatsku zajednicu van rata a iz ABiH su smatrali da trebaju i oni sudjelovati.

Šta pričaš ti? HVO Sarajevo je ima proporcionalno veće žrtve od muslimanskih postrojbi u SA.

Šta pričaš ti? HVO Sarajevo je ima proporcionalno veće žrtve od muslimanskih postrojbi u SA.

Primjerice, iz dostupnih dokumenata 7. muslimanske brdske brigade moguće je steći uvid u način na koji je Armija BiH napala i porazila HVO u Zenici, što je ujedno bio prvi korak u etničkom čišćenju domicilnoga hrvatskog stanovništva. U izvješćima 3. korpusa HVO je optužen za napad premda su u izvješću Komande 7. muslimanske brigade bili potpuno jasni da su oni napali HVO. Iz istoga razdoblja (travanj 1993.) naveo bih slučaj muslimanskih napada na Busovaču usprkos potpisanom primirju. Iz dnevnog izvješća Komande 333. brdske brigade očito je da Armija BiH napada, a kad je HVO prosvjedovao zbog kršenja primirja, Komanda 3. korpusa svisoka je odgovorila da Hrvati po običaju ne govore istinu.
Kao primjer lažnoga izvješćivanja naveo sam i dio muslimanskih dokumenata o operaciji Neretva-93, izvedenoj dok se još nije osušila tinta na papiru primirja potpisanog između Armije BiH i HVO-a, kojega se muslimanska strana uopće nije imala namjeru pridržavati iako ga je potpisala. Iz nekoliko dostupnih muslimanskih dokumenata nedvojbeno je da Armija BiH sprema napad. Hrvatski su vojnici na brdu Hum u Mostaru kod poginuloga muslimanskog oficira pronašli naredbu za početak napada 20. rujna, a u dnevnom izvješću Komande 4. korpusa za taj dan HVO se optužuje za bjesomučno granatiranje premda nema dvojbe da ga je oko 4 sata 20. rujna počela Armija BiH topničkom vatrom unajmljene srpske haubice 122mm s područja Rošci. Na temelju tih primjera zaključio sam da lažno izvješćivanje "nije iznimka nego pravilo 3. korpusa, a čini se da je u Armiji Bosne i Hercegovine bilo veoma rašireno. Ostaje pitanje je li to, u što ne sumnjam, odraz pismene ili usmene naredbe Štaba Vrhovne komande Armije Bosne i Hercegovine o postupanju i stvaranju potrebne slike o drugima. U Hrvatskom vijeću obrane mnogo je češći bio običaj da 'nepoćudna' zbivanja jednostavno prešute".

Očito je da Šadinlija "čupa" moje riječi iz konteksta, što je, čini se, konstanta njegova metdološkoga pristupa. A uz prije navedene primjere lažnih izvješća dodao bih i niz obavještajnih izvješća kojima je Komanda 4. korpusa iz Mostara zatrpavala nadređene u Sarajevu lažnim tvrdnjama o nazočnosti HV-a, a o čemu sam detaljno pisao na str. 191-193.

– To je istina. Uzmimo presudu šestorici. Svi oni konkretni slučajevi zločina koje su napravili Hrvati – ubojstva, protjerivanja, logori, rušenja itd. – nažalost su činjenica. I oni nisu uopće sporni i njih nitko ne spori, čak ni optuženi i obrana. To su sramotne stvari, za koje počinitelji trebaju odgovarati, bez obzira na to što su bile odraz kaosa koji je u BiH zavladao u ljeto i u drugoj polovici 1993. No ti se zločini nisu dogodili u miru, nego u uvjetima borbe za opstanak u ratu koji je izazvalo muslimansko vrhovništvo.

Pitanje glasi: jesu li ti zločini posljedica pokušaja stvaranja Velike Hrvatske, kako to tvrdi Haški sud, ili reakcija na rat koji je nametnula muslimanska vojska? U pitanju je ipak ovo drugo.

Usto, zločini HVO-a bili su redovito uz crtu i na crti bojišta. A Muslimani su zločine uglavnom radili u dubini teritorija. A da i ne govorimo o čestom ubijanju ratnih zarobljenika, što je bila gotovo praksa 3. korpusa Armije BiH.

Tuđmanu, zapravo, najviše mogu zamjeriti Hrvati iz BiH jer se on najprije predstavljao kao predsjednik svih Hrvata, dakle i njihov predsjednik, a na kraju je, kad je dogorjelo do prstiju, bio “samo” predsjednik RH. Njegova je politika prema Hrvatima u BiH 1991. i 1992. najvećim dijelom vodila smanjenju ekstremizma među Hrvatima u toj državi.

Nažalost, smirivanjem ili prigušivanjem hrvatskog ekstremizma stvarao se prostor za jačanje muslimanskog ekstremizma. Zašto prvi sukobi Hrvata i Muslimana počinju u jesen 1992.? Zato što su Muslimani tada već koliko-toliko naoružani pa kreću u rat. A kad je taj rat izbio, Tuđman, odnosno službeni Zagreb, minimalno su tri puta zaustavljali HVO kad je odgovarao na muslimanske napade i bio u boljem ili povoljnom operativnom položaju, što je imalo za posljedicu da je HVO tijekom 1993. doživio nekoliko velikih poraza u središnjoj Bosni. Tada se opredijelio za pružanje vojne pomoći uglavnom s dragovoljcima, umjesto da je riskirao da s jakim snagama i u vrlo kratkom vremenu spoji središnju Bosnu s dolinom Vrbasa i praktički dobije rat.

Legitimno je postaviti tezu da je mirotvorna Tuđmanova politika u BiH sredinom, a posebice u jesen 1993. doživjela slom, što je izravno štetilo HVO-u i Hrvatima u BiH. Mislim da je bio dužan jačim snagama u kratkom vremenu popraviti štetu nanesenu HVO-u, no on to nije učinio. Na kraju je rezultat bio isti, samo što je takav odnos trajao osjetno duže i s većim ljudskim gubicima. Ovdje moram dodati da je tvrdnja o tisućama pripadnika HV-a u ratu protiv ABiH, za koju je uvelike odgovoran general Martin Špegelj, lažna. Ono što sam napisao prije gotovo dvadeset godina i dalje stoji: radilo se o malim snagama ekvivalenta lake brigade ojačane tenkovima i topništvom podijeljenim u manje sastave duž cijelog ratišta. Premda su te snage u nekim trenutcima igrale važnu ulogu, najvažnija je njihova psihološka uloga. I ta mala skupina bila je dobrim dijelom rodom iz BiH, a u većini su bili iz pričuvnih sastava. O tome detaljno pišem u knjizi. Nasuprot njima bili su brojniji mudžahedini i dragovoljci sa Sandžaka i iz Crne Gore.

I danas je jaka struja koja optužuje hrvatsku politiku za izbijanje tog rata, a od krivaca, uz Tuđmana, Šušak je uvjerljivo na prvom mjestu. To je ujedno bila ratna politika dijela oporbe. Zapravo Hrvati iz HVO-a imaju više razloga za optužbu Šuška jer je provodio Tuđmanovu politiku u BiH. U prvim sukobima 1993. upravo je Šušak svojim autoritetom, a zbog političkih interesa Republike Hrvatske, zaustavljao učinkovite odgovore HVO-a na muslimanske napade, posebice oko Uskoplja i Jablanice, što im se u ljeto iste godine razbilo o glavu. U nesmiljenoj agresiji Muslimana na hrvatske enklave u središnjoj Bosni, u danima nesnalaženja vojnog i političkog vrha HVO-a, da ne uporabimo neku grublju riječ, Šušak je spriječio njihovu namjeru da podlegnu panici i narede povlačenje HVO-a iz dijela enklava u središnjoj Bosni. Haški suci su to poslije ignorirali i protjerivanje Hrvata iz dijela općina središnje Bosne od strane Muslimana okarakterizirali kao iseljavanje na poticaj iz Hercegovine i Hrvatske.

Tvrdnja o “superiornosti” ministra Jerke Doke nad Gojkom Šuškom je kao i “superiornost” Kljuića nad Tuđmanom što se vidjelo u ratu. Vojska koju je opremio Šušak na kraju je skoro ušla u Banja Luku. Vojska koju je počeo stvarati Doko je, ne računajući protjerivanje Hrvata iz gradova u kojima su bili izmiješani s Muslimanima, iskorištavala hrvatske pobjede 1995. i tu i tamo znala uzeti poneko brdo ili selo po teško prohodnim vrletima BiH.

A mozda nebi imali ni stopostotno etnicki ociscenu lijepu nasu. Nije SBBKBB bas zahvalna naucna disciplina.

HVO je izrazito obrambena organizacija, za razliku od ABiH, koja je 1993. imala više uspjeha u nacionalno miješanim područjima s izrazitom bošnjačkom većinom. U sukobima s jasno definiranom crtom i bez višestruke nadmoći, ABiH nije postizala uspjehe vrijedne spomena. To se najbolje vidi u slučajevima Lašvanske doline i doline Lepenice. O Žepču da ne govorimo. Uz to ne treba zaboraviti da je ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske.

I tu su paradoksi: iz Hrvatske i preko njezina teritorija naoružavane su obje strane. Slučaj 17. krajiške brigade ABiH najupečatljivije ilustrira taj paradoks. Ona je nastala od dviju postrojba koje su naoružane i opremljene u Hrvatskoj, dio vojnika u toj brigadi bili su i pripadnici HV-a. To je bila možda i najbolja brigada ABiH i ključna u protjerivanju Hrvata iz Travnika u lipnju 1993. Hrvatska je sukladno tome bila involvirana, ali na način kojim prosječan Hrvat iz BiH teško može biti zadovoljan.

Nisam bio dole ali sam i ja cuo da je taj HVO Sarajevo bio zakuratz takoreci. Cisto sumnjam da je linija zauzeta zato sto su se bojali da ce HVO tu napraviti Hercegbosnu, vec zato sto su se bojali da ce inace proci "cetnici". Ne moze se to s HVO "Kralj Tvrtko" uzeti kao pocetak rata.

– Međunarodna javnost – dodaje Nazor – upoznata je sa zločinom hrvatskih vojnika nad civilima muslimanima u Ahmićima i Stupnom Dolu, čije počinitelje osuđujem i sramim se zbog njih, no činjenica je da su Haaški sud i mediji uglavnom ignorirali zločine i etničko čišćenje koje je nad Hrvatima i prije i poslije tragedije u Ahmićima počinila ARBiH u Dusini, Gustom Grabu, Busovači, Vitezu, Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Uzdolu, Jablanici, Doljanima, Stipića Livadama, Grabovici, Bugojnu, Kaknju, Varešu, Travniku, Miletićima, Maljine-Bikošima, Konjicu, Trusinu, Klisu, Bušćaku, Orlištu i drugim mjestima koja su navedena, a žrtve imenovane u trećem dijelu naše knjige. Zločin nad Hrvatima u Trusini Armija RBiH počinila je isti dan kad je HVO počinio zločin u Ahmićima, 16. travnja 1993., ali što javnost u Hrvatskoj zna o tome zločinu u Trusini?

NELEGITIMNI SUD
Obrane u Haagu: Odluka o zabrani Herceg Bosne bila uvod u rat

Autor
Zoran Krešić
29.09.2017.
u 19:41

Ustavni sud donio je odluku o zabrani Herceg Bosne dok su Hrvati i Bošnjaci bili saveznici u ratu u rujnu 1992., i to bez nazočnosti Hrvata

U drugostupanjskom postupku protiv šestorice bivših dužnosnika Hrvatske zajednice Herceg Bosne pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije u Haagu obrane su usmjerile dodatnu pozornost na (ne)legalnost ratnih odluka Ustavnoga suda BiH, a na tome posebno inzistira odvjetnički tim u predmetu protiv nekadašnjeg zapovjednika II. bojne HVO-a u Mostaru, koji se u značajnoj mjeri naslanja na ovaj haaški proces.

U javnosti je malo poznato kako je Ustavni sud BiH prvi put 14. rujna 1992. godine proglasio Herceg Bosnu nezakonitom, a slično je ponovio 20. siječnja 1994. godine. Iako je nelogično, niti je pravno moguće, da jedno te isto tijelo dva puta donosi identičnu odluku, ta je odluka izazvala različite ocjene te uopće nije prihvaćena u značajnom dijelu zemlje. Obrane hercegbosanske “šestorke”, ali i Mile Puljića pokušat će pokazati kako je Ustavni sud nelegalno donosio odluke, posebice stoga što ta institucija nije više imala legitimitet za donošenje tako krupnih odluka.

Primjerice, odluke koje su donošene glede Herceg Bosne, donošene su na temelju medijskih napisa, pa i s objašnjenjima kako su suci “čuli” za pojedinu odluku, nakon čega su donosili pravorijek. U pravom smislu takav način rada može se nazvati skandaloznim, ali i u značajnoj mjeri objašnjava i sve kasnije što se događalo između Bošnjaka i Hrvata. Posebice je prijeporno to što su legalno izabrani suci, najprije Srbi, a poslije i Hrvati nasilno zamijenjeni.

Neki od njih, konkretno se to odnosi na sjednicu Ustavnoga suda na kojoj je donesena odluka o Herceg Bosni, točnije hrvatski suci, nisu dobili pozivnicu niti su na bilo kakav način kontaktirani za sudjelovanje na sjednici, a istodobno je bošnjački državni vrh, mimo svih procedura, smjenjivao i imenovao članove Ustavnoga suda BiH. Ta odluka glede Herceg Bosne, za koju ni Haaški sud ne zna je li donesena 14. rujna ili približno tom nadnevku, stigla je samo nekoliko mjeseci prije prvih sitnijih sukoba između Hrvata i Bošnjaka, odnosno postrojbi Armije BiH i Hrvatskoga vijeća obrane, odnosno čak osam mjeseci prije nego što je došlo do otvorenoga rata. Na identičan način su tijekom rata donošene druge odluke bez potrebnoga legitimiteta, a slično se pokušava i u cijelom poslijeratnom vremenu s privatizacijom institucija BiH.

– Ta percepcija zanemaruje činjenicu da su sukobi između Muslimana i Hrvata u pravilu počinjali u mjestima gdje je Armija RBiH bila nadmoćnija, te da su se iz središnje Bosne preko Konjica proširili u Hercegovinu, a ne obrnuto – kaže Nazor i upozorava da se Hrvatima posebno želi nametnuti odgovornost za sukob u Mostaru u svibnju 1993., a taj je grad već bio znatno razoren u napadima JNA i srpskih snaga u proljeće i ljeto 1992. godine.

– Tako se – podsjeća Nazor – i u prvostupanjskoj presudi Haaškog suda u predmetu „Prlić i ostali“ navodi da „već od travnja 1992. Hrvati u Mostaru dovode muslimane u podređeni položaj“.

No taj je navod u suprotnosti s činjenicom da su tada Hrvati i Bošnjaci/ Muslimani u Mostaru zajednički planirali obranu od prosrpske JNA i srpskih postrojbi, da je 29. travnja 1992. Krizni štab općine Mostar, u kojem su bila i četvorica Bošnjaka/ Muslimana, donio „Odluku“ prema kojoj HVO preuzima obranu Mostara, zajedno s pripadnicima MUP-a – centar Mostar, te da je HVO tu odluku uspješno proveo tako što su najvećim dijelom upravo postrojbe HVO-a u lipnju 1992. porazile srpskog agresora i oslobodile Mostar (operacija „Čagalj“, odnosno „Lipanjske zore“).

Početak muslimansko-hrvatskog sukoba u Mostaru,kaže Nazor, ne može se promatrati odvojeno od pokretanja ofenzive Armije RBiH na Konjic i Jablanicu 14. travnja 1993., koja je HVO u Mostaru prisilila na reakciju da bi se spriječilo širenje sukoba na Mostar i ostale općine u dolini Neretve.

Istovremeno s napadom ARBiH na HVO na području Konjica, zapovjednik 4. korpusa ARBiH Arif Pašalić naredio je 17. travnja 1993. nastavak „odbrambenih“ borbenih djelovanja (riječ „odbrambenih“ rukom je dopisana u dokument preko druge riječi) i zaposjedanje dominantnih objekata u Mostaru.