Ma prosvjetiteljske doskočice, žešća patetika

Još mi samo reci da je tebi Knjiga Postanka dovoljna da razumiješ npr. gravitaciju. Molim te ne pretjeruj.

Markan i Neznam što ćemo s ovim citatom? Razumijevate li i ovo doslovno?

Marko 9,43 "Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi.
Marko 9,45 I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život, nego s obje noge bit bačen u pakao.
Marko 9,47 I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao

Davno sam tražio da se poveća font u naslovu tema. Veliki broj forumaša ne vidi i ne čita naslov.

Btw, de nam rastumači...

Izbjegavaš odgovor
Doslovno razumijevanje ili ne?
Možeš jednostavno odgovoriti sa; da ili ne.

Nisam pitala za sv. Luciju, nego sam pitala tebe i Neznam.
Razumijevate li navedene citate doslovno?
Umjesto izmotavanja možeš jednostavno odgovoriti sa da ili ne

Ukratko:
Postanak 2,7 Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.
Tvrdi se da je Bog svojim rukama(kao kipar) oblikovao čovjeka. Potpuna supotnost od onoga što piše sv. Toma Akvinski(stvaranje duše).

Postanak 2,19 Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime.
Što se ovog citata tiče, e tu već nije doslovno razumijevanje, nego ne znam šta.

Stvaranje 2,24 Tako ostavlja on svog oca i svoju majku da bi se priljubio ženi svojoj, i njih dvoje postaju jedno tijelo samo.
Ovaj citat također nije doslovno nego je poruka za buduća pokoljenja.

A na ovaj citat)doslovno razumijevanje ili ne) se uporno izbjegava odgovor.
Marko 9,43 "Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi.
Marko 9,45 I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život, nego s obje noge bit bačen u pakao.
Marko 9,47 I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao

Tako da, Markan i Neznam, uz dužno poštovanje spram vašeg poznavanja Biblije, dogovorite se sami sa sobom. Inzistirate na doslovnom razumijevanju Knjige Postanaka a od tri citata koje sam navela samo jedan razumijevate doslovno.(i to dosta problematično).

Što se mene tiče, RKC; Bog stvara riječju.

Kad odgovara vašem narativu onda je doslovno razumijevanje a kada ne odgovara onda nije.

Pa ako misliš da je pretjerivanje to da je božije stvaralaštvo ljudima bilo potpuno otkriveno prije nekakvih znanstvenih spoznaja, onda ok.
Tebi je to pretjerivanje, meni nije.
Btw, šta ćemo s uskrsnućem, jesi li dobila znanstvenu potvrdu da možeš vjerovati ili još čekaš?

A dobro, očito: Sir Isaac Newton[a] (4 January [O.S. 25 December] 1643 – 31 March [O.S. 20 March] 1727)[b] was an English polymath active as a mathematician, physicist, astronomer, alchemist, theologian, and author

koji je između ostalog bio i teolog nije tako dobro kao i ti razumio Knjigu Postanka pa se bavio gibanjem nebeskih tijela, gravitacijom itd..
Ti sve razumiješ, ti sve znaš, no dopusti ljudima koji baš sve ne razumiju da malo i proučavaju kako svijet funkcionira. Nije to grijeh, Bog nam je dao razum.

To nema nikakve veze s onim što sam ja napisao. I usput bježiš od odgovora.
a) Božija objava o stvaranju je u potpunosti objavljena s Biblijom i ne mora čekati znanstvena otkrića
b) Isus je uskrsnuo

Ti i ne pratiš o čemu raspravljaš.
Malo prelistaj prethodne stranice i podsjeti se kako je došlo do ove rasprave

Znači imaš problem odgovoriti na ovo što sam napisao. Ok

Prijevod: Ivan Šarić,
Postanak 2,7 Tada načini Gospod Bog čovjeka (Adama) od praha zemaljskoga i udahnu mu u lice duh života. Tako postade čovjek živo biće.

Postanak 2,19 I dovede Gospod Bog sve životinje zemaljske i sve ptice nebeske, što ih bio načinio od zemlje, pred Adama, da vidi, kako će ih nazvati. Kako Adam nazove živa bića, onako će se zvati.

Jeruzalemska Biblija,
Postanak 2,7 Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.

Postanak 2,19 Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime.

Tomislav Dretar,
Stvaranje 2,7 GOSPOD Bog oblikova čovjeka u blatu uzetom iz tla. On puhnu u njegove nozdrve dah života, i čovjek posta jedno živo biće.

Stvaranje 2,19 GOSPOD Bog oblikova od zemlje svu zvijer poljsku i svu pticu nebesku koje dovede čovjeku da vidi kako će ih nazvati. Sve što doznači čovjek imaše za ime "živo biće";

Daničić-Karadžić,
1. Mojsijeva 2,7 A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa.

1. Mojsijeva 2,19 Jer Gospod Bog stvori od zemlje sve zvijeri poljske i sve ptice nebeske, i dovede k Adamu da vidi kako će koju nazvati, pa kako Adam nazove koju životinju onako da joj bude ime;


U svim prijevodima opisan isti postupak stvaranja čovjeka i životinja, čak se i isti glagoli koriste.
Ovdje neki forumaši tvrde da je Bog čovjeka stvorio svojim rukama, kao kipar(osobno mi je to neprihvatljivo).
Kako je stvorio životinje i ptice?

Razlikovati majmuna od Adama

O pitanjima biološke evolucije, Učiteljstvo Katoličke Crkve i tomistički filozofi i teolozi nastojali su pažljivo ploviti srednjom strujom. S jedne strane, dopustili su da se prilično širok raspon bioloških pojava načelno može objasniti evolucijski, u skladu s katoličkim naukom i tomističkom metafizikom. S druge strane, na temelju filozofskih i teoloških razloga, inzistirali su na tome da se ne može svaki biološki fenomen objasniti evolucijski, te odbijaju dati „bjanko-ček“ isključivo naturalističkomu tumačenju evolucije. Evolucijska su objašnjenja uvijek spoj empirijskih i filozofskih razmatranja. Da bismo ih ispravno razumjeli, empirijska razmatranja moraju biti postavljena u okvir ispravne metafizike i filozofije prirode.

Za tomista, to će uključivati nauk o četiri uzroka, načelo proporcionalne uzročnosti, razlikovanje primarne i sekundarne uzročnosti, te druge temeljne pojmove aristotelovsko-tomističke (A-T) metafizike i filozofije prirode (detaljna obrana tih učenja može se naći u djelu Scholastic Metaphysics). Sve to potpuno je u skladu s empirijskim dokazima, a oni koji tvrde suprotno zapravo se implicitno pozivaju na vlastite alternativne, naturalističke metafizičke pretpostavke, a ne na empirijsku znanost. (Neki raniji prilozi koji primjenjuju A-T filozofske pojmove na biološke fenomene mogu se pronaći ovdje, ovdje, ovdje, ovdje i ovdje. Kao što dugogodišnji čitatelji znaju, A-T prigovori naturalizmu nemaju apsolutno nikakve veze s teorijom „inteligentnoga dizajna“ (ID), a A-T filozofi često su vrlo kritični prema ID-u. Prilozi o sporu između A-T-a i ID-a skupljeni su ovdje.)

Kada je riječ o pitanju ljudskoga podrijetla, i Učiteljstvo i tomistički filozofi priznaju da je evolucijsko objašnjenje podrijetla ljudskoga tijela u skladu s neupitnim teološkim i filozofskim načelima. Međutim, budući da se na čisto filozofskim temeljima može pokazati da je intelekt nematerijalan, načelno je nemoguće da je intelekt mogao nastati evolucijom. A budući da je intelekt glavna moć ljudske duše, to znači da je načelno nemoguće da je ljudska duša mogla nastati evolucijom. Štoviše, uzevši u obzir njezinu narav, Bog mora posebno stvoriti i udahnuti ljudsku dušu u tijelo — ne samo pri stvaranju prvoga čovjeka već i kod svakoga pojedinog čovjeka. Stoga Učiteljstvo i tomistički filozofi uče da je bila nužna posebna božanska intervencija na početku ljudske rase da bi ljudska duša, a time i istinski čovjek, počeo postojati, čak i ako je materija u koju je duša udahnuta prethodno nastala evolucijskim procesima iz neživotinjskih predaka.

Prof. Dennis Bonnette u nedavnu članku za časopis Crisis točno primjećuje da katolički nauk također zahtijeva postojanje jednoga para od kojega svi ljudi nasljeđuju ljagu istočnoga grijeha. Također ispravno upozorava da previše katolika pogrešno smatra da se to učenje može otkloniti alegoriziranjem i u potpunosti prihvatiti standardno naturalističko tumačenje ljudskoga podrijetla.

Umjereni srednji put
To, naravno, otvara pitanje kako pomiriti tradicionalni nauk o istočnome grijehu s onime što suvremeni biolozi govore o ljudskome podrijetlu. Tomu ću se problemu vratiti za koji trenutak. Međutim, najprije valja naglasiti da je raspon mogućih stavova koji su u skladu s katoličkim naukom i A-T metafizikom vrlo širok, ali nije neograničen. Neki tradicionalistički katolici smatraju da je spremnost Učiteljstva i suvremenih tomističkih filozofa da budu otvoreni prema evolucijskim objašnjenjima novotarija uvedena nakon Drugoga vatikanskog sabora. To jednostavno nije točno. Mnogi drugi katolici misle da je papa sv. Ivan Pavao II. dao katolicima bjanko ček da prihvate bilo koju tvrdnju o evoluciji koju suvremeni biolozi iznose u ime znanosti. Ni to jednostavno nije točno. Katoličko i tomističko stajalište jest upravo srednji put koji sam opisivao. Taj srednji put dopušta prilično široku raspravu o tome kakva bi evolucijska objašnjenja bila moguća i, ako su moguća, koliko su plauzibilna; no također načelno isključuje potpuno naturalističko tumačenje evolucije.

Možda najpoznatija izjava Učiteljstva o ovome pitanju dolazi od pape Pija XII. u njegovoj enciklici Humani generis iz 1950. godine. U odlomcima 36–37 kaže:

„Zbog tih razloga Crkveno Učiteljstvo ne brani da u skladu sa sadašnjim stanjem znanosti i teologije mjerodavni stručnjaci na oba područja istražuju i pretresaju evolucionističko učenje. Ono, naime, istražuje podrijetlo ljudskoga tijela, te uči kako ono potječe od predegzistentne organske materije, dok nas vjera obvezuje vjerovati kako su duše izravno stvorene od Boga. No to se treba činiti tako da se razlozi dvaju mišljenja, hoće reći onoga koje se izjašnjava u prilog i onoga koje se protivi evolucionizmu, pretresaju i preispituju s nužnom ozbiljnošću, umjerenošću i taktom i samo ako su svi spremni pokoriti se sudu Crkve…

Međutim, kada je riječ o drugoj mogućoj postavci, to jest o poligenizmu, kako ga zovu, tada sinovi Crkve nipošto ne uživaju takvu slobodu. Kristovi vjernici naime ne mogu prihvatiti ono mišljenje, za koje tvrde oni koji ga iznose, da je ovdje na zemlji bilo pravih ljudi poslije Adama, koji ne vuku podrijetlo prirodnim rađanjem od njega kao praroditelja sviju, ili da Adam označava neki skup praroditelja; nikako se, naime, ne vidi, kako bi se takve tvrdnje mogle složiti s onim što se nalazi u izvorima objavljene istine i dokumentima Crkvenoga Učiteljstva o izvornome grijehu, koji proizlazi iz uistinu učinjenoga grijeha jednoga Adama, koji se rađanjem prenosi na sve, tako da ga svaki pojedinac ima kao svoj.“ (prijevod blago izmijenjen, op. prev.)

Papa ovdje dopušta mogućnost evolucijskoga objašnjenja ljudskoga tijela, ali ujedno jasno isključuje bilo kakvo evolucijsko objašnjenje ljudske duše, kao i nijekanje da svi ljudi potječu od jednoga zajedničkog ljudskog pretka. Ova kombinacija teza bila je uobičajena u tomističkoj filozofiji i u pravovjernoj katoličkoj teologiji toga vremena i može se naći u neoskolastičkim manualima objavljenima s imprimaturom prije 1950. godine, kao i nakon encliklike Humani generis, ali prije Drugoga vatikanskog sabora.

Primjerice, u djelu The Whole Man: Psychology (1945) Celestina Bittlea pronalazimo:

„Evolucija čovjekova tijela mogla je, per se, biti uključena u opći plan evolucijskoga razvoja svih organizama. Evolucija bi bila prihvatljiva radna hipoteza jer u konačnici nije presudno je li Bog čovjeka stvorio izravno ili se poslužio posrednim putem evolucije…

Kakva god bila konačna presuda znanosti i filozofije o podrijetlu čovjekova tijela — bilo kroz organsku evoluciju bilo posebnom božanskom intervencijom — čovjekova duša nije proizvod evolucije.“ (str. 585.)

George Klubertanz u djelu Philosophy of Human Nature (1953.) piše:

„Bitna evolucija živih bića, sve do uključujući i ljudsko tijelo (cjelovitoga čovjeka, isključujući njegovu duhovnu dušu…), kako je objašnjena ekvivokalnom uzročnošću, slučajem i Providnošću, moguće je objašnjenje podrijetla tih živih bića. Mogućnost takvoga načina podrijetla mogu prihvatiti i filozof i teolog.“ (str. 425.)

U bilješci Klubertanz dodaje:

„Postoje određeni teološki problemi povezani s ovakvim priznanjem; njima se ovdje ne bavimo. Dostatno je reći da barem neki kompetentni teolozi smatraju da su ti problemi rješivi; u svakome slučaju, sama teškoća ne predstavlja pobijanje.“

Na kraju dvaju poglavlja u kojima analizira metafiziku evolucije s tomističkoga gledišta, Henry Koren u svojemu djelu An Introduction to the Philosophy of Animate Nature (1955.) zaključuje:

„Ne čini se da postoji filozofski prigovor nijednoj teoriji koja tvrdi da su čak i vrlo različite vrste životinja (ili biljaka) nastale iz primitivnih organizama djelovanjem sila materije koje su njima svojstvene, uz pomoć drugih materijalnih djelatelja…

Čak ni u slučaju čovjeka nema razloga zašto bi evolucija njegova tijela iz primitivnih organizama (pa čak i iz nežive materije) morala biti filozofski nemoguća. Naravno… čovjekova duša mogla je početi postojati isključivo izravnim činom stvaranja; stoga je nemoguće da je ljudska duša evoluirala iz materije. U određenome smislu, čak se i ljudsko tijelo mora smatrati rezultatom čina stvaranja. Naime, ljudsko je tijelo specifično ljudsko upravo po ljudskoj duši, a duša je stvorena; stoga ljudsko tijelo, kao ljudsko tijelo, proizlazi iz stvaranja. No pitanje glasi je li materija njegova tijela morala biti posebno pripravljena za ozbiljenje razumskom dušom po Božjoj posebnoj intervenciji ili se isti cilj mogao postići silama prirode kojima je upravljao Bog. Kao što smo vidjeli… čini se da nema razloga zašto bi druga alternativa bila nemoguća.“ (str. 302–304.)

Adolphe Tanquerey u prvome svesku A Manual of Dogmatic Theology (1959.) piše:

„De fide je da su naši praroditelji — što se tiče tijela i duše — stvoreni od Boga: sigurno je da su njihove duše neposredno stvorene od Boga; nekada općeprihvaćeno mišljenje da je i čovjekovo tijelo neposredno oblikovao Bog sada je predmet rasprave…

Sve dok se ispravno čuva duhovno podrijetlo ljudske duše, razlike između čovjekova i majmunova tijela ne protive se tomu da je ljudsko tijelo životinjskoga podrijetla…

Mišljenje prema kojemu je ljudsko tijelo proizašlo iz životinjosti putem evolucijskih sila nije heretično, dapače, može se i teološki prihvatiti…

Teza: cijelo čovječanstvo potječe od jednoga prvog roditelja Adama. Prema mišljenju mnogih teologa, ova je izjava fidei proxima (bliska dogmi).“ (str. 394–398.)

Slično tomu, Ludwig Ott u svome poznatom djelu Fundamentals of Catholic Dogma (četvrto izdanje, 1960.) navodi:

„Dušu prvoga čovjeka Bog je neposredno stvorio ni iz čega. Što se tiče tijela, njegova izravna tvorba iz anorganske tvari od strane Boga ne može se držati sigurnom. U načelu, postoji mogućnost da je Bog udahnuo duhovnu dušu u organsku tvar, tj. u tijelo koje je prethodno bilo životinjsko…

Enciklika Humani generis pape Pija XII. (1950.) dopušta slobodno istraživanje prirodoslovaca i teologa o pitanju podrijetla ljudskoga tijela…

Suprotno … mišljenju nekih suvremenih znanstvenika, prema kojemu različite rase potječu od više odvojenih loza (poligenizam), Crkva naučava da su prvi ljudi, Adam i Eva, preci cijeloga ljudskog roda (monogenizam). Učenje o jedinstvu ljudske vrste nije, doduše, dogma, ali je nužan preduvjet dogme o istočnome grijehu i otkupljenju.“ (str. 94–96.)

F. Donceel u djelu Philosophical Psychology (1961.) piše:

„Sve do prije stotinu godina tradicionalno se držalo da je materija u koju je Bog prvi put udahnuo ljudsku dušu bila anorganska (prah zemlje). Danas postoje vrlo snažni znanstveni razlozi za prihvaćanje da je ta materija bila organska — tj. tijelo neke majmunolike životinje.

Akvinac je smatrao da Bog tijekom trudnoće u određenome trenutku udahnjuje ljudsku dušu u embrij koji je do tada bio jednostavan životinjski organizam, premda obdaren ljudskom svrhovitošću. Ono što je Akvinac tvrdio za ontogenezu teorija evolucije proširuje na filogenezu.

Stoga ne postoji filozofska poteškoća protiv hipoteze prema kojoj je prva ljudska duša bila udahnuta od Boga u tijelo životinje koje je imalo organizaciju vrlo sličnu čovjekovoj.“ (str. 356.)

Shvaćate osnovnu poantu. U svjetlu ove tradicije treba razumjeti ono što je papa Ivan Pavao II. rekao 1996. godine u svojoj Poruci Papinskoj akademiji znanosti. Ključni odlomci glase:

„U svojoj enciklici Humani generis (1950.) moj predšasnik Pio XII. već je ustvrdio da nema sukoba između evolucije i nauka vjere o čovjeku i njegovu pozivu, pod uvjetom da ne izgubimo iz vida određene nepromjenjive točke…

Danas, više od pola stoljeća nakon objave te enciklike, neka nova otkrića vode nas prema priznavanju evolucije kao nečega više od hipoteze. Zapravo, vrijedi primijetiti da je ova teorija postupno zadobila sve veći utjecaj među istraživačima, slijedom niza otkrića u različitim znanstvenim disciplinama. Konvergencija rezultata tih neovisnih istraživanja — koja nije bila unaprijed planirana ni namjerno tražena — sama po sebi predstavlja značajan argument u prilog teoriji…

Razrada teorije poput evolucije, iako mora biti u skladu s opaženim podacima, također mora uključivati uvoz određenih ideja iz filozofije prirode.

Zapravo, ispravnije je govoriti o teorijama evolucije, a ne o jednoj teoriji. Množina je ovdje nužna — djelomično zbog raznolikosti objašnjenja mehanizama evolucije, a djelomično zbog raznolikosti filozofija koje su uključene. Postoje materijalističke i redukcionističke teorije, kao i spiritualističke teorije. Konačan sud o tome pripada filozofiji, a potom i teologiji…

Pio XII. istaknuo je bitnu točku: ako je čovjekovo tijelo nastalo iz prethodno postojeće žive materije, duhovna duša neposredno je stvorena od Boga…

Stoga su teorije evolucije koje, zbog filozofija koje ih nadahnjuju, smatraju da duh nastaje iz sila žive materije ili je tek jednostavan epifenomen te materije, nespojive s istinom o čovjeku.“

Kraj citata. Neki tradicionalisti i teološki liberali ovu izjavu Ivana Pavla smatraju novim ustupkom modernizmu, ali tomu nije tako. Primjedba da je evolucija „više od hipoteze“ zasigurno izražava veće uvjerenje u teoriju nego što ju je imao Pio XII., no prosudbe obaju papa o tome pitanju zapravo su prudencijalni sudovi o težini empirijskih dokaza. Na načelnoj razini među njima nema razlike: oba pape potvrđuju da je ljudsko tijelo moglo nastalo evolucijom, obojica potvrđuju da ljudska duša nije tako nastala i obojica odbijaju prihvatiti shvaćanje evolucije kakvo ima metafizički naturalist. Ivan Pavao II. naročito jasno naglašava ovu posljednju točku. Kao što se i očekuje od tomista, on ispravno inzistira na tome da evolucijska objašnjenja nikada nisu čisto empirijska, nego sva pretpostavljaju alternativna metafizička uvjerenja. Zato primjećuje da svaka potpuno razrađena teorija evolucije „mora uključivati uvoz određenih ideja iz filozofije prirode“ i da „konačan sud o tome pripada filozofiji, a potom i teologiji“, a ne empirijskoj znanosti per se. Kao što primjećuje i Bonnette, Katekizam Katoličke Crkve, objavljen za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II., u relevantnim odjeljcima (KKC 396–406), u biti ponovno potvrđuje tradicionalni nauk da je cijelo čovječanstvo baštinilo ljagu istočnoga grijeha od jednoga čovjeka.

Stoga ni oni konzervativni katolici koji bi načelno odbacili svaki evolucijski vidik ljudskoga podrijetla, ni oni liberalni katolici koji bi odbacili podlaganje tvrdnji suvremenih evolucijskih biologa bilo kakvoj filozofskoj i teološkoj kritici, za svoja stajališta ne mogu naći uporište u naučavanju bilo kojega od ovih papa.

Monogenizam ili poligenizam?
No ponovno se postavlja pitanje: kako pomiriti nauk o istočnome grijehu s onime što suvremena biologija govori o ljudskome podrijetlu? Taj nauk zahtijeva da svi ljudi potječu od jednoga izvornog pretka, dok suvremeni biolozi drže da genetski dokazi upućuju na to da moderni ljudi potječu iz populacije od najmanje nekoliko tisuća jedinki.

O ovome sam pitanju prije nekoliko godina pisao u nizu članaka (ovdje, ovdje i ovdje). Dugogodišnji čitatelji sjetit će se da sam tamo izložio prijedlog koji su razvili Mike Flynn i Kenneth Kemp, a koji se temelji na razlikovanju dvaju pojmova: bića koje je čovjek u strogome metafizičkom smislu i bića koje je „čovjek“ samo u opuštenijem, čisto fiziološkome smislu. Potonje bi stvorenje po svojim tjelesnim obilježjima bilo više-manje poput nas, ali ne bi posjedovalo naše intelektualne sposobnosti, koje su nematerijalne. Drugim riječima, ne bi imalo ljudsku dušu. Stoga, iako bi se genetski činilo poput čovjeka, ne bi bilo razumna životinja, a time ni čovjek u strogome metafizičkom smislu. To fiziološki „ljudsko“, ali nerazumno stvorenje upravo je ono na što Pio XII., Ivan Pavao II. i gore spomenuti filozofi i teolozi imaju na umu kada govore o scenariju u kojemu je ljudsko tijelo nastalo evolucijskim procesima.

Flynn-Kempov prijedlog glasi: pretpostavimo da je evolucijskim procesima nastala populacija od nekoliko tisuća takvih nerazumnih, ali genetski i fiziološki „ljudskih“ stvorenja. Nadalje, pretpostavimo da je Bog u dvoje tih stvorenja udahnuo razumske duše, darovavši im tako intelektualne i voljne moći koje nas određuju i učinivši ih istinskim ljudima. Nazovimo taj par „Adam“ i „Eva“. Adam i Eva potom imaju svoje potomke i Bog u svakoga pojedinog od njih udahnjuje razumsku dušu tako da su i oni ljudi u strogome metafizičkom smislu. Pretpostavimo zatim da su se neki od tih potomaka križali s pripadnicima nerazumne, ali genetski i fiziološki „ljudske“ populacije. Njihovi bi pak potomci također imali razumske duše, jer su im Adam i Eva preci (čak i ako su im preci također nerazumna stvorenja). Takva su se križanja mogla događati neko vrijeme, no na koncu bi populacija nerazumnih, iako genetski i fiziološki „ljudskih“ bića izumrla, ostavljajući samo ona stvorenja koja su ljudi u strogome metafizičkom smislu.

Prema ovome scenariju, suvremena ljudska populacija ima gene koje ima jer potječe iz te populacije od nekoliko tisuća jedinki, od kojih su u početku samo dvoje imali razumske ili ljudske duše. No samo oni pojedinci koji među precima imaju taj izvorni par (makar imali i pretke iz pripadnika izvorne skupine koja nema ljudske duše) imaju potomstvo koje danas živi. U tome smislu, svaki moderni čovjek potječe i od izvorne populacije od nekoliko tisuća jedinki i od izvornoga para. Tu nema proturječja jer tvrdnja da svi moderni ljudi potječu od izvornoga para ne povlači da su sve svoje gene naslijedili samo od toga para.

Naravno, ovo je spekulacija. Nitko ne tvrdi da zna da se to upravo tako zbilo, niti da katolički nauk zahtijeva ovaj konkretan scenarij. Poanta je jednostavno u tome da taj scenarij — koji se slaže s onim što katoličko pravovjerje i tomistička filozofija dopuštaju u vezi s evolucijom — pokazuje kako genetska dokazna građa nije zapravo u sukobu s naukom o istočnome grijehu. Naravno, drugi katolici i tomisti mogli bi se razumno ne slagati s tim.

Rekavši to, do sada još nisam vidio nijedan plauzibilan prigovor na Flynn-Kempov scenarij. Time se vraćamo na članak prof. Bonnettea. Odgovarajući na Flynn-Kempov prijedlog, on piše:

„Poteškoća sa svakim rješenjem koje uključuje križanje (osim možda u rijetkim slučajevima) jest što bi ono već na samome početku ljudskoga roda stvorilo ozbiljne zapreke njegovu zdravom rastu i razvoju. Naravni zakon zahtijeva da se brak i prokreacija događaju isključivo između muškarca i žene da bi djeca imala prikladne uzore za odrasli život. Također, čak i ako zajednica između istinskoga čovjeka i podljudskoga primata ne bi bila prolazna, već trajna, manjkavo roditeljstvo i izostanak roditeljskoga uzora koji ne bi bio istinski čovjek uveli bi ozbiljan nered u ispravno funkcioniranje obitelji i odgoj djece. Stoga široko rasprostranjeno križanje nije prihvatljivo rješenje za problem genetske raznolikosti.

Nadalje, s obzirom na znatno smanjenje broja drevnih HLA-DRB1 alela, što su otkrila kasnija genetska istraživanja Bergströma i von Saloméa, moglo bi se pokazati da križanje uopće nije bilo potrebno ili da se, u najboljemu slučaju, dogodilo tek u vrlo rijetkim slučajevima. Takvi rijetki slučajevi možda ne bi ni povlačili pristanak istinskih ljudi, primjerice u slučaju napada podljudskoga mužjaka na ljudsku ženu bez njezina pristanka.“

Ostavit ću po strani Bonnetteove primjedbe o genetskoj dokaznoj građi, koje prepuštam biolozima na prosudbu. Bonnette dopušta da se neko križanje možda i dogodilo, ali drži da ono nije moglo biti „rašireno“ i to zbog razloga utemeljenih na naravnome zakonu. No u čemu je točno problem?

Još 2011. godine, kada smo Flynn, Kemp i ja prvi put pisali o ovoj temi, a Flynn-Kempov prijedlog zadobio širu pozornost u blogosferi, neki su prigovorili da bi takvo križanje predstavljalo bestijalnost. Međutim, nitko ne sugerira da bismo trebali odobravati takvo križanje. Tvrdnja jednostavno glasi da se ono moglo činjenično dogoditi, makar to bilo protivno naravnomu i božanskomu zakonu — baš kao što je, primjerice, Kain ubio Abela iako je to bilo protivno naravnomu zakonu, ili kao što su Adam i Eva jeli plod sa stabla spoznaje, premda je to bilo protivno božanskomu zakonu.

Ne bi bio dobar prigovor ni prijedlog da ljudi vjerojatno ne bi bili u napasti stupiti u takvo križanje. Uostalom, opisani scenarij teško se može usporediti s onim u kojoj bi prosječan pripadnik suvremene civilizacije bio u napasti imati spolni odnos s majmunom, što naravno ne bi bilo psihološki plauzibilno. Za početak, ta podrazumna, iako genetski i fiziološki „ljudska“ stvorenja ne bi nalikovala majmunima, niti bilo kojoj nama poznatoj neljudskoj životinji. Izgledala bi, više-manje, poput nas. Nadalje, do određene bi se mjere čak i ponašala poput nas. Kao što sam u jednoj ranijoj objavi primijetio, iako čisto materijalni sustav načelno nikada ne može očitovati istinsku racionalnost, može je do znatne mjere simulirati (kao što bi mnogokut kojemu biste dodali dovoljno stranica izgledao poput kruga, premda zapravo ne može biti krug). Takva bi podrazumna stvorenja bila „sfeksična“ (tj. imala bi unaprijed zadane obrasce ponašanja koji, u najboljemu slučaju, mogu tek oponašati razumnost, op. prev.), no dovoljno složeno sfeksično stvorenje moglo bi se činiti ne takvim nakon površne istrage. Sjetimo se Popperova razlikovanja između četiri jezične funkcije: izražajne, signalizacijske, deskriptivne i argumentacijske. Ta podrazumna stvorenja ne bi bila sposobna za potonje dvije funkcije (koje pretpostavljaju racionalnost), ali bi mogla očitovati vrlo sofisticirane verzije prve dvije funkcije.

U međuvremenu, najraniji istinski ljudi ne bi imali išta poput modernih civilizacijskih obrazaca spolnih aktivnosti, osobito s obzirom na posljedice istočnoga grijeha. Očigledno bi bilo besmisleno zamišljati njihove odnose kao da bi uključivali uglađene tehnike udvaranja, suvremene standarde osobne higijene itd. Dakle, kulturna „udaljenost“ između primitivnih istinskih ljudi i spomenutih podrazumnih stvorenja nije morala biti toliko velika da bi seksualno iskušenje učinilo psihološki neplauzibilnim. To bi se moglo usporediti s vrlo nekulturnom i neprofinjenom osobom koja seksualno iskorištava još neprofinjeniju i doista jako glupu osobu. Ne da je bilo upravo tako jer čak i takva glupa osoba još uvijek je inteligentna u strogome smislu dok se spomenuta podrazumna stvorenja ne bi čak ni mogla uzdići na razinu gluposti. Poanta je da je situacija mogla biti dovoljno psihološki slična da bi iskušenje bilo stvarno. (Kao što sam, djelomično u šali, jednom prilikom naglasio u jednoj od ranijih objava, to možemo usporediti s likom „Taylora“, kojega glumi Charlton Heston, a koji osjeća privlačnost prema liku „Nove“, koju glumi Linda Herrison, u Planetu majmuna — ne da bi podrazumna stvorenja izgledala baš tako dobro!)

Međutim, čini se da pitanje „bestijalnosti“ nije središnji problem Bonnetteova prigovora. Umjesto toga, njegova je poanta, čini se, da bi „zajednica“ istinskoga čovjeka i spomenutoga podrazumnog stvorenja bila disfunkcionalna kada je riječ o ispravnome odgoju istinski ljudske djece. To je točno, ali teško je vidjeti zašto bi to predstavljalo problem za Flynn-Kempov scenarij jer ništa u tome scenariju ne zahtijeva da bi takve „zajednice“ na bilo koji način bile optimalne s aspekta odgoja djece, pa čak ni da takve „zajednice“ (u nekome trajnijem obliku) uopće postoje. Sve što se zahtijeva jest da je bilo dovoljno križanja da bi se objasnila genetska dokazna građa na koju se pozivaju suvremeni biolozi. Nije jasno na koji bi način pitanje o tome jesu li, kako i do koje mjere podrazumna stvorenja bila uključena u odgoju djece utjecalo na sud da je bilo dovoljno križanja.

Možda Bonnette misli da bi takav odgoj djece bio toliko manjkav da populacija istinskih ljudi ne bi mogla preživjeti dovoljno dugo da bi istisnula podrazumna stvorenja. No teško je vidjeti zašto. Zasigurno bi dijete iz „zajednice“ između istinskoga čovjeka i podrazumnoga stvorenja imalo prednost pred potomstvom dvaju podrazumnih stvorenja jer bi takvo dijete bilo razumno i imalo bi barem jednoga razumnog roditelja, dok druga vrsta potomaka ne bi imala ništa od toga. K tomu, ne moramo uopće razmišljati u svjetlu takvih parova. Zašto ne bismo umjesto toga zamislili scenarij gdje istinski ljudski mužjak osnuje zajednicu s istinski ljudskom ženskom, ali također ima nekoliko podrazumnih, no genetski i fiziološki „ljudskih“ ženki kao konkubine, gdje bi ljudski par u biti odgajao takvu djecu. Takva su se uređenja morala događati samo dovoljno često da bi istinski ljudska populacija zamijenila populaciju podrazumnih bića. Nema potrebe zamisliti Flynn-Kempov scenarij upravo onako kako ga Bonnette (čini se) zamišlja.

Stoga mi se čini da ni prof. Bonnette ni itko drugi dosada nije iznio ozbiljan prigovor Flynn-Kempovu prijedlogu. No prof. Bonnette s pravom smatra da bi mnogi katolici trebali biti oprezniji kada komentiraju o pitanjima povezanih s evolucijom.

Edward Feser

Jel o ovome riječ?
https://en.wikipedia.org/wiki/Panspermi ... panspermia

Nešto sam malo pročitala o toj teoriji i ne vidim nikakvu poveznicu s Knjigom Postanka. Više mi vuče na one teorije da su izvanzemaljci "posijali sjeme života"(ne znam kako drugačije reći)

Radije bi to pripisao antičkoj filozofiji (Anaksagora).

Ako pogledamo definiciju života:



vidimo da je to stvoreno trećeg dana. A uvjeti koje smatramo potrebnim za život na Zemlji tek naredni dan. Svakako znanost još nije odgonetnula misterij života pa je znanstveno još uvijek sve samo konceptualno nagađanje.

Uklopilo bi se u redoslijed stvaranja da je razdvajanje živih od mrtvih tvari (metaforički bića od okoliša) urađeno prije stvaranja uvjeta za nastanak života na samoj Zemlji. No, to je samo mišljenje.

Koji uvjet nedostaje biljkama trećeg dana?

Negdje sam to i pročitala da teorija vuče korijene iz antičkih vremena.
E sad ovo za uvjete života. Po sjećanju, ne postoji li i bezkisična ili kako se već zove fotosinteza? mislim da je riječ o prvim prokariotima odnosno da im sunčeva svjetlost nije ni bila potrebna za fotosintezu.

Za FOTOsintezu ti je svakako potrebna svjelost. No, prvi prokarioti su imali mogućnost kemosinteze.

Našla sam:
Prvi prokarioti koji su obavljali fotosintezu nisu koristili sunčevu svjetlost. Umjesto toga, koristili su izvore energije kao što su vodik, sumporovodik ili željezo. Ovi rani oblici fotosinteze nazivaju se anoksigeni fotosinteza. Kasnije su se razvili prokarioti koji su koristili vodu kao izvor elektrona i oslobađali kiseonik, poznati kao oksigeni fotosinteza.

Ipak nisu koristili sunčevu svjetlost

Opet, ne možeš imati fotosintezu bez svjetlosti. FOTO u fotosintezi znači svjetlost. Ako koristiš vodik, sumporovodik ili željezo kao izvor energije za stvaranje glukoze (ili slične molekule) to nije fotosinteza, već kemosinteza.

Baš me zanima izvor tog tvog citata.

To je i ok, jer je to prvobitni život. No tek postavljanje sunca na svoje mjesto je omogućilo "procvat biljnog i životinjskog carstva" kakvim ga danas poznajemo.