BIH muslimani kao i mnogi drugi se mole na turbetima "mrtvim" ljudima (Cinjenica). E sad to sto TI tvrdis da oni nisu muslimani, a oni tvrde da ti nisi musliman je druga stvar u te osobne stvari ja ne ulazim. Zasto bih vjerovao tebi, a ne njima da oni nisu Muslimani. Oni su meni muslimani
Markan nije meni krscanin ja nisam Markanu krscanin. Za tebe smo obojica krscani. Tako ste i vi nama svi muslimani. To sto svak od vas tvrdi da je islam jedan i da bas on prakticira pravi islam mene ne zanima, kao sto tebe ne zanima tko je pravi krscanin, a i da te zanima mozes iz svog stajalista tvrditi da su jehovci pravi krscani, to ih medjutim ne cini krscanima... itd...

Ili onda kad su stalno dolazili poslaniku pa je stigla objava vjernicima da ne uznemiravaju poslanika i ne dolaze bez najave ili poziva.
Posto je to univerzalna poruka vovjecanstvu, tako se i ja sad drzim toga, pa ne idem poslaniku bez poziva ili najave

Vjeruješ da je Isus Krist Mesija, utjelovljeni Bog Spasitelj?

Ti gledaš samo dio svijeta, u Europi turski džihad je jednak Isil-ovom.

Indoktriniracija od rođenja uz IQ od cca 80. Ubojita kombinacija u svakom smislu i kontekstu.

Datacija Otkrivenja

Opća je sklonost tvrditi kako je posljednja knjiga Novoga Zavjeta napisana između 81. i 96. godine poslije Krista, ali pomnjivo proučavanje Johna Robinsona smješta pisanje knjige Otkrivenja između 68. i 70. godine.

Na osnovi svjedočanstva sv. Ireneja (usp. Adversus haereses, 30, 3) općenito se običava datirati knjigu Otkrivenja prema kraju Domicijanove vladavine, a on je vladao od 81. do 96. godine. Doista, Irenej prilično sažeto navodi da se Otkrivenje vidjelo ne tako davno – njegova knjiga potječe iz oko 180. – „gotovo u našem naraštaju, na kraju Domicijanove vladavine“. Sa svoje strane Euzebije Cezarejski navodi kako je „apostol i evanđelist Ivan, koji je još bio živ, osuđen na progonstvo na otoku Patmosu“ u vrijeme Domicijanova progona (Historia ecclesiastica, III, 18, 1). U svom Panarionu (51, 12) Epifanije pak smješta progonstvo i Ivanovo viđenje pod „cezara Klaudija“, ne precizirajući međutim misli li na Tiberija Klaudija (bio je rimski vladar 41.–54.) ili Nerona Klaudija (bio je rimski vladar 54.–68.), u svakom slučaju više od dvadeset godina prije onoga kako se tumači da izvješćuju Irenej i Euzebije.

John Arthur Thomas Robinson (o kojem je već bilo govora ovdje i ovdje) uvjeren je da se knjiga Otkrivenja odnosi na okružje vrlo blisko onomu iz Prve Petrove poslanice, koju on, zajedno s drugim autorima, smješta u 65. godinu poslije Krista. I Prva Petrova i Otkrivenje odnose se na „Babilon“ i na progon, s bitnom razlikom što se prva odnosi na progon u njegovu početnom razdoblju, dok je drugo djelo dobrano svjesno kako je neprijateljstvo prema kršćanima već dosegnulo najokrutniju fazu, toliko da Ivana stavlja u otvoreno neprijateljstvo prema političkoj moći „zvijeri“.

Doista, posljednja knjiga Novoga Zavjeta više puta podsjeća na vapaj upućen Bogu da osveti krv pravednih, osuđuje totalitarni i tlačiteljski politički i ideološki sustav te tješi kršćane činjenicom da će se Bog uskoro umiješati kako bi okončao progon i srušio nepravednu vlast. Ono što je sasvim jasno čitajući 13. glavu jest da Ivan ne govori o „prigodnom“ progonu, nego o sustavu koji kršćane zabranjuje iz javnoga života i sustavno ih progoni. O sustavu koji za sebe zahtijeva štovanje koje pripada samo Bogu.

Pozivajući se na Tertulijanovo svjedočanstvo (Apologeticum 5, 4, navedeno u Historia ecclesiastica III, 20. 7), prema Robinsonu, Domicijanov progon nije imao te značajke za razliku od Neronova; osobito, mnogo raspravljani Institutum Neronianum optuživao je sve kršćane za slijeđenje nedopuštena praznovjerja (superstitio illicita). Ta optužba, navodi Marta Sordi, već je bila široko rasprostranjena u Carstvu, ali s malo ili bez pravnih posljedica; Institutum se stoga ne bi trebao smatrati novim zakonom, nego prekretnicom kojom su optužbu

„počeli prihvaćati sudovi: terminus post quem [vrijeme poslije kojega] jest […] 62. godine poslije Krista, kada je carska volja da se kršćani ne progone još uvijek bila dobro poznata u Judeji kako Ananu, tako Agripi i Albinu; terminus ante quem [vrijeme prije kojega] je, po mojem mišljenju, srpanj 64., kada optužnica za podmetanje požara pretpostavlja […] prethodno pronalaženje kršćana kao vrste ljudi, sljedbenika nova i zla praznovjerja“ (I Cristiani e l’Impero Romano [Kršćani i Rimsko Carstvo], 1984., str. 39).

Vratimo se Robinsonu. On drži da je prikladno okružje za pisanje Otkrivenja upravo ono nakon izbijanja Neronova progona, kojemu je Ivan bio očevidac. Osobito bi čuveni broj zvijeri, koji predstavlja ljudsko ime (usp. Otkrivenje 13, 18), predstavljao vrlo važnu vremensku uputnicu. Doista, „unutar okvira gematrije, najutemeljenije tumačenje, koje dijeli većina proučavatelja, pripisuje broj 666 Neronu“ (Ugo Vanni, Apocalisse di Giovanni, svezak II., str. 488), jer zbroj numeričkih istovrijednica hebrejskih slova kojima se piše Neron Kaisar, naime נרון קסר (NRON QSR), daje upravo broj naveden u Otkrivenju. Zbog toga je Robinson uvjeren da se „ono što [Ivan] vidi u svojem viđenju nije dogodilo u Domicijanovo vrijeme, nego u Neronovo: on [Ivan] projicira prema kraju – dobu Nerona oživljena – neizbježan ishod totalitarne tiranije“ (Redating the New Testament, str. 238), koju je osobno doživio dok je bio u Rimu. Progon u kojem su mučenički ubijeni Petar i Pavao, vjerojatna neposredno povijesno upućivanje na dva svjedoka u 11. glavi. Stoga kako ime na koje se taj broj odnosi označava „datum“ neposredno nakon kojega je napisana posljednja knjiga Biblije, riječ je o Neronovu progona.

Točnije, prema Robinsonu, Neron je bio nedavno umro. Odlučujući redci za ovu tvrdnju su među najtežima u tekstu, naime 17, 9–11:

„Tu se hoće mudre pameti! Sedam glava sedam je bregova na kojima žena sjedi. A i sedam kraljeva: pet ih već pade, jedan jest, a jedan još ne dođe: kada dođe, ostati mu je zamalo. I Zvijer koja bijaše i više nije, osma je, a iz broja je njih sedmero, i ide u propast.“

Promatrajući slijed prvih pet kraljeva, prema Robinsonu, koji doslovno slijedi Edmundsona (o kojem smo govorili ovdje), ne treba razmatrati sve careve, nego samo one koji „padoše“, odnosno umriješe nasilnom smrću. Stoga, isključujući Augusta i Tiberija, petorica bi bili: Klaudije, Neron i ostala tri cara iz annus horribilis [strašne godine] rimske povijesti (69. poslije Krista.), naime Galba, Oton i Vitelije (Neron i Oton su počinili samoubojstvo, a ostala trojica su ubijena). Šesti, onaj koji „ostaje“, jest Domicijan. Zapravo, u prosincu 69. poslije Krista Vespazijan je proglašen carem, ali je bio u Aleksandriji u Egiptu te je stoga nekoliko mjeseci ostao izvan Rima, gdje je njegov drugorođeni sin Domicijan predstavljao Flavijevu dinastiju, dok je njegov najstariji sin, Tit, bio angažiran u Židovskom ratu. Onaj koji „još ne dođe“, sedmi, je Vespazijan. Osmi kralj, koji „iz broja je njih sedmero, i ide u propast“, konačno bi se odnosio na Nerona oživljena, iz posljednjih vremena; vremena u kojima će se pojaviti novi Neron kako bi obnovio kumiropoklonički i totalitarni sustav, posve protukršćanski, u otvorenom progonu onih koji ne bi prihvatili „žig“.

Daljnje potankosti: deset kraljeva iz 12. retka i sumoran opis iz 16. retka – „I onih deset rogova što ih vidje i Zvijer – oni će zamrziti Bludnicu, opustošiti je i ogoliti, najesti se mesa njezina i ognjem je spaliti“ – odnosili bi se na upravitelje rimskih provincija koji su „samo za jedan sat“ (17, 12) vladali sa Zvijerju i uznemiravali bludnicu, Rim. Zapravo, 69. je bila godina u kojoj je Rim svjedočio građanskomu ratu svih protiv svih, razornim događajima koji su prouzročili da krv poteče njegovim ulicama i sijali strah, uništenje i glad.

To objašnjenje omogućilo bi nam i da shvatimo kako drevni pisci nisu bili u potpunosti u krivu pripisujući Domicijanu odluku o slanju apostola Ivana u progonstvo: „Prognao ga je Domicijan, a Nerva ga je vratio, kako predaja kaže, ali 70.–71.!“ (Redating, str. 250). Zapravo, kao što smo vidjeli, Domicijan je djelovao kao Vespazijanov zamjenik u Rimu dok se on nije vratio u proljeće 70., i on je odredio Ivanovo progonstvo na Patmos. Marka Kokceja Nervu, koji je kasnije bio car od 96. do 98., njegov prijatelj Vespazijan godine 71. bio je imenovao konzulom. Stoga su Domicijan i Nerva doista „protagonisti“ Ivanova progonstva i prestanka pravnih posljedica vezanih uz nepravednu osudu, ali ne tijekom godina njihova carevanja, nego na početku Vespazijanove vladavine. Dakle, zaključuje Robinson, knjiga Otkrivenja može se razumno datirati u godine od kraja 68. do 70.

Luisella Scrosati, univ. mag. phil.

Nema to veze s inteligencijom, nego s ljudskom psihologijom.

Ljudima treba neki temeljni software u mozgu i najčešće će im tu ulogu igrati religija u kojoj su odgojeni. A nju većina ljudi ne bira, nego završe kako im je grah pao...

Jel to vrijedi samo za religiju ili isto vrijedi i za znanstveno, političko, ideološko uvjerenje.. Evo npr ogroman broj ljudi (većina) nema blage veze o teoriji evolucije, big banga i sl a vjeruju u to jer su odrasli u okolini koja to uvjetuje.

U principu vrijedi.

S tim da će ipak puno veći broj ljudi tijekom života mijenjati neka znanstvena, politička, ideološka uvjerenja... nego što će religijska. Ona su sveta, fiksna i ona se ne propituju.

Vidjelo se tijekom covid plandemije koliko su ljudi spremni mijenjati uvjerenja...

Promjena znanstvenog uvjerenja je nužnost ukoliko se prilože znanstveni dokazi.

Bivša NBA zvijezda postala katolik

ivši NBA igrač Gordon Hayward primljen je u Katoličku Crkvu 1. listopada 2024. u bazilici sv. Sebastijana u Rimu. Ova bazilika je odabrana s razlogom jer je sveti Sebastijan zaštitnik vojnika i sportaša, piše piše ChurchPop, a prenosi Bitno.net. Njegova supruga Robyn, inače katolkinja od rođenja, vjenčala se s tada luteranom Gordonom u Katoličkoj Crkvi 2014. godine. Par je redovito išao na svetu misu i djecu odgajao u katoličkoj vjeri, ali tek nakon Haywardova povlačenja iz profesionalne košarke 2023. godine, cijela obitelj ušla je u punu zajednicu s Crkvom.

Hayward svjedoči kako ga posebno dirne osjećaj slobode nakon ispovijedi te duboko vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji. Košarkaš je ove godine ponovno posjetio Rim, gdje je sudjelovao na Vatikanskom jubileju sportaša. Tom prilikom se susreo s papom Lavom XIV. Inače, bračni par Hayward sada čeka peto dijete. Na novinarsko pitanje hoće li neka od njih dostići njegovih 203 cm, odgovara sa smiješkom: „Možda visina otvara vrata NBA-a, ali ono što je doista važno – zapravo jedino važno – jest da slijede Krista.“

Progon u Nigeriji

Ovoga časa ne može biti boljega primjera kršćanske vjernosti i hrabrosti, nego u Nigeriji.

Početkom ovoga tjedna, kao odgovor na imenovanje progresivnoga canterburyjskoga nadbiskupa, koji je zagovornik pobačaja, Nigerijska Anglikanska Crkva prekinula je sve veze s Engleskom Crkvom. Djelovali su brzo, unatoč raširenom progonu kršćana u toj zemlji.

Posljednjih desetak godina, točni kao urica, muslimanski ekstremisti u Nigeriji napadaju kršćane u crkvama svakoga Božića i Uskrsa. Posljednjih godina ti su se napadi i učestali. Ove je godine pokolj nigerijskih kršćana dosegao neviđenu razinu. Dana 13. lipnja 2025. najmanje 200 kršćana ubijeno je u jednom danu u selu Yelwata prije nego što su im domovi spaljeni. Prema izvješću Newsweeka, više od 7.000 kršćana umoreno je u Nigeriji tijekom prvih 220 dana 2025., u prosjeku 35 ubojstava dnevno.

U govoru pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda 23. rujna 2025. američki predsjednik Donald Trump rekao je svjetskim vođama:

„Zaštitimo vjersku slobodu, uključujući i najprogonjeniju religiju na planetu danas – zove se kršćanstvo.“

Kao i svakoga sedmoga kršćanina diljem svijeta koji trpi teški progon, glavnostrujaške novinske kuće uglavnom su ignorirale taj dio Trumpova govora. To se sada i očekuje. Zapad se uglavnom okrenuo od jedne od najizrazitijih kriza ljudskih prava današnjice, dajući namjesto toga prednost drugima.

Reagirajući na ta užasavajuća ubojstva u Nigeriji, dr. Anthony Bradley u objavi na X-u postavio pitanje: „Gdje je ‘Kampanja za slobodnu Nigeriju’ i zašto prosvjednici za slobodnu Palestinu ne prosvjeduju strastveno i protiv muslimana u Nigeriji?“ Čak je i priznati ateist i liberal Bill Maher nedavno propitivao nedostatak sveopćega interesa za njegovu emisiju Real Time:

„Ovo je puno veći pokušaj genocida od onoga što se događa u Gazi. Doslovce pokušavaju istrijebiti kršćansko pučanstvo cijele zemlje! [Korporativni mediji o tome ne izvještavaju] jer Židovi nisu uključeni. To je razlog.“

Razmjeri progona u Nigeriji usporedivi su s time koliko dugo traje. Prema nigerijskoj nevladinoj organizaciji InterSociety,

„Džihadisti su od 2009. (16 godina) ubili 185.009 bespomoćnih Nigerijaca, uključujući 125.009 kršćana i 60.000 liberalnih muslimana – tijekom kojih je sravnjeno sa zemljom 19.100 crkava, opljačkano više od 1.100 kršćanskih zajednica, zauzeto njihovih 51.800 četvornih kilometara zemlje, a oteto više od 600 kršćanskih klerika, uključujući otmicu 250 katoličkih svećenika i 350 pastora, a više desetaka njih je ubijeno.“

Čak i ako je ovo pogrješna progonjena skupina za profesionalnu prosvjedničku klasu, svaki progon kršćana trebao bi nas baciti na koljena. Isto tako trebao bi nas potaknuti da postavljamo teška pitanja, osobito o uzroku porasta te duhovne strahovlade. Nedavno je povjesničar i viši suradnik Colsonov središta za kršćanski svjetonazor dr. Glenn Sunshine istaknuo da je Philip Jenkins u knjizi The Next Christendom („Sljedeći kršćanski svijet“) godine 2006. predvidio da će se težište Crkve pomaknuti sa Zapada na Jug, posebno u Nigeriju.

Promjena koju je predvidio uglavnom se dogodila, barem što se tiče ukupnoga broja stanovnika. Nigerija je šesta ili sedma najmnogoljudnija država na svijetu, s oko 46 % stanovništva koje se izjašnjava kao kršćani. Možda je razlog zašto se Crkva u Nigeriji suočava s tolikim progonom taj što Neprijatelj zna koliko je važna za budućnost Crkve. Čini se da muslimanski ekstremisti znaju. Osim u Nigeriji, kršćani su meta napada i u mnogim drugim afričkim zemljama.

Najvažnija stvar koju možemo učiniti za našu braću i sestre u pogibelji jest obraćati se nebu u njihovo ime. Moliti za pravednost, moliti za milosrđe i moliti za milost koja je toj braći i sestrama potrebna da izdrže ova grozna vremena.

Također bismo trebali više naučiti. Global Christian Relief pruža „Crveni popis“ progona kršćana diljem svijeta. Postoje i skupine kao što su Open Doors (Otvorena vrata) i Voice of the Martyrs (Glas mučenika) koje pružaju pomoć kršćanima koji pate.

U srpnju 2025. Povjerenstvo za međunarodnu vjersku slobodu SAD-a preporučilo je američkomu Ministarstvu vanjskih poslova „da označi Nigeriju kao ‘zemlju od posebne zabrinutosti’ (Country of Particular Concern) zbog sustavnih, stalnih i teških kršenja vjerskih sloboda“.

Najmanje što možemo reći jest da moramo prekinuti šutnju o napadanju kršćana u Nigeriji. Razgovarajte o tome s prijateljima, u crkvi i izabranim dužnosnicima.

John Stonestreet i dr. Timothy D Padgett

Zanimljivo je kako zlo ne može biti ravnodušno prema kršćanima, unatoč tomu što od istinskog kršćanina nikomu ne prieti opasnost ili prietnja za nečiji život ili imovinu ljudi drugih uvjerenja.

Jedna berlinska pastorica vjencala 4 muskarca u poligamni "brak"



Berliner Pfarrerin traut vier Männer zu einem Ehepaar
https://www.bild.de/regional/berlin/was ... 61444c7995


I onda kad mi neko kaze "sola scriptura"

Čekaj, ti misliš da je ovo posljedica Biblije?
To što se netko naziva protestantom ne znači da je biblijski kršćanin i drži do sola scripture. Protestanata kao i katolika ima najgorih antikršćana koji se izruguju s vjerom.
Ali eto kad su u pitanju Franjo ili Fernandez onda to nisu katolici nego neki uljezi šta li već, ali jesu i to katolički mainstream.
I to naravno nije argument protiv tradicije, ni slučajno
Ne budimo licemjeri

To je direktna posljedica solo skriptura i osobnih interpretacija, znači sama suština protestantizma.

Maksimalni autoritet kojeg bi žene smjele imati je predstavnik stanara, sve iznad toga je čisto ludilo.

Sola scriptura upravo ograničava da bilo tko može na neki svoj način interpretirati Bibliju, jer interpretacija mora biti u skladu s napisanim,
a Bibiija je potpuno jasna i po pitanju brakova i po pitanju žena u crkvi.
Tako da uzimati ovo gore kao argument protiv sola scripture je potpuno besmisleno.
Ponavljam, na isti način se mogu Fernandez, Franjo i ostali koristiti kao argument protiv tradicije.

Sola scriptura je potpuno besmislen i antikršćanski koncept, koji postoji tek od protestantske hereze, znači u prvih 1500 godina je potpuno nepoznato.
Nitko ga nema, znači niti mi katolici, niti pravoslavni, niti orijentalni, ni armenci, ni etipoljani znači nitko.

Sola scriptura je upravo dovela do toga da si svaki maloumni prepotentni kreten uzima za pravo tumačiti Bibliju.

Ajmo dalje, današnja Biblija ne postoji u prva dva stoljeća kršćanstva, nego se svetim pismom smatrao samo Stari Zavjet.

Kako to da svaka protestantska crkva praktično ima različito tumačenje Biblija, pa imaš hrpu njih koje negiraju čak Sakramente pa sve do Euharistije.

Kako može biti/postojati sola scriptura kad ste izbacili 7 knjiga iz Biblije?!

Zašto većina protestanta više liče na gnostičke heretike nego na kršćane?

Evo ti odgovor: "sola scriptura".

Što je dovelo do Crkvenog raskola 1054.?

Filioque.
Inače da pravoslavni nisu opet ispali pogani izdajnici, mogli smo već sa Fiorentinskim koncilom biti sjedinjeni.

Ne. To nije glavni razlog.

Zato imaš jednu jedinstvenu katoličku crkvu, a unutar nje milijun struja, evo samo glavne liberalna i konzervativna koje međusobno imaju ogromne razlike. Svi kao imaju isto vjerovanje, ali stalno se međusobno kolju i optužuju jedni druge da su krivovjernici i tako, pa dovoljno je vidjeti ovdje na forumu kolike su međusobne razlike, tumačenja i mišljenja i do kakvih rasprava dolazi. Ali eto, tu je jedinstvo, a tamo milijun crkava. A ustvari ista stvar.

Zanimljiva je i druga slika