Nije sporno da zapadna civilizacija uvelike počiva na kršćanstvu.

Ali gledaj to s ove strane - na međugorskoj priči se izgradilo ogromno hodočasničko središte globalnog dosega, a na sinjskim ukazanjima ništa, zaboravili ljudi da su se ikad dogodila. Sama ta činjenica nam ne govori ništa o istinitosti jednih ili drugih, suštinski nema nikakve razlike između ta dva fenomena.

Kršćanstvo bi vjerojatno završilo isto kao sinjska ukazanja da nije bilo sv. Pavla i njegove vizije. Sv. Pavao je za rano kršćanstvo bio ono što je Vlašić bio za rano Međugorje.

Ne mislim da je samo Međugorje plod Vlašića kao takvog, to je vjerojatno dio šire priče, kontra teža Mariji Bistrici na jugu hrvatstva, period iza Titove smrti, hercegovački slučaj, religijsko nahajpavanje Hrvata pred burna vremena...

Postoji legenda da je neko drugo selo trebalo biti "Međugorje", ali mještani nisu baš gostoljubivo reagirali prema izaslanicima.

Pa kad narod ne čita i ne proučava Bibliju. Onda im vjerski autoriteti mogu podvaljivati sve što im padne na pamet s ciljem opravdavanja svojih pogrešnih učenja, pa do klasičnih materijalnih bogaćenja i komercijalizacije vjere.

Čitanje Biblije je nuzdno, ali nije dovoljno. Treba imati i izkustvo zive vjere.