To je u sljedećem Ožujku a izvanredno stanje je mjesec dana.

ako do jučer u podne nije izbio rat između Rusije i Ukrajine, neće ni narednih dana, ali će se nastaviti rat nerava između dvije zemlje, i još više između njenih vodećih ljudi, predsjednika Vladimira Putina i Petra Porošenka. Ovaj drugi urgira kod NATO-a da pošalje ratne brodove u Azovski zaliv, a prvi očekuje da će se ipak s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom uskoro sastati i dogovoriti o smirivanju napetosti koja je prošle nedjelje izbila zbog zarobljavanja tri ukrajinska brodića i mornara.

Kad se zavade dvije zemlje ili dva čovjeka koji njima vladaju, a koji su dobar dio života proveli u istoj kući, ne moraju biti velike stvari od suštinske važnosti za njihove nove domove i domovine, ali mogu biti dovoljno nabijene sukobima dok su bili u zajedničkom braku da se u jednom trenu ponovo uhvate za vratove, pa da ih bliži ili dalji susjedi razdvajaju i mire. Eto Azovsko more, kad se uzme kolika je Ukrajina, a kolika Rusija, ne bi trebalo da bude velika zaostala “jabuka razdora” iz zajedničkog Sovjetskog saveza. To more i nije pravo more, Kaspijsko ima više prava da se tako zove, pogotovo poslije prošlog maja, kada je Rusija premostila četiri kilometra koji ga razdvajaju od matičnog Crnog mora. Osim za okolno stanovništvo koje iz njega lovi dobru ribu, nije ni od neke ekonomske koristi, jer veći trgovački brodovi teško dopiru do njegovih luka, pošto je muljevito i plitko da pliće nije nijedno more na svijetu. Nije ni plavo da bi privlačilo mnoge turiste, nego je zeleno od algi koje prekrivaju njegove plićake.

Kao da čujem kako mi neko dobacuje: “Pa nisu ni školje na koje slijeću samo galebovi u Neumskom zalivu, čak ni Piranski zaliv, toliko važni, pa Hrvatska ne može da se oko njih dogovori sa svojim susjedima, s kojima je takođe nekad bila u zajedničkom braku, iako joj je ostao na raspolaganju cijeli bistri i zeleni Jadran”. Ima pravo, ali oko Azovskog mora u igri su mnogo veće zemlje i krupniji interesi. Prvo je poluostrvo Krim, koji je Ruska Federacija 2014, u jeku rata s Ukrajinom, osvojila, a zatim anektirala, pozivajući se na istorijsku činjenicu da je do sredine 1950-ih to lijepo poluostrvo bilo u sastavu sovjetske federalne jedinice, a ne ukrajinske, pa da ga je Hruščov trampio za neke druge teritorije. Kad bi svi na svijetu, što bi rekao britanski filozof Bertrand Russell, pozivajući se na istoriju osvajali tuđe zemlje, kako li bi svijet danas izgledao? Onda bi se i Turci u okviru teorije o neoosmanizmu mogli vratiti na Krim, pa i u Azovsko more. Bilo je desetak rusko-turskih ratova oko Krima, a u ljeto 1569. snažna oluja u Azovskom moru potopila je osmanske ratne lađe, pa je Kasim-paša s 15.000 janjičara i 2.000 spahija do nogu potučen od kneza Šerebjanova, baš oko utvrde Azov na ušću Dona.

Na pitanje da li su 25. novembra 2018. tri ukrajinska broda povrijedila tuđe teritorijalne vode i tako prekršila međunarodno pravo, odgovor je dvojak. Nisu ako se pita međunarodno pravo, jer po njemu je Krim sastavni dio Ukrajine, a po sporazumu iz Minska 2004. između Rusije i Ukrajine plovidba po Azovskom moru zajednička. Jesu ako se pita Rusija koja je unilateralnom, nasilnom aneksijom Krima i Crno more oko njega proglasila svojim teritorijalnim vodama. Prema tome, predsjednici obje zemlje imaju pravo. Porošenko kad proglašava vanredno stanje zbog ugrožavanja teritorijalnog integriteta svoje zemlje, a Putin kad jedan obični incident diže na tako visok stepen, a radi se o provokaciji kojom Porošenko sve to čini radi izbora koji ga očekuju narednog proljeća. Putinovi saradnici kažu da se Porošenko služi “banditskim metodama”, a na prijedlog iz ukrajinske opozicije da dvije zemlje sklope novi sporazum kojim bi Ukrajina iznajmila Krim Rusiji na pedeset ili sto godina, u Moskvi to nazivaju apsurdom jer, zaboga, kako se može vlastita teritorija samom sebi rentirati.

U jednom Putin ima pravo za Porošenka, kome je naglo pao rejting u vlastitoj zemlji, pa mu može u predizbornoj kampanji pomoći zategnutost odnosa s Moskvom, ako uspije da je još više zategne nego posljednje četiri godine. Zato u uniformi vrhovnog komandanta obilazi vojne jedinice na položajima prema dijelovima istočne Ukrajine koje proruske pobunjeničke trupe drže pod okupacijom. “Zašto sada proglašava vanredno stanje”, pita Putin, “a nije 2014. kad smo bili u ratu?” S druge strane, Porošenko nabraja kako već dugo iritiraju Ukrajinu, a otkako je izgrađen most iznad Kerčkog tjesnaca, po sedam dana sprečavaju strane brodove da ulaze u Azovsko more, nanoseći ukrajinskoj trgovini mjesečno tri miliona dolara gubitaka. Vlada u Moskvi je prije desetak dana donijela odluku da se priznaju rodni listovi djeci koja se rađaju u samoproglašenim proruskim pokrajinama, “narodnim republikama” Donjeckoj i Luganskoj, koje su se od maja udružile u “federativnu državu” Novorusiju. Sve to navodi Porošenka da kaže: “Vlada Vladimira Putina ne želi ništa manje nego da okupira Azovsko more”.

To je već šira slika rusko-ukrajinskog konflikta, šira i od Krima. Ta Novorusija već liči na Abhaziju i Južnu Osetiju, koje su ne baš daleke od Ukrajine, ali od Rusije pomognute, naoružane i priznate samoproglašene državice. A da bi slika dobila i mnogo širu dimenziju, pobrinuo se Alexander Vershbow, saradnik Atlantic Councila, a ranije zamjenik generalnog sekreta NATO-a i američki ambasador u Moskvi. On prije dva dana piše da je Moskva “čini se, odlučila da pokaže kako je Ukrajina propala država koja ne može da brani svoje granice”. I da se Putin nada da će na izborima sljedeće godine u Kijev dovesti na vlast “povodljivije lidere” i odvratiti Ukrajinu od približavanja Evropskoj uniji i NATO-u. Zbog toga smatra da SAD treba da preduzmu hitnu akciju prije nego što se predsjednik Trump narednog mjeseca sretne s predsjednikom Putinom u Argentini. On podsjeća Trumpa na obećanje da će biti “tvrđi” prema Rusiji od svog prethodnika Obame koji je, kako je rekao, “dozvolio Rusiji da uzme Krim”. Na kraju, tako dobro upućen u odnose SAD-a i NATO-a s Rusijom, ambasador Vershbow se pita: “Hoće li Trump dozvoliti Rusiji da uzme i Azovsko more”?

Predsjednik Trump se još koleba hoće li ili neće u Buenos Airesu sjesti s Putinom da razgovara i o Ukrajini u okviru nove podjele interesnih sfera, za koju misli da je predodređen i izabran od američkog naroda. Za sada lopticu prepušta Evropskoj uniji, pošto to “nije moja briga, nego briga Evrope”. Iz EU, kao i sjedišta NATO-a, stiže samo oštra kritika upotrebe sile i “krajnja zabrinutost”. Evropa ima svoje interese s Rusijom. Vodećim iz EU, posebno Njemačkoj, od toga hoće li Putin priključiti i Azovsko more ili neće, možda je važnije da se ne poremeti projekat Nord Steam 2, gasovod kojim plin iz Rusije treba da stiže do zapadne Evrope preko Baltika, a ne nesigurne Ukrajine. Putin to sve posmatra mirno, samouvjereno, i radi svoj posao.

Ukrajinu danas vodi hrpa psihopata i manijaka koji se bave vrlo lošom ratnom propagandom.

Hrpa basnoslovno bogatih psihopata i manijaka.