novosve je napisao/la:
sirokibrig je napisao/la:
nakon ovakvih njegovi izjava neki ovdje vjeruju u tezu o samoozlijeivanju časne...
Znači migrant ubo, vlast ga sakrila, časnu strpala u ludnicu, a svjedocima i obitelji zaprijetili .
Plenković u svom govoru, barem tako interpretira Bolković naglasak stavlja na obitelj i demografski oporavak, a europsku imigrantsku realnost tretira potrebom asimilacije.
Autor: Romano Bolković
11. prosinac 2025. u 22:00
...
Središnja teza ove cjeline je da se energetska politika više ne može promatrati odvojeno od sigurnosne, industrijske ili vanjske politike. Europa koja želi zadržati otvorenost i globalnu relevantnost mora razviti autonoman energetski sustav, temeljen na inovacijama, novim tehnologijama i koordiniranoj europskoj infrastrukturi. To je ključ Plenkovićeve vizije “strateške autonomije”: autonomija ne znači izolaciju, nego sposobnost da Europa definira pravila igre umjesto da ih prihvaća.
Na taj način energetska tranzicija poprima novo značenje. Ona se prestaje promatrati kao tehnička transformacija kojom se smanjuju emisije, i postaje geopolitički projekt stvaranja nove europske moći. Hrvatska se u toj viziji pozicionira kao država koja, unatoč maloj veličini, ima kapacitet pridonijeti stabilnosti cijele regije. U modelu koji predlaže Plenković vidi se logika moderne Europe: snaga nije samo u veličini, nego u sposobnosti da se strateški koristi pozicija, infrastruktura i politička volja.
Ako je Hrvatska, unatoč izoliranosti, uspjela, onda je jasno da današnja Europa – snažnija, bogatija i institucionalno kohezivnija – nema izgovor za kolebanje u odnosu prema Ukrajini – Friedrich Merz u razfgovoru s Andrejem Plenkovićem/Marcus Schreiber
Ruska strategija: kontinuitet revizionizma
Plenkovićeva analiza ruske politike nije tek reakcija na aktualnu invaziju na Ukrajinu, nego razotkrivanje kontinuiteta revizionističke logike koja traje desetljećima. U njegovu govoru odjekuje ključna teza: rat 2022. nije povijesna iznimka, nego kulminacija procesa koji je počeo mnogo ranije, u trenutku kada je Rusija odbila prihvatiti posthladnoratni poredak kao trajnu činjenicu. Ruski imperijalni revizionizam počiva na tri stupa. Prvi je geopolitički: ideja da Moskva ima pravo na “privilegiranu sferu utjecaja” u istočnoj Europi i postsovjetskom prostoru. Drugi je politički: uvjerenje da se liberalna demokracija širi na račun ruske moći te da taj proces treba zaustaviti silom. Treći je identitetski: vjerovanje da su Rusija, Ukrajina i Bjelorusija jedan “trojstveni narod”, što je formulacija koja negira političku volju i suverenitet cijelih nacija.
Plenković jasno prepoznaje da ruska politika ne funkcionira na racionalnosti međunarodnog prava, nego na logici povijesne misije. Zato upozorava da je ukrajinski otpor ključan ne samo za sudbinu Ukrajine, nego i za sudbinu Europe. Ako bi Rusija uspjela silom promijeniti međunarodno priznate granice, onda bi, preko presedana, postalo legitimno silom mijenjati poredak bilo gdje drugdje. To je točka gdje se sukob prestaje ticati samo okolnih zemalja – on se pretvara u test opstojnosti cijelog međunarodnog sustava.
U govor je ugrađena i nijansirana analiza: Rusija se nije promijenila zato što je Zapad bio slab, nego zato što se Rusija, potaknuta autoritarnom konsolidacijom unutar vlastite države, vratila svojim najdubljim imperijalnim refleksima. Plenković time izbjegava pojednostavljenu naraciju o “zapadnoj krivnji”. On ne negira pogreške Zapada, ali naglašava da se ključni lom dogodio u samoj Rusiji, u trenutku kad je ideja izgubljenog carstva postala temelj nacionalnog identiteta.
Ono što njegovu argumentaciju čini osobito uvjerljivom je hrvatsko iskustvo: Hrvatska je preživjela model agresije koji je sličan onome koji danas Rusija provodi – od propagandnog opravdavanja napada, preko negiranja identiteta i jezika, do metoda na terenu koje ciljaju civilno stanovništvo i infrastrukturu. To nije slučajna paralela, nego upozorenje: kada autoritarni režim odluči upotrijebiti silu kao sredstvo politike, posljedice ne može ograničiti niti međunarodno pravo niti diplomatski pritisak.
Plenkovićev govor također ispravno konstatira da je današnja Rusija strukturalno ovisna o nastavku sukoba. Njezina unutarnja kohezija temelji se na logici opsade, na narativu da je Zapad neprijatelj i da je rat jedino sredstvo opstanka režima. Time šalje jasnu poruku Europi: svaka iluzija o “brzom miru” koji bi bio postignut teritorijalnim ustupcima nije samo opasna, nego i nerealna. Takav mir pretvorio bi se u pauzu prije nove ofenzive, još destruktivnije i politički ambicioznije.
U tom smislu Plenković ne gradi politiku straha, nego politiku jasnoće. On upozorava da Rusija ne smije definirati uvjete mira jer bi to značilo institucionalizaciju agresije. Umjesto toga, Europa mora ostati jedinstvena u podršci Ukrajini – ne zato što se radi o idealizmu, nego zato što je to racionalni interes svake države koja želi živjeti u svijetu gdje granice ne crtaju vojske, nego međunarodni sporazumi.
Ova cjelina govori o jednoj važnoj istini: revizionizam se ne smiruje povlačenjem, nego samo odlučnim otporom – i upravo je zato Ukrajina danas ključ europske budućnosti – zato što brani model svijeta u kojem i male i velike države imaju pravo na vlastitu sudbinu.
Novi europski sigurnosni poredak i hrvatska pozicija
Plenkovićev govor jasno sugerira da se pred našim očima rađa nova europska sigurnosna arhitektura i da će ona biti bitno drukčija od one koja je dominirala posljednjih 30 godina. U središtu te promjene nalazi se odmak od pretpostavke da je Europa trajno pacificiran kontinent i povratak razumijevanju da je sigurnost politički proces koji mora biti neprekidno građen, održavan i branjen.
Prvo, završio je period u kojem je europska sigurnost bila gotovo isključivo oslonjena na NATO. Ne zato što je NATO izgubio važnost – naprotiv, njegova je uloga revitalizirana – nego zato što je postalo jasno da EU mora preuzeti dio strateške odgovornosti za vlastitu obranu. To je koncept “strateške autonomije”, koji Plenković u govoru ne zagovara ideološki, nego funkcionalno: Europa mora biti sposobna djelovati kada NATO, iz političkih ili geografskih razloga, ne može ili ne želi. Ta sposobnost ne isključuje transatlantski savez, nego ga čini otpornijim.
Drugo, nova arhitektura podrazumijeva redefiniciju granica sigurnosti. Plenković jasno artikulira da sigurnost Europske unije ne završava na njezinim formalnim granicama. Ukrajina, Moldavija, Zapadni Balkan, Crno more i istočni Mediteran postaju zone u kojima se odlučuje o dugoročnoj stabilnosti Unije. Time Hrvatska, koja se nalazi u jednoj od tih zona, iz periferije prelazi u strateški položaj: ona je država na spoju Jadrana, srednje Europe i jugoistočnog susjedstva te time postaje most, osiguranje i poveznica.
Treće, Plenkovićev govor naglašava dimenziju odvraćanja – koncept koji je dugo bio potisnut u europskoj političkoj kulturi. Dok se SAD bavio globalnim sigurnosnim izazovima, a velike zapadnoeuropske države uživale sigurnosne dividende, Europa je zanemarivala vlastite obrambene kapacitete. Danas je jasno da se sigurnost ne može temeljiti na pretpostavci da napad neće doći. Odvraćanje, kao sposobnost da se agresoru pokaže da će cijena napada biti previsoka, postaje jedan od temelja europske strategije. U to se uklapa i Plenkovićeva snažna podrška modernizaciji vojski, jačanju obrambene industrije i razvoju zajedničkih europskih kapaciteta.
Hrvatska se u tom novom okviru pojavljuje kao primjer male, ali kompetentne države koja je spremna ulagati u sigurnost, reformirati svoje obrambene sustave i sudjelovati u zajedničkim operacijama. Ulaganje u Rafale, modernizacija kopnenih i mornaričkih kapaciteta, jačanje obavještajnih službi i suradnja u europskim programima nisu samo tehničke odluke – to su poruke da Hrvatska razumije logiku novog doba: sigurnost se ne delegira, ona se stvara.
Četvrto, novi poredak podrazumijeva i povezivanje energetike, obrane i digitalne infrastrukture. Plenković ispravno uočava da moderni sukobi više nisu ograničeni na bojišta, nego zahvaćaju kibernetički prostor, informacijski ekosustav i kritičnu infrastrukturu. Time se sigurnosna strategija širi od vojnog do društvenog i ekonomskog područja. Hrvatska, sa svojim energetskim koridorima, digitalnim transformacijama i pomorskim položajem, dobiva dodatnu važnost jer stabilnost njezinih sustava postaje stabilnost šire regije.
Na kraju, Plenkovićev govor promiče ideju europske solidarnosti kao obrambenog koncepta. To nije romantična parola, nego strateška nužnost: nijedna europska država, bila velika ili mala, više ne može sama biti sigurna. To znači da se sigurnost Europe gradi na međusobnoj odgovornosti i koordinaciji. Hrvatska se u tom pogledu pozicionira kao vjerodostojan partner, država koja razumije da zajednička sigurnost počinje u nacionalnoj, ali nikada ne završava na njoj.
Na ovaj način Plenković Hrvatsku smješta u novo središte europske političke logike: državu koja iz vlastitog iskustva ratovanja, integracije i modernizacije prepoznaje ono što Europa tek ponovno otkriva – da je sigurnost temelj prosperiteta, a ne luksuz prosperitetnih.
Ulaganje u vojsku, jačanje obavještajnih službi i suradnja u europskim programima poruke su da Hrvatska razumije logiku novog doba: sigurnost se ne delegira, ona se stvara – francuski prdsjednik Emmanuel Macron sa suprugom Brigitte dočekuje hrvatskog premijera sa suprugom Anom Maslać/Gonzalo Fuentes
Europa, SAD i globalni poredak u preoblikovanju
Plenkovićev govor jasno prepoznaje da rat u Ukrajini nije samo regionalni sukob, nego dio šire transformacije globalnog poretka. Ta transformacija zahtijeva novo promišljanje odnosa između Europe i Sjedinjenih Američkih Država. U njegovoj argumentaciji nazire se zrela, posthladnoratna vizija transatlantskog partnerstva: ono ne može više počivati na statičnom odnosu zaštitnika i štićenika, nego na ravnopravnoj podjeli odgovornosti.
SAD su desetljećima bile glavni jamac europske sigurnosti, ali danas su geopolitički fokusirane na Indo-Pacifik, gdje se odlučuje o globalnom natjecanju s Kinom. Time Europa ulazi u razdoblje u kojem mora preuzeti veći dio tereta vlastite obrane. Plenković to ne prikazuje kao problem, nego kao nužan korak sazrijevanja Europe. Europa mora biti dovoljno snažna da bude vjerodostojan partner SAD-u, a ne pasivni korisnik američke zaštite.
On vrlo precizno ističe da američka potpora Ukrajini nije čin altruizma, nego izraz dugoročne strategije koja promiče međunarodni poredak zasnovan na pravilima. Upravo zato nestabilna Europa nije ni u američkom interesu. Transatlantsko partnerstvo time ostaje vitalno, ali se razvija prema modelu komplementarne moći: SAD zadržavaju globalno liderstvo, dok Europa preuzima odgovornost za regionalnu stabilnost i projiciranje sigurnosti u vlastitom susjedstvu.
U govoru se također prepoznaje duboko razumijevanje dinamike unutar SAD-a. Plenković implicitno upozorava Europu da ne može graditi sigurnosnu strategiju ovisnu o političkim ciklusima u Washingtonu. Američke unutarnje podjele, rast izolacionističkih tendencija i promjene prioriteta mogli bi dovesti do situacije u kojoj Europa ostaje izložena bez dovoljno vlastitih kapaciteta. To nije kritika SAD-a, nego poziv na europsku političku odgovornost: kontinent s više od 450 milijuna ljudi i najvećim gospodarstvom na svijetu mora biti u stanju obraniti svoju teritoriju.
Drugi dio ove cjeline odnosi se na promjenu globalnog poretka. Kina, Indija, Turska, zaljevske države i regionalne sile globalnog Juga sve izraženije kreiraju alternativne blokove moći. Plenkovićev govor u tom smislu pozicionira Europu kao aktera koji se ne smije zatvoriti u samodostatnost, nego mora pametno balansirati između konkurencije i suradnje. Europa se više ne može oslanjati samo na transatlantsku osovinu; ona mora razvijati vlastitu diplomatsku, ekonomsku i sigurnosnu prisutnost u svijetu u kojem se stare geopolitičke strukture raspadaju, a nove još nisu stabilizirane.
No, ključna poruka ostaje: bez stabilnog transatlantskog partnerstva, europska sigurnost bila bi značajno slabija. Plenković zato zagovara model u kojem Europa jača svoje kapacitete kako bi bila strateški relevantna, ali pritom ne gubi vezu s američkom silom koja je, unatoč unutarnjim turbulencijama, i dalje temelj globalne ravnoteže. To je vizija koja spaja dvije istine: Europa mora postati snažnija, a transatlantski odnos mora ostati glavna osovina zajedničkog djelovanja demokratskog svijeta.
U tom okviru Hrvatska ima specifičnu prednost. Kao država koja je povijesno i emocionalno povezana s transatlantskim prostorom, a istovremeno duboko integrirana u europsku strukturu, ona može djelovati kao most povjerenja unutar EU-a: zagovarati transatlantski realizam i istovremeno promicati europsku odgovornost. Hrvatska time nije samo korisnik sigurnosne kišobrana, nego aktivan tvorac političke koherencije Zapada.
Plenkovićeva poruka u ovoj cjelini stoga je kristalno jasna: globalni poredak ulazi u razdoblje preoblikovanja, a Europa u njemu može biti subjekt samo ako preuzme inicijativu, ojača svoju obranu i ostane čvrsto usidrena u transatlantskoj zajednici. To nije nostalgija za starim poretkom, nego realistična strategija opstanka i utjecaja u svijetu koji se ubrzano mijenja.
Hrvatska politička i strateška identitetska pozicija u novom globalnom okruženju
U Plenkovićevu govoru jasno se vidi transformacija hrvatske državnosti – od države preživljavanja do države strateškog oblikovanja. Hrvatska je u tri desetljeća prošla put koji većina europskih demokracija nije morala proći: rat, međunarodnu izolaciju, embargom onemogućenu obranu, postkonfliktnu obnovu, institucionalnu modernizaciju i duboku europsku integraciju. Ta povijesna iskustvena kompresija oblikovala je političku kulturu koja razumije vrijednost mira, cijenu sigurnosti i težinu državnosti.
Plenković taj identitet jasno pozicionira: Hrvatska nije samo korisnik europske solidarnosti, nego njezin sukreirač. U trenutku kad Europa prolazi kroz možda najteži sigurnosni izazov nakon 1945., hrvatsko iskustvo postaje politički kapital, a ne povijesna trauma. To iskustvo daje Hrvatskoj jedinstvenu sposobnost da prepozna rane faze agresije, propagande i hibridnog djelovanja – jer je sve to već jednom vidjela na vlastitoj koži.
Hrvatska je danas država u kojoj se susreću tri identitetske osi: mediteranska, srednjoeuropska i jugoistočnoeuropska. Ta geografska i kulturna isprepletenost nije slabost, nego strateška prednost. Ona Hrvatskoj omogućuje ulogu mosta, ali ne u sentimentalnom smislu, nego kao aktera koji razumije različite političke logike na rubovima europskog prostora i zato može biti učinkovit posrednik i stabilizator.
Plenkovićev pristup identitetu višeslojan je. Hrvatska se definira kao europska nacija koja je svoju državnost dovršila u integraciji s europskim institucijama, ali koja ne zaboravlja da je suverenitet izboren krvlju. Ta kombinacija modernog europskog patriotizma i iskustvenog realizma daje Hrvatskoj profil koji malo koja država u Uniji posjeduje. Zato je uvjerljivo kada Plenković govori o europskim vrijednostima – jer dolaze iz zemlje koja zna kako izgleda svijet kada te vrijednosti nisu zaštićene.
Ekonomski identitet Hrvatske također se transformirao. Od zemlje pogođene ratom, depopulacijom i strukturnim slabostima, Hrvatska je postala jedna od najdinamičnijih ekonomija eurozone. Turistička moć nije glavna priča – ključna je sposobnost da se u manje od desetljeća ostvari dramatičan skok u kreditnom rejtingu, fiskalnoj stabilnosti i investicijskoj atraktivnosti. U tom se kontekstu Hrvatska više ne percipira kao periferija, nego kao država koja može nadmašiti prosjek Unije u rastu, fiskalnoj disciplini i energetskim kapacitetima.
Plenković identitet Hrvatske smješta i u dimenziju tehnološkog i obrambenog unaprjeđenja. Ulazak u Schengen i eurozonu, ulaganja u Rafale, HIMARS, Leoparde, Black Hawk, Bayraktar dronove i modernizaciju mornarice jasan su signal: Hrvatska je država koja ne ostavlja sigurnost slučaju, nego je gradi na vrhunskoj tehnologiji i dubokoj interoperabilnosti s NATO-om. Time postaje faktor odvraćanja u regiji, što jača i regionalnu stabilnost i europsku sigurnost. Ono što se najjasnije očituje u govoru je ideja Hrvatske kao odgovorne sile srednje veličine. Ne sile u klasičnom smislu moći, nego sile koja pridonosi stabilnosti, koja ima jasnu vanjskopolitičku orijentaciju i može strateški misliti u kontinuitetu, a ne samo u izbornim ciklusima. U vremenu kada mnoge europske države osciliraju između unutarnjih kriza i geopolitičke nesigurnosti, Hrvatska projicira rijetku kvalitetu: predvidljivost, a u međunarodnoj politici predvidljivost je valuta koja vrijedi više od retorike i deklaracija.
Plenkovićev govor, stoga, ne afirmira samo Hrvatsku kao uspješnu priču tranzicije. On pozicionira Hrvatsku kao državu koja je spremna sudjelovati u stvaranju nove europske paradigme – paradigme u kojoj se suverenitet ne definira izolacijom, nego sposobnošću da se nacionalni interes uskladi s kolektivnom snagom europske integracije. Hrvatska tako ulazi u krug država koje više ne prate europske trendove, nego ih pomiču.
Plenković implicitno upozorava Europu da ne može graditi sigurnosnu strategiju ovisnu o političkim ciklusima u Washingtonu.
Demografija kao ključna bitka 21. stoljeća
Među svim geopolitičkim izazovima koji oblikuju svijet 21. stoljeća – ratovi, energija, tehnologija, klimatske promjene – Plenković posebno izdvaja jedan koji se prečesto zanemaruje: demografsku krizu. Dok mnoge europske države još uvijek tretiraju demografiju kao tehničko pitanje, Hrvatska je prepoznaje kao egzistencijalno. Govor je jasan: demografski pad nije statistika, nego temeljna prekretnica koja određuje sigurnost, gospodarstvo, mirovinski sustav, inovacijski kapacitet, demokratsku stabilnost i društvenu koheziju.
Plenković podsjeća na dramatičnu činjenicu: Hrvatska je u tri desetljeća izgubila milijun stanovnika. Ali, ključ je u interpretaciji – on ovu brojku ne koristi da bi izazvao paniku, nego da bi upozorio na širu europsku sliku. Europa kao kontinent stagnira na 450 milijuna stanovnika, dok Afrika, Azija i Južna Amerika bilježe eksplozivan rast. U vremenu kada geopolitiku sve više određuje odnos demografije i moći, Europa ulazi u razdoblje u kojem će se suočiti s dugoročnim strukturnim izazovom: kako održati globalni utjecaj kada se njezin udio u svjetskoj populaciji smanjuje iz godine u godinu.
U tom kontekstu Plenković otvara jednu od ključnih točaka: politika populacije nije samo socijalna politika – ona je geostrateška politika. Države koje se ne mogu demografski održati gube radnu snagu, tehnološki potencijal, izdržljivost vojske i fiskalnu stabilnost. Države koje se demografski urušavaju postaju ranjivije na vanjske pritiske, migracijske šokove i političku polarizaciju. Demografija nije sektor – to je fundament.
Hrvatska u tome nije iznimka, ali je primjer države koja pokušava odgovoriti sustavno. Plenković ističe ulaganje u obiteljske politike, porezne olakšice, subvencije za stanovanje, povećanje naknada za roditelje i modernizaciju vrtićke mreže. No, ono što je najvažnije je koncept koji stoji iza toga: država koja želi demografski oporavak mora djelovati na svim razinama – od ekonomske sigurnosti, preko tržišta rada, do mentaliteta i kulture. Demografija nije pitanje jedne mjere, nego dugoročnog društvenog zaokreta.
Govor također otvara širu političku temu: demografija će sve jače određivati europsku politiku. Starenje populacije mijenja strukturu biračkog tijela, prioritete javnih politika, ekonomske modele i percepciju migracija. Zbog toga Plenković ne izbjegava teško pitanje: Europa će se morati nositi s rastućim migracijskim pritiscima globalnog Juga. U svijetu u kojem će Afrika u jednoj generaciji narasti na 2,5 milijarde ljudi, a Europa ostati stabilna, politički obrasci neminovno će se mijenjati.
Ono što je bitno: on ne zagovara populizam ni zatvaranje, nego realističnu politiku. Ako Europa želi kontrolirati migracije, mora istovremeno ulagati u razvoj, stabilnost, obrazovanje i partnerstva u susjednim regijama. Kako on implicira, demografska neravnoteža nije problem koji se može riješiti žicom – nego strategijom. Hrvatska, kao mala zemlja sa složenom demografskom strukturom, postaje svojevrsni lakmus-papir europskih trendova. Ako se demografski oporavak može ostvariti u Hrvatskoj, on je moguć i u ostatku Europe. Hrvatska je zbog toga laboratorij, ali i upozorenje: bez aktivne demografske politike, nestajanje postaje tiho, ali neumoljivo. Plenkovićev govor time jasno artikulira jednu veliku istinu suvremene geopolitike: države koje se ne mogu demografski obnoviti gube budućnost, bez obzira na to koliko im je jaka ekonomija ili vojska. U svijetu u kojem moć sve više proizlazi iz broja ljudi, obrazovanja i radne snage, bitka za demografiju postaje najtiša, ali odlučujuća bitka našeg doba.
Demografska i društvena održivost: kako Europa može ponovno postati kontinent rasta?
Plenković u svojoj doktrini jasno ističe da demografska kriza zahtijeva ne samo nacionalne, nego i europske odgovore. Starenje stanovništva, niska fertilnost i depopulacija regija nisu samo statistički izazovi – oni redefiniraju sposobnost Europe da zadrži gospodarski rast, političku stabilnost i globalnu relevantnost. Njegov govor naglašava da se rješenje mora temeljiti na tri komplementarna stupa: politika obitelji, društvena integracija i strateški ekonomski razvoj.
Prvi stup je politika obitelji i potpore mladim generacijama. Plenković upućuje na to da Europa mora stvoriti uvjete u kojima rađanje i odgajanje djece nije ekonomski teret, nego društveno prepoznata i podržana aktivnost. To uključuje dostupno stanovanje, porezne olakšice, kvalitetnu zdravstvenu i obrazovnu infrastrukturu te fleksibilne modele rada koji omogućavaju kombinaciju profesionalnog i obiteljskog života. Hrvatska je u tom smislu primjer sustavnog pristupa: programi podrške roditeljima, demografski poticaji i investicije u lokalne zajednice pokazuju kako politika može aktivno utjecati na natalitetni trend, a ne samo ga promatrati.
Drugi stup je društvena integracija. Europa, upozorava Plenković, neće se moći nositi s globalnim demografskim promjenama ako ne razvije inkluzivne i fleksibilne modele društvene kohezije. Migracije će biti dio trajnog ekosustava, a države moraju imati kapacitete za obrazovanje, zapošljavanje i integraciju novih generacija. Hrvatska iskustva u upravljanju migracijama u Jugoistočnoj Europi pokazuju kako mala država može postići učinkovit balans između humanitarne odgovornosti i održavanja društvene stabilnosti.
Treći stup je strateški ekonomski razvoj. Demografski rast i ekonomska dinamika ne mogu biti odvojeni. Plenković ističe da ulaganja u inovacije, zelenu industriju, digitalnu infrastrukturu i obrazovanje stvaraju uvjete u kojima populacija ne samo da raste, nego i aktivno doprinosi društvu. U tom kontekstu Hrvatska pokazuje da mala država može simultano pratiti energetski, tehnološki i infrastrukturni razvoj, jačajući time i regionalnu stabilnost. To je primjer koji Europa može replicirati: demografski oporavak je moguć samo ako ga prati snažan ekonomski i inovacijski zamah.
Plenković, pritom, ne izbjegava političke izazove. On jasno stavlja do znanja da će se demografski problemi manifestirati i kroz političku dinamiku, od promjena biračkog tijela do redefinicije prioriteta javnih politika. Zato se naglašava potreba za dugoročnim planiranjem i međugeneracijskom solidarnošću. Europa koja ignorira ove trendove riskira da postane kontinent pasivnog staranja, čiji utjecaj u svijetu neće pratiti njezinu povijesnu težinu.
U svojoj srži, ova cjelina govora Plenkovića formulira ključnu tezu: demografska i društvena održivost nisu samo socijalna pitanja, nego strateški imperativ Europe. Države koje ne investiraju u ljude, obrazovanje i obiteljsku politiku gube sposobnost da oblikuju vlastitu sudbinu u globalnom poretku. Hrvatska, kroz svoje politike i iskustva, pokazuje da mala država može biti predvodnik u ovoj bitci. Europa se može ponovno transformirati u kontinent rasta, inovacija i društvene stabilnosti, ali samo ako nacionalne politike postanu europski projekt koordinacije, integracije i predvidljivosti
