NASTAVAK POSTA IZNAD

Tek 1868., dakle dvije godine poslije Karadžićeve smrti, službena je Srbija prihvatila tu jezičnu reformu. Kopitarova i Karadžićeva zamisao trijumfirala je za obojicu posmrtno, ali potpuno. Njihov je pothvat bio već od početka i učen i jezičnopolitički. Jedno je bilo neodvojivo od drugoga, uzajamno se podupiralo. Zahvaljujući ponajprije Kopitaru, novi je srpski standard od samoga početka imao visok ugled u međunarodnim učenim krugovima, osobito njemačkim. Premda usmena književnost, kojom se vrijednosno legitimirao, nikako nije bila samo srpska, pa ni tekstovi objavljeni u njegovim zbirkama nisu zapisivani samo iz srpske predaje, sve se to shvaćalo kao isključivo srpsko i tako je predstavljeno svijetu. Tako je u njem i prihvaćeno. Hrvati u svojem preporodnom gibanju nisu, dakako, niti pomišljali da bi novoobjavljeni tekstovi novoštokavske usmene književnosti bili samo srpski i da bi se, ako ih prihvate kao relevantne za sebe, lišavali svoje vlastitosti. Takva je novoštokavska folklorna književnost bila ne samo dobro poznata njihovim ljudima od pera, nego su njezina izražajna obilježja i vrijednosti bile ugrađene u hrvatsku jezičnu standardizaciju od samoga njezina početka. Uostalom, novija su istraživanja jasno pokazala da su Karadžiću, i opet dakako zahvaljujući Kopitaru, dok je radio na svojem Rječniku, stajala na raspolaganju djela hrvatske leksikografije. Tako od samoga Karadžića doznajemo da je sastavljajući svoj Rječnik imao pod rukom djela hrvatskih leksikografa Della Belle, Belostenca, Jambrešića, Stullija i Voltića. Doista zamjerno reprezentativna biblioteka. Najavljujući pak to svoje djelo obećaje da će ono obuhvatiti sve "srpske riječi" koje se nalaze u njima.

Ničega jezično tuđeg nisu hrvatski ilirci mogli osjetiti u Karadžićevu pisanju ili u njegovim zbirkama narodnih umotvorina. A bili su otvoreni i prema ćirilici, što po svojem slavenskom opredjeljenju, što opet po još bližoj uspomeni na porabu zapadne ćirilice, takozvane bosančice, u hrvatskoj pismenosti. U Karadžićevu nastupu oni stoga nisu prepoznavali polaganje temeljca nekomu novom srpskom jezičnom standardu. Za njih je to bilo samo znatno i ugledno obogaćenje njihove ilirske književnosti, skladna i svježa dopuna korpusu ilirskoga književnog jezika, a k tomu je taj nastup još i dovodio "braću Srbe", i što se jezika i književnosti tiče, u "ilirsko kolo" od kojega su se do tada tuđili. Za ilirce tu nije bilo nikakva suočavanja. A da se sa srpske strane sasvim drukčije gledalo na to, da se tako gledalo i u velikom svijetu, nije im isprva dopiralo do svijesti, barem ne u svoj težini svojega značenja. Nije ih bilo briga za to. Ni za kakvo suočavanje oni nisu znali.

Da su ilirci Karadžićev nastup i neumorno izgrađivanje novoga srpskog jezičnog standarda doživljavali upravo tako, dade se nedvojbeno iščitati iz svega što se o njem isprva objavljivalo u Danici ilirskoj. Sam je pak Ljudevit Gaj u svojem Vjekopisnom nacrtku to za svoju osobu vrlo jasno izrekao. On tamo piše, sjećajući se svojih gimnazijskih dana u Karlovcu: ... pročitav "Razgovor ugodni" Kačićev, dokučih slast i dostojanstvo ilirskoga jezika. Susret s Kačićem odredio je dakle njegov odnos prema hrvatskom književnom jeziku zacrtanom štokavski. To ga je ponukalo da se odlučno prikloni upravo takvu. Poslije, na sveučilištu u Grazu, bio mu je susret s Karadžićevim zbirkama doživljaj visoke jezične vrijednosti: čitah narodne pjesme srbske, po Vuku na sviet izdane, te dokučih i osjetih neprecjenost njihovu. Gaju je dakle Karadžić, što se tiče ilirskoga jezika, bio potvrda i aktualizacija njegova Kačića, a ne otkriće nečeg novoga i nepoznatoga. Njegov se nastup doživljavao tek kao dobrodošlo pojačanje i potvrda pri izgradnji hrvatskoga standardnog jezika. Zato je ta izgradnja i dalje išla svojim već zacrtanim putem. Pojava Karadžićevih djela nije ga potaknula ni na kakve promjene. A u svjetlu toga autentičnoga vrela, što ostaje od onee krilatice "Vuk i Gaj"?

Koliko god je, međutim, preporodni pokret snažno ponio hrvatsku štokavsku jezičnu standardizaciju, on je ujedno u svojem dinamizmu poremetio njezinu unutrašnju ravnotežu. Destabilizaciju je prouzrokovalo naglo bogaćenje rječnika jer je standardni jezik morao dobiti potrebnu polivalentnost i na njem se moralo govoriti i pisati o područjima i predmetima što su do tada bili izvan obzorja onih koji su govorili i pisali hrvatski. Trebalo je vremena da se uporabom slegne ta leksička prinova. I uvođenje nove grafije stvorilo je određene nesigurnosti. Slova s dijakritičkim znakovima dobro su doduše sjela, ali je trebalo još dograditi grafijski sustav, osobito pak riješiti pitanje digrafa (dvoslova) koji su se i dalje rabili. Njih će se ipak još zamijeniti slovima s dijakriticima, a tek gdjekoji od njih ostaviti (lj, nj i dž). Potrebna je bila i veća normativna ujednačenost nego se je do tada bila postignula tek spontanim uporabnim, a ne eksplicitno propisujućim normiranjem i sustavnim lektoriranjem, kakva do tada nije ni bilo. Od nesigurnosti koje su još bile ostale sve do polovice 19. stoljeća najvažnje su bile tri: ikavsko-ijekavsko dvojstvo, izbor između morfonološke i fonološke ortografije i nastavci množinskih padeža u deklinaciji. Razvoj hrvatske štokavske standardizacije tekao je tako da je bez energična normativnoga zahvata bilo teško za ta pitanja postići dosljedna i uredna rješenja. Premda bi se zbog dijalektalne situacije među hrvatskim štokavcima moglo očekivati i obratno, i kako god je ikavština imala čvrsto i duboko korijenje u tradiciji hrvatskoga štokavskog pisanja, ikavsko-ijekavska dvojba spontano se i razmjerno rano, iako ne bez otpora, riješila u korist ijekavskog refleksa staroga jata. Pomogao je tomu velik ugled dubrovačke književnosti i njezina jezika. Tu je normativna sigurnost postignuta sporo i teško, ali bez potresa.

Zbog velike glasovne prozirnosti štokavske morfologije, prikladna joj je i fonološka i morfonološka ortografija, tek ni jedna u baš sasvim dosljednoj provedbi. U ranijim razdobljima hrvatskoga štokavskog standarda karakteristično je u tome pogledu kolebanje. Tako već u prvoj tiskanoj gramatici hrvatskoga jezika Bartol Kašić tisuću šesto i četvrte godine izričito propisuje fonološki pravopis, ali se toga, ispisujući hrvatske primjere, baš i ne drži. Ilirci su dosljedno proveli morfonološko pisanje, kakvo se učvrstilo u Čeha i Rusa.

Tradicionalna je nesigurnost vladala i oko nastavaka množinskih padeža. Tako je naime i u najvećem dijelu hrvatskih štokavskih govora. U njima je situacija što se toga tiče rijetko kada sasvim čista. Ilirci su dosljedno vratili izvorno slavensko stanje i tako uspostavili najveću raznolikost i etimološki utemeljenu raspodjelu nastavaka množinskih padeža. Od obaju je tih energičnih normativnih rješenja hrvatski štokavski standardni jezik postao prenapregnut. Dosljedno morfonološko pisanje zahtijevalo je temeljito razumijevanje tvorbenih odnosa i određivanje granice preko koje se ipak ne će ići (tako nprimjer hoće li se pisati dosljedno morfonološki svatba ili ipak, kompromisno, fonološki svadba). Trebalo je dobro naučiti da je genitiv množine ženah, dativ ženam, lokativ o ženah, a instrumental ženami i tako dalje, za imenice svih deklinacija te odgovarajuće pridjevske i zamjeničke završetke. Spontano i suvereno vladali su donekle time samo govornici konzervativnijih čakavskih i kajkavskih dijalekata. Već su tisuću šesto i četvrte u Kašićevoj gramatici kao moguće varijante predviđeni množinski genitivi kao žena i instrumentali kao s ženama. To su prvi zametci novoštokavske standardizacije.

Ilirci su tim svojim napregnutim normativnim rješenjima novi štokavski svehrvatski standard jače uklapali u slavenski jezični okoliš, a izlazili su u susret čakavcima i kajkavcima, pa i Slovencima, s kojima se još dugo računalo da će se ipak još uklopiti u tu standardnojezičnu izgradnju.

Time su ilirski jezikoslovci ostajali na smjeru težnje za integracijom bez isključivanja, težnje svojstvene izgradnji hrvatskoga standardnog jezika od prvih njezinih začetaka. Koliko god su se orijentirali prema štokavštini, njihov stav prema drugim narječnim osobinama nije bio puristički. A govorila je iz toga i svijest o normativnoj naravi književnoga jezika, koji kao kulturna stečevina zahtijeva školovanu disciplinu. Književni jezik, znali su, svi moraju učiti. Dosljedno su domišljali i zastupali njegovu autonomiju od svih organskih dijalekata. Takvim otklonima pak od smjera koji je do tada bila zacrtala uporabna norma hrvatskoga štokavskog standarda sugeriralo se osim toga, i to uspješno, da za ljubav preporodnih ciljeva svi Hrvati moraju učiti nov jezik, kao što su učili nova slova s dijakritičkim znakovima, te kako se ne traži samo od kajkavske manjine da napusti svoj pisani jezik. To je nedvojbeno pomoglo da se u njoj nije javio jači i odlučniji otpor prihvaćanju književne štokavštine. Ali zagrebačka je filološka škola, poslije, zadržala sva ta rješenja do pred kraj 19. stoljeća, ne odstupajući ni u čemu. Ako pragmatičnost takva njezina stava i može biti upitna, ne može biti dvojbe o tome da je time čuvala ozbiljne jezične vrijednosti kojih je važnost, nažalost, poslije uvelike potisnuta iz hrvatske kulturne svijesti.

Kada se ima u vidu sve to, razumljivo je da novoštokavski hrvatski standardni jezik, kako su mu normu zacrtali preporoditelji, nije lako dobivao unutrašnju čvrstoću. U kulturnoj se javnosti nije stišavao osjećaj da normativna rješenja nisu potpuno uspjela, pa i ne mogu biti sasvim trajna. Opet su se i opet pokretala pitanja i javljala osporavanja. A nema dvojbe da se to i potpirivalo od strana koje bi bile željele druga rješenja. Time se plaćala cijena za skretanje s razvojnoga smjera koji je u proteklih dvjestotinjak godina bio već jasno zacrtan i dobro utemeljen sve bez napregnuta nastojanja. Trebalo se prije potpunoga i konačnog dovršenja standardizacije vratiti na nju radi njezine konačne konsolidacije. To je pak značilo u prvom redu napustiti strogo morfonološki pravopis i stare slavenske nastavke u množinskim padežima. Oko toga su se javljale i polemike, osobito intenzivno sa zadarskom i s riječkom školom, a poslije između zagrebačke i nezadovoljnih u njezinoj okolini.

A dotle je novi srpski jezični standard bio već izgrađen, a od 1868. i u Srbiji službeno potpuno prihvaćen, te se sada vrlo dinamično razvijao kao izražajno sredstvo srpske kulture onoga vremena i pomagao da se ona uključi u novovjeku europsku civilizaciju. Dijalekatska obilježja bila su mu bitno sukladna onima hrvatskoga štokavskog standarda. Zaštitni znak bio mu je Vuk Stefanović Karadžić, osoba neporecivoga europskog ugleda i među onima koji su radili na jezičnom normiranju nedvojbeno tada daleko najbolji poznavatelj upravo takva dijalekatskog tipa. Svi nezadovoljni hrvatskom školskom jezičnom normom upirali su pogled u nju jer su se u njegovoj normi nazirala rješenja koja su im se činila poželjnima i za hrvatski standardni jezik, a njegov je veliki ugled davao probojnu težinu argumentaciji što se pozivala na nju. Kako pak u njegovu standardnojezičnom modelu, za razliku od razradbe i razvoja toga modela u srpskoj kulturnoj sredini, nije bilo ništa očito tuđega hrvatskoj književnojezičnoj tradiciji unutar njezinih vlastitih odrednica, nego je, kako se to s hrvatske strane shvaćalo, taj model doveo i srpski književni jezik u "ilirsko kolo", nije u toj situaciji bilo zašto tuđiti se od njega i ne pozivati se na nju. Tako se uz hrvatske filološke škole 19. stoljeća, zagrebačku, riječku i zadarsku, zametnula još jedna, tzv. škola hrvatskih vukovaca. Počinje se nazirati 1864. pri svečanom obilježavanju Karadžićeve smrti. Tek tu se, pošto se bilo već dobrano zakoračilo u drugu polovicu 19. stoljeća, hrvatski književni jezik, na samom kraju svoje standardizacije, pred njezino uspješno dovršenje, doista suočio s tada još novim srpskim jezičnim standardom.
Tako je škola hrvatskih vukovaca, nadograđujući na hrvatsku štokavsku standardizaciju kako se izgrađivala od prijelaza iz 16. stoljeća u sedamnaesto, dovršila standardizaciju hrvatskoga književnog jezika. Dovršila ju je onako kako je taj razvoj bio zacrtan još od početka i nije odstupila od njegova jasno određena smjera. Može se čak reći da je ispravila otklon nastao u jeku preporodne dinamike, u kojoj je jedinoj imao svojega smisla, a onda predugo ostao neispravljen. Time je ta škola, kako razabiremo gledajući unatrag, stekla nedvojbene zasluge za hrvatski književni jezik.

Njezino djelovanje se po onome što je proizašlo iz njega ne može izbrisati iz njegove povijesti. Ono je ugrađeno u nju. Veliki autoritet škole hrvatskih vukovaca kojim je ona uspješno dovršila hrvatsku jezičnu standardizaciju dolazio je i odatle što je ona u hrvatsku filologiju uvela i učvrstila u njoj metodološke i spoznajne stečevine solidne pozitivističke lingvistike druge polovice 19. stoljeća. Bili su u glavnoj struji jezikoslovne misli svojega vremena. Ako među njima i nije bilo vrhunskih znanstvenika, Vatroslav Jagić nije pripadao njihovoj školi, oni su položili čvrste temelje novom razdoblju u hrvatskoj gramatici i leksikografiji sa svime što to znači za naobrazbu i školstvo. Po tome su do u šezdesete godine dvadesetoga stoljeća u hrvatskom jezikoslovIju ostali dominantni.
Ali djelovanje i utjecaj hrvatskih vukovaca ima i manje svjetle strane. Kako god je ta škola dovršila standardizaciju hrvatskoga književnog jezika u smislu koji je bio imanentan njegovu razvoju i kako god su njezina rješenja bila dobra i prihvatljiva, ona se isključivo okrenula Karadžićevu pisanju i onom njegovih najbližih učenika i suradnika, zanemarila je tradiciju i izražajne vrijednosti hrvatske pismene i književne baštine, prekinula svjesnu i živu vezu s njome. Time je ozbiljno okrnjila hrvatsku kulturu. Veći prigovor nastaje vukovcima iz onoga što su nastojali isključiti iz hvatskoga jezičnog standarda i iz kulturne svijesti o njem nego iz onoga što su unosili u njemu i utvrđivali u njemu. Ta njihova težnja za isključivanjem bila je za hrvatski jezik štetna i za osviješten odnos Hrvata prema jezičnoj baštini vrlo nepovoljna. Od toga je svijest o svojem književnom jeziku u Hrvata ostajala neprimjerenom i iskrivljenom. To se i danas još osvećuje.

NASTAVAK POSTA IZNAD

Novi je pravopis (Ivan Broz, tisuću osamsto devedeset i druge) odlučno uveo fonološko pisanje, ali ipak ne do dogmatskih skrajnosti niti se povodeći baš u svemu za Karadžićevim. Po tome je bio primjeren hrvatskomu jezičnom standardu. Mnogo su više u tom smislu bili puristički nova gramatika (Tomislav Maretić, tisuću osamsto devedeset i devete), rječnik (Ivan Broz i Franjo Iveković, tisuću devetsto i prve), te napokon Jezični savjetnik (Tomislav Maretić, tisuću devetsto dvadeset i treće) i u svem su orijentirani na srpski novoštokavski kaanon: Karadžićeve zbirke narodnih umotvorina, njegove spise i spise i zbirke njegova učenika i suradnika Đure Daničića. Ali srpski jezični standard upravo u to doba napušta taj kaanon kao obvezatan i sve šire otvara svoja vrata jezičnim navikama i izražajnim vrijednostima kakve su nastajale u glavnome gradu Beogradu, novom i sve snažnijem žarištu srpske kulture. Tako hrvatski vukovci, čak ni prihvativši srpski novoštokavski kaanon kao isključivo mjerodavan za svoju standardizaciju, nisu doveli hrvatski standardnojezični razvoj, dovršavajući ga uspješno, do toga da se poistovjeti s rezultatom njima suvremenoga srpskog. Hrvatski i srpski standardni jezik ostali su prepoznatljivo različiti.

No sve se to tiče samo standardne jezične norme. Drugo je živa poraba standardnoga jezika, te razvoj i usklađivanje osjećaja za jezične vrijednosti. Previše je jaka i previše prisutna bila višestoljetna hrvatska štokavska standardizacija, a preko nje i sva bogata hrvatska književna baština, a da bi takvo shvaćanje hrvatskoga književnog jezika u njegovu konačnom standardnom obliku kakvo su u svojem normativizmu zastupali hrvatski vukovci moglo postati živom zbiljom. Odupirala se književnost, odupirao se, svemu lektoriranju usprkos, i hrvatski intelektualni diskurs. Duboku proturječnost u nastupu nove filološke škole u hrvatskoj kulturnoj sredini osobito jasno, kako god sasvim nehotice, ilustriraju riječi njezina najuglednijeg predstavnika. Tomislav Maretić u predgovoru prvomu izdanju svoje gramatike (Zagreb, tisuću osamsto devedeset i devete) piše: "Pored svih dojakošnjih hrvatskih i srpskih gramatika odavno ljudi, kojima je stalo do čista i dobra jezika, osjećaju nestašicu knjige koja bi im bila potpuno i pouzdano rukovodstvo pravilnoga današnjega književnog jezika. Tu nestašicu hoće da ukloni ova knjiga. Ako sam htio, da ova knjiga bude onakova, kakova treba, morao sam građu za nju uzimati iz djela pisanijeh najboljim književnim jezikom. Svi ljudi, koji o toj stvari mogu pravo suditi, slažu se u tome, da je Vuk Stefanović Karadžić do danas prvi naš pisac, što se tiče pravilna i dobra jezika, da je on za književni naš jezik ono, što je Ciceron bio i jest za književni latinski jezik. Budući da o Vuku i ja ovo mislim, za to je trebalo, da iz njegovijeh djela saberem što potpuniju građu za ovu moju knjigu. Vuku se od svih drugih pisaca u pravilnosti književnoga jezika najviše približio Daničić, za to sam ja obilno upotrebio i ona Daničićeva djela, koja su za taj posao najzgodnija. Napokon sam upotrebio narodne umotvorine, što ih je na svijet izdao Vuk poznatom svojom vještinom, u kojoj ga nitko nije dostigao. Drugijeh izvora nisam htio upotrebiti, jer ne bi dosta bilo uzeti samo još dva ili tri pisca, već mnogo više, a onda bi u knjizi mojoj bilo odviše citata i ona bi morala biti znatno veća. Osim toga sam uvjeren, da i ona tri pomenuta izvora sadržavaju u sebi obilnu građu:'

Maretić je dosta škrrt na riječima. No tu se je izrazio tako jezgrovito da sve leži kao na dlanu. Izloženo je temeljno načelo filološke škole hrvatskih vukovaca. Njihov najznatniji gramatičar u tim je svojim riječima do kraja čestit. Bez obzira pak na to što tko mislio o Vuku Karadžiću kao Ciceronu hrvatskoga književnog jezika jedno se tu pokazuje sasvim jasno.

Tomo Maretić zapravo nije vukovac, on je ciceronijanac, ciceronijanac u autentičnoj tradiciji humanizma u Hrvata. U srpskom kulturnom ozračju odnos prema Vuku Karadžiću sasvim je drugi. On tamo predstavlja jezičnu spontanost, pravo naroda da govori i piše jezikom doista svojim, bez nametnutih spona i ičijega nadzora. On nedvosmisleno proglašuje da narod za svoj jezik ne treba Cicerona. Za takvo razmišljanje kakvo je tu Maretićevo potrebna je humanistička naobrazba. I samom Vuku Karadžiću je teško da bi išta bilo stranije nego da se postavlja za Cicerona ikojem književnom jeziku. Štogod o sebi proglašavala i objavljivala škola hrvatskih vukovaca, ona je zapravo čvrsto ukorijenjena u hrvatskoj kulturi i njezinim tradicijama.

A nešto malo dalje stoji u njega i to: "Svaki obrazovani Hrvat zna, da nije moguća ni pomisao o ilirskoj, pače o čitavoj današnjoj hrvatskoj književnosti bez stare književnosti hrvatske. Što je današnja hrvatska književnost bez ilirske književnosti? Što je ilirska književnost bez Mažuranića? Što je Mažuranić bez Gundulića? Što je? NIšta. Disjecta membra. Bez ove sveze nitko na svijetu ne može kazati razložne riječi ni o hrvatskom književnom jeziku, ni o mislima, ni o duhu u hrvatskoj književnosti". Taj je otpor bio uspješan. O tome se vrlo zorno može uvjeriti svatko ako samo zaviri u Maretićev Jezični savjetnik. Kada se usporedi ono što on zahtijeva s onim što danas u hrvatskome standardnom jeziku živi, pokazuje se kako njegov zadrti vukovski dogmatizam iz povijesne perspektive djeluje bespomoćno i smiješno. Hrvatski je književni jezik i kraj takve standarnde norme i njezine ideologije očuvao svoju hrvatsku fizionomiju. Zbog toga je pod utjecajem Kopitarove projekcije nastalo i do danas se negdje održalo i shvaćanje da su Hrvati, preuzevši ga kao svoj književni, uzeli iskvarili srpski književni jezik. Na to, kažu, nemaju pravo.

A istina je da Hrvati nikada nisu preuzeli kakav drugi književni jezik, nego su uvijek samo izgrađivali i uređivali svoj, kakva god shvaćanja o tome izricali i kakva god načela zastupali u koje doba njihovi filološki stručnjaci propisujući jezične norme. Hrvatski štokavski književni jezik u svojoj konačnoj standardizaciji prihvatio je, ako se gleda u cjelini, samo ono što je bilo na crti kojom se kretalo njegovo izgrađivanje od svojega početka. Ono pak čime se nova norma s kraja 19. stoljeća, norma škole hrvatski vukovaca, udaljavala od toga, to je kulturna javnost, osobito književnosti i izobražena jezična praksa, nije prihvatila. Tako ipak nisu odbačene mnoge stečevine zagrebačke filološke škole, a nisu prihvaćena ni dijealekatska obilježja tuđa organskoj hrvatskoj novoštokavštini. Ipak je od vrijednih postignuća izgradnje hrvatskoga standardnoga jezika štokavske boje u prethodnim stoljećima zbog utjecaja škole hrvatskih vukovaca ušlo u dvadeseto manje nego je moglo i trebalo. Dok je ta filološka škola ostala mjerodavna, postojao je osjetljiv rascjep između izričito kodificirane norme i živoga književnojezičnog uzusa. Taj je rascjep potrajao šezdesetak godina. Preokret je tu obilježio Ljudevit Joonke svojim temeljitim istraživanjem djela Adolfa Vebera Tkalčevića i objavljivanjem svojih važnih rezultata 1956. Tu se pokazuju vrijednosti zagrebačke filološke škole, kojima se od vremena njezina konačnog utrnuća nije poklanjala nikakva pozornost. Time završava premoćni utjecaj vukovske škole u hrvatskoj sveučilišnoj kroatistici. Repovi mu se vuku još i danas.

Prikaz suočavanja o kojem je ovdje riječ ostao bi nepotpun da se ne spomene još jedna njegova dimenzija, a ta je politička. Hrvatski vukovci imali su za sve vrijeme dok su bili utjecajni jako političko zaleđe, prvo u Austro-Ugarskoj, a onda u Jugoslaviji. I Beč i Pešta težili su za tim da na jugoistoku bude što manje hrvatske samosvojnosti, u svemu, pa i u standardnom jeziku, a cijelo područje da bude tako uređeno da se njime što lakše upravlja jedinstvenom centralnom administracijom i da bude pripravljeno i za eventualno dalje širenje državne vlasti prema Solunu i Carigradu. Bilo je to u temeljnom smislu Kopitarovih zamisli. Bečka se jezična politika provodila izravno u Dalmaciji i Bosni. Upravo je u Dalmaciji otpor tomu jezičnopolitičkomu zaokretu bio osobito snažan, ali pod austrijskom upravom bezuspješan i bezizgledan. U Bosni i Hercegovini nije ga ni moglo biti. U Hrvatskoj i Slavoniji postojala je autonomna prosvjeta i uprava, ali je u njoj u prijelomnom razdoblju vlada bila mađaronska, a ban je bio grof Dragutin Khuen-Hedervary, kako se u Hrvatskoj službeno nazivao, pa se i na području jezične standardizacije provodila bečka i peštanska politika. Najistaknutija dva hrvatska vukovca, Armin Pavić i Tomislav Maretić pripadali su mađaronskoj unionističkoj stranci i bili saborski zastupnici izabrani na njezinoj listi. Franjo Iveković bio je Khuenov kandidat za zagrebačkog nadbiskupa. Tek Ivan Broz ostao je odmaknut od te političke sprege, a upravo on je bio i najmanje dogmatičan od svih u toj školi. Pavić je na zagrebačkom sveučilištu bio prvi profesor hrvatskoga jezika, član Akademije, a u odlučnom razdoblju, od 1898. do 1904., stajao je na čelu prosvjetnoga resora autonomne hrvatske vlade. Akademija je još od vremena kad joj je Đuro Daničić bio glavni tajnik i zasnovao rad na velikom Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika bila pod presudnim utjecajem te škole. Ona je tako imala oslonac i u Akademiji, i na Sveučilištu, i u vladi i u saborskoj većini stvorenoj izbornim manipulacijama. Živo je to osjetio i lijepo opisao ondašnje zbivanje Antun Radić: "Nije dakle posve istina, da je obrazovani hrvatski svijet preko noći promijenio mišljenje o književnom svom jeziku: da je "javno mnijenje" filološka ta stvar dosta uzbunila, dokazuju oni prizori u zagrebačkom hrvatskom Saboru. Ne valja misliti, da je ona buka bila samo radi pravopisa: ovako misliti značilo bi isto, kao kad bi tko rekao, da se je istočna i zapadna crkva razdvojila i zavadila poradi nekvasna kruha. Pravopis je bio samo exponent onoga jada, što se je u hrvatskom obrazovanom svijetu nakupio protiv nove njeke kulturne struje. No kako su branioci nove ove struje - bili pamet, ili sreća? da kažemo s Gundulićem - bili na takovim mjestima, protiv kojih se uzalud viče i nabacuje, jer su čvrsta i ugledna, - mrmljalo se i vikalo, a kako je u nas malo zgode za mirno razmišljanje, rijetko je pala koja mirna i razložna:' Tu je zapravo sve rečeno i objašnjeno. Tako se i razumije zašto mišljenja i argumenti što ih je iznosio Radić nisu u kroatistici pobudili onu pozornost niti dobili onu težinu koju po svojoj ozbiljnosti i temeljnoj važnosti zavrjeđuju.

Jugoslavija je pak, kada je stvorena, samo preuzela i nastavila austrougarsku jezičnu politiku. Tek što iz Beograda njezina oštrica nije bila više uperena prema jugoistoku, nego prvenstveno prema sjeverozapadu. A škola hrvatskih vukovaca imala je i dalje punu političku potporu. Ali otpor nije prestajao, nego je sve više poprimao racionalne i znanstveno utemeljene oblike, onako kako ga je poveo Antun Radić. Tek tada, kad ih je pisao, njegove su riječi odjekivale u prazno. Tijekom tridesetih su godina, međutim, njegova gledišta stala korak po korak dobivati odlučnu prevagu u hrvatskoj kroatistici. Razvoj standardnoga jezičnoga uzusa i procjena njegovih izražajnih vrijednosti nisu potvrdili projekcije škole hrvatskih vukovaca s prijelaza iz devednaestog u dvadeseto stoljeće. Samo se vrlo uvjetno stoga može reći da je ta škola pobijedila u konačnoj izgradnji hrvatskoga jezičnog standarda. Njezin uspjeh se, kad se sve zbroji ispod crte, svodi na to da se potpuno uobičajio umjereni fonološki pravopis, pisanje vrijeme, mjesto vrieme, i mlađi i nerazlikovni nastavci u množinskim padežima.

U svem ostalome shvaćanja zagrebačke škole nipošto nisu zatrta, kako su vukovci htjeli da budu. Naprotiv, sve su življa. Duboki rascjep do kojega je pod kraj 19. stoljeća i na početku dvadesetog došlo između normativnih stručnjaka tada premoćne filološke škole i kulturne javnosti, a počeo se premošćivati tek od druge polovice pedesetih godina 20. stoljeća, ostavio je svoje tragove. U širim je krugovima te javnosti otpor normativnim rješenjima ostao prisutan, više osjećajan nego djelotvoran. Taj otpor je u svojoj upornosti i žestini osobito dobro razumljiv kada se ima u vidu politička pozadina konačnoga standardnog normiranja. Površno gledajući, stvarao se dojam da je njime iz književnoga jezika uklonjeno upravo ono što je u njem bilo hrvatsko, a nametnuto nešto nehrvatsko. S obzirom na duh u kojem je ta standardna norma propisana i poslije, barem u teoriji i školovanju, dugo održavana, nije danas lako uvjeravati da to nije istina, da osobito nije istina za ustaljeni hrvatski standardni uzus, premda je znalcu to očito. Ostala je stoga u nekih i težnja za destabilizacijom postignutoga stanja jer ga je dio pismenih pripadnika hrvatske jezične zajednice doživljavao neprimjerenim, to više što su o svim tim pitanjima stručnjaci normativisti vukovske škole vrlo malo raspravljali i ništa nisu objašnjavali, bar ne tako da bi bilo pristupačno mnogima. Hrvatski vukovci bili su mladogramatičarski pozitivisti. Književni jezik i njegovu narav, bitno različitu od oneorganskih govora, naprosto nisu uzimali do znanja. U tome su bili bitno slabiji jezikoslovci od Adolfa Vebera Tkalčevića i drugih učitelja zagrebačke škole. Osim toga su u svoje doba nastupali s pozicija najuglednijih institucija i državne vlasti, pa nisu imali ni potrebe mnogo obrazlagati i objašnjavati. Njihova je prolazila. Tako je, premda je hrvatski književni jezik bio standardiziran na način po sebi u bitnome zadovoljavajući, ipak je došlo do nekog intimnog otuđenja, većeg ili manjeg, mnogih Hrvata od svojega standardnog jezika. U dijelu javnosti proširio se osjećaj da im je oduzet njihov pravi jezik, da ga treba tražiti, naći i vratiti. Ti kao da su ostali opčinjeni suočenjem s novim srpskim jezičnim standardom. Od toga nisu dolazili k sebi. Takvo se stanje duha pokazalo plodnim tlom za shvaćanja koja su opet i opet poticala pokušaje da se samovoljnim zahvatima drastično promijeni standardnost hrvatskoga standarnog jezika, da se iskorijeni iz vlastita tla na kojem je izrastao kako bi naglo postao bitno drukčiji. Najdrastičnije se to osjetilo od 1941. do 1945. pod režimom satelitske tvorevine njemačkoga Trećeg Reicha. Tada je poprimalo razmjere koji su se mogli doživljavati i kao groteskni i kao jezoviti. To je nanijelo veliku i trajnu štetu plodnomu njegovanju hrvatske jezične kulture. Takve težnje nagrizaju, dakako, stabilnost standardnoga hrvatskog jezika, otežavaju smirenu porabu te velike, teško izgrađene stečevine i tako nanose štetu hrvatskoj kulturi, pa i kad se nameću manje ekstremno i agresivno. Svako potkapanje stabilnosti hrvatskoga standardnog jezika kakav je povijesno izrastao oda zla je.

Suočenje hrvatskoga književnog jezika na samom kraju svoje standardizacije s novim srpskim standardnim jezikom ima još jednu posljedicu koja se osjeća sve do danas. U međunarodnoj slavistici do nedavno je potpuno prevladavalo shvaćanje, sasvim u tradiciji Kopitara i Grimma, da je novoštokavski standardni jezik kojim se Hrvati danas služe, zapravo onaj srpski što ga je zasnovao Vuk Stefanović Karadžić. Izraz takva shvaćanja postao je uobičajeni dvočlani naziv srpskohrvatski (ili, utješno, hrvatskosrpski) jezik. On bi kao jezikoslovni naziv mogao i poslužiti da se njime označuju samo takve jezične pojave kakve objektivno postoje. Ali onako kako se obično shvaća i rabi navodi na to da se ne vodi računa o suočenju o kojem se ovdje govori i da se zanemari vlastit rast i iz njega proizašla samobitnost hrvatskoga standardnog jezika. A bez svijesti o tom suočenju i njegovu ishodu ne može se razumjeti niti jezična povijest niti današnja standardnojezična situacija na području središnjega južnoslavenskoga jezičnog prostora, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, te Crnoj Gori. Iz slavističke perspektive pak upravo je to ono o čem se tu radi. Tek ako se to prestane zanemarivati, može se otkloniti određen nesklad što tu još postoji između Hrvatske i Europe. Tek ako se to prestane zanemarivati, ako se dakle jezikoslovno domišljeno razlikuju književni jezici od organskih dijalekata, i ako se književni jezici stanu primjereno proučavati na njihovim književnim korpusima, tek tada se mogu znanstveno rasplesti čvorovi često politički motiviranih predrasuda u jezikoslovnoj tradiciji, tek onda se slavistika može znanstveno dobro utemeljiti i kad proučava jezike kao što su hrvatski, srpski, crnogorski ili bošnjački, a tek se time može otkloniti određen nesklad koji tu još postoji između perspektiva što se otvaraju kada se gleda iz Hrvatske i kada se gleda iz Europe.



Zaključak

Sustav teza prosječnog velikosrpskog intelektualca o jeziku. Pod jedan, uzet nam je srpski jezik u 19. stoljeću. Pod dva, nametnut nam je drugi jezik. Pod tri, Hrvati ne postoje, osim čakavaca, ali taj drugi jezik koji nam je nametnut nije ni srpski ni hrvatski. Pod četiri, Dubrovačka književnost je srpska.

Boje li se Srbi reći da su se odrekli svojeg književnog jezika? Koji su zamijenili s hrvatskim književnim jezikom, koji su sebi prilagodili? Da su hrvatski književni jezik prilagodili tako da su u njega uključili svoj beogradski govor. Pa su u svoju lektiru umjesto svoje književnosti ubacili dubrovačku, koja je hrvatska.

Objašnjenje ovakvog iracionalnog sustava velikosrpskih teza, jasan je uzmemo li izjavu srpskog znanstvenika Miodraga Popovića, “Valja priznati da smo ono što jesmo, da bismo, emancipovani od slepog robovanja svemu što smo nasledili od iskona, mogli da budemo ono što bismo hteli da jesmo.”

Glas u videu je izrađen korištenjem robotskog čitanja, TTS tehnologije. To bi bila zanimljiva tema za obraditi u vidu odgovora na pitanje koliko je hrvatski jezik pogodan za robotsko čitanje.

Ča.

Čakavica nekad u Bihaću i Karlovcu.

https://commons.wikimedia.org/wiki/File ... _i_BIH.svg

Karlovac i bliža okolica su predi turskih osvajanj hrvatskih zemalj bili kajkavski. Karlovac je i danas va osnovi kajkavski. Do pomicanja čakavice prema Karlovcu dolazi zbog pomicanja čakavskih Hrvatov na sever ... bižali su od Turkov.

Bihać i okolica su bili čakavski kako rečeš.

Beseda Bužimske ploče, transkripcija s glagoljice na latinicu.


Ta grad sazidal iz fudumenta izibrani knez Juraj Mikuličić. U nu vrime va vsej hrvatskoj zemlji boljega čovika ne biše, zač u kralja Matijaša u veliki počtenji biše, zač ot cara turskoga ugrskoj zemlji mir našal biše. I car rimski, ta ga dobrim čovikom zoviše. I vsaki od tih poglavit dar dal mu biše. A Hrvati ga za nenavist hercegom Ivanišem pogubiše. Ki li se oće takim čovikom zvati, neka takov grad iz fudumenta ima izzidati, tere ima sebi tak ...


Druga ploča na koju se beseda nastavljala nije sačuvana.

Narječja nastaju tek u 13-14. stoljeću, s time da je novostokavica (pomicanje naglasaka i izumiranje akuta) iz 15.
Neke stvari su starije, tipa svi nenovostokavski dijakekti imaju samo tri naglaska, no razlikuju se u vrstama, a nekad i mjestima naglašavanja (iako tu prednjaci nivostokavica).
Dijalekti se razlikuju po refleksima izumrlih glasova.
Jata, poluglasa (to je kajkavski päs, odnosno pés, dok je u čakavaca pâsa), dočetnog l (bil sam, trazil sam), šćalavizmima (dvorišće, ognjišće), čuvanjem arhaizama (npr. skupine čr u crno/črno, crveno/črleno...)

Ima i refleksi praslavenskih t' (to je ć, č, međuglas...), d' (grajanin/građanin), nekad i lj (jubav/ljubav, judi/ljudi) ilu nj (konj/kojn...).
ima i sekundarnih jotacija u primjerima gdje se glas ispred i ili e omekša, tipa štruklji/štrukle...

Ima i drugačijih riječi koje su prevladale iz praslavenskog, npr ves/vas umjesto selo...

I to je sve gomila primjera, normalna za dijalektologiju.

Najveći ekstremi su na rubovima, gdje su se, kao u engleskom, znali promijeniti samoglasnici.
Pa onda i postaje aj i slicne perverzarije.
No to su rubne stvari, takvih stvari ima u buzetu, bednji, međimurju..., ali i dubrovniku, ono njihovo straznje a.
Iz grOada.

Sve je to jedan jezik.
Naš je problem sto imamo dosadne srbe koji ne kuže razliku, muslimane koji bi živjeli na tudi račun (naplatili uzp), a crnogorce ionako boli kuki.

I političare koji bi mater za lovu prodali, te lingviste (i povjesnicare) koji se ne trude baš.

U Pokuplji je inace bilo kajkavsko narječje, samo su bili i prijelazi u igri.
I dandanas jesu, tamo ima kajkavsko-cakavskih govora, cijeli prigorski dijalekt je takav....
Cakavski su iši i malo zapadnije (tipa do Sane), a i dalje (između Sane i Vrbasa, pa i do Travnika) polučakavski govori, mijesale su se stokavske i čakavske karakteristike.
U Livnu, Glamoču, Uskoplju (valjda i Jajcu), Lašvi i do rijeke Bosne je bio šćakavski ikavski; Livanjsko-vrbaski dijalekt.
Preko Bosne, oko Fojnice, Kreseva, Visokog, Kraljeve Sutjeske, Bobovca, Olova i Srebrenice je bio šćakavski jekavski dijalekt.
Gore u Usori i Solima je isto bio šćakavski, vjerojatno još neizmjenjenog jata....

U Hercegovini su bili zapadnoštokavski ikavski do Neretve i zapadnoštokavski poluikavski do Trenija, samo što se ovaj počeo povlačiti kada su došli Turci, a i vjerojatno i prije za Nemanjića...

S nakanom sam malo presložil tvoj sled.

Rečeš vse je to jedan jazik. Misliš jazik iz kojeg su nastala hrvatska naričja. Koji?

Ča se tiče ovoga ča si napisal za Srbe, poturice i Črnogorce to je točno. Tu ionako nima pomoći. Nike stvari ili ne moreju razumiti ili nećeju.

A političari ... tu budem stal. Vsi ih gledamo i slušamo ča govoriju i delaju. Ima drugih tem kadi ih moremo ...




Lipo si ti rekal. Ali se ne slažem da su hrvatska naričja nastala tek va XIII. i XIV. stoletju. Morebiti da su se do tada jasno formirala kot govori, razbistrila va medsobnom odnosu, ali različiti slovinski jazični idiomi su nastali čuda predi tog vrimena.

Mnim kako jur tikom VII. stoletja dolazi stvaranja jazičnih razlik med Slovini kot posledica ča smo se kot plemena/narodi raširili na tri strane svita i tako počeli dolaziti va dotike s drugimi jaziki i kulturami ča je uticalo i na naš praslovinski jazik iz kojeg su nastali vsi današnji slovinski jaziki. Ispočetka te razlike su bile male pa ne sumnjam kako je još va IX. stoletju Hrvat mogal razumiti prez poteškoć s Čehom, Slovakom, Poljakom, Rusom itd.

Tu triba spomenuti i staroslovinski/starocrikvenoslovinski jazik kot prvi oblik standardiziranog književnog jazika vsih Slovinov koji se temeljil na jaziku predkov današnjih Makedoncev, a koji je opet sa svojimi redakcijami ili recenzijami bil razumljiv vsim Slovinom.

Ča se tiče nas Hrvatov tu je stvar meni još zanimljivija.

Vsako hrvatsko naričje se s jedne strane razvijalo kot poseban slovinski jazik, ali su s druge strane bili i va jakoj medsobnoj interakciji iz različitih razlogov.

Za mene je nesumnjivo je kako je čakavsko naričje prvo poneslo hrvatsko ime i kako se to ime iz prostora kadi je čakavica bila narodni govor proširilo na sever današnje Hrvatske kadi su prevladavali kajkavci (Slověnje/Slovenje/Slovinje/Slovenska zemlja) i štokavci istočno od poričja rike Vrbasa kadi su za jazik prevladavala druga imena - slovenski/slovinski ili ilirički itd.

Ostalo je zapisana povist hrvatskoga jazika.

Gdo zna kako bi danas izgledal hrvatski standardni jazik kot konstrukt iliti gradba da nije bilo turskih osvajanj ... .

Zač su mi p o t u r i c e pretvorene va ********?

Hrvatski je, kao jezik, nastao tek u 12. stoljeću.
Pogledaj Bašćansku ploču.

Srpski govori su bili srodniji bugarskima, još prije doseljenja. Najkasnije se odvajaju u 8. stoljeću sa pojavom šćakavske izoglose.

Uglavnom, imaš dvije podskupine jugozapadnu i jugoistočnu.
Recimo prahrvatski i prabugarski.
Može i prahrvatsko-slovenski i prabugarsko-makedonski.

Slovenski se odvajaju u 9. stoljeću, nakon Ljudevitova poraza, gore više nema slavenskog plemstva, već je germanizacija startala.
Ostartak su hrvatski govori.
Imaš neke razlike, ali...
To je sitno.
Lončarić priča o kajkavskom narječju u 10. stoljeću, ali to je 200-300 godina prerano.
Šćakavski i čakavski se razdvajaju još kasnije.
Pitanje je i kada nešto postaje narječje, a kamoli jezik.

Granice narječja su nadalje nepolitičke, to su linije unutar hr kraljevstva.
Da su političke imao bi kajkavce do Jajca i rijeke Bosne, zar ne?

Pa sad ... ne znam zač bi granice jazičnih idomov obvezno tribale pratiti političke, naročito va to doba?

Niti bismo tribali usko povezivati izočnost narodnog plemstva s jazikom običnog puka.

Politički gens i jazični gens ... to va to vrime nije bilo strogo medsobno uvitovano.

Ča se tiče Baščanske ploče to je staroslovinski jazik hrvatske redakcije, ali su npr. Istarski razvodi ono ča moremo prez ikakove dvojbe nazvati hrvatskim jazikom. I oni koji ''shraniše'' te razvode su svoj jazik nazivali hrvatskim.

Ča se tiče tadašnjih srbskih govorov, moram priznati da me preveć ne zanimaju, neka to rišavaju s Bugari ... kako ti rečeš.

Istočni iliti balkanski posli. Ča manje se va njih tikati, to bolje.