E to nam fali. Taj optimizam i okrenutost prema budućnosti.

Bit će vrijeme kad će Čović biti doktor Čović ili doktor Dragan u pjesmi opjevan.

Neka znaju svi aktualni političari da je popis hrvatskih velikana za vječnost otvoren i da se dobrim radom može doći na listu.

Da malo prebacimo bojišnicu gdje je važno. Mišo majstor.

Samo je iz hrvatskog zemljopisa bio malo slabiji pa je pola izostavio.

Svejedno, namjera se broji.

Meni su puno draže naše stare.

Pa kaže vezak vezla Hrvatica mlada
Vezak vezla u četiri grane

Prva grana kralja Tomislava
Druga grana dičnog Zvonimira
Treća grana Zrinski Frankopana
A četvrta Jelačića bana
Peta grana bije poput biča
To je grana Ante Pavelića

Sjećam se da je Đuka Čaić pjevao i o Allahu, a i Milo Hrnić je nešto šurovao u kombinaciji sa muslimanskim domoljubljem.

Makar uglavnom su svi domoljubni pjevači 90-ih zaboravljeni ili su promijenili repertoar, sve ih je Thompson torpedirao i preuzeo ekskluzivu na domoljubno pjevanje, iako je on sam 90-ih bio daleko od najpopularnijeg.

Doslovno himna dodrinaša.

7. listopada 1571. Slavna vojna povijest – svaki peti vojnik najveće pomorske bitke kod Lepanta bio je Hrvat!


Bitka kod Lepanta najveća je i najkrvavija pomorska bitka u povijesti. Odigrala se je 7. listopada 1571. kraj grčkog grada Nafpaktosa, poznatijeg kao Lepant, smještenog na obali Jonskoga mora u današnjem Korintskom zaljevu. U bitci su se sukobile dvije najjače flote onog doba: flota Svete lige koja je objedinila sav kršćanski svijet ondašnje Europe i flota Osmanskog carstva. Ono što je gotovo nepoznato je to kako je kod Lepanta, najslavnije i najveće pomorske bitke u povijesti, čak svaki peti sudionik bitke na strani ujedinjenih europskih snaga bio Hrvat.

Pomorske snage Svete lige sastojale su se od 204 galije, 6 galeaca i 28 transportnih brodova iz Dubrovnika. Imale su 80.000 ljudi posade od kojih su 30.000 činili vojnici, a iako službeni zapisi ne postoje, procjenjuje se kako je među 80.000 mornara i vojnika više od 10.000 bilo Hrvata koji su dolazili iz različitih dijelova: s Krka, Cresa, Raba, iz Zadra, Paga, Šibenika, Trogira, Hvara, Splita, Brača, Korčule, Dubrovnika, Umaga, Poreča, Pule, Labina i Plomina (…). Velik doprinos hrvatskih gradova, posebice Dalmacije (koja se tada nalazila pod vlašću Mletaka) vidimo i u popisu galija koje su sudjelovale u bitci:

Otok Cres, galija Sv. Nikola

Otok Krk, galija Uskrsli Krist

Otok Rab, galija Sv. Ivan

Grad Šibenik, galija Sv. Juraj

Grad Trogir, galija La Donna (žena)

Otok Hvar, galija Sv. Jerolim

Grad Kotor, galija Sv.Trifun

Uz to treba napomenuti kako je i grad Zadar poslao svoju galiju ali ona je zarobljena kod Krfa prije nego što se uspjela priključiti glavnini flote, a Hrvati su sudjelovali i na galiji Lav iz Kopra. Korčulanske galije nije bilo jer je stradala u turskom napadu na grad samo mjesec dana prije bitke.

Snage Svete lige sukobile su se s brojčano nadmoćnijim neprijateljem 7. listopada 1571. Turske snage sastojale su se od 221 galije, 38 galeaca i 18 fusta koje je na desnom krilu predvodio admiral Mehmet Sorak, u sredini Mehmet Ali, a slijeva Uluç Ali. Imali su 41.000 veslača, 13.000 mornara i 34.000 vojnika (uglavnom janjičara), no iako im je ljudstvo bilo brojnije njihovi brodovi bili su slabije opremljeni, a janjičari nisu bili naviknuti na borbu po palubama. Brodovlje Svete lige imalo je topove, a vojska je bila naoružana ručnim vatrenim oružjem što se pokazalo kao velika prednost u borbi prsa o prsa na galijama.

Prema planu, brodovlje Svete lige trebalo je biti raspoređeno u formaciji polumjeseca, između čijih je krakova trebalo ploviti 6 velikih galijaca, po dva ispred svake eskadrile u središtu sa španjolskim brodovima Don Juana Austrijskog, no prije nego što je kršćanska flota zauzela ratnu formaciju došlo je do preuranjenog napada na lijevom krilu. Prema priči, preuranjenom napadu kumovala je i poznata dalmatinska nestrpljivost zbog čega je mletački general Agostino Barbarigo izgubio život. Međutim, njegova smrt nije bila uzaludna jer je tursko krilo bilo uništeno.

Poprište najžešće borbe bio je centar kršćanske flote, gdje se na admiralskom brodu La Reale vijorila zastava Svete lige koju je papa blagoslovio i predao Don Juanu od Austrije. Kršćanske snage naposljetku su osvojile turski zapovjedni brod i turskom admiralu odsjekle glavu te je izložile na jarbolu španjolskog zapovjednog broda što je dovelo do psihološke prednosti kršćanskih snaga i pomoglo u okončanju bitke.

Armadi Svete lige trebalo je pet sati da pobijedi i uništi tursku flotu. U 16 sati Papa Pio V koji se za vrijeme boja molio u katedrali u Vatikanu, ponesen ukazanjem potopljene turske mornarice, ustao je i rekao: ,,Zahvalimo Bogu, Kršćansko oružje je pobijedilo!” Dvije godine prije same bitke, u znak otpora prema turskim osvajanjima, papa Pio V cijelu kršćansku Europu pozvao je na moljenje svete krunice, pa su pobjedu kršćani pripisali zagovoru Blažene Djevice Marije. U znak zahvalnosti i kao spomen na bitku papa je odredio da se svakog 7. listopada slavi spomen Blažene Marije od Krunice, a znak zahvalnosti održao se i do danas kada se kroz cijeli listopad u crkvi javno moli krunica.

Ova bitka bila je jedna od najkrvavija pomorska bitki u povijesti – sveukupno je poginulo 28.000 ljudi. Trogirska, kotorska i šibenska galija bile su uništene, a na galijama s Raba, Krka i Cresa većina vojnika i mornara je poginula te nisu mogle ploviti. Kao zanimljivost, na jednoj od galija Svete lige u boju je bio ranjeni i Miguel de Cervantes, autor Don Quijotea.

U spomen na bitku u Hvaru se i danas čuva ”Zvir” – pramčani ukras pulena s hvarsko-viške galije koja je sudjelovala u bitci, dok se u Trogiru čuva pijetao – pulena s neprijateljskog broda koju su Trogirani donijeli kao trofej.