Tadići

Tamo nekad 1930.-ih etnograf Milenko Filipović je zabilježio da Tadići iz Miljačića koriste i prezime Brkić, ali čini se da je Tadić starije. Filipović bilježi i da su Tadići "starinci" u selu. U Cvijićevoj školi etnografije, kojoj je pripadao Filipović, starinci obično označava rodove koji su ili živjeli u selu prije turskog osvajanja ili su doselili u ranim danima turske vlasti. U stvarnosti, Filipović je za starince proglašavao sve rodove koji se ne sjećaju da su doselili u selu i za koje ne postoji tradicija o doseljavanju. Pošto se usmena tradicija često gubi nakon par stotina godina, ovo uvijek treba uzimati s dozom sumnjičavosti.

No, da prijeđemo na izvore. Biskupski popis katolika Bosne Srebrene 1743. bilježi u Miljačićima udovicu Lucu Tadić s još dvoje ukućana. Od tih dvoje je jedno starije od 14 godina a jedno mlađe. Slijedeći popis 1768. godine bilježi isto tako samo jedno domaćinstvo s 3 člana, i opet je jedna osoba ispod 14 godina. Ovaj put je glava
domaćinstva Ivan Tadić. Skoro sigurno možemo reći da je ovaj Ivan sin Luce i da je vjerojatno onaj maloljetni s prvog popisa. Luca je vjerojatno umrla između dva popisa, a druge dvije osobe u kući s Ivanom su vjerojatno njegova žena i maloljetno dijete.

Dakle, Tadići su u selu najmanje od početka XVII stoljeća. U prilog tradiciji da su tu živjeli i prije dolaska Turaka ide činjenice da su imali svoju zemlju i nisu nikad bili kmetovi. S druge strane, nisam našao Miljačiće ni u turskom defteru iz 1469. ni u onom iz 1604. Ni u ljetopisu sutiškog samostana fra Bone Benića nisam našao da se selo spominje. Možda je nosilo neko drugo ime ili je bilo mahala nekog drugog sela. Slapnica mi izgleda kao kandidat, pošto se Slapnica spominje još 1469.

Dalju prošlost Tadića sigurno mogu rasvijetliti matice krštenih, vjenčanih i umrlih koje se čuvaju u samostanu Sv. Ive. Matice krštenih počinju 1641. godine, što bi moglo pomjeriti prvi spomen Tadića jedno 100 godina. Ili bi moglo otkriti da su od nekud doseliti. Na žalost, ove matice nisu nikad obrađene kako treba. Ja nisam čak našao ni da je netko objavio ispise njihovih dijelova. Evo što sadrži knjižnica matica u samostanu:

Matice . Najzastupljenije su, naravno, matice krštenih župe Kraljeva Sutjeska. Najstarija među njima i uopće u Bosni jest ona od 1641. do 1727. To je mali podebeli kodeks (veličine 20,5 x 15 od 560 stranica, napisan bosančicom s nekim usputnim bilješkama. Osam svezaka matica krštenih ove župe pokrivaju godine 1641 - 1727 i 1729 - 1884 (Signature Mt-1, 25, 14, 17, 34, 37, 36, 18). Pisane su latinski ili hrvatsko-srpski bosančicom ili latinicom a negdje izmiješano na jedan, drugi ili treći način. To vrijedi i za ostale matice. Tu se zatim nalaze četiri knjige matica vjenčanih od 1707 - 1883. (signature Mt 4, 19, 32, 33) a također i tri knjige matica umrlih od 1718 - 1842. (signature Mt 43, 24, 20). Postoji također, iako one nisu tako važne, pet knjiga matica potvrđenih (krizmanih) vjernika, koje pokrivaju godine 1848 - 1940. (signature Mt 31, 40, 46, 42, 44).

Pored matica iz župe Kraljeva Sutjeska, koja je ranije obuhvaćala i Kakanj, Borovicu i Vukanoviće, u arhivu se nalaze matice župa Komušina, Vareš, Tuzla, Boće, Zovik, Raško Polje (u Hercegovini), Breške, Podvučjak, Velika, Vijaka, Foča (kod Dervente).

Hrvatska vlada je ove godine dala nešto novca za "zaštitu matičnih knjiga" u samostanu, ali mi se to čini kao uzaludna stvar.

http://ba.mvp.hr/CustomPages/Static/HRV ... ultura.pdf

Matice su pisane na starom, i često lošem papiru, i prije ili kasnije će propasti. Trošenje novca na njihovo održavanja samo odgođava ovaj proces. Digitalizacija bi trebala biti prioritet. Jasno mi je da u samostanu ima dosta matičnih knjiga, ali ne mogu vjerovati da 80.000 kuna ne bi bilo dovoljno da se sve uslikaju. Za 10.000 kuna se da kupiti jako dobar foto aparat i stalak. Zar se s ostalih 70.000 ne mogu dati stipendije zainteresiranim studentima iz BiH ili Hrvatske da to naprave? Pogotovu jer kad se jednom matice obrade, od njih se vrlo lako napravi kakav diplomski pa i magistarski rad.



Pa ja već neko vrijeme radim na tome. Cilj je obraditi svako mjesto u BiH i porijeklo ili prošlost svakog roda koji je u mjestu živio 1991. Posao je naravno ogroman, zahtjevan, i iziskuje truda i vremena. Ja polako radim na tome, ali zbog posla i post-diplomskog nije uvijek prioritet.

A evo i članka koji sam obećao staviti. Ovo je iz časopisa Novi Behar. Mislim da je izašlo tamo nekad 1942. ili 1943.

http://img849.imageshack.us/img849/3470 ... 110000.png

Misliš na Babiće u zeničkoj općini?

Mislim na selo i istoimeno prezime Babići iz općine Kakanj, župa Kraljeva Sutjeska, mjesna zajednica je bila mislim Ričica.

Ah, ovi znači.

http://img17.imageshack.us/img17/2317/91193920t.png

Za njih Filipović kaže da ih je bilo 3 domaćinstva 1920.-ih i da su prije okupacije doselili "od Vareša." Znači, radi se o vremenu oko 1850.-1860.

Pošto se ovdje kaže samo općenito "od Vareša," moramo nagađati o kojem se mjestu radi. Najvjerojatnije je to selo Zaruđe sjeverno od samog grada. U tom selu se 1991. četvrtina stanovništva prezivala Babić.

http://img46.imageshack.us/img46/3599/34209394.png

Fra Andrija Nikić je u knjizi "Katolici u Varešu do 2002." godine objavio dio ispisa matične knjige krštenih župe Vareš 1643-1732. On samo navodi prezimena i koliko puta se spominju u maticama. Nije objavio prvu godinu spomena niti mjesta odakle su prezimena . No, Babići su u ovom vremenu spominju 12 puta. Zanimljivo, Babići se ne spominju u župi Vareš na popisu katolika 1743., a 1768. se spominju samo u Jelaškama, što je dosta sjevernije od Zaruđa.

Da, sve dok je to selo postojalo, dakle do rata, su Tadiće zvali i Brkići Inače to je jako čest slučaj oko Kraljeve Sutjeske i Kaknja - da u nekom selu neki ljudi nose jedno prezime ali da ih suseljani oslovljavaju po nekom drugom prezimenu. Ne znam da li je to tako čest slučaj i u drugim krajevima i ne znam koji su razlozi za tako nešto. Ja sam nekako pretpostavljao da je razlog tomu to da su izvorno živjeli Brkići ali da su ostali bez muškog potomstva pa se neki Tadić "udao" za neku njihovu kćer pa im djecu selo i dalje zvao po majci i djedu- gazdi. Ali taj podatak da se to prezime u tom selu spominje još 1743 demantira tu "teoriju".



Koji paradoks. Prošli mjesec jedna moja rodica rodila žensku bebu i dala joj ime Lucija. Prvi zabilježeni Tadić Luca, i najnoviji Tadić opet Luca. Baš zgodno. :)



A eto, postojala je neka legenda da su došli negdje iz Dalmacije, a navodno je moj pokojni djed malo istraživao stare matične knjige po samostanu Kraljeva Sutjeska i utvrdio da su preci došli iz područja Rame. Navodno, ne znam je li u Rami tada bilo Tadića.



Hmm, Slapnica. Ne znam meni se čini da nije. Podaleko je bilo u stara vremena od Slapnice do Miljačiča, tako da otpada mogućnost da je bio dio Slapnice. Ali možda dio sela Brežani, sada je to selo muslimansko ali je navodno katoličko bilo do XVII stoljeća a nalazi se odmah uz Miljačiće.





Da, tako bi trebalo. Ne znam zašto se to ne čini. Inače sam taj arhiv fratri dosta ljubomorno čuvaju i teško je nekomu samostalnom istaživaču uopće dobiti pristup.

Da to su ti Babići, i ta verzija - o vareškom porijeklu se i pripovijedala među samim stanovnicima tog sela. E sad, odakle su došli u Vareš pitanje je. Ne bih rekao da su starosjedioci.

Uglavnom, lijepo ti zahvaljujem što si odvojio dio svojega dragocjena vremena za moje upite. :)

Pozdrav,

Selo Miljačići, kao i Haljinići , doista, nisu unutar dolje navedenih deftera:
- Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine,
- Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine.
Osobno sam satima „rovio“ po istim, ne bi li našao Haljiniće.
Bjelavići i Teševo nisu unutar prvog, ali se (koliko se sjećam) nalaze u ovom iz 1604.
Spomenuta sela, su imala određene povlastice u to doba, te nisu podlijegala upisu u deftere.
Zašto? Nisam još uspio saznati.
Dakle, postojala su i nisu bila unutar imena nekog drugog sela.
Velike količine obradivog zemljišta, voćnjaci i dr. koji pripada stanovnicima tih sela i sam broj stanovnika, možda su poveznica za odgovor.
Poglavito to vrijedi za Haljiniće (ovdje se govori o starom selu Haljinići).
Sudbina je takva, da danas u tim selima: staro selo Haljinići, staro selo Miljačići i Teševo, nema niti jednog stanovnika – usput rečeno.
Što je zanimljivo, Babići su upisani (Babić – kako stoji, imali su 2 doma i 1 neoženjenog)

Ispričavam se, zbog učinjenog udaljavanja od teme.

Da sam sebe ispravim. Bodrožići jesu živjeli na Svibu 1725. godine. Ne bilježi ih zemljišnik, ali ih bilježi stanje duša Splitske biskupije 1726. godine. Ovaj popis bilježi Ivana i Mihovila Bodorožića u Svibu. Prvi ima 7 čeljadi u kući a drugi 12.

Zemljišnik i stanje duša se ne slažu. U zemljišniku je te godine 113 katolika, a u stanju duša 98. Napravio sam dolje tablicu koja poredi ta dva popisa. Zemljišnik je napravljen 20.XII.1725 a popis župljana slijedeće godine.



Prvo, stvari koje se slažu. Čelari i Kostadinovići nisu katolici, pa nisu ni popisani od strane župnika. Mara Bikić je na oba popisa s istim brojem osoba. Kod Grge Brdara/Brdarevića je izgleda netko u međuvremenu umro ili odselio. Nema veze, Grgo je na oba popisa i to se podudara. Mate/Matij Budimir je na oba popisa s 5 ukućana. Nikola Galić i Ivan Čondić se podudaraju, s malim odstupanjem u broju ukućana. Bože Čelan je isto lako za objasniti. Bože Čelana nema u zemljišniku, jer su Čelani doselili iz Ciste Velike. Zemljišnik za Cistu 1725. godine pokazuje da je Bože Čelan s 5 ukućana dobio zemlju. To riješava pitanje Bože. Bože je početkom 1726. preselio iz Ciste na Svib.

To nam ostavlja ove obitelji za sravniti.



Netko od Čondića je očito morao odseliti. U zemljišniku ih je 46 a u stanju duša 28. Prevelika razlika da bi se moglo pomisliti na smrt. Na ovo ukazuje i činjenica da su svi Čondići zajedno 1725. imali 67 kanapa zemlje a 20 godina kasnije imaju 57. Netko je očito došao na njihovu zemlju. Po broju ukućana 1725., čini se da se odselio ili Paško ili Frane.

Sad konačno dolazimo do Budimira i Bodrožića. Čini se da se radi o istom rodu. To objašnjava zašto na popisu duša nedostaju dva Budimira, kao i zašto se odjednom pojavljuju Bodrožići. Čak se i imena podudaraju. Nedostaju Ivan i Nikola Budimir a pojavljuju se Ivan i Mihovil Bodrožić. Zbog sličnosti narodnih imena Mikula(Miko) i Mihovil (Miho ili Mijo), očito je došlo do zabune. To potvrđuje i zemljišnik iz 1747. kad se pravilno navode Ivan i Nikola(a ne Mihovil) Bodružić. Poredbom zemljišnika možemo vidjeti da se ova kućanstva dobrim dijelom podudaraju. To se pogotovu odnosi na količinu zemlje, što je manje sklono oscilacijama nego broju ukućana.



Zemljišnik iz 1747. ne navodi osobe s imenom Ivan ili Nikola Budimir nigdje u Dalmaciji, a samo prezime Budimir nestaje iz Sviba u XVIII stoljeću, što još pridonosi ovoj teoriji. Ovo su prilično jake tendencije koje bi ukazivale da su se Bodrožići prezivali Budimir i da su jedan rod s njima. Budimiri su inače starinci u tom kraju. Matica im je selo Ričice koje je nekih 5-10 kilometara istočno od Sviba.

Ako može nešto više o prezimenu Jurić i Matešić?
Hvala.

Odakle?

To je cista prepostavka, ali se daleko kosi sa ''epom'' samih Bodrozica iz sela Svib.Recimo da makarski biskup Bartolomeo Kacic (1626) javlja Kongregaciji da u parohijama njegove biskupije, izuzev Rame, svuda su u vecini sizmatici, dakle pravoslavni Srbi. Sto potvrdjuje da kolonizacijiom ili prebegom dobar deo pravoslavnih iz Srbije,Hercegovine , Crne Gore i Bosne naseljavaju opustalu Dalmaciju.Sliku takve pojave i stanja mozda najbolje ilustruje slucaj imotskih Srba. Najveca skupina imotskih pravoslavnih Srba stigla je na taj prostor 1722. godine iz Hercegovine. Jedni su dosli iz Popova, a drugi iz Zubaca kod Trebinja. Njihova razlicita polazista mogla su se dugo osetiti i u jeziku, posto su imali neke lingvisticke zasebnosti. Naselili su se u samom mestu Imotskom i u okolnim selima Proloscu, Crnogorcima, Nebrizevcu, Radezu i Dugim Njivama. Imotski prota Spiridon Margetic je 1861. godine poslao opsiran izvjestaj o tamosnjim pravoslavnim Srbima za Srpsko-dalmatinski magazin. Ona kaže da je pravoslavnih Srba bilo i u selima Raduni, Banznotima, Arzanom, Svibu, Cisti, Novim Selima, Strizirepu i drugim.Selo Svib i danas ima staro ''crkviste'' iza kuca Celara-pravoslavnih koje je opustelo jos u vreme Hajduka Rose iz sela Vrbnja kod Imotskog.Podatke koje nam daje Prota Spiridon koji detaljno opisuje na koji nacin oni Srbi-sizmatici o kojim pise makarski biskup Bartolomej prihvataju katolicku veru i svakako danasnje hrvatstvo.Spomenuti su Celari na onoj tablice,a kojih danas pored Srba-pravoslavnih ima i katolika.Kao i Bodrozici i deo porodice Celar prelazi u katolicku veru za vreme Hajduka Rose...Evo dela izvestaja Prote Spiridona o prelasku Celara u katolicku veru...''U Rošino vrijeme u Svibu bila je jedan familija i u njoj pet braće Čelara, koji ne htijući se porimiti, u jedan mah ubije dva brata Petra i Stjepana, potle opet drugovi Rošini, ajduk Bekavac ubije trećeg brata Šoršija, ostanu samo najstariji Ivan i najmlađi Dmitar.

Do tri godine povrati se opet Rošo s družinom, i iz staje u planin više sela pošalje zvati Ivana. Ivan, nije kud kamo, ode, i došavši među ajduke stane pitati: 'Što si me zvao arambaša'? Na koje mu ovaj odgovori: ?Ta znadeš Ivane što sam te zvao, da se pokrstiš i u našu viru priđeš'. Ivan mu odgovori: Ќad je to arambaša, volim pošteno i na pravdi poginuti, kao mi i braća nego li se svoje vjere odreći; evo ti noža za pojasom, a evo moje glave pa sijeci, i nagne mu vrat i glavu. Onaj prihvati za nož da to i učini, no drug mu ajduk Galić, čiji je otac u pravoslavnoj vjeri kršten bio, i nešto u krvi s Čelarom, stade pre Roša i nače ga moliti da to ne čini, govoreći mu: 'Nemoj ga, arambaša, sreće ti i junaštva tvoga! Ta kad je tako tvrd u svojoj vjeri, bio bi i nama u kojoj potrebi vjeran.' To ga je spaslo, pusti ga doma i potlje su prijatelji bili. Ovoga Ivana sin Božo i Dmitrov Nikola i sada su živi i u pravoslavlju su nji dva sama u istom selu, gdi njiovi oko 80 familija imade, i udaljeni su od svoje crkve pet časa hoda, kao i oni u Aržanome (selo odma do Sviba jedan čas u sjever udaljeno) šet časa, u kome naši šest porodica ima. Uz kuću Čelarovu i Svibu ima starinsko groblje i kod istog razvaline od zgrade koju crkvinom zovu. Pripovijedaju da je ono naša crkva bila, i da je kod nje jedan kaluđer od njiova plemena sahranjen.

Kasnije nastavljamo sa poreklom Bodrozica...

Pa šta je "ep" nego pretpostavka? Usmena tradicija je samo to, usmena tradicija. I ja i ti samo nagađamo.

No, siguran sam da bi ovo riješilo to pitanje.

http://www.familysearch.org/Eng/Library ... a+knjiga++

Ja sam nekad živio blizu mormonskog hrama, i mislim da je nekih 3-4 eura za naručiti mikrofilm. U maticama bi se našlo ili mjesto odakle su došli Bodrožići ili staro prezime.

Gle, nisam ni razmišljao da bi ovo mogao biti slučaj.

Porezni defter je naravno, upravo to: porezni defter. Ako je netko oslobođen poreza, neće biti popisan. Zato uvijek nedostaju begovske obitelji, rudari, i razni drugi koji nisu plaćali porez na zemlju.

Možda moj imenjak Pavo Anđelić piše više o ovome, morat ću prelistati njegove radove.

Bosanska Krajina.

Pavo B.,

Kad nađeš nešto na tu temu: tko i zašto je bio izuzet upisa u deftere, molim, javi na PP.
Unaprijed zahvalan. ;)

Pozdrav, zamolio me je prijatelj da priupitam o prezimenu Damjanović koje potječe od prezimena Njemičić (Nimicich) i rasprostranjeni su u području Hercegovine.

Hvala unaprijed.

Rozić - općina Mostar?

Pretpostavljam da je riječ o Bihaću.

Etnograf Milan Karanović oko 1920. godine bilježi u Bihaću dvije kuće Jurića i dvije Matešića. Jurići su živjeli u mahali Ićizar a Matešići u Jezeru-Prvilici. I za jedne i za druge kaže da su došli iz Žegara nakon okupacije.(tj, poslije 1879.)

Isti autor u Žegaru bilježi Juriće, ali ne i Matešiće. Za Juriće(15 domaćinstava) tvrdi da su došli iz Dalmacije prije okupacije i da su se prezivali Mijaljković. Ova tradicija ima dva problema. Prvo, u Dalmaciji nema ni Mijaljkovića ni Mihaljkovića. Ovog prezimena nema ni u susjednoj Lici, odakle je porijeklom velik dio stanovništva bihaćkog kraja. Osim toga, Jurića je 15 kuća, a teško da se može zamisliti da su se toliko namnožili u nekih 60-70 godina od dolaska prvog pretka u Žegar. Puno logičnije izgleda da su Jurići u Žegaru rođaci Jurića u susjednom Vedrom Polju. U prilog ovom ide i činjenica da se 1768. godine na popisu katolika župe Bihać pojavljuje Pejo Jurić s 24 ukućana u selu Podzavalje-Ripač. Ovo "selo" je u stvari čitav prostor od Zavalja do Ripča. Treba imati na umu da su sela župe Zavalje tek 1791. godine pripali Austriji(tj. Lici) a na ovom popisu su još bila dio turske Bosne. Žegar se do sredine XVIII stoljeća zvao Podzavalje.

Zanimljivo je da se Jurići ne spominju na popisu katolika 1741. godine. Samo Podzavalje je između ta dva popisa skočilo sa 129 stanovnika na 473, pa je očito bilo dosta doseljavanja, mahom iz Like. Ipak, na tom popisu se spominju Juričići u Kraljama, što je zanimljivo jer Karanović za Juriće u Vedrom Polju bilježi da su došli iz Kralja. Ipak, moguće je i da su Jurići 1741. upisani pod nekim drugim prezimenom ili da su doselili iz nekog drugog kraja.

Matešiće, kao što sam naveo, Karanović ne bilježi u Žegaru, iako kaže da su oko 1879. došli u grad iz Žegara. Prezime ne bilježe ni popisi katolika 1741. ni 1768. godine pa se čini da su doseljenici kojima je Žegar bio samo usputna stanica. Matešići su najvjerojatnije došli iz okolice Ogulina, gdje ih ima u većem broju. Moguće je da nisu došli direktno, već preko sela Lumbardenik kod Slunja, gdje ima Matešića koji su iseljeni iz ogulinskog kraja. Čini se da su Matešići u ogulinski kraj došli iz Novog Vinodolskog.

Porijeklo Damjanovića od Nimičića je relativno dobro utvrđeno, bar za istočnoeuropske prilike. Nimičići su sitno srednjovjekovno plemstvo iz Crvenog Grma kod Ljubuškog. Prvi spomen ovog roda je 1395. godine, kada se u jednoj darovnici bosanskog kralja Dabiše spominje Vukić Nimičić kao svjedok. Kralj je svojoj kćerci poklonio selo Veljake a Vukić je imao zadatak da točno odredi granice sela. Crveni Grm je od Veljaka udaljen nekih 5-10 kilometara, pa je prilično jasno da se radi baš o tim Nimičićima. U slijedećih tridesetak godina, Nimičići se spominju u još nekoliko darovnica i dokumenata. Čini se da je jedna grana već tad bila otišla na Brotnjo, jer se i tamo spominju. Za vrijeme turske vlasti, Nimičići sele u Dalmaciji. Marko Vego navodi da ih je bilo u Igranama kod Makarske. Nakon što je Dalmacija oslobođena od Turaka, još više Nimičića prelazi u Dalmaciju. 1690. godine se u selu Zavojane kod Vrgorca bilježi Mijo Nimičić-Jurilj kao izbjeglica iz Hercegovine. Skoro 100 godina kasnije, matice župe Brotnjo bilježe identično dvostruko prezime koje nam očito govori da su se Jurilji ranije prezivali Nimičić. 1743. godine, popis katolika u župi Brotnjo bilježi Nimičiće u Dragićini a 1768. ih već nema jer se pojavljuju pod prezimenom Martinac. Martinac se u maticama krštenih pojavljuje u kombinacijama s prezimenima Nimičić i Jurilj, po čemu je jasno da se radi o istom rodu.

Jurilji su, međutim, već 1743. živjeli na području širokobriješke općine, gdje ih tad ima u nekoliko sela, uključujući Turčinoviće. U Turčinovićima je oko 1700. godine rođen Damjan Jurilj. On je oko 1740. prešao u Biograc, vjerojatno zbog ženidbe s djevojkom iz tog sela. Ovog Damjana Jurilja bilježi popis katolika 1743. godina kao glavu obitelji u Biogracima. Isti popis bilježi njegovu suprugu i petoro djece. Nije poznato koliko je Damjan ukupno imao djece, ali imao je sigurno tri sina koja su preživjela djetinjstvo. Martin i Mate su ostali u Biogracima, a Ivan je otišao u Ljuti Dolac oko 1800. Sva tri su imala sinove, i od njih trojice su svi Damjanovići u Ljutom Docu i Biogracima. Naravno, prezime nose po onom Damjanu s popisa 1743.

Dakle, da rezimiramo. Nimičiće se spominju prvi put 1395. godine. Jedan ogranak se proziva Jurilj, a prvi zabilježen slučaj je 1690. Neki od Jurilja postaju Damjanovići krajem XVIII stoljeća.

Matica Rozića je selo Kruševo, točnije njegov zaselak Sritnice. Znači, ovdje.

http://img534.imageshack.us/img534/627/75709517.png

1575. godine, sidžil (zapisnik) mostarskog kadije bilježi da su Turci kod Vrgorca mučili i ubili fra Ivana Rozića. Ovaj fra Ivan je vjerojatno bio rodom iz Sritnica pa se ovo može smatrati za prvi spomen ovog roda. 1660. godine je u Živogošću zaređen fra Ante Rozić, za kojeg se pouzdano zna da je bio rodom iz Kruševa. 1742. godine, popis katolika nalazi Roziće samo u Kruševu, tj. u njegovom zaseoku Sritnicama. Bilo ih je 5 domaćinstava s ukupno 41 članom. Rozića tad nije bilo u drugim selima osim u Sritnicama. Već 1768. ih ima iseljenih u Krivodolu i Čitluku, ali i u Komarici kod Dervente. Od Rozića su se u zadnjih 3 stoljeća još odvojili Mišići i Lončari u Ljutom Docu, kao i Opančari u Rodoču.

Zanimljivo je napomenuti da su Mišići potomci Andrije Rozića iz Podgorja i Kate Martinac-Jurilj iz Dragićine. Ovo baš volim kad se isprepliću pitanja više forumaša.

Na žalost, za područje Bos. Šamca nema puno informacija jer nije nitko puno istraživao. U zadnje vrijeme je Vlado Jagustin, svećenik iz Garevca objavio neke ispise iz matičnih knjiga župe Bijela, ali na žalost, samo za svoje rodno selo. http://www.garevac.net/podrucje/54/ Ove matice počinju 1750. godine i sadrže čitave kasnije općine B. Šamac, Modriča, Orašje, Gradačac, Srebrenik kao i zapadni dio općine Brčko. Čuvaju se u samostanu u Dubravama i velika je šteta da ih nitko nije proučio i prepisao. A pogotovu kad se zna kakva se lova vrti na Arizoni.

No, nešto se ipak da naći.

Milenko Filipović je ispitivao usmene tradicije Srba u Posavini o porijeklu prije nekih 50-60 godina, a usput je zapisao i neke tradicije o Hrvatima. Tako za Mijiće u Domaljevcu i Grebnicama veli da su došli iz Gundinaca u Slavoniji. Gundinci su odmah pokraj Babine Grede i nekih 5km zračnom linijom od Domaljevca, pa se čini vrlo logičnim da su došli. Još važnije je da u Gundincima postoji prezime Mijić, iako ga oni pišu kao Mihić. Drugo je po veličini prezime u selu, i nosi ga 8% čitavog življa. 1698. godine su austrijske vlasti, po oslobođenju Slavonije od Turaka, popisale kućedomaćine u Gundincima. U Gundicima je bilo ostalo 39 kuća stanovništva koje je tu živjelo i pod Turcima. Među njima su i Marko, Stjepan i Jakša Mihić. I tad su Mihići bili jedan od tri najveća roda u selu. 1768. godine na popisu katolika Bosne Srebrene, ni Mihića ni Mijića nema ni u Domaljevcu ni u Grebnicama u župi Bijela. Ima ih u Tramošnici, ali ne izgleda logično da bi iz Gundinaca otišli prvo u daleku Tramošnicu, a onda došli u suprotnom pravcu u sela koja se maltene vide iz Gundinaca.

Tuzlaci su, kao što i samo ime govori, iz okolice Tuzle. S obzirom da je migracijska struja iz tog kraja u Posavinu bila dosta jaka, bez matica je nemoguće odrediti starinu roda. A koliko je jaka bila struja, govori dovoljno da u selima kao što su Tramošnica i Oštra Luka postoje čitave mahale nazvane po doseljenicima iz tog kraja Tuzlani. Prezimena nema na popisu 1768. godine.

Za Kobaše Ante Baotić u članku "Prilog toponomastici i porijeklu stanovništva u Posavini" navodi da su porijeklom iz Kobaša, tj. da je prezime nastalo po mjestu. Ne spominje se na koji Kobaš misli, ali očito bi to trebao biti Slavonski Kobaš, pošto u Bosanskom do XIX stoljeća nije bilo katolika. I opet, bez matica i podataka o starom prezimenu, ne možemo znati ništa više o Kobašima. Kobaši bi morali biti jako star sloj doseljenika, jer se javljaju i u popisima 1743. i 1768. godine. 1743. ih je bilo u Donjoj Mahali i Vidovicama, a 1768. u Tolisi i Vidovicama. Na oba popisa su zapisani kao Kobaševići.

I Nedići se prvi put spominju u Tolisi, i to na popisu 1768. godine. 1743. godine ih nema, pa su ili doseljenici ili su zapisani pod nekim drugim prezimenom. Dalje porijeklo mi nije poznato. 1743. tog prezimena nema nigdje u Bosni Srebrenoj, a nema ga ni u Slavoniji.

Puno hvala Pavo.. I ovo je vise no dovoljno za nas amatere

prezimena pejić i erdemović okolica tuzle( lipnica i donja dragunja).

Malo dodatnog publiciteta za ovako dobru temu

http://www.hercegbosna.org/kolumne/obra ... -4740.html