Otvorio sam ovu temu kao posebnu, iako sam prvotno htio samo proširiti raspon rasprave u temi o porijeklu obitelji i rodova. Ponukalo me razmišljanje o povijesti i pristupu njoj koji se sreće u BiH(a i susjednim zemljama). Na prvi pogled, stranac bi pomislio da je povijest iznimno važna stvar u BiH. Njena uloga u školama i njen oblik u školama je predmet stalne diskusije, političari stalno pričaju o njoj, prosječan Bosanac i Hercegovac pričaju o povijesti tako samouvjereno kao da su ju u najmanju ruku magistrirali. Sve to naranvo, na nekom megalomanskom nivou na kojem svaki Srbin priča o Kosovu kao da je baš on direktni potomak Lazarov, svaki Bošnjak uvjeren da je potomak aga i begova i svaki Hrvat kao da je baš njegov predak bio na Duvnu kad je Tomislav krunjen. U zemlji seljaka, kao da nitko nije potekao od seljaka.

No, ostavimo sada politiziranje povijesti. O toj temi je dovoljno napisano. Ono što mene pogađa je koliko ta megalomanska povijest dovodi do zapostavljanja lokalne. Prosječan stanovnik BiH (misli da) zna sve o Bogumilima, Nemanjićima, Tvrtku i drugima, a ne zna kad se njegovo mjesto prvi put spominje. Ne zna za srednjovjekovnu gradinu iznad svog sela, niti zna gdje je prolazio rimski put u njegovom kraju. Taj isti čovjek često zna geneologije srednjovjekovnih dinastija, ali ne zna imena sva 4 pradjeda.

Zašto? Valjda zato što je lokalna i osobna povijest pre bliska, pre ordinarna, pre prosta. Koga bi zanimalo 5-6 srednjovjekovnih novčića pronađenih kod Visokog? Ali ako nađeš piramide, koje su uz to još starije od svake druge civilizacije(đe me nađe?), e to je onda "povijest" za prosječnog čovjeka. Sve mora biti megalomanski, holivudski. Kome je zanmiljiv neki štreber koji kopa po nekakvoj pustinji i traži komadiće keramike? Daj mu pištolj, bič, šešir, pošalji ga da traži kristalne lubanje, i ljudima je tek onda sve to arheologija.

Ali već previše duljim. Pokrenuo sam ovu temu radi upoznavanje i diskusije o lokalnoj povijesti. Pošto je ovo forum BiH Hrvata, onda će to naravno biti većinom povijest Hrvata i krajeva u kojim žive. Pošto sam sâm završio povijest i pošto imam priličnu količinu literature, nadam se da ću moći dati što više informacije i učiniti temu što zanimljivijom, ali mi je naravno jako stalo do doprinosa drugih.

POPOVO

*

GEOGRAFIJA

Popovo je regija u istočnoj Hercegovini koja se nalazi na zapadnom kraju Popovskog polja. Popovsko polje je karsna depresija u donjem toku ponorske rijeke Trebišnjice. Od susjednih krajeva se razlikuje po geologiji i predstavlja oazu obradive zemlje okruženu najljućim kršom. Dok su krajevi oko Popova čisto krečnjački, s malo raslinja i pokriveni žbunjem, centralni dio Popova je prekriven slojem obradive zemlje koja omogućuje lokalnom stanovništvu bavljenje zemljoradnjom. Na zapadu Popovo graniči s neumskom općinom, dok je sa sjeverne strane predio Humine ili Humnina, koji se nalazi u stolačkoj i ljubinjskoj općini. Istočno od Popova je predio Lug, koji poslije nastavlja u Šumu. Južna granica Popova je državna granica s Hrvatskom, i nekad granica između Dubrovačke Republike i Otomanskog Carstva. Ovo su opće granice predjela, dok specifične granice na terenu ovise od raznih faktora. Neka sela sebe smatraju dijelom Popova iako ih ostatak regije ne smatra, dok je kod drugih obrnuto. Za potrebe ovog članka, za granice Popova su uzete granice Općina Popovo Polje(1950.-1957.) i Ravno(1957.-1963.). Popovo u tim granicama je nakon 1963. u potpunosti pripalo općini Trebinje, dok je nakon daytonskog sporazuma veći dio Popova u općini Ravno a manji je ostao dio općine Trebinje.

http://www.upload3r.com/serve/251010/1288050641.jpg

Ime Popovo lokalno stanovništvo koristi bez dodatke "polje," i na taj način se isključivo spominje u srednjem vijeku. Samo za samo dno karsnog polja stanovništvo nekad kaže Popovsko polje, ali češće Popovska vala ili samo Vala. Ime Popovo polje ulazi u upotrebu tek u XX. stoljeću, preko modernih karti na kojim je iz nekog razloga ova regija dobila to ime. Pučka etimologija dovodi ime Popova u vezu s riječi "pop," koju u svakodnovom koristi i pravoslavno i katoličko stanovništvo za svoje svećenike, međutim ta teorije nema osnove. Jedan od najranijih spomena Popova je u Ljetopisu Popa Dukljanina, gdje se kao jedna od župa Humske zemlje spominje i Papava. Po imenima okolnih župa, možemo vidjeti da se tu sigurno radi o Popovu. I u arhivima Dubrovačke Republike iz XIII. i XIV. stoljeća srećemo ime Papava. Ovo ime je najverojatnije preuzeto preko latinskog, pošto kod slavenizacije latinskih imena često dolazi do prelaska "a" u "o," kao u parovima Stantantia-Ston, Tragurium-Trogir i Salona-Solin. Sama riječ Papava bi mogla biti ilirskog porijekla, pošto se u njoj ne primjećuje latinski korijen.

STANOVNIŠTVO

U Popovu je 1938. živjelo 1147 domaćinstava. Od tih, 588 je bilo hrvatskih, 530 sprskih, 25 bošnjačkih i 4 domaćinstva gdje glava obitelji nije bio iz jednog od ta tri naroda. Na teritoriju općine Ravno je na popisu stanovništa 1961. živjelo 54% Hrvata i 44% Srba, dok će na tom istom području 1991. biti oko 48% Srba i 45% Hrvata. 1938. je u Popovu živjelo 13 srpskih rodova s 100 domaćinstava i 14 hrvatskih rodova s 113 domaćinstava koji su se držali za starince u Popovu. Treba napomenuti da se kao starinci u etnografiji balkanskih krajeva smatraju oni rodovi za koje postoje jake naznake da su u istom kraju od dolaska Osmanlija. U slučaju Popova, 19% domaćinstava bi imalo rodonačelnika koji je u Popovu bar 400 godina, dok bi drugih 81% bili potomci došljaka. Među Bošnjacima u Popovu nema starinaca, ali treba napomenuti da je u prošlosti u mnogim selima bilo muslimana a u kojim ih već u XIX. stoljeću nije bilo. Općenito gledano, Srbi većinom žive s desne strane Trebišnjice a Hrvati s lijeve. Bošnjaci su živjeli samo u dva sela, Trnčini i Kotezima. U Kotezima je postojala i džamija, koja je jedina zabilježena džamija u povijesti Popova. Koteška džamija je danas u ruševnom stanju.

http://www.upload3r.com/serve/251010/1288057811.jpg

1938. se u Popovu nalazilo čak 25 crkava, od kojih 11 pravoslavnih i 15 katoličkih. Od pravoslavnih je najvažnija ona u sklopu manastira Zavala, o kojem će biti riječi u dijelu koji govori o povijesti Popova. Manastir je posvećen Vavedenju Svete Bogorodice.

http://www.upload3r.com/serve/251010/1288058391.bmp

Središte katoličke župe koja pokriva Popovo je u Ravnom, i tu se nalazi i župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije.

http://www.upload3r.com/serve/251010/1288060883.jpg


Karta ispod prikazuje stanje u Popovu 1938. Svaka točka predstavlja tri domaćinstva. Srbi su obilježeni crvenom bojom, Hrvati plavom a Bošnjaci zelenom. Svih 26 bogomolja je obilježeno na karti.
http://www.upload3r.com/serve/251010/1288052249.png

Nastavlja se...

jesu li te pravoslavne crkve u Popovu one što su za turskog vakta prešle u ruke pravoslavaca a izvorno su katoličke.

Na temelju toga je četnik Drašković četniku V.Šešelju prepucavao da je Hrvat(također Šešelj i njemu jer Draškovići su stara Hrvatska obitelj)

Šešelj je iz sela Mareva Ljut. Ako pogledate na karti, tamo nema Hrvata. Osim toga, još prije 100 godina je zabilježeno da su po tradiciji iz Crne Gore.

Od jednog mog dobrog drugara majka se preziva Šešelj. Svojim očima sam gledao njihov rodoslov. Prezime su dobili po nekoj ogradi ili kako vec zaboravio sam. Nakon dolaska u Hercegovinu iz Crne Gore (znao sam i njihovo ranije prezime) jedan od braće otišao je za Dubrovnik . Naravno postao je katolik i danas Šešelji katolicke veroispovesti poticu od njega.

Nije li ti lijepo rekao onaj lik da Šešelja nema Srba osim ove Vojislavove "loze"?


Koliko ima Šešelja Srba?

@Pavo B.:Odlična ideja! Svaka čast! Molim Vas nastavite s prilozima iz lokalne povijesti BiH.

tetima

U prijašnje vrijeme bile su u opsegu pojedinih zaokruženih mjesta i tako zvane „tetime“ („predgragja“) nešto osobito. Ove su naime sastojale od ljetnih stanova imućnijih stanovnika, koji su bili ponešto udaljeni od samog mjesta; one se, i ako su prostorno bile odijeljene, često ipak nijesu zvale mahale, nego su se pojedine kuće (skupine kuća), što čine tetimu, uzimale kao dijelovi one mahale u samom mjestu, u kojoj je vlasnik kuće obično stanovao.

Izvor: Popis žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., sa podacima o teritorijalnom razdjeljenju, javnim zavodima i rudnim vrelima. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 1896., str. 53-54

Pavo@

Ja bi samo da se referišem oko etimologije Popova(polja)!

Što se tiče njegovog ilirskog porekla može biti da si u pravu , ali pogledaj sa te strane da je samo ime uvek prisvojna imenica !
E sad pitanje je kako je na latinskom originalu izgledala ta "Papava" , ili je već u prevodu postavljena kao prisvojna imenica u tom nazivlju!
Uostalom Papava ili Popovo je može bitiu stvari jedno te isto , samo se promenilo "a" u "o" , ali značenje je po nekom popu koje je nešto tamo posedovao!
A LPD ipak nije nešto merodavno , po bilo kom principu gledano , kako istorijski tako i jezički!

Međutim ima i ono kad strano(latinsko i grčko) nazivlje se pretvori u čistu slovensku reč , ti kao poznavalac Kosova znaš za Lipljan i njegovu latinski pandan Ulpiana!
E sad Uliana je verovatno nastala po imenu rimskog vojskovođe Ulpia , ali Lilpljan je sasvim slovenska i može značiti ribu(koje ima iz rečica okonih) , onda lipovu šumu ili neko mesto gde se skupljala obrana lipa! , ai tamo su stvarno obilovale lipove šume(nekada)!

Ali ima i druga fora , a to je da se ne treba voditi latinskim i grčkim zabeleženim nazivljima baš uvek i to stvljati kao priritet za odgonetanje etimoligije toponima!
Primera radi , evo u Hrvatskoj Knin , ljudi od nauke ga ipak sa nesigurnošću izvlače iz latinskog mesta Tnena , ali međutim u poveljama Nemanje on nabraja mesta pod njegovom vlaću u Srbiji kao što su Kninac i Knina , a nikavih Tnena tamo nema!
E sad mogućnosti su velike za odgonetnuti , a jedna je od njih da su ti toponimi zapravo slovenski , a da ih strani hroničari zapisuju po svom nahođenju , pa s'time i greše!

Nego evo nešto u vezi mog kraja tj.postojbine , jes da je to u CG danas ali to je stara Hercegovina i blizu od tebe pomenutog Popvoa polja!

U pitanju je nekadašnje pleme Banjani koje znam da je pod istim imenom postojalo i u Hrvatskoj , ali davno nekada!
E sad etimologija bi išla ovako: Da je od nazivlja Ban tj.uglednog čoveka sa nekom vladarskom titulom ne pije mi vodu jer nema drugih plemena sa izveddnicama od neke titule!
Onda da je od Banje tj.kupatila ili nekog kupanja(banjanja) takođe je nemoguće jer vode tamo slabo ima , a i stočarima nije baš u opisu posla da se kupaju svakodnevno!

I na kraju mi jedino ostaje lično ima Banj koje može biti izvedeno iz Ban(uglednik) ali i ne mora , ali zato postoje zapisana imena "Vlaha"(stočara) kao što su Banj,Bun,Bunj,Bunilo!

Tako da mogu za kraj zaključiti da je plemenski naziv od ličnog imena , a šta on znači to je već druga priča!
Ovde mislim i na Bunjevce da je isti slučaj i da nemaju veze sa bunama(suvogradinama) a kamoli sa rekom Bunom ili nekim bunjištem ili bunjom(smeće i rupa,korpa)!

POVIJEST



Prastanovništvo Popova je vjerojatno bilo jedno od ilirskih plemena, koje je iza sebe ostavilo tragove u obliku kamenih gradina i "gomila." Gomile su mali humci napravljeni od kamenja u kojima su pokopavani mrtvaci. Popovci su mnoge od njih raskopali, i pričaju kako su nalazili kosture ili ćupove s pepelom. Popovo kasnije dolazi pod rimsku vlast, ali ona ostavlja malo tragova. Rimski nalasci u Popovu su neznatni, u toponimiji skoro ništa nije latinskog porijekla(osim možda imena Popova), a nije čak utvrđeno da je ikakva rimska cesta prolazila kroz Popovo. Popovo je u svakom pogledu bilo na periferiji imperije, i vrlo malo je ikakvih spomena predjela. Sudeći po manjku tragova, možemo zaključiti i da je Popovo u rimsko doba bilo rijetko naseljeno.

Ni o doseljavanju Slavena u Popovo nemamo puno izvora. Popovo u srednjem vijeku postaje dio Zahumlja, a nakon toga Bosanskog kraljevstva. U to vrijeme pojavljuje se i prvi spomen Popova kao specifične administrativne cjeline, u sklopu podjele kraljevstva na župe. U ovo vrijeme nailazimo i na prve spomene ekonomskih veza s Dubrovnikom, koje će obilježiti dalju povijest Popova. Važno je napomenuti da iako je Popovo bilo usko vezano privredom za Dubrovnik, i iako je Dubrovnik u nekoliko navrata htio pripojiti Popovo, ono nikada nije pripadalo Republici nego je uvijek bilo dio kontinentalnih država.

Kao dio Zahumlja, Popovo dolazi pod vlast Nemanjića u XII. stoljeću. Nekad prije 1219., Stefan Nemanjić dijeli Humsku oblast na tri dijela. Popovo i Stonsko primorje pripadaju knezu Andriji, koji je bio nećak Stefana Nemanje. Njegovi potomci će kasnije postati nasljedni knezovi Nikolići. Oko 1330., bosanski ban Stjepan II Kotromanić zauzima sjeverni dio Popova, a ubrzo i čitav kraj. Popovo do pada pod Turke 1465. ostaje dio bosanske države.

Kao perfirna teritorija, Popovo je bilo daleko od dosega moći bosanskih kraljeva, i glavnu vlast je imalo lokalno plemstvo. Među važnim lokalnim obiteljima isticali su se knezovi Čihorići i Sankovići. Potomaka Čihorića još uvijek ima u Popovu, i katoličke i pravoslavne vjere. Ekonomija Popova u srednjem vijeku je ovisila mnogo o Dubrovniku. Popovo se nalazi na krškom terenu, s malo obradive zemlje. Dio polja uz samu Trebišnjicu je podložan nepredvidivim poplavama, što otežava zemljoradnju. Glavna privredna grana u Popovu je bilo stočarstvo. Mnogi Dubrovčani su davali Popovcima stoku, koju bi oni u Popovu uzgajali pa onda dijelili zaradu s Dubrovčanima. Preko Popova je vodio i važan trgovački put koji je povezivao Dubrovnik s istočnom Hercegovinom, a preko nje i šire.

Nastavlja se...

Za par dana ću dovršiti povijest Popova i onda se malo osvrnuti na Hrvate Popova specifično. Pošto vidim da ima zainteresiranih, možda da pitam šta bi forumaši slijedeće željeli vidjeti. Par prijedloga:

Kraljeva Sutjeska
Hrvati Glavatičeva kod Konjica
Hrvati Bihaćkog Kraja
Kupres

Kad smo već kod Trebišnjice zna li ko ima li još rakova tamo?

Matana samo rakovi zanimaju..jebo povijest..

da se osvrnem..ovdje se spominju tulumi, gradine..u mom krjau ima tih gradina koliko želiš..nabacane ogromen hrpe kamenja..obično su na špic vrhovima brdašca..

zvali smo ih grčke gradine..šta je to, jesu li to neki grobovi. od koga potječu..stari bi rekli..ne diraj u to, odmah grmi..

nama su služile kao osmatračnice....

PAvo odlicna tema...u subotu sam bas prolazi popovim poljem i mogu ti reci da sam crkvu u dubljanima koja se vidi sa puta odmah snimio kako "nasu" katolicku po nekom stilul gradnje ..ako je to ta, na onoj uzvisini..

pitanje ..otkada je crkva u Trebinju na kojoj i danas stoji ploca da je podignuta u ime krundibe hrvatskog kralja Tomislava...?

Od nepoznatog prema poznatom:
1.) Hrvati Bihaćkog Kraja
2.) Hrvati Glavatičeva kod Konjica
3.) Kupres
4.) Kraljeva Sutjeska

Ovo je katolička crkva u Dubljanima: http://img2.imageshack.us/img2/7213/673 ... 315848.jpg
Ovo je pravoslavna: http://images.yuku.com/image/jpg/ba3157 ... af37_r.jpg

Nije da se nešto previše razlikuju. Siromašan je to kraj a i izbor materijala je ograničen.

A crkva u Trebinju je s kraja XIX. stoljeća.

to je ta sto sam je mikno..nasa je veca i na uzvisini je ..

POVIJEST, drugi dio


Slika: Don Ivan Musić, vojvoda u ustanku 1875.


Popovo pada u Turske ruke 1465., dakle prije smrti Stjepana Kosače i pada njegovog vojvodstva. Turci u prvi mah ne mijenjaju unutarnje uređenje Popova. Domaći knezovi ostaju na vlasti, i sve do XVII. stoljeća imamo kršćanske spahije u Popovu. Zbog relativne izolacije Popova i manjka urbanog centra, broj muslimana je u Popovu čitavo vrijeme turske vlasti malen. U ranija vremena je bilo ponešto muslimana u raznim selima Popova, ali su se do 1878. zadržali samo u Trnčini i Kotezima. Kao siromašan, stočarski kraj, Popovo je izbjeglo i nagle promjene stanovništva, kao što je to bio slučaj u drugim dijelovima Balkana pod turskom vlašću. Relativno visok postotak starinačkih rodova, kao i starost doseljeničkih, pokazuje da je i doseljavanje i iseljavanje bilo postupno. Najviše nestabilnosti u život u Popovu prvih par stoljeća turske vlasti su donosili upadi hajduka. Dok je bilo i povremenih upada hajduka iz Hercegovine, u ovom su se najviše isticali senjski uskoci. Senjani bi lađama plovili uz Neretvu, a onda upadali u Popovu. Tu su ubijali i kršćane oba obreda i krali im stoku. Senjani su 1673. opljačkali manastir Zavalu, a čak ih je i Sveta Stolica upozoravala da ne diraju katolike u Popovu.

Velika prekretnica u životu Popovaca je rat koji je tzv. Sveta Liga vodila od 1683. do 1699. protiv Turske. Rat se vodio u raznim dijelovima Balkanskog Polutoka, pa je borbi bilo i u samom Popovu. Tu dolazi i do komplicirane diplomatske situacije vezane uz potencijalni status Popova. U trenutku kada je izgledalo da će Turci izgubiti Popovo, počinje agitacija Austrije i Mletačke Republike. Obje države su željele zauzeti Popovo i preko svojih agenata traže pristalice među viđenim Popovcima. Dubrovačkoj Republici, kao prvom susjedu Popova, bilo je stalo da Austrija zauzme Popovo da bi se izbjegla situacija u kojoj bi Mletačka Republika na kopnu potpuno okružila Dubrovačku. Time bi presjekli trgovačke veze Dubrovnika s unutrašnjosti i ozbiljno ugrozili ne samo ekonomsku nego i političku budućnost Dubrovačke Republike. I samim Popovcima je bilo stalo do opstanka Dubrovačke Republike jer su mnogi Popovci radili za njih kao kiridžije i pomagali u prijenosu robe iz Dubrovnika u unutrašnjost. Dubrovčani su stoga bili u prednosti nad Mlečićima jer su već imali svoje veze i agente na terenu, a i zbog tradicionalnih rodbinskih veza između Republike i Popova. U svojoj namjeni su uspjeli, i 1689. lokalni knezovi preko Dubrovčana šalju molbu austrijskom caru Leopoldu da ih primi kao podanike. On to čini slijedeće godine carskim patentom, ali Popovo još ostaje pod turskom kontrolom. Slijedećih mjeseci Popovci preko Dubrovnika traže od cara da pošalje vojsku, ali se to zbog zauzetosti drugim frontovima u ratu ne događa. Mlečani već 1694. svojom vojskom ulaze u Popovo, da bi 1696. zauzeli čitavu donju Hercegovinu od Neretve do Herceg-Novog. Ta okupacija je kratkotrajna, jer se odredbama Karlovačkog mira iz 1699. Venecija mora povući iz Popova i trebinjskog kraja, a zadržava samo zauzete gradove u Boki. Za vrijeme novog rata protiv Turske, Mlečani ponovo 1716. okupiraju dio Popova, ali Požarevački mir 1718. potvrđuje granice povučene 1699., pa Mlečani ponovo evakuiraju Popovo.

Popovo slijedećih sto godina živi relativno mirno, a prva veća promjena u životu Popovaca je pad Dubrovačke Republike. Nakon 1808., Popovci više nisu u mogućnosti baviti se kiridžijstvom, što dodatno osiromašuje već vrlo siromašan kraj. Tada počinju i veće migracije u druge krajeve. S početkom XIX. stoljeća, u Popovu se javljaju i pokreti za oslobođenjem od turske vlasti, kao i u čitavoj Hercegovini. Prvi ustanak se događa 1852., ali Popovci ne sudjeluju u ustancima tih godina ni blizu u mjeri u kojoj su susjedni krajevi. Tek kod ustanka 1875. nalazimo na opće sudjelovanje stanovništva Popova. Taj ustanak će biti i zadnji slučaj da popovski Srbi i Hrvati surađuju zajedno na širem planu. U Popovu i okolici se formira Popovo-Ljubinski bataljon. 1876. Crna Gora ulazi u rat protiv Turske i pritiče u pomoć hercegovačkim ustanicima. Među Hrvatima u bataljonu su se isticali Don Ivan Musić, župnik u Ravnom i vojvoda bataljona; Miše Tomašević iz Cicrine koji je bio zapovjednik bataljona; i kapetan Pećko Kristić iz Trebimlje, koji je od popovskih Srba opjevan kao „Pećko Latinin.“ Među Srbima su se isticali glavar Spasoje Vujović, barjaktari Jovo Ćorović i Boško Bogdanović, i drugi. Proklamirani cilj hercegovačkih ustanika, ujedinjenje s Crnom Gorom, nije se ostvario, ali već 1878. dolazi do austrijske okupacije i prestanka četiri stoljeća turske vlasti nad Popovom.

Nastavlja se...

POVIJEST, treći dio



Dolazak Austro-Ugarske vlasti je izazvao velike promjene u životu stanovnika Popova. Već za vrijeme ustanka, mnogo stanovništva je izbjeglo. Muslimani iz nekih popovskih sela su se razbježali u okolne hercegovačke gradove, a katolici i pravoslavni su privremeno našli spas u dubrovačkom kraju. Kršćansko stanovništvo se nakon dolaska Austrije vraća, ali muslimani ne. Nakon Austrijske okupacije, muslimani Kapići i Kabile odlaze iz Drijenjana, što ostavlja samo malobrojno muslimansko stanovništvo u Trnčini i Kotezima. Katoličko i pravoslavno stanovništvo dočekuje Austriju s dozom optimizma, očekujući agrarnu reformu. Ovo pitanje raspodjele zemlje koja je u vlasništvu begova će postati jedno od ključnih tema u BiH slijdećih pola stoljeća.

Austro-Ugarska odmah poslije dolaska pravi opći popis stanovništva, ali on ne sadrži informaciju o zaposljenu stanovništva. Prvi popis koji to čini je onaj iz 1885. Po tom popisu je u Popovu tada živjelo 5711 stanovnika. Od tog broja je bilo 2995 katolika, 2638 pravoslavaca, 75 muslimana i 3 ostala. Općina Popovopolje je tada obuhvaćala i naselje Šćenicu, ali ono je izuzeto iz gornjih brojeva jer nije dio Popova u smislu u kojem ga ovaj članak uzima. Od 5711 stanovnika, 1495 su bili radno sposobni muškarci. Od tog broja je bilo: 151 slobodni seljak, 1244 kmeta i 100 ostalih. Među ostalim je bila najveća većina pomoćnih radnika, tzv. „momaka“ koji su radili na zemlji slobodnih seljaka. Bilo je među ostalima još 5 svećenika obje vjeroispovjesti, 1 općinski činovnik u Ravnom i 3 age u Kotezima koji su i bili vlasnici većine zemlje u Popovu. Dakle, jedna desetina stanovništva Popova je imala svoju zemlju. Svi muslimani su imali svoju zemlju, a i jedan broj katolika i pravoslavaca su bili slobodni seljaci. Popis ne navodi specifično kmetove i slobodne seljake po vjeri, ali to se može naslutiti pregledom po selima. Katoličko sela Belenići, pravoslavna sela Drijenjani i Sedlari, kao i miješano selo Kijevdol su bila skoro potpuno slobodna. Katoličko selo Cicrina je imalo skoro točno polovicu slobodnih, dok su u svim ostalim selima prevlađivali kmetovi. U nekim od tih sela je bilo i slobodnih, kao u Čvaljini gdje je petina stanovnišva imala svoju zemlju, ali je bilo i potpuno kmetovskih sela kao Dvrsnica i Orašje.

Suprotno nadama katoličkog i pravoslavnog stanovništva, Austrija ne provodi agrarnu reformu, čak ni poslije aneksije BiH 1908. Plašeći se hrvatskog i srpskog nacionalizma i pokretâ za ujedinjenje, Austro-Ugarska zadržava status quo i ostaje na samim Popovcima da se otkupe iz kmetstva. Mnogim to vrlo brzo polazi za rukom. Dok je u Trebimlji 1885. samo 18% stanovništva koje ima svoju zemlju, samo 10 godina kasnije, taj broj je 34%. K tome, još je 59% stanovništva koje ima i svoju zemlju a i obrađuje tuđu, dok je postotak pravih kmetova bez svoje zemlje samo 9%. Veliki doprinos ovom je dala imigracija. Popovci su tradicionalno emigrirali u svijet, ali krajem XIX. stoljeća, javlja se i novo odredište -- Amerika. Mnogi Popovci odlaze u Ameriku i tamo zarađuju novac koji onda po povratku koriste za kupovinu imanja u Popovu. „Amerikanci“ podižu i veće, modernije kuće, a po prvi put se pojavljuje i cigla kao građevni materijal umjesto kamena. Austro-Ugarska podiže i uskotračnu prugu koja spaja Metković i Čapljinu na zapadu s Trebinjem i Dubrovnikom na istoku. Ta pruga prolazi kroz Popovo i u Ravnom se gradi željeznička stanica. Ravno zbog toga zamjenjuje Zavalu kao centar Popova, i u Ravno se prenose organi lokalne vlasti. Kao posljedica toga, u Ravnom se razvija i čaršija sa zanatskim radnjama. Popovo u Prvom svjetskom ratu nije poprište vojnih akcija pa dolazak Kraljevine SHS dočekuje u relativno sličnim uvjetima kao i prije rata.

Nastavlja se...

Vrhunska tema, nego Pavo nešto si spomenuo senjske uskoke, nije direktno vezano uz BiH, ali negdje sam pročitao da su oni došli u Senj iz okolice Splita. Još mislim da sam negdje pročitao da su dio njih podrijetlom iz BiH, ima li u tome istine?

POVIJEST, četvrti dio



U vrijeme između dva rata, nastavljaju se ekonomski trendovi. Popovci odlaze u pečalbu, ali se većinom vraćaju nazad nakon što bi zaradili dovoljno. Ipak, u to vrijeme počinje i tendencija stalnog iseljavanja. Popovci odlaze razne krajeve tadašnje države u potrazi za boljim životom. Tada se zaoštravaju i odnosi između Srba i Hrvata. Popovo administrativno pripada ljubinskom kotaru još od turskih vremena, a 1929. čitav kotar ulazi u sastav Zetske banovine. Pri uspostavi Banovine Hrvatske, Popovo ostaje izvan njenih granica. Drugi svjetski rat donosi razaranje popovskog kraja i smrt i egzil mnogih stanovnika. Popovo je u to vrijeme administrativno dio Nezavisne Države Hrvatske, tj. njene župe Dubrava. Kao rezultat međusobnih borbi između ustaša, četnika i partizana, većina stanovništva Popova odlazi u zbjegova. Srpsko stanovništvo većinom ide na planinu Iliju, dok se hrvatsko većinom razbježava po Dalmaciji. Poslijeratna situacija nalazi Popovo s puno manje stanovnika nego prije rata. Dok je u Popovu 1931. živjelo 7995 stanovnika, 1953. ih je samo 5821. Hrvati potpuno nestaju iz sela Dubljani, protjerani za vrijeme rata. U ratu je ubijeno i mnogo Srba, ali njihov broj se smanjuje i kolonizacijom u Vojvodinu 1945. - 1948. Mnogi izbjegli stanovnici nakon rata ostaju u novim krajevima.

Demografski kolaps Popova se nastavlja nakon Drugog svjetskog rata. Uskotračna pruga se zatvara, i Popovo se ponovno nalazi izvan glavnih prometnih pravaca. Općina Popovo Polje je izdvojena iz Ljubinskog sreza i pridružena Trebinjskom, a 1957. nakon ukidanja srezova postaje samostalna općina Ravno. 1963. općina biva priključena općini Trebinje. Nedostatak urbanog centra u Popovu, kao i manjak ulaganja u njegovu privredu dovodi do još većeg osipanja njegovog stanovništva. Gradnja 3 hidroelektrane na Trebišnjici dovodi do problema u zemljoradnji, a korito rijeke će se 1979. betonirati. Do 1991. će se stanovništvo Popova svesti na manje od 2000.

30. rujna 1991. kolona JNA na putu prema Dubrovniku razara selo Ravno i zauzima čitavo Popovo. U listopadu 1992., kao dio akcije oslobađanja dubrovačkog kraja, HVO i HV zauzimaju položaje u Popovu koji danas manje-više čine entitetsku liniju. Danas veći dio Popova, uz druga sela u bivšoj trebinjskoj općini na granici s Hrvatskom, čini općinu Ravno u sastavu Hercegovačko-Neretvanske županije. U Republici Srpskoj nalaze se sva sela desne obale Trebišnjice osim Orašja i Čavaša. Po procjenama prema izbornim listama, u Popovu danas živi manje od 1000 ljudi.

Nastavlja se...

HRVATI POPOVA KROZ STOLJEĆA



Podijeljenost stanovništva Popova između katoličke i pravoslavne crkve seže u srednji vijek. Tadašnji raspored katolika i pravoslavaca je nemoguće odrediti. Trebinjska biskupija spominje se već u X. stoljeću. Prvih dva stoljeća njezino središte je u samom Trebinju. U Trebinju je stajali i katedrala Sv. Mihovila, zaštitnika biskupije. 1252. srpski kralj Uroš protjeruje trebinjskog biskupa koji se sklanja u Dubrovnik. 1284. dubrovačka plemićka obitelj Theophilis poklanja biskupiji neke posjede u i oko Dubrovnika, između ostalog otočić Sv. Marko ili Markan. Na otoku Markan, čiji se naziv poslije mijenja u Mrkan, biskup dobija i samostan. Taj samostan postaje sjedište biskupa, koji od tad nosi naziv Trebinjsko-Mrkanski. S pomjeranjem sjedišta biskupije iz Trebinja, katoličanstvo u samoj biskupiji slabi. Turskim osvajanjem Hercegovine 1482., taj se proces ubrzava. Katolici prelaze na islam, a u nekim slučajevima i na pravoslavlje, crkve ostaju napuštene, župnička mjesta prazna. Tek oko 1600. godine se uspostavlja relativno normalan rad biskupije. Ona tada ima samo dvije župe, Gradac i Ravno. Ravno obuhvaća Popovo, dok Gradac obuhvaća stolačko i čapljinski područje. Osnivanje Propagande Fide 1622., vatikanskog ureda za širenje vjere, pomaže katolicima u Hercegovini kroz obuku svećenstva specifično za njihove potrebe u Italiji.

U slijedećih 200 godina, česti su crkveni izvještaji o stanju u biskupiji, ali su većinom šturi i općeniti. Govore o stanju u biskupiji i njenim župama i donose procjene katoličkog stanovništva biskupije i njenih župa. Prvi popis koji nam govori o preciznom brojnom stanju katolika po naseljima je u izvještaju sofijskog nadbiskupa Marka Andrijaševića iz 1733. Andrijašević je u to vrijeme bio privremeni upravitelj Trebinjsko-Mrkanske biskupije. Ovaj popis je važan ne samo zbog uvida u broj katolika u dvije župe, nego i zato što donosi i broj muslimana i pravoslavnih. Iako popis bilježi samo one muslimane i pravoslavce koji su živjeli u selima gdje je bilo katolika, on nam ipak daje uvid u tadašnju vjersku strukturu mjesta donje Hercegovine. Andrijašević nije sam načinio ovaj popis, mada je bio iz Popova, već je župe obišao Hijacint Alemanja iz Dubrovnik.

U vrijeme ovog popisa, biskupija je imala 4 župe. Od župe Gradac se odvojila Dubrave, a od Ravnog župa Trebinja. Vrlo važno je napomenuti da se ovo odnosi na današnje selo Trebimlja ili Trebimnja na zapadu Popova, a ne sam grad Trebinje. Župe Trebinja i Ravno pokrivaju Popovo, pa se ovaj opis neće dotaći drugih dviju. Župa Trebinja je obuhvaćala samo selo i još 16 sela i zaselaka oko njega. U župi su postojale 3 crkve. Jedna je bila u župnom sjedištu, posvećena Uznesenju Djevice Marije. Druga je bila u Veljoj Međi i bila je posvećena Sv. Ivanu Krstitelju. Obje su bile u lošem stanju. Treću crkvu, Sv. Nikole u Rupnom Dolu, je oštetio potres 1667., a njezinu obnovu je nadgledao sam Andrijašević dok je bio župnik u Popovu nekoliko godina prije. Ona je bila u dobrom stanju. U izvješću stoji da je župa Ravno nekada imala 8 katoličkih crkava: tri u Ravnom, i po jednu u Dubljanima, Čvaljini, Zavali, Orahovom Dolu i Belenićima. 1733. su ostale samo 3: crkva Sv. Dimitrija i crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Ravnom, i crkva u Belenićima posvećena Sv. Iliji. Od ostalih su neke tako ruševne da se u njima ne može vršiti obred, a neke su preuzeli pravoslavni svećenici.

U župi Trebinja biskupski vizitator nalazi 104 katoličke obitelji i 3 muslimanske, dok pravoslavnih nema. U poredbi sa situacijom iz XX. stoljeća, može se primijetiti da nema promjena. Pravoslavnog stanovništva u toj župi ni kasnije nije bilo, dok su 3 muslimanske obitelji živjeli u Trnčini gdje i dan-danas ima muslimana. U župi Ravno je živjelo 100 katoličkih obitelji, 64 pravoslavne obitelji i 16 muslimanskih. Od 64 pravoslavne obitelji, spominje se da su 4 nedavno prešle s katoličanstva, ali se ne navodi u kojim su selima. Župa Ravno obuhvaća i tri sela izvan Popova: Slavogostići, Grepci i Kalađurđevići. O potonja dva će biti riječi u posebnom dijelu ispod.
U župi Ravno je bilo više promjena stanovništva nego u župi Trebinja. Do je 1733. selo sa samo jednom katoličkom kućom, dok će 200 godina kasnije imati 10 katoličkih kuća i 28 pravoslavnih. Čavaš je 1733. isto tako naseljen samo katolicima, dok će 1933. imati 19 pravoslavnih i 15 katoličkih kuća. U Dubljanima je tada bilo 5 katoličkih kuća i 18 pravoslavnih dok će taj omjer postati obrnut dva stoljeća kasnije. U Kijevom Dolu 1733. nije bilo pravoslavaca, dok će kasnije činiti polovicu domaćinstava. Treba još spomenuti da je u Dubljanima i Čvaljini bilo muslimanskih porodica, o čemu svjedoči i kasnija tradicija u tim selima. Što se s njima dogodilo u međuvremenu je nepoznato. Zanimljivo je napomenuti da je na čitavom području biskupije vizitator zabilježio 232 muslimanske obitelji za kojih 142 kaže da su katoličkog porijekla. Nije jasno misli li se tu na prijelaz na islam u toj generaciji ili na prijelaz predaka tih obitelji. Isto tako nije jasno što je s ostalim muslimanima. Ima li među njima onih nepoznatog porijekla ili možemo uzeti sa sigurnošću da one nisu katoličkog porijekla? Možda još zanimljiviji podatak je da biskup Andrijašević navodi da je on osobno krstio dvije muslimanske obitelji u Trebimlji dok je bio župnik tamo.

Nakon ovog izvještaja, posjeti biskupa i njihovih vizitatora su sve učestaliji. Možemo pratiti rast hrvatskog stanovništva, i primjetiti da je već 1733. vjerska struktura Popova bila ustaljena i vrlo slična današnjoj. Prelasci na islam su se morali dogoditi prije XVII. stoljeća, dok je moguće da su prelasci s pravoslavlja i na pravoslavlje se događali i kasnije. Od 79 hrvatskih rodova koji su u Popovu živjeli 1930.-ih, za 14 se pouzdano zna da su u Popovu još od srednjeg vijeka. Još 24 roda su govorila da su u Popovu „odavno“ i da ne znaju odakle su došli. Među njima bi isto tako moglo biti starinaca. Ostali su u Popovo doselili iz drugih dijelova Hercegovine, iz Crne Gore i iz Dalmacije. Samo par rodova su iz drugih krajeva. Jedan od njih su Krstići i Tomičići u Orahovom Dolu, koji su se nekad prezivali Bošković i od kojih je porijeklom Ruđer Bošković. Oni imaju tradiciju da su stotine godina ranije došli iz Bosne.

POSEBNI DIO



Izvan granica Popova nalaze se dva sela s hrvatskim stanovništvom koje u etnografskom smislu čini jednu cjelinu s Popovcima. Oba sela se nalaze jugoistočno od Popova, Grepci u predjelu zvanom Bobani, a Kalađurđevići u predjelu Šuma. Oba su na samoj granici s Hrvatskom, i oba pripadaju župi Trebinje, za razliku od popovskih sela. http://www.upload3r.com/serve/131110/1289699500.png

Oba sela su stara. U Grepcima je nekad bila kula i osmatračnica prema granici s Dubrovačkom Republikom. Kuća je 1905. bilo 14, zbijenih na jednom mjestu. U selu su živjela 4 roda. Tomići, Zucali i Gavrani su katolici. Od islamiziranih Zucala su bili Grebe u selu, čije je vlasništvo bila Kula. U 19. stoljeću su odselili u Ljubinje. Pravoslavni rod u selu su Redže. Tomići i Zucali su rod i starinci u selu.

Kalađurđevići se spominju u Dubrovačkim dokumentima iz kasnog srednjeg vijeka kao mjesto rođenja roditelja nekolicine djece krštene u dubrovačkim crkvama. 1905. je u selu bilo 11 kuća, 4 pravoslavne i 7 katoličkih. Katolici su bili Radulović i Kalje. Jedan su rod i nekad su se prezivali Vučetić.

KRAJ

Korišteni izvori

Ferdo Šišić - Ljetopis popa Dukljanina
Milenko Filipović - Popovo u Hercegovini
Vladimir Ćorović – Istorija Bosne i Hercegovine
Ljubo Mihić – Ljubinje sa okolinom
Ljubo Mićević – Život i običaji Popovaca
Miljenko Krešić – Katolici Trebinjsko-Mrkanske biskupije prema popisu nadbiskupa Marka Andrijaševića iz 1733. godine
Franjo Marić – Hrvati-katolici u Bosni i Hercegovini između 1463. i 1995. godine prema crkvenim dokumentima
Šefik Bešlagić – Popovo: Srednjovjekovni nadgrobni spomenici
Fondacija Ruđer Bošković - http://www.rb-donjahercegovina.ba
Ivica Puljić et al. – Tisuću godina Trebinjske biskupije

Uf! 4000 riječi. Ako je nekom se problem snaći, postavio sam i na pdf Hercegovina u jednom komadu. topic3382.html

Sad malo predah, a onda ću sličnu "reportažu" o Hrvatima bihaćkog kraja, pošto je Glazbenik izrazio želju.