Jedan od doajena povjesnika posvećenih radu na suvremenoj hrvatskoj povijesti je i akademik Dušan Bilandžić. Njegovo do sada najbolje djelo, «Hrvatska moderna povijest», recenzirano na http://www.hercegbosna.org/ostalo/recenzije.html , izvrstan je prikaz posljednjih stoljeća i pol u povijesti hrvatskoga naroda. Uz ovaj isječak, koji prikazuje 2. svjetski rat u Jugoslaviji s naglaskom na Hrvatsku i hrvatski narod u cjelini, moramo napomenuti da smo na neki način «zgriješili» spram autora: zbog želje da damo što sažetiji prikaz glavnih silnica u 2. svj. ratu na području bivše Jugoslavije, izostavili smo mnoge Bilandžićeve analize koje daju cjelovitiju sliku- ponajvećma o odnosima među velesilama, kao i o sukobima unutar NDH (odnos HSS-a i ustaša, HSS-a i komunista, puč Lorković-Vokić). Tako se dobiva naizgled «partizanocentrična» slika toga odsječka povijesti, za što pisac, uza svu svoju partizansku prošlost, ne snosi nikakovu krivnju. No, budući da smo bili prisiljeni sažeti cijeli prijegled razdoblja od 1941 do 1945 tako da navedemo sve glavne činitelje i pokazatelje, a da pri tomu tekst ipak ostane čitak i dostupan- morali smo izrezati samo najbitnije dijelove. I, za konac,  dvije pripomene:   

• Bilandžić je na koncu svoga prikaza dao i procjene žrtava rata, uglavnom temeljene na istraživanjima Kočovića i Žerjavića. Iako se sve više javljaju glasovi koji problematiziraju Žerjavićeve i Kočovićeve obradbe žrtvoslovlja (npr., tekstovi na poveznicama kao što je http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/19990912/novosti.htm ), ipak oni nisu doveli do sustavnijega istraživanja koje bi opovrglo glavne Žerjavićeve teze, te se Bilandžićevo opredijeljenje za Kočovićeve i Žerjavićeve demografske i viktimološke procjene može smatrati posve opravdanim. Detalji se pak o broju žrtava u 2.svj.ratu mogu vidjeti u Žerjavićevoj knjizi prevedenoj na engleski jezik i dostupnoj na adresi http://www.hic.hr/books/manipulations/index.htm , kao i na poveznici http://www.croatianhistory.net/etf/bul.html .

• posve je druge naravi auktorova ocjena da su za Bleiburški pokolj krivi u najvećoj mjeri Pavelić i vladajuće strukture NDH (istina, naveo je da su glavni neposredni krivci jugopartizanski krvnici, te britansko vojno vrhovništvo kao sukrivci). Koliko god Pavelić teško može izbjeći osudu kao ratni zločinac (a i ponižavajuće bijednu ocjenu kao kvislinški kratkovidni političar), svakomu je razumnomu očito da je glavni krivac za Bleiburške masakre, kao i marševe smrti koji su uslijedili nakon toga, vrhovni partizanski zapovjednik Josip Broz Tito- kojega Bilandžić u kontekstu teme uopće nije ni spomenuo. Doduše, iz samoga teksta nije posve jasno radi li se o Bilandžićevoj poznatoj fiksaciji na «lik i djelo» Josipa Broza Tita, ili samo o prenesenoj ocjeni hrvatskoga emigrantskoga pisca Vinka Nikolića. Bilo kako bilo, ta je prosudba (Bilandžićeva ili Nikolićeva) potpuno pogrješna i promašena. 

Dusan Bilandžić: Hrvatska moderna povijest
Golden Marketing, Zagreb, 1999

Slom Jugoslavije - stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH)

Osiguravši "leđa" paktom s SSSR-om, nacistička Njemačka je nakon osvajanja Poljske u rujnu 1939, sa svojim glavnim snagama u proljeće 1940. okupirala Dansku, Norvešku, Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg; 22. lipnja 1940. kapitulirala je i Francuska, nekada najmoćnija europska velesila. Italija je u proljeće 1940. okupirala Albaniju, a u jesen 1940. izvela agresiju na Grčku. Trojnom paktu Njemačka-Italija-Japan priključile su se Španjolska, Mađarska, Rumunjska i Slovačka, a 2. ožujka 1941. i Bugarska. U Europi, osim Rusije i Britanije, još su izvan rata i članstva u Trojnom paktu bile samo Švicarska, Švedska i Jugoslavija.

Nakon što je u proljeće 1940. ovladala gotovo cijelom kontinentalnom Europom, osim SSSR-a, Njemačka je u ljeto i jesen te godine izgubila zračnu bitku nad Engleskom kao uvod i pripremu za invaziju kopnene vojske na britanske otoke. Njemačko zrakoplovstvo nije uspjelo slomiti britansku zračnu obranu i zato je Hitler morao odustati od invazije.

Držeći se klasične njemačke vojne doktrine da nikada ne ratuje istodobno na dva ratišta, Hitler je, smatrajući da vlada Zapadom, odlučio u prosincu 1940. da na proljeće 1941. izvede agresiju na SSSR, da ga slomi i da u višestoljetnom miru naseljava Nijemce u Ukrajinu i Rusiju gdje će im Istočni Slaveni biti robovi.

I dok su se njemačke milijunske armije koncentrirale prema Istoku, Hitler je izvršio pritisak na Jugoslaviju da pristupi Trojnom paktu, kako se ne bi angažirao na Balkanu, jer mu je bio potreban svaki vojnik za rat protiv Rusije.

Odluka Njemačke za rat protiv Rusije bio je bezumni čin u kojemu se vojna, intelektualna, politička i duhovna elita te velike europske nacije pokazala inferiornom.

Ne samo da su morali znati da nema te armije u svijetu koja može svladati trostruko brojniji narod na čijemu nepreglednom prostranstvu svaka strana vojska mora s vremenom nestati, već ni Britanija nije pokorena, a moralo se računati i na SAD jer je predsjednik Roosevelt već pripremao svoju zemlju za angažiranje u ratu. Veliku njemačku naciju napustio je normalan politički um i ona se, umjesto da stane s osvajanjem, odlučila na smrtonosnu ratnu avanturu s Rusijom.

Ali, vratimo se Jugoslaviji!

Dilema vlade Cvetković-Maček nije bila laka. S jedne je strane bila svjesna da je razumnije prihvatiti Hitlerovu ponudu i pristupiti Trojnom paktu jer se, u slučaju napada, Jugoslavija ne može obraniti, ali je s druge strane morala uzeti u obzir da će taj čin osuditi zapadni saveznici, a da će možda antinjemački duh u Srbiji eksplodirati i ići protiv vlade. Znajući da ni od Zapada ni od Rusije nema pomoći, knez Pavle uz snažnu argumentaciju Vladka Mačeka i slovenskih političara odlučio je da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Još su dva razloga bila presudna za taj čin. Hitler je, naime, pristao da jedino Jugoslavija u tom paktu ima privilegij ostati izvan rata i da po tome praktično ima status neutralne države. Hitler je na to pristao samo da ne zaglibi na Balkanu. Osim toga knez i Maček imali su informacije da će Hitler napasti SSSR i da će zato u njegovoj završnici Jugoslavija, u određenom času, moći prijeći na stranu zapadnih saveznika. I konačno, nakon dramatičnih dana i besanih noći, jugoslavenska vlada je 25. ožujka 1941. potpisala Trojni pakt. Hitler je bio zadovoljan, Jugoslavija je izbjegla njegov osvajački udar a, što je najvažnije, ponadala se da će cijeli II. svjetski rat preživjeti bez i jedne žrtve.

Mirotvornu politiku vlade Cvetković-Maček nisu mogle prihvatiti velikosrpske snage, ali ne samo zbog njihove vanjske već i zbog unutarnje politike, točnije, zbog stvaranja Banovine Hrvatske. Akteri programa "Srbi na okup" tražili su povod da dignu mase protiv vlade i da ne samo spriječe daljnji proces federalizacije Jugoslavije već da sve vrate na staro stanje. Kada su 26/27. ožujka 1941. oficiri izvršili puč i doveli generala Simovića na čelo vlade, u Beogradu su se dogodile masovne demonstracije pod parolama "Bolje rat nego pakt", "Bolje grob nego rob". Istoga dana Hitler je odlučio da neće čekati što će jugoslavenska vlada dalje činiti, već je naredio da se odmah krene u osvajanje Jugoslavije i da se ta država razbije. U idućih 15 dana nakon vojnoga puča, događala se drama u kojoj su akteri bili Hitler, Mussolini, beogradski vladajući krugovi i KPJ, a s hrvatske strane Vladko Maček, Slavko Kvaternik i Ante Pavelić.

Sumrak uma beogradskih vladajućih krugova pokazuje činjenica da je vlada za četiri dana donijela tri potpuno različite sudbonosne odluke: najprije je 25. ožujka potpisala Trojni pakt, što je u danim okolnostima bio razuman čin; zatim je generalska vlada 27. ožujka pučem de facto otkazala taj pakt, što se može opravdati, a onda opet nakon dva dana izjavila lojalnost potpisanom paktu u nadi da će izbjeći rat. Da bi u zamišljenim pregovorima s Hitlerom mogli nastupati s kakvim-takvim uvažavanjem, generalska Simovićeva vlada inzistirala je da u njoj i dalje ostanu slovenski i hrvatski ministri, posebno Vladko Maček, kako bi se stekao dojam da je Jugoslavija jedinstvena.

Prozapadno orijentiran, Maček je prihvatio da se on i Hrvati vrate u generalsku vladu uz uvjet da ona s jedne strane jamči i ojača status Banovine Hrvatske, a s druge strane, da bi spasio narod od rata, tražio je da Jugoslavija ostane u Trojnom paktu. Oba uvjeta Simović je prihvatio. Ostalo je da i Hitler pristane na mirnu soluciju. Ali on o tome nije htio ni čuti.

U događajima oko potpisivanja Trojnoga pakta, vojnoga puča i napada Njemačke na Jugoslaviju, KPJ se držala direktiva Kominterne (Kl) koja je nakon pakta Hitler-Staljin zatražila da se odustane od stvaranja antifašističke Narodne fronte, jer se radi o svjetskom ratu dvaju imperijalističkih blokova koji će se međusobno iskrvariti i time otvoriti vrata proleterskim revolucijama. Na toj viziji KPJ je još na V. zemaljskoj konferenciji 19-23. listopada 1940. utvrdila da "engleski i franucuski imperijalisti" ratom brane "svoje kolonijalno carstvo i hegemoniju", a "njemački i talijanski imperijalisti ... da zavladaju kolonijama i da porobe nezavisne narode i steknu hegemoniju u Europi i ostalom svijetu". U duhu takve politike KPJ je bila protiv pakta, ali i protiv toga da Jugoslavija stane na stranu Zapada. KPJ je tijekom 1940. i 1941. djelovala i na potkopavanju mjera obrane i na demoralizaciji jugoslavenske vojske, kako bi u pogodnom trenutku lakše preuzela vlast. U beogradskim demonstracijama 1941. KPJ je izbacila parole oslonca na SSSR i stvaranje narodne vlade.

U sklopu plana razbijanja Jugoslavije Hitler je odlučio da se stvori država Hrvatska pa je odmah, bez znanja Italije, uputio ekipu svojih diplomata Mačeku da on stupi na čelo hrvatske države. Hitlerovi delegati Walter Malletke i Edmund Veesenmaver iz Berlina su stigli u Zagreb i zajedno s njemačkim konzulom u Zagrebu, Alfredom Feundtom, obasuli Mačeka svim mogućim argumentima uvjeravajući ga, sve do 3. travnja 1941, u propast Jugoslavije i velikodušnost Njemačke koja će poštovati novu hrvatsku državu kojoj će na čelu biti legitimni vođa hrvatskoga naroda. Međutim, Maček je Hitlerove delegate uvjeravao da je i za Njemačku, i za Jugoslaviju, i za mir bolja solucija ako obje strane ostanu pri Trojnomu paktu od 25- ožujka. Odbivši njemačku ponudu, Vladko Maček je 4. travnja otputovao u Beograd i preuzeo položaj potpredsjednika vlade u nadi da će se Pakt održati.

Mussolini je, dva dana nakon puča, 29. ožujka 1941, prvi put nakon dvanaestogodišnjeg boravka u Italiji, pozvao Pavelića i obećao mu da će u neovisnoj Hrvatskoj ustaše dobiti vlast uz uvjet da se veći dio Dalmacije ustupi Italiji, što je Pavelić prihvatio. Nakon što je Maček odbio preuzeti državu, njemačka delegacija je također stupila u vezu s ustašama u ime kojih je S. Kvaternik prihvatio ulogu proglašenja samostalne države Hrvatske, kojoj će na čelu biti poglavnik Ante Pavelić.

Njemačka armija, potpomognuta armijama Italije, Bugarske i Mađarske, upala je 6. travnja 1941. u Jugoslaviju čija je vojska bez i jedne bitke kapitulirala. Karakteristično je da ni čisto srpske armije nisu pružile otpor.

Slavko Kvaternik je 10. travnja 1941, kada su njemačke postrojbe ušle u Zagreb, izdao proglas kojim je javnosti obznanio da voljom Njemačke i požrtvovnošću poglavnika Pavelića i ustaškog pokreta uskrsava Nezavisna Država Hrvatska (NDH).

Istoga dana na molbu Nijemaca i Kvaternika Maček je uputio poruku narodu "da se novoj vlasti pokorava ... i da iskreno surađuju s novom narodnom vladom". Nema sumnje da je kao čovjek mira, svjestan da drugog izlaza nema, a da bi se izbjegla avantura podjela i sukoba sa zastrašujućim silama, Maček odlučio da valja čuvati ljudske živote i čekati da se najstrašniji rat u Europi završi, uvjeren u pobjedu zapadnih demokratskih zemalja.

Sutradan po proglašenju NDH, Pavelić je još jedanput, na drugom sastanku s Mussolinijem u Veneciji, pristao Italiji ustupiti dalmatinske gradove koji nose povijesni talijansko-mletački pečat. Tek nakon toga on je s oko 200 ustaša, 15. travnja oko 4 sata ujutro, ušao u Zagreb i već sutradan imenovao prvu vladu NDH.

Sam čin proglašenja NDH, u koju je uvrštena i BiH, izazvao je euforično oduševljenje većine hrvatskoga naroda. Oko nove vlasti okupili su se ljudi iz različitih društvenih slojeva, spremni da grade svoju nacionalnu državu, uskrslu nakon osam stoljeća. Međutim, na plimi tog oduševljenja ustaše su od prvoga dana forsirano uspostavljali društveni sustav po uzoru na režime nacističke Njemačke i fašističke Italije. Takva politika je mnoge rodoljube postavila u najtežu dilemu: kako biti lojalan ideji nacionalne države kada ona svojim profašističkim režimom i uklapanjem u novi Hitlerov poredak dovodi u pitanje njezinu budućnost.

Proklamacija nacionalne države prihvaćena je optimistički, a u pojedinim krugovima i euforično. Ta je euforičnost potencirana i činjenicom da je nacionalna država došla bez ljudskih žrtava, zahvaljujući izbjegnutom ratu Jugoslavije sa silama osovine. Zavladalo je i uvjerenje da će Hrvatska odmah ostvariti golemu gospodarsku i kulturnu prednost vezivanjem s Velikom Njemačkom, koja je postavila temelje za tisućgodišnji "novi europski poredak", kojemu se tada pripisivala superiornost nad dekadentnim zapadnim kapitalizmom i bezbožnim komunizmom. Glorificirali su se mladi "nacifašistički režimi" koji su odnijeli povijesnu pobjedu nad trulom zapadnom parlamentarnom demokracijom, u kojoj vlada plutokracija.

Međutim, s prvim danima euforičnog slavlja započela je i kalvarija NDH. Prvi čin na njezinu tragičnom putu bili su tzv. Rimski ugovori od 18. svibnja 1941. kojima je Ante Pavelić ustupio Italiji veći dio Dalmacije sa Sušakom, Šibenikom, Trogirom i Splitom, tako da je Hrvatskoj pripala nepristupačna podvelebitska obala, dio od Omiša do Cavtata s dvije male luke - Ploče i Gruž, zatim otoci Brač i Hvar te poluotok Pelješac. Suvišno je reći koliko je bolno u srcima ljudi primljena izdaja Dalmacije.

Mađarska je kao saveznica NDH bez pitanja Zagreba 10. srpnja 1941. anektirala Međimurje.

NDH je dobila diplomatsko priznanje samo od nacifašističkih država: 15. travnja 1941. od Njemačke i Italije, a zatim odmah redom od Mađarske, Bugarske, Slovačke, Rumunjske, Danske, Finske, Španjolske, Japana, nacionalističke Kine i Mandžurije. Pokušaji da se dobije priznanje i od Vatikana nisu nikada uspjeli.

NDH je ušla u Trojni i Antikominternski pakt. Kao članica tih paktova NDH se 1941. uključila u rat protiv SSSR-a, a potkraj iste godine navijestila i rat SAD-u. Tako je A. Pavelić u Drugome svjetskom ratu vezao sudbinu NDH sa sudbinom nacifašističkog bloka.

Režim NDH ustrojen po nacifašističkom modelu odmah je počeo djelovati. Nije bilo ni dana bezvlašća jer su se sve institucije Mačekove Banovine Hrvatske stavile na raspoloženje Paveliću. Pavelić je odmah imenovao vladu, župane, čelnike kotareva i općina - sve bez ikakve procedure jer država nije imala ni ustav ni sabor, tako da je poglavnik djelovao kao samoizabrani diktator zemlje i države.

Mehanizam upravljanja imao je dva stupa: državni, u kojemu nije bilo klasične podjele na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast jer je sve bilo u rukama šefa države, i stranački u obliku ustaške organizacije od vrha države do posljednje instance.

Politička se vlast izgradila na vertikali poglavnik - vlada - župani - kotarevi - općine; bila je diktatorska jer je djelovala bez ustavno-pravnog ograničenja.

Vertikalnu organizaciju rukovodstva ustaškoga pokreta činili su glavni ustaški stan (GUS) na čelu s Pavelićem i njegovim "doglavnicima", koji nisu birani već ih je Poglavnik imenovao, i to je tijelo bilo vrhovni organ; njemu su bili podložni ustaški stožeri za županije, ustaški logori za kotareve i ustaški tabori za općine. Taj mehanizam nije bio ni stranka ni pokret, jer je funkcionirao na apsolutnoj hijerarhijskoj podčinjenosti, a njegovi čelnici nisu birani već imenovani. Ustaška je organizacija u praksi dominirala državnim institucijama, a imala je i svoje vojne postrojbe ("Ustaška vojnica", dok je redovna vojska bila "Domobranstvo").

NDH je dakle bila tipična jednostranačka diktatorska država pod neformalnom vlašću Njemačke i Italije. Njezin je suverenitet bio niži od onoga koji je Hrvatska imala u Habsburškoj Monarhiji, a njezini društveni odnosi na nižoj civilizacijskoj razini do one koju je dostigla do 1918. godine.

Ograničenost suvereniteta NDH ogleda se i u činjenici da ona nije smjela imati ratnu mornaricu, a domobranstvo je u početku bilo ograničeno na 16.000 vojnika. Njezin teritorij podijeljen je na interesno područje Italije i Njemačke, i to crtom Samobor-Glina-Dvor-Jajce-Bugojno-Goražde. Sjeverno od te crte prevlast je imala Njemačka, a južno Italija. Talijansko je područje bilo podijeljeno na tri zone: prva, ona koja je bila anektirana u talijansku državu, druga tzv. demilitarizirana zona s talijanskom vojskom do crte Ogulin-Slunj-Udbina-Kupres-Mostar-Nevesinje i treća do demarkacijske crte s Njemačkom. Ta je podjela na zone važna zato što će Italija do kapitulacije u jesen 1943. imati jaču vlast i moć od one NDH.

Najtragičnija strana režima NDH jest njegova rasna politika. Pod udar te politike došli su Židovi, Cigani i Srbi. NDH je donijela propise o rasnoj pripadnosti, o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda po uzoru na Hitlerove nacističke zakone. Najprije je započela likvidacija Židova.

Dvanaest dana nakon osnivanja NDH, ministar A. Artuković izjavio je da će vlada "uskoro riješiti židovsko pitanje na isti način kao što ga je riješila njemačka vlada". Nekoliko dana nakon toga Ante Pavelić je njemačkim novinama izjavio da će se "židovsko pitanje radikalno riješiti prema rasnim ... gledištima". O tempu likvidacije Židova Ante Pavelić je sredinom prosinca 1941. iznio podatak da je koncem 1941. od oko 35.000 Židova još ostalo 12.000.

Najveći dio Roma pobijen je 1941-1942. u Jasenovcu tako da je ta etnička zajednica gotovo nestala.

Ustaška je vlada odmah pozvala Srbe da se iz Hrvatske i BiH sele u Srbiju. Tako npr. Mile Budak na zboru u Brodu kaže da je domovina Srba u Srbiji, a ministar Žanić na zboru u Novoj Gradiški: "Ova država ... mora biti hrvatska... i zato oni koji su došli ovamo ti treba da odu..." Nakana je ustaške vlade bila da se dio Srba iseli, dio asimilira, a dio likvidira. Za prva tri mjeseca iselilo se u Srbiju od 140.000 do 180.000 Srba, a zatim su pobune, ustanci, rat prekinuli proces iseljavanja.

Što se tiče odnosa prema vlastitom narodu, dovoljno je reći da se kažnjavala svaka nelojalnost. Za slušanje stranog radija mogla se dobiti robija. Najbolji indikator nepoštivanja volje i raspoloženja većine hrvatskoga naroda jest upućivanje njegova vođe Vladka Mačeka u logor Jasenovac već u listopadu 1941. godine.

Ustaški režim je prakticirao razne vrste manipuliranja narodom. U početku su građani masovno podržavali NDH ne gledajući pod kojim okolnostima se ona stvara, ne gledajući koji i kakvi ljudi preuzimaju vlast, pa čak i ne obzirući se kakvu će budućnost imati ta država. Taj hrvatski fenomen ne razlikuje se od sličnih fenomena drugih naroda u času stvaranja nacionalne države. Ljudi su bili strpljivi i nadali se da će se režim demokratizirati. Međutim, odmah je počeo proces kvarenja režima. Čim je stvoren, mnogi su potrčali u njegove institucije da bi se okoristili. Neki su iskupljivali "grijeh" služenja prijašnjem režimu, drugi su uskočili na unosne položaje, treći su vidjeli šansu bogaćenja tuđom imovinom itd. I sam je režim privlačio one koji su bili skloni slušati i služiti. Zato nije čudno što se za takve odmah našlo ime "nastaša".

*************************************************************

U ljeto 1941. jugoslavenski su komunisti krenuli u rat s koncepcijom da mnoštvom lokalnih ustanaka zapale sveopći rat protiv okupatora i domaćih režima pod njegovom kontrolom, što je, naravno, značilo i protiv NDH, jedine države stvorene u raspadu Kraljevine Jugoslavije.

U svjetlu teorije ratne vještine izbor momenta za početak oružane borbe bio je čista avantura, jer su tada Njemačka i njezini saveznici bili na vrhuncu vojne moći: sve napadnute europske države kapitulirale su, britanska je armija izbačena s kontinenta, a Crvena je armija gotovo bila u raspadu. Uostalom, nigdje u Europi nije bilo oružanih ustanaka, sve do završnih operacija, kada će se oni podizati samo nekoliko dana ili tjedana, a rijetko mjeseci uoči prodora savezničkih armija (Francuska, Slovačka, Varšava itd.), tako da su takvi ustanci bili gotovo u vatrenoj vezi s nastupajućim savezničkim armijama. Ustanak u tom trenutku podložan je moralnoj kritici. Naime, nehumano je bilo za rat nepripremljene i slabo naoružane ljude baciti u ratni vihor s potpuno neizvjesnom sudbinom.

Zašto je KPJ započela oružane ustanke u vrijeme kada za njih nije bio trenutak?

Odluka o oružanom ustanku izvirala je barem iz tri glavna elementa:

1. kao odana i disciplinirana članica KI, koja je SSSR po svojim internacionalističkim kriterijima smatrala i svojom domovinom, KPJ je na poziv Staljina odmah započela s oružanim ustancima;
2. KPJ je na osnovi svoga vlastitog mita o SSSR-u i Crvenoj armiji bila uvjerena da će ona od prvoga dana rata prenijeti ratne operacije na teritorij pod njemačkom kontrolom i da će za nekoliko mjeseci slomiti Wehrmacht;5 takva je vjera u brzi spektakularni slom Njemačke aktivirala komuniste da ne propuste prigodu za zauzimanje vlasti prije nego što bi to mogle učiniti neke druge snage;
3. idelogija KI uspjela je uvjeriti komuniste da II. svjetski rat stvara uvjete za nastavak svjetske proleterske revolucije, koja je samo privremeno zastala nakon Oktobarske revolucije 1917. godine.

Ukratko, ideologija i politika međunarodnoga komunističkog pokreta zasnivala se na Lenjinovoj viziji umirućega kapitalizma i rađanja epohe komunizma kao svjetskoga dominantnog sustava. Iz takve je vizije proistekla avanturistička odluka o dizanju ustanka. Međutim, narod niti je imao komunističku viziju niti ga je bilo lako pokrenuti u borbu. Ali, komunistima će okupacijski režim najviše pomoći da se mnogi odazovu pozivu KPJ za borbu.

Tijekom ljeta i jeseni 1941. masovni je ustanak uspio samo u zapadnoj Srbiji i Crnoj Gori i u pretežno srpskim selima BiH i Hrvatske gdje su ustanike vodili i komunisti i četničke vode. Računa se da je u 1941. godini ukupno podoružjem bilo oko 60-70 tisuća boraca, koji su nadzirali oko jedne trećine teritorija Jugoslavije.

I KPH koja je bila najveća organizacija u sastavu KPJ - oko 4.500 članova od ukupno oko 12.000 - pokušavala je pokrenuti oružane borbe, ali je uspjela pretežno u srpskim selima Banovine, Korduna, Like i Slavonije, te u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru a naročito u mjestima koja su se našla pod talijanskom okupacijom. Na čelu NOB-a u Hrvatskoj bili su Rade Končar, Andrija Hebrang, Vlado Popović, Vladimir Bakarić i Ivan Rukavina.

U Sisku je 22. lipnja 1941. formiran, prvi u Europi, partizanski odred sastavljen od 39 boraca Hrvata. Istoga je dana počeo s borbenim akcijama i za mjesec dana narastao na oko 60 partizana.

Najveći je poraz u prvim danima KPH pretrpjela 13. srpnja 1941. kada je od 80 zatvorenika na bijegu iz logora Kerestinec poginulo i ustrijeljeno 68, pretežno intelektualaca medu kojima Ognjen Prica, Otokar Keršovani, Božidar Adžija, August Cesarec i drugi.

Drugi težak partizanski poraz dogodio se u ljeto 1941. kada je oko 500 partizana Splitskog, Solinskog, Kaštelansko-trogirskog i Sinjskog odreda krenulo na područje Kninske krajine da razbije četničku organizaciju i odvoji srpske seljake od velikosrpskog utjecaja. Veći dio tih odreda, slabo vodenih, razbile su talijanske postrojbe. Unatoč tim porazima, održala se i učvrstila mreža partijske i vojne strukture, i do kraja 1941. u partizane je došlo oko 7.000 boraca na područjima s pretežno srpskim stanovništvom.

Zanesen vrlo uspješnim početkom ustanka i vjerom u ofenzivu Crvene armije. Tito je u kolovozu 1941. odlučio da se odmah formira neka vrsta privremene revolucionarne vlade. KPH je u tu vladu predložila književnika Pavleka Miškinu i R. Pribićevića, čelnika SDS-a. Bila je to preuranjena ideja i od nje se odustalo.

U rujnu iste godine CK KPJ odlučio je da se vojna struktura NOB-a izgradi na nacionalnom načelu, s glavnim stožerima za svaku od zemalja Jugoslavije. Na čelo Glavnoga stožera imenovan je Ivan Rukavina kao glavni zapovjednik i Vladimir Bakarić u svojstvu političkog komesara.

Prvih šest mjeseci rata između partizana i NDH bilo je presudno. Jer, ako se jedna pobuna nije mogla ugušiti na samome početku, kasnije će biti mnogo teže. Mnoge su okolnosti uvjetovale takav razvoj rata. Ustaški režim nije očekivao pobune iako je morao znati da će progonjeni Srbi uzeti puške u ruke. Masa hrvatskoga naroda je u jesen 1941. ušla u proces podjela. Dio naroda stajao je uz NDH, bez obzira kakav je njezin režim i bez obzira na njezinu budućnost. Najveći je dio naroda bio uz HSS čekajući da se konfuzna situacija razbistri, prije svega da procijeni je li partizanski pokret prosrpski, pa možda i pročetnički ili radikalno komunistički. Čekalo se i na daljnji razvoj rata između sila Trojnog pakta i velike antifašističke koalicije.

Za uspjeh NOB-a, poglavito u njegovoj prvoj fazi, odlučujuće je bilo opredjeljenje Srba, koji su se našli između platforme KPH i četničkoga plana stvaranja Velike Srbije.

U ljetnim danima 1941. kada je izbila pobuna srpskog stanovništva na teritoriju NDH, odmah je započela žestoka politička borba između KP i srpskih glavara za pridobivanje masa za suprotne političke programe i ciljeve. Na početku pobune borbe su vodene zajedno, ali je brzo počela diferencijacija. Četnički centar za Hrvatsku osnovan je već u svibnju 1941, i to u Splitu, jer su Talijani tolerirali četničku borbu protiv NDH. U Splitu su se u svibnju 1941. okupili prvaci srpskih građanskih stranaka, oficiri jugoslavenske vojske, pravoslavni svećenici, bogatiji Srbi i tamo osnovali Srpski nacionalni pokret. Iz Splita su srpske vođe odlazile u Kninsku krajinu, u Liku i u zapadnu Bosnu i na tim područjima već u ljeto 1941. formirali borbene četničke jedinice. Oni su pisali peticije Mussoliniju tražeći da osim Dalmacije anektira još i Liku, Kordun, Baniju pa i BiH. Već krajem ljeta splitski četnički centar povezao se s Dražom Mihailovićem u Srbiji i stavio se pod njegovo zapovjedništvo.

Krajem listopada osnovana su u okolini Knina dva četnička puka i nekoliko odreda, zatim početkom 1942. i četnička Dinarska divizija. Tada je distribuiran programski dokument četničkoga pokreta pod imenom "Elaborat Dinarske divizije", u kojem stoji da je ta divizija osnova i uporište za širenje četničkoga pokreta u sjevernoj Dalmaciji, Lici i dijelovima BiH. Autori četničkoga programa pišu da se tom borbom ostvaruje "Srbinova zamisao o stvaranju jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku... u tako zamišljenoj srpskoj jedinici ima isključivo živjeti pravoslavno stanovništvo."

Glavna je zadaća četnika borba protiv partizana, ustaša i Turaka. Što se tiče Nijemaca, tvrdi se da s njima neće biti sukoba, jer su Srbi u zonama pod vlašću Talijana.

Politika prema talijanskoj vojsci definirana je ovako: "Ne diraj me, jer te ne diram, a ne diram te iz toga razloga, što ti ne ometaš ostvarenje moje nacionalne zamisli."

Prema navedenomu dokumentu partizani su neprijatelji jer oni "pomoću ustaša i muslimana, kolju i teroriziraju srpski živalj... ugušuju i ubijaju svaku srpsko-nacionalnu misao. Zbog ovoga... rat do krajnjih mogućnosti života."

Do ljeta 1942. Dinarska četnička divizija narasla je na 5 pukova i dva odreda - oko 4.400 četnika. Ako se program vodstva četničkoga pokreta u Hrvatskoj poveže s projektom stvaranja Velike Srbije Draže Mihailovića, jasno je da bi se uspostavila teritorijalna veza između Velike Srbije i Slovenije.

Nasuprot Kninskoj krajini u kojoj komunisti nisu uspjeli ovladati pobunjenim masama, četnički se kolovođe nisu uspjeli infiltrirati među Srbe na Kordunu, Baniji i dijelu Like. Kninska krajina će trajno ostati pretežno četnička, a Kordun, Banija i veći dio Like partizanski, dok su komunisti u Slavoniji i Srijemu uspjeli gotovo sve Srbe uključiti u partizanski pokret. Tako je velika većina Srba u Hrvatskoj 1941-1945. bila na strani NOB-a.

HSS, stranka koju je između dva svjetska rata slijedio gotovo čitav hrvatski narod, povukla se iz političke borbe, prepuštajući narod ustaškom režimu i komunistima. Ta politička pasivnost bila je određena moralnim i političkim nazorima. Seljački je pokret braće Radić iz političkog života Austro-Ugarske naslijedio legalističko-pregovaračku i kompromisersku tradiciju, kojoj je voda HSS-a dodao svoje mirotvorstvo gandijevskoga tipa, a V. Maček kršćansku moralnu vertikalu koja se protivi nasilju. Taj mačekovski svjetonazor pretočen u politiku stranke znači da ona neće ni pod koju cijenu sudjelovati u zločinima već će joj geslo biti "sve za mir, mir ni za što". Na tom geslu Maček je prvo pristao na Trojni pakt, a zatim na povratak u generalsku vladu kada mu je ona obećala da prihvaća mir s Hitlerom. Međutim, sve to nije značilo da Maček i njegovi ljudi nisu imali političku platformu za tragično ratno doba.

Maček je od prvoga dana rata bio tvrdo uvjeren da će sile Osovine biti poražene i da zato s tim silama i s NDH ne treba imati nikakve veze. Bio je siguran u pobjedu velike antifašističke koalicije, ali je promašio u predviđanju da će Anglo-Amerikanci vladati Europom. Njemu se pripisuju ove dvije izreke: "Bliži nam je Jadran od Volge, prije će saveznici nego Rusi" i druga: "Kada se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom." Treba sačuvati svaku hrvatsku glavu jer ishod rata neće ovisiti o malom narodu ma kolike žrtve on dao.

U pogledu budućnosti Hrvatske po završetku rata, vodstvo HSS-a moralo je uzeti u obzir odluku velikih saveznika da se obnove sve države koje su razbile ili okupirale sile Osovine, a to je značilo da će one diktirati i obnovu Jugoslavije. U skladu s takvom budućnošću HSS će nastaviti politiku koja je 1939. stvorila Banovinu Hrvatsku. Zato je nekoliko istaknutih prvaka HSS-a otišlo s izbjegličkom vladom u London. Svoje mjesto potpredsjednika vlade V. Maček je ustupio dr. J. Krnjeviću, a u skupini hrvatskih političara u Britaniji i u SAD-u bili su i ban Banovine Hrvatske Ivan Šubašić, ministar J. Šutej i nekoliko diplomata i stručnjaka. Kao ministri u emigrantskoj vladi ti su se Hrvati žestoko svađali sa srpskim ministrima braneći državno-pravni status Banovine Hrvatske. Oni su u studenom 1941. objavili Memorandum u kojemu se izjašnjavaju za ostvarenje hrvatske državnosti u granicama Jugoslavije, što srpski ministri nisu prihvatili unatoč sporazumu Cvetković-Maček 1939, pa do kompromisa do kraja rata nije došlo.

Maček i vodstvo HSS-a vjerovali su da će u završnici rata domobrani odbaciti režim NDH i prijeći na stranu HSS-a, jer su oni uniformirani seljaci koji su dva desetljeća vjerno slijedili S. Radića i V. Mačeka.

Odnosi između ustaša i HSS-a bili su toliko konfliktni da je kompromis bio nemoguć. Ustaše su napadale HSS kao projugoslavensku izdajničku stranku i odmah je zabranili, a Mačeka strpali u logor Jasenovac. Jedna frakcija prvaka HSS-a s njegova desnog krila, zahvaćena euforijom stvaranja NDH, prišla je ustašama, ali kampanja razbijanja HSS-a i prijelaza u ustaštvo pretrpjela je potpuni poraz. Od oko 7.000 mjesnih organizacija režimu je pristupilo oko 70, dakle svaka stota.

********************************************************************

Ustanak u Srbiji i Crnoj Gori - izbijanje rata između partizana i četnika - slom ustanka - prijenos težišta u zapadnu Bosnu i Hrvatsku

Iskoristivši odlazak njemačke vojske na rusku frontu, KPJ je uspjela u ljeto 1941. podići ustanak u zapadnoj Srbiji i dijelu Šumadije. stvoriti tzv. Užičku republiku s oko 25.000 partizana i u isto doba osloboditi gotovo cijelu Crnu Goru, koju su okupirali Talijani, i tamo stvoriti vojsku od oko 30.000 ljudi. Plamen masovnog ustanka u Srbiji i Crnoj Gori inspirirao je Tita da uporno i tvrdoglavo traži da komunisti u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji i drugdje naprave sličan podvig i za kratko vrijeme oslobode što veći dio svoje zemlje, ukazujući na skoru pobjedu Crvene armije. Uskoro će, međutim, slobodni teritorij u Srbiji i Crnoj Gori biti reokupiran, a ustanička vojska razbijena.

Na oslobođenom teritoriju Užičke republike našla se skupina od 26 oficira i podoficira koja u travanjskom ratu nije predala oružje već se na čelu s pukovnikom Dražom Mihailovićem sklonila na Ravnu Goru i na početku ustanka osnovala komandu četničkih odreda jugoslavenske vojske. U prvim mjesecima ustanka četnici Draže Mihailovića djelomično su sudjelovali u borbama zajedno s partizanima, ali su po sugestiji emigrantske vlade početkom studenog 1941. s leđa napali partizanske snage dok su one bile angažirane u borbama s njemačkim jedinicama, što je poznato kao tzv. Prva ofenziva. Tako se u Srbiji dogodio i građanski rat.

Korijeni oružanog sukoba Titovih partizana i Mihailovićevih četnika bili su duboki i nalaze se u dvije nepomirljive političke koncepcije. Netočna je i teza da je KPJ svojom komunističkom retorikom i znakovljem prisilila četnike na oružani sukob, te da je zato tek poslije toga Draža Mihailović oblikovao projekt Velike Srbije kao odgovor na komunistički program nove federativne Jugoslavije. U stvari, projekt Velike Srbije od svoga se oblikovanja sredinom XIX. stoljeća nije nikada ni napuštao, već je prije početka ustanka aktualiziran prema novoj situaciji, nastaloj raspadom Jugoslavije i stvaranjem NDH.

Glavnina vodećih srpskih političkih snaga se, nakon neuspjeha jugoslavenske unitarističke ideje, a poglavito nakon stvaranja Banovine Hrvatske, okrenula ideji Velike Srbije u Jugoslaviji. To je značilo da se neće dopustiti ni stopa širenja Banovine Hrvatske, a ostala Jugoslavija bez Slovenije konstituirala bi se u državnu jedinicu pod imenom "srpske zemlje". Slom Jugoslavije 1941. prekinuo je provedbu toga projekta.

Nakon razbijanja Jugoslavije, Stevan Moljević je 30. lipnja 1941. izradio dokument o stvaranju Velike Srbije pod imenom "Homogena Srbija". Po Moljevićevu projektu, koji je prihvatio četnički pokret Draže Mihailovića i neki ministri u emigrantskoj vladi, srpska zapadna granica obuhvaća Dalmaciju sve do Karlobaga, pola Like, Pokuplje do Karlovca s Kordunom i Banijom, zatim pakračko, daruvarsko i virovitičko područje i sav teritorij istočno od toga područja. Iz anektiranih bi teritorija Hrvatske u njezin ostatak Hrvati bili iseljeni, a Srbi naseljeni unutar granica Velike Srbije. Teritorijalnim razgraničenjem s Hrvatima željelo se ispraviti "kobnu grješku" Nikole Pašića koji je to 1918. propustio učiniti, već je stvaranjem unitarističko-centralističke države "utopio" Srbiju u Jugoslaviju, bez postavljanja zapadnih srpskih granica prema Hrvatskoj. Sada je povijesna šansa da se ta pogrješka ispravi. Tako bi se stvorila mala Hrvatska koja se uvijek lako može ili kontrolirati ili amputirati.

U trenutku kada se stvarao Moljevićev projekt, izgledalo je da se može lako ostvariti kako zbog povoljne međunarodne, tako zbog još povoljnije unutarnje situacije. Naime, kao što su sile pobjednice nakon Prvoga svjetskog rata pružale jaku zaštitu Jugoslaviji, tako su i velesile antihitlerovske koalicije Jugoslaviju tretirale svojom ratnom saveznicom, odlučne da je nakon rata obnove. Hrvati kompromitirani stvaranjem kvislinške NDH i progonom Srba, bit će osuđeni od država antifašističke koalicije čija saveznica je Jugoslavija. Tako Hrvati neće imati snage spriječiti obnovu Jugoslavije i stvaranje Velike Srbije. Međutim, golema se opasnost iznenada pojavila u obliku partizanskog pokreta koji po programu KPJ ruši velikosrpsku koncepciju stvaranjem šest državnih jedinica u granicama Jugoslavije. Iznenada se taj pokret pojavio i postao jedini pravi i opasni protivnik ideji Velike Srbije i zato njega treba uništiti. Taj cilj opravdava sva sredstva uključivo i vojnu suradnju sa svim okupatorima, pa i s NDH. Zato je od ishoda ratnog sukoba partizana i četnika ovisila sudbina svih naroda i narodnosti Jugoslavije. Zato je srpska vladajuća klasa angažirala četničke snage u borbi za uništenje partizanskoga pokreta koji je nosio dvostruku opasnost: komunističku vlast i vraćanje Srbije u granice iz vremena do I. svjetskog rata.

Kako je sukob partizana i četnika bio najpresudniji za budućnost svih naroda i zemalja Jugoslavije, valja ga nešto šire objasniti.

Vođe i četničkoga i partizanskog pokreta bili su uvjereni u pobjedu saveznika. U takvoj viziji, a s obzirom na to da je buknuo partizanski rat s kojim vlastodršci Jugoslavije prije nisu računali, jedini realni konkurenti za buduću vlast nakon neminovnoga poraza fašizma bili su velikosrpska buržoazija i KPJ. Borba između ta dva najljuća politička protivnika trajala je od 1919, ali su komunisti tek slomom režima Kraljevine Jugoslavije, u okolnostima općega rata u Europi, mogli računati na preuzimanje vlasti. Slamanjem velikosrpskog režima, smatrali su komunisti, rješava se tzv. jugoslavensko nacionalno i socijalno pitanje, naravno, uspostavom boljševičkoga tipa državne vlasti. U tom smislu KPJ je zaista bio najopasniji protivnik ideje Velike Srbije, jer nastupa pod zastavom Jugoslavije i pod njom ulazi u borbu protiv srpskih nacionalnih snaga koje se također bore za Jugoslaviju, ali ne federativnu već velikosrpsku državu.

Velikosrpska buržoazija je u ideologiji KPJ vidjela čudnovatu sintezu interesa Kominterne, Vatikana, masonstva, ustaštva i drugih apsolutno nespojivih mračnih sila. U tome ima zrnce istine jer je svim nesrpskim narodima zaista odgovarao slom ideje Velike Srbije, a i nekim snagama izvan Jugoslavije.

Sve u svemu, dvadesetogodišnji sukob KPJ i protagonista Velike Srbije u 1941. je godini ušao u presudnu oružanu borbu u kojoj nije moglo doći do kompromisa, već se taj sukob morao riješiti samo porazom jedne ili druge ratujuće strane budući da su interesi,- klasni i nacionalni - bili nepomirljivi.

Na prijelazu jeseni u zimu 1941/42, kada su partizanske snage u jačini od 50 do 60 tisuća boraca ozbiljno ugrozile opstanak njemačke okupacijske vlasti u Srbiji, i kada su se otkrili skriveni ciljevi KPJ, Njemačka i Italija su nadmoćnim vojnim snagama ugušile ustanak tako strašno da je od te velike partizanske vojske, čiji ostatci su se spasili bijegom u planine istočne Bosne, ostalo oko 5 do 6 tisuća prekaljenih partizana. Bitka KPJ za Srbiju i Crnu Goru bila je izgubljena - tako su gospodari situacije postali okupatori, domaća kvislinška vlast i četnici.

Rat između partizana i četnika koji je u jesen 1941. izbio u Srbiji proširio se na Crnu Goru, BiH i Hrvatsku. Četničke su vode pravili pučeve u ustaničkim jedinicama, ubijali komuniste, poglavito političke komesare, a to isto su njima činili komunisti, boreći se za svoj utjecaj medu  ustanicima.

Obračuni između partizana i četnika u BiH nisu bili tako "jednostavni". Zapadna Srbija i Šumadija nacionalno su homogene, a BiH je zemlja s najisprepletenijim etničkim sastavom. Tamo je vrlo brzo nastao opći pokolj. Srbi su jedinstveno odbili priznati NDH, a oni Hrvati i muslimani koji su euforično prihvatili NDH, svojim su terorom izazvali spontane pobune Srba, a ovima se kao vode pokušali nametnuti pristalice režima Kraljevine Jugoslavije (prvaci građanskih stranaka, žandari, šefovi državnog aparata, oficiri, pravoslavni svećenici, trgovci, intelektualci itd.).

Zato je nakon gubitka Srbije i Crne Gore, sudbina partizanskog pokreta sada ovisila o Hrvatskoj i BiH, i to upravo najviše od Srba u tim zemljama jer su oni činili veliku većinu ustanika. Ako bi se Srbi priklonili ideji Velike Srbije, istjerani srpski i crnogorski partizani ne bi se mogli skloniti preko Drine, niti bi bilo moguće s Hrvatima i muslimanima održati partizanski pokret. Jer, srpskim masama je mnogo veći neprijatelj bio režim NDH nego strani okupatori. Srbija nije mogla priskočiti u pomoć svojim Srbima u BiH i Hrvatskoj jer joj je Wermacht vezao i "noge i ruke". Glavna početna ustanička tendencija vodila je međuetničkom i međuvjerskom ratu sve do samouništenja. Ustaški zločini okrenuli su Srbe protiv Hrvata i muslimana, a ovi su pod četničkim terorom još jače nasrtali na Srbe. Začarani se krug počeo zatvarati - sve je vodilo u pakao. Ako bi se početni raspored i sukob tako nastavio, KPJ ne bi mogla nikoga pridobiti za svoj program. A upravo su se komunisti kao "s neba pali spasitelji" pojavili da zaustave međuetnički rat. Nastala je žestoka borba za mase.

Politici etničkoga čišćenja ustaša nad Srbima, četnika nad Hrvatima i muslimanima, KPJ je suprotstavila "bratstvo i jedinstvo", viziju utopijske budućnosti, braneći Srbe od ustaša, a Hrvate i muslimane od četnika. I ta politička platforma zajedno s idejom obnove Jugoslavije i očevidnom borbom protiv okupatora i režima NDH, uspjela je odvratiti većinu Srba-prečana od ideje Velike Srbije. Većina se srpskoga naroda u Hrvatskoj i u BiH do ljeta 1942. svrstala u partizanski pokret. To će spasiti Tita kada on s ostatcima svojih jedinica stigne u zapadnu Bosnu. Jedan od razloga je bilo i to što ljudi nisu mogli podnijeti četničku suradnju s Nijemcima, Talijanima, a poglavito s ustašama. Intervencija komunista u sukobe Srba/Hrvata i muslimana, između njih i unutar njih, uspjela je većinu srpskoga naroda privući u partizanski pokret. Uz četnike ostala je Kninska krajina, dio središnje Bosne i istočne Hercegovine.

Nakon previranja u 1941. i u prvoj polovini 1942, nastupilo je relativno "čisto stanje" i jasan raspored i odnos političkih snaga kao i njihove tendencije. Jasno su se profilirale sve političke struje - četnička, partizanska, ustaška, HSS-ova itd. - ali će i u daljnjem razvoju, do kraja rata, biti prijelaza iz jednoga u drugi tabor.

********************************************

Na crti sovjetizacije društvenoga života na slobodnom teritoriju, komunisti su počeli paliti neka "neprijateljska sela", ubijati imućne ljude i lokalne građanske političare, samo zato što bi oni mogli sutra postati budući politički protivnici socijalizma. Zbog takve je politike dio seljaka napuštao NOB, dio partizana je dezertirao, dio odlazio u četnike - sve je vodilo jačanju građanskoga rata. Od desetina tisuća partizana, ostali su uglavnom komunisti, drugi su se svi razbježali. U tako teškoj vojno-političkoj situaciji nastupila je i velika glad. Više nije bilo nikakvih zaliha namirnica u Crnoj Gori, istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni. U to doba godine ni u mirnom razdoblju više nije bilo hrane, jer je lanjska žetva pojedena i čekala se nova. Partizani su dobivali po 70 grama zobenog brašna, kruh se pekao i od suhih krušaka. Nestalo je gotovo svih lijekova. Municija je pala na svega 3-5 metaka na jednog borca. Borba se morala voditi i hladnim oružjem.

Slobodni teritorij stalno se smanjivao, jedinice se raspadale, prijetio je potpun poraz i kapitulacija. CK KPJ je, međutim, unatoč svemu tome, držao ostatke vojske u planinama u nadi da će s tih položaja, a u vjeri da će Crvena armija ipak nastaviti ofenzivu, ponovno prijeći u Srbiju i tamo povesti odlučujuću bitku protiv četničkih snaga i time osvojiti vlast i ostvariti konačnu pobjedu. Međutim, na tim se položajima više nije moglo izdržati.

Na kraju šestomjesečnih borbi između partizana s jedne i njemačkih, talijanskih, četničkih i ustaško-domobranskih postrojbi s druge strane, slobodni se teritorij sveo na obronke Zelengore, Maglića i Ljubišnje. Na tome ostatku partizanskog teritorija našao se Tito s oko 4.500 partizana - ostatkom od preko 50.000 koliko je bilo u zapadnoj Srbiji, Crnoj Gori, istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. Ostatci te vojske bili su iscrpljeni danonoćnim višemjesečnim borbama u tijeku surove zime i gladnoga proljeća 1942. godine.

Glad, bolest, iznemoglost, slobodni teritorij smanjen na puste planine, napuštena sela i gradovi pali pod vlast okupatora, a oko partizanske grupacije desetine tisuća neprijateljskih vojnika na polaznim položajima spremni na posljednji udar za potpuno uništenje Tita i njegovih boraca: više se nije moglo izdržati ni jedan dan, moralo se nekamo probiti.

U momentu kada je Tito na Zelengori tražio izlaz iz bezizlazne situacije - u istočnoj polovini Jugoslavije, istočno od linije rijeka Bosne i Neretve - partizanski je pokret bio slomljen. Ostale su samo male grupice partizana koje su se skrivale u planinama, progonjene kao zvjerad. Povratak u Srbiju i Crnu Goru, dakle, nije bio moguć. Jedini izlaz i spas bio je odlazak u zapadnu Bosnu i Hrvatsku gdje se partizanski pokret stabilizirao nakon obračuna s četnicima 1941/42.

Krajem lipnja 1942. Tito se s četiri brigade - koje su na pohodu u zapadnu Bosnu razorile prugu Sarajevo-Mostar, zauzele Konjic, Gornji Vakuf, Šuicu i 25. srpnja 1942. Duvno, a zatim Livno, dok su u borbi za Kupres pretrpjele poraz - spojio s partizanima Dalmacije i zapadne Bosne. Sve te snage su u jesen 1942. stvorile tzv. Bihaćku republiku na prostoru veličine Švicarske.

Dok je u zimi i tijekom proljeća 1941/42. trajala bitka slamanja partizanskog pokreta u Srbiji i Crnoj Gori, u Hrvatskoj se NOB razvijala sporo, ali kontinuirano i stabilno, bez lokalnih poraza osim u slučaju razbijanja dalmatinskih partizanskih odreda i četničkog zauzimanja Kninske krajine u ljeto 1941.

Inspiriran masovnim ustankom u Crnoj Gori i Srbiji, Tito je jačao pritisak na CK KPH da se isto učini i u Hrvatskoj. Međutim, s obzirom na zanos nastao stvaranjem nacionalne države, povjerenje u HSS koja je inzistirala na politici čekanja, te stoljetna iskustva seljaštva koje mu je govorilo da se ne da uvlačiti u avanture, da ne napušta svoj dom i svoje gospodarstvo, ta bi se Titova direktiva izrodila u sigurni poraz. CK KPH nije proveo Titovu direktivu, ali ne zbog neposluha, već zato što je to bilo nemoguće.

Na masovni ustanak nije bilo lako pokrenuti čak ni srpske mase, iako su one bile životno ugrožene od ustaškog režima.

KPH je u 1942. uspjela podići u borbu oko 7.000 ljudi, mahom Srba. Taj broj je do polovice 1942. narastao na oko 12.000 opet većinom Srba, a do kraja te godine, u kojoj su sve više dolazili Hrvati, na oko 25.000. U tom su razdoblju oružane snage NDH rasle mnogo brže. Već krajem 1941. ustaške postrojbe, tzv. "ustaška vojnica" kao stranačka vojska narasla je na oko 15.000, a u 1942. ojačana je na oko 42.000 ljudi svrstanih u jedan zdrug i 56 bojni; u 1943. dostigla je oko 55.000 ustaša.

Domobranstvo NDH, koje je po diktatu Njemačke moglo imati do 16.000 ljudi, naglo se, nakon ukidanja limita zbog rata, povećavalo tako da je do kraja 1941. imalo 65.000, 1942. godine 110.000, a 1943. godine 135.000 ljudi. Dakle, ustaša i domobrana ukupno je bilo 1941. preko 80.000, 1942. 150.000, a 1943. godine 190.000. Tom broju oružanih snaga treba dodati 369, 373. i 392. legionarsku diviziju (nazvane "Vražja", "Tigar" i "Plava") u kojima su vojnici bili Hrvati, a zapovjednici Nijemci. Odnos oružanih snaga NDH i partizana u 1941. bio je 10:1, a u 1942. 6:1. U taj odnos snaga valjalo bi uključiti i onaj u BiH gdje su oružane snage NDH bile angažirane, ali o tome nema pouzdanih podataka.

Uzimajući u obzir da u času osnivanja NDH nije imala svojih oružanih snaga, one su se razvijale vrlo brzo, deset puta brže od partizanskih snaga u 1941. U 1942. obje se ratujuće snage uvećavaju, uz izrazitu nadmoć oružanih snaga NDH nad partizanskima.

Koje su okolnosti utjecale na odnos između domobransko-ustaških i partizanskih snaga u 1942. godini?

Gotovo sve su okolnosti bile na strani bržeg razvoja domobransko-ustaških snaga.

Prvi i najjači činitelj snažnoga razvoja domobransko-ustaških snaga jest sam čin osnivanja nacionalne države, o čemu je već bilo govora. Efekt toga čina bio je najjači u 1941. godini. On je, doduše, počeo slabiti, i to se već osjećalo u 1942, ali se do kraja rata uopće neće ugasiti.

Razvoj na glavnini ratišta u 1942. bio je u znaku spektakularnih pobjeda sila Trojnoga pakta. Wermacht je krajem ljeta 1942. izbio na Volgu, opkolio Staljingrad i prodro blizu naftnih polja u Bakuu, izbio na Kavkaz postavivši njemačku zastavu na Elbrus.

Istih mjeseci maršal Rommel ("pustinjska lisica"), goneći britansku vojsku uz sredozemnu obalu Afrike, izbio je 26. lipnja 1942. na egipatsku granicu; cilj su prodora Aleksandrija i Suez. Ambicija je bila da se dva kraka kliješta - iz Rusije preko Kavkaza i iz Egipta preko Sueza - spoje na Srednjem istoku i privuku Iran i Tursku u rat protiv saveznika. U isto vrijeme Japan je gotovo razbio anglo-američki obrambeni sustav na Pacifiku i u jugoistočnoj Aziji. Propaganda je svakoga dana uvjeravala mase o skorom slomu Rusije i saveznika. Stanje na svjetskim ratištima u cjelini je bilo na strani NDH kao članice Trojnoga pakta. U takvoj situaciji razumni ljudi ne idu u pobunu protiv režima, koji je na vrhuncu svojih snaga i svoje moći. Samo velika nužda - ideološki fanatizam, avanturizam i životne opasnosti - mogu biti pokretači za oružanu borbu, ali ne masa već pojedinaca i skupina. I tako je i bilo 1942. u kojoj se nije dogodio ni jedan slučaj masovnog odlaska u partizane.

Politika režima u NDH prema Srbima, posebno na području izvan BiH, utjecala je na smirivanje situacije. I tom je režimu postalo jasno da je brutalan udar, ubijanje, nasilno iseljavanje Srba glavni razlog njihove pobune. Nužda je natjerala da se moralo popustiti. U proljeće 1942. vlasti su obavile konzultacije s dijelom pravoslavnih svećenika pa je postignut sporazum o osnivanju hrvatske pravoslavne crkve. Za glavara te crkve postavljen je ruski svećenik ("bijeli" emigrant), novomoskovski metropolit Germogen, s čime se složio i patrijarh SPC Gavrilo Dožić (tada interniran). Iako je to bila demagogija, ipak nije ostala bez utjecaja na dio naroda. Uz to, tada su Srbi pozivani i u pomoćne službe domobranstva, što je također pridonijelo tupljenju oštrice antisrpske politike.

NDH je u 1942. ublažavala početni teror prema Srbima i pod pritiskom Njemačke i Italije, jer im je svaki vojnik trebao na većini ratišta, a one, eto, moraju odvajati i svoje snage da održe vlast u Hrvatskoj. Nijemci su stalno nastojali da na čelo NDH dovedu neku alternativnu ekipu, ali u tome nikada nisu uspjeli jer je Maček to odbijao, a drugih nije bilo pa su morali stalno držati Pavelića.

Italija, kao "saveznica" NDH, imala je druge motive svoje neprijateljske politike prema Hrvatskoj. Njezina osvajačka politika uništava Hrvatsku bez obzira na režim; u tom cilju talijanska je vlast dala puni oslonac četnicima u Dalmaciji, Lici i svim ostalim područjima. Kada Hitler i njemački generali opominju Talijane zbog pomaganja četnika, oni se opravdavaju i argumentima da NDH nije u stanju održavati mir i red. U 1942. podrška Talijana četnicima dobila je još jedan motiv: držati kontakt s Dražom Mihailovićem, koji kao ministar vlade u Londonu može koristiti za vezu sa saveznicima za sklapanje separatnog mira, čemu je težio dio talijanskih vlastodržaca.

Sljedeći vrlo važan činitelj usporavanja porasta partizanskih snaga jest miroljubivost i životni realizam seljaštva. Nije se radilo samo o privrženosti seljaka Mačekovoj politici čekanja već i o njegovoj neraskidivoj sraslosti s obitelji i s gospodarstvom. Rat, kao najveće ljudsko zlo, od kojeg je seljak bježao, donio je golemu potražnju za svakim, pa i najlošijim poljoprivrednim proizvodom, a cijene su im rasle iz dana u dan. Srednji i bogatiji seljaci počeli su stjecati nešto veća novčana sredstva pa su, začudo, porasla ulaganja na njihovim gospodarstvima.

Bilo bi izvan pameti napustiti svoje gospodarstvo i obitelj i otići u šume i planine među tzv. odmetnike. U partizanima gotovo uopće nije bilo oženjenih ljudi.

Sve u svemu, ukupne okolnosti - od onih na svjetskim ratištima do konstelacije snaga u zemlji - više su bile na strani NDH nego na strani KPJ/KPH. Znakovito je da u borbama nije bilo velikih gubitaka ni na jednoj strani. Oblici gerilskog rata - prepad, zasjeda, kratki udari pa bijeg, zatim kraće i duže izbjegavanje sudara - nisu uzrokovali veće ljudske gubitke. Ni domobransko-ustaške snage nisu se rado upuštale u lov na "odmetnike" po "šumama i gorama".

Pa ipak, u 1942. oslobodilačko-gradanski rat definitivno se razvio. Na jednoj strani fanatična ustaška vojnica, popunjavana uglavnom iz nerazvijenih brdsko-planinskih prostora s hajdučkim mentalitetom, i to pretežno iz siromašnijih obitelji, i gradskih sredina nižega društvenog statusa, a na drugoj partizani, u 1941/1942. sa srpskom većinom koju je nosila visoka borbenost i osvetnička strast zbog progona njihova naroda, postajući sve više militantna ideološka vojska indoktrirana vrlo vještom i izrazito učinkovitom komunističkom ideologijom - stajali su jedni spram drugih spremni da izginu, a da se nikada ne pomire. Između tih dviju barikada stajala je velika većina seljaštva i građanstva - nemoćno čekajući razvoj građanskog rata i odazivajući se na poziv u vojsku, ali samo ako nisu na bilo koji način mogli mimoići tu "gorku čašu".

*************************

Prekretnica u BiH - odlučujuća bitka partizanske i jugoslavenske vojske (četnika) - neuspjeli pokušaj prodora u Srbiju 1943.

Dok je Srbija cijele 1942, 1943- i prve polovine 1944. bila pacificirana i rojalistički raspoložena, s malim partizanskim jedinicama na svom jugoistočnom području, u jesen 1942. gotovo su sve partizanske snage djelovale u zapadnoj polovini Jugoslavije. Najveće ratne operacije zbivale su se u BiH i Hrvatskoj odnosno na teritoriju NDH, gdje su se u drugoj polovini 1942. nalazila dva korpusa, devet divizija, 36 brigada, četrdesetak partizanskih odreda s oko 150.000 boraca.

Udružene hrvatske i bosanske snage zajedno s proleterskim brigadama koje je Tito u ljeto 1942. doveo u zapadnu Bosnu, stvorile su "kompaktan slobodni teritorij" - tzv. Bihaćku republiku od oko 48.000 km2 što je bilo područje veće od Belgije, Švicarske ili Nizozemske.

U Bihaću je 26/27. studenoga 1942. osnovano Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) s nakanom da formira vladu i time zatvori vrata povratku monarhije i starog režima. Međutim, Moskva je to spriječila da se ne zamjeri saveznicima koji su podržavali kraljevsku emigrantsku vladu u Londonu, pa je AVNOJ dobio status političkog tijela, a ne središnjeg organa vlasti nastajuće države.

Politbiro CK KPJ, međutim, nije prihvatio sugestiju KI da odgodi "pitanje režima", već je u praksi provodio smjenu vlasti. Proglas što ga je AVNOJ iz Bihaća uputio narodima Jugoslavije to jasno potvrđuje. U njemu se, uz ostalo, kaže:

"Naša pobjeda bit će potpuna samo onda, kada se narodi u oslobođenoj zemlji budu osjećali kao svoj na svome, kada budu sami preko svojih slobodnom voljom izabranih narodno-oslobodilačkih odbora, solidarnim radom sviju, osigurali sve uvjete za jedan poredak koji će im pružiti mogućnosti da ostvare istinsku i pravu demokraciju i da izgrade jednu slobodnu, nezavisnu i bratsku zajednicu.

Da bi se sve ovo postiglo, potrebno je prije svega jedinstvo i složna borba protiv fašističkog poretka... kao i protiv reakcionarnog poretka koji pokušava silom održati izbjeglička jugoslavenska vlada..."

Istodobno s osnivanjem AVNOJ-a osnovane su dvije općejugoslavenske društveno-političke organizacije: Antifašistički front žena Jugoslavije (AFŽ) na Zemaljskoj konferenciji od 6. do 8. prosinca u Bosanskom Petrovcu i Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ) na omladinskom kongresu u Bihaću od 27. do 29. prosinca 1942. godine. To su klice buduće centralizacije.

Stvaranje tako golema slobodnog teritorija i relativno velike partizanske vojske stavilo je sve ratne sile pred dilemu: kako i što dalje u vođenju rata i ostvarivanju svojih političkih ciljeva.

Najveći broj neprijateljskih snaga tijekom cijeloga rata dostignut je upravo na prijelazu 1942/43. godine. Tada je bilo oko 930.000 okupatorskih i kvislinških vojnika, i to: oko 160.000 njemačkih, oko 350.000 talijanskih, oko 80.000 bugarskih, oko 40.000 mađarskih, oko 162.000 vojnika oružanih snaga NDH, oko 12.000 vojnika oružanih snaga vlade Milana Nedića, oko 4.000 pripadnika srpskoga dobrovoljačkog korpusa, oko 4.000 četnika Koste Pećanca, oko 80.000 četnika Draže Mihailovića - "jugoslavenska vojska", oko 6.000 vojnika ruskoga zaštitnog korpusa, 5.000 vojnika slovenske "Bele garde", crnogorskih nacionalnih trupa, albanskih kolaboracionističkih jedinica i niz drugih vojnih formacija, ukupno 300.000 "jugoslavenskih građana" u oružanim snagama u službi okupatora na teritoriju Jugoslavije."

Ratna inicijativa, koja je bila u rukama partizanskih snaga u drugoj polovini 1942. godine, početkom 1943- prešla je na stranu okupatora. Njemačka vrhovna komanda započela je 20. siječnja 1943. s oko 130.000 vojnika tzv. IV. ofenzivu i 15. svibnja 1943. nastavila V. ofenzivu protiv NOV-a i POJ-a iz dva osnovna razloga: prvo, što su partizanske snage do kraja 1942. gotovo razbile NDH pa je osovinskom okupacijskom sustavu prijetio slom na velikom području Jugoslavije, a drugo što je i na istočnom i na afričkom frontu nastala ratna prekretnica. Naime, vojske antihitlerovske koalicije prešle su u napad, što je prisililo njemačku vrhovnu komandu da poduzme velike vojne operacije kako bi razbila NOV i POJ i osigurala svoju pozadinu, posebno Balkan koji bi mogao postati područje invazije savezničkih vojska u 1943. godini.

Skoro u isto vrijeme, tj. potkraj 1942, Draža Mihailović koji je gotovo sve snage iz Srbije i Crne Gore koncentrirao u BiH, planirao je s "jugoslavenskom vojskom" - četnicima - krenuti na zapad, razbiti partizanske snage kako bi jugoslavenska vlada bila sigurna u obnovu Kraljevine Jugoslavije.

Istovremeno je i rukovodstvo KPJ, odnosno Vrhovni štab NOV-a i POJ-a, planiralo da s grupom divizija krene s teritorija Bihaćke republike natrag u Crnu Goru i Srbiju da razbije "snage kontrarevolucije" i pomogne tamošnjim malim snagama kako bi se mase ponovno digle u oružanu borbu protiv okupatora i time prešle na stranu komunista, a protiv četnika.

Na osnovi tih planova vojnih operacija odvijale su se najdramatičnije bitke u narodnooslobodilačkom ratu, posebno bitka za ranjenike na Neretvi od 15. veljače do 15. ožujka 1943. i bitka na Sutjesci od 15. svibnja do 15. lipnja 1943. u kojoj je sudjelovalo 127.000 neprijateljskih vojnika protiv 19.700 boraca grupe divizija pod zapovjedništvom Vrhovnog štaba koje su u toj bitci izgubile trećinu svojih boraca.

Tako su se vremenski podudarili ofenzivni planovi okupacijskih armija, jugoslavenske vojske (četnika) i Titove partizanske armije.

Najkrupnija politička implikacija vojnih operacija u sklopu tzv. IV. i V. ofenzive jest poraz glavne grupacije Draže Mihailovića (oko 26.000 četnika) koja je u suradnji s okupatorom pripremala uništenje grupe divizija na Neretvi, ali je sama doživjela težak poraz nakon kojeg se četničke snage neće više oporaviti. U tim zimskim operacijama poginula je trećina partizana, među kojima 50% Hrvata, ali to nije oslabilo Tita, jer je glavnina partizanskih snaga bila izvan teritorija tih bitaka.

Kakva je bila globalna situacija na jugoslavenskom ratištu nakon vojnih operacija IV. i V. ofenzive?

U ljeto 1943. navršavala se druga godina narodnooslobodilačkog rata i revolucije. Ne računajući niz specifičnosti razvoja NOP-a u pojedinim jugoslavenskim zemljama i područjima, osnovno obilježje vojnopolitičke situacije na jugoslavenskom ratištu - gledano uglavnom kroz prizmu odnosa snaga revolucije i kontrarevolucije - bilo je da su gotovo sve krupnije vojne formacije NOV-a i POJ-a, brigade, divizije i korpusi, već godinu dana (od ljeta 1942) operirale u zapadnoj polovini Jugoslavije. Oko dvadeset partizanskih divizija - broj se stalno povećavao tako da će ih potkraj 1943. biti 27 - nalazilo se u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. Prijašnju središnju zonu slobodnoga partizanskog teritorija - Šumadiju, zapadnu Srbiju, Sandžak, Crnu Gori i dio slijeva Drine -držali su okupatori i "jugoslavenska vojska u otadžbini" (četnici), ali je ona nakon poraza u slijevu Neretve i Drine u proljeće 1943. godine vojnički znatno oslabljena.

Za vrijeme IV. i V. ofenzive, tj. u prvoj polovini 1943. godine, u svim zemljama i pokrajinama Jugoslavije NOP se razvijao uspješno i stabilno. Vrijeme plima, kriza i oseka ustanaka iz 1941. i 1942. nije se više ponavljalo.

Jugoslavenska vlada u Londonu i Hitlerova vlada, odnosno njemačka vrhovna komanda - svaka za svoj račun - učinile su sve što je u njihovoj moći da spriječe prodor partizanskih divizija u Srbiju jer je ona sve više postajala ključ situacije: prvi da pri kraju rata osloncem na Nedićeve i Mihailovićeve oružane snage najprije ondje uspostave svoju vlast, a drugi da čuvaju pozadinu svojih armija raspoređenih od Trsta duž Jadrana, preko grčkih obala do Bugarske, što je od životnog interesa za "jugoistok", zbog nestabilnosti Italije i mogućeg iskrcavanja saveznika na Balkanu. I u tim nastojanjima obje su strane uspjele još godinu dana - sve do prodora veće grupe partizanskih divizija iz BiH i Hrvatske u Srbiju u ljeto 1944. godine.

Odlučujuća 1943- - slamanje snaga obnove Kraljevine Jugoslavije - neuspjeh HSS-a - početak agonije NDH - plima partizanskog pokreta - konstitucija jugoslavenske federacije

Ljeti 1943. nastala je prekretnica u Drugomu svjetskom ratu. Nakon tri i pol godine trajnih pobjedničkih kampanja, sile Osovine bile su prisiljene na povlačenje. Britanske i američke su snage nakon višemjesečnih borbi ovladale sjevernom Afrikom i do 12. svibnja 1943. uništile njemačko-talijansku armiju od 340.000 vojnika. Crvena armija je zimi 1942/43. u staljingradskoj bitci opkolila i uništila njemačke snage od oko 300.000 vojnika, a nakon toga u Kurskskoj bitci ljeti 1943. razbila daljnjih oko 30 njemačkih divizija, a zatim na cijeloj fronti od Finskoga do Crnog mora nastavila s ofenzivom prema tzv. europskoj tvrđavi (Njemačkoj). I Japan je bio prisiljen na povlačenja s najisturenijih točaka svoga osvojenog imperija idući prema sigurnom porazu. Unatoč tim porazima i najavama skore invazije američke vojske na Europu, rat će, nažalost, trajati još skoro dvije godine. Nakon poraza u Africi, Italija je 8. rujna 1943. kapitulirala, ali ratno ludilo Njemačke nije popuštalo.

Za razliku od svjetskih, na jugoslavenskom ratištu u prvoj polovini 1943. još nije došlo do prekretnice. Na prijelazu 1942. u 1943. dostignut je najveći broj okupatorskih snaga i njihovih domaćih pomagača - ukupno oko 930.000 vojnika. Titove partizanske snage narasle su na oko 150.000 boraca. Njihova je glavnina bila na prostoru Hrvatske i BiH. Tito je s oko 16.000 boraca, medu kojima su bile dvije hrvatske divizije (7. i 9), početkom 1943. krenuo iz zapadne Bosne u Srbiju da tamo slomi četništvo i time osigura osvajanje vlasti u završnoj fazi rata. Ta grupacija je nakon borbi na Neretvi, gdje je porazila glavninu četničkih snaga (IV. ofenziva), izbila u Crnu Goru i na Drinu, ali je s puta u Srbiju opet bačena natrag u Bosnu (V. ofenziva), pretrpjevši u borbama s udruženim njemačkim, talijanskim, ustaško-domobranskim i četničkim snagama teške gubitke; sam Tito je 12. lipnja 1943. bio ranjen na Zelengori.

U prvoj polovini 1943. usporen je priljev novih boraca u partizanske jedinice. Broj brigada povećao se od 37 na kraju 1942. na 45 polovicom 1943 godine, i to u Hrvatskoj 18 ili 50%, u BiH 12, u Sloveniji 5, u Crnoj Gori 3, u Vojvodini 3, u Srbiji 1, dok je u Makedoniji NOP još bio na razini partizanskih odreda.

Hrvatska je cijele 1942. i 1943. igrala predvodničku ulogu u NOB-u. Potkraj 1942. ona je s oko 25% pučanstva Jugoslavije imala 50% partizana; od 36 brigada 31. prosinca 1942. Hrvatska je imala 18, BiH 10, Slovenija 4, Crna Gora 1; 30. lipnja 1943. Hrvatska je imala 24, a sve ostale zemlje 20 brigada. Pa ipak, i u Hrvatskoj je NOP također bio usporen iako je bio najjači medu svim zemljama. Dok je u 1942. bilo 18 brigada, do ljeta 1943. formirano ih je samo 5, što je znatno sporije od 1942. godine.

Zastoj u omasovljenju partizanske vojske u prvoj polovini 1943. vezan je za specifičnost NOB-a kako u prostornom, tako i u etničkom i vremenskom pogledu. Hrvati komunisti bili su glavni organizatori i agitatori NOB-a, a u borbenim jedinicama prevladavali su Srbi. Logistička područja-baze za smještaj, život i borbene akcije, za prehranu i ostalo, pretežno su bile na područjima naseljenim srpskim stanovništvom. Zato je NOB bila u opasnosti izolacije u okvire ustaničkih područja - što bi dovelo do stagnacije, neutralizacije, pa i getoizacije i sloma koji bi se mogao dogoditi da Hrvati nisu više odlazili u partizane. Ta usporenost priljeva Hrvata imala je i svoju racionalnu stranu. Naime, masovni bi priljev izazvao njemačku oružanu silu koja je još imala dovoljno moći da razbije ustaničke mase, kao u Srbiji 1941. ili u Istri 1943. godine.

U 1943. NDH je dostigla maksimum svojih oružanih snaga. U Ustaškoj vojnici je bilo oko 55.000 ustaša, a u Domobranstvu oko 135.000 vojnika - ukupno oko 190.000. U to nisu uračunate 3 legionarske divizije jake vatrene moći, i to 369. "Vražja", 373. "Tigar" i 392. "Plava" divizija s njemačkim zapovijednim kadrom. Odnos snaga, dakle, bio je u Hrvatskoj takav da je nastala neka vrsta pat pozicije - protivnici nisu mogli jedan drugom nametnuti vojno rješenje.

Glavni politički akteri stajali su ukopani u svoje pozicije. Kralj i emigrantska vlada i dalje su bili uvjereni u konačnu četničku pobjedu uz pomoć zapadnih saveznika, koji su ih još uvijek pomagali kao savezničku državu. HSS je računao na vjernost domobranske vojske i većine hrvatskoga naroda koji će, u završnici rata, po pozivu V. Mačeka i HSS-a prijeći na stranu saveznika. Pavelić i ustaše tvrdo su se držali uz skutove Njemačke s kojom su spremni dijeliti sudbinu, vjerujući u svoju konačnu pobjedu.

Uz stalni sukob s HSS-om, najveći je politički poraz A. Pavelić doživio u BiH. Budakova teza da su muslimani rasno najčišći, najmanje natrunjeni Hrvati razbila se otkazivanjem lojalnosti te etničke zajednice NDH. Muslimani su dijelom prišli partizanima, a dijelom se opredijelili za autonomiju BiH. Skupina intelektualaca i vjerskih funkcionara uputila je 1. studenoga 1942. Hitleru memorandum da se zapadna Hercegovina pripoji NDH, a istočna Crnoj Gori, a da se ostala BiH s izlazom na more preko Metkovića i Ploča prizna kao država pod zaštitom Njemačke.

Sve u svemu, odnos je snaga bio takav da se oslobodilački i građanski rat nastavio - sukobljene snage nisu bile spremne ni za kakav kompromis. Zato će presudnu ulogu u raspletu rata u Jugoslaviji i u Hrvatskoj odigrati velesile antifašističke koalicije, a ne samo odnos domaćih snaga.

******************************

Britanska vlada je ispravno prosuđivala da je partizanska vojska s više od 320.000 boraca glavna snaga otpora i da će NOP biti odlučujuća politička snaga u budućoj Jugoslaviji. Ratni ciljevi upućuju Veliku Britaniju na to da NOVJ tretira kao savezničku vojsku, ali njezine dugoročne interese na Balkanu može osigurati obnova režima stare Jugoslavije, dakle monarhija i buržoazija koje su već ogrezle u borbi protiv NOP-a i u suradnji s okupatorom. Zato je odlučila politički likvidirati najekstremniju frakciju buržoazije, prije svega velikosrpsku, nadajući se da će nekompromitirane ili malo kompromitirane predstavnike staroga režima nametnuti NOP-u kao saveznike i uključiti ih u strukturu vlasti NOP-a. U tu svrhu, a da bi privolio Tita na kompromis s kraljem, Churchill je od kraja 1943. do svibnja 1944. zahtijevao, pa čak provodio i dramatičan pritisak na velikosrpsku grupu u izbjegličkoj vladi koja je, međutim, odbijala svaku pomisao na sporazum s "komunistima". Odluke II. zasjedanja AVNOJ-a predsjednik vlade Purić napao je kao "akte terorizma", partizane kao "terorističku silu", a njegov ministar Mihailović sazvao je u siječnju 1944. četnički kongres u selu Ba (Svetosavski kongres), na kojemu su sudjelovali predstavnici bivših stranaka: Radikalne, Samostalne demokratske, Socijaldemokratske, Saveza zemljoradnika i pojedinci Hrvati unitaristi te predstavnici raznih kulturnih, prosvjetnih i sličnih organizacija i društava. Na tom kongresu željelo se parirati odlukama u Jajcu platformom stvaranja trijalističke monarhističke federacije u kojoj bi srpska jedinica okupila sav srpski narod, tj. ostvarila bi se ponovno velikosrpska Jugoslavija. Tako je velikosrpska buržoazija, suprotno politici Saveznika, i dalje srljala u propast. Hegemonistička opsjednutost paralizirala joj je moć rasuđivanja. Našla se u klopci vlastitih proturječnih interesa i ciljeva: željela je sačuvati "jugoslavensku vojsku u otadžbini" kao jamstvo povratka u zemlju pa nije prezala ni od toga da do zadnjega surađuje s okupatorom nadajući se da će slomiti NOVJ kao najvećega protivnika povratka na vlast.

Istodobno su četničke snage zajedno s njemačkim, bugarskim i ostalim kvislinzima formirale "bedem" protiv upada partizanskih divizija i korpusa preko Drine, jer je u tom trenutku, kad je njemačka grupa armija "E" još u Grčkoj, a sovjetska je vojska ušla u Rumunjsku, Srbija postala i strateški veoma važna.

Eto, tako se po diktatu velesila s jedne strane vode pregovori, a s druge priprema posljednji obračun.

Razgovori NKOJ-a sa Saveznicima preko britanske vlade bili su za rukovodstvo NOP-a delikatan problem. S formalne strane trebalo je pregovarati s vladom koju je AVNOJ proglasio nezakonitom i s kraljem kojemu je zabranjen povratak u zemlju, i to u situaciji kad je u partizanima vladalo široko rasprostranjeno mišljenje da je NOP već definitivno pobijedio, pa se priznanje NKOJ-a može očekivati u razumnom roku. Osim toga u partizanima, naročito među rukovodiocima, bila se uvriježila sumnja u namjere zapadnih sila koje su dvije i pol godine pomagale četnike, što je stvorilo svijest o postojanju "lanca kontrarevolucije" iza kojeg stoje zapadne sile. Unatoč razvijanju svijesti da je široka platforma NOB-a istodobno i najrevolucionarnija platforma, u redovima NOP-a nakon kapitulacije Italije rađalo se samopouzdanje i zahtjevi da se stvari mogu postaviti "jasno i oštro", da "nema popuštanja".

U petomjesečnoj prepisci Josip Broz Tito uspio je odbiti Churchillove zahtjeve za revizijom odluka II. zasjedanja AVNOJ-a, uspio je dobiti na vremenu, pola godine, a to je bilo od golema značenja jer je upravo u toj fazi došlo do pravog poleta NOB-a u cijeloj Srbiji, a završavale su se i pripreme za prodor grupe devet divizija iz zapadnog dijela Jugoslavije u Srbiju. Naime, kao što je rečeno, u razdoblju svibanj-lipanj formirano je na tlu Srbije pet divizija i to 21, 22, 23, 24. i 25. srpska divizija, čime je započeo prijelom u odnosu snaga u Srbiji u korist NOP-a. Treba napomenuti da je toliko dobiveno u vremenu i zbog upornosti izbjegličke vlade koja je mjesecima odolijevala Churchillovu pritisku da podnese ostavku. Padom Purićeve vlade u svibnju 1944. godine otvoren je put izboru političara za pregovore.

U međuvremenu je i u rukovodstvu KPJ prevladalo mišljenje da treba ostvariti privremeni kompromis jer će on olakšati međunarodno priznanje nove Jugoslavije, mnogo će utjecati i na to da NOP-u pristupi velik broj kolebljivih i neutralnih elemenata iz različitih sredina, i dalje će slabiti kontrarevolucija, a stvarne opasnosti za dotadašnje tekovine NOB-a ne može biti jer je u većemu dijelu zemlje već uspostavljena nova vlast koju brani vojska od blizu četrdeset divizija NOVJ-a.

Upravo kad su pregovori s novom vladom u Londonu mogli započeti, njemačka vrhovna komanda pokušala je koordiniranim zračnim desantom na Drvar 25. svibnja 1944. i prodorom jakih kopnenih snaga prema tom gradu zarobiti Vrhovni štab, rukovodstvo KPJ i savezničku vojnu misiju. Usprkos obostrano teškim gubitcima i padu Drvara, desant nije uspio. Vrhovni komandant i Vrhovni štab sovjetskim su se zrakoplovom prebacili u Bari, a odande početkom lipnja na Vis. Ondje će biti sjedište vojnoga i političkog rukovodstva nove Jugoslavije sve do prelaska u Beograd potkraj listopada 1944.

Prvoga lipnja 1944. na zahtjev britanske vlade kralj Petar Karađorđević imenovao je Ivana Šubašića, bivšeg bana Banovine Hrvatske, za mandatara za formiranje nove kraljevske vlade. Budući da su srpski političari odbili ući u Šubašićevu vladu, on je sam pokrio sve vladine resore. Rukovodstvo NOP-a pristalo je da s njim pregovara jer se nije ogriješio o interese NOB-a. S partizanske strane u pregovorima su sudjelovali Tito, Kardelj, Bakarić i Josip Smodlaka. Dakle, na obje strane nije bio ni jedan srpski političar. Razgovori na Visu bili su 14, 15. i 16. lipnja 1944. Šubašić je želio da se sastavi zajednička vlada od ministara predstavnika NOP-a i predstavnika starog poretka, s prevlašću kraljevskih ministara, tako da bi se zapravo NKOJ, kao privremena vlada nove Jugoslavije, "utopio" u kraljevsku vladu, što je rukovodstvo NOP-a odbilo. Postignut je sporazum prema kojemu će kraljevska vlada izdati deklaraciju da priznaje federativno uređenje zemlje, privremenu upravu koju ima NKOJ i AVNOJ, odat će puno priznanje NOVJ-u i maršalu Titu, osuditi sve suradnike okupatora i uputiti poziv svim snagama da se ujedine u jedinstveni front; maršal Tito dat će izjavu o suradnji s kraljevskom vladom te da neće pokretati pitanje državnog uređenja sve do konačnog oslobođenja kada će narod sam odlučiti o obliku vladavine. Tako je rukovodstvo NOP-a, zahvaljujući sklonosti Šubašića, uspjelo da njegova kraljevska vlada preuzme obvezu obavljanja vanjskih poslova za interese NOB-a, čime je zapravo preuzela ulogu ureda NKOJ-a u inozemstvu. Viški sporazum bio je prva runda u procesu slamanja velikosrpskih snaga.

****************************

Naime, u Hrvatskoj je u jesen 1944. započeo tihi i proturječni proces previranja unutar struktura federalne države Hrvatske. Tijekom 1943. i 1944. u sve strukture - vojne i političke, u organe vlasti, posebno središnje, kao što su ZAVNOH i njegovi organi - ulazilo je sve više Hrvata, zatim pristaša HSS-a, koji su formirali svoju stranku na partizanskom teritoriju, što su učinili i Srbi, formiranjem kluba Srba vijećnika ZAVNOH-a. Na partizansku su stranu prelazili i brojni domobrani, a sve masovnije i intelektualci koji su održali svoje čuvene kongrese, jedinstvene u okupiranoj Europi. Takav politički razvoj potisnuo je dogmatsko-staljinističku tendenciju u KPH, a sam čin stvaranja državne strukture spontano je tendirao prema sve većoj političkoj samostalnosti, koja se manifestirala jačanjem hrvatske državnosti. Ta se tendencija razvijala i zato što je rukovodeća jezgra KPJ bila fizički udaljena od Hrvatske, pa je politički život u federalnoj Hrvatskoj 1943. i 1944. bio autonoman i samosvojan. Sam Tito nikada u ratu nije stao na tlo Hrvatske, osim na Visu 1944. godine. Najzapadnija točka do koje je on stigao bio je Bihać, i to krajem 1942. godine. U usporedbi s drugim zemljama partizanska Hrvatska je uz Sloveniju bila jedina organizirana država sa svojom vojskom, parlamentom i vladom (ZAVNOH). U kontekstu takva razvoja, u Hrvatskoj se sve više naglašavala njezina samostalnost, suverenitet i državnost.

Evidentnoj tendenciji intenzivnog iskazivanja hrvatske suverenosti u 1943. i 1944. suprotstavlja se mali broj hrvatskih komunista unitarističko-dogmatske orijentacije, uglavnom samo u Dalmaciji, zatim dio Srba, što se iskazalo i pobunom Srba partizana u Plaškom 1944. godine. Međutim, ti su otpori bili slabi da bi zaustavili tendenciju demokratizacije, jačanja nacionalnog elementa i suverenosti federalne Hrvatske. U kontekstu takva razvoja, u Hrvatsku su u ulozi "političkih inspektora" u jesen 1944. došli E. Kardelj i M. Đilas koji su Politbirou KPJ podnijeli izvještaj o stanju u KPH, s tezom da je dio njezina rukovodstva, posebno A. Hebrang, sklon nacionalizmu, liberalizmu i državnoj samostalnosti federalne Hrvatske. Politbiro KPJ nakon toga je, u listopadu 1944, povukao Hebranga u Beograd, a na njegovo mjesto postavio V. Bakarića koji će zadržati tu čelnu poziciju sve do svoje smrti 1983. godine.

Možemo dakle zaključiti: jesen 1944. bila je svojevrsna prekretnica za hrvatski narod; kraj NDH se nazrijevao; propao je pokušaj sporazuma između HSS-a i KPH, kao i pokušaj prijenosa vlasti s ustaša na HSS, a zaustavljen je i proces demokratizacije, liberalizacije i političkoga pluralizma i jačanja suverenosti federalne Hrvatske. Tada je već i Beograd postao mjesto saveznih državnih organa, koji je odmah započeo s procesom centralizacije svih društvenih poslova, svodeći republičke državne strukture na ulogu svojih transmisija. Pet mjeseci nakon toga, 1. ožujka 1945. Hrvatska je ostala i bez svoje partizanske vojske koja je uključena u jugoslavensku armiju.

U Hrvatskoj je nastavljen građanski rat koji će prestati tek završetkom II. svjetskog rata.

Završetak oslobodilačkoga i građanskog rata 1945. - vojni i politički slom velikosrpskih snaga - slom NDH

Sudbina svih naroda Jugoslavije rješavala se u ljeto 1944. na bojištu Srbije i za "zelenim stolovima" velesila antifašističke koalicije. Radilo se o posljednjoj bitki između partizana i četnika Draže Mihailovića te o pritisku velesila da Tito i Šubašić formiraju zajedničku vladu.

Zapanjuje činjenica da su se Churchill i Staljin već krajem prosinca 1943. sporazumjeli da se od Titove i kraljeve vlade stvori zajednička vlada, a da će ona biti formirana tek na kraju rata (7. ožujka 1945). Glavni razlog tome je stalna opstrukcija kralja kojim je, kao dvadesetogodišnjakom, upravljala skupina srpskih ministara koja je pak ovisila o zapadnim saveznicima. Churchill je dobro procijenio da oni vode suludu šovinističku politiku koja bi mogla uništiti i njih i britanske interese na Balkanu pa je zato odlučio da britanska vlada dalje upravlja tzv. jugoslavenskom politikom. Međutim, vladajuća srbijanska skupina suprotstavila se Churchillu, ali je bila nemoćna. Koliko je ona bila očajna, najbolje pokazuje pismo koje je s potpisom kralja Petra upućeno, kao njegov apel, predsjedniku SAD-a Rooseveltu 17. srpnja 1944, mjesec dana nakon sporazuma Tito-Šubašić. U pismu dvorska kamarila očajno vapi da SAD zaustavi Churchilla i spasi Srbiju.

Pošto se izjadao o pritisku Churchilla i Edena na njega, kralj nastavlja:

"Suština problema je ministar vojni, general Mihailović, kojeg vlada ne može napustiti, a da ne izda ljude koji se pune tri godine bore ... bez ikakve pomoći osim vlastite krvi i kruha. Ja bih postao izdajnik svog naroda i svoje vojske u Jugoslaviji, čiji sam vrhovni komandant. Rekao sam g. Churchillu da bi to za mene... bilo ravno stvarnom samoubojstvu."

Dalje Kralj apelira, doslovno preklinje, da se saveznici iskrcaju na Balkanu. Jer ako Tito pobijedi, posljedice će snositi ne samo Jugoslavija, već i cijela Srednja Europa.

Kraljevo pismo je krunski dokaz da su njegovi autori bili svjesni da NOP ruši velikosrpsku koncepciju i zato će radije propasti nego prihvatiti Viški sporazum. Otuda politika opstrukcije! Tito je pristao na "igru" s Churchillom jer je procijenio da će ga "nadigrati", da je jači na "terenu" i da ga štiti Moskva, iako ga ona radi učvršćenja savezništva pritišće da realizira sporazum. Jedino je Šubašić iskreno želio uspjeh politike pomirenja, vjerujući da će se Tito i Maček također pomiriti nakon formiranja zajedničke vlade, a pod patronatom saveznika.

Pod pritiskom saveznika Kralj je pristao da Šubašić formira vladu. Ta je vlada, u jeku borbe za Srbiju, 8. kolovoza 1944. naredila i 29. kolovoza ponovila da se sve snage u Jugoslaviji stavljaju pod zapovjedništvo maršala Tita.

Borba za Srbiju počela je početkom ljeta 1944. Na osnovi odnosa snaga šanse kraljevih pristaša nisu bile baš tako male. Mihailovićeve, Nedićeve i Ljotićeve snage koje su koordinirali Nijemci imale su oko 55-60 tisuća ljudi. Približno toliko su imale i partizanske snage pripremljene za upad u Srbiju i one koje će se formirati u Srbiji. Međutim, u Srbiji je bilo i oko 30.000 njemačkih vojnika. Tako velike snage bile su u Srbiji zato što je Hitler 8. kolovoza 1944. naredio povlačenje grupe armija "E" od oko 300.000 vojnika koje su trebale biti prebačene iz Grčke, preko Srbije, prema Hrvatskoj i Mađarskoj. Uzeto lokalno i izolirano, odnos snaga nije jamčio uspjeh borbe za Srbiju. Zato je Tito 21. rujna 1944. u Moskvi i sa sovjetskom vladom potpisao sporazum o ulasku jakih snaga Crvene armije u Jugoslaviju, koje su preko Rumunjske i Bugarske već izbijale na jugoslavensku granicu. Radi se o 57. armiji s 9 divizija i 4. mehaniziranim korpusom, uz još četiri zrakoplovne divizije - zastrašujuća snaga dovoljna da s partizanima slomi sve protivnike.

Ujedinjene snage Crvene armije i partizana, kojima se pridružila i II. bugarska armija, nakon prijelaza Bugarske na stranu saveznika 9. rujna 1944, oslobodile su do kraja listopada iste godine Srbiju i Vojvodinu pa se fronta uspostavila približno oko crte današnje granice između Hrvatske i SRJ - od Dunava do Save.

Iako četničko-nedićevske snage po broju nisu bile manje od partizanskih, bile su moralno razorene, pa su se u borbama raspadale, dezertirale, uključivale u partizanske jedinice i bježale svojim kućama. Završni udarac na moral tih jedinica bio je Kraljev poziv da se pokore partizanima, protiv kojih su ratovali tri godine!

Nakon poraza, četnički voda Draža Mihailović prebacio se 27. rujna 1944. preko Drine u istočnu Bosnu s oko 15.000 četnika, odlučan da se na proljeće 1945. vrati u Srbiju i tamo podigne ustanak, uvjeren da će se narod, kad iskusi "komunističku diktaturu", odazvati njegovu pozivu. Draža Mihailović se uporno držao Srbije i zato što je računao na raspad antifašističke koalicije kojemu će slijediti sukob komunističke Rusije i zapadnih zemalja.

Nakon poraza su se i crnogorski četnici, njih oko 7-8 tisuća, spojili s Dražinim vojnicima. Njihov voda Pavle Đurišić predlagao je da se svi četnici dok traje rat prebace preko BiH i Hrvatske u Sloveniju, gdje će biti i kninski i hercegovački četnici (oko 7.000). Ideja je bila stvoriti antikomunistički blok sa snagama iz svih ostalih zemalja Jugoslavije. Bilo je takvih inicijativa i prije. Na početku bitke za Srbiju, u rano ljeto 1944, i V. Maček je dobio pismo od Draže Mihailovića koji mu predlaže da "sastavimo tri samostalne i posve ravnopravne vojske - jednu srpsku, jednu hrvatsku i jednu slovensku i da se zajednički rame uz rame borimo protiv komunista". Maček je komentirao da je to na žalost "...već bilo prekasno, jer su zapadne demokracije već bile potpuno prihvatile Tita", dodavši, kako "ima ljudi koji dođu do razuma tek onda kada je kasno... a ima ih više koji nikada ne dolaze do pameti".

Borbe s četnicima su se u istočnoj Bosni nastavile. Odlučujuća se bitka dogodila 12. i 13. svibnja 1945. - u iste dane kada je kapitulirala njemačka vojska i ustaško-domobranske snage na slovensko-austrijskoj granici. Sam Draža Mihailović se s ostalima prebacio u Srbiju gdje je 13. lipnja 1946. uhvaćen. Crnogorski četnici odvojili su se od Draže Mihailovića i krenuli na zapad. Na tom putu su prihvatili posredovanje crnogorskoga federalista Sekule Drljevića, saveznika ustaške vlade, koja je pristala da se prebace preko Zagreba na zapad, ali je ipak došlo do sukoba u kojemu su ustaše razbile Đurišićeve četnike. Spašavanje je jedino uspjelo kninskim četnicima koji su nakon oslobođenja Knina, njih oko 3.000, preko Slovenije stigli u Italiju. Tako je Srbija za 4 godine izgubila dvije vojske: jugoslavensku u travanjskom ratu 1941. i četničku 1944. Pokušaji objedinjavanja antikomunističkih snaga svih zemalja Jugoslavije nakon međusobnih trogodišnjih borbi, bili su izraz očaja zbog njihove zajedničke zle sudbine.

***********************

U međuvremenu, u rano proljeće 1945. ratne operacije su prenesene na teritorij nacističke Njemačke. Maršal Žukov s dva i pol milijuna vojnika započeo je 16. travnja Berlinsku operaciju protiv oko milijun Nijemaca. Prvih dana travnja Anglo-Amerikanci su već ušli u Hamburg i 30. travnja spojili se s ruskom armijom usred poražene Njemačke. Istoga se dana Hitler ubio u Berlinu. Njegov je saveznik Mussolini 28. travnja uhvaćen i obješen. Osmoga svibnja njemački su generali potpisali kapitulaciju. Time je završen II. svjetski rat u Europi.

Završne operacije u Jugoslaviji nešto su kasnile. Tako su npr. Rusi već 13.travnja ušli u Beč, a Srijemska fronta probijena je samo dan ranije.

Na početku završnih operacija NOV i POJ, s glavnim stožerima federalnih jedinica, preformirani su u Jugoslavensku armiju (JA) pa su time rasformirane republičko-nacionalne vojske. Od četiri armije, Četvrtoj (dalmatinskoj), koja je bila i najjača, Tito je namijenio ulogu prodora preko Rijeke u Istru i Trst sve do Soče i Koruške, kako bi zajedno sa Slovencima prije Saveznika zaposjeo te krajeve i s te pozicije na mirovnoj konferenciji pregovarao o granicama prema Italiji i Austriji.

U završnim je operacijama JA, u kojoj su bila i četiri hrvatska partizanska korpusa, imala protiv sebe sedam njemačkih korpusa i oružane snage NDH.

U kakvom su stanju bile oružane snage NDH u posljednjoj fazi rata?

Nakon pokušaja puča Vokić-Lorković, sve oružane snage NDH stavljene su pod zapovjedništvo Glavnog ustaškog stana, a ministarstvo je postalo samo administrativni organ. Krajem 1944. domobranstvo, koje je spalo na oko 80.000 ljudi, spojilo se s ustaškim postrojbama u kojima je bilo oko 76.000 ljudi. Te snage su u siječnju 1945. formirane u 15 divizija. Za zapovjednike su uglavnom imenovani prekaljeni ustaše. Sve divizije su stavljene pod zapovjedništvo njemačkih korpusa na čijem su se operativnom prostoru borile. Pred sam kraj rata sve su snage brojile oko 130.000 vojnika.

Hrvatske partizanske snage bile su raspoređene u pet korpusa, svega oko 150.000 boraca. Po nacionalnom sastavu bilo je 60,4% Hrvata, 28,64% Srba, 2,75% muslimana, 0,25 % Židova i 7,96 % ostalih.

Odnos ustaško-domobranskih i partizanskih snaga bio je prilično uravnotežen - gotovo 1:1, ali valja znati da su u prvima bili Hrvati i iz Hercegovine i Bosne, koji su se isticali odanošću i odlučnošću u borbi za NDH. Po odnosu snaga u hrvatskim nacionalnim okvirima rat se ne bi mogao lako završiti jer su i jedni i drugi bili brojčano i po kvaliteti podjednaki. Naime, ono što je ostalo uz režim NDH bilo je spremno izginuti, a ne kapitulirati. Međutim, sudbina režima NDH nije ovisila samo o odnosu zaraćenih snaga već o nacističkoj Njemačkoj - njezin slom je i slom NDH.

Neovisno o tome što će biti s nacističkom Njemačkom - hoće li prilikom kapitulacije eventualno zadržati neprijateljske armije na svojim granicama kao što je učinila 1918. godine ili ne - vlada NDH je već imala dovoljno informacija da će ostati usamljena. Jer, početkom 1945. godine Njemačka je s teritorija NDH evakuirala oko 110.000 folksdojčera u Njemačku, a iz Bačke je do 7. studenoga 1944. evakuirala oko 90.000 svojih sunarodnjaka. Te su se činjenice morale uzeti u obzir glede sudbine NDH, ali nisu.

U nekoliko posljednjih mjeseci rata, videći njegov očigledni kraj, Pavelić i vlada NDH morali su nešto poduzeti. Bilo je ideja da se dio snaga zajedno s Nijemcima povlači u Njemačku, a dio ostane u Hrvatskoj i da vodi gerilsku borbu. Međutim, događaji su upravljali sudbinama ljudi. Oružane snage NDH uključene u Wermacht povlačile su se po planu njemačkih generala, koji su sve vodili prema austrijskim granicama, na koje su trebale doći i snage iz sjeverne Italije. Brzi slom na frontama prema Rusima i zapadnim saveznicima zatekao je to povlačenje još prije nego što je vojska mogla stići u Austriju i možda izbjeći predaju jedinicama JA. Međutim, ni to nije bilo sigurno, jer su saveznici već bili odlučili da se predaju onima pred kojima su se povlačili, što znači JA. U posljednjih nekoliko mjeseci svoga postojanja vodstvo NDH je počelo mijenjati svoju ideološku retoriku. Iz dana u dan u medijima se varirala teza da vlast NDH ne spada u fašističke režime, da nema nikakvu ideološku boju, već da se radi o povijesnom činu osnivanja nezavisne nacionalne države, na što hrvatski narod ima legitimno, u svijetu priznato pravo u skladu s načelom samoopredjeljenja. Ustaška propaganda tumačila je da će Europa i u času raspleta koji donosi kraj II. svjetskog rata poštivati hrvatsku državu i zato se narod poziva da nepokolebljivo stoji uz NDH. U Zagrebu je 10. ožujka 1945. na zboru istupio Pavelić, praćen svim svojim ministrima. Osim njega govorio je i predsjednik vlade Mandić koji je rekao i ovo:

"NDH je po svome obliku republika, Poglavnik je njen doživotni predsjednik sa svim pravima hrvatskog Vrhovnika. Hrvatska državna vlada radi prema nalozima, smjernicama i zakonima koje donosi Poglavnik u ime naroda. Vlada ... snosi odgovornost pred narodom i pred Poglavnikom, dok Poglavnik odgovara Bogu, povijesti i svojoj savjesti..."

Ovako se izričito i otvoreno deklarira fašistički oblik vlasti u momentu kada se već sprema apel zapadnim saveznicima da prime NDH u svoje "naručje".

  Sličnu tezu je kopirala i crkvena hijerarhija, naravno, sa svojim specifičnim kutom gledanja. Ona je, naime, također isticala da svaki narod, pa tako i hrvatski, ima pravo na svoju državu, ali se nije šire upuštala u ocjenu tipa režima i njegove praktične politike, jer bi to značilo njezino involviranje u politički život. Crkva se držala prastare prakse da je legitimno ono što povijest, život i borba jednoga naroda donesu na "ovaj svijet". Ona ne dopušta da konkretna vlast "nasrće" na njezin integritet i identitet u smislu duhovnosti, a jednostavno rečeno gleda na svaki režim kao na "vlast od Boga". Crkva je dakle od početka do kraja NDH branila pravo naroda na vlastitu nacionalnu državu, ali je zadržala pravo kritike režima u kršenju moralnih i ljudskih prava.

U posljednjim mjesecima života NDH crkvena hijerarhija je kritizirala oba oblika totalitarizma - nacistički i boljševički - što je, po prirodi stvari, imalo i političke implikacije. Biskupska konferencija je potkraj ožujka 1945, u momentu kada se ruši europski fašistički poredak, a još ima tračak iluzije da se sa sigurnošću ne zna koji će narodi, posebno hrvatski, potpasti pod Zapad, a koji pod Istok, izdala Poslanicu u kojoj stoji i ovo:

"... Povijest svjedoči da hrvatski narod kroz cijelu svoju tisućutristogodišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno naglašavati da se ne odriče svoga prava na slobodu i nezavisnost koju on od srca želi i svakom drugom narodu. A kada je u drugom svjetskom ratu ta misao oživotvorena u vlastitoj državi, hrvatski su katolički biskupi poštivali volju hrvatskog naroda. Nitko prema tome nema prava optuživati bilo kojega građanina Hrvatske države, pa ni hrvatske biskupe, zato što poštivaju tu neodstupnu volju hrvatskog naroda, kada on na to ima pravo i po Božjim i po ljudskim zakonima.

Hrvatski katolički biskupi su sa svoje strane učinili sve što je u njihovoj moći da se u Hrvatskoj državi svuda provede prava zakonitost prema načelu: Justitia fundamentum regnorum - zakonitost prema svima, bez obzira na rasu, narodnost, vjeru ili stalež."

Ostavljajući po strani odnos Crkve i države odnosno politike, implikacije Poslanice bile su vrlo velike i jasne, kada se uzme u obzir da su saveznici 20 dana prije nje priznali "prokomunistički režim" u Jugoslaviji. U kontekstu apsolutno negativnog stava prema boljševičkoj ideologiji, jasno je da su hrvatski biskupi željeli da se Hrvatska nađe izvan novog režima, odnosno da sačuva nacionalnu državu u sklopu Zapadne Europe.

U posljednjim danima rata zapovjedništvo grupe armija "E" bilo je u Zagrebu. Dva korpusa, 15. i 5. SS, bila su na Dravi od Đurđevca do Maribora, čuvajući lijevi bok od Crvene armije koja je 30. ožujka 1945. zauzela Prekomurje, a zatim 13. travnja ušla u Beč. Njemački 97. korpus držao je Istru i Postojnu da osigura eventualno povlačenje njemačkih armija iz Italije u Austriju i zatvori prodor IV. armije koja je žurila u Trst. Ostalih pet korpusa - 21, 34, 68, 15. i 91. - povlačili su se iz Slavonije, Posavine i Like prema Austriji.

Dok je vlada NDH u očaju odlagala svoju konačnu odluku, a grupa armija "E" usporavala svoje povlačenje jer je morala vojsku s lepezaste mreže cesta u ravničarskom području prebacivati na samo jedan put preko Celja, dotle se na glavnim frontama Wermacht raspadao. Crvena armija je, kao što je već rečeno, 16. travnja 1945. započela Berlinsku operaciju s 2,5 milijuna vojnika. Njemačka se armija od oko 600.000 vojnika 29. travnja 1945. predala u Italiji. Saveznicima se 18. travnja 1945. u Rurskoj oblasti predalo 317.000 njemačkih vojnika. Američki i ruski vojnici susreli su se usred Njemačke 30. travnja. Nacistička Njemačka je bila pred definitivnim slomom. Na dan kada je potpisana njezina kapitulacija, postrojbe NDH tek izlaze iz Zagreba.

Iza pokretne fronte, uz zaštitne borbe između glavnih snaga, u pozadini odstupajućih njemačkih i oružanih snaga NDH djelovala su 4 hrvatska partizanska korpusa: 6. i 10. zagrebački između Drave i Save, 4. u karlovačkoj oblasti i 11. u primorsko-goranskoj oblasti. S takvim rasporedom snaga u završnim operacijama odstupnicu smjerom Zagreb-Maribor-Graz zatvorila je Crvena armija, Zagreb-Istra-Trst-Italija IV. armija, a uz to na teritoriju Slovenije djelovalo je oko 40.000 slovenskih partizana. Praktično krajem travnja 1945. ostao je slobodan samo prolaz Zagreb-Celje-Dravograd-Austrija. Nakon što je 1. svibnja IV. armija preuzela Trst, a zatim uputila jedan motorizirani odred u Korušku u koju su stigle i britanske postrojbe, svi su prolazi bili zatvoreni. Jugoslavenski vrh je forsirao brzi upad u Austriju kako zato da zarobi njemačku grupu armija "E" i oružane snage NDH, tako i zato da okupira Korušku i Štajersku. Vlada Jugoslavije čak je i formalno 2. travnja 1945. zatražila od saveznika da joj dopuste da u Austriji ima svoju okupacijsku zonu - uključivo Celovec (Klagenfurt) i Graz - kako bi se s jačih pozicija mogla boriti za promjenu granica na mirovnoj konferenciji. Iako je vlada SSSR-a podržala zahtjev Jugoslavije, zapadni saveznici su ga odbili s obrazloženjem da su u Jalti te godine Velika trojica odlučila da će samo četiri velike sile imati svoje okupacijske zone.

Tridesetoga travnja, u posljednjim danima svoje vlasti, vlada NDH je odlučila da s oružanim snagama i masom civila krene prema zapadnim saveznicima. Do tada je zavaravala i sebe i javnost s jedne strane kako je Njemačka nepobjediva, kako će uskoro iznenaditi svijet novim raketnim oružjima, a s druge strane najavljivala raspad antifašističke koalicije pa možda i rat između "komunističke" Rusije i zapadnih saveznika, u kojem slučaju bi se Jugoslavija podijelila na dva dijela pa bi Srbija bila u ruskoj, a Hrvatska u angloameričkoj zoni. Konačno, u strahu od fizičke smrti, vlada NDH nije imala drugog izlaza osim predaje zapadnim saveznicima. Zavaravajući se iluzijom da hrvatska država ipak treba Zapadu, ustaška vlada je tri dana prije napuštanja zemlje, 3. svibnja 1945, ukinula po zlu poznate rasne zakone koje je donijela 1941. Vlada je odlučila uputiti memorandum feldmaršalu Alexanderu, zapovjedniku saveznih snaga na Sredozemlju, u kojemu stavlja NDH pod njegovu "moćnu zaštitu". U memorandumu se ističe da NDH ne pripada fašističkom bloku država niti se upravlja fašističkom ideologijom, već borbom za obranu svoje nacionalne države. U pismu se tvrdi da su se u NDH slile mase izbjeglica - preko jednog milijuna - iz Srbije, Crne Gore, Albanije, Bugarske koje su "prokušani prijatelji Engleske i SAD-a", koje traže svoj spas kod saveznika. Na kraju se kaže: "Hrvatska državna vlada želi i moli da čim prije bude upućena u Hrvatsku vaša vojnička misija... ujedno molimo da vaša vojska dođe na naše državno područje, da olakša ovo teško i pogibeljno stanje. Time se stavlja hrvatski narod u svojoj državi pod vašu moćnu zaštitu."

Memorandum su potpisali svi ministri vlade, a 4. svibnja ministar V. Vrančić poletio je u Italiju s trojicom zarobljenih britanskih časnika. Molba Pavelića da savezničke snage iz Italije dođu i okupiraju Hrvatsku bila je samo očajnički pokušaj spašavanja žive glave.

Ovdje je mjesto da se ukaže na paradoks Pavelićeva memoranduma saveznicima. Naime, on je skoro godinu dana prije tragičnog sloma NDH, 30. kolovoza 1944, pozatvarao svoje ministre zato što su željeli učiniti to isto. Da bi paradoks bio još veći, Pavelić je, samo devet dana prije bijega, dao 24-25. travnja 1945. poubijati svoje ministre "anglofile": Vokića, Lorkovića, prvake HSS-a Farolfija i Tomašića, te skupinu domobranskih časnika, jer su htjeli okrenuti NDH na stranu saveznika.

Saveznicima nije bilo ni na kraj pameti da spašavaju NDH. Oni su je od početka smatrali "zločinačkom kvislinškom tvorevinom". Osim toga, međunarodnim priznajem Titove Jugoslavije 7. ožujka 1945. Hrvatska je postala dio te "savezničke države", čime su snage NDH stavljene izvan zakona. Da bi nesreća za NDH bila još veća, velesile su odlučile da se predaja mora provesti pred onim snagama koje su u času kapitulacije bile u borbenom dodiru s neprijateljem. To je značilo da se oružane snage NDH i postrojbe armija "E" predaju u ruke JA.

Čin predaje trebao se provesti 8. svibnja 1945. Međutim, grupa armija "E", oružane snage NDH, ostatci četnika itd. produžili su otpor do 15. svibnja 1945. kada su se predali.

Posljednju vojnu operaciju JA je vodila 25. svibnja 1945. u Posavini, poglavito oko mjesta Odžaci gdje je poginulo preko 3.000 pripadnika oružanih snaga NDH. Međutim, najduži otpor pružale su četničke skupine koje su se u vrletima između Bosne, Sandžaka i Crne Gore održale sve do 1955. godine.

Prikaz trenutka predaje oružanih snaga NDH dao je Vinko Nikolić, dužnosnik vlasti NDH, književnik koji je 45 godina živio kao politički emigrant. On je napisao:

"Izvlačenje njemačke vojske iz Grčke preko Balkana, Bosne i Hrvatske, povuklo je sa sobom i jedinice ustaške vojske i domobranstva. 'Zvonimirova linija' obrane NDH nije bila stvarno uspostavljena, niti se u krajnje zaoštrenim uvjetima neprijateljstva mogla osigurati razumna predaja vojske partizanima. I dio civilnog stanovništva, rodbina vojnika, ali i obični građani strepili su od 'četničko-partizanske' i 'jugokomunističke odmazde' te su se nadali da će predajom zapadnim saveznicima spasiti život. U bijeg prema Austriji krenulo je veliko mnoštvo vojnika i civila. Najveći dio tog mnoštva dopao je 15.05. u partizansko zarobljeništvo. U obujmu, montaži i drastičnosti masakra koji je usli jedio svakako je znatnu ulogu igrala antihrvatska struja u partizanskom vodstvu, koja je s nepovjerenjem gledala i na hrvatske partizane, budući da su od neposrednog dodira izolirane pretežno hrvatske partizanske jedinice (kao i kod ulaska u Zagreb, 8. svibnja.1945), pa je operaciju vodila komanda III. armije pod zapovjedništvom Koste Nađa, pretežno s novopopunjenim jedinicama srpskog sastava iz Vojvodine i Bosne.

Neoprostiv je i propust političkog vodstva NDH što narodu nije otvoreno prikazalo pravo stanje u svijetu i na ratištima. Skrivalo je odluke na Jalti, budeći nadu u povoljno držanje zapadnih saveznika. Zbog velikog broja nazočnih civila, vojničke postrojbe nisu mogle pravodobno dostići austrijsku granicu. Nije se znalo kuda treba kretati, samo se čulo da se treba stići u Rogašku Slatinu 09.05.1945., jer da će ondje biti izdana odluka o budućem pokretu. Tu je posljednji put viđen Ante Pavelić, kojemu je ondje prenesena vijest da je Njemačka kapitulirala. Poglavar NDH razriješio je vojnike prisege i sam se udaljio od svojih najbližih suradnika i vojnih zapovjednika. Nakon tog dramatskog skupa očaja, kako vojnika, tako i mnoštva civila, koji su se osjećali izdanima od onih koji su ih vodili kroz četiri godine rata, svatko je nastavljao svoj put, predajući se slučaju, u nadi da će se uspjeti dokopati Austrije i da će ga ondje prihvatiti Englezi ili Amerikanci. Sudionici su vjerovali u Ženevske konvencije, kojima je NDH bila pristupila, a koje su obećavale zaštitu zarobljenih osoba. Svi su putovi vodili prema istom cilju: na golemu livadu nedaleko od Bleiburga, gdje se sleglo više stotina tisuća ljudi. Putem su ih pratili zračni saveznički i partizanski napadi, pa su posvuda ležali mrtvi i ranjeni. Jednoć na okupu, predstavnici visokih hrvatskih časnika (general Ivo Herenčić i pukovnik Danijel Crljen) posjetili su 14.05. savezničko zapovjedništvo u dvorcu Thurn-Valsassina, neposredno kod Bleiburga, gdje su britanskom generalu Patricku Scottu prikazali stanje vojske i civila. On ih je primio i sutradan, kada su mu ponudili predaju vojske i tražili zaštitu za civile. General je odbio predaju, tvrdeći da se, po nalogu feldmaršala Harolda Alexandera, vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga na Sredozemlju, a prema zaključcima na Jalti, sva vojska mora predati svojim neposrednim ratnim neprijateljima. U to su u zapovjedništvo stigli i partizanski predstavnici (Milan Basta, polit. komesar 51. divizije) koji su zatražili bezuvjetnu predaju u roku od samo jednog sata, prijeteći da će u protivnom izvršiti opći napad. Britanski je general upozorio hrvatske predstavnike da su opkoljeni engleskim tenkovima, a da su Jugoslaveni njihovi ratni saveznici kojima oni i ovdje nude svaku vojnu pomoć. Tako je 15. svibnja 1945. sudbina hrvatske vojske i građanskog mnoštva bila zapečaćena... O broju poginulih u Bleiburgu i danas se daju različite procjene. U literaturi hrvatske političke emigracije preteže mišljenje o 200.000 ubijenih Hrvata, u što bi trebalo ubrojiti i žrtve Križnog puta. Osim Hrvata, od izginulih se navodi: 12.000 Slovenaca, 6.000 Crnogoraca, 3.000 Srba i oko 60.000 Nijemaca. Domovinski istraživači daju niže procjene.

  Postavlja se pitanje tko su sve krivci za Bleiburšku tragediju? Krivo je političko i vojničko vodstvo NDH, koje nije bilo doraslo onim sudbonosnim vremenima. Obmanjivanje 'Zvonimirovom linijom', Pavelićeva priča kako će 'prije Sava teći uzgor, nego će partizani u Zagreb', priče o 'čudesnom' njemačkom oružju koje će izvesti preokret na ratištima, glasine o obećanjima Engleza, ideja da se ide u šumu jer 'partizani ostavljaju šume, a mi ulazimo', sve je to i slično uvelike smućivalo narod. Svakako najveći krvavi krivci bili su jugopartizani. Oni su izvršili užasan pokolj svih ratnih protivnika, pokolj civila i vojske koja je bila položila oružje. A. Pavelić pred Hrvatima prvi je nosilac odgovornosti. Prvi je pobjegao, napustio vojsku i spašavao sama sebe. Krivci su i savezničko vojno zapovjedništvo koje nije poštivalo Ženevske konvencije."

Bilanca oslobodilačkoga i građanskoga i međunarodnoga rata 1941-1945. više je nego tragična.

Stručna javnost uglavnom prihvaća rezultate demografskih istraživanja srpskog emigranta B. Kočovića i Hrvata V. Žerjavića kojima se ne može osporiti nacionalna svijest. Po prvom, u ratu 1941-1945. u Jugoslaviji je izgubilo živote jedan milijun i četrnaest tisuća, a po drugom jedan milijun i dvadesetsedam tisuća ljudi. Razlika je samo 13 tisuća. Važno je napomenuti da do objavljivanja podataka jedan za drugoga nisu znali. Srba je stradalo oko 500 tisuća, Hrvata oko 192 tisuće, muslimana oko 103 tisuće. Najveći stradalnici su Židovi i Romi koji su ubijani na temelju rasnih nacističkih zakona. Od oko 25.000 Židova u Hrvatskoj preživjelo je oko 5.000, a Roma je po popisu 1948. bilo svega 405. Po Žerjaviću, najveća su stratišta bili Jasenovac, oko 85.000 i Bleiburg, oko 49.000.

Njemačka nacionalna manjina - oko 500.000 ljudi koncentrirano u Vojvodini i Slavoniji - nije pretrpjela velike gubitke, oko 2,6%, gotovo tri puta manje nego Hrvati, ali je praktički cijela 1944/45. emigrirala ili protjerana. Ona je visoko "platila" svoje masovno sudjelovanje u ratu na strani Njemačke. Bilo je 1944. odlučeno da se i Mađari isele iz Vojvodine, ali je, navodno, na molbu KP Mađarske intervenirala ruska vlada da se egzodus zaustavi.

U usporedbi s drugim zemljama, osim Rusije i Poljske, Jugoslavija je imala najveće gubitke. SAD su na svim ratištima - u Europi, Africi i Pacifiku - imale 187.000 stradalih, Britanija 368.000, Francuska 653.000 itd. Iako se ne zna koliko je u Jugoslaviji poginulo u borbi protiv okupatora, a koliko u građanskom ratu, sigurno je da pretežu žrtve ovoga potonjega.

Materijalne žrtve su također bile goleme. Bez krova nad glavom ostalo je oko 3,5 milijuna ljudi, a proizvodnja je 1945. počela s oko 30% predratnog kapaciteta.

Razmišljanja o ratu u bivšoj Jugoslaviji 1941-1945.

S obzirom na etnički sastav Jugoslavije, na vrste i broj vojski, na ratne ciljeve, posebno glede državnoga i društvenog uređenja nakon rata, na tlu bivše Jugoslavije dogodilo se više paralelnih ratova, pa se zato oni ne mogu svoditi samo na dva bloka - fašistički i antifašistički, revolucionarni i kontrarevolucionarni, oslobodilački i osvajački kao što je to definirala historiografija pod utjecajem KPJ, mada i ta vrsta podjele postoji. Ali, kada se ratna drama raščlani, dobiva se složenija slika.

Partizanski rat pod vodstvom KPJ za njegove je sudionike bio rat za oslobođenje od okupatora i domaćih izdajnika. Sve aktere KPJ je svrstala samo na te dvije ratujuće strane. Za komuniste, međutim, oslobodilački rat je bio i narodna, odnosno socijalistička revolucija, koja se završava uništenjem kapitalizma i uspostavom "diktature proletarijata". Po obliku je rat 1941-1945 narodno-oslobodilačka borba, a po suštini je socijalistička revolucija. U okviru toga dvostranog procesa ostvarivao se i proces stvaranja šest država - republika u sastavu jugoslavenske federacije, pa se zato taj rat doživljavao i kao put stvaranja nacionalnih država u zajedničkoj državi.

Taj je rat i u svijesti i u zbilji za onaj dio hrvatskoga naroda koji je bio odan NDH, bila borba na život i smrt za obranu nacionalne države protiv "komunističke i jugoslavenske najezde", bez obzira na to što je ta država bila dio europske nacifašističke strukture sve do sloma 1945. godine.

Za četnički je pokret rat 1941-1945. bila borba za restauraciju Velike Srbije u Jugoslaviji, a protiv ujedinjenih komunističkih jugoslavenskih snaga koje je predvodila antisrpska koalicija složena u rasponu od Kominterne do Vatikana, a preko hrvatsko-slovenskih komunističkih lidera i sve do britanske vlade u drugoj polovici rata.

Slovenci i Makedonci u velikoj su većini taj rat doživljavali kao borbu za svoju nacionalnu državu u Jugoslaviji, mada su i oni imali svoje kvislinge.

Veće nacionalne manjine - Nijemci, Mađari, Albanci, Talijani - uglavnom su slijedile svoje matične države - Njemačku, Mađarsku, Albaniju, Italiju - od početka do kraja rata.

Prema našoj analizi, u ratu 1941-1945- dogodilo se više ratova s različitim akterima i različitim ratnim ciljevima.

Iako su se "veliki" i "mali ratovi" isprepletali, svi oni koji su se nalazili u sukobu s partizanskim pokretom vezali su se s okupatorom pa i u onom slučaju kad se radilo o želji i namjeri da se u posljednjem času odlijepe od svojih "zaštitnika" - okupacijske vojske - i priđu saveznicima.

Na osnovi prethodne analize primjereno bi bilo ratnu zbilju 1941-1945  definirati i kao oslobodilački i kao građanski rat, ali i kao revoluciju.

Za povijesnu znanost i političku praksu nezaobilazno je bilo pitanje kakvo je iskustvo toga rata glede održivosti Jugoslavije.

Jugoslavenski komunisti kao obnovitelji druge Jugoslavije, i to četverogodišnjim ratom, a ne za "zelenim stolom", tvrdili su da je prva Jugoslavija bila "umjetna versailleska tvorevina", a da je "njihova" druga bila organska zajednica stvorena na bratstvu i jedinstvu južnoslavenskih naroda. Može li taj sud koji je, naravno, ideološke i pragmatično-političke naravi, izdržati historiografsku kritiku.

Pogledajmo!

Odgovor na postavljeno pitanje mora se tražiti u analizi one povijesne prakse i zbilje koju su stvorile društvene snage u međusobnomu četverogodišnjem oslobodilačkom i građanskom ratu. U tom je pogledu najbitnija odrednica podjela vojnih i političkih snaga na jugoslavenske i na antijugoslavenske.

Po odlučnosti i jasnoći prvo mjesto medu antijugoslavenskim snagama zauzela je ustaška NDH. Njezina ideologija odbijala je bilo kakvu vezu s južnoslavenskim narodima, posebno Srbima, koje su šovinistički mrzili, naglašavajući da hrvatski narod i geopolitički, i kulturno, i gospodarski i povijesno pripada srednjoeuropskom krugu naroda, koji predvodi nacistička Njemačka. Ukorijenjenost te opcije medu Hrvatima nije bila mala. Argument za tu tezu jest i činjenica da su oružane snage NDH do posljednjega dana rata bile jednako brojne kao i hrvatska partizanska projugoslavenska vojska i da su se predale tek 7 dana nakon što je to učinio Wermacht.

HSS, za koju su glasovali gotovo svi Hrvati na svim parlamentarnim izborima između dva svjetska rata, nije bila antijugoslavenska, ali je inzistirala na federaciji, a zapravo je težila konfederaciji.

Glavna vojna i politička snaga Srbije također je bila antijugoslavenska iako se formalno deklarirala kao antifašistička, otporaška i projugoslavenska. Naime, četnički pokret, kojim su upravljali kralj, njegova kamarila i gotovo svi vodeći srbijanski političari, bio je antijugoslavenski i po programu i po etničkom sastavu jugoslavenske vojske, koja je sredinom rata 1941-1945. brojila blizu 100.000 vojnika. Naime, mržnja protagonista obnove Kraljevine Jugoslavije, kao velikosrpske države prema ostalim narodima Jugoslavije - posebno prema Hrvatima, muslimanima i Albancima (Makedonci i Crnogorci nisu bili niti priznati) - imala je genocidna obilježja, a o njihovim autonomnim pravima u budućoj Jugoslaviji nije bilo ni govora. Osim toga, drugi vrhunski argument antijugoslavenstva toga pokreta je bio etnički sastav te vojske. U "jugoslavenskoj vojsci" (četnici) bili su isključivo Srbi i Crnogorci. Zbog svoga velikosrpskog programa i progona, svi su ostali jugoslavenski narodi te "Jugoslavene" smatrali opasnim neprijateljem.

Srpska kvislinška vlada generala Milana Nedića (1941-1944) bila je izrazito antijugoslavenska, deklarirajući da je Srbija stvaranjem Jugoslavije 1918. učinila kobnu i tragičnu povijesnu pogrješku. U tom smislu ona je tumačila da je Jugoslavija bila grobnica za srpstvo i pravoslavlje.

Jugoslavenska vlada u izbjeglištvu, u Londonu, nije za četiri godine uspjela formulirati ni jednu točku programa državnog uređenja buduće obnovljene Jugoslavije, jer su njezini ministri - Srbi, Hrvati i Slovenci - bili beskompromisno koncepcijski podijeljeni. Srbi su tvrdo branili koncept Velike Srbije, Hrvati koncept konfederacije, a Slovenci zagovarali federaciju, a svi zajedno negirali bilo kakva nacionala prava Makedonaca, Crnogoraca, muslimana i nacionalnih manjina.

Jedina autentična jugoslavenska snaga bila je KPJ. Ali ni njezina politička koncepcija nije bila jednoznačna. Primarni cilj KPJ bio je osvajanje vlasti, uništenje kapitalizma i "izgradnja" socijalističko-komunističkog društva. U takvoj viziji nacionalna država - hrvatska, srpska, jugoslavenska i bilo koja druga - sekundarni je cilj. U tom smislu državna formacija može biti i balkanska i podunavska i srednjoeuropska, kao i paneuropska integrirana s SSSR-om. Bitan je, dakle, komunizam u viziji kakvu je izgradila Kominterna od svog osnivanja 1919. godine. Ta se vizija budućnosti zasnivala na poznatoj sintagmi "proleterski internacionalizam". Stvaranje komunističke države Jugoslavije u kontekstu II. svjetskog rata moralo je ići samo preko stvaranja nacionalnih država kao jedinog polazišta na kojemu se mogu pridobiti njezini narodi. Zato je ona od prvog dana ustanka 1941. stvarala federalnu državnu strukturu Jugoslavije. Na toj platformi KPJ je stvorila općejugoslavenski pokret i svoje oružane partizanske snage, koje su vojnički porazile četnike kao oružane snage obnove monarhističke hegemonističke Jugoslavije. Tezu da je socijalizam, a ne Jugoslavija, bio glavni cilj KPJ, isticat će Edvard Kardelj, glavni autor svih njezinih ustava, i uz Tita glavni njezin arhitekt; naime, ponovio je to više puta šezdesetih godina kada je izbila kriza, i upozoravao unitarističke snage da KPJ nije 1941-1945. ratovala samo za obnovu Jugoslavije već za stvaranje socijalističkoga društva.

Ako se, s pravom, uzme da su samo partizanske snage bile općejugoslavenske, a sve ostale antijugoslavenske, može se usporedbom prvih s drugima argumentirati da su sve do završnih operacija 1944-45. antijugoslavenske vojne snage bile nadmoćne. U Srbiji, u drugoj polovini rata i uoči oslobođenja, srpska državna straža generala Milana Nedića, u službi Njemačke, imala je oko 37.000, Ljotićev srpski dobrovoljački korpus (SDK) oko 9.000, a četnici Draže Mihailovića oko 50.000 - svega oko 100.000 ljudi, što je više od partizanskih snaga koje su brojile 9 divizija iz BiH i Hrvatske i pet divizija iz same Srbije. Tek prodorom Crvene armije u rujnu 1944, s vatrenom moći koja je višestruko bila jača od sukobljenih domaćih snaga, Srbija je oslobođena. U Hrvatskoj je na kraju rata odnos snaga NDH i partizana bio podjednak - presudio je slom njemačke armije. U Sloveniji odnos snaga između partizana i njihovih protivnika bio je 40.000 : 20.000 u korist partizana. Nijemci, Mađari i Albanci - po popisu iz 1931- svaki po oko pola milijuna - bili su u cjelini uz svoje matice i time u antijugoslavenskoj fronti. Partizani su brojčano nadmašili svoje protivnike tek nakon opće mobilizacije u Srbiji, Makedoniji, Vojvodini i Kosovu krajem 1944.

U procjeni odnosa između projugoslavenskih i antijugoslavenskih vojnih snaga u II. svjetskom ratu valja uzeti u obzir i činjenicu da je rat među njima prekinut tek slomom nacističke Njemačke, što je u "ponor" povuklo antipartizanske postrojbe svih naroda Jugoslavije.

Obnova Jugoslavije u II. svjetskom ratu bila je determinirana i politikom saveznika. Oni su među svoje ratne ciljeve rušenja fašizma uvrstili i obnovu svih država koje su nacifašisti razbili, okupirali ili uspostavili kao svoje satelite. Time je osigurana i obnova Jugoslavije kao savezničke države. Za KPJ to je bila tvrda konstanta njezine političke strategije. Jedino su se SAD kratko dvoumile. Tako je F. Roosevelt 1943. sugerirao kralju Petru da razmisli o eventualnom napuštanju ideje Jugoslavije i obnovi Kraljevine Srbije. Protiv volje saveznika nije se moglo ići. Oni koji su išli protiv njih doživjeli su poraz (ustaše -NDH; četnici Draže Mihailovića - jugoslavenska izbjeglička vlada).

Odlučnost vlade SSSR-a za obnovu Jugoslavije 

 rasla je s izgledima da će ona, budući pod vodstvom komunista, biti njemu odana. Presudno je bilo opredjeljenje Britanaca, a oni su postupili veoma pragmatično: saveznik je onaj tko se bori protiv Hitlera. Po tom kriteriju saveznik je i boljševik, diktator, despot Staljin i komunist Tito. Presudno je bilo pridobiti Churchilla i zato što je jedino on bio u stanju slomiti kralja i jugoslavensku vladu i prisiliti ih da osude četnički pokret kojim su upravljali iz Londona. Churchill je politiku odbacivanja četničkoga pokreta i prihvaćanja Tita za saveznika izložio ovim riječima 22. veljače 1944. u britanskom parlamentu:

"... u jesen 1941. partizani maršala Tita počeli su protiv Nijemaca žestok i bespoštedan rat za opstanak. ...Vođeni veoma vješto, organizirani na gerilskom principu, bili su istovremeno neuhvatljivi i smrtonosni. Bili su ovdje, ondje, svuda... Partizanski pokret je brojem ubrzo nadmašio snage generala Mihailovića... Na sceni se pojavio novi neusporedivo bolji vođa. ... Ne samo Hrvati i Slovenci već i velik broj Srba pridružio se maršalu Titu i on u ovom trenutku raspolaže s preko četvrt milijuna ljudi... zadržavajući čak četrnaest od ukupno dvadeset njemačkih divizija na Balkanu...

Churchill je uspio skloniti Roosevelta da u ljeto 1944. povuče svoju vojnu misiju i odbaci četnike Draže Mihailovića.

Bitna značajka građanskoga rata bila je u tome da se on vodio za Jugoslaviju i protiv nje, za smjenu staroga režima i vladajuće klase i protiv te smjene. Nacionalno pitanje bilo je u središtu politike svih aktera rata, sve kao plod društvenih odnosa iz prve Jugoslavije.

Neriješeni društveni problemi stare Jugoslavije, sva njezina složenost i konfliktnost - klasna, međunacionalna, regionalna, vjerska i druge - izbili su odmah nakon okupacije elementarnom snagom užasne stihije. Međunacionalni konflikti, stalno akutni u Kraljevini Jugoslaviji, raspirivanjem okupatora i kvislinga pretvorili su se u prvim danima okupacije u međusobna krvava obračunavanja. Hegemoniju velikosrpskih vladajućih snaga smijenio je teror i progon srpskoga naroda. Započeo je užasan međunacionalni sukob kakav se u Europi dugo nije pamtio. Ni najveći pesimisti nisu mogli očekivati da bi međunacionalni sukobi mogli imati tolike razmjere. Njihove su se klice razvile u društvenoj strukturi Jugoslavije.

Dvostruki građanski rat - prvi, unutar nacija između građanske i prokomunističke frakcije i drugi između nacija - tendencijski je vodio do međusobnog istrjebljenja. KPJ je činila sve što je mogla da zaustavi međunacionalni rat. Da bi to postigla, ona je s jedne strane morala svladati omraženost imena Jugoslavija u nesrpskim narodima, a u srpskom narodu razbiti snage obnove velikosrpskog režima. Kolika je bila ta omraženost Jugoslavije pokazuje i činjenica da su 1941/42. i članovi KPJ prikrivali da pripadaju stranci koja nosi jugoslavensko ime. U pismu CK KPH lipnja 1941. upozorava se članstvo da prevlada tu tendenciju zatajivanja pripadnosti KPJ.

Taj problem odnosa prema obnovi Jugoslavije postavio se čak u Sloveniji gdje je situacija u tom pogledu bila najbolja i najzdravija. Takva politička raspoloženja u kompleksu međunacionalne problematike navela su KPJ da parolu o obnovi Jugoslavije ne ističe u prvi plan, iako se nedvosmisleno borila za njezin integritet. KPJ je u prvi plan stavila parolu o borbi protiv okupatora, za nacionalno i socijalno oslobođenje, ističući da je oslobođenje stvar svakog naroda i narodnosti koji će u zajedničkoj oružanoj borbi stvoriti međusobno povjerenje, bratstvo i jedinstvo i konačno se sami opredijeliti kakav oblik društvene i državne zajednice žele stvoriti.

Parola obnove Kraljevine Jugoslavije naišla je na potpuno odbijanje hrvatskog, makedonskog, slovenskog naroda i svih narodnosti Jugoslavije, što pokazuje i činjenica da se u tim sredinama nisu mogle formirati jedinice "jugoslavenske vojske u otadžbini", osim manjim dijelom u Sloveniji, a i one su bile slabe i brzo su ih razbile jedinice NOV-a Slovenije.

S obzirom na to da je politika nacionalnog ugnjetavanja u Kraljevini Jugoslaviji poremetila odnose medu njezinim narodima i narodnostima, a okupatori i njegovi kvislinzi te su odnose raspirivali do genocida, KPJ je tijekom cijeloga oslobodilačkog rata, naročito u njegovoj prvoj fazi, svim sredstvima vodila borbu za povjerenje medu jugoslavenskim narodima, a ono se ostvarivalo na osnovi izgradnje federativnoga državnog uređenja u kojemu će biti ostvarena ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što je u praksi i ostvarivano u granicama ratnih mogućnosti.

Opće je poznato koliko je politika KPJ o nacionalnom pitanju pozitivno utjecala na razvoj revolucije. To se odnosi naročito na one nacije koje su bile, ili su nakon rata mogle biti, u neravnopravnom položaju. U vezi s tim mogla bi se postaviti ova teza: odziv masa na poziv KPJ u NOB i njihova upornost u socijalističkoj revoluciji 1941-1945. godine proizlazila je i iz spoznaje da bi obnova kapitalističke Jugoslavije značila i obnovu nacionalne neravnopravnosti. Dio masa onih nacija koje su u staroj Jugoslaviji u nacionalnom pogledu bile neravnopravne, prihvatio je parole NOB-a onoliko koliko se borba ocrtavala i kao borba za ravnopravnost svih naroda i narodnosti u Jugoslaviji. Karakteristično je i pismo Ive Lole Ribara, člana Vrhovnog štaba NOV-a i POJ-a, Titu u ljeto 1942. Tada on iz Zagreba javlja da "opća tema razgovora nije više 'tko će pobijediti', već 'što će sutra biti s nama'. Pitanja o budućnosti Hrvatske, Jugoslavije, o političkom ustrojstvu zemlje u svačijim su ustima i naša Partija morat će što prije naći formu da svoj stav o njima učini poznatim masama". To isto vrijedi i za srpske mase koje su bile svjesne da ih je hegemonistička politika velikosrpske buržoazije dovodila u stanje stalnog sukoba s nesrpskim narodima, pa su prihvatile borbu protiv te politike kao jedini put koji će im omogućiti slobodan život sa svim ostalim narodima i narodnostima Jugoslavije. To se posebno odnosi na Srbe prečane, u Hrvatskoj i u BiH.

Uspjeh KPJ u zaustavljanju međunacionalnog rata ostvaren je na sintezi interesa koji su se složili u političkoj platformi KPJ. Titova jugoslavenska sinteza svakom je narodu obećavala posebne i zajedničke interese.

Hrvatima, koji su bili egzistencijalno ugroženi od obnove velikosrpske Jugoslavije, obećano je stvaranje federalne države u novoj federaciji, u realnim granicama koje su čak do 1943- obuhvaćale i cijeli Srijem. Partizanska propaganda je svakodnevno ponavljala predratnu komunističku parolu o Kraljevini Jugoslaviji kao tamnici naroda. U tome je KPJ bila oštrija čak i od HSS-a. Za Hrvate je dilema izbora između velikosrpske i federativne Jugoslavije - a trećega rješenja nije bilo - bila lako rješiva, a ljudima je bilo razumljivo da se provući kroz Scile i Haribde može samo sudjelovanjem u Antifašističkoj koaliciji. Ma koliko je narod bio privržen HSS-u, postajalo je sve jasnije da politika čekanja ili podrške režimu vodi u propast. Što je više rat trajao, sve je bilo jasnije da se mora napustiti politika koja vodi u "ćorsokak". Ta je politika učinila hrvatski partizanski pokret stožernom snagom cijeloga partizanskog pokreta Jugoslavije u razdoblju od ljeta 1942. do ljeta 1944.

I Slovenci, čiju su zemlju podijelile Njemačka i Italija, mahom su prišli NOB-u koja im je jamčila federalnu državu, o kojoj su sanjali više od jednoga tisućljeća. Koliko su Slovenci bili udaljeni od Jugoslavije, pokazuje činjenica da se njezino ime u partizanima nije niti spominjalo sve do jeseni 1942. godine.

I većina Crnogoraca je nakon ukidanja njihove kraljevine 1918. godine priželjkivala obnovu svoje države, što su mogli učiniti jedino preko projekta KPJ.

I muslimani su se, naročito nakon četničkoga pokolja u istočnoj Bosni 1942. i nakon lošeg iskustva s NDH, uvjerili da je status BiH kao federalne jedinice u budućoj federaciji najbolje rješenje, a na to ih je upućivala i podjela te zemlje po sporazumu Cvetković-Maček iz 1939- godine.

I Albanci, koji su imali najveću averziju prema bilo kakvoj Jugoslaviji, dijelom su prihvatili autonomiju Kosova, nadajući se da će KPJ ostvariti svoju međuratnu politiku, kada je u dokumentima zagovarala priključenje Kosova Albaniji.

Srbima je protiv njihove volje ponuđena federacija, ali je ipak jedan dio prihvatio i takvu zajednicu kako bi "svi Srbi živjeli u jednoj državi". Znatan dio Srbijanaca odbacio je federaciju, naročito nakon poraza ustanka 1941. godine, i priključio se rojalističkome četničkom pokretu ili je, pak, pasivno čekao sve dok Tito nije porazio D. Mihailovića i s devet divizija u ljeto 1944. ušao iz Bosne u Srbiju, te uz pomoć sovjetske armije slomio u njoj svaki otpor.

Karakteristično je da su Srbi iz BiH i iz Hrvatske većinom prišli partizanskome pokretu. Nije ih tamo odvela razvijena svijest o potrebi rušenja velikosrpskoga hegemonizma i o stvaranju federacije, mada je i toga bilo, ali samo kod komunista. Tamo ih je 1941. godine odvela borba protiv NDH, koju oni nikako nisu htjeli ni mogli tolerirati, a od četnika ih je odbijala njihova povremena suradnja s okupatorima i ustašama. Međutim, jednom uvučeni u partizanski pokret i organizirani u vojne postrojbe, a izloženi svakodnevnoj ideološkoj indoktrinaciji, nije bilo druge nego ostati mu vjerni do kraja rata.

Skiciranom politikom obnove Jugoslavije na temelju obećanja svakome narodu onoga što mu se činilo privlačno, ostvarena je specifična sinteza interesa koja je stvorila antihegemonistički blok.

Dano obećanje o stvaranju nacionalnih država u okviru federacije počelo se odmah 1941. godine i provoditi. Od prvih dana oružane borbe formirana su nacionalna politička tijela koja će se na određenome stupnju razvoja i u različitoj fazi rata preformirati u ratne parlamente i vlade budućih republika. Jednako su tako formirani glavni stožeri nacionalnih vojski koji su zapovijedali oružanim postrojbama na teritoriju svoje zemlje.

Prethodna analiza vodi zaključku: komunistička platforma obnove Jugoslavije sa šest, odnosno osam federalnih jedinica - poludržava, uspjela je stvoriti antihegemonistički blok protiv Srbije koji je snagom oružja spriječio pobjedu četničkoga pokreta i obnovu velikosrpske Jugoslavije. Ta platforma je nesrpskim narodima jamčila stvaranje nacionalnih republika, a Srbima državu u kojoj će zajedno živjeti. Iako će federalizam u poratnom razdoblju zadugo biti gotovo prigušen snagom velikodržavnoga centralizma, ipak je posijao sjeme koje je moglo voditi stvaranju samostalnih država, što se i desilo 1991. godine.

Unatoč sintezi interesa, jedinom lijeku protiv međunarodnog istrjebljenja, građanski rat je prekinut tek slomom nacističke Njemačke, a ne samo raspletom i porazom sukobljenih snaga. Inače, tko zna koliko bi rat još trajao da nije došao kraj II. svjetskog rata.

U prilog toj hipotezi govori podatak o odnosu sukobljenih snaga. Od kraja 1943. do kasnog ljeta 1944. kada su počele završne operacije za oslobođenje Srbije, Makedonije, Kosova, Crne Gore i Dalmacije te povlačenja grupe armija "E" iz Grčke, partizanska je vojska imala oko 320.000 boraca, njihovi svi protivnici zajedno oko 350.000.

U analizi rezultata II. svjetskog rata ne može se izbjeći pitanje što je značilo stvaranje jugoslavenske federacije u svjetlu građanskih nacionalnih ideologija pojedinih naroda.

U svjetlu srpske nacionalne ideologije od Garašanina do Draže Mihailovića, jugoslavenska federacija donijela je pravu katastrofu. Stogodišnji je san o Velikoj Srbiji propao. Poništeni su rezultati triju ratova - I. i II. balkanskog, 1912. i 1913, i Prvoga svjetskog rata. Od Južne Srbije stvorena je republika Makedonija; "srpska Sparta" Crna Gora i BiH - tretirana središnjom srpskom zemljom - postale su republike. Kosovo i Vojvodina dobili su autonomiju. Za tu "katastrofu" najveću odgovornost snosi vladajuća klasa koja je bila nesposobna voditi razumnu politiku. Opsjednuta prošlošću i megalomanijom, ona nije razumjela duh doba u kojem je živjela.

U svjetlu frankovačke i ustaške ideologije i Hrvatska je doživjela katastrofu kao i Srbija. Ona je zauvijek izgubila BiH i istočni Srijem. Iako je ponovnim ulaskom u Jugoslaviju izašla iz srednjoeuropskoga civilizacijskog kruga, odvojila se od tisućljetne uključenosti u zapadni svijet, i duboko pomakla u Balkan, Hrvatska se ipak može smatrati dobitnikom u II. svjetskom ratu, usprkos velikim žrtavama, jer se svojom borbom svrstala medu narode i zemlje antifašističke koalicije, izbjegavši planiranu vojno-četničku okupaciju.

Slovenija je veoma čist i jasan državno-pravni i društveni fenomen. Iako je dio njezina naroda ostao u Austriji i Italiji, ostvarila je državu u granicama mogućeg. Etnički jedinstvena, jezikom izdvojena, Slovenija će stalno ostvarivati veću autonomiju od svih ostalih republika. Njezina uloga i moć u federaciji bit će iznad njezine veličine - manja od Srbije, a veća od Hrvatske. Uključivanjem u Jugoslaviju platit će civilizacijsku cijenu kao i Hrvatska.

Makedonija je izgubila svoj etnički prostor u Grčkoj i Bugarskoj, ali je dobila status republike-države. Crna Gora je obnovila svoju državnost, poništenu 1918. godine.

NOP Kosova je na Bujanskoj konferenciji 2. siječnja 1944. usvojio rezoluciju o ujedinjenju s Albanijom, ali je to KPJ poništila s obrazloženjem da bi ta odluka učinila Srbiju nepobjedivom tvrđavom za Titovu armiju. Razočarani i zabrinuti obnovom Jugoslavije, Albanci su nakon mobilizacije oko 50.000 vojnika za Titovu armiju u jesen 1944, podigli u prosincu iste godine ustanak koji je ugušen tek ožujka 1945.

Porazi velikosrpskih, velikohrvatskih, velikoalbanskih ideologija u ratu 1941-1945. nisu značili, kao što je KPJ očekivala, njihovu vječnu smrt. One će se povući u duboku konspiraciju, ali će se postupno infiltrirati u institucije novog režima. Ali o tom potom!

Literatura

• Povijesni orisi:novije povjestice vrela, kritike, rasclane i prikazi
• Monarhisticka Jugoslavija
• Raspad SFRJ i priprema agresije
• Rat u Hrvatskoj
• Rat u Bosni i Hercegovini
• Ratna kronika